Piše: Yasin Aktay / Preveo i pirlagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Čovek je često sklon da prihvati ideju o velikoj razlici između epohe u kojoj živi i prethodnih vremena. Ovo uvjerenje često dolazi iz osjećaja otuđenosti i nostalgije za prošlošću, ili onoga što možemo nazvati pokušajem obnavljanja zlatnog doba civilizacije, koje se mnogo udaljilo od naše stvarnosti, ili pak pokušajem postizanja većeg napretka i superiornosti nad onim što smo prethodno ostvarili.
Ovaj pristup nije specifičan samo za savremenog čovjeka, kako neki misle. Čovječanstvo je kroz historiju išlo istim putem i imalo iste težnje, i zato se u Kur'anu često spominju ”oni prije vas” i naglašava da su i prethodnici sebe vidjeli kao najmoćnije i najutjecajnije na Zemlji, te da su postali superiorniji i napredniji od svih drugih.
I ako pođemo od te ideje, vidjet ćemo da je modernost zasnovana na konceptu postojanja u kojem se izgrađuje moderni čovjek, koji proističe iz ogromnog osjećaja ponosa i superiornosti, a koji se temelji na uspostavljanju drugačijeg odnosa između njega i prirode, između njega i Boga, i između njega i vremena i prostora.
Kada pažljivo pogledamo komponente ovog koncepta i njegov pogled na svijet, vidimo da se historija ponavlja s vremena na vrijeme. A to znači da ne postoji ništa novo što je bez presedana u bilo kojem periodu ljudske historije, posebno kada govorimo o pitanju odnosa između religije, svijeta i čovjeka. S lahkoćom se može konstatirati da su se ovi tipovi ljudi i ti mentaliteti i stavovi prema prirodi i Bogu kroz historiju iznova pojavljivali pod krinkom modernosti.
Ideja da neki ljudi sebe vide kao jedinstvene, superiorne i drugačije od ostalih je ljudska percepcija koja se s vremena na vrijeme ponavlja u historiji u ime religije. Međutim, ne može se zanemariti da ovo ponavljanje svaki put poprima drugačiji oblik sa različitim akterima i okruženjem i ambijentom iz kojeg nastaje. Svaka posuda odiše onim što je u njoj, a svaka osoba ima svoj jedinstveni pečat, originalnost, odgovornost i posebnost.
S druge strane, može se reći da nema ničeg novog pod suncem. I Martin Hajdeger je to ponovio, rekavši: ”Naravno, nema ničeg novog pod suncem, a prije mene je došao neko ko je rekao ono što ja sada kažem, ali ono što je novo je da to ja kažem ovdje i sada.”
U svakom periodu historije i u svim dijelovima svijeta, gdje god da postoji ljudsko društvo (zajednica), religija se javlja kao obrazac ljudskog ponašanja i društvena institucija. Kao rezultat toga, pojavili su se brojni pokreti protiv religije i religioznosti u bilo kojem obliku, odbacujući život pod okriljem religije i odbacujući ideju da religija obuhvata sve aspekte života, i ti pokreti su tražili nove alternativne načine i metode.
Modernistički projekat
U modernoj eri nalazimo modernistički projekat koji slijedi isti pristup u suprotstavljanju religiji i govori o novom načinu života, pozivajući se na autentičnost postojanja sekularnog stava prema religiji u antičkim društvima.
Iako ovaj sekularni projekat govori u ime modernosti, on se istovremeno poziva i na originalnost kako bi našao mjesto u prvim intelektualnim redovima. I on stalno podsjeća na tradicionalnu borbu između religijskog diskursa i sekularizma, kako iznutra tako i izvana.
Max Weber, naprimjer, izražava osebujnost slike sekularizma i modernosti u savremenom dobu frazom ”razočarenje u svijet/gubitak svijeta”.
U svom izrazu razočaranja u svijet on misli na potrebu da se u samom svijetu traži uzrok nesreća i okolnosti kroz koje sâm svijet prolazi, te da se napusti potraga za uzrocima izvan svijeta, s neba ili iz duhovnog svijeta, koji neki opisuju kao svijet fantazije ili magični (imaginarni) svijet. Iako ovo razmišljanje karakterizira stav moderne, ono nije novo, već je ono postojalo uz religiju u svakom periodu historije.
Međutim, za muslimane svijet nikada nije bio magičan svijet, kao što je bio za kršćane među kojima su odrastali Max Weber i njemu slični. Iako postoje ljudi koji su slijedili ovaj koncept pod različitim kulturnim utjecajima, ova vizija nije dostigla nivo općeg fenomena raširenog među muslimanima.
U islamu je Allah apsolutni uzrok postojanja i Stvoritelj svega što se dešava u ovom univerzumu. A Božanski zakon (sunnetullah) u Njegovom stvaranju ne odbacuje ideju uzročnosti, već poziva na usvajanje logičkih razloga kako bi se došlo do rezultata (posljedica). Allah, Koji je stvorio sve, odredio je zakone u ovom kosmosu koji se ne mijenjaju.
Vjerovanje u odsustvo bilo kojeg drugog apsolutnog uzroka osim Allaha, sprječava da se nastanak svijeta opiše kao magični ili imaginarni događaj zasnovan na slučajnosti, već čini magiju, fantaziju i čarobnjaštvo, koje protagonisti modernosti veličaju, stvarima koje su kompatibilne samo sa paganstvom.
Stoga je pozivanje (nekih muslimanskih učenjaka) na Weberovsku metodu i njegovu sekularnu analizu i interpretaciju, koje nisu nimalo kompatibilne s islamom i islamskim svijetom, te nastojanje da se one primijene na islamski svijet, u svojoj osnovi bila velika greška i promašen napor.
Stvarnost je pokazala probleme i nedaće primjene ovih analiza i interpretacija u zapadnom svijetu, odnosno okruženju u kojem su se te analize pojavile. Dok je sekularizam čekao rezultate svojih dječijih nastojanja da pokaže povećanje svog utjecaja i smanjenje uloge religije u svijetu, sudario se s činjenicom da se područje utjecaja religije proširilo i povećala njegova djelotvornost u različitim političkim i društvenim aspektima života.
