Da li je dozvoljeno pisati izmišljene priče putem kojih se tretiraju razni društveni problemi? Likovi i događaji nestvarni su i samo su plod mašte, a cilj im je ukazati na anomalije i devijacije u društvu, ali i ponuditi rješenja i dati smjernice.
Savremeni učenjaci nemaju jedinstven stav u pogledu ovog pitanja. Pisati nestvarne, izmišljene priče, pa i ako se to čini s ciljem osude negativnih pojava u društvu, promicanja pozitivnih vrijednosti, prosvjećivanja, educiranja, odgoja ili radi razonode, zabranjeno je prema jednoj skupini učenjaka. Zabrana se bazira na činjenici da je takva priča nestvarna i izmišljena i prema tome lažna, a laž je haram, te je prema tome i takva priča zabranjena. Oni koji zastupaju ovo mišljenje također tvrde da se svi spomenuti ciljevi mogu postići kazivanjima koja su istinita, a naročito kur’anskim i hadiskim tekstovima.
Druga skupina učenjaka smatra da je dozvoljeno pisati izmišljene priče koje nose lijepe poruke. To se ne tretira laganjem iz dva razloga: prvi je to što autor priče samo želi od čitatelja da zamisli likove i događaje od kojih se priča niže, a ne da ih doživljava kao stvarne. Zamišljeni događaji ne mogu se okarakterizirati istinitim ili lažnim, jer se jednostavno radi samo o mašti i promišljanju.
Drugi razlog jeste to što laž podrazumijeva navođenje slušaoca na ubjeđenje koje se ne podudara sa stvarnošću, svejedno činilo se to namjerno ili greškom, a svako ko čita takve priče, dijete ili odrasla osoba, nema dileme i jasno mu je da su ti događaj plod mašte, da su likovi izmišljeni i da se radi o nestvarnim događajima.
Na pitanje da li je pisanje izmišljenih romana i pripovijetki dozvoljeno, šejh Usejmin, rahimehullah, dao je sljedeći odgovor: “To što zamisliš u svojoj glavi, a potom pišeš, može biti lijek za bolest koja je zadesila društvo, nadajući se da će ih Allah izbaviti iz nje putem tih maštovitih priča, a moguće je i da promoviraju ideje koje vjerom nisu dozvoljene. Ako se radi o pričama ovakve vrste, one su zabranjene u svakom slučaju, s obzirom na to da se njima poziva u grijeh. Svevišnji Allah rekao je: ‘Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu’ (El-Maida, 2).
Ukratko kazano: ako se tim nerealnim, fiktivnim pričama pospješuje i promovira grijeh i ružno djelo, definitivno su zabranjene, a ako se njima pospješuje nešto lijepo i korisno, dozvoljene su, ali uz uvjet da se prezentiraju u formi primjera, a ne stvarnih događaja, jer ako bi se predstavile kao stvarni događaji, a nisu se desili, to bi bila laž...” (Fetava Nurun alad-derb, 24/2)
Savremeni učenjaci nemaju jedinstven stav u pogledu ovog pitanja. Pisati nestvarne, izmišljene priče, pa i ako se to čini s ciljem osude negativnih pojava u društvu, promicanja pozitivnih vrijednosti, prosvjećivanja, educiranja, odgoja ili radi razonode, zabranjeno je prema jednoj skupini učenjaka. Zabrana se bazira na činjenici da je takva priča nestvarna i izmišljena i prema tome lažna, a laž je haram, te je prema tome i takva priča zabranjena. Oni koji zastupaju ovo mišljenje također tvrde da se svi spomenuti ciljevi mogu postići kazivanjima koja su istinita, a naročito kur’anskim i hadiskim tekstovima.
Druga skupina učenjaka smatra da je dozvoljeno pisati izmišljene priče koje nose lijepe poruke. To se ne tretira laganjem iz dva razloga: prvi je to što autor priče samo želi od čitatelja da zamisli likove i događaje od kojih se priča niže, a ne da ih doživljava kao stvarne. Zamišljeni događaji ne mogu se okarakterizirati istinitim ili lažnim, jer se jednostavno radi samo o mašti i promišljanju.
Drugi razlog jeste to što laž podrazumijeva navođenje slušaoca na ubjeđenje koje se ne podudara sa stvarnošću, svejedno činilo se to namjerno ili greškom, a svako ko čita takve priče, dijete ili odrasla osoba, nema dileme i jasno mu je da su ti događaj plod mašte, da su likovi izmišljeni i da se radi o nestvarnim događajima.
Na pitanje da li je pisanje izmišljenih romana i pripovijetki dozvoljeno, šejh Usejmin, rahimehullah, dao je sljedeći odgovor: “To što zamisliš u svojoj glavi, a potom pišeš, može biti lijek za bolest koja je zadesila društvo, nadajući se da će ih Allah izbaviti iz nje putem tih maštovitih priča, a moguće je i da promoviraju ideje koje vjerom nisu dozvoljene. Ako se radi o pričama ovakve vrste, one su zabranjene u svakom slučaju, s obzirom na to da se njima poziva u grijeh. Svevišnji Allah rekao je: ‘Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu’ (El-Maida, 2).
Ukratko kazano: ako se tim nerealnim, fiktivnim pričama pospješuje i promovira grijeh i ružno djelo, definitivno su zabranjene, a ako se njima pospješuje nešto lijepo i korisno, dozvoljene su, ali uz uvjet da se prezentiraju u formi primjera, a ne stvarnih događaja, jer ako bi se predstavile kao stvarni događaji, a nisu se desili, to bi bila laž...” (Fetava Nurun alad-derb, 24/2)
