[Media]

Borba na Zemlji je počela, rekli bismo, u jednom blažem obliku (upoređujući je sa sadašnjim), od vremena Adema, alejhisselam, kada je jedan od njegovih sinova ubio svoga brata. Od tada se već nazire borba kao princip dunjalučkog života. Stoga u historiji vidimo da su snažni, kada god su htjeli, svoju volju nametali slabima u općoj borbi života. A što se tiče “prava” ono je bilo i ostalo samo bol u dušama onih kojima pripada, sve dok ne bi postali snažni da to “pravo” i zaštite.

Historija također potvrđuje jednu činjenicu koja je, u suštini, neoboriva, osim za one koji bježe iz svoje gorke stvarnosti, a to je da su jaki uvijek bili oni koji su upravljali i manipulisali, a da su slabi uvijek plaćali danak svoje slabosti. Svaki narod koji želi slobodan život, ova slika mu treba biti stalno pred očima, te radi svoje zaštite i sigurnosti mora uvijek jačati, kako bi bio spreman u odbrani svoje zemlje.

Historija pamti mnoge ratove. Njihovi uzroci su različiti. Od tih ratova su i ratovi koje su muslimani vodili protiv dvije velike države u njihovo vrijeme… Kada se pogledaju uzroci i tokovi ovih borbi, vidjet će se jedan svijetli primjer humanosti, iskrenosti, kao i velikog uspijeha zbog poštivanja ovih i drugih vrijednosti.

Pred muslimane se tada ispriječiše dvije najveće i najjače vojske toga vremena (Perzija i Bizantija, op.PV.). Njihova vladavina je imala svoj dugi kontinuitet. Ali ipak muslimani pobjeđuju. Kako se ovo desilo?

Ovoj historiskoj činjenici se prilazi sa više strana. Ovisno o historiskoj, moralnoj i drugoj udaljenosti od tog vremena. Tako vidimo da strani historičari cjelokupnoj islamskoj povijesti prilaze sa neobjektivnošću i predrasudama (da ne kažemo s mržnjom!). Primjeri su mnogobrojni. Međutim, i među njima se nađe poneko ko progovori istinom: Džon Geluub u svojoj knjizi “Arapska imperija” priznaje svoje veliko čuđenje sa uspjesima muslimana kako na vojnom tako i na drugom planu, te u svojim utjecajima na svijet i na Evropu…

Davno je rečeno da onaj ko nema historije nema ni budućnosti. Historija je dakle veliko more iskustva, znanja i pouka. Posebno se u ovome ističe historija vojske i ratovanja. Danas vidimo da i mnoge druge nauke svoja dostignuća stavljaju na raspolaganje rukama vojnika… Tako će Putapert u svojoj “Historiji vojske” primijetiti uzročno – posljedičnu vezu između svih savremenih nauka i vojnih vještina: taktike, strategije, odbrane….

Stoga, današnje stanje je samo produkt sinteze tehnološkog napretka, marljivosti i mudrosti, kako je to već davno primijetio šejhul Islam Ibn Tejmijje da se rezultat dobija poštujući Allahov sunnet, pa makar da se radilo o nevjernicima, a želje i ciljevi se ne ostvaruju pustim nadanjima.

Svi islamski učenjaci su saglasni da je uzrok uspona islamske civilizacije, pa i njenih briljantnih pobijeda na vojnom planu, uzrok sami islam. A jedna od Allahovih naredbi je i: “A protiv njih (neprijatelja) pripremite koliko god možete snage…” I ova naredba je potpuno u kontekstu toga da na dunjaluku se sve odvija po utvrđenim pravilima koje je Uzvišeni zacrtao. Pa zar ima neko ko smatra da su Perzijanci i Rimljani bili slabići? Ne, nego su muslimani ispunili uslove koje im je njihov Gospodar postavio. Bili su iskreni prema svome Gospodaru, pa im je njihov Gospodar olakšao i potpomogao ih. U ovom kontekstu, ćemo inša’Allah1, pokušati prikazati primjere muslimanske historije, a u ovom broju počinjemo sa bitkom na Jermuku.

[Media]

Pred početak bitke

„Preporučujem vam bogobojaznost i pokornost Allahu. Poštujte Njegove naredbe i bojte Ga se! Kada sretnete neprijatelja, pa vam Allah dadne pobjedu, nemojte zatajivati ništa od plijena i ne skrnavite tijela poginulih neprijatelja, ne iznevjeravajte i ne budite kukavice! Nemojte ubijati djecu, starce i žene. Nemojte spaljivati palme i oštećivati ih, nemojte uništavati drveće koje daje plod i nemojte klati stoku osim što vam je potrebno da se prehranite…” – bile su riječi i naredbe halife Ebu Bekra, radijAllahu anhu2, prilikom slanja četiri vojske u osvajanja Šama (sadašnja Sirija, Jordan i Palestina). Te četiri vojske su bile:

1) vojska pod vođstvom Ebu Ubejde bin el-Džerraha, radijAllahu anhu, upućena na Hims

2) vojska pod vođstvom Jezida bin Ebi Sufjana, radijAllahu anhu, upućena ka Damasku

3) vojska pod vođstvom Šerahbila bin Hasene, radijAllahu anhu, upućena u Jordan

4) vojska pod vođstvom Amr bin el-Asa, radijAllahu anhu, upućena ka Palestini

Prije njega, Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem,3 je naredio mladom Usami bin Zejdu, radijAllahu anhu, da sa vojskom krene ka nekim plemenima pod bizantijskom tiranijom. Ova vojska je bila zastala zbog bolesti a zatim i smrti plemenitog Poslanika, ali odmah, nakon što su klanjali dženazu posljednjem Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, ova mala vojska kreće put bizantijskih utvrda da bi se, ubrzo zatim, pobjedonosno vratila iz ovog pohoda.

Dakle, pred kraj svoga plemenitog života, Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je pokazao kamo treba da se ide sa vojskama. Ebu Bekr, radijAllahu anhu, nakon što je preuzeo hilafet i nakon detaljnih planiranja, upućuje vojske ka Šamu koje su dugo vremena ratovale ali konačnog osvajanja (ili bolje rečeno oslobađanja) nije bilo zbog više razloga. Jedan od njih je bio i nejedinistvo muslimanske vojske.

Nakon što je Herakle (575 – 641) stigao u Hims prije toga je hodočastio Kuds, gdje su bili okupljeni tamošnji namjesnici sa vojskovođama, počelo je opsežno razmatranje o muslimanima, njihovoj vjeri i nakanama. Bilježi se da je tada Herakle, pored ostalog, rekao: “Čuvajte se! Ovi ljudi su nosioci nove vjere. Nema im premca, poslušajte me i pokušajte se nagoditi s njima da dajete džiziju, a da vama ostanu Šamska brda. Bojim se ako me ne poslušate da će od vas uzeti sav Šam, kao i da će vam njegova brda postati tijesna (tj. da ćete ih izgubiti)”.

Njegove vojskovođe odbiše ovaj prijedlog i podcijeniše ga. Nakon toga, Herakle na muslimanske vojske posla velike vojske Bizantinaca koje je predvodio njegov brat po ocu i majci Teodor, a zapovijedao je svim preostalim snagama Bizanta u tom području. Njihov broj je bio preko 200 000. Taberi4 navodi da ih je sa pojačanjima koja su im stigla čak i iz Armenije, njihov broj bio oko 240 000 vojnika ukupno (sa logistikom, poslugom, i ostalim). Tada su njihove vođe rekle: “Tako nam Boga, svakako ćemo zaposliti Ebu Bekra da pošalje konje ka našoj zemlji!”

Sve ove događaje budno je pratila islamska vojska. Informacije su potom odmah slate u Medinu ka halifi i njegovim savjetnicima. Kada su do njih doprle vijesti o ogromnoj vojsci, koja do tada nije viđena, koja se sprema da napadne muslimanske vojske, Ebu Bekr, radijAllahu anhu, napisa hitno pismo Halidu bin Velidu, radijAllahu anhu, koji se tada nalazi na vojnim operacijama u Iraku. Pismo je glasilo: “Putuj s polovicom ljudi dok ne dođeš do Jermuka gdje su muslimani okupljeni. Oni su premoreni. Ostani ustrajan u namjeri i neka te prati dobro i sreća. Ebu Sulejmane! Uradi to, a Allah će ti dati blagoslov. Nemoj se umisliti, pa da stradaš i ponižen budeš.

Čuvaj se uobraženosti zbog svojih djela. Allahu pripada blagodat i On daje nagradu i kaznu. Napusti Irak i neka njime upravljaju oni koje si tamo zatekao, zatim nastavi napredovanje s onima koji su došli s tobom u Irak iz Jemame i onima koji su ti se priključili iz Hidžaza. Idi dok ne dođeš do Šama i sretneš se s Ebu Ubejdom bin el-Džerrahom i muslimanima koji su s njim. Kada se sretnete, ti preuzmi komandu. Nad polovicom vojske koja ostaje u Iraku ostavi Musennu bin Harisa za zapovjednika. Ne osvajaj ono što se ne može sačuvati. Kada vam Allah omogući pobjedu, vrati se sa vojskom u Irak i nastavi sa svojim poslom. Neka je Allahov mir i milost na tebe.”

Odmah po primanju ovog pisma, Halid se sa polovicom svoje vojske, preko teško prohodne pustinje, zaputi ka Šamu. Tamo je stigao nevjerovatno brzo što je začudilo sve. Odmah po dolasku je ujedinio muslimane i u dolini rijeke Jermuk pripremao ih za najveću bitku koja je vođena u Šamu. U ovoj vojsci je bilo oko 40 000 mudžahida, radijAllahu anhum, od njih je oko 1000 bilo ashaba Poslanika sallAllahu alejhi we sellem, a oko 100 učesnika Bedra

[Media]

Pripreme za bitku

Odmah po dolasku Halidovom u Šam, održano je vojno vijećanje – ŠURA, u kom je Halid i formalo preuzeo vođstvo te se počeo savjetovati sa vojskovođama. Zadatak je bio težak, to su svi znali i to je “visilo u vazduhu”. Ovdje navodimo neke govore.

Ebu Sufjan, radijAllahu anhuje iznio sljedeće mišljenje: da se vojska treba podijeliti na tri dijela. Dio glavnine koji će prvi dočekivati neprijatelje i zadržavati ih, drugi dio u kojem će biti oklopnici i logistika koji će neprijatelju dolaziti sa strane i konjica koja treba da bude pokretna i da napada tamo gdje se ukaže potreba za prodorom. Njegovo mišljenje bi prihvaćeno. Halid bin Velid, radijAllahu anhu, se tada obratio mudžahidima, te nakon što je zahvalio Allahu rekao je: “Ovo je (samo p.p.) jedan dan od Allahovih dana. U njemu su slava i zavist bespotrebni. Očistite nijjete6 vašeg džihada, i težite Allahu sa vašim djelima! Današnji dan će u mnogo čemu uticati na one poslije njega, pa ako ih vratimo ka njihovim rovovima, nema im ni tu boravišta, a ako nas poraze sada, poslije nikada nećemo uspjeti…”

Ebu Ubejde, radijAllahu anhuse obratio mudžahidima i rekao im: “O Allahovi robovi! Pomozite Allaha pa će vas pomoći i učvrstiće vaše korake. O skupino muslimana! Budite strpljivi, jer u strpljivosti je spas od nevjerstva, ona je draga Gospodaru i pokrivač je mahanama. Ne napuštajte vaše redove pa ni jedan jedini korak. Nemojte započinjati borbu, a spremite vaša koplja. Zaštitite se vašim štitovima i držite se šutnje sem od zikrullaha (spominjanja Allaha) u sebi. I čekajte moju naredbu.”

Tih dana priprema, Bizantinci su poslali dvojicu arapskih kršćana da uhode stanje islamske vojske, te njih dvojica se ubrzo vratiše sa zastrašujućim vijestima: “Našli smo ljude koji su noću isposnici, a konjanici danju, Tako nam Boga, da među njima ukrade sin njihova kralja, posjekli bi ga, ili da počini blud – kamenovali bi ga.” A spominju da “kada bi im čovjek došao i vikao na njih, ne bi čuli od mnoštva glasova učenja Kur'ana!!”

Tih dana, bizantinske vojnike na boj su podsticali njihovi komandanti i svećenici, glasno citirajući “Indžil”, govoreći im da su oni brana kršćanstva, i njihovi najbolji sinovi. Osnovali su posebne velike jedinice kojima je bio zadatak da na dan bitke imaju samo udarati u udaraljke raznih vrsta kako bi unijeli strah u muslimanske redove. S obzirom da se radilo o ogromnim vojskama, važno je napomenuti da se bitka nije odvijala na jednom mjestu. Naime, cijela dolina rijeke Jermuk (pritoke Jordana) je bila poprište bitke, dakle front je bio dug nekoliko desetina kilometara. Ono što je posebno zanimljivo u pripremama za ovu bitku je to da su se Bizantinci vezali željeznim okovima u skupinama po deset ljudi kako niko ne bi pobjegao. Ukupno se vezalo nekoliko desetina hiljada vojnika.

[Media]

Neki od veličanstvenih primjera Jermuka

Prenosi Velid bin Muslim, radijAllahu anhu, da je izvjesni Mahan, vođa armenijske soldateske, u tom boju tražio Halida, radijAllahu anhu, da se s njim susretne između vojski. Halid mu izađe u susret te ga ovaj upita: “Znamo da vas je iz vaše zemlje izvela glad i neimaština. Pa dođite meni svi vi. Daću vam po deset zlatnika, odjeću i hranu, pa se vratite svojim kućama. Pa kada dođe naredna godina, poslat ćemo vam isto toliko?!” Halid mu reče: “Nije nas iz domova izvela neimaština i glad, nego smo mi narod koji pije krv, pa smo čuli da je najslađa krv kod Grka (Bizantijaca)!!!” Na to će njegovi: “Tako nam Boga, ovo nismo čuli prije od Arapa.”
Ebu Sufjanovi savjeti svome sinu Jezidu

Jedan od najvećih boraca toga dana je bio Jezid sin Ebu Sufjanov. Prenosi se da ga je njegov otac savjetovao tada: “O moj sine! Drži se bogobojaznosti i strpljivosti. Znaj da u ovoj dolini nema muslimana koji nije spreman za borbu. Ne budi im izuzetak jer ste vi predstavnici onih koji su preuzeli stvari muslimana u svoje ruke. Vi ste najpreči savjetu i iskrenosti. O moj sine! Drži se bogobojaznosti, i neka nikako ne bude niko od tvojih drugova koji želi nagradu više od tebe, niti strpljiviji u boju i žešći prema neprijateljima Islama.” Sin mu reče: “Učiniću tako – inša’Allah!” I tako i bi.
Najvrijedniji čovjek Jermuka i njegov postupak

Ovoj velikoj bici je prisustvovao i Zubejr bin Avvam, radijAllahu anhu, i smatra se za najvrijednijeg učesnika Jermuka. Bio je konjanik i bio je od najhrabrijih ljudi. Taj dan se oko njega okupi skupina muslimanskih junaka te rekoše: “Zar nećeš napasti pa da napadnemo s tobom?” “Vi niste strpljivi i postojni”, – reče im Zubejr. “Naprotiv!”, – rekoše oni. Krenuše i napadoše. Obrušiše se na bizantijske redove, te ih posijekoše, a nisu se vraćali sve dok nisu u potpunosti probili bojne redove, te se potom vratiše svojim drugovima. Ovo ponoviše i drugi put, kad bi ranjen i Zubejr radijAllahu anhu, a pohod se, i ovaj put, završi uspjehom.
Šehid Ikrime bin Ebi Džehl i njegova jedinica

Taj dan srca junačka su bila još jača. Jedan od junaka, Ikrime bin Ebi Džehl, radijAllahu anhu, koji je i poginuo u ovoj bici, povika: “Borio sam se protiv Poslanika mnogo puta. Pa zar da sada od vas bježim (o Bizante). Ko će mi dati zavjet na smrt? Pa dade mu zavjet amidža mu Haris bin Hišam, radijAllahu anhu, i Darab bin el-Ezver, radijAllahu anhu, sa 400 muslimanskih konjanika. Krenuše u borbu. Nisu prestajali da kolju Bizantijce dok svi ne bijahu izranjavani, a neki i poginuše.
Prvi šehid

Bilježi se da je prvi šehid tog dana bio čovjek koji dođe Ebu Ubejdi, radijAllahu anhu, i reče mu: “Ja sam spreman za smrt. Pa imaš li kakvu potrebu naspram Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem (tj. imaš li šta poručuti Poslaniku, p.p.)? “Imam” – reče Ebu Ubejde, radijAllahu anhu. “Poselamit ćeš ga od mene i reći mu: ‘O Božiji Poslaniče! Mi smo našli da je istina ono što nam je naš Gospodar obećao!'“ Ode ovaj čovjek pa se hrabro borio dok ne poginu.
Slučaj ranjenika

Nakon što je bitka završena, neko je stigao sa čatrnjom vode te htio da napoji one koji su bili živi, a bili su na bojnom polju, a koji su vapili za vodom. Donesena im je voda te kada vodonoša dođe da napoji jednog, začuše se vapaji drugog, te ovaj prvi reče: “Idi, napoji njega prvog!” Kada bi došao do ovoga, začuo bi trećeg, pa ovaj reče: “Idi napoji njega prvog!” Pa kada bi otišao do njega, on bi već otišao svome Gospodaru, te se vrati drugom, kad i on ode s dunjaluka, pa se vrati do prvog, a duša mu bi već otišla ka džennetskim užicima! Ovaj slučaj bilježi Vakidi i drugi.

[Media]

Džuredže prima islam

Jedan od armenijskih vojskovođam, izvjesni Džuredže, pozva Halida, radijAllahu anhu, da mu izađe u susret te poče razgovor, a bili su na konjima. “Obavijesti me o onome o čemu ću te pitati, ne laži me, nego mi istinu reci! Jer, zaista, onaj ko je plemenit, ne laže i nema potrebe za tim. A pogotovo ne onoga ko je poslan s Bogom. (kršćansko izražavanje u kome se želi istaći iskrenost govornika, p.p.). Je li ti Bog po Svome Poslaniku spustio sablju sa nebesa, pa ti je dao i zatim nisi ostavio protivnika a da ga nisi pobijedio?” “Ne!” – reče mu Halid. “Pa zašto te zovu Allahova sablja?”, – ponovo upita. “Allah nam je poslao Poslanika koji nas je pozivao, a mi smo svi pobjegli i udaljili se od njega. Potom su neki od nas povjerovali i slijedili ga, a neki su ga u laž ugonili i udaljili se od njega. Bio sam od ovih drugih. Zatim je Allah uzeo naša srca i naše vratove pa nas je uputio na Pravi put pa smo mu dali zavjet. Tada mi je Poslanik rekao: “Ti si jedna od Allahovih sablji koje je Allah poslao protiv mušrika!” Potom je učio dovu da mi Allah podari pomoć i pobjedu. Zbog toga sam prozvan Allahovom sabljom i ja sam jedan od najžešćih ljudi naspram mušrika – mnogobožaca.”

“O Halide! U što vi pozivate?”, – upita ga Džuredže. Halid mu reče: “Ka vjerovanju da nema boga sem Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik, i potvrđivanju svega onoga sa čime nam je došao od svoga i našeg Gospodara.”

– A šta je sa onim ko vam se ne odazove?
– Džizja i sputavanje.
– A ako vam je ne dadne?
– Objavljivamo mu rat a zatim se borimo s njima.
– A kakav je stepen i položaj onoga ko vam se danas odazove?
– Svi smo na istome u onome čime nas je zadužio naš Gospodar. On je naš uglednik kao i običan čovjek, može biti ni prvi od nas kao i posljednji.7
– Onome ko vam se danas priključi, ista je nagrada kao i vama koji ste prije postali muslimani?
– Da, čak i veća!
– Kako će vam biti ravan, a vi ste ga odavno pretekli?
– Mi smo prihatili ovu stvar (islam) sa prethodnim odbijanjem, ali smo prvi, pa smo dali zavjet Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, a on je bio živ među nama. Dolazila mu je Objava sa nebesa, te nas je poučavao Knjizi i pokazivao nam je Allahove ajete. Pa se svako, ko je vidio, uvjerio u istinitost onoga što smo vidjeli i ko je čuo što smo čuli, te je logično da je primio islam i da je dao zavjet. A vi niste vidjeli ono što smo mi. Niti ste čuli ono što smo mi čuli od dokaza i zapanjujućih stvari. Pa ko od vas istinski prihvati ovu vjeru i sa iskrenim namjerama, on biva vredniji od nas.
– Tako ti Boga, jesi li mi išta slagao, ili si mi samo istinu rekao?
– Tako mi Allaha, istinu sam ti rekao, a Allaha pozivam za svjedoka o onome o čemu si me pitao.
Potom Džuredže priđe na Halidovu stranu i reče mu: “Pouči me islamu!”

Halid, ozarena lica, zaputi se ka svom utvrđenju zajedno sa novim muslimanom te tamo njih dvojica, – nakon što ovaj primi islam, klanjaše dva rekata, i to bijaše jedina dva rekata koja je klanjao ovaj junak, tabiin Džuredže, jer je odmah potom, kada je bitka krenula, stao u safove muslimana i hrabro poginuo. Neka mu se Allah smiluje!
Početak i tok bitke

Bizantinci su imali svoje trupe i na kopnu i na moru. Njihovo učešće je bilo globalno. Bitka je započela pojedinačnim dvobojima, kako je to tada bio običaj. Istupali su junaci i dozivali junake sebi ravne iz protivničkog tabora. Njihovi dvoboji nisu prestajali sve do smrti jedne od strana, a potom bi se dočekivali novi sve do smrti ili krajnje iscrpljenosti.

Ibn Kesir biljaži da se taj dan vidjele glave kako lete a za vlasnika se nije znalo, otrgnute ruke sa sabljama u rukama, noge u lokvama krvi, a da niko nije obraćao pažnju na sve to. Potom su se počeli izmjenjivati napadi i kontranapadi, čas jedne, čas druge strane. Cijeli front je bjesnio i svuda se čuli jauci. Krv, rane i jauci. Mudžahidi su bili strpljivi. Među njima je bio i učač sure El-Enfal, – sure džihada, a ovo je od sunneta, nakon što je ova sura objavljena povodom bitke na Bedru. Učač je bio Mikdad bin el-Esved, radijAllahu anhu. A svaki put kada bi se čulo udaranje bizantijskih bubnjeva i njihovih sveštenika, mudžahidi su učili – kako to prenosi Muaz bin Džebel, radijAllahu anhu, sljedeće: “Allahu naš, potresi njihova stopala, u njihova srca ubaci strah, a u naša smirenost. Učvrsti nas na bogobojaznosti i uči nam dragim Susret, i daj nam da budemo zadovoljni Tvojom Presudom.”

Kraj se teško nazirao, ali su mudžahidi znatno oslabili svoga neprijatelja. Rasulo u njihovim redovima je začeto. Halid bin el-Velid, radijAllahu anhu, nakon što je bitka dugo potrajala, uvidio je pad morala kod Bizantinaca, a ustrajnost kod mudžahida, te naredi pokret svih mudžahidskih jednica. Bizantinska vojska, koja je pet puta bila brojnija, dala se u bijeg. Na ratištu ostaše njihovi prvaci i uglednici na čelu sa Heraklovim bratom. Ostali su, i skončali kao leševi. I ova bitka je bila bitka svjetla i tame, Istine i laži. Borile su se sile Dobra i sile Zla. Srca napunjena vjerovanjem i srca zabluđena krivovjerstvom. Vrata Istine se još više otvoriše, a cio Šam (Jordan, Sirija i Palestina) pade ničice pred silinom Allahovih vojski.
Vijest o porazu stiže do Herakla

Kada do njega dođoše vijesti o porazu, a kod njega njegova svita, rasrdi se i reče: “Jesu li oni ljudi kao i vi?!!”

– Da – odgovori glasnik.
– Jeste li vi bili brojniji ili oni?!
– Mi smo u svakom pogledu bili brojniji i opremljeniji.
– Pa kako ste izgubili!?!!!

Na to će jedan mudrac od njegove svite: “Zbog toga što oni bdiju noću, a poste danju. Oni poštuju ugovor i naređuju da se dobra djela čine, a odvraćaju od ružnih. Dijele sve među sobom. I zbog toga što mi ispijamo alkohol i činimo blud i stičemo ono što nam je zabranjeno. Ne poštujemo ugovor, srdimo se, i naređujemo nasilje, a zabranjujemo ono čime je Bog zadovoljan i činimo nered na Zemlji.”

“Ti si mi istinu rekao”, reče mu Herakle.