[Media]

Odgovorio: mr. Safet Kuduzović

Pitanje: Nerijetko se na web-portalima mogu čitati članci koji govore o šiitima, uglavnom negativno. Ja sam prosječan musliman i volio bih da muslimani budu jedinstveni, naročito u ovom teškom vaktu za vjernike. Zar nije preče i bolje raditi na zbližavanju sa šiitima nego pisati protiv njih? Zahvalni čitatelj.

Odgovor: Nema sumnje da je zbližavanje sa šiitima i drugim islamskim sektama bolje od udaljavanja i razjedinjavanja. Ova činjenica nije predmet spora kod islamskih učenjaka. Međutim, mora se definirati put i način zbližavanja. Ako se pod zbližavanjem misli na vraćanje Kur’anu, sunnetu i praksi prvih generacija, tada je zbližavanje obavezno i primarni cilj šerijata. Ako se zbližavanjem, pak, misli na unapređenje pitanja oko kojih se slažemo, a izbjegavanje govora o krucijalnim pitanjima oko kojih se razilazimo, to je velika nepravda prema islamu.

Pojedinci iz redova ehli-sunneta, zbog nedovoljnog poznavanja šiitskih ubjeđenja, žele rafidije predstaviti kao ravnopravan mezheb (pravnu školu). Smatraju da su razlike između sunnija i šiita iste kao razlike između hanefija i šafija ili malikija i hanbelija. Ovo je potpuno pogrešno ubjeđenje, jer se sunnije razlikuju od šiita u temeljnim stvarima.

 

Razlikujemo se, između ostalog, od njih u pogledu:

Kur’ana (šiiti smatraju da je Kur’an iskrivljen i nepotpun),
sunneta (šiiti imaju zasebna djela hadisâ i ne prihvataju naše hadiske zbirke),
ashaba (šiiti smatraju ashabe odmetnicima, osim malog broja njih),
učenjaka (šiiti imaju nepogrešive imame koji su, prema njihovom mišljenju, bolji od poslanikâ),
Mehdija (šiiti imaju posebnog Mehdija koji će doći s potpunim Kur’anom) i mnogih drugih stvari o kojima je bilo i bit će govora.

Dakle, razilaženje nije puke fikhske prirode kao što je slučaj s našim pravnim školama, već mnogo, mnogo veće od toga.

Poslušajmo šta kaže šejhul-islam i Allahov dokaz na Zemlji kod šiita, imam Niametullahi el-Džezairi u svom kapitalnom djelu El-Envar en-Nuamanijje, 2/279, kada je govorio o imametu kao osnovnom razlogu razilaženja šiita sa muslimanima: “Mi se s njima ne slažemo oko istog Boga, niti oko istog poslanika, niti oko istog imama. Oni (tj. ehli-sunnet) govore da je njihov Gospodar Onaj koji je poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a da je vladar poslije njega Ebu Bekr. Mi ne priznajemo tog Gospodara, niti tog Poslanika. Mi (tj. šiiti) kažemo: ‘Gospodar čijem Poslaniku je halifa Ebu Bekr, to nije naš Gospodar, niti je taj Poslanik, naš poslanik.’”

Poslušajmo velikog revolucionara imama Homeinija šta kaže u svom djelu Kešful-esrar, str. 123: “Mi ne obožavamo Boga koji uspostavi veliku građevinu (misli na hilafet) za ibadet, pravdu i pobožnost, potom je lično ruši, postavljajući Jezida i Muaviju i Osmana i druge diktatore da budu nadređeni ljudima. Zatim ne pojasni (misli na Allaha Svevišnjeg) ljudima pravac kojim trebaju ići nakon smrti Poslanika.”

Ove gnusne riječi ne izgovara ehli-sunnet, već najpriznatija šiitska ulema. Nama je jasno ko nam je Gospodar i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i halife nakon njega, pa neka nam šiiti kažu ko im je Gospodar i poslanik i šta im je vjera, budući da ne priznaju našeg Gospodara i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Jedina stvar koju tražimo od današnjih šiita jeste da se javno odreknu svojih knjiga u kojima se spominju raznorazni kufrijati i zablude, kao i njihovih zabludjelih autora, iako slove kao nekakvi “velikani”, jer određenim frazama koje su citirali bivaju samo prezreni Allahovi robovi koji, ako su preselili na spomenutim ubjeđenjima, nikada neće napustiti Džehennem.

[Media]

Međutim, šiiti ne samo da šute već veličaju, uvažavaju i u zvijezde okivaju svoju ulemu koja nasrće na temelje islama. Pitamo šiite da li se odriču El-Džezairija i Homeinija zbog prethodnih izjava?! Ako ih se istinski odriču, to je lijep pokazatelj da žele istinu i da su ljubomorni na Allahovu vjeru. Nismo pesimisti, ali se bojimo da će odgovor na postavljeno pitanje glasiti: “Ne, ne odričemo se naših velikana, ni živih ni mrtvih, do Sudnjeg dana!”

Veliki šiitski šejh današnjice Jasir el-Habib napisao je djelo o Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, supruzi Aiši, kćerki Ebu Bekra, koje je naslovio: El-Fāhišetu el-vedžhul-āharu li Aišete (Nemoral, drugo lice Aiše).

Allahov ajet i veliki imam kod šiita Muhammed b. Džemil el-Amili u svom djelu Hijanetu Aišete bejnel-istihaleti vel-vakia (Aišina pronevjera između nemogućeg i stvarnog), str. 42, naslovio je: “Dokazi da su neke žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, počinile blud”, potom se, jadnik, slomio nekakvim “dokazivanjem” koje je puno, puno slabije od paukove mreže. Spomenuta djela kod šiita slove kao veliki “naučni opusi” i odbrana vjere, a ne rušitelji ličnosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je, kako sebi umišljaju, dopustio da živi s “nemor…..” osobom!!! Allahu dragi, kakva je ovo vjera i kakva su ovo ubjeđenja!!!

Ako gotovo svakodnevno sunnije u Teheranu bivaju vješane (samo zato što su sunnije, a video klipovi o tim zločinima nad sunnijama su dostupni na You Tubeu), zar El-Habib i njemu slični nisu preči da vise na teheranskom trgu kao primjer svima koji se usude utjerivati Stvoritelja svjetova u laž, jer je očistio i opravdao našu majku od spomenute potvore u suri En-Nur koja će se učiti do Sudnjeg dana?

Nikako, to su ubjeđenja na kojima je izgrađeno cijelo šiitsko društvo, osim jedne skupine koja koristi svoj razum i ne pristaje osim kako nalaže Kur’an, sunnet i praksa prvih pokoljenja, daleko od bilo kakvih devijacija. Ovi ljudi, iako se nazivali šiitima, to su naša braća i molimo Allaha da nas sastavi s njima u Džennetu.

Što se tiče današnjeg pokušaja zbližavanja dviju skupina, ono je, ustvari, približavanje sunnija šiitima, a ne obratno. Savremena šiitska ulema nije se odrekla niti jednog djela i autora koji nasrće na primarne izvore šerijata. Bujrum, neka izvole naći u djelima ehli-sunneta nešto što liči izjavama njihovih učenjaka. Neka nam spomenu jednog priznatog sunnijskog učenjaka koji je porekao ijedno slovo iz Kur’ana (neće to naći iako pretraživali po knjigama do Sudnjeg dana) pa da vide kakav stav će sunnijska ulema zauzeti prema dotičnom “učenjaku”. Ehli-sunnet nikome ne laska kada su u pitanju primarni izvori islama. Svako ko nasrne na Kur’an je nevjernik, Iblisov vojnik, iako slovio kao šejhul-islam i velikan islamskog ummeta. Očekujemo od šiita da isto kažu u pogledu svoje zabludjele uleme i odreknu ih se na oba svijeta.

Šiitska ulema smatra da o iskrivljenju Kur’ana postoje mutevatir-predaje u koje se ne može niti smije sumnjati, o čemu će biti posebnog govora. Da li je moguće zbližavanje s “musli…” koji smatraju da je Kur’an iskrivljen i neoriginalan, da su ashabi, nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mijenjali Allahovu Objavu kako su željeli! Zbližavanje sa zločincima ovakve vrste je nepravda prema Kur’anu, sunnetu, ashabima, islamskim učenjacima kroz generacije kao i svim muslimanima. Svi oni koji smatraju Allahovu Knjigu nepotpunom, moraju prvo prihvatiti islam i potvrditi svojim srcima i jezicima originalnost njegovog osnovnog načela – Kur’ani-kerima, u protivnom Uzvišeni Allah ne prima djela otpadnika od islama.

Nakon što se dogovorimo oko originalnosti Kur’ana beziznimno, potom originalnosti sunneta u globalu (budući da se hadiski stručnjaci nerijetko razilaze oko autentičnosti određenog hadisa) i prihvatimo Buhariju i Muslima kao najispravnije hadiske zbirke, te prihvatimo sve ashabe, bez iznimke, kao povjerljive i odabrane muslimane, potom pobijemo sva nakaradna ubjeđenja koja su preplavila šiitske kapitalne izvore, možemo užurbano početi sa zbližavanjem između dvije skupine. Nakon toga dužnost nam je da jedni drugima oprostimo razlike koje su bile poznate kod naših prethodnika, jer je nemoguće da svi ljudi imaju ista mišljenja po jednom pitanju. U protivnom, sa šiitskom ulemom treba voditi mirne debate i pojasniti im zabludu u kojoj se nalaze i nastojati izbaviti ih iz nedaće u koju su upali. Dakle, zbližavanje dviju skupina može biti na samo prethodno pojašnjen način ili na način koji sadrži spomenuti smisao iako se metoda i pristup dotičnoj problematici razlikovali.