A nebo je digao i postavio je terazije, da ne prelazite granice u mjerenju.“ (Er-Rahman:7, 8)
„I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu…“ (El-Kasas:77)
Misija zbog koje nam je Milostivi podario namjesništvo na Zemlji traži od nas snažno tijelo i duh. Kao što je u prirodi određena hrana za tijelo pomoću koje opstoji i jača, tako je ibadet Uzvišenom hrana za dušu i daje joj snagu za pravilno izvršavanje misije i uloge na ovome svijetu. Svi ibadeti moraju biti iskreni, skrušeni i umjereni kako bismo ostvarili svrhu postojanja i postigli ravnotežu našeg bića
Jedne prilike trojica ljudi dođoše do Vjerovjesnikovih, s. a. v. s., žena da ih pitaju o ibadetu Božijeg Poslanika, s. a. v. s., ali im se, kada im je odgovoreno, to učinilo nedovoljnim, te su rekli: “Gdje smo mi naspram Vjerovjesnika s. a. v. s.? Njemu su oprošteni svi prošli i budući grijesi!” – Tako jedan reče: Ja ću stalno noći provoditi u namazu! – Drugi će: Ja svaki dan postim, i ne prekidam. – A treći reče: Ja sam se odrekao žena, i neću se nikad ženiti! – Nakon toga došao je Allahov Poslanik, s. a. v. s., pa je rekao: “Vi ste oni koji su govorili to i to? Tako mi Allaha, ja se više bojim Njega nego bilo ko od vas, i ja sam pobožniji od svakog od vas, ali ja postim i jedem, ja klanjam noću, ali i spavam, i ja se ženim sa ženama, a ko god ostavi moj sunnet, ne pripada meni!” (Buhari)
Ovo je praksa i preporuka Poslanika, a. s., kojom se uspostavlja ravnoteža i umjerenost u svemu, pa čak i u ibadetima. Samo uravnoteženim postupcima možemo doći do sklada, harmonije i ustrajnosti, a to će nam u konačnici pružiti sreću na oba svijeta.
Prenosi Ebu Zer El-Gifari, da je Allahov Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Boj se Allaha gdje god bio, poslije lošeg djela uradi dobro djelo čime ćeš ga izbrisati i lijepo postupaj prema ljudima!”
Citirani hadis ima univerzalnu poruku, jer u sebi sadrži naredbu bogobojaznosti, a potom naredbu činjenja dobrih djela, koja rezultira brisanjem loših djela i naredbu lijepog ponašanja prema ljudima.
Riječi Poslanika, s. a. v. s.: “Boj se Allaha gdje god bio”, aludiraju na to da se čovjek treba bojati Allaha tajno i javno, tj. i kad ga ljudi vide i ne vide, jer ga Uzvišeni uvijek vidi i On je čovjeku odredio čuvare – pisare, koji bilježe ono što radi. A Poslanikovu preporuku da poslije lošeg djela uradimo dobro djelo kojim ćemo izbrisati prethodno loše djelo treba shvatiti kao podstrek da pod grijehom ne pokleknemo i ne izgubimo nadu u milost Svemilosnog.
Danas se ozbiljno narušila ravnoteža između javnog i privatnog, ličnog i društvenog, skrivenog i transparentnog. U situaciji kada je mudrije šutiti, većina je sklona da glasno govori, a u trenucima kada je potrebno javno zauzeti stav o općem i zajedničkom dobru, prešućuje se i sakriva istina. Dok se tjelesnom izgledu pridaje pretjerana pažnja sve do opsjednutosti vlastitim izgledom, u isto vrijeme se zanemaruje naš duševni profil koji je na Božijoj vagi teži i vrjedniji.
Imam Šafija veli: “Tri su stvari najteže čovjeku: da udjeljuje kada je i sam u potrebi, pobožnost u samoći i govoriti istinu pred onim od koga se nada i od njega strahuje!”
Islam je uspostavio ravnotežu između svetog i profanog, individualnog i društvenog. Isto tako, postoji neraskidiv sklad između halala (ono što je dozvoljeno) i harama (ono što je zabranjeno) tako da se šerijat nalazi između jevrejskog zakona, u kojemu je došlo do pretjerivanja u zabranama, i kršćanstva, u kojemu je pretjerivanje u pogledu dozvoljenih stvari. Na pretjerivanje Jevreja Kur'an ukazuje: “I zbog teškog nasilja Jevreja mi smo im neka lijepa jela zabranili koja su im bila dozvoljena, i zbog toga što su mnoge od Allahova puta odvraćali, i zato što su kamatu uzimali, a bilo im je zabranjeno, i zato što su tuđe imetke na nedozvoljen način jeli. A za nevjernike među njima Mi smo kaznu bolnu pripremili”. (En-Nisa 160-161)
Vjernici teže postizanju sklada između razuma i osjećaja, između Dunjaluka i Ahireta. Nijedan naš namaz ne klanjamo, a da u dovama Svevišnjeg ne zamolimo: “Gospodaru naš, daj nam na Dunjaluku dobro i na Ahiretu dobro!” (El-Bekare, 201)
Potiskivanje ovozemaljskih dobara, zadovoljstava i želja vodi upravo u robovanje tim dobrima na jedan deformiran način. Potiskivanje transcedentnih dobara vodi u apsolutizaciju i svojevrsno robovanje ovozemaljskim idolima. Povijesno iskustvo nas uči da oni koji obožavaju sebe i ovozemajska dobra proizvode idole najniže vrste i tako vode u razaranje drugih i u samorazaranje.
Ne zaboravimo da smo duša i tijelo, te da i jedno i drugo traži svoju brigu i opskrbu. Ako čovjek živi samo za svoje tijelo, postaje poput životinje, a ako pokušava živjeti s maksimalnim odricanjem od tjelesnih potreba, on nesvjesno nastoji oponašati meleka, a u svojoj osnovi to čovjek nije, niti to može postati.
Preuzeto sa portala IZ u BiH
„I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu…“ (El-Kasas:77)
Misija zbog koje nam je Milostivi podario namjesništvo na Zemlji traži od nas snažno tijelo i duh. Kao što je u prirodi određena hrana za tijelo pomoću koje opstoji i jača, tako je ibadet Uzvišenom hrana za dušu i daje joj snagu za pravilno izvršavanje misije i uloge na ovome svijetu. Svi ibadeti moraju biti iskreni, skrušeni i umjereni kako bismo ostvarili svrhu postojanja i postigli ravnotežu našeg bića
Jedne prilike trojica ljudi dođoše do Vjerovjesnikovih, s. a. v. s., žena da ih pitaju o ibadetu Božijeg Poslanika, s. a. v. s., ali im se, kada im je odgovoreno, to učinilo nedovoljnim, te su rekli: “Gdje smo mi naspram Vjerovjesnika s. a. v. s.? Njemu su oprošteni svi prošli i budući grijesi!” – Tako jedan reče: Ja ću stalno noći provoditi u namazu! – Drugi će: Ja svaki dan postim, i ne prekidam. – A treći reče: Ja sam se odrekao žena, i neću se nikad ženiti! – Nakon toga došao je Allahov Poslanik, s. a. v. s., pa je rekao: “Vi ste oni koji su govorili to i to? Tako mi Allaha, ja se više bojim Njega nego bilo ko od vas, i ja sam pobožniji od svakog od vas, ali ja postim i jedem, ja klanjam noću, ali i spavam, i ja se ženim sa ženama, a ko god ostavi moj sunnet, ne pripada meni!” (Buhari)
Ovo je praksa i preporuka Poslanika, a. s., kojom se uspostavlja ravnoteža i umjerenost u svemu, pa čak i u ibadetima. Samo uravnoteženim postupcima možemo doći do sklada, harmonije i ustrajnosti, a to će nam u konačnici pružiti sreću na oba svijeta.
Prenosi Ebu Zer El-Gifari, da je Allahov Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Boj se Allaha gdje god bio, poslije lošeg djela uradi dobro djelo čime ćeš ga izbrisati i lijepo postupaj prema ljudima!”
Citirani hadis ima univerzalnu poruku, jer u sebi sadrži naredbu bogobojaznosti, a potom naredbu činjenja dobrih djela, koja rezultira brisanjem loših djela i naredbu lijepog ponašanja prema ljudima.
Riječi Poslanika, s. a. v. s.: “Boj se Allaha gdje god bio”, aludiraju na to da se čovjek treba bojati Allaha tajno i javno, tj. i kad ga ljudi vide i ne vide, jer ga Uzvišeni uvijek vidi i On je čovjeku odredio čuvare – pisare, koji bilježe ono što radi. A Poslanikovu preporuku da poslije lošeg djela uradimo dobro djelo kojim ćemo izbrisati prethodno loše djelo treba shvatiti kao podstrek da pod grijehom ne pokleknemo i ne izgubimo nadu u milost Svemilosnog.
Danas se ozbiljno narušila ravnoteža između javnog i privatnog, ličnog i društvenog, skrivenog i transparentnog. U situaciji kada je mudrije šutiti, većina je sklona da glasno govori, a u trenucima kada je potrebno javno zauzeti stav o općem i zajedničkom dobru, prešućuje se i sakriva istina. Dok se tjelesnom izgledu pridaje pretjerana pažnja sve do opsjednutosti vlastitim izgledom, u isto vrijeme se zanemaruje naš duševni profil koji je na Božijoj vagi teži i vrjedniji.
Imam Šafija veli: “Tri su stvari najteže čovjeku: da udjeljuje kada je i sam u potrebi, pobožnost u samoći i govoriti istinu pred onim od koga se nada i od njega strahuje!”
Islam je uspostavio ravnotežu između svetog i profanog, individualnog i društvenog. Isto tako, postoji neraskidiv sklad između halala (ono što je dozvoljeno) i harama (ono što je zabranjeno) tako da se šerijat nalazi između jevrejskog zakona, u kojemu je došlo do pretjerivanja u zabranama, i kršćanstva, u kojemu je pretjerivanje u pogledu dozvoljenih stvari. Na pretjerivanje Jevreja Kur'an ukazuje: “I zbog teškog nasilja Jevreja mi smo im neka lijepa jela zabranili koja su im bila dozvoljena, i zbog toga što su mnoge od Allahova puta odvraćali, i zato što su kamatu uzimali, a bilo im je zabranjeno, i zato što su tuđe imetke na nedozvoljen način jeli. A za nevjernike među njima Mi smo kaznu bolnu pripremili”. (En-Nisa 160-161)
Vjernici teže postizanju sklada između razuma i osjećaja, između Dunjaluka i Ahireta. Nijedan naš namaz ne klanjamo, a da u dovama Svevišnjeg ne zamolimo: “Gospodaru naš, daj nam na Dunjaluku dobro i na Ahiretu dobro!” (El-Bekare, 201)
Potiskivanje ovozemaljskih dobara, zadovoljstava i želja vodi upravo u robovanje tim dobrima na jedan deformiran način. Potiskivanje transcedentnih dobara vodi u apsolutizaciju i svojevrsno robovanje ovozemaljskim idolima. Povijesno iskustvo nas uči da oni koji obožavaju sebe i ovozemajska dobra proizvode idole najniže vrste i tako vode u razaranje drugih i u samorazaranje.
Ne zaboravimo da smo duša i tijelo, te da i jedno i drugo traži svoju brigu i opskrbu. Ako čovjek živi samo za svoje tijelo, postaje poput životinje, a ako pokušava živjeti s maksimalnim odricanjem od tjelesnih potreba, on nesvjesno nastoji oponašati meleka, a u svojoj osnovi to čovjek nije, niti to može postati.
Preuzeto sa portala IZ u BiH
