Ocena Teme:
  • 0 Glasov(a) - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

[-]
Tag
krstaši alp i arslan vojskovođa

Vojskovođa Alp Arslan i krstaši
#1
Star 
Bijaše to davne 463. godine po Hidžri ili 1071./1072. po gregorijanskom kalendaru, skoro trideset godina prije prvog krstaškog rata kojim je Jerusalem otet iz ruku muslimana. Te godine okupiše se vođe evropskih država, predvođeni papom i 25.000 svećenika i sa vojskom koja je brojala preko 600.000 ljudi, preko 1.000 katapulta i uz ogromne zalihe hrane i oružja, odlučni da unište Kabu i muslimane. Neki od katapulta bili su toliko teški da su ih morale vući desetine bikova. Objaviše sveti rat protiv muslimana i uputiše se ka muslimanskim zemljama kako bi ih istrijebili. Već su među sobom podijelili zamišljeni ratni plijen i odredili ko će uzeti koji dio islamskog hilafeta.

U tom vremenu Abbasijski hilafet bijaše u teškom stanju, podijeljen na mnoštvo državica, a svaka je u suštini bila neovisna od druge, a mnoge su se i zvanično osamostalile. Halifa skoro da nije imao nikakvih stvarnih ovlasti i služio je više kao maskota i ukras, da mu se ime spominje na hutbama radi dove za njega, nego kao stvarni vladar. Šiije su zaposjele mnoge dijelove islamskog hilafeta i širili su nered u zemlji. Hilafet je imao svojih svega dvije-tri hiljade vojnika koji su izlazili u sviti halife i cjelokupno političko-ekonomsko stanje u tadašnjoj islamskoj državi bilo je veoma loše. Međutim, u hilafetu je tada postojala jedna mala, ali rastuća sila – sila Seldžuka, jednog od turskih naroda koji su odavno primili islam i koji su bili veliki ratnici. Stajali su hrabro na određenim granicama islamskog hilafeta, čuvajući ih i odbijajući napade Bizantinaca i boreći se protiv drugih neprijatelja. Nekada bi pobijedili, a nekada izgubili, što je i priroda ratovanja. U to doba vođa Seldžuka bijaše mladić po imenu Alp Arslan, što u prijevodu znači hrabri lav. Ovaj junak tada se vraćao iz bitke koju je vodio u Horosanu sa oko 17.000 vojnika: neki su bili izranjavani, neki ostali bez oružja, izmoreni. Tada je čuo za dolazak krstaša, pa je pohitao da se vrati sa vojskom.

Bizantinski car Romanos Diogen rekao je Alp Arslanu da ništa ne može da ga odvrati od dovođenja ogromne vojske protiv muslimana i da ništa ne može da je zadovolji osim uništenja muslimana i njihovih svetinja. Alp Arslan posla pismo halifi u kojem zatraži pojačanje, ali se halifa izvini opravdavajući se time da je stanje teško i da ima malo vojnika. Alp Arslan je pokušao da probudi entuzijazam muslimana šaljući pisma na sve strane, ali mu se odazvao veoma mali broj. Otišao je kod svog šejha Ebu Nasra Muhammeda b. Abdulmelika el-Hanefija da se posavjetuje, pa ga je on podstakao na džihad za Allahovu vjeru koristeći onoliko snage koliko mu je Allah dao. Posavjetovao ga je da bitku počne u petak, kako bi muslimani širom svijeta na džumi dovili za njih.

Alp Arslan je krenuo sa svojom malom vojskom obavijestivši vojnike prije polaska da imaju izbor: ko želi u džihad – neka ostane, a ko želi da ode – neka spremi opravdanje pred Allahom i neka ode. On se okupa, obuče ćefine, namirisa se i izađe sa svojom vojskom. Tom prilikom obratio se vojnicima i upitao ih da li neko ima neku žalbu ili pritužbu, kako bi izmirili račune prije nego što krenu u bitku. Vojnici gromoglasno zaplakaše, zatim se i oni okupaše i obukoše ćefine, spremajući se za susret sa Allahom. Veliki šejh stade ispred njih i reče im: “Ovo je jedan od Allahovih dana u kojem nema mjesta za hvalisanje i obmanjivanje, i u ovom danu ispred časti i svetinja muslimana stojite vi sa svojim imanom!”, a zatim se obrati Alp Arslanu riječima: “Ti se boriš za Allahovu vjeru, a Allah je obećao Svoju pomoć i da će ovu vjeru uzdići nad ostalim vjerama, pa se nadam da će pobjeda pripasti tebi.”
Odgovori
Hvala od:
#2
Bitka se odigrala u mjestu zvanom Mancikert, na jugoistoku Turske. Alp Arslan je imao oko 20.000 izmorenih vojnika, a Romanos deset puta više daleko bolje opremljenih vojnika. Alp Arslan je poslao pismo Romanosu tražeći od njega primirje, što je on odbio. Alp Arslan je sišao sa svog konja, pao Allahu na sedždu, iz poniznosti pred Allahom umazao svoje lice prašinom i uputio Mu dovu, moleći Ga da im pomogne. Nakon što je bitka počela, muslimanski strijelci, koji su bili raspoređeni po brdima, sasuli su kišu strijela na bizantijsku vojsku ubivši ogroman broj njihovih vojnika, dok su ostali muslimanski vojnici ubili veliki dio bizantijske vojske. Allah je podario veliku pobjedu malobrojnoj muslimanskoj izmorenoj vojsci, okićenoj imanom, saburom i tevekkulom, nad mnogostruko superiornijom vojskom nevjernika sastavljenom od Bizantinaca, Rusa, Jermena, Bugara i raznih naroda srednje i zapadne Evrope, vojskom oholničkom i zločinačkom.

U toj bitki zarobljen je vojskovođa Romanos i seldžučki vojnici prepoznali su ga i doveli pred Alp Arslana.

“Šta bi učinio da sam ja zarobljen i doveden pred tebe?”, upitao je Alp Arslan.

“Vjerovatno bih te ubio ili bih te pokazivao u povorci dok bih trijumfalno ulazio u Istanbul”, odgovori Romanos.

Alp Arslan je odlučio ostaviti ga u životu, uzevši za njegov otkup milion i po zlatnika, i uz ugovor da mu pošalje njegove vojnike kad god mu to zatraži i da oslobodi sve zarobljenike u svom carstvu. Romanos upita u kojem je pravcu halifa, pa mu prisutni pokazaše. On se okrenu ka tom pravcu, otkri glavu i išaretom pokaza kako je na usluzi halifi. Alp Arslan mu dade deset hiljada zlatnika da se spremi za povratak, nakon čega je sklopljen mir na duže vrijeme. Ostaci njegove vojske sačekali su ga i pridružili mu se u pokušaju nasilnog ulaska u Istanbul gdje je za vrijeme njegovog odsustva izvršen državni prevrat. Suprotstavila mu se vojska mladog prevratnika Mihajla Duke, potpuno ga porazila i oslijepila usijanim gvožđem. Kratko vrijeme poslije toga, Romanos je umro od posljedica osljepljivanja.

Da li je iko mogao zamisliti da će 20.000 muslimana čvrsto stajati pred 200.000 krvi žednih neprijatelja?

Zapadni historičari tu su bitku nazvali “Katastrofa kod Mancikerta” i smatraju je presudnim događajem koji će direktno utjecati na kasniju propast Bizantije.
Odgovori
Hvala od:
#3
“Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!”[1]

Mnogo godina prije nego li je Salahuddin pokazao svoju velikodušnost spram poraženih, barbarskih krstaških ratnika, drugi muslimanski vođa je svijetu pokazao kako izgleda milost i suzdržavanje.

Nije prošlo mnogo od dolaska Zadnje Objave, a Rimsko carstvo se suočilo sa jednim novim, energičnim izazivačem – hilafetom emevija. Emevije su imale dva ozbiljna pokušaja osvajanja Carstva, kroz opsadu Konstantinopolja, (674.-678. i ponovo 717.). No, svom srećom za Rimsko carstvo, emevije su zbačene 750. godine od strane abbasija, koji su odustali od tako ambicioznih planova, te su poduzimali regularne vojne kampanje, koje su nekad dosezale i do srca vizantijske Anadolije. Ovi pohodi su za vrijeme halife Mutesima (833.-842.) rezultirali uništenjem Amurije, u centralnom dijelu zapadne Anadolije, 838. godine.[2]

No, krajem VIII vijeka, Vizantija je krenula putem uspona, dok je abbasijska ekonomija bila u padu a vlada je bila paralizirana vjerskim i političkim frakcijama – u ovom periodu se mogao vidjeti vrhunac prisustva hereze filozofa, mu’tezila i batinija. Vizantinci su iskoristili neslogu unutar abbasijskog hilafeta za ofanzivu i kroz sljedeća dva vijeka oni su povratili izgubljene provincije: Iliriju, Grčku, Bugarsku, Sjevernu Sriju, Kilikiju i Armeniju. Dok je Vizantila slavila svoj preporod, novi igrač na međunarodnoj sceni se pojavio – Turci Seldžuci, koji su bili familija nomadskih Turaka Oguza, a koji su primili islam krajem X vijeka.

Turci Seldžuci

Abbasijski hilafet je bio u zbrci i nije postojala efektivna sila koja bi zaustavila migraciju centralno-azijskih nomada. 1040. godine su prvi seldžučki konjanici, predvođeni Tugrul Begom, prešli istočne granice Hilafeta, te su, nemajući efektivnog otpora od strane abbasija, krenuli harati Iranom i Irakom. Uskoro su došli u Armeniju, te prodrli duboko u Anadoliju, te došli do vizantijske luke Trabzon na obali Crnog mora, 1054. godine. Slijedeće godine su se abbasije predale neizbježnom ishodu i priznale politički i vojni autoritet Tugrul Bega od Seldžuka. Tugrul Beg (1056.-1067.) je dobio titulu sultana a onda je proglasio Bagdad svojom prijestonicom. Najednom, Seldžuci su postali bivši nomadski pljačkaši, a sadašnji vladaoci jednog ogromnom i sofisticiranog carstva.

Uspon Seldžuka je doveo do razdvajanja unutar Vizantije. 1064. godine su Seldžuci osvojili i opustošili utvrđeni grad Ani, koji je bio od ključne važnosti za vizantijsku strategije odbrane svojih istočnih granica.

Konstantin X je umro 1067. ostavivši na taj način administraciju u ruke svoje žene Eudokije, koja se udala za Romana. Roman je time postao car vizantijskog Rima.

Alp Arslan i događaji koji su doveli do bitke

godine po rođenju Isaa, alejhis-selam, a 454. godine po Hidžri, Tugrulov bratić, Alp Arslan, je postao sultan Perzije i Iraka. Njegovo pravo ime je bilo Muhammed ibn Davud, a postao je poznat po nadimku Alp Arslan, što znači “herojski lav” ili “hrabri lav”. Njegov vezir, Nizamul-mulk (Ebu Ali Hasan ibn Ali Tusi), koji je također bio i učenjak, je postao jedan od najpoznatijih vezira. Osnovao je poznatu medresu Nizamiju, gdje je imam Gazali bio jedan od direktora.

Sultan Alp Arslan je bio samilostan i velikodušan lider, čak i spram svojih neprijatelja, što se pokazalo kao jedna od njegovih markantnih osobina tokom svoje vladavine. 1066. godine (459. godine po Hidžri), Kara Arslan, vladar pokranije Kerman, je digao bunu protiv Alp Arslana. Nakon što je marširao prema Kermanu, a jedna od njegovih vojski bila pobjeđena od strane Alp Arslana, Kara Arslan je tražio oprost od Alp Arslana, koji ga je ljubazno primio. Sultan mu je vratio kraljevinu i ništa nije tražio za uzvrat.[3]

godine (462. h.g.), izaslanik namjesnika Mekke, Muhammed ibn Ebi Hašim je posjetio sultana Alp Arslana i obavjestio ga o uvodu u hutbu u Mekki u ime halife El-Kaim bi Emrillaha i Sultana, da se napušta hutba koja spominje fatimijskog vladara Egipta i da napuštaju ezan u kojem su fatimije dodale “Hajje ‘ala hajril-e’mal” (“Dođite na najbolje djelo”). Sultan mu je poklonio 30 000 dinara i odjeću, i odredio godišnju penziju.[3]
Odgovori
Hvala od:
#4
Za sultana Alp Arslana, fatimijski Egipat je bio neprijatelj br. 1; nije želio da raspiruje nepotrebna neprijateljstva sa susjednom Vizantijom, pa je iste, 1069., godine potpisao primirje sa njima, obavezujući se na to da će spriječiti seldžučke upade na vizantijsku teritoriju. 1071. godine (odn. 436. h.g.),

godine (436. h.g.), sultan Alp Arslan se uputio ka Edesi u Siriji, jer mu je bilo rečeno da se, iako se hutba držala u ime halife, učio fatimijski ezan. Tamošnji lider, Mahmud ibn Salih, je zatražio oprost od Sultana u prisustvu njegove majke. Sultan je oboje primio sa velikom gostoprimljivošću, poklonio Mahmudu počasnu odjeću i vratio ga u njegov grad[3].

U međuvremenu, Romanu je bila potreba finalna pobjeda, ne samo da zaštiti Armeniju već i svoj tron, te je, u ljeto 1071., odlučio da sve stavi na jednu kocku – masivan pohod na istoku koji bi uvukao Seldžuke u okršaj sa Vizantijom.

U februaru 1071. Roman je poslao delegaciju Alp Arslanu kako bi obnovio primirje iz 1069. Romanovi izaslanici su došli do Sultana, koji se nalazio nadomak Edese koju je tada opsjedao. Želeći da sačuva svoje sjeverno krilo od mogućeg vizantijskog napada, Alp Arslan je rado prihvatio uslove primirije, odustao od opsade i poveo svoju armiju na jug, kako bi napao Halep u fatimijskoj Siriji. Halep je osvojen i uveo je hutbe u ime halife El-Kaim bi-emrillaha i sultana Alp Arslana. Zabilježeno je da je narod iznosio prostirke iz džamija govoreći: ”Ovo su prostirke Alije ibn Ebi Taliba, neka Ebu Bekr donese prostirke za svoje sljedbenike.”

Ponuda za obnovu primirija od strane Romana je bila ključ njegovog plana, kako bi dovoljno dugo odvukao pažnju Sultana da sa svojom armijom dođe u Armeniju i povrati izgubljene tvrđave prije nego li Seldžuci uzvrate. Romanova ponuda za obnovu primirja dok se u isto vrijeme spremao za rat je, naravno, bila obmana, no, obmana u ratu je vještina koju su Vizantinci izuzetno cijenili. Vizantijske upute za taktiku su često preporučivale varke, obmane i pregovore kako bi se izbjegla bitka ili na neki drugi način ostavila prednost.[4]

Bitka kod Manzikerta

Roman je došao sa 200 000 ljudi – Grka, Franaka, Rusa, Gruzijaca, Armena i drugih. Mnogi historičari, poput Mateja od Edese, tvrde da je vizantijska armija brojala više od milion ljudi[5], dok Gibbons tvrdi da je to najveća armija koju je Rimsko carstvo, i Istočno i Zapadno, ikad izvelo. Armija je bila zavidno i pompezno opremljena, a cilj joj je bio napasti zemlje islama, dolazeći u Malazgirt, također poznat kao Mancikert.

Ova vijest je dospjela do Alp Arslana dok je opsjedao u Azerbejdžanu. Sultan Alp Arslan je znao da neće moći da pripoji vojsku koja je bila daleko, a neprijatelj bio tako blizu. Sakupio je vojnike koji su bili tada sa njim, njih oko 15 000. Susreli su se sa prethodnicom vizantijske vojske, kojih je bilo oko 10 000. Nakon kratkog okršaja, prethodnica je pobjegla. Kada se sultan Alp Arslan približio više, poslao je poruku Romanu u kojoj je ponudio primirije, ali je ovo odlučno bilo odbijeno.

Navodi se da je prije same bitke, Roman poslao Sultanu poruku, zadnje upozorenje, u kojoj je rekao: “Došao sam ti sa snagom kojoj se nećeš moći oduprijeti, zato mi se pokori svojevoljno.”

Ovo je razljutilo sultana Alp Arslana, a islamski ponos je ispunio njegova prsa, pa je odgovorio:

“Vrati se svome gospodaru i reci mu da niste vi ti koji ste me doveli ovdje, već je Allah, neka Mu je sva hvala, doveo sam i vaše trupe ovdje kako bi spremali hranu muslimanima.”[6]

Imam i učenjak u armiji, Ebu Nasr Muhammed ibn Abdil-Melik, je Sultana posavjetovao na sljedeći način:
Odgovori
Hvala od:
#5
“Boriš se za vjeru za koju je Allah obećao da će je pomoći i da je uzvisiti nad ostalim vjerama. Oslanjam se na Allaha da ima pobjednika bude tvoje ime. Sukobi se sa njima u petak, popodne, kada hatibi budu na minberima. Tada će oni doviti za pobjedu mudžahida – a ta dova će biti uslišana.”[3] Dvadesetog dana zul-ka’deta 463. godine po Hidžri (19. avgusta 1071.), sultan Alp Arslan je predvodio sve svoje ljude u namazu, nakon kojeg je u suzama molio Allaha, a oni su plakali zajedno sa njim. Zaztim im se obratio:

“Mi smo iscrpljeni. Ili ću ostvariti svoj cilj ili ću ući u Džennet kao šehid. Ako budem ubijen, znajte da je moj sin, Malik-šah, moj nasljednik. Ko želi da nas napusti, neka napusti, jer danas nema sultana da vam naređuje i zabranjuje, danas sam ja gazija (ratnik) kao i vi.”[7]

Vidno ohrabren time što niko nije otišao, bacio je svoj luk i strijelu, uzeo mač i buzdovan i zauzdao konja. Obukao je bijelu odjeću, namirisao se i rekao “Ako budem ubijen, neka ovo budu moji ćefini.”

Približio se neprijatelju, sišao sa konja i svoje lice potrao prašinom sa mejdanskog tla i plakao je i dovio Allahu dugo, jer je imao na umu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme:

“Dvije dove se nikad (ili rijetko) odbijaju: dova tokom ezana i dova kada se dvije vojske sukobljavaju.”[8]

Vizantijska formacija je bila poput broja pet na kocki, sa Romanusom u centru, dok je vojska islama bila u formaciji mladog mjeseca, na taj način prikrivajući svoj mali broj. Vazduh je bio ispunjen glasovima koji su učili Kur’an i bubnjevima, koji su dolazili sa jedne strane i zvukom zvona koji su dolazili sa druge strane. Sultan Alp Arslan, rahimehullahu, je uzjahao svog konja i jurišom zajednom sa svojom vojskom krenuo ka neprijateljskim linijama, tolikom silinom da se zemlja potresala. Juriš je bio toliko žestok, da im je prašina koja se digla ispod konjskih kopita bila dovoljan pokrivač da se probija do centra vizantijske formacije. Pomoć Uzvišenog Gospodara je došla: vizantijska vojska je brojala mnoge žrtve, a značaj dio vojske se dao u bijeg, dok su sultanovi vojnici učili ajet koji se nalazi na početku ovog članka.[9] Uz sve to, pobjeda je bila krunisana zarobljavanjem vladara Vizantijaca, samog Romanusa.

Kada je Romanus doveden do sultana Alp Arslana, sultan ga je udario tri puta sa svojim bičem i zabilježeno je da je njihov razgovor tekao na slijedeći način:

Alp Arslan: Šta bi ti uradio, da sam ja doveden kod tebe, kao zarobljenik?

Romanus: Vjerovatno bih te ubio, ili bih te provodao ulicama Konstantinopolja.

Alp Arslan: Moja kazna je teža. Opraštam ti i oslobađam te.[10]

Arslan je ugovorio mir sa Romanusom prije nego što ga je pustio. Ugovorom s Antiohija, Edesa, Hijerapolis i Mancikert prešli u ruke Seldžuka. Također je ugovoreno inicijalno plaćanje 1,5 miliona zlatnika te 360 000 zlatnika godišnje kao otkupnina za Romanusa. Romanus je bio zarobljenik kod Alp Arslana jednu sedmicu, tokom koje je tretiran velikodušno i ljubazno. Nakon toga, dodjeljena mu je pratnja na putu do Konstantinopolja, a iznad Romanusove glave se vijorila zastava na kojoj je pisalo: “La ilahe illallah”.[7]
Odgovori
Hvala od:
#6
Što se Romanusa tiče, kada se vratio u svoju prijestonicu, saznao je da je zbačen sa vlasti, oslijepljen je i prognan od strane druge snažen dinastije, dinastije Dukasa. A što se Alp Arslana tiče, nešto manje od godinu dana nakon ove značajne bitke, uputio se ka Centralnoj Aziji (Transoksijana, “Ma vera’en-nehr”, ar.), da bi pokorio tamošnjeg vladara – tiranina, Jusufa el-Havarizmija. Jusuf je bio vezan i uvrijedio je sultana, koji je bio stava da se Jusuf treba osloboditi, ali je nakon toga sultan iz svog luka odapeo strijelu prema Jusufu da bi strijela, po prvi put, promašila svoj cilj. Jusuf je izbo sultana sa dva noža koje imao sakrivene kod sebe, prije nego što je i sam ubijen.[3] Rane koje je sultan, rahimehullahu, dobio su nešto kasnije bile sebeb smrti jednog od najhrabrijih sinova islama.

Pouke:

Iz života sultana Alp Arslana se mogu uzeti brojne pouke i poruke; ukoliko bismo ulazili u sve njih to bi ovaj članak učinilo skoro pa beskonačnim, pa ćemo zato izdvojiti samo neke.

Prvo, u vremenu kada se muslimani često predstavljaju kao varvari zbog jedne šačice od njih, vidimo ovdje jednog lidera koji se sa svojim protivnicima ophodio velikodušno. Imati pred sobom glavu neprijatelja, agresora koji je mnoge tvoje ljude ubio, mnoge ranio a uz to sa sobom donio devastaciju, a zatim mu oprostiti – znak je istinski velikog karaktera. Ovako nešto nećete naći nigdje osim u historiji islama, gdje ćete i mnoge druge primjere, poput onog od Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kada je oprostio Kurejšijama nakon Oslobađanja Mekke i kako se Salahud-din ophodio prema varvarskim krstašima skoro jedan vijeka nakon Alp Arslana.

Što se krstaša tiče, trebamo napomenuti da je bitka na Mancikertu bila toliko poražavajuća da je pokrenula niz drugih događaja. U sljedećoj deceniji je Papa Urban pozvao Zapadno i Istočno kršćanstvo da se ujedini kako bi se osvetili za Mancikert kroz nešto što će kasnije biti poznato kao Prvi krstaški pohod.

Osim toga, ova pobjeda je muslimanima otvorila vrata Anadolije, što je bio početak kraja Vizantijskog carstva kao dominantne svjetske sile i njihove civilizacije ali i rođenje snažne muslimanske države – Osmanske imperije – koja će trajati devet vijekova, pa je bitka na Mancikertu jedna od najznačajnijih bitki i u historiji svijeta.

Ono u čemu dalje možemo naći ibreta jeste da su sva pompa i vanjska blještavilo Romanusa i Vizantijaca njima bili apsolutno beskorisni a da pobjeda dolazi samo od Allaha.

Na kraju ali ne manje važno, vidimo snagu petka, dana u kojem je džuma, i svijest koju su muslimani imali po pitanju petka. Znali su da je dova vezana za pobjedu, ali su i znali da će tog dana svi muslimani, diljem muslimanskog svijeta, dići svoje ruke, i moliti Allaha za one koji se bore za njih, dok je danas mnoge imame i muslimane strah doviti javno.

Sada, kada znate ko je sultan Alp Arslan, nadam se da će se to ime češće spominjati u vašim kućama, kako bi njegovo nasljeđe nastavilo da živi. Molimo Allaha da mu učini kabur prostranim i da ga obaspe milošću jer je i on bio milosti spram onih kojima je vladao, i molimo Allaha da ovom ummetu pošalje ljude poput njega, amin
Odgovori
Hvala od:


Skoči na Forum: