Bitka kod Hunejna je bila važna bitka između muslimanskih snaga predvođenih poslanikom Muhamedom i armije beduinskih plemena Hevazin i Sekif. Bitka se dogodila 630. godine, kod mjesta Hunejn, u dolini između Meke i utvrđenog grada Ta’ifa.
Bitka je završila odlučujućom pobjedom muslimana, koji su zarobljeni ogroman plijen. Bitka kod Hunejna je jedna od bitaka koja je po imenu navedena u Kur'anu, u suri Et-Tevba, u 25. ajetu.[3]
Ova pobjeda muslimana osigurala je ujedinjenje Arabije.
Protivnici muslimana su bili plemena Hevazin i Sekif, poznati po svojoj hrabrosti i vještini sa strijelama. Zabrinuti rastom islama i Muhamedove moći, oni su se okupili i namjerivali napasti Meku. Međutim, Muhammed je brzo saznao za njihove planove, pa je sam pošao prema njima sa armijom od 12.000 ljudi. Od tih 12.000, kaže se da su 10.000 bili isti oni koji su sa njim osvojili Meku a 2.000 novi vjernici iz Meke.
Iako puno manji, Hevazini i Sekifi su bolje poznavali teren, tako da, kad je prednji dio muslimanske vojske stigao u područje, oni su ga napali iz zasjeda. Taj dio Muhamedove armije je onda pokušao da se vrati glavnoj armiji, ali uhvatila ih je panika i nered. Ipak, Muhamedova vojska je stigla do njih i u jurišu je napala nevjernike. Muslimani su pobijedili u bici i njihovi protivnici su se vratili u Ta’if.
Islamska pobjeda natjerala je pustinjska plemena da pređu na islam. Nedugo poslije toga i pobunjenici u Ta’ifu su se predali i prihvatili islam. Poslije ove bitke i ujedinjenja Arabije dva-tri područja su se pobunila, ali je tada islamska država bila dovoljno snažna da ih se riješi. Bitka kod Hunejna je iz tog razloga zadnja važna Muhamedova vojna pobjeda.
Vidjevši kako je ogromna muslimanska vojska, jedan ashab zadivljeno uzviknu: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ova zadivljenost brojnošću nije se svidjela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah je povodom tog slučaja objavio ajete u suri Et-Tevba: “Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio, i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 25–26)
Bitka na Hunejnu se, zbog svoje povezanosti sa oslobađanjem Meke i događajima koji su uslijedili, smatra nastavkom operacije oslobođenja Meke.
Početkom mjeseca ševvala, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznavši da se plemena Sekif i Hevazin i neki njihovi saveznici spremaju za veliki napad na muslimane, izašao je iz Meke s namjerom da preduprijedi neprijateljski napad.
Za ovaj pohod Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, unajmio je oružje i ratničku opremu od Safvana b. Umejje, koji je još uvijek bio mušrik. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je na raspolaganju deset hiljada boraca s kojima je oslobodio Meku i još dvije hiljade mekanskih muslimana koji su tek bili prihvatili islam i priključili se pohodu.
Plemena Hevazin, Sekif, Nasr, Džušem, i njihovi saveznici okupili su se pod vrhovnom komandom Malika b. Avfa en-Nasrija i uspjeli su sakupiti oko dvadeset hiljada boraca. Vođa plemena Džušem bio je Durejd b. Simmah, starac, vrlo iskusan borac i vojskovođa, ali zbog starosti nije mogao aktivno učestvovati u borbama, nego je imao samo ulogu savjetnika.
Malik b. Avf naredio je da svaki borac sa sobom povede porodicu i životinje koje je imao. To je Durejd primijetio stigavši u dolinu Evtasa, gdje se sastao sa vojskom predvođenom Malikom b. Avfom, pa je prigovorio Maliku na tome, jer je to bio loš potez, s obzirom na to da bi u slučaju poraza borci izgubili i porodice i imetak, a u slučaju pobjede porodice i životinje ne bi im donijele nikakvu dodatnu korist, nego samo opterećenje. Malik to nije htio slušati, jer je smatrao da će moral njegovih boraca biti veći pošto njihove porodice i imeci budu neposredno iza njih, jer će ih to u svakom trenutku bitke podsjećati da brane svoje porodice i imetke pa će, smatrao je, to držati njihov borbeni moral veoma visokim.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je jednog borca sa zadatkom da uđe u neprijateljske redove i ostane neko vrijeme među njima kako bi prikupio potrebne podatke. Ovaj ashab vratio se sa informacijama kako su plemena Sekif i Hevazin izašla sa svojim porodicama i imecima, pa se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osmjehnuo i rekao: “To će, ako Bog da, sutra biti ganima – ratni plijen – muslimana!”
Zatu Envat
Tokom puta na Hunejn, muslimanska vojska prošla je kraj jednog drveta na koje su ljudi u pagansko doba običavali vješati oružje smatrajući da će im taj postupak donijeti bereket i sreću – to drvo nazivali su Zatu Envat – pa su neki novi muslimani kazali: “Allahov Poslaniče, načini i ti nama Zatu Envat, kao što oni imaju Zatu Envat!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Allahu ekber! To je običaj koji se nasljeđuje! Tako mi Allaha, rekli ste kao što su Musau njegovi sljedbenici kazali: ‘Napravi i ti nama boga, poput onog kojeg ovi imaju!’ Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ćete slijediti običaje onih prije vas!” (Ahmed, Musned)
Vidjevši kako je ogromna muslimanska vojska, jedan ashab zadivljeno uzviknu: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ova zadivljenost brojnošću nije se svidjela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah je povodom tog slučaja objavio ajete u suri Et-Tevba: “Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio, i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 25–26)
Razvoj događaja u bitki
Malik b. Avf en-Nasri sa svojom je vojskom na Hunejn stigao prije Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i u tjesnacima i gudurama postavio je strijelce i pripremio zasjede. Ti odredi strijelaca napali su muslimane iz zasjede iznenada i žestoko. Iznenađenje je šokiralo mnoge muslimanske borce, pa su se prestravljeni dali u bijeg glavom bez obzira. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa manjom grupom boraca ostao je postojan i pribran na bojnom polju. U ovoj grupi koji su ostali uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bili su i Ebu Sufjan b. Harb i Abbas b. Abdulmuttalib. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je dove moleći Allaha za pomoć i pobjedu. U dovama je govorio, pored ostalog: “Allahu, ako Ti tako hoćeš, nakon ovoga dana niko Te neće (od ljudi) obožavati (na Zemlji)!”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je Abbasu, radijallahu anhu, da pozove na okupljanje one koji su dali zakletvu Er-Ridvan pod drvetom i borce iz drugih kategorija, pa su se počeli okupljati. Neki od njih nisu mogli zaokrenuti svoje deve, pa su skakali sa njih i čvrsto držeći sablje jurili prema glasu koji ih je dozivao. Ubrzo se oko Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, okupio veliki broj ashaba, te su uspjeli pružiti adekvatan otpor neprijatelju. Nedugo nakon toga tok bitke počeo se mijenjati u korist muslimana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, cijelo vrijeme pratio je tok bitke i usmjeravao ashabe, pa kad je vidio da se stvari počinju odvijati u korist muslimana, povikao je: “Sad se bitka rasplamsala!”
Allah, dželle šanuhu, pomogao je muslimansku vojsku Svojim nevidljivim vojskama. Vojska muslimana počela je progoniti mušrike koji su se povlačili poraženi i posramljeni. Muslimani su pred Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, počekli donositi ogroman ratni plijen.
Dok je mušrička vojska u početku imala inicijativu i potiskivala muslimansku vojsku, neki mušrici koji su bili s muslimanima, te grubi beduini i neki novi mekanski muslimani pokazali su oduševljenje. Tako je Keleda b. Haris uzviknuo: “Danas će se rasplinuti čarolija!” Na to mu njegov brat po majci, Safvan b. Umejja, reče: “Šuti, Bog te ubio! Allaha mi, draže mi je da mi vladar bude iz Kurejša nego iz Hevazina!”
Neki čovjek je prolazio pored Safvana pa mu je kazao: “Donosim ti radosnu vijest o porazu Muhammeda i njegovih ashaba!” Safvan mu reče: “Zar misliš da će me obradovati pobjeda beduina?!”
Nakon muslimanske pobjede
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije korio nikoga od onih koji su na početku bitke počeli bježati.
Nekim odredima naredio je da nastave goniti neprijatelja; dozvolio je da mudžahid prisvoji ratnu opremu mušrika kojeg ubije, a kada je vidio ubijenu ženu mušrikinju, oštro je zabranio ubijanje žena i djece.
Među robljem se našla i Šejma bint Haris, Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, sestra po mlijeku – kćerka Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, dojilje Halime Sa‘dijje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lijepo ju je ugostio i prostro je svoju odjeću kako bi ona sjela na nju, i oslobodio je ropstva, pa se vratila svojoj porodici.
Nakon pretrpljenog poraza, Sekif i Hevazin su se razbježali. Jedna grupa, na čelu sa vojskovođom Malikom b. Avfom, pobjegli su u Taif i tu se dobro utvrdili i pripremili za eventualno opsadno stanje, a drugi dio pobjegao je u mjesto zvano Evtas, a treći dio je pobjegao u mjesto Nahla.
Pohod na Evtas
Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, pod komandom Ebu Amira el-Ešija poslao je odred da napadne grupu koja se povukla ka Evtasu. U borbama je Ebu Amir poginuo, a komandu je onda preuzeo njegov bratić, čuveni ashab, Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhuma.
Ebu Musa kazuje: “Bio sam u pohodu sa Ebu Amirom, kojeg jedan čovjek iz plemena Džušem pogodi strijelom u koljeno. Prišao sam Ebu Amiru i upitao: ‘Amidža, ko te pogodio?’ Kada mi je pokazao, krenuo sam za onim što ga je pogodio, a on je počeo bježati pa sam ga zovnuo: ‘Stani! Zar se ne stidiš?’ Stao je, pa smo razmijenili po jedan udarac sabljom i ja sam ga ubio. Otišao sam Ebu Amiru i rekao mu: ‘Allah je kaznio onoga koji te pogodio.’ Rekao mi je: ‘Izvadi ovu sablju.’ Izvadio sam sablju sa koje je potekla voda. Rekao mi je: ‘Bratiću moj, prenesi Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, selam od mene i zamoli ga da traži oprost za mene.’ Potom me je postavio za zapovjednika umjesto sebe. Nedugo zatim on je izdahnuo. Mi smo se vratili, te sam otišao Vjerovjesnikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, kući.
Zatekao sam ga kako leži na hasuri na kojoj je bila postelja, na leđima i bokovima ocrtavali su mu se tragovi hasure. Ispričao sam mu šta se desilo s nama i kako je Ebu Amir zamolio da traži za njega oprost od Allaha. Zatražio je vodu da se abdesti, potom je podigao ruke i rekao: ‘Allahu moj, oprosti Ubejdi Ebu Amiru.’ Toliko je bio podigao ruke da sam vidio bjelinu njegovog pazuha, a potom je rekao: ‘Allahu moj, učini da na Sudnjem danu bude iznad mnogih Tvojih stvorenja!’ Rekao sam: ‘Traži i za mene oprost’, pa je zamolio: ‘Allahu moj, oprosti grijehe Abdullahu b. Kajsu (tj. Ebu Musau el-Eš‘ariju) i na Sudnjem danu daj mu počasno mjesto.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lično je predvodio muslimansku vojsku koja je krenula u napad na Taif.
Pouke, poruke i propisi
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posudio je ratnu opremu i oružje od Safvana koji je još uvijek bio mušrik i iz toga uzimamo dvije pouke:
a) muslimanima je dozvoljeno da od mušrika posude oružje kako bi se borili protiv neprijatelja;
b) dužnost je što bolje se pripremiti za rat povodeći se za riječima Uzvišenog: “I protiv njih koliko god možete snage i konja za boj pripremite…” (El-Enfal, 60)
● Iz slučaja sa Zatu Envatom uzimamo pouku da je slijeđenje običaja prijašnjih naroda (židova i kršćana) jedan od najvažnijih uzroka vjerskih novotarija kod muslimana, jer su njihovi vjerski običaji i praksa doživjeli promjene i devijacije.
● Riječi nekih ashaba: “Načini i ti nama Zatu Envat”, ukazuju na to da su ashabi bili potpuno svjesni da se ibadeti temelje isključivo na Kur’anu i sunnetu, stoga su tražili da im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoli teberuk (traženje bereketa) o drvo. Ovo je vrlo bitan temelj čije pravilno razumijevanje zatvara vrata novotarijama u vjeri.
● U zadivljenosti muslimanskih boraca svojom brojnošću nalazi se sjajna lekcija iz akide: na Bedru su muslimani naučili da im malobrojnost neće štetiti ako budu postojani i čvrsto se na Allaha oslanjali, a na Hunejnu su naučili da im mnogobrojnost ništa neće koristiti ako se ne budu čvrsto vezali za Allaha i u Njega pouzdavali.
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije korio nijednog ashaba koji je na početku bitke počeo bježati, a to ukazuje na njegov divan moral i dobrotu.
● U teškim situacijama propisano je da se uče dove u kojima se od Allaha traži pomoć i rješenje
Dani Hunejna….
govora Allaha, uzvišen je: “…… i (u) danu Hunejna pošto je zadivila (začudila) vas vaša mnogobrojnost, pa nije koristila vama (nijednu) stvar (ništa), i stijesnila se je na vas (tj. vama) zemlja sa (onim) što je (tj. i pored toga što je) bila široka (prostrana ona), zatim ste okrenuli leđa idući nazad (vi). Zatim je spustio Allah Svoje spokojstvo (mir, smirenost)….”, do Njegovoga govora: “….. veliki opraštač, milostiv.”.
PRIČAO NAM JE Muhamed, sin Abdullaha sina Numejra, pričao nam je Jezid, sin Haruna, izvijestio nas je Ismail, rekao je:
Vidio sam u (na) ruci Ibnu Ebu Evfa-a (jedan) udarac (tj. ožiljak, trag od udaraca sablje). Rekao je: “Udario sam ga se (tj. Dobio sam taj udarac kada sam bio u društvu) sa Vjerovijesnikom, pomilovao ga Allah i spasio, (na) dan (borbe) Hunejna.” Rekao sam: “Prisustvovao si Hunejnu (,dakle).” Rekao je: “Prije toga (sam prisustvovao još u nekim borbama).”
PRIČAO NAM JE Muhamed, sin Kesira, pričao nam je Sufjan od Ebu Ishaka, rekao je: čuo sam Bera-a, a došao je njemu (jedan) čovjek pa je rekao:
“O Ebu Umarete! Da li si okrenuo leđa (na) dan Hunejna (da bježiš)?” Pa je rekao: “Što se tiče mene, pa svjedočim na (tj. za) Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio, da on nije okrenuo leđa, a ali (tj. nego) su požurili brsci (brzaci, tj. oni koji žure prvi prije naređenja između ljudi njegovoga) naroda, pa su gađale (strijelama) njih (grupe plemena) Hevazin (pa su se ti brzopleti počeli bili povlačiti jer su bili iznenađeni). A Ebu Sufjan, sin Harisa, uzimač je (tj. uzeo je) za glavu njegove (Muhamedove a.s.) bijele mazge (dok on – Muhamed a.s.) govori:
“Ja sam Vjerovijesnik, nema laži – Ja sam sin (unuk) Abdulmutaliba.”
PRIČAO NAM JE Ebul-Velid, pričao nam je Šubete od Ebu Ishaka, reklo se je Bera-u, a ja slušam:
“Da li ste okrenuli leđa sa Vjerovijesnikom, pomilovao ga Allah i spasio, (na) dan Hunejna?” Pa je rekao: “Što se tiče Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio, pa ne. Bili su (oni, pripadnici plemena Hevazin veliki) strijelci (pa smo mi neki bili iznenađeni i bili smo okrenuli leđa), pa je (on) rekao:
“Ja sam Vjerovijesnik, nema laži! – Ja sam sin Abdulmutaliba!”
PRIČAO MI JE Muhamed, sin Bešara, pričao nam je Gunder, pričao nam je Šubete od Ebu Ishaka, čuo je Bera-a – a pitao je njega (jedan) čovjek iz (plemena) Kajsa:
“Da li ste pobjegli od poslanika Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, (na) dan Hunejna?” – pa je rekao: “Ali poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, nije pobjegao (nije bježao). Bili su Hevazinovići (odlični) strijelci, i zaista mi pošto smo navalili na njih, otkrili su se (oni, tj. razbili su se dajući se u bijeg da bi nas zavarali). Pa smo se sageli (oborili smo mi glave) na ratne plijenove (od njih), pa se izašlo (okrenulo) prema nama sa strijelicama (njihovim, tj. pa su nas dočekale njihove strijele). I zaista već sam vidio poslanika Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, na njegovoj bijeloj mazgi, i zaista Ebu Sufjan je uzimač (tj. uzeo je) za njezinu uzdu (njezin povodac), a on govori:
“Ja sam Vjerovijesnik, nema laži!” – Rekao je Israil i Zuhejr: Sišao (Sjahao) je Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, od (tj. sa) svoje mazge.
PRIČAO NAM JE Seid, sin ‘Ufejra: pričao mi je Lejs, pričao mi je Ukajl od Ibnu Šihaba. – H – A pričao mi je Ishak, pričao nam je Jakub, sin Ibrahima, rekao je: pričao nam je bratučed (bratić) Ibnu Šihaba, rekao je Muhamed, sin Šihaba: A tvrdio je Urvete, sin Zubejra da su Mervan i Misver, sin Mahremeta, izvijestila njih dvojica njega da je poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, ustao kada je došlo njemu izaslanstvo Hevazina primajući Islam (oni). Pa su pitali (molili izaslanici) njega da vrati k njima njihova imanja i njihovo roblje (zarobljenike). Pa je rekao njima poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio:
“Sa mnom je (onaj) koga vidite (tj. ovaj moj narod, moji drugovi). A najdraži razgovor k meni je najistinitiji (od, između) njega (govora), pa izaberite sebi jednu (od te) dvije skupine (grupe dobara): ili (svoje) roblje, ili (svoje) imanje. A već sam odgađao za vas (tj. iščekivao sam vas, pa sam odgađao diobu roblja zbog vas).” A bio je pričekao (čekao, iščekivao) njih poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, deset i nekoliko noći (tj. dana) kada se vratio od Taifa. Pa pošto se razjasnilo (tj. pošto je postalo jasno) njima da je poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, (drugo) osim vraćača k njima (tj. da on neće vratiti k njima ništa drukčije) osim jednu (od te) dvije skupine (grupe dobara), rekli su:
“Pa zaista mi izabiremo sebi naše roblje.” Pa je ustao poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, u muslimanima (među muslimanima, među muslimane), pa je hvalio Allaha s (onim načinom) što je on stanovnik (pripadnik) njega (tj. kako dostoji da se On hvali, da se Njemu zahvaljuje), zatim je rekao:
“Što se tiče poslije, pa zaista vaša braća već su došla (došli) kajući se (oni). I zaista ja sam već vidio (tj. smatrao, mislio) da vratim k njima njihovo roblje. Pa ko je volio (ko voli, ko želi) da odobri to, pa neka učini. A ko je volio (A ko želi) od vas da bude na svome udjelu (tako) da dadnemo njega njemu od prvoga (onoga) što zaplijeni Allah nama, pa neka učini (tako).” Pa su rekli (njegovi) ljudi: “Već smo odobrili to, o poslaniče Allaha!”
(To jest: “Udobrovoljavamo se da tako bude, smatramo da je lijepo da se tako učini.”)
Pa je rekao poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio: “Zaista mi nećemo znati (tj. ne znamo onoga) ko je dozvolio od vas u tome (da se tako postupi – ne znamo ga razlikovati) od (onoga) ko nije dozvolio, pa se vratite, dok (tj. tako da) podignu (tj. dostave) k nama vaše starješine (koje vas poznaju) vašu stvar (pojedinačno: ko se slaže, a ko se ne slaže da se pokloni roblje Hevazinu).”
(“Arifun” je niži vojni starješina nego što je “reisun”; a “arifun” znači još i čuvar, staralac, tutor i slično.)
Pa su se vratili ljudi (njegovi u svoje jedinice), pa su govorili (o tome s) njima njihove starješine. Zatim su se vratili k poslaniku Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, pa su izvijestili njega da su oni već odobrili (odobrovoljili se) i dozvolili su. Ovo je (izvještaj, kaže Ibnu Šihab,) koji je dopro meni o roblju Hevazina.
PRIČAO NAM JE Ebu Numan, pričao nam je Hamad, sin Zejda, od Ejuba, od Nafi-a da je Umer rekao: “O poslaniče Allaha!” – H – A pričao mi je Muhamed, sin Mukatila, izvijestio nas je Abdullah, izvijestio nas je Mamer od Ejuba, od Nafi-a, od Ibnu Umera, bio zadovoljan Allah od njih dvojice, rekao je:
Pošto smo se vratili od (sa) Hunejna, pitao je Umer Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio, o (jednom, nekom) zavjetu (što) ga je bio zavjetovao u predislamlju: (a zavjet se sastojao u) boravljenju (u ime pobožnosti u bogomolji, vjerovatno u Kabi ili u prostoru oko Kabe), pa je zapovjedio njemu Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, za njegovo ispunjenje (izvršenje).
A rekao je neki (od) njih: (Pričao nam je) Hamad od Ejuba, od Nafi-a, od Ibnu Umera. A predao je njega (spomenuti hadis) Džerir, sin Hazima, i Hamad, sin Selemeta, od Ejuba, od Nafi-a, od Ibnu Umera, od Vjerovijesnika, pomilovao ga Allah i spasio.
PRIČAO NAM JE Abdullah, sin Jusufa, izvijestio nas je Malik od Jahja-a, sina Seida, od Umera, sina Kesira sina Efleha, od Ebu Muhameda, slobodnjaka Ebu Katadeta (Ebu Katadetovoga), od Ebu Katadeta, rekao je:
Izašli smo sa Vjerovijesnikom, pomilovao ga Allah i spasio, (u) godini Hunejna. Pa pošto smo se susreli (sudarili), bilo je za muslimane (izvjesne nastalo jedno) obilaženje (kruženje i tumaranje naprijed i nazad). Pa sam vidio (jednoga čovjeka od prisutnih) idolopoklonika već je savladao (jednoga) čovjeka od (tih) muslimana, pa sam udario njega (idolopoklonika) iza njega (ozadi njega) na uže njegovoga ramena (tj. po živcu, ili: veni na njegovom ramenu) sa (svojom) sabljom, pa sam presjekao (rasjekao njegov) oklop. A (on) se okrenuo na mene, pa je pritisnuo mene (tako jakim jednim) pritiskivanjem (pritiskom da) sam našao (osjetio) od njega (od toga pritiskivanja) vjetar (tj. miris svoje) smrti. Zatim je stigla njega (njegova) smrt, pa je pustio mene. Pa sam se prilijepio (priključio) Umeru, pa sam rekao:
“Šta je umu (tih izvjesnih) ljudi (tj. Šta je tim ljudima, što tumaraju)?” Rekao je: “Zapovjed Allaha (Sudbina Allahova), noćan je i veličajan je.” Zatim su se vratili. I sjeo je Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, pa je rekao:
“Ko je ubio ubijenoga (nekoga neprijatelja u ovoj borbi), za njega je na njega (neki) dokaz (tj. i on ima na to dokaz), pa njemu je njegovo pljačkanje (tj. pa njemu pripada, njemu se dodjeljuje da sebi uzme ono što se zadesilo uz ubijenoga toga neprijatelja).” Pa sam rekao: “Ko će posvjedočiti meni?” Zatim sam sjeo. Pa je rekao Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, slično njemu (onome što je navedeno). Rekao je: Zatim je rekao Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, slično njemu (slično tome). Pa sam ustao, pa sam rekao: “Ko će posvjedočiti meni?” Zatim sam sjeo. Rekao je: Zatim je rekao Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, slično njemu. Pa sam ustao. Pa je rekao:
“Šta je tebi, o Ebu Katadete?” Pa sam izvijestio njega. Pa je rekao (jedan) čovjek: “Istinit je bio (Istinu je rekao). A njegovo pljačkanje (tj. njegov trofej) je kod mene, pa zadovolji ga od mene (da ga ne traži sebi).” Pa je rekao Ebu Bekr: “Ne, tako mi Allaha tada! Neće se upraviti (Neće proći) k (jednome) lavu od lavova Allaha (što) se bori za Allaha i Njegovoga poslanika, pomilovao ga Allah i spasio, pa (da) dadne (da dodijeli) tebi njegovu pljačku (dobit, ratni trofej). Pa je rekao Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio:
“Istinit je bio (Istinu je rekao Ebu Bekr), pa podaj mu (njegov trofej).” Pa je dao meni njega. Pa sam sebi kupio za njega (za taj trofej jedan) vrt (palmik, voćar, voćnjak od palmi) u (među) Selimetovićima. Pa zaista on (taj voćnjak, vrt) je zaista prvo imanje (što) sam ukorijenio (zasnovao, tj. stekao sebi) njega u Islamu (tj. otkako sam primio Islam).
A rekao je Lejs: pričao mi je Jahja, sin Seida, od Umera, sina Kesira sina Efleha, od Ebu Muhameda, slobodnjaka Ebu Katadeta, da je Ebu Katadete rekao:
Pošto je bio dan Hunejna, pogledao sam k (jednom) čovjeku od muslimana (što) se bori (protiv jednoga) čovjeka od idolopoklonika, a drugi (jedan čovjek) od idolopoklonika prikrada se njemu (neopaženo) iza njega zato (da) ubije njega. Pa sam požurio k (onome) koji se prikrada (šunja, šulja se) njemu, pa je podigao svoju ruku zato (da) udari mene, a (ja) udarim njegovu ruku, pa sam odsjekao nju. Zatim je uzeo mene, pa je stisnuo (pritisnuo) mene jakim stiskanjem (pritiskivanjem), čak sam se pobojao (preplašio da ću umrijeti). Zatim je ostavio (pustio), pa se riješio (razriješio). I odbio sam ga, zatim sam ubio njega. I porazili su se (dali su se bili u bježanje izvjesni) muslimani, i porazio sam se (počeo sam bježati i ja) sa njima, pa kada li (se susretnem, nađem je, susretoh se, sretoh se, nađoh se) sa Umerom, sinom Hattaba, u (među tim) ljudima. Pa sam rekao njemu:
“Šta je stanje (stvar ovih) ljudi (Šta je ljudima)?” Rekao je: “Zapovjed (tj. Sudbina) Allaha.” Zatim su se vratili (odstupili su ti) ljudi k poslaniku Allaha, pomilovao ga Allah i spasio. Pa je rekao poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio:
“Ko uspostavi (Ko donese) dokaz na (za) ubijenoga (ko dokaže da) je ubio njega (sobom lično), pa njemu je njegovo pljačkanje (tj. njemu pripada kao ratni trofej da uzme sebi ono sve što nađe uz toga ubijenoga neprijatelja).”
(Riječ “selebun” znači pljačka, ali se ovdje ne radi o nekoj običnoj pljački, nego kao o trofeju u ime nagrade borcu pobjedniku. Zato će se u daljem tekstu ta riječ i prevoditi sa izrazom trofej, a tako je treba shvatiti i u proteklom tekstu.)
Pa sam ustao zato (da) sebi tražim dokaz na (tj. za) svoga ubijenoga. Pa nisam vidio (ni) jednoga (čovjeka da) svjedoči meni. Pa sam sjeo. Zatim se je pokazalo meni, pa sam spomenuo njegovu stvar poslaniku Allaha, pomilovao ga Allah i spasio. Pa je rekao (jedan) čovjek od njegovih drugova (koji su toga časa sjedili sa njim):
“Oružje ovoga ubijenoga, koji je (taj što on njega) spominje, je kod mene, pa zadovolji ga (da odustane) od njega (nagovori ga da odustane od njega, reci mu da odustane od njega, tj. za njega mu podaj nešto drugo).” Pa je rekao Ebu Bekr: “Nikako! Neka ne daje njega (trofej) ptičici (bijeloga repa) od Kurejševića (iz toga plemena – tj. tome slabiću), a (da) ostavi (bez toga trofeja jednoga) lava od lavova Allaha (tj. toga hrabroga čovjeka što) se bori za Allaha i Njegovoga poslanika, pomilovao ga Allah i spasio.”
(“Usajbigun” je neka vrsta slabašne ptičice, možda da znači i svraka, švraka.)
Rekao je: Pa je ustao poslanik Allaha, pomilovao ga Allah i spasio, pa je izvršio (tj. predao, dao) njega (taj trofej) k meni. Pa sam sebi kupio od njega (tj. za njega) vrt (jedan u kojem su palme). Pa je (to) bilo prvo imanje (što) sam ukorijenio (stekao) njega u Islamu (tj. otkada sam postao musliman).
(Evtas je jedna dolina u predjelima u kojima je bilo nastanjeno pleme Hevazin, a neki kažu da je to jedno mjesto u većem području koje se naziva Hunejn.)
PRIČAO NAM JE Muhamed, sin Ala-a, pričao nam je Ebu Usamete od Burejda, sina Abdullaha, od Ebu Burdeta, od Ebu Musa-a, bio zadovoljan Allah od njega, rekao je:
Pošto je završio Vjerovijesnik, pomilovao ga Allah i spasio, (borbu) od Hunejna (tj. na Hunejnu), poslao je Ebu Amira (kao zapovjednika) nad (jednom) vojskom ka Evtasu, pa je (on) susreo Durejda, sina Simmeta (Essimmeta). Pa se je ubio (ubijen je, poginuo je idolopoklonički zapovjednik) Durejd, i porazio je Allah njegove (Durejdove) drugove.
Rekao je Ebu Musa: A poslao je mene sa Ebu Amirom. Pa se pogodio (pogođen je) Ebu Amir u svoje koljeno, pogodio (ustrijelio) je njega (jedan) Džušemijević sa strijelom, pa je učvrstio (zabo, zario) nju u njegovo koljeno. Pa sam stigao (dopro) k njemu, pa sam rekao: “O moj striče! Ko je pogodio (ustrijelio) tebe?” Pa je dao znak (tj. pokazao je) ka Ebu Musa-u (tj. k meni), pa je rekao: “Taj je moj ubijač (moj ubica) koji je pogodio (ustrijelio) mene.” Pa sam namjerio (upravio se) njemu (na njega), pa sam se priključio njemu (tj. stigao sam ga). Pa pošto je vidio mene, okrenuo je leđa (da bježi). Pa sam slijedio njega i počeo sam (da) govorim njemu:
“Zar se nećeš stidjeti (tj. Zar se ne stidiš)? Zar nećeš biti čvrst?” Pa je odustao (od bježanja). Pa smo izmijenjali dva udaranja (udarca) sa (svojim) mačem (sabljom, sabljama), pa sam ubio njega. Zatim sam rekao Ebu Amiru: “Ubio je Allah tvoga druga (tj. tvoga ubicu).” Rekao je: “Pa iščupaj (istrgni, izvadi) ovu strijelu.” Pa sam iščupao (izvukao) nju. Pa je nasrnula od nje (tj. iz mjesta na koljenu gdje je bila zarila se strijela navalila je) voda (valjda: krv). Rekao je: “O sine moga brata (bratiću)! Daj čitati (tj. Isporuči od mene) Vjerovijesniku (moj) pozdrav, i reci njemu: Traži oprost za mene (tj. da traži oprost za mene).” I učinio (postavio) je nasljednikom mene Ebu Amrir nad (tim) ljudima, pa je ostao lagano (tj. jedno kratko vrijeme), zatim je umro. Pa sam se vratio, pa sam unišao na (tj. ka) Vjerovijesniku, pomilovao ga Allah i spasio, u njegovu kuću (sobu, a on je) na (jednome) krevetu napravljenom od užeta (užadi), i na njemu je (jedna) postelja, već su ostavila trag užeta (toga) kreveta u (tj. na) njegovim leđima i njegovim dvjema stranama. Pa sam izvijestio njega za našu vijest i vijest Ebu Amira (tj. o nama i o Ebu Amiru), i rekao je: Reci njemu: Traži oprost za mene (tj. i da je Ebu Amir rekao da ti kažem, reknem, Božiji Poslaniče, da tražiš oprost za njega). Pa je pozvao za vodu, pa se očistio (abdestio), zatim je podigao svoje dvije ruke, pa je rekao:
“Moj Bože! Oprosti Ubejdu Ebu Amiru!” I vidio sam bjelinu njegova dva pazuha. Zatim je rekao: “Moj Bože! Učini njega (Ebu Amira na) sudnjem danu nad (iznad) mnogoga od Tvoga stvaranja (stvorenja) od ljudi (vjernika muslimana).” Pa sam rekao: “I za mene (I meni) pa traži oprost!” Pa je rekao: “Moj Bože! Oprosti Abdullahu, sinu Kajsa, njegov grijeh, i uvedi ga (na) sudnjem danu (u) plemenito (tj. u lijepo) mjesto uvođenja (ili: mjesto ulaženja).” Rekao je Ebu Burdete: Jedna (od) njih dvije je za Ebu Amira, a druga (dova, molba) je za Ebu Musa-a.
(Ebu Musa je imao pravo ime Abdullah, sin Kajsa, ali je po nadimku više poznat.)
Citat:عن أبي الفضل العباس بن عبد المطلب رضي الله عنه قال: شهدت مع رسول الله صلى الله عليه وسلم يوم حُنَيْنٍ، فلَزِمْتُ أنا وأبو سفيان بن الحارث بن عبد المطلب رسول الله صلى الله عليه وسلم فلم نفارقه، ورسول الله صلى الله عليه وسلم على بَغْلَةٍ له بيضاء، فلما التقى المسلمون والمشركون وَلَّى المسلمون مدبرين، فطَفِقَ رسول الله صلى الله عليه وسلم يَرْكُضُ بَغْلَتَهُ قِبَلَ الكفار، وأنا آخِذٌ بلِجامِ بَغْلَةِ رسول الله صلى الله عليه وسلم أَكُفُّها إِرَادَةَ أن لا تُسرع، وأبو سفيان آخِذٌ برِكاب رسول الله صلى الله عليه وسلم فقال رسول الله صلى الله عليه وسلم : «أي عباس، نادِ أصحاب السَّمُرَةِ». قال العباس - وكان رجلا صَيِّتًا - فقلت بأعلى صوتي: أين أصحاب السَّمُرَةِ، فوالله لكأن عَطْفَتَهُم حين سمعوا صوتي عَطْفَةَ البقر على أولادها، فقالوا: يا لبيك يا لبيك، فاقتتلوا هم والكفار، والدعوةُ في الأنصار يقولون: يا معشر الأنصار، يا معشر الأنصار، ثم قُصِرَتِ الدعوة على بني الحارث بن الخَزْرَجِ، فنظر رسول الله صلى الله عليه وسلم وهو على بغلته كالمتطاول عليها إلى قتالهم، فقال: «هذا حِينَ حَمِيَ الوَطِيسُ»، ثم أخذ رسول الله صلى الله عليه وسلم حَصَيَاتٍ فرمى بهن وجوه الكفار، ثم قال: «انْهَزَمُوا ورَبَّ مُحَمَّدٍ»، فذهبت أنظر فإذا القتال على هيئته فيما أرى، فوالله ما هو إلا أن رماهم بحَصياته، فما زِلْت أرى حَدَّهُم كَلِيلًا وأمرَهم مُدبرًا.
Od Ebul-Fadla el-Abbasa b. Abdulmuttaliba, r.a., prenosi se da je rekao: "Na dan Hunejna bio sam uz Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ja i Ebu Sufjan b. el-Haris b. Abdulmuttalib bili smo uz Allahovog Poslanika,s.a.v.s., ne odvajajući se od njega, a on je bio na bijeloj muli. Kada su se sukobili muslimani i idolopoklonici, muslimani su krenuli bježati, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo je tjerati svoju mulu u pravcu nevjernika, dok sam ja hvatao njene uzde u želji da je zadržim kako ne bi tamo hitala; Ebu Sufjan se držao za uzengije Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Onda je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: 'Abbase, zovi Semurajce (a to su bili oni koji su izvršili prisegu pod drvetom)!'" Abbas, koji je bio izuzetno jakog i prodornog glasa, kazuje: "Zavikao sam iz sveg glasa: 'Gdje su Semurajci!' Tako mi Allaha, kao da ih je to toliko dirnulo kada su čuli moj glas da su pohrlili kao kada krava hrli za svojom teladi. Povikaše: 'Odazivamo ti se, odazivamo ti se!' Tako su se sukobili sa nevjernicima, a onda je uslijedio poziv i ensarijama: 'Ensarije! Ensarije!' Potom se poziv sveo na pripadnike plemena Benul-Haris b. el-Hazredž. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je sa svoje mule, uzdignut nad njom, gledao borbu, pa je kazao:
'Ovako izgleda kada se rasplamsa borba!' Zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzeo šaku kamenčića, bacio ih u lice nevjernika, a onda je kazao: 'Pobjeđeni su, tako mi Gospodara Muhammeda!' Otišao sam gledati bitku u kojoj se borba, kako je meni izgledalo, odvijala istom žestinom, ali, tako mi Allaha, tek što je Poslanik, s.a.v.a., na njih bacio svoje kamenčiće, neprestano sam gledao kako njihova oštrina slabi i kako se povlače i bježe."
Od Ebul-Fadla el-Abbasa b. Abdulmuttaliba, r.a., prenosi se da je rekao: "Na dan Hunejna bio sam uz Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ja i Ebu Sufjan b. el-Haris b. Abdulmuttalib bili smo uz Allahovog Poslanika,s.a.v.s., ne odvajajući se od njega, a on je bio na bijeloj muli. Kada su se sukobili muslimani i idolopoklonici, muslimani su krenuli bježati, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo je tjerati svoju mulu u pravcu nevjernika, dok sam ja hvatao njene uzde u želji da je zadržim kako ne bi tamo hitala; Ebu Sufjan se držao za uzengije Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Onda je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: 'Abbase, zovi Semurajce!'" Oni su dobili ime po drvetu "semura", pošto su pod njim na Hudejbiji dali prisegu Allahovom Poslaniku, šeste godine po Hidžri. Abbas, koji je bio izuzetno jakog i prodornog glasa, kazuje: "Zavikao sam iz sveg glasa: 'Gdje su Semurajci!'
Tako mi Allaha, kao da ih je to toliko dirnulo kada su čuli moj glas da su pohrlili kao kada krava hrli za svojom teladi. Povikaše: 'Odazivamo ti se, odazivamo ti se!' Tako su se sukobili sa nevjernicima, a onda je uslijedio poziv i ensarijama: 'Ensarije! Ensarije!' Potom se poziv sveo na pripadnike plemena Benul-Haris b. el-Hazredž. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je sa svoje mule, uzdignut nad njom, gledao borbu, pa je kazao:
'Ovako izgleda kada se rasplamsa borba!' Zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzeo šaku kamenčića, bacio ih u lice nevjernika, a onda je kazao: 'Pobjeđeni su, tako mi Gospodara Muhammeda!' Otišao sam gledati bitku u kojoj se borba, kako je meni izgledalo, odvijala istom žestinom, ali, tako mi Allaha, tek što je Poslanik, s.a.v.a., na njih bacio svoje kamenčiće, neprestano sam gledao kako njihova oštrina slabi i kako se povlače i bježe." Eto tako su poraženi nevjernici.
Citat:"Allah vas je na mnogim bojištima pomagao,a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali."
Uzvišeni Allah, dž.š., spominje vjernicima Svoju dobrotu prema njima i Svoje dobročinstvo prema njima pomažući ih na mnogim mjestima u njihovim pohodima sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i da je sve to od Njega, Uzvišenog Allaha, dž.š., Njegovom podrškom i Njegovom odredbom, a ne njihovim mnoštvom i njihovom spremnošću, i obratio im je pažnju da je pomoć od Uzvišenog Allaha, dž.š., bez obzira da li je skupina malobrojna ili mnogobrojna, kao na dan Hunejna, kad ih je mnoštvo njihovo zanijelo.
I pored ovoga ništa im nije koristilo, pa su se u bijeg dali, osim malo njih koji su ostali sa Allahovim Poslanikom , s.a.v.s.; zatim je Allah, dž.š., poslao Svoju pomoć i podršku Svome Poslaniku i vjernicima koji su sa njim, kao što ćemo s Božijom pomoći to detaljno objasniti, da bi ih poučio da je pomoć samo od Uzvišenog Allaha, dž.š., i sa Njegovom podrškom i ako je skupina malobrojna. Koliko su puta malobrojne čete Allahovom voljom nadjačale mnogobrojnije čete, a Allah je na strani strpljivih. Bitka na Hunejnu bila je nakon osvajanja Meke, u mjesecu ševalu osme godine po Hidžri.
Nakon što je Alejhiselam završio sa osvajanjem Meke, dobio je obavijest da su se ljudi iz plemena Hevazin okupili da se bore protiv njega. Vođa im je bio Malik ibn Auf en-Nadrij, a sa njim je još bilo u cjelosti i pleme Sekif, i Benu-Džešm, i Benu-Sa'd bin Bekr, zatim i manja skupina ljudi iz plemena Benu-Hilal, te ljudi iz plemena Benu-Amr, Ibn-'Amir iAvn bin 'Amir. Približavali su se, a sa njima su bile žene, djeca, ovce i blagodati; došli su sa svim svojim imetkom i svi zajedno, zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., izišao sa svojom vojskom pred njih sa svojom vojskom koja je učestvovala u osvajanju Meke.
Bilo ih je deset hiljada, što muhadžira, što ensarija i arapskih plemena, bilo je i dvije hiljade onih koji su primili islam za vrijeme osvajanja Meke i pušteni na slobodu. Išao je sa njima prema neprijatelju i susreli su se u dolini između Meke i Taifa, koja je zove Hunejn. Bitka je bila pred samu zoru. Spustili su se u dolinu, a pleme Hevazin je postavilo zasjedu. Pošto su se sastali licem u lice, muslimani nisu vidjeli nikog osim njih, požurili su prema njima, zasipali ih strijelama i udarali isukanim sabljama. Navalili su kao jedan, kao što im je naredio njihov vođa, pa su se muslimani dali u bijeg, kao što o tome kaže Uzvišeni Allah, dž.š. Poslanik, s.a.v.s., ostao je postojan na sivkastoj mazgi goneći je ka dubini neprijatelja.
Njegov amidža Abbas držao je mazgu za desni povodac, a Ebu-Sufjan bin el-Haris bin Abd el-Mutalib za lijevi, umirujući je da ne brza, a Poslanik je spominjao svoje ime i pozivao muslimane na vraćanje, govoreći: (442) "Ja sam Vjerovjesnik, nije laž, ja sam sin Abd el-Mutaliba." A prije toga je govorio: (443) "Hodite k meni, Allahovi robovi, k meni, ja sam Allahov Poslanik." Ostali su čvrsto sa njim njegovi ashabi. Bilo ih je blizu stotine, neko kaže osamdeset; među njima su bili: Ebu-Bekr i Omer, neka je Allah, dž.š., zadovoljan njima dvojicom, Abbas, Alija, Fadl bin Abbas, Ebu-Sufjan bin el-Haris i Ejmen bin Ummu-Ejmen, Usame bin Zejd i drugi, neka je Allah , dž.š., zadovoljan njima.
Zatim je Poslanik, s.a.v.s., naredio svom amidži Abbasu, koji je bio zvonkog glasa, da zove najjačim glasom: (444) "O ljudi ispod drveta", aludirajući na drvo pod kojim su mu dali prisegu zvanu "er-ridvan". Pod tim drvetom muhadžiri i ensarije su dali prisegu na vjernost, da neće bježati od njega, pa ih je pozvao: "O ljudi ispod drveta!"
Drugi put bi govorio: (445) "O vlasnici sure El-Bekare", pa su govorili: "Odazivamo ti se." Okretali su se ljudi i vraćali ka Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa ako nekog od njih ne bi poslušala njegova deva, obukao bi svoj pancir, zatim sišao sa nje i pustio je, i vratio se sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Pošto se jedna grupa njih sakupila kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., on im je naredio da budu iskreni u ofanzivi i uzeo šaku prašine. Nakon što je uputio dovu svome Gospodaru i tražio da ga pomogne, rekao je: /446/ "Bože moj ispuni mi ono što si mi obećao."
Zatim je bacio prema mušricima, i nije bilo nijednog čovjeka a da mu od te prašine nešto nije ušlo u oči i usta, sprečavajući ga da se bori, zatim su bili poraženi a muslimani su ih slijedili, ubijajući ih i zarobljavajući. Ostali ljudi nisu se ni povukli, a zarobljenici su bili oboreni pred Allahovim Posla-nikom, s.a.v.s.
U El-Buhari i Muslim od El-Bera'a bin Aziba, neka je Allah, dž.š., zadovoljan njima dvojicom, bilježe da mu je neki čovjek rekao: (447) "O Ebu-'Ammare, zar ste bježali od Allahova Poslanika, s.a.v.s., na Hunejnu?" On je odgovorio: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije bježao, zaista su ljudi iz plemena Hevazin bili strijelci, kada smo ih sreli i navalili na njih bili su poraženi, pa su ljudi prilazili ratnom plijenu, a oni nas dočekali strijelama, i tako su se ljudi dali u bijeg. Ja sam vidio Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako govori dok je Ebu-Sufjan bin el-Haris bin Abd el-Mutalib držao za povodac njegove bijele mazge: 'Ja sam Vjerovjesnik, nije laž, ja sam sin Abdul-Muttalibov.'"
Kažem: Ovo je vrhunac potpune hrabrosti, zaista, poput ovog dana u ratnom metežu kada se njegova vojska udaljila od njega. On je ipak ostao na mazgi koja nije bila brzonoga niti spremna za bježanje ili povratak nazad ili uzmicanje, i pored toga on ju je usmjeravao prema njima, spominjući u svoje ime da bi ga znali oni koji ga nisu poznavali, neka je na njega Allahov salavat i selam sve do Sudnjeg dana. Sve ovo nije ništa drugo do pouzdanje u Allaha, dž.š., i oslanjanje na Njega, znajući da će ga On pomoći i upotpuniti ono sa čim ga je poslao, i uzdignuti Njegovu vjeru nad ostalim vjerama.
