Premda se Kur’an kao vječna Božija Riječ i Objava Stvoritelja svjetova ne može svesti u okvire jedne definicije – jer definicije ono što definiraju ograničavaju po mjeri ljudskoga razuma – ipak su islamski učenjaci dali jednu uvjetnu definiciju Kur’ana, koju ćemo ovdje navesti i njezine osnovne elemente ukratko prokomentirati. Dakle, Kur’an je: Allahov Govor, nadnaravan i objavljen Muhammedu, alejhisselam, zapisan u zbirkama, prenesen vjerodostojno, a samo njegovo učenje pobožno je djelo (Salih, Mebāhis, 21; Karić, Tefsir, 17).
Allahov Govor
Kur’an je Allahov govor, Božija Riječ (kelāmullah). Prema učenju ehl-i Sunneta, Kur’an je “nestvoreni Božiji govor”. Taj vječni Govor silazi, spušta se (tenzīl)u vrijeme i prostor. Vrijeme i prostor su odrednice koje se vezuju za čovjeka; one ništa ne znače u odnosu na vječni Božiji govor. Čest motiv u Kur’anu je prostor, dakako, u odnosu na čovjeka; poslanici dolaze u gradove, čak ih i grade (npr. Davud, a.s., gradi Jerusalem). Silazak Allahovoga govora u vrijeme i prostor, tj. u povijest, podsjeća nas na činjenicu da čovjek nije ostavljen bez poruke s Neba.
Nadnaravan
Kur’an je nadnaravan, nenadmašan, nedostižan, jednom riječju, on je mudžiza jer je Božiji sifat, i zato ljudi nisu u stanju “donijeti nešto slično njemu”. Budući da je Kur’an Božiji sifat, mi, kada slušamo Kur’an, zapravo, slušamo Svevišnjeg Allaha! Kur’an je jedina Knjiga koja je ljude izazvala da ga oponašaju i taj izazov vrijedi do kraja ovoga svijeta. Kur’anski i’džaz, kako su to uočili još klasični autori(teti), ne iscrpljuje se samo u nadnaravnom ili zadivljujućem ustrojstvu Kur’ana, već on obuhvata i mnoge druge aspekte kur’anskoga diskursa, npr. zakonodavni, historijski, obavijesni, nagovještajni, naučni itd. Za ljudski um, on je stalni izazov i poziv na kontinuiran tragalački i istraživački napor.
Objavljen
Kur’an je objavljen (munezzel) ‘’s plemenitih Visina’’. Objavljen je čovjeku i čovjek je baštinik Objave. Kakvo priznanje čovjeku od njegova Gospodara! Zašto baš čovjeku? Jednostavno zato što čovjek ima slobodu da vjeruje ili ne vjeruje. Prvi primatelj Objave (vahja) je Muhammed, a.s. On je Kur’an primao ne onda kada je on htio, već kada je Allah to htio. Nikada nije zabilježeno da je Muhammed, a.s., memorirao kur’anske sure. Objava nije ilhām (duhovno nadahnuće), nije kešf (duhovna vizija), nije poezija (ši›r), nije proricanje (kehāne)!
Allahov Govor
Kur’an je Allahov govor, Božija Riječ (kelāmullah). Prema učenju ehl-i Sunneta, Kur’an je “nestvoreni Božiji govor”. Taj vječni Govor silazi, spušta se (tenzīl)u vrijeme i prostor. Vrijeme i prostor su odrednice koje se vezuju za čovjeka; one ništa ne znače u odnosu na vječni Božiji govor. Čest motiv u Kur’anu je prostor, dakako, u odnosu na čovjeka; poslanici dolaze u gradove, čak ih i grade (npr. Davud, a.s., gradi Jerusalem). Silazak Allahovoga govora u vrijeme i prostor, tj. u povijest, podsjeća nas na činjenicu da čovjek nije ostavljen bez poruke s Neba.
Nadnaravan
Kur’an je nadnaravan, nenadmašan, nedostižan, jednom riječju, on je mudžiza jer je Božiji sifat, i zato ljudi nisu u stanju “donijeti nešto slično njemu”. Budući da je Kur’an Božiji sifat, mi, kada slušamo Kur’an, zapravo, slušamo Svevišnjeg Allaha! Kur’an je jedina Knjiga koja je ljude izazvala da ga oponašaju i taj izazov vrijedi do kraja ovoga svijeta. Kur’anski i’džaz, kako su to uočili još klasični autori(teti), ne iscrpljuje se samo u nadnaravnom ili zadivljujućem ustrojstvu Kur’ana, već on obuhvata i mnoge druge aspekte kur’anskoga diskursa, npr. zakonodavni, historijski, obavijesni, nagovještajni, naučni itd. Za ljudski um, on je stalni izazov i poziv na kontinuiran tragalački i istraživački napor.
Objavljen
Kur’an je objavljen (munezzel) ‘’s plemenitih Visina’’. Objavljen je čovjeku i čovjek je baštinik Objave. Kakvo priznanje čovjeku od njegova Gospodara! Zašto baš čovjeku? Jednostavno zato što čovjek ima slobodu da vjeruje ili ne vjeruje. Prvi primatelj Objave (vahja) je Muhammed, a.s. On je Kur’an primao ne onda kada je on htio, već kada je Allah to htio. Nikada nije zabilježeno da je Muhammed, a.s., memorirao kur’anske sure. Objava nije ilhām (duhovno nadahnuće), nije kešf (duhovna vizija), nije poezija (ši›r), nije proricanje (kehāne)!
