Ovo je priča o Poslaniku Junusu a.s., koji je privremeno tri dana i tri noći živio u utrobi velike vodene životinje – kita. Njegovo ime je Jonah u Evanđelju, Bibliji. Odabran je za Allahovog poslanika u dobi od 30 godina, 800 godina prije rođenja Poslanika Isa a.s. (Isusa, neka je Allahov mir i blagoslov na njega). Bio je poslan u drevni grad gornje Mezopotamije smješten na periferiji Mosula, a sada je to sjeverni Irak. Nalazi se na istočnoj obali rijeke Tigris, koja nakon spajanja dviju velikih rijeka, Mezopotamije i Eufrata, teče južno od Iraka i ulijeva se u Perzijski zaljev koji se spaja s Arapskim morem. To je susjedno more Indijskog oceana.
Stanovnika tog grada (Ninive) bilo je više od sto tisuća. Bili su idolopoklonici kao i njihovi preci. Junus alejhisselam, je propovijedao 33 ili 37 godina, ali su ga samo dvije osobe poslušale, jedan je bio Robel koji je bio obrazovan čovjek i liječio je bolesne (Hakim), dok je drugi čovjek bio Tanukha koji je po zanimanju bio drvosječa. Junus, mir neka je s njim, dao je sve od sebe da ih ubijedi da ostave idolopoklonstva (molitva i klanjanje kipovima i likovima) i da vjeruju u Uzvišenog Allaha. Upozorio ih je, ako ne promijene svoje obožavanje idola, kipova, da će ih Allah uskoro kazniti. Umjesto da se boje Allaha, oni su odgovorili da se ne boje jer su i njihovi preci obožavali te idole i nije im se nije dogodilo nikakvo zlo.
Junus a.s je postao veoma obeshrabren njihovim odgovorom i dovio je Allahu da spusti na njih srdžbu, uskoro nakon toga je napustio grad. Kasnije se Robel popeo na vrh planine i rekao svom narodu da slijede uputu i da se pokoravaju Svemogućem Allahu. Nadalje ih je zamolio da mole i plaču pred Allahom da zaustave Njegov gnjev. U isto vrijeme nebo je počelo mijenjati boju pokazujući znak vatre. Vidjevši to, ljudi su izašli iz grada i plakali moleći Allaha za oprosti i milost.
Iako se srdžba dogodila u dato vrijeme, oni su bili sigurni od srdžbe, jer su se pokajali za svoje grijehe i pokorili se Allahu. Sljedećeg dana Junus a.s je došao u grad da vidi posljedice srdžbe, ali kada je vidio da je život u gradu normalan uplašio se da će ga sada ljudi nazvati lažnim poslanikom jer se srdžba nije dogodila onako kako je izvijestio svoj narod.
Zatim je otišao prema moru da se ukrca na čamac ili lađu (u Evanđelju i Bibliji je opisano da je otišao na more da se ukrca na lađu). Brod je plovio cijeli dan u mirnoj vodi, ali kako je počela noć, iznenadna užasna oluja okružila je brod koji je već bio pretovaren, mornari su izbacili dodatnu prtljagu iz broda i svi su se počeli moliti Allahu da spasi brod zajedno s ljudima, valovi su podivljali. U to vrijeme Junus a.s. je ležao i čvrsto spavao, a onda mu je glavni mornar došao i rekao kako možeš mirno spavati u tako užasno vrijeme? Dovi Allahu jer nas možda tvoje dove mogu spasiti. Junus je počeo moliti, ali je oluja nastavila bjesnjeti oko čamca.
Mornari su tada rekli da se čini da je na brodu netko tko im je navukao ovu nevolju. Odlučili su napisati imena svih putnika i izvlačiti. Tri puta su izvlačili, ali je svaki put izvučeno Junusovo ime. Oni mu tada rekoše što će učiniti. Junus reče da ga podignu i bace u vodu, kako bi tada oluja prestala i voda se smirila. Iako ga nisu htjeli baciti u vodu i trudili su se veslati čamac blizu kopna, ali u toj borbi nisu uspjeli jer se oluja pojačala. Na kraju se Junus a.s. bacio u vodu i oluja je istog trenutka prestala.
Potom je Junus shvatio da se sve to dogodilo njegovom greškom, jer je napustio taj grad bez Allahovog pristanka. Bila je noć, nije bilo svjetla jer su mjesec i zvijezde bili skriveni iza magle. Nakon što je shvatio svoju grešku zazvao je Allahovo ime, prije nego je skočio u vodu. Međutim, po Allahovoj naredbi, iz mora se pojavilo veliko stvorenje koje je slijedilo čamac i progutalo Junusa a.s., a potom zatvorio usta. Kada je postao budan i osjetio da se može kretati u tom zatvoru, molio je Allaha da mu oprosti jer se ogriješio.
„I Zunnunu (Junusu) se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema boga osim Tebe, hvaljen neka Si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’ – odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike.” (El-Enbija, 87-88)
Sva stvorenja u vodi čula su njegovu dovu i okupila se oko te velike životinje i počela slaviti Allaha zajedno sa Junusom, jer se njegov glas mogao čuti i oko životinje. Kada je Uzvišeni Allah tada vidio da Junus alejhisselam iskreno žali i neprestano traži oprost u utrobi te životinje, naredio joj je da izađe na površinu i izbaci ga na suho.
Kasnije mu je Allah naredio da se vrati u svoju domovinu jer su ljudi napustili idolopoklonstvo i počeli da vjeruju u Allahove blagodati i uputu njihovog poslanika. Kada je hazreti Junus stigao u svoj grad, svi ljudi su bili vrlo sretni što ga vide i iskazali su mu veliku dobrodošlicu.
Stanovnika tog grada (Ninive) bilo je više od sto tisuća. Bili su idolopoklonici kao i njihovi preci. Junus alejhisselam, je propovijedao 33 ili 37 godina, ali su ga samo dvije osobe poslušale, jedan je bio Robel koji je bio obrazovan čovjek i liječio je bolesne (Hakim), dok je drugi čovjek bio Tanukha koji je po zanimanju bio drvosječa. Junus, mir neka je s njim, dao je sve od sebe da ih ubijedi da ostave idolopoklonstva (molitva i klanjanje kipovima i likovima) i da vjeruju u Uzvišenog Allaha. Upozorio ih je, ako ne promijene svoje obožavanje idola, kipova, da će ih Allah uskoro kazniti. Umjesto da se boje Allaha, oni su odgovorili da se ne boje jer su i njihovi preci obožavali te idole i nije im se nije dogodilo nikakvo zlo.
Junus a.s je postao veoma obeshrabren njihovim odgovorom i dovio je Allahu da spusti na njih srdžbu, uskoro nakon toga je napustio grad. Kasnije se Robel popeo na vrh planine i rekao svom narodu da slijede uputu i da se pokoravaju Svemogućem Allahu. Nadalje ih je zamolio da mole i plaču pred Allahom da zaustave Njegov gnjev. U isto vrijeme nebo je počelo mijenjati boju pokazujući znak vatre. Vidjevši to, ljudi su izašli iz grada i plakali moleći Allaha za oprosti i milost.
Iako se srdžba dogodila u dato vrijeme, oni su bili sigurni od srdžbe, jer su se pokajali za svoje grijehe i pokorili se Allahu. Sljedećeg dana Junus a.s je došao u grad da vidi posljedice srdžbe, ali kada je vidio da je život u gradu normalan uplašio se da će ga sada ljudi nazvati lažnim poslanikom jer se srdžba nije dogodila onako kako je izvijestio svoj narod.
Zatim je otišao prema moru da se ukrca na čamac ili lađu (u Evanđelju i Bibliji je opisano da je otišao na more da se ukrca na lađu). Brod je plovio cijeli dan u mirnoj vodi, ali kako je počela noć, iznenadna užasna oluja okružila je brod koji je već bio pretovaren, mornari su izbacili dodatnu prtljagu iz broda i svi su se počeli moliti Allahu da spasi brod zajedno s ljudima, valovi su podivljali. U to vrijeme Junus a.s. je ležao i čvrsto spavao, a onda mu je glavni mornar došao i rekao kako možeš mirno spavati u tako užasno vrijeme? Dovi Allahu jer nas možda tvoje dove mogu spasiti. Junus je počeo moliti, ali je oluja nastavila bjesnjeti oko čamca.
Mornari su tada rekli da se čini da je na brodu netko tko im je navukao ovu nevolju. Odlučili su napisati imena svih putnika i izvlačiti. Tri puta su izvlačili, ali je svaki put izvučeno Junusovo ime. Oni mu tada rekoše što će učiniti. Junus reče da ga podignu i bace u vodu, kako bi tada oluja prestala i voda se smirila. Iako ga nisu htjeli baciti u vodu i trudili su se veslati čamac blizu kopna, ali u toj borbi nisu uspjeli jer se oluja pojačala. Na kraju se Junus a.s. bacio u vodu i oluja je istog trenutka prestala.
Potom je Junus shvatio da se sve to dogodilo njegovom greškom, jer je napustio taj grad bez Allahovog pristanka. Bila je noć, nije bilo svjetla jer su mjesec i zvijezde bili skriveni iza magle. Nakon što je shvatio svoju grešku zazvao je Allahovo ime, prije nego je skočio u vodu. Međutim, po Allahovoj naredbi, iz mora se pojavilo veliko stvorenje koje je slijedilo čamac i progutalo Junusa a.s., a potom zatvorio usta. Kada je postao budan i osjetio da se može kretati u tom zatvoru, molio je Allaha da mu oprosti jer se ogriješio.
„I Zunnunu (Junusu) se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema boga osim Tebe, hvaljen neka Si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’ – odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike.” (El-Enbija, 87-88)
Sva stvorenja u vodi čula su njegovu dovu i okupila se oko te velike životinje i počela slaviti Allaha zajedno sa Junusom, jer se njegov glas mogao čuti i oko životinje. Kada je Uzvišeni Allah tada vidio da Junus alejhisselam iskreno žali i neprestano traži oprost u utrobi te životinje, naredio joj je da izađe na površinu i izbaci ga na suho.
Kasnije mu je Allah naredio da se vrati u svoju domovinu jer su ljudi napustili idolopoklonstvo i počeli da vjeruju u Allahove blagodati i uputu njihovog poslanika. Kada je hazreti Junus stigao u svoj grad, svi ljudi su bili vrlo sretni što ga vide i iskazali su mu veliku dobrodošlicu.
