[Media]

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je primjer ličnosti kod koje su se zajedno našle sve ljudske moralne vrline i odlike. On se potpuno razlikovao od ljudi među kojima je rođen i sa kojima je proveo svoju mladost i rano muževno doba. Zapravo, on je bio produkt jednog božanskoga odgoja i nadzora, od rođenja pripreman za uzvišenu misiju poslanstva. Uzvišeni Allah podario mu je najuzvišeniji i najplemenitiji karakter, što se i potvrđuje u kur'anskom ajetu: "A ti si, zaista, veličanstvenog morala" (El-Kalem, 4). Njegov Gospodar na najljepši način ga je odgojio i okitio ahlakom Kur'ana, odnosno, kur'anskim moralnim načelima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dostigao je vrhunac ljudskog moralnog savršenstva.
Dostojanstvenost -- Poslanikova istaknuta karakterna osobina

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posebno se isticao, kako prije tako i za vrijeme poslanstva, po dostojanstvenosti. Dostojanstvenost ili dignitet jeste poštovanje, ugled i počast, koji neka osoba zaslužuje, ono što nekoga izdvaja kao moralnu osobu. Dostojanstvenost se u osnovi veže za pojedine karakterne i moralne osobine neke osobe, za njenu ljudsku prirodu, riječi i djela. To je način govora i ponašanja prožet pristojnošću, plemenitošću, odanošću, viteštvom, velikodušnošću i ponosom. Dostojanstvenost obuhvata niz čovjekovih karakternih osobina, kao što su: otmjenost, harizmatičnost, srčanost, odvažnost, hrabrost, plemenitost, gracioznost, dobroćudnost, uglađenost, temeljitost, nesebičnost, promišljenost i staloženost.

Osoba koja je dostojanstvena, kao što je bio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, živi po određenim moralnim principima i načelima i nema potrebe da se ikome dokazuje i da traži nečije odobravanje za svoje postupanje, jer takva osoba je samosvjesna i za nju su savjest, ponos i poštenje suština postojanja. U životu takvog čovjeka nema laži, nema pretvaranja u bilo kojem postupku, zato što nema bojazni da će ga neko raskrinkati kao prevaranta i lažova. Takav je upravo bio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i takvi bi trebali biti i oni koji tvrde da ga istinski slijede. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nije lagao. U odnosu prema ljudima uvijek je slijedio princip pravde i istine. Govorio je uljudno i nikada nije upotrebljavao bestidne i uvredljive riječi. Svojim šarmom i prijatnim ponašanjem plijenio je srca onih s kojima je dolazio u dodir. Kod svih ljudi slovio je kao pravedan i povjerljiv, čak su ga takvim smatrali i njegovi neprijatelji, pa ga zbog toga i prozvaše El-Emin -- pouzdani i povjerljivi.

[Media]

Poslanikov ugled, čast i dostojanstvenost prije poslanstva

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uživao je veliki ugled, čast i položaj u mekanskom predislamskom društvu i među kurejšijskim velikodostojnicima. Prije svega uživao je ugled zbog plemenitog porijekla, jer je potjecao iz uglednog mekanskog plemena Kurejš i ugledne kurejševićke porodice Benu Hašim. Vasila b. Eska prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: "Allah je odabrao Kinanu od potomaka Ismailovih, od Kinane je odabrao Kurejš, od Kurejša je odabrao Benu Hašim, a mene je odabrao od Benu Hašima." (Muslim)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je ličnost koju nisu uvažavali i poštovali samo njegovi sljedbenici, nego su ga poštovali čak i njegovi neprijatelji i protivnici i oni koji u početku u njega nisu povjerovali. I među mnogim idolopoklonicima i nemuslimanima uživao je počast i ugled, što je kasnije i bilo uzrokom da su mnogi od njih prihvatili islam. Ebu Džehl je bio Poslanikov najljući neprijatelj i najviše ga je uznemiravao, međutim, kada bi bio nasamo sa svojim bližnjim, priznavao bi njegov ugled i veličinu i govorio bi: "Tako mi Allaha, ja dobro znam da je istina na njegovoj strani."

Uvažavali su ga i poštovali čak i kršćanski velikodostojnici. Tako se prenosi da je Heraklije, nakon što mu je stiglo pismo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ja sam znao da će se on pojaviti, ali nisam mislio da će biti od vas Arapa. Uistinu, kada bih bio kod njega, prao bih mu noge iz poštovanja i počasti prema njemu."

Muhammed, alejhis-selam, u mnogo čemu se razlikovao od svoga naroda još prije nego što je dobio objavu i poslanstvo. Ranije smo kazali da je to bio jedan neobičan i nadnaravan božanski odgoj. Dok je njegov narod obožavao kipove i ogrezao u praznovjerju, on je bio u čistoj vjeri u Jednog Boga, čistom monoteizmu ili tevhidu. I prije poslanstva prezirao je kipove, nikada nije prisustvovao ni jednoj idolopokloničkoj ceremoniji i obredima, niti je jeo meso životinja koje su zaklane i prinošene idolima. Mrzio je igre i besposlice i nije žudio za imetkom i slavom. O tome nam i sām kazuje: "Kako sam stasavao, idolatrija, kipovi i pjevaljke postajali su mi sve mrži." (Hakim, Mustedrek, 4/273, br. 7619, sa ispravnim lancem prenosilaca)
Presuda u sporu oko Crnog kamena

Jedan od najvećih pokazatelja posebnosti, ugleda i dostojanstva koje je uživao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i prije poslanstva svakako je slučaj i spor oko postavljanja Crnog kamena u ugao Kabe. Naime, jedne godine bujice su potkopale zidine Kabe i prijetila je opasnost da se sruši, pa su tim povodom Kurejševići vijećali i na kraju donijeli odluku da sruše Kabu i da je iznova sagrade. Svaki rod plemena na sebe je preuzeo obnovu jednog zida Kabe. Međutim, kada je na red došao Crni kamen, da se postavi i ugradi u istočni ugao, došlo je do spora oko toga ko je najzaslužniji da postavi i ugradi Crni kamen i umalo da nije došlo do krvavog sukoba. Na kraju su se dogovorili da im presudi prvi čovjek koji uđe u Harem iz pravca Safe. Ubrzo ugledaše kako im u susret ide Muhammed, te uglas povikaše: "Ovo je Muhammed, El-Emin! Zadovoljni smo da nam on presudi u ovome." Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, presudio im je veoma mudro tako da su svi učestvovali u prinošenju i postavljanju Crnoga kamena.

[Media]

Poslanikova dostojanstvenost za vrijeme poslanstva

Kada je misija islama ojačala i kada su idolopoklonici uvidjeli da joj se ne mogu tek tako lako suprotstaviti i zaustaviti je, dosjetili su se da Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ponude nagodbu, pa su poslali Utbu b. Rebiju da ode i porazgovara sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i da mu ponudi rješenje koje su oni smatrali prihvatljivim. Ponudili su mu imetak, slavu, ugled, pa čak i najbolje vračare da ga izliječe ako je bolestan. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada mu je proučio početak sure Fussilet, a potom mu rekao: "Eto, Ebu Velide, čuo si šta si čuo, pa ti kako hoćeš."

Kada se Ebu Velid vratio od Poslanika i kada su ga idolopoklonici ugledali, rekoše: "Allahom se kunemo da se Ebu Velid vraća s drugačijim izrazom lica od onog s kojim je otišao!", a zatim su ga upitali: "Šta se desilo?" On je odgovorio: "Allahom se kunem da sam čuo govor koji nije sličan ni jednom drugom govoru koji sam do sada čuo. Taj govor nije ni poezija ni magija ni vradžbina." Kasnije su idolopoklonici poslali Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, još jednu delegaciju i ponudili mu isto, a on je odgovorio: "Ja zbilja nisam onakav kakvim me smatrate. Ovo s čime sam došao ne nudim vam da bih vaš imetak tražio, niti kako bih među vama čast i ugled stekao, niti kako bih nad vama vlast i moć imao, nego me je Allah između vas poslao i Svoje ajete mi objavio." (Hakim, Abdurrezzak i Bejheki)

Tolerantnost, blagost i strpljivost temelj su ljudske dostojanstvenosti

Osobine koje posebno krase čovjeka i njegov karakter jesu tolerantnost, blagost i strpljivost i one su sastavni dio ljudskog moralnog dostojanstva. Sve tri osobine obično su neodvojive jedna od druge. Tolerantnost je trpljenje drugih i popustljivost prema njihovim shvatanjima, stavovima, riječima i postupcima. Tolerantnost je usko povezana sa našom sposobnošću da prema drugima budemo strpljivi i milostivi, i da im opraštamo njihove greške prema nama i to onda kad smo u mogućnosti da im uzvratimo i da se osvetimo.

Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oslobodio Meku, obratio se Mekelijama i upitao ih: "Šta mislite kako ću danas postupiti s vama?" Oni su odgovorili: "Ti si plemenit i sin plemenitog." On im je kazao: "Idite, slobodni ste!" (Ibn Hadžer el-Askalani, Fethul-Bari). Ovakav vid tolerancije i milosti mogu imati samo veliki ljudi, visokog i veličanstvenog morala. Oprostiti onima koji su ga vrijeđali, na razne načine uznemiravali, nazivali ga sihirbazom i luđakom, htjeli ga ubiti i na kraju ga protjerali iz njegovog zavičaja, može samo onaj ko ima visok nivo ljudskog i moralnog dostojanstva.

[Media]

Enes, radijallahu anhu, kazuje: "Jednom sam šetao sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on je na sebi imao nedžranski ogrtač krutih rubova. Utom ga je sustigao neki beduin i čvrsto ga sebi privukao uhvativši ga za taj ogrtač. Toliko jako ga je privukao da su se na njegovom vratu mogli vidjeti tragovi od krutih rubova ogrtača. Zatim je ovaj beduin rekao: 'O Muhammede, naredi da mi se dadne iz Allahovog imetka koji je kod tebe.' Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo se prema njemu, nasmiješio se i naredio da mu se dadne ono što traži." U ovome predanju s jedne strane imamo primjer krajnjeg neodgoja, drskosti i grubosti, a s druge strane vrhunac tolerancije, blagosti i moralnog dostojanstva Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ranjen u Bitki na Uhudu i kada mu je pritom slomljen zub, to je ashabima teško palo, pa su rekli: "Allahov Poslaniče, uputi dovu protiv njih, prokuni ih!", a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: "Ja nisam poslan da proklinjem, ja sam poslan kao upućivač i milost. Allahu moj, uputi moj narod jer oni, zbilja, ne znaju!" (Buhari). U ovome primjeru bez premca jasno se pokazuje veličina Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, ljudskog i moralnog dostojanstva. Došli su da unište muslimane i da ubiju Poslanika, i u tome nisu uspjeli, ali jesu okrvavili njegovo plemenito lice i umjesto da im se osveti i da zatraži pomoć od Svemoćnog, on izgovara veličanstvene, epohalne riječi: "Allahu, uputi moj narod..."
Iskrena i postojana vjera izvor je ponosa i dostojanstva

Uzvišeni Allah kaže: "A ko želi ponos i veličinu, pa u Allaha je sva veličina i ponos" (Fatir, 10). Ponos i dostojanstvo vjernika muslimana vrlina je i odlika koja određuje njegov pravac i ponašanje u društvu. Musliman nema osjećaj poniženosti i nemoći, i ne miri se sa slabošću. Naprotiv, ponos i dostojanstvo su karakterne osobine svakog vjernika muslimana. Uzvišeni Allah kaže: "A samo Allahu pripada ponos, i Njegovom Poslaniku i vjernicima, ali licemjeri to ne znaju." (El-Munafikun, 8)

Kada musliman prihvati poniženje, to je znak da se baklja istinskog imana ugasila u njegovom srcu, jer islam zahtijeva pobunu protiv poniženja i odlučnost u borbi protiv zla i nepravde gdje god bila. Ponos i dostojanstvo prirodni su rezultat iskrene i čvrste vjere u Allaha u Čijoj je vlasti cijeli kosmos i sva stvorenja u njemu.