18-11-2022.09:14
Rušenje evropskih snova i pobjeda muslimanske vojske
Bitka na Hitinu privlači posebnu pažnju zapadnjačkih historičara, jer je bila alarmantan znak okončanja krstaške dominacije na Istoku. Ona je, također, označavala i rušenje evropskih snova koji su bili izvor raspirivanja ovih nepravednih ratova. Ima onih koji nastoje pomutiti očigledan sjaj Salahudinove pobjede tvrdnjama da su neki drugi faktori, a ne vojni, doprinijeli slomu krstaša. Ovakav stav pobija činjenica da pravi vitez zna procjeniti atmosferu toka bitke, prodrijeti u slabosti svojih neprijatelja, te ih tako učiniti uzrocima svoje pobjede. Ovo je Salahudin uspio postići političkim talentom i mudrošću.
Također, treba napomenuti i Čerčilovu analizu Hitinske bitke. On tvrdi da je brojnost islamske vojske glavni faktor njihovog uspjeha. Odgovor na ove tvrdnje je: broj krstaške vojske, koja je pristizala iz različitih franačkih kneževina, bio je mnogo veći od muslimanske vojske, ali tu brojnost nije pratila dobra logistika i mudra strategija. Poznato je da su franački brodovi danima snabdijevali krstaške jurišnike.
Istraživači krstaških ratova su se usredsredili na sedam pohoda, što su bile službene ekspedicije koje su vodili zvanični kraljevi ili zapaženi grofovi. Ne treba zaboraviti brodove koji su, pod crkvenim patronatom, kontinuirano pristizali. Crkva je, kao što je spomenuto slala izaslanstva širom Evrope, od juga od sjevera, obećavajući oprost grijeha svakome ko se ukrca na lađe i otputuje u Svetu zemlju.
Onda, šta će Salahudin uraditi pred vojskama čitavog evropskog kontinenta kada su uz njega samo šamska i egipatska vojska? Nekoliko puta mu je došla pomoć iz Iraka i Arapskog poluotoka, ali je to bivalo rijetko. Naš vitez se požalio abasijskom halifi moleći ga da, duhovnim autoritetom, utječe na muslimanske emire i tražeći da hitno interveniraju. U narednom poglavlju ću spomenuti dio tog pisma. U njemu se navodi da morem svakodnevno dolaze desetine evropskih lađa. Ako krstaši izgube deset vojnika, stiže im sto. Uz sve to, Salahudin se bori s ograničenim sredstvima i limitiranom armijom, mjesto šehida nema ko zauzeti.
Tvrdnje o brojnosti muslimanske vojske bi imale značaja da krstašima nisu pristizali plaćenici kojih je bilo poput pijeska. Tvrdnje o nedostižnoj brojnosti muslimana su puka teorija.
Neki tvrde da sva krstaška vojska nije ušla u borbu (na Hitinu, op.PV.). Nameće se pitanje: zbog čega nije izišla cijela vojska ako je to bila presudna bitka? I zbog čega su, onda, došli iz svoje zemlje?
Naravno, treba spomenuti i atmosferu odigravanja bitke, na što potenciraju evropski analitičari. Kratko rečeno, radilo se o sukobu za prevlast u jerusalemskom kraljevstvu između brojnih grofova i Baldevinovog opunomoćenika Gaja Lizijanskog. Gaj Lizijanski nije posjedovao osobine koje bi ga kandidirale za zapovjedništvo. Preduzeo je teške bitke koje su mu uzdrmale politički ugled. Pod utjecajem savjetnika, bolesni kralj je shvatio grešku imenujući ga zastupnikom zbog čega je požurio razvesti sestru od njega, kako bi prekinuo sve veze s vladarskom kućom.
Nakon toga, umro je Beldevin IV, a Beldevin V imenovan za maloljetnog kralja pod tutorstvom Rejmunda III, vladara Tripolija. Ovo imenovanje je iznjedrilo neprijateljstvo između njega i prethodnog opunomoćenika koji se osamostalio u dva grada. Beldevinova sestra se obratila Herakliju tražeći pravo svoga supruga u vlasti nad Jerusalemom. On je brzo krunisao nju i njenog muža i proglasio ništavnim Rejmundovo namjesništvo. Rejmund je shvatio da će ga ovo uvesti u sukob s vjerskim prvakom, te se povukao u Tripoli. Njegovi rivali, koji su se bojali spajanja Jerusalema i Tripolija bili su zadovoljni. Zbog toga su požurili dati zakletvu Gaju Lizijanskom.
Sve ovo ukazuje da je franačko jedinstvo razbijeno. Podijelili su se na klanove. Svaki svjestan vitez, poput Salahudina, morao bi ovo iskoristiti. Ovoga nije bio svjestan Rene kada je prekršio ugovor sa Salahudinom. Zloupotrijebio je položaj napadajući karavane, u Kereku na karavanskom putu iz Egipta i Šama prema Hidžazu, na najgnusnije i najgrublje načine. I ranije je imao sličnih ispada, pa se ispričavao, priznajući grešku i obavezujući se da će poštivati primirje. Ponovo je grubo prekršio ugovor i, pored toga, uvrijedio sjećanje na Allahovoga Poslanika, s.a.v.s.
Bitka na Hitinu privlači posebnu pažnju zapadnjačkih historičara, jer je bila alarmantan znak okončanja krstaške dominacije na Istoku. Ona je, također, označavala i rušenje evropskih snova koji su bili izvor raspirivanja ovih nepravednih ratova. Ima onih koji nastoje pomutiti očigledan sjaj Salahudinove pobjede tvrdnjama da su neki drugi faktori, a ne vojni, doprinijeli slomu krstaša. Ovakav stav pobija činjenica da pravi vitez zna procjeniti atmosferu toka bitke, prodrijeti u slabosti svojih neprijatelja, te ih tako učiniti uzrocima svoje pobjede. Ovo je Salahudin uspio postići političkim talentom i mudrošću.
Također, treba napomenuti i Čerčilovu analizu Hitinske bitke. On tvrdi da je brojnost islamske vojske glavni faktor njihovog uspjeha. Odgovor na ove tvrdnje je: broj krstaške vojske, koja je pristizala iz različitih franačkih kneževina, bio je mnogo veći od muslimanske vojske, ali tu brojnost nije pratila dobra logistika i mudra strategija. Poznato je da su franački brodovi danima snabdijevali krstaške jurišnike.
Istraživači krstaških ratova su se usredsredili na sedam pohoda, što su bile službene ekspedicije koje su vodili zvanični kraljevi ili zapaženi grofovi. Ne treba zaboraviti brodove koji su, pod crkvenim patronatom, kontinuirano pristizali. Crkva je, kao što je spomenuto slala izaslanstva širom Evrope, od juga od sjevera, obećavajući oprost grijeha svakome ko se ukrca na lađe i otputuje u Svetu zemlju.
Onda, šta će Salahudin uraditi pred vojskama čitavog evropskog kontinenta kada su uz njega samo šamska i egipatska vojska? Nekoliko puta mu je došla pomoć iz Iraka i Arapskog poluotoka, ali je to bivalo rijetko. Naš vitez se požalio abasijskom halifi moleći ga da, duhovnim autoritetom, utječe na muslimanske emire i tražeći da hitno interveniraju. U narednom poglavlju ću spomenuti dio tog pisma. U njemu se navodi da morem svakodnevno dolaze desetine evropskih lađa. Ako krstaši izgube deset vojnika, stiže im sto. Uz sve to, Salahudin se bori s ograničenim sredstvima i limitiranom armijom, mjesto šehida nema ko zauzeti.
Tvrdnje o brojnosti muslimanske vojske bi imale značaja da krstašima nisu pristizali plaćenici kojih je bilo poput pijeska. Tvrdnje o nedostižnoj brojnosti muslimana su puka teorija.
Neki tvrde da sva krstaška vojska nije ušla u borbu (na Hitinu, op.PV.). Nameće se pitanje: zbog čega nije izišla cijela vojska ako je to bila presudna bitka? I zbog čega su, onda, došli iz svoje zemlje?
Naravno, treba spomenuti i atmosferu odigravanja bitke, na što potenciraju evropski analitičari. Kratko rečeno, radilo se o sukobu za prevlast u jerusalemskom kraljevstvu između brojnih grofova i Baldevinovog opunomoćenika Gaja Lizijanskog. Gaj Lizijanski nije posjedovao osobine koje bi ga kandidirale za zapovjedništvo. Preduzeo je teške bitke koje su mu uzdrmale politički ugled. Pod utjecajem savjetnika, bolesni kralj je shvatio grešku imenujući ga zastupnikom zbog čega je požurio razvesti sestru od njega, kako bi prekinuo sve veze s vladarskom kućom.
Nakon toga, umro je Beldevin IV, a Beldevin V imenovan za maloljetnog kralja pod tutorstvom Rejmunda III, vladara Tripolija. Ovo imenovanje je iznjedrilo neprijateljstvo između njega i prethodnog opunomoćenika koji se osamostalio u dva grada. Beldevinova sestra se obratila Herakliju tražeći pravo svoga supruga u vlasti nad Jerusalemom. On je brzo krunisao nju i njenog muža i proglasio ništavnim Rejmundovo namjesništvo. Rejmund je shvatio da će ga ovo uvesti u sukob s vjerskim prvakom, te se povukao u Tripoli. Njegovi rivali, koji su se bojali spajanja Jerusalema i Tripolija bili su zadovoljni. Zbog toga su požurili dati zakletvu Gaju Lizijanskom.
Sve ovo ukazuje da je franačko jedinstvo razbijeno. Podijelili su se na klanove. Svaki svjestan vitez, poput Salahudina, morao bi ovo iskoristiti. Ovoga nije bio svjestan Rene kada je prekršio ugovor sa Salahudinom. Zloupotrijebio je položaj napadajući karavane, u Kereku na karavanskom putu iz Egipta i Šama prema Hidžazu, na najgnusnije i najgrublje načine. I ranije je imao sličnih ispada, pa se ispričavao, priznajući grešku i obavezujući se da će poštivati primirje. Ponovo je grubo prekršio ugovor i, pored toga, uvrijedio sjećanje na Allahovoga Poslanika, s.a.v.s.