[Media]

Da li je dozvoljeno čitati nemuslimanske svete knjige?

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa čitanja vjerskih knjiga, prvenstveno Biblije, Tevrata, Talmuda i Tore, učenjaci imaju tri stava:

1- zabrana (haram), na čemu je većina učenjaka,

2- dozvola sa pokuđenošću (mekruh),

3- zavisi od stanja čitatelja, koji ima znanja u akidi dozvoljeno je a drugima nije.

Učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba smatraju da nije dozvoljeno čitati knjige Ehlul-kitab (sljedbenika knjige), tj. vjerskih knjiga kršćana i židova.

Prenosi Ibn'Abidin od Abdulganijja en-Nabulusija da je rekao (Hašijetu Ibn Abidin, 1/118): „Zabranjeno nam je gledanje (čitanje) u bilo šta od Tevrata i Indžila, svejedno došlo nam od kjafira ili od onih od njih koji su primili islam“.

Upitan je imam Ahmed o čitanju Tevrata, Indžila i sličnog, pa se naljutio, iz čega se razumije negiranje. (El-Adabu eš-šer'ijje, Ibn Muflih, 2/106) ovo navodi Kadi i dokazuje da se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio u ruci Omera dio Tevrata naljutio i rekao: „Zar nisam došao sa bijelom čistom (knjigom)?“. (Keššaful-kinna'i, 1/434)

Argument sa kojima se dokazuje zabrana je hadis od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Omer, radijallahu anhu, došao sa knjigom (dijelom iz Tevrata na arapskom) koju je našao na nekom putovanju, pa je čitao u prisustvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a lice Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se mijenjalo. Pa mu je rekao čovjek od Ensarija: „Teško tebi o sine Hattabov, zar ne vidiš lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?“ Zatim reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne pitajte kitabije ništa, jer oni vas neće uputiti jer su skrenuli. A vi ili ćete negirati istinu ili potvrđivati batil. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“.

Hadis bilježe Ahmed, Bezzar, Darimi i Ebu Ja'la. Prenosi se od Abdullah ibn Sabita, Ukbe ibn Amir, Halid ibn Arfeta, Ebu Derda i Hafse. U svim rivajetima ima slabosti, svi se prenose od ravije Mudžalid ibn Se'ida koji je slab. Mnoštvo rivajeta ukazuju da hadis ima osnova po Ibn Hadžeru i Albaniju koji ga ocjenjuje dobrim.

Navodi Ibn Hadžer u „Fethul-bari“ (13/525) da je Bedruddin ez-Zerkeši rekao: „Obmanjeni su neki potonji koji smatraju da je dozvoljeno čitanje Tevrata jer je iskrivljenost u njemu u značenju. A to je stav batil, jer nema sumnje da su oni iskrivili i promijenili (objavu), a čitanje i pisanje Tevrata nije dozvoljeno po idžamu (konsenzusu). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se naljutio kada je vidio dio Tevrata kod Omera, radijallahu anhu, …, da to nije grijeh ne bi se naljutio“.

Nakon što je Ibn Hadžer naveo raznorazne rivajete spomenutog hadisa rekao je: „Po meni je mekruh toga (čitanja Tevrata) radi pokuđenosti a ne radi zabrane“.

A onda je Ibn Hadžer naveo svoj stav koji predstavlja treće mišljenje gore spomenuto (Fethul-bari, 13/525-526): „Preče je po ovom pitanju napraviti razliku između onoga ko nije postao učen u imanu (akidi), njemu nije dozvoljeno čitanje ništa od toga (vjerskih knjiga nemuslimana), za razliku od učenog kome je dozvoljeno, naročito kada je potrebno odgovoriti protivniku. Na ovo ukazuje prenošenje imama (učenjaka), prvih i potonjih, iz Tevrata i obavezivanje Židova da povjeruju u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, shodono onome što nađu u njihovim knjigama. Da nisu bili ubjeđeni u dozvolu čitanja Tevrata ne bi to uradili i ustrajavali u tome. A srdžba Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne ukazuje na zabranu, jer se on nekada ljuti zbog mekruha ili činjenja onoga što je suprotno prečem kada se desi od strane onoga kome to ne priliči, kao što se naljutio na Muaza zbog dugog učenja na sabah namazu, a ponekad se naljuti zbog slabog razumijevanja jasnih stvari, poput onoga što je pitao o pronađenoj devi“.

Ovo što navodi Ibn Hadžer je najbliže ispravnom razumijevanju ovog pitanja. To jest, da nije dozvoljeno mislimanima koji nemaju dovoljno znanja u akidi da čitaju vjerske knjige kitabija (Bibliju, Tevrat, Indžil, Toru, Talmud i slično) ili nekih drugih vjera, za razliku od učenih ako imaju potrebe za time. Na ovu zabranu ukazuje gore spomenuti hadis iako u njemu ima slabosti.

Ako musliman čita iskrivljene i izmijenjene nebeske objave ili druge zabludjela vjerska uvjerenja, a nema dovoljno znanja o akidetskim osnovama islama, time sebe izlaže mogućnošću da skrene sa pravog puta, da povjeruje u zabludu, posumnja u svoju vjeru i da sebi ubaci mnoge šubhe (nejasnoće) za koje nema znanja da ih otkloni. Zbog upadanja u haram, u ovom slučaju prihvatanja iskrivljenih uvjerenja, obaveza je zatvoriti puteve koji vode u haram.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić

[Media]

Propis čitanja Biblije

Dokazi da je Biblija (Stari i Novi zavjet) iskrivljena:

a) Ne postoji lanac predaja iz Biblije koji seže do poslanika kojima su objavljene. NIti postoji originalan primjerak Biblije iz vremena Isa 'alejhisselam niti njegovih učenika. Najstariji primjerci Biblija danas datiraju poslje 200. g. po Isau 'alejhisselam

b) Postojanje više primjeraka tj. verzija Biblije koji se međusobno razlikuju, i u mnogim činjenicama iznose različite podatke.
Što se Starog zavjeta (čija je osnova Tevrat, Tora) tiče postoje tri različite verzije: Samirijska, Hebrejska i Grčka verzija.
Što se Novog zavjeta (čija je osnova Indžil, Jevanđelje) tiče danas imamo 4 verzije i to Jevanđelje po Mateji, po Luki, po Ivanu i po Marku. Ova 4 Jevanđelja su izabrana kao autentična od ukupno 70 Jevanđelja, i to godine 325. godine po Isau 'alejhisselam,

c) Opisivanje Allaha subhanehu we te'ala, osobinama koje ne dolikuju Njemu Uzvišenom kao što je umor nakon šestog dana stvaranja Zemlje i Nebesa, ili da se On Uzvišeni pokajao, kao što stoji u Bibliji:

”Gospod se ražalosti što je stvorio čovjeka i duboko u svom srcu se pokaja.”
d) Opisivanje Allahovih poslanika osobinama koje njima ne dolikuju, kao što je nazivanje Ibrahima 'alejhisselam, lažovom, da je Lut 'alejhisselam, počinio blud sa svoje dvije kćeri, da je Davud 'alejhisselam također počinio blud, da je Harun 'alejhisselam, pozvao Izraelćane da obožavaju tele, da je Sulejman 'alejhisselam, obožavao kipove kako bi udovoljio svojoj ženi…

Odnos muslimana prema sadržaju sadašnje Biblije može biti jedan od tri slučaja:
a) Da u Kur'anu ili sahih sunnetu ima potvrda za nešto iz Biblije. U tom slučaju i mi to potvrđujemo na način kao što je došlo u Kur'anu i sunnetu (kao na primjer vijesti o prošlim narodima, vijesti o potopu Nuhovog 'alejhisselam, naroda, vijest o uništenju Lutovog 'alejhisselam naroda, prelazak Musaa 'alejhisselam, sa Izraelćanima kroz Crveno more, 4

b) Da Kur'an i hadisi negiraju ili dokidaju nešto iz sadašnje Biblije. U tom slučaju i mi smatramo da je taj sadržaj Biblije lažan (kao što je smatranje Isaa 'alejhisselam, božanstvom, raspeće Isaa a.s., opisivanje Allahovih poslanika 'alejhimesselam, kao velikih griješnika, itd.) ili dokinut

c) Vijesti iz Biblije za koje u Kur'anu i sunnetu nemamo ni potvrde, niti negiranja. Takav sadržaj nećemo smatrati lažnim, jer postoji mogućnost da su to Allahove riječi objavljene Musau 'alejhisselam ili Isau 'alejhisselam Niti mi takav sadržaj smatramo objavom, jer postoji mogućnost da je to ubačeno od strane onih koji su mijenjali sadržaj Allahove objave, pa da onda budemo od onih koji na Allaha iznose laži.

Muslimanima nije dozvoljeno da čitaju Bibliju. Učenjaci ehli sunneta ovo jedino dozvoljavaju u slučaju da se želi dokazati njena iskrivljenost zbog poziva kršćana u Islam.
Većina učenjaka koji su donosili fetvu o zabranjenosti muslimanima da čitaju Bibliju koristili su hadis kojeg bilježi Imam Ahmed, a u kojem Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem ukorava Omera radijellahu 'anhu, kada ga je vidio da čita list Tevrata: ”Tako mi Onoga u čijoj je rucimoja duša da je Musa 'alejhisselam živ morao bi mene da slijedi.”

Rekao je šejh Bin Baz, rahimehullah, : ”Na svakom vjerniku je da vjeruje da su Indžil, Tevrat i Zebur objava od Allaha 'azze we dželle . Svi trebamo vjerovati da je Allah subhanehu we te'ala objavljivao knjige svojim poslanicima, i u tim knjigama listove u kojima su naredbe i zabrane, opomene i podsjećanja, vijesti o prošlim vremenima, o džennetu i vatri, itd. Ali ne smijemo koristiti (te knjige sada), jer u njima ima krivotvorenja, iskrivljavanja i izmjene. Zato vjernik ne smije uzimati Tevrat, Indžil ili Zebur i čitati ih, jer je to opsanost: može da potvrdi laž, ili da negira istinu…”

Rekao je šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, : ”Nije dozvoljeno nikome da čita knjigu Indžila, niti knjigu Tevrata…..”, a zatim u istoj fetvi dodaje: ”Ako neko od učenjaka koji je učio islamsko znanje i ima znanja o ovim knjigama želi da odgovori kršćanima i Židovima nanjihovim zabludama onda u tome ne vidim ništa loše da čita te knjige. A što se tiče običnih muslimana njima to nije dozvoljeno. I vidim kao obavezu svakome muslimanu da kada vidi nešto od ovih knjiga da to odmah spali.”

[Media]

U Kur'anu ima sve ono što je jednom vjerniku potrebno od upute za postizanje uspjeha ma oba svijeta, i nema potrebe za traganjem i istraživanjem po prijethodno objavljenim knjigama.

Rekao je Uzvišeni:

وَأَقْسَمُوا۟ بِٱللَّهِ جَهْدَ أَيْمَٰنِهِمْ لَا يَبْعَثُ ٱللَّهُ مَن يَمُوتُ بَلَىٰ وَعْدًا عَلَيْهِ حَقًّا وَلَٰكِنَّ أَكْثَرَ ٱلنَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ ٣٨

38 Oni se zaklinju Allahom, najtežom zakletvom: "Allah neće oživiti onoga koji umre!" A hoće, to je Njegovo obećanje koje će se, doista, ispuniti – samo što većina ljudi ne zna –

En-Nahl, 38

Ibn Kesir u svom Tefsiru prenosi predaju od Ibn Mesuda radijellahu 'anhu da je rekao za ovaj ajet: ”U ovom Kur'anu nam je pojašnjeno svako znanje, i sve ostale stvari.”

Zabludjele grupe po pitanju Allahovih knjiga (danas):
a) Židovi – negiraju Kur'an i Indžil kao Allahove objave.
b) Kršćani – negiraju Kur'an u potpunosti kao Allahovu objavu.

c) Šije rafidije (dvanestoimamci) – vjeruju da je Kur'an Allahova objava, ali vjeruju da je verzija koju posjeduju sunnije iskrivljena i nepotpuna. Vjeruju da oni posjeduju ”ispravnu” verziju Kur'ana koja je tri puta veća od pravog Kur'ana.

d) Behaije – sekta koja vjeruje da je Kur'an dokinut ”šerijatom” sa kojim je došao Behai.

e) Ahmedije (kadijanije) – sekta koja vjeruje da su neki propisi iz Kur'ana dokinuti šerijatom kojeg je donio Mirza Gulam Ahmed (kao što je propis o zabrani alkohola, kao što je vjerovanje da je Muhammed sallallahu 'alejhi ve sellem posljednji Allahov poslanik, itd)

f) Tidžanije – sufijska sekta iz Afrike (najraširenija sufijska sektau Africi, koja ima sljedbenike u mnoge muslimanske zemlje crnačkog dijela Afrike), koji vjeruju da su njihovi sufijsko zikrovi kao što je namaz ”El-Fatih” bolji i vrjedniji od Kur'ana. Smatraju da je čitanje ”Slaltul Fatiha” vrjednije od čitanja cijelog Kur'ana šest hiljada puta.

g) Ortodoksne sufijske sekte koje vjeruju da su snovi o otkrovenja njihovih šejhova preči u slijeđenju od propisa Kur'ana.

h) Nusajrije i Duruzi koji smatraju da Kur'an ima skriveno značenje, koje se u potpunosti razlikuje od onoga kako ga je tumačio Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem i njegovi ashabi radijellahu 'anhuma,

i) Svi oni koji sude po nekom drugom zakonu mimo onoga što je došlo u posljednjoj Allahovoj Knjizi i Njegovom govoru – Kur'anu.

Literatura:
1. Me'aridžul kubul od Hakemija
2. Iman od Dr. Muhammeda Jasina
3. Trijumf istine od Muhammeda Ahmeda Rahmetullaha Hindija