U čemu vidimo smisao života
U svim vremenima ljudi su nastojali proniknuti u bit života na ovome svijetu i dati odgovore na pitanja ko smo, odakle smo, zbog čega smo ovdje na ovome svijetu i kuda ćemo dalje nakon ovoga prolaznoga života. Samo vjera i vjerovanje u Boga mogu čovjeku dati ispravne odgovore na ta najvažnija pitanja, koja se sama od sebe nameću u životu na ovome svijetu a tiču se cilja i smisla postojanja i bivstvovanja na Zemlji.
Samo čvrsto uvjerenje o postojanju Uzvišenoga Allaha i drugoga svijeta, nagrade i kazne za ljudska djela i propuste, te ubjeđenje o prolaznosti života na ovome svijetu a vječnosti duše koja se seli na drugi svijet može ljudima obezbijediti smirenost, zadovoljstvo i sreću.
Informacija o smislu i o cilju života dolazi od Onoga koji zna sve: prošlost, sadašnjost i budućnosti. Njemu ništa nije skriveno u Univerzumu – Uzvišenom Allahu, koji je stvorio čovjeka, a prije toga mu odredio namjenu i smisao postojanja. Bilo bi potpuno neprihvatljivo, čak i apsurdno, smatrati da je čovjek stvoren bez cilja, namjene i funkcije na Zemlji. Neoborivi su argumenti Kur'ana o svrhovitosti svega postojećega:
“Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (El-Mu'minun, 115)
“Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?” (El-Kijame, 36)
Shodno značenjima ovih ajeta, čovjek nije prepušten sam sebi, nije ostavljen i zaboravljen da živi bez cilja, niti je stvoren da bi se igrao i zabavljao besciljno putujući ovosvjetskim drumovima. Putovanje bez cilja i odredišta, životi bez izvora i ušća bili bi velika kazna za čovjeka. Tada bi čovjek ostao zarobljen u ovosvjetskom životu kao u slijepoj ulici koja ga nikuda neće odvesti ili kao u kretanju u krugu koji nema ni svoga početka niti kraja, ni svoga polaska niti krajnjega odredišta.
Uzvišeni u suri “El-Zarijat” daje odgovor na najvažnije pitanje u životu čovjeka na ovome svijetu, a to je pitanje smisla i cilja postojanja: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju, Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane, opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!” (Ez-Zarijat, 56, 57, 58)
Cilj i smisao života čovjeka na ovome svijetu jest ibadet Uzvišenom Allahu.
Riječ ibadet postala je sastavni dio govora našega naroda tako da se kao takva ne treba uvijek prevoditi nego samo tumačiti da bi se što bolje razumjela. Ibadet podrazumijeva pokornost Uzvišenom Allahu putem izvršavanja Njegovih naredbi, uz poštovanje i veličanje Njegova bića i imena, klanjanje, obožavanje ili robovanje Njemu putem namaza i vršenja svih propisanih vjerskih obreda.
U poznatom hadisu u kojem se pripovijeda razgovor Allahova Poslanika sa Muazom b. Džebelom govori se da je “ibadet Uzvišenom i izbjegavanje širka – mnogoboštva pravo Uzvišenoga kod Njegovih robova, a da je njihovo pravo kod Njega da ih ne kažnjava onda kad mu oni ibadet čine i kad Njemu nikoga za druga, pomagača i sudruga ne smatraju. (Buhari i Muslim)
Ukoliko je čovjek lišen spoznaje o istinskom smislu života, on će neizostavno voditi isprazan život prožet utrkom za materijalnim dobrima, zadovoljenjem svakodnevnih fizičkih potreba koje ga na koncu srozavaju na animalni način života ili njegovo ponašanje može čak postati onakvo kako nije poznato ni u životinjskom svijetu poput pokušaja istrjebljenja druge vrste (genocida) ili upražnjavanja istospolnih odnosa koji su potpuna nepoznanica unutar biljnoga i životinjskoga svijeta.
Uzvišeni nevjerujuće ljude, lišene ispravnog životnog cilja, poredi sa stokom koja samo jede i pije, isprazno se naslađujući svojim svakodnevnim obrocima jela, pića i zadovoljenjem drugih bioloških potreba i strasti: “...A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!” (Muhammed, 12)
U drugom kur’anskom ajetu govori se o ljudima koji su obdareni čulima sluha i vida, intelektom i srcem ali putem njih ipak ništa ne vide niti bilo šta shvataju ili osjećaju: “Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (El-Ea'raf, 179)
Život čovjeka bez ispravnoga i jasnoga cilja pretvara se, na koncu, u potpuni besmisao, nevolju, duševni nespokoj, koji je poput goleme mračne praznine u kojoj tumara nevjerujući čovjek današnjice, koji, i pored materijalnoga bogatstva, nije sretan i zadovoljan.
Besmisao života i nevjerovanje u onosvjetsko neupitno i neumitno dovodi do potpunoga ili djelomičnoga odbacivanja ljudskih vrijednosti i dovođenja stanja da čovjekovo biće zahvata letargija, ili pak uživanja u porocima savremenog doba, te na koncu negacije života činom ubistva ili samoubistva. Jedan savremeni muslimanski učenjak, Behaudin el-Emiri, opisujući stanje društava nesvjesnih primarnog cilja čovjeka – obožavanja Uzvišenog – govori da su ljudi savremene epohe pomoću znanosti industrije i tehnologije dosegli zvijezde, osvajali planete i svemirska prostranstva, s jedne strane, a padali na planeti Zemlji u provalije ljudske propasti, s druge strane, unižavajući se do najnižih nizina ispod kojih ne padaju ni životinje.
Čovjek je sazdan od tijela i duše. Danas je popularno i poželjno voditi računa o svome tijelu, a nerijetko se zapostavljaju potrebe duše.
Čovjeka određuje jedinstvo tijela i duše zajedno i, premda je ljudska duša nevidljiva i nadosjetilna, njojzi, u metaforičkom smislu, potrebni su, kao što su i tijelu potrebni, i “hrana”, i “voda”, i njega, i pažnja. Najbolje sredstvo za smiraj ljudske duše i njeno njegovanje jest ibadet Uzvišenom, pokornost Njegovim normama i približavanje Njemu putem propisanih ibadeta utemeljenih na čvrstom i postojanom vjerovanju u sve komponente imana.
Svjesni svih postulata Džibrilova hadisa u kojem se daju odgovori na pitanja šta je islam, šta je iman iman i šta je potpunost u vjeri (ihsan), što smo naučili vrlo rano kroz učenje temeljnih istina vjere i imana (imanski i islamski šarti), potrebno je da budemo od onih koji svjedočeći postojanje Uzvišenoga i poslanstvo posljednjega Njegova poslanika obavljamo namaz, postimo ramazan, dajemo zekat i obavimo hadž ukoliko smo u mogućnosti, što će nas zasigurno dovesti do položaja abida – istinskoga zahvalnog roba Uzvšenome. Allahov zahvalni rob dobro zna odakle je, zbog čega je stvoren na ovome svijetu i kuda će dalje nakon ovoga prolaznoga života. Ibadet, kao obožavanje samo Uzvišenog Allaha, univerzalna je dužnost koja prati čovječanstvo od njegovih početaka do danas: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: 'Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'” (El-Enbija', 25)
Vjerovanje i ibadet su dva ključna programa uspješnoga i sretnoga života na oba svijeta pomoću kojih čovjek hrani svoju dušu, postiže istinsku slobodu, odgovara na pravi način na sva životna iskušenja, ispunjava svoju dužnost prema Gospodaru svjetova i svih blagodati, postiže moralne vrline i vrijednosti te, na koncu, postiže spas od vatre džehenemske na drugome svijetu.
Sve druge obaveze čovjeka su u stvari samo svakodnevni ili periodični zadaci koji vode čovjeka do njegova najvažnijeg cilja ibadeta – obožavanja, predanosti i robovanja Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova i svega što se u njima nalazi. Krajnji rezultat dolaska do cilja i ispunjenja zadataka koji do njega vode jesu dženetske nagrade kojima se nadamo i koje priželjkujemo.
