[Media]

Kad sunčani dani najave početak proljeća, dječiji žagor ispuni ulicu. Abdullah sa svojim društvom veći dio dana provede na igralištu, a pred akšam se upute ka džamiji. Noći su toplije pa tako Abdullah i njegovi prijatelji nakon obavljenog akšam-namaza ostaju u džamiji sve do jacije.

– Ja moram poći. Već je kasno.

– Kako kasno?! Tek je jacija prošla! – dobaci Hasan.

– Obećao sam majci da ću ići kući odmah nakon jacije – odgovori Abdullah.

– Ostani još malo… još pola sata. Nećemo ni mi duže. Onda ćemo svi zajedno ići. Vjerujem da se tvoja majka neće ljutiti ako kažeš da si ostao još malo zbog nas – predloži Salih.

– Ipak ću poći. Ne bih da se moja majka brine. Obećao sam i moram ispuniti dato obećanje – reče Abdullah i ustade.

– Onda idem i ja! – reče Zejd, pa ustade i on.

– Zašto sad da ideš i ti? Ako Abdullah mora, ti ne moraš! – iznenađeno uzviknu Hasan.

– Ne moram, ali ću poći da Abdullah ne ide sam. Već smo dugo bili zajedno, vrijeme je da idemo kućama – odgovori Zejd.

– Pa nije valjda Abdullaha strah da ide sam?! – osmjehnu se Hasan. I drugi dječaci počeše se smijati.

– Naravno da me nije strah! Čega bih se plašio?! – ljutito reče Abdullah.

– Ostani, Zejde, još samo malo, molim te. Ako te moja majka vidi, odmah će me koriti zašto i ja nisam pošao kući s tobom. Eto, Abdullah kaže da može sam – molio je Salih.

– Otkud vama to da se bojim?! Ne budite smiješni! Nismo više mali da bismo se bojali mraka – dodade Abdullah.

Zejd se dvoumio. Zna on dobro da Abdullah ne voli sam proći pored napuštene zgrade ni danju, a kamoli noću. Zbog pasa lutalica koji su se nastanili u zgradi, Abdullah je često išao i daljim putem samo da ne mora tuda proći.

Abdullah se poselami sa svima i krenu. Zejd je gledao kako se Abdullah udaljava pa pođe za njim. Tihim glasom, da ne čuju ostali upita ga:

– Jesi li siguran da želiš ići sam? Znaš, na putu do kuće moraš proći pored one napuštene zgrade, a tamo je uvijek čopor pasa. Bolje je da idemo zajedno.

– Ti ostani! Nemoj da mi se zbog tebe ostali smiju. Vidjet ćemo se sutra, inšallah – odgovori Abdullah. Potpuno je zaboravio na pse lutalice i naravno da bi više volio da je njegov drug Zejd s njim, ali nikako ne želi da ispadne kukavica i da drugi dječaci vide kako se boji.

– Dobro, ako ti tako želiš – odgovori Zejd, pa izvuče iz džepa papir, zapisa nešto pa reče.

– Stavi ovo u džep. U slučaju da te ipak bude strah, izvadi i pročitaj – osmjehnu se Zejd i pruži papir Abdullahu.

[Media]

Abdullah stavi papirić u džep, pa pođe dalje. “Zašto bih se bojao?!”, mislio je Abdullah. “Evo još poneko auto prođe i osvijetli put, a i mjesec sija i obasjava ulicu. Bilo bi mi ljepše sa Zejdom, znam… ali ne želim da drugi misle kako sam plašljivac. Odmah bi cijela ulica za to znala, ismijavali bi me!”

Pustom ulicom čulo se samo zavijanje pasa, koje je dolazilo negdje iz daljine. Vjetar se lagano uvijao oko Abdullaha. On zakopča jaknu i zavuče ruku u džep. Napipa papirić koji mu je Zejd dao pa pomisli: “U pravu si, Zejde. Zaboravio sam na onu zgradu, i na pse. Zaboravio sam i da tamo nema uličnih svetiljki.” Laganim korakom približavao se uskoj, neosvijetljenoj ulici u kojoj je bila napuštena zgrada. Čopor pasa lutalica rovio je po smeću. Samo je na dnu ulice jedna svjetiljka stidljivo osvjetljavala put. Abdullahu se činilo kao da će i ona svakog trena da se ugasi. Abdullah zastade.

Osjećao je da mu noge klecaju i kao da mu je nešto zastalo u grlu. Ne zna šta da radi: “Trebalo je još da ostanem, da sa svima zajedno pođem kući…”, pomisli uplašeno. “Možda je bolje da sačekam da neko od prolaznika naiđe”, mislio je Abdullah te ostade neko vrijeme da na ulici čeka ne bi li neko od njegovih komšija ili neko od prolaznika naišao. Ali, nikoga nije bilo. Abdullah pogleda na sat i pomisli: “Moram ići. Majka se sigurno već brine zašto još uvijek nisam stigao kući.” Tada se sjeti papira koji mu je Zejd dao, te ga izvadi iz džepa. Na papiru je pisalo: “Šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći?!” Abdullah se osmjehnu. Sjetio se da je tim riječima Poslanik, alejhis-selam, umirivao uplašenog Ebu Bekra kad su se od mušrika krili u pećini. Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je iskreni Poslanikov, alejhi selam, prijatelj, koji je zbog ljubavi, iskrenosti i privrženosti prema Poslaniku, alejhis-selam, i dobio nadimak Es-Siddik – Iskreni.

Utom Abdullah ugleda Zejda kako hitrim korakom ide prema njemu.

– Završili smo naše sijelo za večeras, pa sam požurio da te stignem – osmjehnu se Zejd.

Abdullah se nasmija i jako ga zagrli:

– Ti si uvijek tu kad mi trebaš. Zato te i volim tako puno, u ime Allaha, druže moj.

– Pazi koga voliš i koga nazivaš svojim drugom – zadirkivao ga je Zejd – jer Poslanik, alejhis-selam, rekao nam je da je čovjek na vjeri svoga druga ida će biti s onim koga voli.

– Molim Uzvišenog Allaha da čuva i učvrsti naše prijateljstvo, te da se ovako nastavimo družiti i u Džennetu – dodade Abdullah.

Dva prijatelja krenuše zajedno niz ulicu. Jer, zajedno im je sve lakše.