Dok su se vraćali iz škole kući, koračajući stazom prekrivenom suhim lišćem, Abdullah i Zejid razgovarali su o predstojećem vikendu. -- Ni ovog vikenda nećemo imati mektepsku nastavu. Efendija je još uvijek bolestan -- reče Zejid.
-- Čuo sam od svog oca da se oporavlja od operacije i da je na kućnom liječenju -- reče Abdullah i dodade:
-- Mogli bismo ga posjetiti. Vjerujem da bi efendiji bilo drago da nas vidi. A to nam je i obaveza.
-- Kako to misliš obaveza? -- začuđeno upita Zejid.
-- Pa znaš, po hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svaki musliman ima pet obaveza prema bratu muslimanu: da mu odgovori na selam, da ga posjeti ako je bolestan, da mu isprati dženazu, da mu se odazove kad ga na gozbu pozove i da za njega uputi dovu kad kihne i kaže elhamdulillah (Buhari).
-- U pravu si. Bio sam zaboravio na taj hadis. Mislim da bi naša posjeta obradovala efendiju. A vjerujem da će i naši drugovi rado poći s nama -- dodade Zejid.
Ubrzo su dječaci obavijestili i svoje drugare o namjeri da posjete imama. Hasan se odmah javio da će on ponijeti kolače -- hediju za bolesnog efendiju. Amina i Fatima napravile su crtež na kojem su ispisale dovu koja se uči bolesniku, a koja je preporuka Poslanika, alejhis-selam. Na kraju su crtež ukrasile imenima svoje družine. Zejid i Salih spremili su divan buket cvijeća, mali znak pažnje bolesnom efendiji. Abdullah predloži da svoj dolazak unaprijed najave imamu, te da u posjetu odu u ono vrijeme u kojem efendiji najviše odgovara da ih primi. Dovoljno je da u posjetu ode njih dvoje ili troje i oni će u ime ostalih predati poklon efendiji i poželjeti mu brz oporavak i, naravno, prenijeti selam od ostalih. Jer "kod bolesnika se ne sjedi dugo i ne trebaju praviti gužvu i otežati bolesniku", prisjećao se Abdullah adaba prilikom posjete bolesniku, koje su učili u mektebu. Ostalima se dopao Abdullahov prijedlog i dogovoriše se da u posjetu odu Abdullah, Zejid i Hasan.
Stanje bolesti je stanje nevolje i iskušenja za samoga bolesnika i on u takvom stanju ima izraženu potrebu za pažnjom, utjehom i svakom vrstom podrške i pomoći. Dječaci se dogovoriše da će u posjeti pričati o lijepim stvarima koje će oraspoložiti efendiju i da će doviti za efendijino ozdravljenje.
Efendija je bio jako sretan kad je vidio dječake. Ponaosob se raspitivao i za sve ostale. Zejid i Hasan predadoše mu cvijeće i kolače, a Abdullah je prenio selame od svih i pokazao efendiji crtež koji su napravile Amina i Fatima. Zatim je pročitao dovu: "Es'elullahel-azime, Rabbel-aršil-azimi en ješfijeke! -- Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara velikog Prijestolja, da te izliječi!" (Ahmed, vjerodostojan)
Ovom posjetom dječaci su pokazali da su odlično savladali lekciju o adabima o posjeti bolesniku, te su svog efendiju učinili sretnim što ima tako dobre učenike.
Na kraju posjete efendija se zahvali dječacima, prouči dovu za njih i obradova ih hadisom koji dječaci do tad nisu čuli: "Koji god čovjek ujutro krene da posjeti bolesnika, sa njim zajedno izađe sedamdeset hiljada meleka, koji za njega mole oprost sve dok ne svane. A ko krene u posjetu bolesniku uvečer, sa njim izađe sedamdeset hiljada meleka koji za njega mole oprost sve dok se ne smrkne." (Ebu Davud, vjerodostojan)
-- Čuo sam od svog oca da se oporavlja od operacije i da je na kućnom liječenju -- reče Abdullah i dodade:
-- Mogli bismo ga posjetiti. Vjerujem da bi efendiji bilo drago da nas vidi. A to nam je i obaveza.
-- Kako to misliš obaveza? -- začuđeno upita Zejid.
-- Pa znaš, po hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svaki musliman ima pet obaveza prema bratu muslimanu: da mu odgovori na selam, da ga posjeti ako je bolestan, da mu isprati dženazu, da mu se odazove kad ga na gozbu pozove i da za njega uputi dovu kad kihne i kaže elhamdulillah (Buhari).
-- U pravu si. Bio sam zaboravio na taj hadis. Mislim da bi naša posjeta obradovala efendiju. A vjerujem da će i naši drugovi rado poći s nama -- dodade Zejid.
Ubrzo su dječaci obavijestili i svoje drugare o namjeri da posjete imama. Hasan se odmah javio da će on ponijeti kolače -- hediju za bolesnog efendiju. Amina i Fatima napravile su crtež na kojem su ispisale dovu koja se uči bolesniku, a koja je preporuka Poslanika, alejhis-selam. Na kraju su crtež ukrasile imenima svoje družine. Zejid i Salih spremili su divan buket cvijeća, mali znak pažnje bolesnom efendiji. Abdullah predloži da svoj dolazak unaprijed najave imamu, te da u posjetu odu u ono vrijeme u kojem efendiji najviše odgovara da ih primi. Dovoljno je da u posjetu ode njih dvoje ili troje i oni će u ime ostalih predati poklon efendiji i poželjeti mu brz oporavak i, naravno, prenijeti selam od ostalih. Jer "kod bolesnika se ne sjedi dugo i ne trebaju praviti gužvu i otežati bolesniku", prisjećao se Abdullah adaba prilikom posjete bolesniku, koje su učili u mektebu. Ostalima se dopao Abdullahov prijedlog i dogovoriše se da u posjetu odu Abdullah, Zejid i Hasan.
Stanje bolesti je stanje nevolje i iskušenja za samoga bolesnika i on u takvom stanju ima izraženu potrebu za pažnjom, utjehom i svakom vrstom podrške i pomoći. Dječaci se dogovoriše da će u posjeti pričati o lijepim stvarima koje će oraspoložiti efendiju i da će doviti za efendijino ozdravljenje.
Efendija je bio jako sretan kad je vidio dječake. Ponaosob se raspitivao i za sve ostale. Zejid i Hasan predadoše mu cvijeće i kolače, a Abdullah je prenio selame od svih i pokazao efendiji crtež koji su napravile Amina i Fatima. Zatim je pročitao dovu: "Es'elullahel-azime, Rabbel-aršil-azimi en ješfijeke! -- Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara velikog Prijestolja, da te izliječi!" (Ahmed, vjerodostojan)
Ovom posjetom dječaci su pokazali da su odlično savladali lekciju o adabima o posjeti bolesniku, te su svog efendiju učinili sretnim što ima tako dobre učenike.
Na kraju posjete efendija se zahvali dječacima, prouči dovu za njih i obradova ih hadisom koji dječaci do tad nisu čuli: "Koji god čovjek ujutro krene da posjeti bolesnika, sa njim zajedno izađe sedamdeset hiljada meleka, koji za njega mole oprost sve dok ne svane. A ko krene u posjetu bolesniku uvečer, sa njim izađe sedamdeset hiljada meleka koji za njega mole oprost sve dok se ne smrkne." (Ebu Davud, vjerodostojan)
