Pitanje: Radi stalnih nedaća i problema koji pogađaju muslimane u modernom vremenu da li kunut dova u namazu za poboljšanje stanja muslimana i uništenje nevjernika predstavlja stalni sunnet? Da li je obligatna obaveza vladara da naredi šerijatsku propisanost kunuta radi nedaća u namazima u džamijama?
Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha:
Kunut dova proklinjajući kafire je sunnet. O tome se navodi mnogo hadisa od kojih su:
Predaja koju bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre radijjallahu anhu da je rekao: Priblžit ću vam namaz Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem. Pa je Ebu Hurejre radijjallahu anhu učio kunut dovu na posljednjem rekatu podne, jacije i na sabah namazu nakon što bih se podigao sa ruku'a i rekao: Semiallahu limen hamideh. Pa bi dovio mu'minima a proklinjao bih kafire.
Također kod njih se bilježi predaja od Enesa b. Malika radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je učio kunut dovu cijeli mjesec proklinjući Reale i Zikvan.
Ja kažem da danas, u modernom vremenu, kada su se nedaće, ratovi, stihije, problemi spustili na muslimane i kada su se protiv njih okrenuli narodi sa svih strana i iz svih dolina, onda najmanje što bi musliman u ovom slučaju mogao da učini jeste da se posveti namazu i dovi. Da dovi kada klanja samostalno i u džematu kako bi Allah uništio kafire a spasio pripadnike tevhida.
Što se tiče ograničavanja kunut dove na mjesec dana smatrajući ono što se bude učilo nakon mjesec dana novotarijom nije sigurno valjano mišljenje. Jer kod nas je kunut dova propisana sve dok se nedaća ne otkloni, stihija prođe, kafiri odbiju a muslimani budu potpomognuti, makar to i potrajalo.
Hafiz Ibn Hadžer u komentaru hadisa od Ebu Hurejre radijjallahu anhu kaže: Ograničenje kunut dove na mjesec dana u predaji kod Evzaija je ukazalo na problem jer se prenosi da se ovaj slučaj odnosio na one koji su ubili čobane kod izvora Bi'rul maune. Jer iako se radi o dužem periodu onde je moguće da se ograničenje na mjesec u Ebu Hurejrinom hadisu odnosi na svojstvo posebne dove a to su riječi:
Pojačaj Svoju kaznu na plemenom Mudar.
Imam En Nevevi u komentaru na Muslimov Sahih smatra da se ograničenje dove na mjesec dana posebno odnosilo na Real i Zikvan. Ali da se to ograničenje ne odnosi općenito na kunut dovu.
Ali ako se desi da vladar zabrani dovu i proklinjanje nevjernika u džamijama to će predstavljati njegovu nepravdu i neće mu se u tome pokoravati. Jer obavzna pokornost biva u dobru.
Šejhovi, Buharija i Muslim, Ebu Davud, Nesai i Ahmed prenose predaju od Alije radijjallahu anhu da je Vjerovjesnik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Pokornost biva u dobročinstvu. Dakle ovo se može odnositi pod pretpostavkom da je vladar musliman, učen i da je mudžtehid i da ne smatra ispravnim učenje kunut dove proklinjajući nevjernike. Ali ako se u toj zabrani učenja dove protiv kafira, radi o čovjeku koji slijedi svoje strasti ili da prijateljuje sa Allahovim neprijateljima onda je njegov slučaj mnogo gori od prethodnoga. I svakako njemu se u tome neće pokoravati. Naprotiv, njegove riječi će biti odbačene pa će se primijeniti ono što je naredio Allah i Njegov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem slijedeći to riječima i djelima. Šejhul Islam Ibn Tejmijje rahimehullah je bio upitan o osobi kojoj se povjeri vodstvo muslimana pa recimo da on smatra da nije dopušteno u njegovom mezhebu ortaštvo tjelesnom snagom. Da li on ima pravo da to uskrati onima nad kojima je nadređen?
Pa je odgovorio: On nema pravo da ljude spriječi u tome niti postoji nešto slično tome na čemu bi on mogao da utemelji svoj idžtihad. On za takvu zabranu nema dokaza iz Kur'ana niti sunneta, niti iz konsenzusa, niti nečega u što bi bilo u tom značenju. A posebno ne onda kada se zna da većina učenaka zastupa dozvoljenost ovog tipa ortaštva. To je čin po kojem postupaju svi muslimani u svim državama.
Toliko u Allah je uspjeh i na Njega je oslonac.
Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha:
Kunut dova proklinjajući kafire je sunnet. O tome se navodi mnogo hadisa od kojih su:
Predaja koju bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre radijjallahu anhu da je rekao: Priblžit ću vam namaz Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem. Pa je Ebu Hurejre radijjallahu anhu učio kunut dovu na posljednjem rekatu podne, jacije i na sabah namazu nakon što bih se podigao sa ruku'a i rekao: Semiallahu limen hamideh. Pa bi dovio mu'minima a proklinjao bih kafire.
Također kod njih se bilježi predaja od Enesa b. Malika radijjallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem je učio kunut dovu cijeli mjesec proklinjući Reale i Zikvan.
Ja kažem da danas, u modernom vremenu, kada su se nedaće, ratovi, stihije, problemi spustili na muslimane i kada su se protiv njih okrenuli narodi sa svih strana i iz svih dolina, onda najmanje što bi musliman u ovom slučaju mogao da učini jeste da se posveti namazu i dovi. Da dovi kada klanja samostalno i u džematu kako bi Allah uništio kafire a spasio pripadnike tevhida.
Što se tiče ograničavanja kunut dove na mjesec dana smatrajući ono što se bude učilo nakon mjesec dana novotarijom nije sigurno valjano mišljenje. Jer kod nas je kunut dova propisana sve dok se nedaća ne otkloni, stihija prođe, kafiri odbiju a muslimani budu potpomognuti, makar to i potrajalo.
Hafiz Ibn Hadžer u komentaru hadisa od Ebu Hurejre radijjallahu anhu kaže: Ograničenje kunut dove na mjesec dana u predaji kod Evzaija je ukazalo na problem jer se prenosi da se ovaj slučaj odnosio na one koji su ubili čobane kod izvora Bi'rul maune. Jer iako se radi o dužem periodu onde je moguće da se ograničenje na mjesec u Ebu Hurejrinom hadisu odnosi na svojstvo posebne dove a to su riječi:
Pojačaj Svoju kaznu na plemenom Mudar.
Imam En Nevevi u komentaru na Muslimov Sahih smatra da se ograničenje dove na mjesec dana posebno odnosilo na Real i Zikvan. Ali da se to ograničenje ne odnosi općenito na kunut dovu.
Ali ako se desi da vladar zabrani dovu i proklinjanje nevjernika u džamijama to će predstavljati njegovu nepravdu i neće mu se u tome pokoravati. Jer obavzna pokornost biva u dobru.
Šejhovi, Buharija i Muslim, Ebu Davud, Nesai i Ahmed prenose predaju od Alije radijjallahu anhu da je Vjerovjesnik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Pokornost biva u dobročinstvu. Dakle ovo se može odnositi pod pretpostavkom da je vladar musliman, učen i da je mudžtehid i da ne smatra ispravnim učenje kunut dove proklinjajući nevjernike. Ali ako se u toj zabrani učenja dove protiv kafira, radi o čovjeku koji slijedi svoje strasti ili da prijateljuje sa Allahovim neprijateljima onda je njegov slučaj mnogo gori od prethodnoga. I svakako njemu se u tome neće pokoravati. Naprotiv, njegove riječi će biti odbačene pa će se primijeniti ono što je naredio Allah i Njegov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem slijedeći to riječima i djelima. Šejhul Islam Ibn Tejmijje rahimehullah je bio upitan o osobi kojoj se povjeri vodstvo muslimana pa recimo da on smatra da nije dopušteno u njegovom mezhebu ortaštvo tjelesnom snagom. Da li on ima pravo da to uskrati onima nad kojima je nadređen?
Pa je odgovorio: On nema pravo da ljude spriječi u tome niti postoji nešto slično tome na čemu bi on mogao da utemelji svoj idžtihad. On za takvu zabranu nema dokaza iz Kur'ana niti sunneta, niti iz konsenzusa, niti nečega u što bi bilo u tom značenju. A posebno ne onda kada se zna da većina učenaka zastupa dozvoljenost ovog tipa ortaštva. To je čin po kojem postupaju svi muslimani u svim državama.
Toliko u Allah je uspjeh i na Njega je oslonac.
