Vijesti o osvajanju Iraka došle su do Ebu Bekra, radijAllahu anhu, a on je razmišljao o slanju vojske u Šam1, znajući da je Allah obećao dati pobjedu vjernicima. Kada je osvojena Hira, došao mu je Šerahbil ibn Hasne sa petinom ratnog plijena i radosnom viješću o pobjedi.
Nekoliko dana nakon toga Šerahbil je došao na halifin medžlis (sjednicu) i upitao ga:
“Nasljedniče Allahovog Poslanika, zar nisi razmišljao da pošalješ vojsku u Šam (Šam je oblast koja danas obuhvata teritorije današnje Palestine, Sirije, Jordana i Libanona, op.PV)?”
“Jesam, razmišljao sam o tome i nisam nikome ništa govorio o svojim mislima. A ti me ne pitaš, a da nemaš neki razlog”, odgovori halifa.
Šerahbil mu reče:
“Vidio sam te, nasljedniče Allahovog Poslanika, u snu kako hodaš iznad ljudi, po tvrdom i nepristupačnom terenu, preko brda, po kojima se inače ne može hodati. Nastavio si ići dok se nisi popeo na jedno visoko uzvišenje, bio si iznad svih, s tobom su bili ashabi, zatim si se spustio u plodnu dolinu u kojoj bješe oranica, sela i tvrđava.
Rekao si muslimanima: ‘Navalite na Allahove neprijatelje, a ja vam garantujem pobjedu i ratni plijen.’ Muslimani su onda navalili, i ja sam bio s njima i nosio sam zastavu. Uputio sam se prema jednom selu, oni su u njemu od mene zatražili da im pružim sigurnost pa sam ih zaštitio. Potom sam došao i vidio da si zauzeo ogromnu tvrđavu. Allah ti je omogućio pobjedu, neprijatelj se predao, a ti si sjeo na prijestolje koje ti Allah podari. Zatim bi rečeno: ‘Allah ti je omogućio pobjedu, pa zahvali svome Gospodaru i budi Mu u pokornosti, a zatim prouči: ‘Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze; ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.'”
Halifa mu reče:
“Usnio si! Dobro si vidio i dobro će biti, ako Allah da.”
Ebu Bekr je sazvao šuru da bi se dogovorio. U šuri su bili: Omer ibn el-Hattab, Osman ibn Affan, Alija ibn Ebi-Talib, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn el-Avam, Abdur-Rahman ibn Avf, S'ad ibnu Ebi Vekkas, Ebu Ubejde ibn Džerrah, Abdullah ibn Ebi Evf el-Huzami, Seid ibn Zejd te istaknuti muhadžiri i ensarije, neka je Allah s njima zadovoljan.
Ebu Bekr je rekao: “Neizbrojive su Allahove blagodati, a nagrada je uvijek veća od djela. Allahu pripada hvala za ono što je učinio od vas, ujedinivši vas na jedinstvenoj riječi i popravivši odnose među vama. Uputio vas je na islam i odbio od vas šejtana napasnika. Nije vam dozvoljeno da Mu pripisujete druga, ili da uzmete drugog boga osim Njega. Arapi su danas jedan narod, sinovi jednog oca i jedne majke. Želim da vas podstaknem na odlazak u Šam, u bitku protiv Bizantijaca. Neka Allah učvrsti muslimane i učini Svoju riječ gornjom, a neka muslimani u tome imaju svoj doprinos. Ko pogine poginuo je kao šehid, a ono što ima kod Allaha bolje je za one koji budu dobri. Ko preživi živjet će da bi branio vjeru iščekujući od Allaha da mu da nagradu mudžahida, onoga ko se bori na Allahovom putu. Ovo je moje mišljenje, pa neka svako izloži svoje.”
Svaki je počeo da izlaže svoje viđenje i primjedbe, i da upućuje savjete. Bila su dva mišljenja o tome kako osvojiti Šam.
Prvo je mišljenje bilo da se pošalje velika vojska koja bi otpočela osvajanja odmah po dolasku u Šam. Drugo mišljenje bilo je da se upotrijebi ista taktika u osvajanju Šama, kao što se upotrijebila u osvajanju Iraka, a to je da se pošalje više skupina vojske koje bi nadirale s više strana, a one bi bile potpomognute dobrovoljcima koji bi bili u njihovoj pratnji. Preovladalo je drugo mišljenje.
Nekoliko dana nakon toga Šerahbil je došao na halifin medžlis (sjednicu) i upitao ga:
“Nasljedniče Allahovog Poslanika, zar nisi razmišljao da pošalješ vojsku u Šam (Šam je oblast koja danas obuhvata teritorije današnje Palestine, Sirije, Jordana i Libanona, op.PV)?”
“Jesam, razmišljao sam o tome i nisam nikome ništa govorio o svojim mislima. A ti me ne pitaš, a da nemaš neki razlog”, odgovori halifa.
Šerahbil mu reče:
“Vidio sam te, nasljedniče Allahovog Poslanika, u snu kako hodaš iznad ljudi, po tvrdom i nepristupačnom terenu, preko brda, po kojima se inače ne može hodati. Nastavio si ići dok se nisi popeo na jedno visoko uzvišenje, bio si iznad svih, s tobom su bili ashabi, zatim si se spustio u plodnu dolinu u kojoj bješe oranica, sela i tvrđava.
Rekao si muslimanima: ‘Navalite na Allahove neprijatelje, a ja vam garantujem pobjedu i ratni plijen.’ Muslimani su onda navalili, i ja sam bio s njima i nosio sam zastavu. Uputio sam se prema jednom selu, oni su u njemu od mene zatražili da im pružim sigurnost pa sam ih zaštitio. Potom sam došao i vidio da si zauzeo ogromnu tvrđavu. Allah ti je omogućio pobjedu, neprijatelj se predao, a ti si sjeo na prijestolje koje ti Allah podari. Zatim bi rečeno: ‘Allah ti je omogućio pobjedu, pa zahvali svome Gospodaru i budi Mu u pokornosti, a zatim prouči: ‘Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze; ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.'”
Halifa mu reče:
“Usnio si! Dobro si vidio i dobro će biti, ako Allah da.”
Ebu Bekr je sazvao šuru da bi se dogovorio. U šuri su bili: Omer ibn el-Hattab, Osman ibn Affan, Alija ibn Ebi-Talib, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn el-Avam, Abdur-Rahman ibn Avf, S'ad ibnu Ebi Vekkas, Ebu Ubejde ibn Džerrah, Abdullah ibn Ebi Evf el-Huzami, Seid ibn Zejd te istaknuti muhadžiri i ensarije, neka je Allah s njima zadovoljan.
Ebu Bekr je rekao: “Neizbrojive su Allahove blagodati, a nagrada je uvijek veća od djela. Allahu pripada hvala za ono što je učinio od vas, ujedinivši vas na jedinstvenoj riječi i popravivši odnose među vama. Uputio vas je na islam i odbio od vas šejtana napasnika. Nije vam dozvoljeno da Mu pripisujete druga, ili da uzmete drugog boga osim Njega. Arapi su danas jedan narod, sinovi jednog oca i jedne majke. Želim da vas podstaknem na odlazak u Šam, u bitku protiv Bizantijaca. Neka Allah učvrsti muslimane i učini Svoju riječ gornjom, a neka muslimani u tome imaju svoj doprinos. Ko pogine poginuo je kao šehid, a ono što ima kod Allaha bolje je za one koji budu dobri. Ko preživi živjet će da bi branio vjeru iščekujući od Allaha da mu da nagradu mudžahida, onoga ko se bori na Allahovom putu. Ovo je moje mišljenje, pa neka svako izloži svoje.”
Svaki je počeo da izlaže svoje viđenje i primjedbe, i da upućuje savjete. Bila su dva mišljenja o tome kako osvojiti Šam.
Prvo je mišljenje bilo da se pošalje velika vojska koja bi otpočela osvajanja odmah po dolasku u Šam. Drugo mišljenje bilo je da se upotrijebi ista taktika u osvajanju Šama, kao što se upotrijebila u osvajanju Iraka, a to je da se pošalje više skupina vojske koje bi nadirale s više strana, a one bi bile potpomognute dobrovoljcima koji bi bili u njihovoj pratnji. Preovladalo je drugo mišljenje.
