07-12-2022.20:35
Naš Stvoritelj Allah, dž. š., daje nam život i smrt da bi nas ispitao i provjerio kako ćemo i na koji način postupati. Isto tako, Gospodar nam daruje neizmjerne blagodati ali i iskušenja da bismo pokazali ko je zahvalan a ko nezahvalan, ko je pokoran a ko nepokoran, ko je strpljiv a ko malodušan, i od stvaranja prvog čovjeka, od Adema, a. s., do Sudnjeg dana ljudi će biti iskušavani, i niko nije izuzet od ovoga Allahova pravila. Stoga je pogrešno misliti da se iskušenja dešavaju samo nama, iskušenja su se dešavala i onima prije nas a dešavaju se i onima oko nas.
Živimo u vremenu većih ili manjih iskušenja, u atmosferi promocije lažnih vrijednosti i beznađa, ali, u koliko god bili teškoj životnoj situaciji, jedino rješenje i izlaz iz takvih stanja i okolnosti možemo pronaći u iskrenu vjerovanju. Vjerovanje prati svijest da Allah, dž. š., svoje robove stavlja na kušnju i u dobru i u zlu, da ih iskušava s radošću ili žalošću.
Allahov Poslanik, a. s., opisuje različita stanja vjernika i njegov odnos naprema iskušenja radosti i žalosti: “Divan li je primjer vjernika koji je uvijek na dobitku, a tako je samo sa vjernikom. Ako ga zadesi radost, on se zahvali Allahu i bude mu dobro. A ako ga zadesi kakva žalost, on se strpi pa mu opet bude dobro.” (Muslim)
Islam je lahka vjera, vjera u kojoj ništa teško nije propisano i upravo u njoj treba tražiti olakšanje. Nažalost, mi ljudi ponekad sami sebi otežavamo, ponekad – namjerno ili nenamjerno – jedne druge opterećujemo. Ponekad, jedni drugima okolnosti prikazujemo teškim i nemogućim. Za razliku od nas, Gospodar naš, Allah, dž. š., želi da nam olakša jer smo mi nejaka bića, koja u trenucima slabosti zaborave da nakon teškoće dolazi olakšanje, kako nas Kurʼan podsjeća: “Zaista, s mukom je i olakšica.” (El-Inširah, 6)
Nerijetko, čovjek, usljed nagomilanih problema, zapada u defetizam, malodušnost, klonulost, nevjerovanje u izlaz i u uspjeh. To su negativne osobine i valja se truditi da ih se oslobodimo. Najbolja polazna osnova za prevazilaženje malodušnosti i beznađa jest svijest i nada u Allahovu, dž. š., milost, jer nas On poziva: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On doista mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)
Ovaj ajet poziv je svim griješnicima, nevjernicima i drugima na tevbu – pokajanje i radosna vijest od Milostivoga Gospodara da će oprostiti grijehe onome ko se iskreno pokaje. A Allahova, dž. š., milost obuhvata sve što je na nebesima i na Zemlji, svakog čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik, pokoran ili nepokoran.
Pripovijeda se da je neki čovjek zamolio Ibrahima, a. s., da mu ukaže gostoprimstvo, na što mu Ibrahim, a. s., reče: “Ako prihvatiš vjeru – ugostit ću te.” Čovjek se okrenu i ode, nakon čega Allah, dž. š., objavi Ibrahimu, a. s.: “O, Ibrahime, zašto si mu davanje hrane uvjetovao prihvatanjem vjere? Mi ga hranimo sedamdeset godina a on je u nevjerstvu! Zašto je tebi smetalo da ga ugostiš i nahraniš makar jednu noć?” Ibrahim, a. s., sustiže tog čovjeka, vrati ga i ugosti. Nakon toga čovjek ga upita: “Zašto si promijenio mišljenje i zašto sada ovako lijepo postupaš prema meni?” Ibrahim, a. s., ispriča mu sve kako je bilo, a
čovjek reče: “Kako ranije nisam spoznao da se Allah tako plemenito prema meni odnosi?!” Zatražio je od Ibrahima, a. s., da mu objasni vjeru, nakon čega je prihvatio islam.
Allah, dž. š., poziva nas da ne gubimo nadu u Njegovu milost, jer to čine samo nesretnici, i ističe primjer Ibrahima, a. s., koji kaže: “Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56)
Stoga su neki islamski učenjaci gubljenje nade u Allahovu milost uvrstili u velike grijehe.
Jedan čovjek upitao je Poslanika, a. s., o velikim grijesima, pa mu je odgovorio: “Da Allahu pripišeš druga i da izgubiš nadu u Allahovu milost.” (Taberani)
Međutim, nije dovoljna samo nada u Allahovu milost i pomoć, potreban je i lični napor čovjeka. Nada se odnosi na ono što se iščekuje, a za to iščekivanje potrebno je ispuniti preduvjete za ostvarenje, preduvjete koji su u domenu ljudskih mogućnosti i izbora. Ono što nije u ljudskoj mogućnosti i u čijem izboru čovjek nema udjela, ostaje u domenu Allahove dobrote. Ako čovjek vjerovanje potvrđuje dobrim djelima i pritom se nada u Allahovu pomoć – to je istinska nada, ona je poželjna jer podstiče i motivira čovjeka da bude ustrajan u obavljanju svega što vodi oprostu. Ukoliko se čovjek prepusti strastima, prohtjevima i haramima pa se poslije toga nada u Allahovu milost – on obmanjuje samoga sebe. Allahov Poslanik, a. s., opisuje takve osobe i kaže: “Slab i nemoćan je onaj ko slijedi svoje prohtjeve, ko se pokorava svojim strastima, a uz to se uzda u Allahovu milost.” (Ibn Madže)
Dakle, svaka osoba treba znati da je nada u Allahovu milost nezamisliva bez dobrih djela.
Nada je pohvalna jer motivira, za razliku od beznađa i očaja, koji su pokuđeni jer odvraćaju od činjenja dobrih djela.
Napominjemo da strah nije u suprotnosti nadi. Strah je vjerni saputnik nadi. Imam Gazali kaže da su nada i strah kao dva krila bez kojih se ne može letjeti. Poslanik, a. s., obišao je bolesnika koji je bio na samrti, pa ga je upitao: “Kako se osjećaš?” Bolesnik odgovori: “Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, nadam se ali i strahujem za svoja djela.” Poslanik, a. s., mu reče: “Kod koga se spoji to dvoje u ovakvoj situaciji, Allah će mu dati ono čemu se nada i sačuvat će ga onoga od čega strahuje.” (Tirmizi)
Draga braćo i poštovane sestre!
Milost i dobrota su Allahovi darovi koji su pohranjeni u srcima ljudi i koji ih vode prema dobru. Stoga, vjernik teži dobru i nada se Allahovoj milosti koja mu daje snagu u bezizlaznim situacijama. Zato i znamo reći, uprkos svim životnim tegobama i iskušenjima, da opstajemo samo uz Allahovu pomoć i zbog milosti Njegove, koja nam daje snagu da prebrodimo najteže probleme, situacije i životne trenutke kroz koje prolazimo, bilo kao pojedinci, bilo kao zajednica i narod, bilo kao država.
Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš Svojom milošću i znanjem, molimo Te, oprosti onima koji se kaju i koji se nadaju Tvojoj milosti. Podari nam dobro i na ovom i na budućem svijetu!
Amin, ja erhameʼr-rahimin.
Živimo u vremenu većih ili manjih iskušenja, u atmosferi promocije lažnih vrijednosti i beznađa, ali, u koliko god bili teškoj životnoj situaciji, jedino rješenje i izlaz iz takvih stanja i okolnosti možemo pronaći u iskrenu vjerovanju. Vjerovanje prati svijest da Allah, dž. š., svoje robove stavlja na kušnju i u dobru i u zlu, da ih iskušava s radošću ili žalošću.
Allahov Poslanik, a. s., opisuje različita stanja vjernika i njegov odnos naprema iskušenja radosti i žalosti: “Divan li je primjer vjernika koji je uvijek na dobitku, a tako je samo sa vjernikom. Ako ga zadesi radost, on se zahvali Allahu i bude mu dobro. A ako ga zadesi kakva žalost, on se strpi pa mu opet bude dobro.” (Muslim)
Islam je lahka vjera, vjera u kojoj ništa teško nije propisano i upravo u njoj treba tražiti olakšanje. Nažalost, mi ljudi ponekad sami sebi otežavamo, ponekad – namjerno ili nenamjerno – jedne druge opterećujemo. Ponekad, jedni drugima okolnosti prikazujemo teškim i nemogućim. Za razliku od nas, Gospodar naš, Allah, dž. š., želi da nam olakša jer smo mi nejaka bića, koja u trenucima slabosti zaborave da nakon teškoće dolazi olakšanje, kako nas Kurʼan podsjeća: “Zaista, s mukom je i olakšica.” (El-Inširah, 6)
Nerijetko, čovjek, usljed nagomilanih problema, zapada u defetizam, malodušnost, klonulost, nevjerovanje u izlaz i u uspjeh. To su negativne osobine i valja se truditi da ih se oslobodimo. Najbolja polazna osnova za prevazilaženje malodušnosti i beznađa jest svijest i nada u Allahovu, dž. š., milost, jer nas On poziva: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On doista mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)
Ovaj ajet poziv je svim griješnicima, nevjernicima i drugima na tevbu – pokajanje i radosna vijest od Milostivoga Gospodara da će oprostiti grijehe onome ko se iskreno pokaje. A Allahova, dž. š., milost obuhvata sve što je na nebesima i na Zemlji, svakog čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik, pokoran ili nepokoran.
Pripovijeda se da je neki čovjek zamolio Ibrahima, a. s., da mu ukaže gostoprimstvo, na što mu Ibrahim, a. s., reče: “Ako prihvatiš vjeru – ugostit ću te.” Čovjek se okrenu i ode, nakon čega Allah, dž. š., objavi Ibrahimu, a. s.: “O, Ibrahime, zašto si mu davanje hrane uvjetovao prihvatanjem vjere? Mi ga hranimo sedamdeset godina a on je u nevjerstvu! Zašto je tebi smetalo da ga ugostiš i nahraniš makar jednu noć?” Ibrahim, a. s., sustiže tog čovjeka, vrati ga i ugosti. Nakon toga čovjek ga upita: “Zašto si promijenio mišljenje i zašto sada ovako lijepo postupaš prema meni?” Ibrahim, a. s., ispriča mu sve kako je bilo, a
čovjek reče: “Kako ranije nisam spoznao da se Allah tako plemenito prema meni odnosi?!” Zatražio je od Ibrahima, a. s., da mu objasni vjeru, nakon čega je prihvatio islam.
Allah, dž. š., poziva nas da ne gubimo nadu u Njegovu milost, jer to čine samo nesretnici, i ističe primjer Ibrahima, a. s., koji kaže: “Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56)
Stoga su neki islamski učenjaci gubljenje nade u Allahovu milost uvrstili u velike grijehe.
Jedan čovjek upitao je Poslanika, a. s., o velikim grijesima, pa mu je odgovorio: “Da Allahu pripišeš druga i da izgubiš nadu u Allahovu milost.” (Taberani)
Međutim, nije dovoljna samo nada u Allahovu milost i pomoć, potreban je i lični napor čovjeka. Nada se odnosi na ono što se iščekuje, a za to iščekivanje potrebno je ispuniti preduvjete za ostvarenje, preduvjete koji su u domenu ljudskih mogućnosti i izbora. Ono što nije u ljudskoj mogućnosti i u čijem izboru čovjek nema udjela, ostaje u domenu Allahove dobrote. Ako čovjek vjerovanje potvrđuje dobrim djelima i pritom se nada u Allahovu pomoć – to je istinska nada, ona je poželjna jer podstiče i motivira čovjeka da bude ustrajan u obavljanju svega što vodi oprostu. Ukoliko se čovjek prepusti strastima, prohtjevima i haramima pa se poslije toga nada u Allahovu milost – on obmanjuje samoga sebe. Allahov Poslanik, a. s., opisuje takve osobe i kaže: “Slab i nemoćan je onaj ko slijedi svoje prohtjeve, ko se pokorava svojim strastima, a uz to se uzda u Allahovu milost.” (Ibn Madže)
Dakle, svaka osoba treba znati da je nada u Allahovu milost nezamisliva bez dobrih djela.
Nada je pohvalna jer motivira, za razliku od beznađa i očaja, koji su pokuđeni jer odvraćaju od činjenja dobrih djela.
Napominjemo da strah nije u suprotnosti nadi. Strah je vjerni saputnik nadi. Imam Gazali kaže da su nada i strah kao dva krila bez kojih se ne može letjeti. Poslanik, a. s., obišao je bolesnika koji je bio na samrti, pa ga je upitao: “Kako se osjećaš?” Bolesnik odgovori: “Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, nadam se ali i strahujem za svoja djela.” Poslanik, a. s., mu reče: “Kod koga se spoji to dvoje u ovakvoj situaciji, Allah će mu dati ono čemu se nada i sačuvat će ga onoga od čega strahuje.” (Tirmizi)
Draga braćo i poštovane sestre!
Milost i dobrota su Allahovi darovi koji su pohranjeni u srcima ljudi i koji ih vode prema dobru. Stoga, vjernik teži dobru i nada se Allahovoj milosti koja mu daje snagu u bezizlaznim situacijama. Zato i znamo reći, uprkos svim životnim tegobama i iskušenjima, da opstajemo samo uz Allahovu pomoć i zbog milosti Njegove, koja nam daje snagu da prebrodimo najteže probleme, situacije i životne trenutke kroz koje prolazimo, bilo kao pojedinci, bilo kao zajednica i narod, bilo kao država.
Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš Svojom milošću i znanjem, molimo Te, oprosti onima koji se kaju i koji se nadaju Tvojoj milosti. Podari nam dobro i na ovom i na budućem svijetu!
Amin, ja erhameʼr-rahimin.