17-11-2022.09:15
Kada neko obavlja hadž kao bedel za nekog drugog i za to uzme materijalnu naknadu, da li ima sevap za to djelo? Da li će nagradu za proučene dove i zikrove za vrijeme tavafa, sa’ja, stajanja na Arefatu i sl., imati ta osoba ili onaj za koga obavlja hadž?
Obavljanje hadža za drugog šerijatom je utemeljeno ukoliko onaj za koga se obavlja hadž bude nemoćan da osobno doputuje u Meku i obavi hadžske obrede zbog bolesti i tjelesne smetnje za koju nema nade da će nestati, ili ako se radi o umrloj osobi, uz uvjet da je onaj ko obavlja hadž za njega prethodno obavio hadž za sebe.
Onome ko obavlja hadž za drugog ne smije biti cilj materijalna naknada, jer ibadeti nisu sredstvo kojim se ostvaruje materijalni profit. Preporučuje se da bedel bude bliska rodbina onome za koga obavlja hadž, te da hadž obavi svojom imovinom. To je najpotpunije i takvom bedelu pripada velika nagrada. Ipak, bedel može biti i strana osoba i dozvoljeno joj je da od onoga za koga obavlja hadž ili njegove porodice, uzme novac za putni trošak neophodan za obavljanje hadžskog obreda, a da ne uvjetuje bilo kakvu zaradu, a ako bi mu svojevoljno dali više, dozvoljeno mu je da prihvati. Ovakav bedel ima nagradu za svoj trud, ali nije na stepenu prethodnog, dok bedel koji obavljanjem hadža ima za cilj isključivo ovosvjetsku korist nema nagradu za to svoje djelo.
Govoreći o ovoj temi, Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: “Žena koja obavlja hadž za umrlog, ako joj je namjera hadž ili da koristi umrlom, ona u tome ima nagradu i sevap. Ako pak nema druge namjere osim da uzme naknadu, ona na budućem svijetu u tome neće imati nikakvog udjela.” (Medžmuul-fetava) Također je rekao: “Učenjaci imaju različita mišljenja u vezi sa čovjekom koji obavlja hadž za drugog sa namjerom da podmiri svoj dug: da li je bolje podmiriti dug na takav način ili se ne upuštati u to? Ispravnije je da je bolje to ostaviti, jer da čovjek obavlja hadž kako bi mu ostalo nešto od novca namijenjenog za obavljanje hadža nije djelo koje su naši prethodnici činili. Štaviše, imam Ahmed je rekao: ‘Ne poznajem ikog da je obavljao hadž na ime nekog drugog za neku naknadu.’ Da je to djelo dobro, oni bi tome hrlili, a stjecanje zarade dobrim djelima nije postupak čestitih.
Ovom dužniku bolje je uzeti od zekata koliko mu je potrebno da podmiri svoj dug nego da namjerava obaviti hadž kako bi uzeo novac kojim bi podmirio svoj dug. Nije pohvalno čovjeku da uzme novac kako bi njime obavio hadž za drugog osim u dva slučaja: čovjek koji voli hadž i boravak na svetim mjestima, a nije u stanju, te uzme koliko mu je potrebno da ispuni svoju lijepu namjeru i time obavi za svog brata obavezni hadž; čovjek koji želi da umrlog riješi odgovornosti za hadž, zbog veze među njima dvojicom, zbog opće samilosti među vjernicima i tome slično, te uzme naknadu kako bi njome to obavio.
Sažetak o ovom pitanju jeste da je pohvalno uzeti da bi obavio hadž, a ne obaviti hadž da bi uzeo. Ovo pravilo važi za sve vrste naknade koje se uzimaju nasuprot dobrih djela: ko uzme naknadu da bi mogao stjecati znanje, druge podučavati ili boriti se, to je lijepo... A ko se uposli formom dobrog djela da bi uzeo naknadu, to je dunjalučki posao. Razlika je između onog kojem je vjera cilj, a dunjaluk sredstvo i onoga kome je dunjaluk cilj, a vjera sredstvo. Najvjerovatnije je da ovakav na ahiretu nema nikakvog udjela, kao što se na to ukazuje u brojnim djelima islamskih učenjaka.” (Medžmuul-fetava)
Obavljanje hadža za drugog šerijatom je utemeljeno ukoliko onaj za koga se obavlja hadž bude nemoćan da osobno doputuje u Meku i obavi hadžske obrede zbog bolesti i tjelesne smetnje za koju nema nade da će nestati, ili ako se radi o umrloj osobi, uz uvjet da je onaj ko obavlja hadž za njega prethodno obavio hadž za sebe.
Onome ko obavlja hadž za drugog ne smije biti cilj materijalna naknada, jer ibadeti nisu sredstvo kojim se ostvaruje materijalni profit. Preporučuje se da bedel bude bliska rodbina onome za koga obavlja hadž, te da hadž obavi svojom imovinom. To je najpotpunije i takvom bedelu pripada velika nagrada. Ipak, bedel može biti i strana osoba i dozvoljeno joj je da od onoga za koga obavlja hadž ili njegove porodice, uzme novac za putni trošak neophodan za obavljanje hadžskog obreda, a da ne uvjetuje bilo kakvu zaradu, a ako bi mu svojevoljno dali više, dozvoljeno mu je da prihvati. Ovakav bedel ima nagradu za svoj trud, ali nije na stepenu prethodnog, dok bedel koji obavljanjem hadža ima za cilj isključivo ovosvjetsku korist nema nagradu za to svoje djelo.
Govoreći o ovoj temi, Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: “Žena koja obavlja hadž za umrlog, ako joj je namjera hadž ili da koristi umrlom, ona u tome ima nagradu i sevap. Ako pak nema druge namjere osim da uzme naknadu, ona na budućem svijetu u tome neće imati nikakvog udjela.” (Medžmuul-fetava) Također je rekao: “Učenjaci imaju različita mišljenja u vezi sa čovjekom koji obavlja hadž za drugog sa namjerom da podmiri svoj dug: da li je bolje podmiriti dug na takav način ili se ne upuštati u to? Ispravnije je da je bolje to ostaviti, jer da čovjek obavlja hadž kako bi mu ostalo nešto od novca namijenjenog za obavljanje hadža nije djelo koje su naši prethodnici činili. Štaviše, imam Ahmed je rekao: ‘Ne poznajem ikog da je obavljao hadž na ime nekog drugog za neku naknadu.’ Da je to djelo dobro, oni bi tome hrlili, a stjecanje zarade dobrim djelima nije postupak čestitih.
Ovom dužniku bolje je uzeti od zekata koliko mu je potrebno da podmiri svoj dug nego da namjerava obaviti hadž kako bi uzeo novac kojim bi podmirio svoj dug. Nije pohvalno čovjeku da uzme novac kako bi njime obavio hadž za drugog osim u dva slučaja: čovjek koji voli hadž i boravak na svetim mjestima, a nije u stanju, te uzme koliko mu je potrebno da ispuni svoju lijepu namjeru i time obavi za svog brata obavezni hadž; čovjek koji želi da umrlog riješi odgovornosti za hadž, zbog veze među njima dvojicom, zbog opće samilosti među vjernicima i tome slično, te uzme naknadu kako bi njome to obavio.
Sažetak o ovom pitanju jeste da je pohvalno uzeti da bi obavio hadž, a ne obaviti hadž da bi uzeo. Ovo pravilo važi za sve vrste naknade koje se uzimaju nasuprot dobrih djela: ko uzme naknadu da bi mogao stjecati znanje, druge podučavati ili boriti se, to je lijepo... A ko se uposli formom dobrog djela da bi uzeo naknadu, to je dunjalučki posao. Razlika je između onog kojem je vjera cilj, a dunjaluk sredstvo i onoga kome je dunjaluk cilj, a vjera sredstvo. Najvjerovatnije je da ovakav na ahiretu nema nikakvog udjela, kao što se na to ukazuje u brojnim djelima islamskih učenjaka.” (Medžmuul-fetava)