Vakat | Forum

Emanet vjere

Dragi Allah, Stvoritelj i Gospodar svih svjetova, Bog uz Kojeg drugoga boga nema (allahu la ilahe illa hu), je Živi i Vječni (el hajjul-kajjum)apsolutno je iznad najsitnijega zla i najsitnijega ograničenja u moći, vremenu, prostoru ili bilo čemu drugome. On je, hvaljen i slavljen neka je, apsolutno iznad najsitnijega pridruživanja (izjednačenosti sa bilo čim osim Njega). Njegovo postojanje je istinsko, izvorno, primarno, ničim uzročeno, ničim ograničeno i ni o čemu ovisno. Sve drugo što postoji uz Njega, stvorenje je Njegovo čije postojanje izvire od Njega, uzročeno je Njegovom stvaralačkom voljom, ograničeno je Njegovom odredbom i apsolutno je o Njemu ovisno.

Iako je samo Njegovo postojanje istinsko, On je iz Svoje beskrajne milosti i dobrote odlučio darovati postojanje i stvorenjima stvorivši ih u obzorju svih svjetova, kako bi imao ko da vidi Njegovu beskrajnu ljepotu i kako bi imao ko da uživa Njegove, van svake mašte i poimanja dragocijene, darove. Prenosi se da Ga je jedne prilike jedan od njegovih odabranih i voljenih robova, Davud, alejhisselam, upitao zbog čega je odlučio stvoriti stvorenja i da mu je tada odgovoreno da su stvorenja stvorena radi toga da bi spoznala Njega i kako bi mogla uživati Njegovu ljepotu:

... ''Uzvišeni Allah rekao je: ‘A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju.’ (Oni koji pušu, 56.) To znači: ‘Da bi Me spoznali.’ Davud, alejhisselam, upitao je: ‘Gospodaru, zašto si stvorio stvorenja?’ Uzvišeni odgovori: ‘Davude, bijah Riznica Skrivena, zavoljeh spoznat biti, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala.’ Izraz ‘stvorenja’ općega je značenja, obuhvata sva stvorenja čak i kamenje i ilovaču, no, u ovome kontekstu, misli se na čovjeka. Stoga reče Uzvišeni: ‘Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu.’ (Smokva, 4.)'' ...[1]

Dakle, kako mi sa našim ograničenim razumom pokušavamo shvatiti ove riječi, On je stvorio sve svjetove kako bi postojali u harmoniji sa Njegovom savršenom voljom i odredbom, odnosno na taj način u bliskosti Njemu, u ljubavi prema Njemu, u spoznaji Njega i u neiscrpnim darovima Njegove beskrajne milosti. Jedini put ostvarenja svega navedenog i ujedno jedini način dosezanja Njegovih vječnih blagodarnih darova jeste robovanje Njemu, odnosno potpuna predanost i pokornost Njemu. Ovo je apsolutni princip sveopćeg života i sveopćeg postojanja koji ne dopušta iznimke jer, posmatrano na najvišim obzorjima, ništa ne može biti nepokorno Njemu.

Međutim, dragi je Allah, samo On zna razlog i plemenitu mudrost toga, odlučio ponuditi privremenu, veoma kratkim vremenom i veoma malim prostorom ograničenu, mogućnost slobode u odabiru načina življenja nekim stvorenjima. Nebesa, Zemlja i planine bili su mudri i promišljeni, shvatili su jasno svu ozbiljnost ponuđene im slobode, sve odgovornosti i opasnosti koje ona sobom nosi, i odlučili su ne rizikovati, odlučili su ostati u granicama apsolutne pokornosti Njemu i trajnog učešća u sveopćoj savršenosti.

Ali čovjek, nepromišljen, lahkomislen, a veoma umišljen i uznosit, pomislio je da ima snage prihvatiti tu ponudu:

Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek, a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen (Kur'an, 33:72)

Tako je čovjek dobio privremenu i ograničenu mogućnost slobodnog djelovanja, ali time ujedno i kušnju pravilnog izbora između dobra i zla, odnosno između pravoga puta i stranputice, kao i kušnju nužnog vjerovanja u svoga Gospodara zbog toga što će mu za vrijeme te slobode na svijetu zvanom dunjaluk dragi Allah biti skriven, pa će morati da vjeruje u Njega iako Ga neće moći vidjeti niti osjetiti bilo kojim čulom.

Ovako je čovjek svjesno odabrao da privremeno izgubi kvalitet vječnoga življenja u neposrednoj i očevidnoj Božijoj prisutnosti, kvalitet koji je automatski, bez ikakve mogućnosti da bude drugačije, osiguravao i potpunu predanost dragome Bogu, Jednom, Jedinom. Umjesto toga, čovjek se suočio sa pojavom dvije ''nove'' privremene etape u kontinuitetu njegovoga ukupnog života: dunjalučke (ovosvjetske) etape gdje dragoga Allaha, Boga jedinoga ne može vidjeti - već u Njega mora vjerovati i gdje ima mogućnost slobodnoga djelovanja po vlastitom nahođenju; i berzehske (život u kaburu nakon smrti do Sudnjega Dana); kao i sa fenomenom smrti koja razdvaja ovosvjetski od onosvjetskog života. Moglo bi se, dakle, reći da je čovjekov ukupni tok života, od momenta njegovog prvog stvaranja pa do vječnosti, podijeljen na više etapa, od kojih su nama poznate četiri[2]: ezelska (život prije rođenja), dunjalučka (ovosvjetska), edželska (berzehska) i na kraju ahiretska, koja je, voljom i odredbom dragoga Allaha, vječna.

Ovakvim čovjekovim izborom desilo se i to da suštinom dunjalučke etape njegova života postade kušnja sadržana u tome hoće li on uistinu i vjerovati u Boga, Gospodara i Stvoritelja kojeg više ne vidi, niti na bilo koji način osjeti, odnosno hoće li htjeti da slijedi Božije upute i od Njega propisani način življenja; a suštinom ahiretske etape postade ubiranje plodova dunjalučkih djela, izraženih bilo u najljepšoj nagradi za ispravno ili u najtežoj kazni za neispravno ponašanje.

Isto tako, preuzimanjem emaneta vjere čovjek zadobi mogućnost da, u slučaju ako ga valjano ispuni, postane kod dragoga Allaha bolji od meleka, ali i mogućnost da bude najprezrenije stvorenje, teškom kaznom kažnjeno, u slučaju da se uzoholi, iskvari i svoj emanet pogazi. Ovo je zato što čovjek može, po svom izboru i slobodi djelovanja, biti i dobar i zao, pa ako je dobar, onda je bolji od meleka koji ne može biti nikako drugačiji nego dobar, ali ako je zao onda je najprezreniji jer se zloupotrebom slobode izdvaja i udaljava od mnogih ostalih stvorenja koja u dobroti smjerno robuju dragome Bogu.

Prihvatanje emaneta vjere po našem mišljenju, a dragi Allah najbolje zna, desilo se u praiskonu, u ezelskoj etapi života kada prvi čovjek još ne bijaše tjelesno stvoren.

Dragi Allah je čovjeku, nakon što on odluči prihvatiti njezin emanet, odredio vjeru koju će on trebati prakticirati i prema njenim smjernicama organizirati svoje cjelokupno življenje u dunjalučkoj etapi života. Tu vjeru, dragi Allah, Mudri, Svemilosni, Samilosni, hvaljen neka je On, odredio je kao model prema kojem je čovjek stvoren u tom smislu da on treba biti takav da ju svojim životom adekvatno i ispoljava:

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio - ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna (30:30)

Iz citiranog ajeta časnoga Kur'ana jasno se vidi kako ova Allahova Vjera savršeno odgovara ljudskoj prirodi budući da su ljudi upravo prema njoj kao svojevrsnom modelu i stvoreni. Dragi Allah tu vjeru nazva ''islam'' (što na arapskom jeziku, jeziku posljednje Objave znači ''predanost Allahu, jednom i jedinom Bogu'') i već tada bi obznanjeno da je to jedina prava vjera sa kojom je Bog, dragi Allah, Jedan, Jedini zadovoljan:

Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i učeni, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog! Allahu je prava vjera jedino - islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati. Ako se oni budu prepirali s tobom (Muhammede), reci: "Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede." I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: "Primite islam!" Ako prime islam, onda su na Pravome putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. A, Allah dobro vidi robove Svoje. (3:18-20)

A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati. (3:85)

Beskrajna milost dragog Allaha vidi se i u tome što je On islam, vjeru Njegovom voljom određenu, učinio veoma lahkom, odredivši da se (onako kako mi to shvatamo, a Njega, Koji jedini sve zna, molimo za oprost i istinsku pouku) njezina suština ispoljava u dva veoma jednostavna principa:

- svjedočiti i obožavati samo dragoga Allaha, jednog i jedinog Boga, i ništa Mu i nikoga ne pridruživati kao boga uz Njega ili mimo Njega;

- izražavati apsolutnu predanost Njemu u smislu potpune poslušnosti i pokornosti u slijeđenju svih Njegovih uputa i propisa.

Prvi princip jasno pokazuje neizmjernu počast za čovječanstvo, što se može lahko uočiti ako navedemo zgodan primjer iz našeg dunjalučkog života: Kada bi najmoćniji i najbogatiji čovjek, vladar na Zemlji podario nekom drugom čovjeku posebnu telefonsku liniju kojom mogu komunicirati samo njih dvojica, bez ikakva posrednika, i dozvolio mu da ga zove kada god hoće i traži od njega šta god hoće, da komunicira sa njim koliko god hoće bez ikakve bojazni da će vladaru dosaditi ili ga zbog toga naljutiti; kada bi ga darivao svakovrsnim darovima i bio mu najbliži prijatelj, koji ga najviše voli - više nego što taj čovjek može samoga sebe voljeti, koji mu najviše dobro želi – više nego što taj čovjek može samom sebi dobra poželjeti, koji mu određuje i propisuje ono što je za tog čovjeka najbolje i najkorisnije (ako to izvrši); ako mu, dakle, taj vladar sve ovo dadne, zar mi ne bismo svi zajedno posvjedočili da je ljubav tog vladara prema tom čovjeku neizmjerno velika i da je počast koju taj čovjek od vladara uživa isto tako neizmjerno velika!? Upravo ovo je neizmjerna počast i blagodat neizrecive vrijednosti koju je dragi Allah, Svemilosni darovao čitavom čovječanstvu.

Zar iz ovoga, baš po mjerilima naše ograničene logike, jasno i nepobitno ne proizilazi činjenica da je jedini način istinskog egzistiranja ljudi, jedini put dosezanja svekolikoga savršenstva za njih, stvorene kao nesavršena i ograničena bića, koja su još uz to sama sebe opteretila kušnjom slobode, sadržan u potpunoj predanosti i pokornosti savršenome Stvoritelju i Odreditelju!?

A, upravo to je drugi suštinski princip Allahove Vjere.

Prema tome, to je ta savršena blagodat što ju je dragi Allah, Svemilosni podario ljudima, ponudivši im Vjeru prema kojoj ih je i stvorio. Na ovaj način, ako budu islam pravilno živjeli i prakticirali na Zemlji, ljudi se mogu povratiti kvalitetu života u potpunoj harmoniji sa savršenim Bogom, kakav su imali prije prihvaćanja emaneta vjere, ali sada na mnogo većem stepenu (deredži) bliskosti dragome Allahu, stepenu većem čak i od stepena plemenitih meleka, a izraženom vječnim boravkom u prelijepom džennetskom boravištu i Božijim neprolaznim zadovoljstvom.

Istina, zbog olahko i nepromišljeno prihvaćenog emaneta vjere, čovjeku ostvarenje spasa i pomenutih ahiretskih blagodati postade sasvim ovisno o njegovom dunjalučkom ponašanju na Zemlji. Ademovi, alejhisselam, potomci (tj. cjelokupno čovječanstvo) tako dođoše u situaciju da vječni život u blizini i zadovoljstvu dragoga Allaha u džennetskim perivojima, život ljepote koju niti jedno oko nije vidjelo, niti jedno uho nije čulo, niti je kome na um palo,[3] moraju zaraditi na dunjaluku koji postade ahiretskom njivom, a suštinom očekivanog ljudskog ponašanja na dunjaluku postade konkretna potvrda ispunjenja zavjeta svjedočenja dragoga Allaha kao jednoga i jedinoga Gospodara kome se u cijelosti predaje sebe i pokorava Mu se u svim mislima, riječima i djelima.

Svi Ademovi, alejhisselam, potomci, od prvog do posljednjeg, pomenuti zavjet još na samom početku dadoše dragome Allahu:

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?"; oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo"; i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome ništa nismo znali". Ili da ne reknete: "Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili''? I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi. (7:172-174)

Ovim svjedočenjem svi ljudi preuzeše obavezu da će svoju relativnu i ograničenu slobodu, koja im je darovana po osnovu ranije prihvaćenoga emaneta vjere, na Zemlji koristiti na taj način da cjelokupnim svojim životom i djelom potvrde istinu da je dragi Allah Bog osim kojeg drugoga boga nema i vrhovni Vladar svega postojećeg.

Na neki način moglo bi se reći da je ljudima njihovo mjesto u vječnosti u dobroj mjeri dato, jasno uz svjedočenje da se uistinu ništa ne odvija bez Allahovog određenja,[4] u njihove vlastite ruke, jer će im dragi Allah na Sudnjem Danu suditi upravo prema njihovim djelima. Ovo se može lijepo vidjeti kroz sljedeći hadis kudsi:

Ebu Zerr el-Gifari, r.a., kazuje da Allahov Poslanik, s.a.v.s, prenosi da Uzvišeni Allah kaže:

"Robovi Moji, ja sam Sebi zabranio nasilje (zulum), i vama Sam ga učinio zabranjenim, pa ne činite jedni drugima nepravdu.

Robovi Moji, svi ste vi zalutali osim onoga koga Ja uputim, pa tražite da vas uputim i Ja ću vas uputiti.

Robovi Moji, svi ste vi gladni osim onoga koga Ja nahranim, pa tražite da vas nahranim i Ja ću vas nahraniti.

Robovi Moji, svi ste vi neodjeveni osim onoga koga Ja odjenem, pa tražite da vas odjenem i Ja ću vas odjenuti.

Robovi Moji, vi griješite i noću i danju, a Ja sve grijehe opraštam, pa tražite da vam oprostim.

Robovi Moji, vi nikada ne možete doći do onoga što bi Meni štetu nanijelo pa da mi naštetite, niti možete doći do onoga što bi meni koristilo pa da Mi koristite.

Ro­bovi Moji, kada bi svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, imali srce najpobožnijeg čovjeka, to ništa ne bi povećalo Moju vlast.

Robovi Moji, kada bi svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, imali srce najvećega griješnika, to ništa ne bi umanjilo Moju vlast.

Robovi Moji, kada biste se svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, sakupili na jedno mjesto, pa Mi svi uputili molbe i Ja udovoljio svačijoj molbi, to ne bi umanjilo Moju vlast ni koliko se umanji more kada se u njega zamoči igla.

Robovi Moji, sve je do vaših djela koje vam Ja zapisujem, a potom ću vam za njih dati odgovarajuću naknadu. Pa ko zatekne dobro neka zahvali Allahu, a ko zatekne loše neka kori samog sebe.''

(Hadis kudsi, govor dragoga Allaha koji nije sastavni dio časnoga Kur'ana već je izrečen preko Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Zerr, bilježe Muslim, Tirmizi i Ibn Madže)

Vidimo dakle da je sve do ljudskih djela koje dragi Allah zapisuje i onda prema njima daje naknadu na Sudnjem Danu. Ko tamo nađe dobro to je zbog milosti, upute i blagodati dragoga Allaha i Njemu za to treba zahvaljivati, a ko tamo nađe zlo, to je nepravda koju je sam sebi načinio i treba kriviti samoga sebe.

Kada dragi Allah, Stvoritelj odluči stvoriti čovjeka od ilovače u savršenom obliku i udahnuti u njega, On se, hvaljen i uzvišen neka je, obrati melekima prisutnim u sferama Arša i Kursijje[5] objelodanivši im Njegovu volju o stvaranju novog stvorenja:

... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od Svoga Ruha,[6] vi mu se poklonite!" (38:71,72)

Tako plemeniti meleki od svoga uzvišenoga i savršenoga Gospodara, dragoga Allaha saznadoše svrhu sakupljanja izvjesne mase glinene ilovače, koju su neki od njih ranije po Božijoj naredbi donijeli sa planete Zemlje i koja stajaše u sferama Arša i Kursijje određeni vremenski period.

Međutim, kad im dragi Allah objelodani i to da je Njegova volja da čovjek bude Njegov namjesnik (halifa) na planeti Zemlji, melekima to bi čudno, budući da oni, milošću njihova Gospodara, znadoše kako će taj Allahov halifa, nažalost, na Zemlji proljevati krv nedužnih Allahovih stvorenja i na razne druge načine nered činiti. Pogotovo im se učini čudnim to što je stvorenju takvog ponašanja, budući da im je dragi Allah jasno naredio da baš njemu učine sedždu, data izvjesna prednost nad njima koji potpuno i trajno štuju, slave i veličaju dragoga Allaha robujući mu potpunim robovanjem:

A kada Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!"; oni rekoše: "Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo." On reče: "Ja znam ono što vi ne znate." (2:30)

Meleki, baš kao i sva druga stvorenja, o svemu znaju samo onoliko koliko ih o tome dragi Allah pouči, tako da oni ne mogaše znati da je Adem, kako prvostvorenoga čovjeka imenova dragi Allah, po Njegovoj odredbi učinjen nad njima superiornim u nekim vrstama znanja, odnosno znanosti. Da bi im to bilo jasno, dragi Allah pouči Adema, alejhisselam, imenima svih stvari, a potom neke od tih stvari (ili pak sve njih - to dragi Allah najbolje zna) predoči melekima i upita ih da Ga obavijeste o njihovim imenima:

I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: "Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!" "Hvaljen neka si", rekoše oni, "mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri." (2:31,32)

Pošto meleki priznaše da njima o tome nije dato nikakvo znanje, dragi Allah pozva Adema, alejhisselam, da ih on obavijesti o onome što ne znaju:

"O Ademe'', reče On, "kaži im ti nazive njihove!" I kad im on kaza nazive njihove, Allah reče: "Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!" (2:33)

Adem, alejhisselam, tako meleke obavijesti o onome što njima bi nepoznato i tako se objelodani Allahova savršena odredba da čovjek bude poučen imenima svih stvari.

Koja su to imena kojima je Adem, alejhisselam, poučen nije sasvim znano. Mišljenja su različita. Tako neki kažu da je riječ o tome da je Adem, alejhisselam, poučen Imenima dragoga Allaha, drugi opet kažu da je Adem, alejhisselam, poučen zbiljama (hakikatima) svih stvari, treći pak navode da je riječ o imenima konkretnih stvari iz našega svijeta (imena raznih vrsta voća, povrća, životinja itd).

Prema tome, ne znamo tačno šta uistinu znači činjenica da je Adem, alejhisselam, poučen imenima svih stvari.

Naravno, s obzirom na naše veoma ograničeno i skromno znanje, mi nemamo prava pretendovati da damo bilo kakav ozbiljan odgovor na ovo pitanje, već samo razmišljamo da bi se to moglo dvojako promatrati: kao ono čemu je poučen Adem, alejhisselam, kao pojedinac i kao ono čemu je poučen Adem kao čovjek, tj. čemu je poučeno čovječanstvo općenito.

Što se tiče Adema, alejhisselam, lično, imajući u vidu da je on prvi Allahov poslanik, mislimo da nema sumnje da je poučen islamu (što između ostaloga uključuje i znanje o Allahovim Imenima i znanje o hakikatima svih stvari) onoliko koliko je to dragi Allah htio, a svakako više nego što su znali meleki. Isto tako, mislimo da nema sumnje ni u to da ga je dragi Allah poučio i imenima stvari ovoga svijeta onoliko koliko mu je bilo potrebno za život na Zemlji, pa i više od toga koliko je to dragi Allah htio. Dragi Allah najbolje zna.

Što se tiče ljudi općenito, čini nam se, a dragi Allah najbolje zna, da bi se moglo reći kako je Adem (čovjek) poučen znanosti (nauci) kojom će moći da spoznaje, razumijeva i objašnjava svijet oko sebe i donekle ga iskorištava u svoju svrhu. Melekima ova vrsta znanja bi uskraćena, ali niti čovjeku ne bi data punina tog znanja, jer on bi poučen samo imenima svega, ali mu zato suština (bit) svega ostade nedostupnom, jer to pripada samo sveznanju dragoga Allaha, koji je Jedini što poznaje sve tajne nebesa i Zemlje.

Tako je čovjek putem svoga razuma i znanosti (nauke) u mogućnosti da do izvjesne granice sazna o svemu što ga okružuje, ali mu je suština svega toga trajno nedostupna.

Ovo ograničenje znanosti i čovjekove spoznaje je na jedan lijep način objašnjeno u narednom citatu:

... Ova veličanstvena ravnoteža,[7] zadivljujuća har­monija, jedinstvenost i poredak koji je satkan od milijuna detalja viče na sav glas da tu postoji Stvo­ritelj, Začetnik ovih stvorenja, da je On svemoćni Bog, da On objedinjuje sva savršenstva, da je blizu svojim stvorenjima kao što je blizu krv njihovim tijelima, da o njima vodi brigu kao nježan otac, udovoljava njihovim potrebama, čuje njihove uzdi­saje, vidi njihove situacije. To je Allah kojeg su nam vjere opisale uzvišenim Imenima (esmaul-husna) i nema drugog boga. Allah nije gluha zakonitost koju zagovara nijemi materijalizam, a niti izolovan Aristotelov bog. Nije On ni Platonov bog u idealističkom svijetu, a niti je On materijalna egzisten­cija kako Ga je zamišljao Spinoza[8] i drugi zago­vornici jedinstva svijeta (panteizma).

On je jedan i ništa Mu nije slično. On je iznad svega što znamo, iznad svih situacija, formi i obli­ka, vremena i mjesta. On je uočljiv po svojoj dje­latnosti, nevidljiv po svojoj bitnosti. Ne vide Ga oči, a On sve vidi. Ili, još bolje rečeno, sve oči Njime vide. Njegovim svjetlom i pomoću moći koju je On očima dao.

Naučni razum ne priznaje ove riječi mistike i želi da vidi Boga da bi ga priznao. I kada mu kažemo da je Allah bezgraničan, da je beskonačan, da je trans­cendentalni pojam, nauka kaže da Ga zbog toga ne priznaje, da nauka ne vjeruje u transcendentne poj­move, te da je naučno područje empirijsko - da počinje od senzualizma i završava iskustvom i eks­perimentom. Reći ćemo nauci da je ta tvrdnja neozbiljna, jer pola je sadašnje nauke transcendentalni pojam. Na­ime, nauka zaključuje da je penjanje uz brdo teže nego silaženje niz brdo, da je podizanje kamena na leđa teže nego podizanje nekog štapa, da ptica kada umre pada na zemlju, da jabuka s voćke takođe pa­da na zemlju, da se Mjesec u vasioni obrće.

Ova zapažanja, na prvi pogled, nemaju međuso­bno nikakve povezanosti. Ali, kada je Njutn otkrio za­kon gravitacione sile koji povezuje sve ove manife­stacije, onda su i pad jabuke sa drveta i teškoća pri podizanju kamena i okretanje Mjeseca u vasioni, po­stali dokazi teorije koja nam je objasnila činjenično stanje.

I pored toga ova je gravitacija nepoznanica, tran­scendentalni pojam, jer niko ne zna šta je njena bit. Niko nije vidio stubove na kojima počiva nebo i na njemu zvijezde i planete. I sam Njutn, autor teorije, u pismu upućenom svom prijatelju Bentliju, kaže: ''Zaista je neshvatljivo da imamo materiju koja je beživotna i neosjećajna a djeluje na druge materije i privlači je iako među njima nema nikakve veze i odnosa''.

Eto, to je naučna teorija kojom se služimo, vje­rujemo u nju i smatramo je naučnom a ona je nepoznanica, transcendentalna, umom neshvatljiva. Takav je isti slučaj sa elektronom, radio-talasima, atomom, neutronom. Sve to nismo vidjeli ali, ipak, u to vjerujemo zadovoljavajući se njihovim tragovima, ema­nacijama. I mi, za ove pojave, osnivamo posebne na­uke, izgrađujemo im zavode i laboratorije, a te na­uke su, u odnosu na naša čula, neosjetljive, gajb (transcendentalno[9]).

Određenije rečeno, nauka nije shvatila bit ničega. Mi samo znamo imena tih stvari, ali ne i njihovu esencijalnost. Mi se međusobno služimo nazivima, terminima, a da ne znamo njlhovu bit.

Allah je podučio Adema samo imenima, all ne i pojmovima, kao što stoji u Kur'anu: Allah je Adema podučio svim imenima ...[10]. Eto, to su granice nauke.

Najviše što nauka želi da sazna to je odnos i razmjer, ali ona ne može da vidi bit ni suštinu ni­čega. Nauka vječito upoznaje i saznaje stvari po njihovoj pojavnosti i ispituje ih s vanjske strane. I uprkos toga čvrsto se drži svojih teorija, kao da je spoznala suštinu stvari; pretpostavlja i zagovara izvjesne stvari koje su, u odnosu na sredstva kojim se služi, čista transcendencija, mišljenja i pret­postavke. Nalazimo se u doba transcendentne nauke koja predstavlja vrstu labirinta pretpostavki. Mislim da nauka ne može kritikovati transcendentnost, a ona je sama do ušiju u transcendentnosti.

Zato bi nam bolje bilo da vjerujemo u transcen­dentni, umom neshvatljivi, svijet, u našeg plemenitog Dobročinitelja čije tragove i emanacije vidimo sva­kog očnog miga, svakog srčanog otkucaja, svakog meditacionog trenutka. Ovo bi bilo bolje nego da se gušimo u pretpostavkama. ...[11]

Znanost je, kako vidimo, ograničena samo na vanjštinu svih stvari, samo na njihovu pojavnost koju možemo čulima otkriti, razumom je analizirati, mjerenjem joj proučavati odnose kvantiteta, eksperimentom sticati iskustvo o njenim manifestacijama ... i na taj način spoznavati svijet oko sebe. Ali, preko znanosti mi nikada ne možemo dosegnuti do suštine svega toga. Mi možemo upoznati i koristiti na primjer magnetizam, ali šta je ta sila istinski u svojoj biti, zašto se baš različiti magnetni polovi privlače a isti odbijaju a ne obratno da se različiti odbijaju a isti privlače i šta su uopće polovi ... mi to ne znamo.

Mi samo znamo imena i u tom smislu smo upoznali tu silu, kroz njezina imena, pa smo je imenovali magnetizmom, njezine dvije suprotne tačke smo imenovali polovima, koje smo opet imenovali pozitivnim i negativnim, analizom njenog vanjskog, opipljivog manifestiranja ustanovili smo i imenovali zakonitost da se suprotni polovi privlače, a isti odbijaju itd. Mi je, dakle, možemo imenovati i kroz upoznavanje njezinih manifestacija (njezine vanjštine) spoznati i koristiti ... ali mi nikada ne možemo spoznati njezinu bit.

No, jasno nam je da je znanost, bez obzira na sva njezina ograničenja, zaista jedna ogromna blagodat što je čovjeku darovana od dragoga Allaha i da mu ona omogućava da bude Njegov namjesnik na Zemlji, ali ona ipak nije ono najljepše i najvrijednije u njemu.

Najljepše i najvrijednije u Ademu (čovjeku) svakako je onaj predivni, plemeniti, tajanstveni polog koji je dragi Allah od Svoga Ruha u njega udahnuo:

... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od Svoga Ruha,[12] vi mu se poklonite!" (38:71,72)

I kad Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u njeg' udahnem od Svoga Ruha,[13] vi mu se poklonite!" (15:28,29)

Dakle, Adem, odnosno čovjek, baštinik je Allahovog udahnuća, nečega što je dragi Allah od Svoga Ruha u njega udahnjivanjem (ve nefahtu fihi mir Ruhi) pohranio. Kakva je priroda tog Allahovog udahnuća – to je veliko pitanje o čemu samo dragi Allah zna, dok stvorenja o tome mogu znati samo toliko koliko ih On, hvaljen neka je, pouči.

Kao i po pitanju Ademovoga (čovjekovoga) poznavanja imena svih stvari, mi lično ne možemo, niti smijemo, pretendovati na bilo kakvo sasvim sigurno i potpuno znanje o ovom pojmu. Ali, ako mi doista nismo u mogućnosti sigurno znati šta Allahovo udahnuće u Ademu istinski jeste, mi sa potpunom sigurnošću znamo i tvrdimo šta ono nije – Allahovo udahnuće u Ademu, niti njega kao pojedinca (Adem, alejhisselam), niti njega kao čovjeka općenito, apsolutno ne čini, neuzubillah, bogom uz dragoga Allaha. Ma šta i ma koliko od Ruha dragoga Allaha bilo udahnuto u Ademu, on ostaje samo slabašno stvorenje koje svu svoju egzistenciju duguje Stvoritelju o Kom je potpuno i apsolutno ovisno. Sve Božansko apsolutno pripada svemogućem Bogu, Jednom koji druga nema, dragome Allahu. Sve drugo osim dragog Boga svjetovi su Njegovih stvorenja, slabašnih robova koji su o Njemu potpuno i apsolutno ovisni.

Iako mi doista nemamo znanja da ozbiljno objasnimo ove pojmove, dragoga Allaha molimo da nam oprosti na našoj slabosti da se ustegnemo od toga da na ovome mjestu pomenemo nešto o tome kako mi ovo odmišljamo tj. interpretiramo. Molimo Ga da nas sačuva od ozbiljnih grešaka, a one sitne nam oprosti i smiluje nam se - amin.

Prema tome, ono što slijedi samo je jedan skroman pokušaj doživljaja i interpretacije ovih veličanstvenih istina, pokušaj koji može biti valjan samo onoliko koliko je utemeljen na istinama časnoga Kur'ana i Sunneta.

Udahnuti Allahov Ruh, čista je svjetlost savršene plemenitosti i svekolike dobrote koja sija u svim ljudima, a pohranjena je, kako mi to mislimo – a dragi Allah najbolje zna, unutar ljudske duše (nefsa) i skupa s njom nalazi se u nutrini ljudskoga tijela.

Ruh (duh) u nama, obzirom na svoje izvorno porijeklo u udahnuću od Ruha dragog Allaha, savršeno je čist i blistav i ima svojstvo savršene dobrote bez imalo zlobe, ali se taj Ruh nalazi unutar naše duše, koja opet može da, prema našem slobodnom odabiru, bude i dobra i zla.

Tako, ako mi u vremenu dunjalučkoga življenja na Zemlji krenemo putem iskrene vjere, dobrote i čestitosti, onda savršena svjetlost Ruha u našoj nutrini sve više i više dolazi do izražaja i tako naše srce (kalb) i naša duša postaju sve više čistijim i sjajnijim.

Međutim, ako mi u vrijeme dunjalučke slobode odbacimo pravi put slijeđenja vjere i činjenja dobročinstva, a odaberemo zamamne puteve griješenja kroz slijeđenje strasti, nižih prohtijeva naše duše (nefsa) preko granica dopuštenog od strane dragoga Boga, tada se na našem srcu sve više taloži prljavština grijeha koja ga prekriva tamninom,[14] što sve više zaklanja svjetlost Ruha koja se tako sve više izolira u nutrini, a srce i duša postaju okorjelim i tvrdim.

Tako je put vjere i dobročinstva na dunjaluku u stvari put njegovanja i čuvanja u nama udahnutoga Ruha (Duha), tog Allahovoga predivnoga dara. To je put očišćenja našega srca i naše duše i očuvanja njihovog zdravlja i vitalnosti. To je tako i put našeg spasenja u vječnosti.

Suprotna opcija, put nevjerovanja i griješenja na dunjaluku put je gubljenja Ruha u nama, prljanja našega srca i naše duše, što dovodi do njihovog oboljenja i, ako se pravovremeno ne prekine, do njihovog konačnog odumiranja u okamenjenosti.

Putu spasenja, dakle, alternativa je put propasti, a izbor je na nama:

Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko je (dušu) očisti a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! (91:1-10)

Putem iskrene i potpune predanosti dragome Allahu (islama) čovjekovo srce i duša njegova postaju čišćim, a tim uklanjanjem zastora od prljavštine u nutrini čovjeka sve više dolazi do izražaja ruh kog je dragi Allah udahnuo u njega od Svoga Ruha. Na ovaj način se kod čovjeka sve više gube negativna svojstva sklonosti ka zlu i griješenju, a sve više razvijaju svojstva savršene plemenitosti i dobrote (koja izvorno i jesu sadržana u čovjekovu ruhu, udahnutome od Allahova Ruha). Tako se čovjek vraća svojoj izvornosti, svome plemenitom fitretu (prirodi) i tako se on istovremeno i sve više približava dragome Allahu. A, čovjek putem približavanja dragome Bogu hodi prvo iskrenim i valjanim činjenjem onoga što mu je od Njega naređeno (farzovi), a nakon toga i činjenjem dodatnih, dobrovoljnih ibadeta (nafile) i dobročinstava sve dotle dok ga dragi Allah ne zavoli:

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ''Uzvišeni Allah kaže: 'Objavio Sam rat onome ko bude neprijatelj Mome prijatelju. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. Moj rob Mi se približuje nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, Ja postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi. Ako Me zamoli, udovoljiću mu, ako zatraži Moju zaštitu, zaštitit ću ga. Nizašto se ne dvoumim koliko se dvoumim da uzmem dušu vjerniku. On ne želi smrt, a Ja ne želim da ga ožalostim.' ''

(Hadis kudsi, govor dragoga Allaha koji nije u časnom Kur'anu već je izrečen preko Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre, bilježi Buhari)

Možda bi se, a dragi Allah najbolje zna, ovaj plemeniti hadis mogao protumačiti i u tom smislu da čovjek svojim konstantnim duhovnim napredovanjem može doseći takvo stanje (hâl) kada ga dragi Allah zavoli, a onda se njegov ruh oslobodi svih stega i tako maksimalno dođe do izražaja Ono Allahovo što je u čovjeka udahnuto. Tako se, doista, smanjuje udaljenost između dragoga Allaha i Njegovog roba, ali se, to se mora sasvim precizno i nedvosmisleno naglasiti, ovo nikako ne smije protumačiti u smislu da čovjek, neuzubillah, počinje zadobivati Božija svojstva. Iako na bazi naprijed navedenih ajeta Kur'ana znamo da ima nešto od Allaha što je udahnuto u čovjeku, to čovjeka zasigurno ne čini, neuzubillah, bogom uz dragoga Allaha, već on ostaje samo rob kojega je dragi Bog odabrao i u njeg' udahnuo nešto posebno od Sebe. Ma koliko Ruh udahnut od dragoga Allaha u čovjeku bio izražen, on je ipak samo rob, samo slabašno stvorenje o svojemu Gospodaru, Bogu dragomu totalno ovisno; i apsolutno je nezamislivo da može doći do, neuzubillah, otjelovljenja dragoga Allaha, svemogućega i neograničenoga Boga u ograničenom i ovisnom stvorenju što ga On stvara i sudbinom mu apsolutno upravlja.

Granica tevhida (monoteizma) precizno i zauvijek je postavljena, te je apsolutno nezamislivo da ona ikako može biti prekoračena. Rabb (Gospodar) je oduvijek i zauvijek Rabb, a rob je uvijek rob i tu se nikada niti u kakvoj situaciji ništa ne mijenja. U svim stanjima i na svim deredžama koje čovjek na svome duhovnom putu razvoja može da dosegne, on je uvijek samo čovjek i u njegovom ljudskom tijelu uvijek su samo ljudski duh (ruh) i ljudska duša. Ovo se mora precizno razgraničiti i čistoća tevhida maksimalno čuvati.

Najviši stepen bliskosti dragome Allahu svakako je stepen (deredža) na kojem se nalazi Resulullah, Muhammed, alejhisselam, koji je u svojoj bīti savršeni čovjek (insanu-kamil) i kog je dragi Allah kao Svoju milost svim svjetovima odaslao na Zemlju u ulozi posljednjega od Njegovih vjerovjesnika i poslanika da tamo bude posljednja cigla koja će kuću Vjere upotpuniti u njenom savršenom i konačnom obliku i tako trajno zapečatiti cjelinu poslanstva i vjerovjesništva.

Dakako, stepeni svih ostalih vjerovjesnika i poslanika što ih je dragi Allah odašiljao čovječanstvu, mada među njima postoje razlike, sasvim su blizu ovome stepenu, a kad su u pitanju ostali od tzv. Ulul-azm (odabranih) vjerovjesnika i poslanika (Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Davud i Isa, alejhimesselam) samo prefinjene nijanse razdvajaju njihove stepene kod dragoga Allaha od stepena Muhammeda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

Na ovom mjestu je interesantno navesti predaje po kojima je Adem, alejhisselam, za vrijeme svog boravka na nebu u sferama Arša i Kursijje vidio natpis: ''La ilahe illallah Muhammedun resulullah (nema boga osim Allaha a Muhammed je Allahov poslanik)'':

... Hakim u svome Mustedreku preko Se'ida ibn Džubejra prenosi da je Ibn Abbas u pogledu riječi: I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti, rekao: ''Adem je pitao: 'Gospodaru moj, zar me nisi Ti stvorio Svojom rukom?' 'Jesam', odgovorio je. Onda je upitao: 'Zar nisi udahnuo u mene od Svoga duha?' 'Jesam', odgovorio je. 'Zar mi, kad sam kihnuo nisi rekao: - Allah ti se smilovao! – Zar nije Tvoja milost iznad Tvoje srdžbe?' 'Jeste', odgovorio je. 'Zar mi nisi propisao da ću ja ovo uraditi?' 'Jesam', rekao je. 'Hoćeš li me onda ponovo vratiti u Džennet ako se pokajem?' 'Hoću' odgovorio mu je Allah.''[15] Hakim zatim dodaje: ''Sened ovog hadisa je tačan, ali ga Buharija i Muslim ne navode.''

Hakim, Bejheki i Ibn Asakir preko Abdurrahmana ibn Zejda ibn Eslema prenose da je čuo od svojega oca, a on od svojega djeda, on od Omera ibn el-Hattaba da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

---

(Evanđelje po Barnabi, 39)

''Kada je Adem učinio grijeh, rekao je: 'Gospodaru moj! Tako ti Muhammeda, molim Te da mi oprostiš.' Allah ga je na to upitao: 'Otkud ti znaš za Muhammeda, a još ga nisam ni stvorio?' Adem je odgovorio: 'Gospodaru moj, kad si me Svojom rukom stvorio i u mene od Svoga duha udahnuo, ja sam podigao glavu i na stubovima Arša ugledao natpis: 'Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik.' Znao sam da ćeš Ti uz Svoje ime spomenuti samo onoga ko Ti je najdraži od svih stvorenja.' Allah je na to rekao: 'U pravu si, Ademe. On mi je najdraže stvorenje, pa pošto si Me njime zamolio, već sam ti oprostio. Da nije Muhammeda, ne bih ni tebe stvarao.'' [16] ...[17]

Veoma slično predanje (uz za našu temu nebitne razlike) navodi i hafiz Mehmed Karahodžić u svome djelu Knjiga o stvaranju.[18] A, pošto je suština tog predanja ista, mi ga nećemo ponovo navoditi.

Barnaba nam takođe u svome Evanđelju navodi kako je Mesih, Isa, alejhisselam, govorio:

... Tad Bog dade Svoj duh čovjeku, dok su svi sveti anđeli pjevali: ''Blagoslovljeno neka je Tvoje sveto ime, o Bože naš Gospode''.

''Adam, skočivši na svoje noge, vidje u vazduhu natpis koji je sijao kao Sunce, a pisalo je: ''POSTOJI SAMO JEDAN BOG, A MUHAMMED JE POSLANIK BOŽIJI''.

Nato Adam otvori svoja usta i reče: ''Zahvaljujem ti, o Gospodaru moj Bože, što si Ti splanirao da me stvoriš; ali reci mi, ja te molim, šta znači poruka ovih riječi: Muhammed je poslanik Božiji? Zar je postojao drugi čovjek prije mene?''

Tad Bog reče: ''Neka si dobrodošao, o Adame, moj slugo. Ja ti kažem da si ti prvi čovjek kog sam stvorio. A onaj kojeg si vidio (spomenutog) je tvoj sin, koji će doći na svijet mnogo godina kasnije i biće Moj poslanik, za kog sam stvorio sve stvari; koji će dati svjetlo svijetu kad on dođe, čija je duša stavljena u nebeski sjaj šezdeset hiljada godina prije no što sam išta stvorio''.

Adam preklinjaše Boga govoreći: ''Gospodaru, daruj mi ovaj natpis na noktima prstiju mojih ruku.'' Tad Bog dade prvom čovjeku na njegovim palčevima taj natpis, na noktu palca desne ruke stoji: ''Postoji samo jedan Bog'', a na noktu palca lijeve ruke stoji: ''Muhammed je poslanik Božiji''. Zatim sa očinskom ljubavlju prvi čovjek poljubi te riječi, i protrlja svoje oči i reče: ''Neka je blagoslovljen taj dan kad ti budeš došao na svijet''. ...

Dragi Allah zna najbolje, a mi smo uvjereni da deredže što ih kod dragoga Allaha uživaju Ulul-azm poslanici (pomenuta šesterica i Muhammed, alejhisselam), bez obzira na nijanse koje ih razdvajaju, u svojoj bîti jesu stepen savršenoga čovjeka, Allahovoga prefinjenog stvorenja izuzetne pobožnosti i predanosti čije je srce očišćeno i uglačano do te mjere da kod njega od dragoga Allaha udahnuti Ruh (Duh) maksimalno dolazi do izražaja, pa je on rob dragome Allahu blizak sve do krajnjih granica blizine koju je On, dragi Bog odredio i istinski je Njegov namjesnik na Zemlji.

Dakako, stepen savršenoga čovjeka stvarnost je za Muhammeda, alejhisselam, i ostale Allahove vjerovjesnike i poslanike onoliko koliko je dragi Allah odredio; dostižan je za Allahove miljenike (evlije) opet onoliko koliko je to dragi Allah odredio; a za sve ostale to je ideal kojemu trebaju težiti, cilj koji ih pokreće i stimulira da njeguju i razvijaju vlastitu predanost dragome Bogu (islam) uz mogućnost da i oni tako dosegnu određene stepene evlijahluka (Božijega prijateljstva i posebne ljubavi) i približe se dragome Allahu do određene granice.

Prema tome, putem vjere, potpune predanosti dragome Allahu (islama), čestitosti i dobročinstva mi bivamo sve bližim dragom Allahu zadobivajući sve veći stepen Njegove posebne ljubavi, milosti i zadovoljstva, a naša duša postaje sve više duša smirena. Ako u takvom stanju dočekamo smrt, onda se Danom proživljenja vraćamo dragome Allahu, Bogu jedinom donoseći Mu od Njega nam udahnuti Ruh na najljepši način očuvan. Tada se naša duša kao duša smirena i naše ponovno stvoreno tijelo vraćaju u okrilje Allahove beskrajne milosti, kako bi u jedinstvu jednog bića, baš kao što su bili i na Zemlji, uživali u mnogobrojnim i neprolaznim ljepotama Dženneta koje nijedno uho nije čulo, nijedno oko nije vidjelo, niti je kome na um palo [19]:

A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! (89:27-30)

Tako čovjek, ako u vremenu kušnje ovosvjetskoga življenja ostane vjeran Bogu, Allahu dragome i čestito slijedi Njegovu uputu, ipak može svoj lahkomisleno prihvaćeni emanet vjere valjano ispuniti i tako, zaradivši stepene blizine dragoga Allaha i Njegovog zadovoljstva, ujedno i ostvariti puninu svoga namjesništva (hilafeta) na Zemlji, planeti koja mu je učinjena privremenim boravištem i gdje mu je darovana velika prednost nad mnogim stvorenjima koje je dragi Allah stvorio:

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili. (17:70)

Na kraju ovoga dijela koji govori o stvaranju čovjeka kao namjesnika (halife) dragog Allaha na planeti Zemlji, čini nam se izuzetno važnim dati jednu napomenu.

Studirajući literaturu o ovoj temi nerijetko smo mogli i u islamskim izvorima[20] pronaći neke izraze koji bi neupućene mogli, ne dao dragi Bog, odvesti u zabludu pripisivanja dragome Allahu nekih osobina koja su imanentna stvorenjima (antropomorfizam).

Prvo navodimo sljedeći hadis koji prenosi Ebu Hurejre, a bilježe ga Buhari, Muslim i Ahmed:

Allah stvorio je Adema na Svoju priliku (sūretuh). Dug je bio šezdeset lakata. Kada ga je stvorio, reče: ''Idi i nazovi selam (mir) onoj skupini meleka koji sjede, i poslušaj kako će oni tebe pozdraviti jer je to tvoj pozdrav i pozdrav tvojih potomaka.''

On (hazreti Adem) reče (melecima): ''Esselamu alejkum! (Mir na vas!)'' Oni (meleci) odgovoriše: ''Esselamu alejke ve rahmetullahi! (Neka je na tebe mir i milost Božija!)''

Dodali su ''i milost Božija''. Svako ko uđe u Džennet (Raj) bit će na priliku (sūra) Ademovu. Od tada, stvorenja se konstantno smanjuju, čak i sada.