25-10-2022.15:09
Nije uslov da bi liječenje Kur’anom bilo uspješno da osoba koja se liječi bude musliman, jer je učenje Kur’ana prilikom šerijatske rukje lijek za sve ljude muslimane i nemuslimane. Ovo potvrđuje vjerodostojna predaja u kojoj je jedan od ashaba (drugova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) učenjem Fatihe (sure iz Kur’ana) izliječio nemuslimana od ujeda škorpiona.
Ono što je problem u slučaju kada osoba koja se liječi Kur’anom nije musliman je to što džini (koji djeluju na ljude preko sihra, šejtanskog dodira ili uroka) imaju olakšan pristup onima koji ne praktikuju islamski način života (klanjanje, post, ostavljanje bluda, alkohola i sve ono što jedan musliman treba da radi u svom svakodnevnom životu).
Naravno, isti je slučaj i sa onima koji se deklarišu kao muslimani ali u svom životu ne praktikuju islamski način života.
Učio sam rukju ( seansu skidanja crne magije ), mnogim nemuslimanima , koji su bili izvarani od raznoraznih hodža zapisničara,raznih nana i baba,koji su im uzeli basnoslovne svote novce,a prodavali su im samo maglu i šuplju priču,čak šta više i pogoršali su im zdravstveno stanje.Ali kad je osoba pod udarom crne magije hvata se i za najmanju slamku,ma koliko ona lažno izgledala,ne pita za cijenu,i tad na scenu nastupaju ovi predatori,koji znaju lijepo upakovati svoju laž u celufan tobožnje istine,pa spominju cifre od nekoliko hiljada eura za kojekakve zapise trave,tekućine koje izgledaju i mirišu na povraćotinu,a mnogi se na žalost pecaju na tu udicu.
Ali opet,Bog ih svojom milošću,nadahne da dođu do onih osoba koji ispravno liječe Kur’anom,iskrenih Allahovih robova,kojima je stalo da pomognu insanu, ma koje vjere bio,u nevolji.Zbog ispravnih liječnika Kur’anom,mnogo nemuslimana je počelo cijeniti i poštovati Islam.
ŠTA JE RUKJA I MOŽE LI SE RUKJA UČITI NEMUSLIMANIMA?
Ispravna i sunnetom potvrđena, šerijatska rukja jest splet učenja ajeta iz Kur’ana i vjerodostojnih hadisa nekoj oboljeloj osobi. Zamislimo da je Kur’an apoteka u kojoj se nalazi preko šest hiljada medikamenata; svaki lijek ima svoju svrhu protiv bolesti koju liječi. Tako, naprimjer, oni koji imaju glavobolju, neće uzeti lijek protiv bola u želucu, već lijek protiv glavobolje. Rukja je, može se slobodno reći, ustvari ciljano učenje određenih ajeta i vjerodostojnih dova na koje posebno brzo reagiraju džini i koji najefikasnije liječe oboljele od džina i džinskih bolesti.
Sve ostale pojave na koje nailazimo i kojima se pomažu različiti učači rukje naknadno su pridošle, ili prikačene kao posljedica, možda i stoljetnoga, eksperimentisanja pri liječenju od džinskih bolesti i džinskih upada u čovjekov organizam. Neke od ovih metoda su se pokazale korisnima a neke beskorisnima, ili pak štetnim pa samim tim i zabranjenim.
Učenje ezana je efikasno kako bi se oboljeli “dozvao sebi” na kraju rukje, s obzirom da šejtan (prema vjerodostojnim hadisima) bježi od ezana, a što, s druge strane, opušta oboljelog i vraća ga u svjesno stanje, ukoliko je džinsko djelovanje uslijedilo na glavu i pomućivanje razuma.
Pljuckanje u lice oboljeloga, bez korištenja pljuvačke, uglavnom se koristi samo simbolično, kako bi se isprovocirao ili zastrašio džin koji dah učača rukje doživljava kao gađenje koje ga guši i otežava mu disanje, posebno ako učač posti, bilo da je post u ramazanu, bilo da je dobrovoljni post, i uči Kur’an. Pljuckanje u lice oboljeloga s izbacivanjem pljuvačke je nezdravo, zbog prenošenja eventualnih zaraza i bolesti, pa je, s toga, zabranjeno a i veoma je nepristojno.
Udaranje prilikom rukje spada u primjenu sile protiv džina i mnogo je diskutabilno, jer je sam pojam udaranja jako širok. Poslanik a. s. udarao je ashaba kojem je učio rukju. Zabilježio je Ibn Madže u svojim Sunnenima, s pouzdanim lancem prenosilaca od Osmana ibni ebi-l- Asa, da je bio Poslanikov namjesnik u Taifu pa se požalio Allahovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ga ezijete i bihuzure šejtani, na što mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da sjedne ispred njega, te je on sjeo na svoje tetive, a onda ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udario dlanom po prsima i tri puta ponovio: “Uhrudž, aduvallah!” (“Iziđi, Allahov neprijatelju!”).
Ovo je jedino potvrđeno od Muhammeda alejhisselam. Udaranjem se džini zastrašuju i želi se izazvati dodatni fizički bol jer se oni, nakon što uđu u tijelo, skrivaju ispod kože, u venama, u mišićima, pa i u kostima, vješto kružeći ljudskim tijelom.
Odgovori
Odgovori
Odgovori
U hadisu od Safije i Enesa, r. a., koji stoji u Buhariji, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista šejtan kola kroz tijelo kao što krv kola kroz vene!”
Šejh Ibn Tejmijje, rahimehullah, navodi da, prema koncenzusu svih islamskih učenjaka, šejtan može ući u tijelo čovjeka.
Prenosi Abdulkerim Rafi’i od Ibrahima el Havvasa: “Gledao sam kako je džin ušao u čovjeka i obalio ga pa sam mu prišao i proučio mu ezan na što se javio džin rekavši da ga želi ubiti jer taj čovjek tvrdi da je Kur’an stvoren!” (Djelo El Istikaameh, šejh Ibn Tejmijje, rahimehullah)
Postoji jedna predaja kod imama Taberanija i kod Ibn Ebi Asima da je jedan ashab Ezzarija ili Elvazija (razilaze se oko imena), doveo bolesna sina, imao je ludački pogled, kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ga je toliko udario da se vidjela bjelina ispod Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, pazuha, ali se u ovom senedu nalazi žena po imenu Ummu Eban, koja ne može podnijeti težinu rivajeta hadisa (La jetehammelu eteferrud).
Dalje se spominje kod kadije Husejna u njegovom djelu Tabakatul Hanabile da je halifa El Mutevekkil jedne prilike poslao jednog svog pomoćnika kod imama Ahmeda ibn Hanbela, rahimehullah, pa mu je rekao da ima djevojčicu koja je ograjisala i bi li imam Ahmed ibn Hanbel mogao proučiti dovu da djevojčica, Allahovim emrom, ozdravi. Zatim se prenosi da je imam Ahmed ibn Hanbel, rahimehullah, uzeo svoje dvije drvene papuče, kao nekadašnje naše nanule, i dao ih ovom pomoćniku rekavši mu: “Idi kod te djevojčice, sjedni iznad njene glave i zaprijeti džinu: ili će izaći, ili će dobiti sedamdeset udaraca ovim papučama!” Ovaj je tako i postupio pa se javio džin iz djevojčice i rekao: ”Izlazimo! Ahmed se pokorio Allahu pa ćemo se mi pokoriti Ahmedu! Čak da nam kaže da napustimo Irak, mi bismo ga napustili!” Nekoliko godina kasnije, ova je djevojčica stasala u ženu i udala se, pa se džin opet vratio u njeno tijelo. Halifa El Mutevekkil je ovaj put poslao Ebu Bekra el Mervazija (jer je imam Ahmed ibn Hanbel već bio preselio na Ahiret) koji je sjeo povrh njene glave, uzeo svoje dvije papuče i naredio: “Izlazi!” Nakon nekoliko trenutaka se javio isti onaj džin i rekao: “Nema više Ahmeda! Ahmed se bio pokorio Allahu, a mi Ahmedu. Ti nisi Ahmed!” I nije izašao.
Iz navedenog događaja vidimo da su bogobojaznost učača i njegov oslonac na Gospodara ljudi i džina glavni osnov za izliječenje od džina, kao i da se oboljeli osloni na Allaha, subhanehu ve teala, znajući da On daje lijek. Isto tako vidimo da džini mogu preuzeti sklop govornih organa osobe u kojoj se nalaze te da se mogu poslužiti jezikom, ustima i grlom oboljelog, kako bi artikulisali riječima i komunicirali sa ljudima. Čak sam siguran da se džini mogu javiti iz čovjeka a da to dotični i ne shvati, kako bi preko izražavanja izazvali smutnju i razdor, primjerice da opsuju preko usta nekog čovjeka, ili lažno posvjedoče, npr. pred sudom itd. Otom potom!
U našoj novijoj povijesti, alim koji je udarao prilikom rukje, bio je Ibn Tejmijje, rahimehullah. On sam, u povodu jednoga slučaja, tvrdi sljedeće: udarao je nekog bolesnika 300 do 400 puta, da je bio deva, pao bi, ili umro, oboljelom, međutim, ništa to nije naudilo. Zatim kazuje da je, učeći rukju, jednog čovjeka udarao iza vrata pa su mu ruke klonule od udaranja, citirajući 115. ajet sure El Mu‘minun: “Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da se nama nećete vratiti?” Zatim se javio džin otežući glasom: “Jaaaaaa...!” Šejh Ibn Tejmijje, rahimehullah, nastavio je udarati oboljeloga pa su svi prisutni pomislili da je oboljeli podlegao; međutim, džin se opet javio i rekao da voli tog čovjeka i da želi s njim otići na hadž! Šejh Ibn Tejmijje mu je rekao: “On tebe ne voli, izlazi!” Nakon ovoga je džin izišao, a čovjek se ničega nije sjećao, ni silnih udaraca, ni da je džin pričao iz njega.
U svojim fetvama šejh Ibn Tejmijje dvojako je uvjetovao udaranje tokom rukje: da se udara džin kako osoba ništa ne bi osjetila i da ne ostane traga od udaranja.
Još da dodamo i to da imam Ibn Zehebi spominje kako je poznati islamski učenjak Jahja Ibnu Eiin Ebu Zekerijja el Gatafani imao običaj, ulazeći u kuću, pet puta proučiti “Ajetul Kursijju”, pa je jednom čuo glas: ”Uf, ti misliš, da samo ti znaš učiti i niko više!” “Aha, smeta ti”, odgovorio je imam El Gatafani džinu koji se javio i od tada bi učio pedeset do šezdeset puta “Ajetul Kursijju” prije ulaska u kuću.
U našim krajevima je udaranje tokom rukje isto tako poprilično uobičajeno. Unazad već najmanje desetak godina koristimo ovu metodu udaranja dlanom ili prutom po grudima oboljelog citirajući kur’anski ajet, prvo na arapskom a onda u prijevodu: “Borite se protiv njih! Allah će ih rukama vašim kazniti i poniziti, a vas će protiv njih pomoći, i grudi vjernika zaliječiti!” (“Et-Tevbe”, 14)
Pri udaranju iza vrata i po leđima uči se ajet iz sure “Muhammed”: “A kako će tek biti kada im meleki budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim!” (“Muhammed”, 27)
Ako se radi o zaljubljenim džinima (ašicima), koji čine zinaluk s osobom u kojoj se nalaze, udarajući po kukovima i gornjem dijelu nogu, posebno desne, uči se ajet: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!” (En-Nūr, 2)
Uočio sam da baš ovi ajeti, ali i drugi ajeti koji govore o kazni, dodatno utiču na slamanje otpora džina, dok ajeti koji govore o oprostu i nagradi motiviraju džine na saradnju ili izlazak iz oboljeloga.
Smatram da je ispravno prije same rukje upoznati se o eventualnim tjelesnim bolestima osobe kojoj se treba učiti rukja, saznati da li je osoba u ibadetu, da li, npr., puši ili pije alkohol, te kakvim se dunjalučkim poslovima bavi, objasniti oboljelom sami tok rukje, ukazati na eventualna dešavanja i reakcije te, nakon što osoba stane uspravno, kao za namaz, samo spuštenih ruku, i zažmiri, upozoriti džine na zabranjenost ulaska u tijela ljudi kao i na dunjalučke i ahiretske posljedice nasilja, pokoravanja sihirbazu i izvršavanju sihra, ali i, za džine bolnog, učenja ajeta rukje. Neki učači prilikom rukje postave oboljelog u sjedeći ili ležeči stav, što džinima otvara mogućnost vještijeg skrivanja u tijelu, daleko od glave i ušiju, jer ih pogađa učenje Kur’ana.
Oni se sakriju u debelo meso, u noge ili u leđa, u dijelove tijela koji su učaču nedostupni i tu bukvalno trpe rukju, čekajući da brzo prođe, bez željenih reakcija. Nejefikasnije je da oboljeli stane opušteno na obje noge i da pruži ruke niz tijelo, da nakon proučene euze zatvori oči, bez ikakva učenja u sebi ili ponavljanja za učačem. U ovom slučaju džini ne mogu kontrolirati centar za ravnotežu u mozgu oboljelog, pa neminovno dolazi do reagiranja tijela, ili čak do obaranja oboljelog od strane džina, kao što sam spomenuo ranije u ovome tekstu. Nije naopako zaprijetiti, džinima i zastrašiti ih prije negoli se pristupi rukji, sve u cilju ne bi li izašli iz tijela oboljeloga prije samog učenja rukje.
Nerijetko se dogodi da se džin odazove i napusti tijelo prije učenja, što se manifestuje tako da oboljeli osjeti trenutno olakšanje i ne pokazuje reakcije tokom učenja rukje.
Davljenje prilikom učenja rukje mokrim peškirima, nakvašenim vodom na koju su naučene dove, jest metoda uvezena iz zemalja Magriba i iz Egipta i nema nikakve veze s ispravnim liječenjem kur’anskim ajetima. Štaviše, slušajući svjedočenja oboljelih i pregledajući video snimke i fotografije, radi se o jasnom tjelesnom nasilju i fizičkom zlostavljanju, što je, reklo bi se, slučaj i za kadiju!
Zlostavljanje ljudi i džina nije islamom dozvoljeno.
Laseri, elektrošokeri i malofrekventna struja tehnička su pomagala novijeg vremena i udaljavanje od stvarnog tretmana liječenja učenjem Kur’ana i vjerodostojnih hadiskih dova i ne bih to uopće uvrstio u učenje rukje jer se time odričemo od same srži i biti rukje pri kojoj bi trebalo da učač liječi Kur’anom, uz Allahovu dozvolu. Nadalje, ta su pomagala u potpunosti neispitana i neistražena i mogu u određenim okolnostima nanijeti ozbiljne povrede, izazvati šok, oslabiti funkciju nekog organa, uvjetovati zastoj srca i dr., mogu to, primjerice, naročito elektrošokeri. Sigurno znamo da je samo Kur’an lijek i vjerodostojne hadiske dove a navedeni primjeri izgledaju kao pronevjera povjerenog emaneta. Uopće nije stoposto dokazano da ono što smeta ljudima i izaziva im fizičke boli, da je to isti slučaj i sa džinima.
S druge strane, zamislimo kako sve to izgleda u očima oboljeloga koji dođe kod učača rukje u nadi da će ozdraviti slušajući rukju a ovaj mu upali agregat, ili mu zasijeva i prijeti sa elektrošokerom pred očima.
Ni korištenje lasera za navodno otkrivanje sihra nije sigurno. U jednom slučaju može biti efikasno a u drugom smrtonosno i pogubno. Dolazile su mi porodice koje su se u tolikoj mjeri međusobno zavadile da je skoro dolazilo do fizičkih obračuna i potezanja oružja jer je džin u oboljeloj osobi “reagirao” i bacio sumnju na poklon od dede ili nane, od sestre i snahe, ili na kakav dar od svekrve itd.
Džini su veoma sposobni majstori u manipuliranju emocijama i stvarnostima, ili u manipuliranju čak i sasvim konkretnim činjenicama. Koliko god mi mislili da smo ovladali modernim tehničkim dostignućima, ne zaboravimo da je i svijet džina obdaren razumom, inače ne bi ni bili pozvani da vjeruju u objavu Kur’ana. Na drugoj strani, skoro je nemoguće laserom pogoditi muhu u letu, koju vidimo, a kamoli džine koje ne vidimo i koji za nekoliko sekundi prevale par hiljada kilometara. Zato bih preporučio krajnji oprez i povratak standardnom učenju rukje, jer od naših prethodnika nije zabilježeno da su koristili tehnička dostignuća svoga vremena, već su učili Kur’an, niti želim pomisliti da se ne bi nekad neki umišljeni učač usudio staviti manju ručnu bombu u usta oboljelog, prijeteći džinu da izađe. Na kraju, kud bi nas to odvelo i gdje su tu lični angažmani oboljeloga: ibadet i sabur kao i tevekkul učača, njegov oslonac na Allaha, subhanehu ve teala?!
Učenje rukje nemuslimanima nije samo trend današnjice, već ogroman da’vetski izazov dostavljanja Poruke kroz liječenje Kur’anom ne samo muslimana nego i nemuslimana. Živimo u nevjerovatno haotičnom vremenu u kojem stresovi i problemi svakodnevno smjenjuju jedan drugi. Ljudi nisu “štrikani” da psihički izdrže moderni tempo življenja; mnogi su, da bi bili ukorak s izazovima svakodnevice, postali ovisnici tableta za manipuliranje duhom i duševnim stanjem – pilula za smirenje te masovno produciranih drogi i supstanci za cijeđenje posljednje snage iz ljudi za firme i šefove samo ne za sebe i svoju porodicu.
Uzvišeni Gospodar je vjernicima propisao dnevnu terapiju za održavanje kondicije tijela i duha, a to je obavljanje namaza pet puta na dan i druženje s Kur’anom Časnim. Ovom se dodaju okrijepljujući duhovni “maratoni” posta u mjesecu ramazanu, obavljanje hadža i sl. Upravo iz ovih razloga vjernici najmanje budu savladavani od džinskog svijeta, ili, da se formulira drukčije: najlakše i najstrpljivije podnose džinsko-šejtanske nasrtaje. Vjernici ne uzimaju sebi život, ne kupuju tri metra štrika da se objese usljed nagomilanih problema i raznih iskušenja, niti skaču s mosta u ponor. Iskušenja bruse vjernička srca i iman vjernika kao što se brusi dijamant kako bi dobio najljepši oblik. Moram priznati da su oni koji nisu pokorni svome Stvoritelju mnogo više opterećeni težim psihičkim stanjima i nemirima kao i mučnijim tjelesnim bolestima prouzrokovanim džinskim napadima ili sihrima.
Vjernici se svakodnevno faktički štite kroz prakticiranje vjerskih obaveza, činjenje halala i izbjegavanje harama.
Ali, šta je s nemuslimanima?
Tražeći primjeren odgovor na ovo pitanje, često citiramo hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od poznatog ashaba Ebu Seida el Hudrija, u kojem se govori o učenju Kur’ana (sedam puta sure “El Fatiha”) glavešini jednog plemena u okolini Medine koji je potom ozdravio!
U fikhskim djelima nalaze se različiti stavovi, ali u suštini nema razilaženja među islamskim pravnicima (fakihima) u pitanju dozvoljenosti učenje rukje nemsulimanima. Oni su stava da je rukja njima dozvoljena, a za dokaz uzimaju gornji hadis poznatog ashaba Ebu Seida El Hudrija. (El-Mevsu’atu el-Fikhije, 13/24)
Šejh Ibn Baz, rahimehullah, odgovara na pitanje o učenju rukje nemuslimanu: “Ako je od onih koji žive u miru s muslimanima, onda ne smeta, međutim ako je u ratu sa muslimanima, onda nije dozvoljeno.” (Fethu-l- haku-l-mubin fi I’ladž es-sir’a, sihr ve a’jn, 58)
O ovome je upitan takođe šejh Ibn Džibrin, rahimehullah, pa je odgovorio: ”Allah, subhanehu ve te’ala, u kur’anskom ajetu kaže: “Mi u Kur’anu objavljujemo ono što je milost i lijek vjernicima, a povećava propast nevjernicima.” (“El-Isra”, 82). Takođe Uzvišeni Gospodar je objavio: ”Reci, on je vjernicima upustvo i lijek, a oni koji neće da vjeruju, gluhi si i slijepi kao da se iz daleka mjesta dozivaju.” (Fussilet, 44)
Pri terapeutskom postupku rukjom, pored gornjih ajeta, nemuslimanima učim i ajet: “O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima“. (Jūnus, 57)
Reakcije nemuslimana, ovdje mislim na kršćane i na reakcije tokom moga vlastitog učenja rukje, često su nevjerovatne i samima njima neobjašnjive. Ni u Bibliji ni u crkvenim knjigama ne stoji nešto o džinskom svijetu, a kamoli da im je poslana Objava i da će biti kažnjeni ili nagrađeni, dok se u Kur’anu čak čitava jedna sura zove “El Džinn”, a sam izraz džin se u Kur’anu spominje na preko trideset mjesta.
Ako ovome dodamo još zaista brojne hadise o džinima, koji su pored ajeta, bili inspiracija i povod za mnoga djela islamskih učenjaka kroz historiju, vidimo koliko smo sretni što nas je Allah, subhanehu ve teala, stvorio kao muslimane i dao nam Uputu ali i obavezu da emanet prenesemo drugim ljudima i da ih pozivamo Istini. Rukja je idealna prilika za dijalog o islamu i pozivanje islamskome učenju. U posljednjih desetak godina, devetnaest je osoba, pri učenju rukje, prihvatilo islam a da ih nisam direktno o tome nikako priupitao.
To se dešavalo iz ličnih uvjerenja nakon što su, Allahovom voljom, izliječeni Kur’anom od bolesti pred kojima su tradicionalnoj medicini bile svezane ruke. Na tome hvala Allahu, Gospodaru svjetova!
Odgovori
Odgovori
Odgovori
|