Es-selamu alejkum! Molim vas recite mi kako će čovjek znati da postoji dragi Bog i kako će čovjek znati da dragi Allah nema sudruga? Nagradio vas Allah svakim dobrom! Unaprijed hvala!
Ve alejkumus-selam! Musliman ne sumnja u postojanje Svevišnjeg Allaha i zna da je Bog samo jedan i da Mu niko nije ravan. Ovakva pitanja postavljaju se radi onih koji ne vjeruju u Boga i ne prihvataju islam, pa će stoga odgovor biti baziran na logici i zdravom razumu.
Dokazi da Svevišnji Allah postoji toliko su brojni da ih je nemoguće pobrojati. Nepobitan dokaz Božije egzistencije su Njegova stvorenja. Sve što postoji u potrebi je za Stvoriteljem, prvo da bi se desilo i postalo, a zatim da bi trajalo i opstalo. Kaže Svevišnji Allah: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!” (Et-Tur, 35); “Kažite vi Meni: da li sjemenu koje ubacujete vi oblik dajete ili Mi to činimo?” (El-Vakia, 58–59).
Ljudi nisu u stanju od ničeg stvoriti nešto, niti su u stanju od nežive materije stvoriti živu, unatoč razuma koji posjeduju i iskustva koje milenijima sabiru. Kaže Svevišnji Allah: “O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte: ‘Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili.’” (El-Hadž, 73)
Allahovi znakovi prisutni su posvuda, u onom najbližem – nama samima kao i u dalekim svemirskim prostranstvima: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.” (Fussilet, 53)
Postojanje Svevišnjeg Allaha očevidnije je od svih neospornih istina i to je aksiom koji se ne dokazuje. Čak i idolopoklonici, koji su pored Allaha druge obožavali, znali su i priznavali da ih je Allah stvorio: “A ako ih upitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: ‘Allah!’ Pa kuda se onda odmeću?” (Ez-Zuhruf, 87) Dokazi da je Allah Gospodar toliko su očigledni da je besmisleno poricati ih, kao što su poslanici kazivali: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?” (Ibrahim, 10)
Također su ljudska srca prirodno naklonjena vjeri u Allaha, a to se manifestira u teškim situacijama kada se ljudi instinktivno obraćaju Bogu i od Njega traže pomoć.
Još od davnina filozofi su iznosili svoja promišljanja o nastanku svijeta i života te su različitim metodama dolazili do istog zaključka, da je postojanje Boga nužno i da je to jedini racionalan odgovor na pitanje o postanku svijeta. Jedna od metoda kojom su to eksplicirali jeste logička podjela svega što postoji na moguće i nužno. Mogućeg postojanja je sve ono što, kad zamislimo da ne postoji, iz toga ne proizlazi nešto nemoguće. Nužnog postojanja je sve ono što, kad zamislimo da ne postoji iz toga proizlazi nešto nemoguće. Razum zaključuje da ovaj svijet spada u vrstu mogućeg postojanja, jer ako ovaj svijet ne bi postojao, iz toga ne bi proizašlo ništa nemoguće. Sve što je mogućeg postojanja mora imati uzrok koji će dati da postojanje prevagne nepostojanje i da ga iz mogućeg prenese u stvarno postojanje.
Taj uzrok ne može biti mogućeg postojanja, jer bi mu trebao neki drugi uzrok, što bi dovelo do neprekidnog nizanja, a to je opet nezamislivo. Prvi uzrok mora biti nužnog postojanja. Nužno postojeći prvi uzrok ne može spadati u bića mogućeg postojanja, jer kada bi spadao tamo, moguće bi postalo nužno, a to je nemoguće, jer se spajaju dvije oprečne stvari: moguće i nužno. Ovaj svijet je, dakle ovisan o svome samostalno postojećem tvorcu, koji je nužnog postojanja, a to je Svevišnji Bog. Bića mogućeg postojanja ne mogu ići u beskonačnost u tome da je jedno uzrok a drugo prouzročeno, niti se mogu u tome kružno kretati, nego moraju doći do nečeg nužnog, do prve egzistencije, prvog uzroka postojanja svih bića, a to je Svevišnji Bog.
Ve alejkumus-selam! Musliman ne sumnja u postojanje Svevišnjeg Allaha i zna da je Bog samo jedan i da Mu niko nije ravan. Ovakva pitanja postavljaju se radi onih koji ne vjeruju u Boga i ne prihvataju islam, pa će stoga odgovor biti baziran na logici i zdravom razumu.
Dokazi da Svevišnji Allah postoji toliko su brojni da ih je nemoguće pobrojati. Nepobitan dokaz Božije egzistencije su Njegova stvorenja. Sve što postoji u potrebi je za Stvoriteljem, prvo da bi se desilo i postalo, a zatim da bi trajalo i opstalo. Kaže Svevišnji Allah: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!” (Et-Tur, 35); “Kažite vi Meni: da li sjemenu koje ubacujete vi oblik dajete ili Mi to činimo?” (El-Vakia, 58–59).
Ljudi nisu u stanju od ničeg stvoriti nešto, niti su u stanju od nežive materije stvoriti živu, unatoč razuma koji posjeduju i iskustva koje milenijima sabiru. Kaže Svevišnji Allah: “O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte: ‘Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili.’” (El-Hadž, 73)
Allahovi znakovi prisutni su posvuda, u onom najbližem – nama samima kao i u dalekim svemirskim prostranstvima: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.” (Fussilet, 53)
Postojanje Svevišnjeg Allaha očevidnije je od svih neospornih istina i to je aksiom koji se ne dokazuje. Čak i idolopoklonici, koji su pored Allaha druge obožavali, znali su i priznavali da ih je Allah stvorio: “A ako ih upitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: ‘Allah!’ Pa kuda se onda odmeću?” (Ez-Zuhruf, 87) Dokazi da je Allah Gospodar toliko su očigledni da je besmisleno poricati ih, kao što su poslanici kazivali: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?” (Ibrahim, 10)
Također su ljudska srca prirodno naklonjena vjeri u Allaha, a to se manifestira u teškim situacijama kada se ljudi instinktivno obraćaju Bogu i od Njega traže pomoć.
Još od davnina filozofi su iznosili svoja promišljanja o nastanku svijeta i života te su različitim metodama dolazili do istog zaključka, da je postojanje Boga nužno i da je to jedini racionalan odgovor na pitanje o postanku svijeta. Jedna od metoda kojom su to eksplicirali jeste logička podjela svega što postoji na moguće i nužno. Mogućeg postojanja je sve ono što, kad zamislimo da ne postoji, iz toga ne proizlazi nešto nemoguće. Nužnog postojanja je sve ono što, kad zamislimo da ne postoji iz toga proizlazi nešto nemoguće. Razum zaključuje da ovaj svijet spada u vrstu mogućeg postojanja, jer ako ovaj svijet ne bi postojao, iz toga ne bi proizašlo ništa nemoguće. Sve što je mogućeg postojanja mora imati uzrok koji će dati da postojanje prevagne nepostojanje i da ga iz mogućeg prenese u stvarno postojanje.
Taj uzrok ne može biti mogućeg postojanja, jer bi mu trebao neki drugi uzrok, što bi dovelo do neprekidnog nizanja, a to je opet nezamislivo. Prvi uzrok mora biti nužnog postojanja. Nužno postojeći prvi uzrok ne može spadati u bića mogućeg postojanja, jer kada bi spadao tamo, moguće bi postalo nužno, a to je nemoguće, jer se spajaju dvije oprečne stvari: moguće i nužno. Ovaj svijet je, dakle ovisan o svome samostalno postojećem tvorcu, koji je nužnog postojanja, a to je Svevišnji Bog. Bića mogućeg postojanja ne mogu ići u beskonačnost u tome da je jedno uzrok a drugo prouzročeno, niti se mogu u tome kružno kretati, nego moraju doći do nečeg nužnog, do prve egzistencije, prvog uzroka postojanja svih bića, a to je Svevišnji Bog.
