Vakat | Forum

A, potom i sljedeći citat:

... postoji i hadis koga prenose Buharija, Muslim i još neki sa nekoliko lanaca prenosilaca da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Allah je Adema stvorio prema Svome liku.'' ...[21]

Vidimo da je riječ o hadisima iz vjerodostojnih zbirki koje se uzimaju kao validna islamska vrela i u koje se uopće ne sumnja. Pa, kako sada ovo da shvatimo?!

Prije svega da kažemo kako mi ovdje ponovo sebi ne dajemo za pravo govoriti o stvarnom značenju izražaja koji kažu kako je dragi Allah stvorio Adema na Svoju priliku (sūretuh), odnosno prema Svome liku, budući da je to izuzetno kompleksno pitanje koje prevazilazi nivo našega znanja - samo želimo podsjetiti da je pitanje i to da li su ovi izrazi adekvatno prevedeni sa arapskoga originala.

No i ovdje, ako ne možemo pouzdano reći šta ovi izrazi znače, mi sa punom sigurnošću možemo reći šta oni ne znače – oni apsolutno ne smiju biti shvaćeni u smislu da je Adem (čovjek) u smislu sličnosti (i u bilo kojem drugom smislu) izjednačen sa dragim Allahom, neuzubillah! Pripisivati dragome Allahu svojstva stvorenja velika je i teška zabluda, jer je dragi Allah apsolutno iznad najsitnije pridruženosti (izjednačenosti u sličnosti ili bilo čemu drugom) bilo čega što je On stvorio. On je, hvaljen i slavljen neka je, apsolutno iznad svakoga ograničenja, tako da je apsolutno nezamislivo Njega smještati u bilo kakve oblike i forme iz našega svijeta.

Prema tome, izrazi kao što su: stvaranje po Allahovu liku, Allahove ruke i sl., koji se mogu pronaći u islamskim izvorima nikako se ne smiju promatrati samo kroz mjerila naše spoznaje, niti se smiju razumijevati u smislu sličnosti sa ljudskim likovima, ljudskim rukama; niti u smislu sličnosti sa bilo čime stvorenim.

Kur'an časni sasvim je jasan:

Stvoritelj nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara - a stvara parove i od stoke - da vas tako razmnožava. Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi. (42:11)

... ne navodite Allahu slične! Allah doista zna, a vi ne znate. (16:74)

Reci: "On je Allah, Jedan (Kul hu vallahu ehad)! Allah je Utočište svakom (Allahus-Samed)! Nije rodio i rođen nije (lem jelid ve lem juled) i niko Mu dostojan nije (ve lem jekullehu kufuven ehad) !" (112:1-4)

Kibur (oholost) - put propasti



Kad je dragi Allah stvorio Adema i udahnuo u njega od Svoga Ruha, On je, hvaljen neka je, naredio melekima da Ademu učine sedždu. Svi meleki su, dakako, izvršili naređenje i učinili sedždu novom stvorenju, ali se jedno drugo stvorenje, koje je bilo u njihovom društvu i uživalo njihove deredže, suprostavilo i odbilo izvršiti naredbu dragoga Allaha, Silnoga, Gospodara svih svjetova.

Za meleke se zna da su stvorenja koje je dragi Allah stvorio od svjetlosti i da su po svojoj prirodi takvi da vječno i potpuno robuju svome Gospodaru i da tako, potpuno robujući Njemu, Njegovom odredbom sobom nose čisto dobro i apsolutnu pokornost Njemu, a potpuno su čisti od svakoga zla i svake nepokornosti Njemu. Ali, ipak se među njima u vrijeme kada Adem bijaše stvoren u sferama Arša i Kursijje nađe neko ko odbi pokornost dragome Bogu.

Bijaše to Iblis, a misterija odbijanja pokornosti ''jednoga između meleka'' dragome Bogu razjašnjena je sljedećim plemenitim ajetima časnoga Kur'ana:

A kad smo rekli melekima: "Poklonite se Ademu!" - svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest svoga Gospodara. (18:50)

Prema tome, Iblis po svojoj prirodi nije melek već džin, što je očevidno jasno iz navedenoga ajeta, kao i iz njegovih riječi koje nam takođe prenosi časni Kur'an:

" ... mene si stvorio od vatre ..." (38:76)

Ali, Iblis je ipak u momentu Ademovoga stvaranja zasigurno bio u društvu meleka, pa se čini da bi se, naravno samo u simboličkom smislu, za njega moglo reći i da je od meleka. Preciznije rečeno: Iblis u vrijeme prije stvaranja Ademovoga bijaše po svojoj prirodi i svome porijeklu džin, ali po svome ponašanju melek. Riječ je, dakle, o jednome od džina koji je svojom izuzetnom pobožnošću, što ju je svojevremeno prakticirao dugo vremena, bio dosegao najviše stepene blizine dragome Allahu i tako praktično živio kao jedan od meleka, slavio i veličao dragoga Allaha i robovao Mu zajedno sa njima.

Džini su bića koja je dragi Allah stvorio od vatre i naselio na Zemlji prije nego što je stvoren Adem (čovjek):

Mi smo stvorili Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džine od vatre užarene. (15:26,27)

Interesantno je to da su i džini, zajedno sa ljudima, preuzeli emanet vjere, pa i među njima ima i vjernika i nevjernika. Između dvije vrste ima i drugih sličnosti: i jedni i drugi su stvoreni u dva pola (muško i žensko) i razmnožavaju se; i jedni i drugi se rađaju i umiru; i jedni i drugi žive u zajednicama, rade, mire se i ratuju; i jednima i drugima je dragi Allah objavio svoje Knjige i odašiljao svoje vjerovjesnike i poslanike[22] itd. No, mi ovdje pažnju posvećujemo prvoj navedenoj sličnosti između ljudi i džina: da niti jedna niti druga vrsta na ovome svijetu ne mogu vidjeti dragoga Allaha, već moraju u Njega da vjeruju i obje imaju slobodu odabira između vjerovanja i nevjerovanja, te između dobra i zla.

I Iblis je u davna vremena, prije ''našega vremena'', startovao od iste pozicije. On tada bijaše čestit vjernik i svojim dugogodišnjim i izuzetno kvalitetnim ibadetom dođe do takve deredže da mu je bila potpuno uklonjena perda (zastor) koja mu je skrivala spoznaju dragoga Allaha. On je tako došao u poziciju da se sa Zemlje doslovno preseli na nebesa, dođe u društvo plemenitih bezgriješnih meleka i skupa s njima u sferama Arša i Kursijje uživa neopisivu ljepotu i blagodat viđenja manifestacije dragoga Allaha u konačnosti[23] i neposrednoga komuniciranja s Njim.

Kada vjernik vidi ovako kolosalan duhovni uspon Iblisa u tom vremenu i kad se on sjeti koliko li je samo mnogo iskrene vjere, truda, dobročinstva i svakovrsnog ibadeta Iblis tada činio, postavlja samome sebi neizbježno pitanje: Kakav se to strahoviti pad, kakva katastrofa desila pa se u Iblisu pojavio toliki stepen duhovne bolesti da se on krajnje nepokorno i drsko suprostavi volji i naredbi dragoga Boga pa tako samoga sebe u prokletstvo baci i potpuno upropasti?! Vjernik se onda i prepadne jer, kako to hazreti Ali ibn Ebi Talib reče,[24] ko je od vjernika nakon slučaja Iblisovog siguran da se i njemu, ne dao dragi Allah, slično ne desi?!

Upravo zbog toga je slučaj stradanja prokletoga Iblisa za svakog vjernika veoma značajna pouka o kojoj mora razmišljati i tražiti uzroke ove propasti, da bi se potrudio, koliko je do njega, da sebe od toga zaštiti uzdajući se u milost i zaštitu dragoga Allaha.

Kako se to našoj malenkosti čini, odgovor na postavljeno pitanje uzroka Iblisovoga katastrofalnog sunovrata, mogao bi biti sadržan u jednoj predaji u kojoj se prenosi kako prokleti Iblis čovjeku kaže: ''O čovječe, kad god kažeš: Ja!; postaješ sličan meni''. Trenutno nam nije poznato da li je ova predaja hadis ili nije, odnosno kolika je njezina vjerodostojnost po kriterijima hadiske i islamske nauke općenito, ali smatramo da je njezina mudrost i korist za čovjeka neupitna, s obzirom na dobro znanu islamsku mudrost da dragi Allah uzdiže onoga ko se pred Njim unižava iskrenom sedždom, čestitom vjerom i smjernom pokornošću, a da On unižava onoga ko sam sebe uzdiže gordo ističući svoje ja. Eto, u tome je uzrok Iblisove propasti, u isticanju svoga ja, tj. u uzdizanju samoga sebe kroz kibur (oholost).

Dakle, oholost, samouzdizanje i inat su duhovni otrovi kojima je prokleti Iblis sebe samoga otrovao i u potpunu propast bacio.

Ovo je dobro znano u islamskoj tradiciji, ali ono na šta naša malenkost na ovome mjestu želi upozoriti je još jedna izuzetno opasna duhovna bolest koja je upropastila prokletoga Iblisa. Naime, čini nam se, a dragi Allah dakako najbolje zna, da Iblis nije mogao biti zadovoljan sa dragim Allahom.

Biti zadovoljan sa dragim Allahom u svim situacijama, kakva god da bila Njegova odredba i koliko god ona konkretnoj osobi bila (ne)povoljna - to je ključ svakoga sabura (strpljivosti) i eliminacije svakoga kibura (oholosti), a suština toga ključa je u iskrenoj ljubavi prema dragome Allahu.

Onaj ko istinski voli dragoga Allaha, njemu je ta sveta ljubav najvažnija, važnija od svega drugoga, pa i od Dženneta i svih njegovih ljepota. Dakako, takav se neće, niti to smije, odreći nade i želje da, ako mu to dragi Allah podari, boravi u Džennetu, ali on, uz džennetske blagodati, želi i krajnju bliskost dragome Allahu i zadovoljstvo Njegovo, a baš to je najveća od svih blagodati u vječnosti budućeg svijeta:

Allah obećava vjernicima i vjernicama džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti, i divne dvorove u vrtovima edenskim. A zadovoljstvo Allahove veće je od svega toga;[25] to će, doista, uspjeh veliki biti! (9:72)

Kad je onima koji istinski dragoga Allaha vole Njegovo zadovoljstvo važnije i od Dženneta i svega što je u njemu, sasvim je jasno da im je Allahovo zadovoljstvo važnije i od svih deredža na kojima su oni ili neko drugi. Za njih nije problem da bilo ko drugi bude na deredži višoj od njihove, pa bio on stvoren od zemlje, vatre, svjetlosti ili bilo čega drugog, i ma ko to bio. Oni uopće ne razmišljaju o tome ko je iznad, a ko ispod njih, odnosno koliko ko blagodati od dragoga Allaha uživa – njima je jedino bitno da ih dragi Allah voli i da oni vole Njega. Oni su, nošeni tom ljubavlju prema dragome Allahu, elhamdulillah, zadovoljni sa Njim pri svakoj odluci koju On donese, pa čak i onda kada On iznad njih postavi nekoga drugog ko im se čini inferiornijim od njih.

Ovo je tačka na kojoj se prokleti Iblis okliznuo. On je godinama robovao dragome Allahu, ali nije bio sposoban voljeti Ga na takav način da bude zadovoljan sa Njim kako god da On odluči. Njemu je, nažalost, sopstvena deredža bila draža od Allahove ljubavi, pa nije mogao da podnese da biće stvoreno od zemlje bude na višoj deredži (stepenu) od njega koji je stvoren od vatre, iako je to bila odluka i volja dragoga Allaha.

Zaslijepljen svojom ohološću i ponosnim mišljenjem o sopstvenoj veličini prokleti Iblis je sebi dopustio da sudi o odredbi dragoga Allaha koja je postavila Adema iznad njega i da ''presudi'' kako je On, neuzibillah, pogriješio u toj Svojoj odredbi. Baš iz tog Iblisovoga ubjeđenja je proistekla njegova odluka da odbije pokornost. Na ovom istom osnovu prokleti Iblis je, nakon prkosnog odbijanja pokornosti, donio još jednu odluku, za njega najgoru moguću, da, neuzubillah, tjera inat u naporu da ''dokaže'' pogrešnost Allahove odredbe tako što će nastojati da potomke onoga koji bijaše postavljen na višu deredžu zavede na krivi put.

Na ovaj način je prokleti Iblis definitivno sam sebe upropastio, jer je svojoj oholosti i svojoj nemogućnosti istinske ljubavi prema dragome Allahu i nemogućnosti zadovoljstva s Njim, dodao i tvrdoglavi inat krivljenja dragoga Allaha i odsustva svake želje da se iskreno pokaje i zatraži oprost. O ovome će, ako dragi Allah da, biti još govora u narednom naslovu, a čitaocima želimo napomenuti i to da je o ovim opasnostima još nešto rečeno u kazivanju o Musau i Harunu, alejhimesselam, u okviru naslova o Belamu ibn Bauru.

Drama ovoga svijeta



Zlo koje je prokleti Iblis samome sebi učinio, tj. propast njegova u koju je on samoga sebe bacio, vezana je za kušnju Ademovoga, alejhisselam, potomstva na dunjaluku.

Da bismo nešto o tome, ako dragi Allah dadne, rekli, trebamo se vratiti na događaj Ademova, alejhisselam, stvaranja, koji se, Allahovom odredbom desio na dan petka:

''Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: 'Vaš najbolji dan je petak: na taj dan je stvoren Adem, a.s., a na taj dan je i umro; na taj dan će biti i puhanje (u rog - sur), a isto tako i strašni prasak (sa'ika). Zato me u tom danu mnogo blagosiljajte (tj. učenjem salawata tražite da me Allah blagoslovi), jer se meni predočava vaše blagosiljanje'.

Oni ga upitaše: 'Kako da se tebi predočava naše blagosiljanje kad ćeš se ti (odnosno tvoje tijelo) raspasti'?

A on im reče: 'Allah je zemlji zabranio (rastakanje) tijela vjerovjesnika.' ''

(Hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Evs ibn Evs, bilježi Muslim)

Allah je stvorio zemlju u subotu. Stvorio je brda u nedjelju. Stvorio je drveće u ponedjeljak. Stvorio je neprijatnosti u utorak. Stvorio je svjetlo u srijedu. U četvrtak je rasijao svakojaka živa bića. A Adema je stvorio nakon ikindije u petak, u posljednjemu sahatu petka, između ikindije pa do noći.

(Hadis, prenosi Ebu Hurejre, a bilježi Muslim)

U stvari, stvaranje Adema, alejhisselam, bi završni čin procesa koji trajaše onoliko vremena koliko je to dragi Allah htio. Proces je započeo tako što su meleki u sfere Arša i Kursijje (ili negdje drugdje u nebeskim sferama, dragi Allah zna najbolje) donijeli sa planete Zemlje izvjesnu masu njezinog tla, tj. zemlje, koja je bila pomiješana sa vodom i tako u formi gline čekala onoliko koliko je to dragi Allah odredio. Kad dođe određeno vrijeme, Stvoritelj, Onaj koji divno stvara, Lično je oblikovao tu masu zemlje u skladno tijelo, koje zbog tog oblikovanja lično od dragoga Allaha dobi najveću ljepotu.[26]

Osim što je Adem stvoren u liku najveće ljepote, njegova visina bila je znatno veća od naše današnje visine, što se jasno vidi iz vjerodostojnoga hadisa koji bilježe Buhari, Ahmed i drugi sakupljači hadisa:

Allah je stvorio Adema visokog šezdeset lakata i od tada je svaka generacija niža i niža, sve do sada.

Oblikovano tijelo je opet stajalo onoliko vremena koliko je to dragi Allah htio, a za to vrijeme su ga meleki i Iblis sa radoznalošću posmatrali:

... Na pitanje Abdullah ibn Selama kako je Allah stvorio Adema, Resulullah je rekao: ''Glava i čelo Ademovo su stvoreni od Kjabenske zemlje, njegova prsa i leđa od zemlje Bejtul-makdisa, stegna mu od zemlje Jemena, cjevanice od zemlje Misira, stopala od zemlje Hidžaza, desna ruka mu od zemlje Istoka, a lijeva ruka od zemlje Zapada. Potom je stavljen pred vrata Dženneta. Kad god bi koja skupina meleka prošla pored njega, divili bi se njegovoj ljepoti i stasu jer prije slično njemu, ništa nisu vidjeli. I Iblis je prošao pored njega, pogledao ga, pa rekao: 'Za šta li je ovo stvoreno?' Potom ga je udario rukom i našavši da je šupalj, ušao je na njegova usta, a izašao na zadnjicu. Onda je rekao svojim prijateljima od meleka, koji su bili sa njim: 'Ovo stvorenje je šuplje, bez čvrstine i stabilnosti.

Šta mislite, ako ono bude odlikovanije od vas, šta ćete učiniti?' ''Bićemo pokorni našem Gospodaru!''; odgovorili su meleki. Iblis je u sebi rekao: 'Tako mi Allaha, ako bude od mene odlikovaniji, neću mu se pokoriti, a ako ja budem odlikovaniji od njega zasigurno ću ga uništiti! 'Zato su riječi Uzvišenog: 'Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!''' (El-Bekara 33) ...[27]

Kada je došlo određeno vrijeme oživljenja, dragi Allah naredi melekima da Ademu, u momentu kad On udahne u njega od Svoga Ruha, iz poštovanja svi redom učine sedždu. Nakon što Ruh bijaše udahnut, Adem, alejhisselam, oživi i ustade, a meleki, svi do posljednjega, bez imalo pogovora učiniše sedždu. Međutim, Iblis, koji na tom mjestu bi prisutan skupa s melekima, odbi izvršiti Allahovu naredbu:

Mi smo stvorili Adema od ilovače, od blata ustajaloga, a još prije smo stvorili džine od vatre užarene. I kad Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajaloga, i kad mu dam lik i u njeg' udahnem od Svoga Ruha, vi mu se poklonite!"; svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa; on se nije htio s njima pokloniti. "O Iblise", reče On, "zašto se ti ne htjede pokloniti?" "Nije moje", reče, "da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog." "Onda izlazi iz Dženneta", reče

On, "nek' si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!" "Gospodaru moj", reče on, "daj mi vremena do dana kada će oni biti oživljeni!" "Daje ti se rok", reče On, "do Dana već određenog." "Gospodaru moj", reče, "zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih." "Ove ću se istine Ja držati", reče On: "Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih."

Za sve njih mjesto sastanka Džehennem će biti, on će sedam kapija imati i kroz svaku će određen broj njih proći. Oni koji su se Allaha bojali i onog što im je zabranjeno klonili, oni će u džennetskim baščama pored izvora biti. "Uđite u njih sigurni, straha oslobođeni!". I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti, tu ih umor neće doticati, oni odatle nikada neće izvedeni biti. Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj koji prašta i da sam milostiv, ali da je i kazna moja, doista, bolna kazna! (15:26-50)

I kada rekosmo melekima: "Poklonite se Ademu!"; oni se svi, osim Iblisa, pokloniše. "Zar da se poklonim onome koga si Ti od ilovače stvorio?"; reče. "Reci mi", reče onda, "evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti." "Odlazi!"; reče On. "Onima koji se za tobom budu poveli i tebi - kazna džehennemska biće vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja, a šejtan ih samo obmanjuje, ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim!" A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik! (17:61-65)

... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od Svoga Ruha, vi mu se poklonite!" Meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili, osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik. "O Iblisu!" - rekao je On - "šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?" "Bolji sam od njega", rekao je on, "mene si stvorio od vatre a njega od ilovače." "E, izlazi onda iz Dženneta!; reče On, "proklet da si! Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti!" ''Gospodaru moj!"; reče on, "daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!" "Dajem ti", reče On, "do

Dana već određenog." "E tako mi dostojanstva Tvoga", reče, "sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!" "Istinom se kunem i istinu govorim", reče Allah, "sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!" Reci: "Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještačen. Kur'an je doista svijetu cijelome opomena! i vi ćete uskoro saznati njegovu poruku!" (38:71-88)

Iz navedenih plemenitih ajeta sasvim se jasno vidi kako je prokleti Iblis, nakon što je odbio naredbu dragoga Boga da učini sedždu Ademu, u svojoj nepokornosti tvrdoglavo istrajao, stalno zagovarajući kako ne priliči njemu da sedždu čini onom ko je stvoren od zemlje i ko je zbog toga niži od njega što je stvoren od vatre. Prokleti Iblis je na taj način pokazao potpuno odsustvo svakoga kajanja, svake sposobnosti da prepozna vlastitu grešku, a pečat svojoj propasti on je stavio svojim inatom.

Prokleti Iblis je u razumijevanju čitavog slučaja otišao u potpuno suprotnom pravcu. Slijep da vidi pravi uzrok svoga stradanja u samome sebi, u vlastitom suprostavljanju dragome Bogu, on uzrok nalazi u drugome, u Ademu, alejhisselam, i, umjesto da se pokaje i popravi, tjera inat nastojeći dragome Bogu, neuzubillah, ''pokazati'' tako što će na krivi put zavesti potomstvo onoga koga je dragi Allah nad njim uzdigao.

S obzirom da je čovjek još u praiskonu prihvatio emanet vjere, dragi Allah je doista i učinio zemaljski život kušnjom za njega dajući prokletome Iblisu mogućnost da u ograničenom roku do Sudnjeg Dana ljude poziva na krivi put i daje im lažna obećanja. Ali, prokletome Iblisu nije data vlast nad Ademovim, alejhisselam, potomstvom, pa on čovjeka nikako ne može prisiliti da krene putevima griješenja, već ga samo raznim smicalicama tomu pozivati.

Čovjek je obdaren razumom i svjetlošću udahnuća od Allahovog Ruha u svome srcu i on je slobodan da odluči kojim će putem na dunjaluku krenuti. Samo ako prihvati poziv prokletoga Iblisa, tek onda će biti pod njegovom vlašću, i to ne po prisili nego po svome odabiru:

I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: "Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim." Nevjernike, sigurno, čeka bolna patnja. (14:22)

Tako je započela drama ovoga svijeta, drama u kojoj čovjek biva stalno kušan kako će koristiti svoj razum i slobodu djelovanja, pri čemu je stalno izložen šejtanovim pozivima da krene krivim putem, ali i nadahnućima od dragoga Allaha (i preko plemenitih meleka i na druge načine) koji ga zovu na pravi put.

Beskrajna milost dragoga Allaha, Svemilosnog, Samilosnog učinila je da svi oni koji hoće da budu iskreni vjernici i da hode pravim putem budu pod Njegovom trajnom zaštitom, sačuvani od toga da prokleti Iblis ima imalo vlasti nad njima:

"Gospodaru moj", reče, "zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih." "Ove ću se istine Ja držati", reče On: "Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih." (15:39-42)

Dragoga Allaha molimo da podari nama, svim vjernicima i svim stvorenjima za koja nam dopušta da Ga molimo da budemo od ove skupine koji su pod potpunom Allahovom zaštitom i nad kojima prokleti Iblis nema nikakve vlasti - amin.

Jedna od veličanstvenih mudrosti dragoga Allaha jeste da je On, hvaljen neka je, odlučio sva stvorenja stvarati u parovima, odnosno svemu stvorenom odrediti da u dva pola bude uređeno:

Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara pol: u onome što iz zemlje niče, u njima samima, i u onome što oni ne znaju! (36:36)

... i od svega po par stvaramo da biste vi razmislili! (51:49)

Čitav univerzum je stvoren u parovima:

... Znamo da je Bog stvorio biljke u parovima, muško i žensko, da smo stvoreni takođe u paru, muško i žensko, a takođe i džini.

Ono što nismo znali, a što nam je nauka otkrila, je to da su i stvari stvorene u parovima također: i od svega po par stvaramo da biste vi razmislili!

Elektricitet ima pozitivni i negativni pol; magnetizam je polariziran na dva pola; u atomu postoji elektron i pozitron (proton i neutron);[28] u organskoj hemiji lijevi i desni molekul; danas znamo za materiju i antimateriju. Svaki dan nauka nam otkriva tajne binarnosti u strukturi žive i nežive materije. ...[29]

Ova veličanstvena mudrost se odrazila i na stvaranju čovjeka, budući da je volja dragoga Allaha bila da Adem ne živi sam. Tako se desilo da je melek uzeo jedno rebro iz Ademova, alejhisselam, tijela dok je on spavao, a dragi Allah je od tog rebra stvorio novo biće iste Ademove (čovjekove) supstance, ali suprotnoga pola. To biće je nazvano ženom a prva koja je stvorena nazvana je imenom Hava:

... Allah, džellešanuhu, je dao da Adema, alejhisselam, san savlada – a do tada on za drijemež nije znao – pa mu, dok je spavao, rebro izvadio i od njega Havvu vanredne ljepote stvorio, a da to Adem, alejhisselam, nije ni osjetio. Pošto je stvorena od krivoga rebra, sa ženom treba pažljivo postupati, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

Pažljivo postupajte sa ženama, jer je žena stvorena od rebra koje je najviše krivo na svome vrhu. Ako pretjerate u njegovom ispravljanju, slomićete ga, a ako ga ostavite ono ostaje krivo, pa pazite kako postupate sa ženama.[30]

Hazreti Havva je sjela pored Ademove, alejhisselam, glave.

Kad se Adem, alejhisselam, probudio i Hazreti Havvu ugledao, meleki ga, želeći na probu staviti njegovo znanje, upitaše:

''Ko je ovo?''

''Žena.'' – odgovori Adem, alejhisselam.

''Kako se zove?''

''Havva.''

''Istinu si rekao, a zašto se tako zove?''

''Jer je od nečeg što je živo stvorena.''

''A zašto ju je Allah, džellešanuhu, stvorio?''

''Radi toga, da se ona smiri uz mene, a ja uz nju.'' – odgovori Adem, alejhisselam.

Zato je Uzvišeni rekao:

On je Taj Koji vas od jednog čovjeka stvara - a od njega je drûgu njegovu stvorio da se uz nju smiri. (El-A'raf 189)

Kad je Adem, alejhisselam, pružio ruku prema Hazreti Havvi, meleki rekoše:

''Stani, to ti još nije dozvoljeno!''

''Zašto kad ju je Allah, džellešanuhu, za mene stvorio?''

''Moraš joj prvo mehr dati.''

''A šta je njen mehr?''

''Da u jednom dahu doneseš deset salavata na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.''

''A ko je Muhammed?''

''Posljednji među pejgamberima od tvojih evlada. Da nije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ni ti stvoren ne bi bio!''

Adem, alejhisselam, duboko uzdahnu pa pet salavata prouči. Potom ponovo uze dah pa deset upotpuni. Zato je dozvoljeno da se Havvinim kćerima mehr u dva dijela isplati; jedan dio pred vjenčanje, a drugi dio kasnije. ...[31]

Baš kako je Adem, alejhisselam, bivši stvoren direktnim stvaralačkim činom dragoga Allaha Lično, dobio svu puninu muške ljepote, tako je i hazreti Hava, koja je takođe neposredno stvorena od strane dragoga Allaha, dobila svu puninu ženske ljepote. Sve njene kćeri, sve do Sudnjeg Dana, naslijeđivat će, ako dragi Allah da, samo dijelove ove ženske ljepote i nijedna od njih neće imati puninu ljepote svoje majke.[32]

Hava je stvorena, kako vidjesmo, od Ademove supstance, tako da njih dvoje čine jednu cjelinu izraženu kroz dva pola koja su imenovana muškarcem i ženom. Odatle se i odnos muška i ženska općenito manifestira kao odnos dva suprotna pola iste supstance koji se međusobno privlače, slijedeći tako fundamentalni Allahov red u svim bipolarnim stvarima po kome se suprotni polovi privlače a istovrsni odbijaju. Ovo privlačenje žene i muškarca je, dakle, fundamentalni Allahov red, pa je homoseksualnost, između ostalog, upravo i zbog toga veliki nered i veliko zlo.

Međusobna privlačnost muška i ženska takođe sasvim jasno podsjeća na izvorno jedinstvo koje je razdvojeno na dijelove od kojih svaki traži ''svoju polovinu'', žudi da se sa njom sastane i uz nju smiri.[33] U tom smislu je Hava (žena) dar Ademu (muškarcu) od dragoga Allaha, Koji je između njih dvoje uspostavio samilost i učinio da jedno drugom budu smirenje jakog privlačnog nagona za suprotnim polom koji oboje osjećaju:

... i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju. (30:21)

Prema tome, Adem i Hava, odnosno muško i žensko, jedno su drugome Allahov dar da bi se u zajednici jedno uz drugo smirili i tako zadovoljili jaki seksualni nagon, a time ujedno i njihova međusobna ljubav (samilost) postaje još jača i veza još čvršća.[34]

Iz činjenice da su muž i žena jedno drugom poklon od dragoga Allaha proizilaze za njih oboje izvjesne obaveze po vječnom Allahovom zakonu.

U tom smislu, pošto je žena Allahov dar njenom mužu kako bi se on uz nju mogao smiriti (što uz sve ostale moguće oblike toga smirenja ipak potencira upravo seksualno smirenje), njoj je zabranjeno da odbija njegov poziv u bračnu postelju. Poznat je hadis, predaja od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, o tome koliki je grijeh žene koja navečer odbije mužev poziv da podijele bračnu postelju, pa on onda zaspi srdit na nju. Po našem dubokom ubjeđenju sva ozbiljnost i strogoća što se daju jasno osjetiti u tom hadisu imaju za cilj podsjetiti ženu kako je ona stvorena jedino zato da bi dragome Allahu svim svojim bićem predano robovala (što je inače svrha stvaranja svih džina i svih ljudi, i muškog i ženskog pola - vidjeti časni Kur'an, 51:56). A, to za nju proizvodi tri ključne obaveze.

Svakako, prva od obaveza je da žena bude čestita vjernica koja vjeruje u dragoga Boga i smjerno slijedi Njegov Zakon.

Naredna joj je obaveza da svome mužu omogući smirenje seksualnog nagona, ali i da uz nju osjeti smiraj toploga doma i bereket prijatne porodične atmosfere.

I, konačno, treća je ženi obaveza da bude majka, da pruža svu toplinu, pažnju, brigu, zaštitu i odgovornost novome pripadniku ljudske vrste kojeg je dragi Allah u njezinoj utrobi stvorio. Uloga majke uistinu je ogromna blagodat, počast i milost koju je dragi Allah darovao ženi. To je ujedno i ogromno povjerenje koje joj je pruženo budući da je On, hvaljen neka je, baš njoj povjerio čovjeka, jedno od najuzvišenijih Njegovih stvorenja, da ga ona rađa i odgaja.

Dakako, šerijatska obaveza pružanja seksualnoga smirenja bračnom partneru nije samo data ženi u odgovornost. Naprotiv, rekli bi smo da je u tom smislu odgovornost muškarca kudikamo veća, budući da je njemu dopušteno u isto vrijeme imati do četiri supruge, a svakoj od njih dozvoljen je samo on jedan. U tom smislu, pošto nijedna od njegovih supruga nema alternative, njemu je značajna šerijatska obaveza da svakoj od njih pruži valjano seksualno smirenje i nužnu pažnju.

Tako se dva pola istoga bića, dijelovi jedne jedinstvene cjeline, nastoje ponovo simbolički sjediniti u tu izvornu cjelinu kroz zajednički život prožet ljubavlju, samilošću i međusobnim poštovanjem. Dragi Allah je u Svojoj ljepoti apsolutne savršenosti odredio da se upravo kroz to sjedinjenje, praćeno ljubavlju i najljepšim međusobnim osjećanjima, a u okviru porodice kao blagoslovljene ugovorne (tj. bračne) zajednice između muškarca i žene, manifestira Njegovo stvaranje cjelokupnoga čovječanstva, svih potomaka Adema, alejhisselam, i hazreti Have.

U ovom smislu se žena u časnome Kur'anu simbolički imenuje kao plemenita njiva u koju muž polaže svoje sjeme u želji da ono u sjedinjenju sa ljepotom njive rodi dragocijenim plodom. A, da bi se znalo ko je otac a ko majka djetetu, odnosno ko preuzima roditeljsku odgovornost, mora postojati bračna vjernost (muž i žena moraju ostati jedno uz drugo i brinuti o odgoju svoga potomstva); to sve mora biti pravno regulirano (da se zakonski utvrde porodična prava i porodične obaveze); i objavljeno (da se javno zna ko s kim živi u braku i ko su kome roditelji). Iz značaja prethodno navedenog uobičajeno je u ljudskoj civilizaciji da se bračni ugovor sačini i u pisanoj formi, dakle da se sve to skupa zapiše.

Tako je nastala institucija braka koji predstavlja od dragoga Allaha blagoslovljenu zajednicu Adema (muškarca) i Have (žene) u čijem plemenitom okrilju oni smiruju jaki seksualni nagon i bdiju nad svojim potomstvom koje im je dragi Allah povjerio, ujedno na taj način učestvujući u Allahovom redu stvaranja generacija Ademova, alejhisselam, potomstva na Zemlji. Iz ovih razloga je seksualni odnos unutar mubarek bračne zajednice dobro djelo,[35] dok je vanbračni seksualni odnos (blud) jedan od najtežih grijeha.

U smislu navedenoga jasno je kako porodica predstavlja osnovnu ćeliju zdravoga ljudskog društva. Ona je sigurno utočište u okviru kojeg po odredbi Stvoritelja jedna za drugom na ovaj svijet dolaze sve generacije Ademovih, alejhisselam, potomaka.

U okviru porodice podijeljene su uloge i obaveze između Adema (muškarca) i Have (žene). Već smo kazali da je u ovom smislu suština žene u tome da bude majka i da je to ogromno povjerenje od dragoga Allaha koje joj je pruženo. Sa druge strane obaveza muškarca je da bude muž, otac i domaćin. Dakle, muž je glava tj. starješina porodice. On je odgovoran da u okviru porodice Allahova riječ bude gornja (da se unutar nje u svemu poštuje Allahov zakon) i on je odgovoran da se potrudi kako bi donio nafaku svojoj porodici. Žena je opet dužna prihvatiti činjenicu da je njen muž taj koji u svim odlukama treba dati krajnju riječ i pokoravati mu se u porodičnim odlukama.

Ali, i muž će biti pitan šta je uradio sa ''Allahovim darom''. Zbog toga i on mora itekako pripaziti svoju suprugu, njegovati je poput najdragocijenijeg dragulja, opskrbljivati je iz svoga imetka (a ona ne mora njega) i čak joj pokloniti mehr (vjenčani dar koji ostaje u trajnom ženinom vlasništvu).

Dok je muž izvan porodice u potrazi za nafakom, žena je dužna u smislu svoje majčinske obaveze ostati uz djecu i čuvati čast i svetost doma. Dakako, ženi nije zabranjeno da samostalno privređuje – naprotiv to joj je dozvoljeno (pogotovo u situacijama kada je muž objektivno nemoćan donijeti dovoljno nafake u porodicu), ali Allahov red (onako kako ga mi razumijevamo a On, hvaljen neka je, zna najbolje) ipak u prvi plan stavlja ženu kao majku i domaćicu, dok je žena kao privrednik ipak izuzetan slučaj.

Na kraju ovog našeg osvrta na odnos muškarca i žene da napomenemo kako kod dragoga Allaha muško i žensko nisu sasvim izjednačeni, već muško ipak ima izvjesnu prednost:

Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti. A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! Allah je, zaista, uzvišen i velik! (4:34)

Ali, po pitanju fundamentalnih stvari kao što su vjerska prava i obaveze, učešće u nagradi i kazni, mogućnost spasa na onom svijetu, itd., kod dragoga Allaha, Pravednog, muško i žensko su potpuno ravnopravni:

Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili. (16:97)

... A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda. (4:124)

Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, - Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio. (33:35)

Ko učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa. (40:40)

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

[1] Ovo je citat i komentar navedenog hadis kudsija od strane Abdulkadira Gejlanija koji je naveden u knjizi Ismail el Kadirija ''El Fujudat Er Rabbanijja'' (Ismā‘īl Ibn As-Sayyid Muĥammad Sa‘īd Al-Qādirī, Al-Fuyūďāt Ar-Rabbāniyya Fī Al-a’ātir Wa Al-Awrād Al-Qādiriyya, Al-Maktaba At-Taqāfiyya, Bejrut, bez god. izd., str. 13). Isti ovaj citat i komentar naveden je i u kazivanju o Muhammedu, alejhisselam, u okviru podnaslova: ''Savršena uputa - udžbenik života''.

[2] Ovo naravno ne isključuje postojanje i nekih drugih etapa čovjekovog života što je u oblasti sveznanja dragog Allaha. Mi po našem znanju, barem kada je riječ o autoru ovog teksta, možemo spoznati samo ove četiri osnovne etape, a pouka je samo od dragog Allaha i svako zna samo ono čemu ga Sveznajući pouči.

[3] Kako nam to u jednom znamenitom hadisu prenosi Resulullah, Muhammed, alejhisselam.

[4] Pitanje Allahovog određenja i ljudske slobode u pogledu njegove sudbine veoma je kompleksno. To je za ljudsku logiku veoma klizav teren i raspravljati o tome je izuzetno, izuzetno pokuđeno, jer se dobro zna da bi se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, jako naljutio kada bi vidio da ljudi o tome mnogo raspravljaju. Uvijek je upozoravao da rasprava o tome može čovjeka odvesti u propast.

Sve što čovjek o tome, po našem shvatanju, smije kazati je to da je cjelokupno njegovo ponašanje na ovom svijetu kombinacija dvoga: Allahovog predodređenja i njegove slobodne volje, pri čemu pojedinac nikada i nikako ne može znati konkretno koje je njegovo djelo prouzročeno kojim od pomenuta dva faktora. Dragi Allah je taj koji je odredio u kojem će području njegova djelovanja čovjeku dati slobodu i tu je, još u praiskonu zapisom u Lehvi-mahfuzu (Knjizi svih određenja) odredio da se stvari dese prema slobodnoj volji Njegovoga roba koja je, naravno, Njemu unaprijed i oduvijek poznata.

Tamo gdje dragi Allah nije dao ljudima slobodu djelovanja, tu je zapisao prema Svojoj volji. Dakle, kada se kaže da je sve unaprijed predodređeno, hoće se reći da se sve zbiva prema zapisu Lehvi-mahfuza koji je, još u praiskonu, u cijelosti napisan i ''pera su se digla i tinta osušila'', a kada se kaže da čovjek i izvjesnom području slobodan u svome djelovanju (i za to odgovoran), hoće se reći da je u tom području dragi Allah donio odluku o tome šta će biti zapisano u Lehvi-mahfuzu na bazi slobodne volje Njegovog roba koja Mu je unaprijed bila poznata.

Zaista smo ubijeđeni da se čovjek ne smije dalje od ovoga upuštati u razmišljanje i raspravu o ovom pitanju i to od sveg srca svakome preporučujemo, a dragi Allah najbolje zna. Njega molimo da nam se smiluje, oprosti nam i uputi nas putevima Njegovoga zadovoljstva i spasa. Amin, ja Rabbi.