[Media]

Rušenje evropskih snova i pobjeda muslimanske vojske

Bitka na Hitinu privlači posebnu pažnju zapadnjačkih historičara, jer je bila alarmantan znak okončanja krstaške dominacije na Istoku. Ona je, također, označavala i rušenje evropskih snova koji su bili izvor raspirivanja ovih nepravednih ratova. Ima onih koji nastoje pomutiti očigledan sjaj Salahudinove pobjede tvrdnjama da su neki drugi faktori, a ne vojni, doprinijeli slomu krstaša. Ovakav stav pobija činjenica da pravi vitez zna procjeniti atmosferu toka bitke, prodrijeti u slabosti svojih neprijatelja, te ih tako učiniti uzrocima svoje pobjede. Ovo je Salahudin uspio postići političkim talentom i mudrošću.

Također, treba napomenuti i Čerčilovu analizu Hitinske bitke. On tvrdi da je brojnost islamske vojske glavni faktor njihovog uspjeha. Odgovor na ove tvrdnje je: broj krstaške vojske, koja je pristizala iz različitih franačkih kneževina, bio je mnogo veći od muslimanske vojske, ali tu brojnost nije pratila dobra logistika i mudra strategija. Poznato je da su franački brodovi danima snabdijevali krstaške jurišnike.

Istraživači krstaških ratova su se usredsredili na sedam pohoda, što su bile službene ekspedicije koje su vodili zvanični kraljevi ili zapaženi grofovi. Ne treba zaboraviti brodove koji su, pod crkvenim patronatom, kontinuirano pristizali. Crkva je, kao što je spomenuto slala izaslanstva širom Evrope, od juga od sjevera, obećavajući oprost grijeha svakome ko se ukrca na lađe i otputuje u Svetu zemlju.

Onda, šta će Salahudin uraditi pred vojskama čitavog evropskog kontinenta kada su uz njega samo šamska i egipatska vojska? Nekoliko puta mu je došla pomoć iz Iraka i Arapskog poluotoka, ali je to bivalo rijetko. Naš vitez se požalio abasijskom halifi moleći ga da, duhovnim autoritetom, utječe na muslimanske emire i tražeći da hitno interveniraju. U narednom poglavlju ću spomenuti dio tog pisma. U njemu se navodi da morem svakodnevno dolaze desetine evropskih lađa. Ako krstaši izgube deset vojnika, stiže im sto. Uz sve to, Salahudin se bori s ograničenim sredstvima i limitiranom armijom, mjesto šehida nema ko zauzeti.

Tvrdnje o brojnosti muslimanske vojske bi imale značaja da krstašima nisu pristizali plaćenici kojih je bilo poput pijeska. Tvrdnje o nedostižnoj brojnosti muslimana su puka teorija.

Neki tvrde da sva krstaška vojska nije ušla u borbu (na Hitinu, op.PV.). Nameće se pitanje: zbog čega nije izišla cijela vojska ako je to bila presudna bitka? I zbog čega su, onda, došli iz svoje zemlje?

Naravno, treba spomenuti i atmosferu odigravanja bitke, na što potenciraju evropski analitičari. Kratko rečeno, radilo se o sukobu za prevlast u jerusalemskom kraljevstvu između brojnih grofova i Baldevinovog opunomoćenika Gaja Lizijanskog. Gaj Lizijanski nije posjedovao osobine koje bi ga kandidirale za zapovjedništvo. Preduzeo je teške bitke koje su mu uzdrmale politički ugled. Pod utjecajem savjetnika, bolesni kralj je shvatio grešku imenujući ga zastupnikom zbog čega je požurio razvesti sestru od njega, kako bi prekinuo sve veze s vladarskom kućom.

Nakon toga, umro je Beldevin IV, a Beldevin V imenovan za maloljetnog kralja pod tutorstvom Rejmunda III, vladara Tripolija. Ovo imenovanje je iznjedrilo neprijateljstvo između njega i prethodnog opunomoćenika koji se osamostalio u dva grada. Beldevinova sestra se obratila Herakliju tražeći pravo svoga supruga u vlasti nad Jerusalemom. On je brzo krunisao nju i njenog muža i proglasio ništavnim Rejmundovo namjesništvo. Rejmund je shvatio da će ga ovo uvesti u sukob s vjerskim prvakom, te se povukao u Tripoli. Njegovi rivali, koji su se bojali spajanja Jerusalema i Tripolija bili su zadovoljni. Zbog toga su požurili dati zakletvu Gaju Lizijanskom.

Sve ovo ukazuje da je franačko jedinstvo razbijeno. Podijelili su se na klanove. Svaki svjestan vitez, poput Salahudina, morao bi ovo iskoristiti. Ovoga nije bio svjestan Rene kada je prekršio ugovor sa Salahudinom. Zloupotrijebio je položaj napadajući karavane, u Kereku na karavanskom putu iz Egipta i Šama prema Hidžazu, na najgnusnije i najgrublje načine. I ranije je imao sličnih ispada, pa se ispričavao, priznajući grešku i obavezujući se da će poštivati primirje. Ponovo je grubo prekršio ugovor i, pored toga, uvrijedio sjećanje na Allahovoga Poslanika, s.a.v.s.

[Media]

Salahudin nije bio spreman za parcijalne napade i jednokratne borbe sa skitnicama poput Renea. Najviše što je mogao uraditi je zauzeti njegovu kneževinu. Salahudinova pažnja je usmjerena na bitku velikih razmjera koja će pokrenuti sve krstaše čiji će rezultat biti presudan. Salahudin se zadovoljio da mu jerusalemski kralj pošalje sve što je Rene zaplijenio i oslobodi goloruke hadžije. Rene je pomislio da naš vitez nije spreman za borbu, te se uobrazio odbijajući kraljevo posredništvo. Do Salahudina su doprle riječi kojima ovaj grješnik vrijeđa Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Zakleo se da će mu se osvetiti sabljom. Isukao je sablju, ne zbog odbacivanja njegovog zahtjeva već zbog vrijeđanja Poslanikove, s.a.v.s., časti.

Odmah je, bez ikakvih oklijevanja, počeo pripremati ogromnu vojsku za sukob. Prvo što je imao na umu, kako navodi Ibn Šedad, jeste uputiti se, s dijelom vojske, prema Bosri1 da bi zaštitio hadžijsku karavanu koja je strahovala od Allahovog neprijatelja Renea. Stigao je na cilj, karavana je otputovala pod Allahovom zaštitom. Salahudin je smatrao da treba podučiti Renea, pa je s dvanaest hiljada konjanika krenuo prema Kereku. Napao ga je i posjekao drveće u njegovoj okolini. Isto je uradio i u Šubeku. Rene se nije usudio izići na mejdan.

Salahudin se nije zadovoljio nedaćama koje je priredio Kereku i Šubeku. Krenuo je s sprovođenjem plana kojeg je naumio ostvariti još od kada je osjetio snagu razdora franačkih prvaka, pogotovo od kada mu je jedan od njih zatražio azil moleći za pomoć protiv rivala. Obznanio je mobilizaciju vojske na Arapskom poluostrvu, Egiptu i Šamu. Nije počeo ništa dok svi pozvani nisu bili u pripravnosti. Krenuo je prema Tiberiji, gradu na obalama istoimenoga jezera. Ovaj grad je bio nepristupačan. Stube su podignute s velikim naporima, jer je grad bio snažno utvrđen, zidovi su mu se prostirali do polovine jezera. Salahudin ga je opkolio. Krstaši su znali da je rat počeo u punom jeku. Također su znali da Salahudin nije prekršio ugovor, već da je to Reneovo djelo. Bilo je nužno krenuti u borbu. Jerusalemski kralj je pokrenuo brzu mobilizaciju, jer je Tiberija bila pod njegovom jurisdikcijom, a i u blizini Jerusalema. Muslimani su ga mogli napasti svakoga trena.

Prvi se odazvao Rene, želeći povratiti okrnjeni ugled u Bici kod Kereka i Šubeka. Posredstvom jerusalemske kraljevine, Heraklije je vladarima Tripolija i Antakije zaprijetio crkvenom ekskomunikacijom2 ukoliko posustanu u odlučujućem trenutku. Također je lično ponio sveti simbol, krst raspeća. To je drvo, kako oni tvrde, na kome je razapet Mesih. S udaljenog mjesta je posmatrao okupljanje vojske oko Tiberije, koja je dosegla pedeset hiljada ljudi. Ovdje padaju u vodu argumenti onih koji tvrde da je islamska vojska pobijedila zbog brojnosti. Salahudinova vojska nije bila toliko brojna. Zbog toga je Salahudin poduzeo inicijativu i zakazao sastanak savjetodavnog vijeća. Imanska snaga ga je navela da sačeka završetak džume kada svi klanjači prouče dovu, možda je to bio trenutak njenog prihvaćanja.

Uoči subote je pripremljen plan bitke. Njegova vojska je prešla rijeku Jordan, južno od jezera. Poslao je vojsku prema Safuriji3 gdje su se koncentrirale krstaške snage. Znao je da su krstaši u nedoumici i da nemaju jedinstven stav o borbi. Uputio se prema Tiberiji i ona je, nakon kraće bitke, pala u njegove ruke. Ali, snažno utvrđena i zidovima opasana tvrđava je i dalje bila neosvojiva. U ovoj tvrđavi se nalazila Rejmundova žena s djecom i pratnjom. Poslala je poziv krstašima. Rejmund je podsticao vojsku na odbranu. Borba prsa u prsa je bila neizbježna…

Rajmondova glavna briga nije bila napasti Salahudina, jer je znao s kakvim potencijalom Salahudin ulazi u bitku. Njegov primarni cilj je bio sačuvati samo jednu tvrđavu. Vijeće grofova, na čelu s jerusalemskim kraljem, privatilo je Reneov prijedlog o nužnosti napada. Prethodnica Salahudinove vojske je primjetila krstaške odrede oko svojih položaja. Vitez je bio u potpunoj pripravnosti, zauzeo je položaje oko oaza i izvora. Znao je da žedna vojska ne može dugo izdržati. Voda je jedan od odlučujućih faktora bitke. Pored toga, temperatura je ovoga jula bila mnogo veća nego prijašnjih godina, praćena je žestokim i vrućim vjetrovima. Na sve je ovo Salahudin računao. Francima je bilo bolje da su ostali na starim položajima, da nisu poduzeli ništa po toj žegi. Trebali su sačekati da Salahudin izgubi strpljenje, prvi napadne, osjeti tegobe puta i iscrpi vojsku. Ali, oni su odlučili, kako ih je Rene savjetovao, presjeći put Salahudinovoj vojsci i efikasno okončati bitku.

[Media]

Salahudin je odlučio raspaliti vatru ispred dolazeće vojske. Vjetar je rasturao plamen i vrelinu prema nadolazećim odredima što im je uvećavalo žeđ. Nisu našli ni jedan izvor na kojem bi utolili žeđ, jer je islamska vojska uništila sve bunare. Dr. Ahmed Bejli kaže: “Franci su pokušali sprovesti planirano i presjeći put Sultanu i njegovoj vojsci, te tako ovladati izvorima. Kada god bi zakoračili, našli bi se pod neprijateljskom vatrom.

Ovome treba dodati i veliku potrebu za vodom na bojnom polju. Franci su željeli zauzeti izvore, ali su upali u nedaću. Pod plamtećim sunčevim zracima, muke su im se udvostručile. Nisu imali drveta u čiji hlad bi se sklonili, niti vode kojom bi utolili žeđ. Ovo ih je iscrpilo više i od same muslimanske vojske. Bili su prinuđeni povući se kako bi isplanirali drugačiji scenarij.“

Jedna grupa krstaša se počela povlačiti, ali su muslimani njihovo povlačenje smatrali zamkom, te su ostali na položajima kako ih ne bi otkrili. Salahudin je naredio vojsci da se do jutra odmori u šatorima, ali je postavio stražu. Svi su se nadali pobjedi čiji su se vjesnici već ukazali. Nakon odmora, Sultan je, u vrijeme podnevne žege, naredio napad. Izmoreni žeđu, razbijeni krstaški odredi su se počeli povlačiti po obroncima Hitina. Tjelesa poginulih krstaša su bila razbacana svuda unaokolo. Jedina briga preživjelih bila je sačuvati goli život. Nisu, čak, ni razmišljali o otporu.

Krstaška pozadina je shvatila da se sudbina okrenula protiv njih, i utekla. Preostali su se povukli s hitinskih padina. Željeli su naći sigurno mjesto, ali se nisu uspjeli skloniti od strahota borbi. Uz veliki trud, došli su do kraljevog šatora koga je okruživao veliki broj vojnika, kao da su njegovu zaštitu smatrali jedinim preostalim izlazom. Muslimani su shvatili da je pad ovog šatora presudan za okončanje bitke. Napali su ga s entuzijazmom koji je vodio u smrt. Počela je krvava bitka. Krstaši su uspjeli odvratiti napad. Moral im je slabio, a kralj je izišao vani kao da je htio obznaniti kapitulaciju, nemajući ozbiljne namjere nastaviti borbu. Oficiri muslimanske prethodnice pohrliše prema njemu, te zarobiše svakog ko im se nađe na put. Među zarobljenicima su bili ugledni grofovi, između ostalih Rene i njegov brat.

Na mjestu gdje se nalazio krstaški, muslimani su postavili Salahudinov pobjednički šator. Salahudin je svoj boravak u ovom šatoru počeo namazom zahvale imameći emirima i učenjacima. U kunut-dovi su, uzdignutih ruku, veličali Allaha i zahvaljivali Mu na postignutoj pobjedi. Salahudin je počeo posmatrati okovane zarobljenike. Izmoreni žeđu i gorčinom poraza, izgledali su kao jadnici. Jedan muslimanski vojnik je vodio po četrdeset krstaša na istom lancu i sprovodio ih u Salahudinov šator. U najgorem poniženju bili su Gaj Luzijanski, Žerar od Ridfoa i Rene, vladar Kereka. Sultan je pored sebe postavio jerusalemskog kralja, a pored njega Renea i Žerara.

Sultan je primijetio da kralj umire od žeđi, te mu je pružio pehar hladne vode. Pio je dok se nije zasitio, a ostatak pružio Reneu. Salahudin uzviknu: “Taj prokletnik s mojom dozvolom neće piti vode i tako postati siguran!4 Njegov sud se mora sada izreći.” Salahudin ga, zatim, prozva i uputi mu prijekor zbog kršenja ugovora i prolijevanje krvi nevinih hadžija. Rene osoro uzvrati: “Ovo je kraljevski običaj.” Salahudin se maši sablje i presiječe ga na dva dijela. Gaja Luzijanskog obuze strah. Mislio je da je sljedeći. Salahudin se nasmiješi i odagna mu strah riječima: “Nije kraljevski običaj ubijati druge kraljeve, ali ovaj je prešao sve granice skrnaveći čast Allahovog Poslanika i prijeteći da će spaliti njegovo tijelo. Tada sam dao zavjet i, evo, ispunih ga.”

Bitka se završila krstaškim porazom. Zbog njihovog ogromnog poniženja, najprikladnijim i najupečatljivijim mi se čine riječi historičara Ebu Šame, kojima komentira rezultate bitke: “Oni koji su vidjeli bojno polje Hitina posuto mrtvima, govorili su: ‘Tu ne može biti zarobljenih.’ Opet, oni koji su vidjeli masu zarobljenika, govorili su: ‘Tamo nije bilo mrtvih.'”

Salahudina nije opila pobjeda. Toga su svjesni i franački historičari. Pobjeda mu nije ugušila čovječnost, već ga je obasula blagošću i skromnošću – što je bio rijedak primjer među njegovim rivalima. Uputio se prema tvrđavi Tiberija. U ovom utvrđenju se nalazila grofica Ešiva, Rajmundova žena. Saznavši šta se dogodilo Francima na Hitinu, izgubila je svaku nadu za spasenjem. Izišla je pred Salahudina plačući i moleći ga za sigurnost. On joj smiri savjest i vrati blaženstvo. Naredi joj da s djecom i odabranom pratnjom otiđe mužu. Zabranio je da joj se iko ispriječi na putu, uzevši je pod svoju zaštitu. Nije zadržano ništa od njenog imetka. Salahudin se nije htio uputiti prema El-Kudusu. Zbog straha koji je obuzeo krstaše, mogao je napasti ovaj grad. Ali je, izgleda, mislio da je zauzimanje ratnih luka važnije od El-Kudusa, jer bi se time prekinula najezda sa Zapada.

Zbog toga se uputio prema Akki gdje mu je njen vladar, Žoscelin III, predao ključeve grada pod uvjetom potpune životne i imovinske sigurnosti za njegove stanovnike sa slobodom izbora ostanka ili iseljenja. Salahudin se složio s ovim uvjetima. Njegov primarni cilj je bio oslobođenje zarobljenih muslimana Akke, kojih je bilo više od četiri hiljade, što mu je i pošlo za rukom. Vidjevši njegovu toleranciju, okolni gradovi se odlučiše predati. Tako su se predali Nazaret, Kajsarija5, Hajfa, Safrija, Fula, Šekif, Tur i druga utvrđenja. Salahudin je zavladao i Džubejlom6. Možda je njegova greška bila tolerancija prema preostalim krstašima. Oni su se okupili u Suru i formirali vojsku. To je bila nova opasnost. Ovo je prouzročilo rat koji se mogao izbjeći. Ali, duše su duše…

Iz knjige “Vitez islama – Salahudin Ejubi”
Autor: Muhammed Redžeb el-Bejumi