25-10-2022.18:52
Tunis je jedna od država arapskog Magriba. O tome kako je islam dospio u ovu zemlju, kakvo je sadašnje stanje muslimana, kakvo je stanje nakon pada režima Ben Alija, saznat ćemo u narednim redovima.
Opći podaci
Tunis zauzima 163.610 km², što ga čini najmanjom državom u Magribu. Reljef Tunisa poprilično je drugačiji od reljefa regije. Država ima morsku obalu dugačku 1.298 kilometara.
Iako se većina Tunižana (98%) izjašnjava kao Arapi, ipak je većina berberskog porijekla: manje od 20% njihove genetske strukture izvorno je s Bliskog istoka. (Cassandra Franklin-Barbajosa, “In the Wake of the Phoenicians. DNA study reveals a Phoenician-Maltese link”, National Geographic, listopad 2004.) Većina Tunižana (98% stanovništva) su muslimani sunniti (malikije).
Ovdje se naselilo i puno Maura i Židova koji su pobjegli iz Španije krajem 15. stoljeća. Vrlo jaka židovska populacija, koja ovdje postoji već dvije hiljade godina, na jugu Djerbe, danas se svela na vrlo malobrojnu skupinu koja većinom živi u području grada Tunisa. Također postoji i malobrojna zajednica kršćana.
Mnoge druge civilizacije također su ostavile svoj trag nad Tunižanima, od kojih su: Feničani, Rimljani, Vandali iz Njemačke, Arapi, Turci te na kraju Francuzi.
Tunis je jedno vrijeme bio kolonija Francuske. Godine 1954., dolaskom Pierrea Mendèsa Francea na čelo francuske vlade, dolazi do velikih promjena te je Francuska odlučila pregovarati s nacionalistima. U govoru u Kartagi 31. jula Mendès France pristaje na sporazum o autonomiji koji je potpisan 3. juna 1955. s Taharom Benom Ammarom. Marta 1956. godine protokolom je ukinut Sporazum u Bardu te je priznata neovisnost Tunisa. (Tekst deklaracije neovisnosti)
Ovaj period kolonijalizacije imao je veliki utjecaj na kulturu Tunižana i njihovo vjersko stanje. Veliki broj Tunižana otišao je da živi u Francusku. Jasno je da ovaj utjecaj zapadne kulture nije lahko iskorijeniti.
Dolazak islama na ovo područje
Islam je na prostore sjeverozapadne Afrike došao za vrijeme vladavine Osmana, Allah bio zadovoljan njime. Komandant osvajačke vojske u tom području bio je Abdullah b. Sa‘d. O ofanzivi Abdullaha b. Sa‘da na Afriku, dr. Salih Mustafa kaže: “Godine 26. h. (646. gr.) Amr b. El-Âs smijenjen je sa pozicije namjesnika Egipta i na tu poziciju postavljen je Abdullah b. Sa‘d. Ovaj namjesnik Egipta slao je odrede konjanika koji su napadali rubove Afrike i uzimali plijen.” (Salih Mustafa Miftah el-Mezini, Libja minel-fethil-‘arebijji hatta-ntikalil-hilafetif-fatimijjeti ila Misr, str. 49)
Odredi konjanika upućivani su u Afriku s ciljem priprema za njeno osvajanje i upoznavanje sa njenim stanjem. Stanje ovih odreda ličilo je na izviđačke odrede koji se smatraju prethodnicom vojske. Kad je Abdullah b. Sa‘d sakupio dovoljno informacija o Africi: o ulazima i izlazima, njenoj snazi i broju vojnika, njenom geografskom i strateškom položaju, pravednom halifi Osmanu b. Affanu napisao je pismo u kojem ga obavještava o ovim važnim informacijama. Na osnovu tih podataka tražio je dozvolu za početak osvajanja ovog područja, što mu i dozvoljeno. Dr. Salih Mustafa kaže: “Kad je Abdullah b. Sa‘d od halife Osmana b. Affana zatražio dozvolu da napadne Afriku, Osman je okupio ashabe i tražio od njih savjet. Svi su se usaglasili da treba početi osvajanje izuzev Ebu E’vera Seida b. Zejda koji je podržavao mišljenje Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, da niko od muslimana ne treba napadati Afriku. Kad su se ashabi oko toga složili, Osman je pozvao u džihad. I Medina – prijestolnica islamskog hilafeta –spremala se za sve dobrovoljce i njihovo opremanje i ispraćaj u Egipat radi pohoda na Afriku pod vođstvom Abdullaha b. Sa‘da. Briga o tom pohodu bila je vidljiva, što se vidi na onima koji su krenuli u tu bitku: prvaci ashabi, najbolji mladići iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice, sinovi prvih muhadžira i ensarija, u tu bitku su krenuli i Hasan i Husejn, Ibn Abbas i Ibn Džafer i drugi.”
Abdullah b. Sa‘d nastavio je put u Afriku i slao je izviđače i špijune na sve strane, sve dok njegova vojska nije sigurno stigla u grad Subejtala. Tu su se dvije vojske sastale; vojska muslimana pod vođstvom Abdullaha b. Sa‘da i vojska Džurdžejera, vladara Afrike. Njegova je vojska brojala oko stotinu dvadeset hiljada vojnika. (Dr. Es-Sallabi, Zun-Nurajn Osman b. Affan)
Opći podaci
Tunis zauzima 163.610 km², što ga čini najmanjom državom u Magribu. Reljef Tunisa poprilično je drugačiji od reljefa regije. Država ima morsku obalu dugačku 1.298 kilometara.
Iako se većina Tunižana (98%) izjašnjava kao Arapi, ipak je većina berberskog porijekla: manje od 20% njihove genetske strukture izvorno je s Bliskog istoka. (Cassandra Franklin-Barbajosa, “In the Wake of the Phoenicians. DNA study reveals a Phoenician-Maltese link”, National Geographic, listopad 2004.) Većina Tunižana (98% stanovništva) su muslimani sunniti (malikije).
Ovdje se naselilo i puno Maura i Židova koji su pobjegli iz Španije krajem 15. stoljeća. Vrlo jaka židovska populacija, koja ovdje postoji već dvije hiljade godina, na jugu Djerbe, danas se svela na vrlo malobrojnu skupinu koja većinom živi u području grada Tunisa. Također postoji i malobrojna zajednica kršćana.
Mnoge druge civilizacije također su ostavile svoj trag nad Tunižanima, od kojih su: Feničani, Rimljani, Vandali iz Njemačke, Arapi, Turci te na kraju Francuzi.
Tunis je jedno vrijeme bio kolonija Francuske. Godine 1954., dolaskom Pierrea Mendèsa Francea na čelo francuske vlade, dolazi do velikih promjena te je Francuska odlučila pregovarati s nacionalistima. U govoru u Kartagi 31. jula Mendès France pristaje na sporazum o autonomiji koji je potpisan 3. juna 1955. s Taharom Benom Ammarom. Marta 1956. godine protokolom je ukinut Sporazum u Bardu te je priznata neovisnost Tunisa. (Tekst deklaracije neovisnosti)
Ovaj period kolonijalizacije imao je veliki utjecaj na kulturu Tunižana i njihovo vjersko stanje. Veliki broj Tunižana otišao je da živi u Francusku. Jasno je da ovaj utjecaj zapadne kulture nije lahko iskorijeniti.
Dolazak islama na ovo područje
Islam je na prostore sjeverozapadne Afrike došao za vrijeme vladavine Osmana, Allah bio zadovoljan njime. Komandant osvajačke vojske u tom području bio je Abdullah b. Sa‘d. O ofanzivi Abdullaha b. Sa‘da na Afriku, dr. Salih Mustafa kaže: “Godine 26. h. (646. gr.) Amr b. El-Âs smijenjen je sa pozicije namjesnika Egipta i na tu poziciju postavljen je Abdullah b. Sa‘d. Ovaj namjesnik Egipta slao je odrede konjanika koji su napadali rubove Afrike i uzimali plijen.” (Salih Mustafa Miftah el-Mezini, Libja minel-fethil-‘arebijji hatta-ntikalil-hilafetif-fatimijjeti ila Misr, str. 49)
Odredi konjanika upućivani su u Afriku s ciljem priprema za njeno osvajanje i upoznavanje sa njenim stanjem. Stanje ovih odreda ličilo je na izviđačke odrede koji se smatraju prethodnicom vojske. Kad je Abdullah b. Sa‘d sakupio dovoljno informacija o Africi: o ulazima i izlazima, njenoj snazi i broju vojnika, njenom geografskom i strateškom položaju, pravednom halifi Osmanu b. Affanu napisao je pismo u kojem ga obavještava o ovim važnim informacijama. Na osnovu tih podataka tražio je dozvolu za početak osvajanja ovog područja, što mu i dozvoljeno. Dr. Salih Mustafa kaže: “Kad je Abdullah b. Sa‘d od halife Osmana b. Affana zatražio dozvolu da napadne Afriku, Osman je okupio ashabe i tražio od njih savjet. Svi su se usaglasili da treba početi osvajanje izuzev Ebu E’vera Seida b. Zejda koji je podržavao mišljenje Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, da niko od muslimana ne treba napadati Afriku. Kad su se ashabi oko toga složili, Osman je pozvao u džihad. I Medina – prijestolnica islamskog hilafeta –spremala se za sve dobrovoljce i njihovo opremanje i ispraćaj u Egipat radi pohoda na Afriku pod vođstvom Abdullaha b. Sa‘da. Briga o tom pohodu bila je vidljiva, što se vidi na onima koji su krenuli u tu bitku: prvaci ashabi, najbolji mladići iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice, sinovi prvih muhadžira i ensarija, u tu bitku su krenuli i Hasan i Husejn, Ibn Abbas i Ibn Džafer i drugi.”
Abdullah b. Sa‘d nastavio je put u Afriku i slao je izviđače i špijune na sve strane, sve dok njegova vojska nije sigurno stigla u grad Subejtala. Tu su se dvije vojske sastale; vojska muslimana pod vođstvom Abdullaha b. Sa‘da i vojska Džurdžejera, vladara Afrike. Njegova je vojska brojala oko stotinu dvadeset hiljada vojnika. (Dr. Es-Sallabi, Zun-Nurajn Osman b. Affan)