Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle, i neka su Salavat i Selam na Njegovog Poslanika.
Od Allahovih neizmjernih blagodati prema ljudima je što im je stvorio odjeću kako bi s njome prekrili svoja stidna mjesta i sačuvali ponos, dostojanstvo i čast, "O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili." (El-E'araf, 26)
Šerijat, iako je u osnovi dao čovjeku širinu u oblačenju, tj. izbor u oblačenju prepustio je njegovoj slobodnoj volji, ipak nije ostavio propise odjevanja nedefinisane. Pojašnjeno nam kakva odjeća je dopuštena a kakva zabranjena, šta smo obavezni prekriti od našeg tijela, šta je pohvalno ili pokuđeno, a šta je od toga zabranjeno.
Kada je oblačenje u pitanju, preovladava temeljni princip dozvoljenosti, dok ono što je zabranjeno ili pokuđeno definisano je opštim pravilima i smjernicama, koje su većinom vezane za cjelokupna moralna vjerska načela (zabrana poistovjećivanja muškaraca i žena, zabrana oholosti, zabrana oponašanja stanovnika vatre i sl.)
Uvaženi šejh Bekr b. Abdullah Ebu Zejd, rahimehullah, govoreći o najbitnijim principima oblačenja u Islamu, kaže:
"Pripazite na lijep izgled, prikladnost u oblačenju i oblačite ono što ljudi inače oblače a ne kosi se sa čistim šerijatom. To je univerzalni šerijatski princip koji počiva na dva velika temelja:
Prvi temelj: Da se oblači odjeća koja je zastupljena u običajima naroda određene zemlje, koji se ne kose sa šerijatskim normama.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: "Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, uputa u odjevanju je da oblači ono što mu je Allah, azze ve dželle, olakšao od odjeće u svojoj zemlji. Imao je običaj da nosi košulje, turbane, izar (donji prekrivač), rida (gornji prekrivač) i kaput, oblačio je odjeću od pamuka, vune i dr., oblačio je i odjeću koja je dolazila iz Jemena itd. Radi toga, njegov sunnet nalaže da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće koju nalazi u svojoj zemlji, pa makar bila skupocjena i kvalitetna..."
Ibn Akil, rahimehullah, rekao je: "Ne treba napuštati običaje naroda u oblačenju, osim ako je riječ o haramu."
Kaže Ibn Abdul-Kavijj, rahimehullah, u svom spjevu o adabima: "I pogrešno je odjevati odjeću prepoznatljivu, koja oslikava tjelo, osim za supruga i vlasnika..."
Imam Sefarini, rahimehullah, pojašnjavajući njegove riječi, u djelu Giza'ul-elbab, kaže sljedeće: "Pod odjećom koja je prepoznatljiva misli se na odjeću koja je suprotna prilagodnoj odjeći zemlje u kojoj boravi i sl., ... i zato što ga prepoznatljiva odjeća izlaže omaložavanju, podcjenjivanju i sl...."
Zatim je Sefarini, rahimehullah, prenjeo citat El-Džejlanija iz djela El-Gunje koji kaže: "Među odjeću koja ne dolikuje i od koje treba biti daleko spada svaka odjeća s kojom čovjek biva poznat i prepoznatljiv među ljudima, kao da ostavi običaj svoje zemlje i svoga plemena. Treba oblačiti ono što oni oblače, kako ne bi na njega pokazivali prstima, i kako ih ne bi naveo - svojom krivicom - da ga ogovaraju i radi toga zaradi grijeh, zajedno s njima, zato što je bio povodom toga."
Nakon toga je prenjeo da je Imam Ahmed, rahimehullah, jednom prilikom vidio nekog čovjeka da je obukao kaput prošaran bijelo-crnim linijama, na što je rekao: "Ostavi to i obuci odjeću koja se nosi u tvom narodu!" Te mu je rekao: "Ta odjeća nije haram, da smo sada u Mekki ili Medini ne bi ti ništa prigovorio." Tj. zato što je to bila odjeća stanovnika Mekke i Medine. (Završen citat Imama Sefarinija, rahimehullah)
Iz spomenutog možeš zaključiti: da se odjeća koju neki omladinci našeg vremena oblače iz vjerskih ubjeđenja, u centru Arapskog poluotoka, koja je suprotna svojstvima odjeće svoga naroda, smatra napuštanjem običaja na kojima je bio Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće u svom kraju, tj. u stilu i svojstvima. Ta odjeća, koju uvoze iz vana i oblače iz vjerskih ubjeđenja, smatra se suprostavljanjem sunnetu i ostavljanjem odjeće koja je poznata i prihvaćena među narodom. Taj postupak je povodom gibeta (ogovaranja), prepoznavanja i izdvajanja od drugih ljudi, pokazivanjem na njega prstima iz omalovažavanja i gubljenja opšteg balansa u društvu. Spomenuto će još više razjasniti ono što će naknadno biti spomenuto.
Drugi temelj: Zabrana oblačenja prepoznatljive odjeće (ar. libasuš-šuhre). Vjerodostojno je zabilježeno u predaji koju je prenjeo Ibn Omer, radijallahu anhuma, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Onaj ko obuče prepoznatljivu odjeću, Allah će ga na Sudnjem danu odjenuti odjećom poniženja – a u drugoj predaji: istom odjećom – a zatim će se potpaliti u njoj vatom." Zabilježio ga je Ebu Davud.
Od Allahovih neizmjernih blagodati prema ljudima je što im je stvorio odjeću kako bi s njome prekrili svoja stidna mjesta i sačuvali ponos, dostojanstvo i čast, "O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili." (El-E'araf, 26)
Šerijat, iako je u osnovi dao čovjeku širinu u oblačenju, tj. izbor u oblačenju prepustio je njegovoj slobodnoj volji, ipak nije ostavio propise odjevanja nedefinisane. Pojašnjeno nam kakva odjeća je dopuštena a kakva zabranjena, šta smo obavezni prekriti od našeg tijela, šta je pohvalno ili pokuđeno, a šta je od toga zabranjeno.
Kada je oblačenje u pitanju, preovladava temeljni princip dozvoljenosti, dok ono što je zabranjeno ili pokuđeno definisano je opštim pravilima i smjernicama, koje su većinom vezane za cjelokupna moralna vjerska načela (zabrana poistovjećivanja muškaraca i žena, zabrana oholosti, zabrana oponašanja stanovnika vatre i sl.)
Uvaženi šejh Bekr b. Abdullah Ebu Zejd, rahimehullah, govoreći o najbitnijim principima oblačenja u Islamu, kaže:
"Pripazite na lijep izgled, prikladnost u oblačenju i oblačite ono što ljudi inače oblače a ne kosi se sa čistim šerijatom. To je univerzalni šerijatski princip koji počiva na dva velika temelja:
Prvi temelj: Da se oblači odjeća koja je zastupljena u običajima naroda određene zemlje, koji se ne kose sa šerijatskim normama.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: "Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, uputa u odjevanju je da oblači ono što mu je Allah, azze ve dželle, olakšao od odjeće u svojoj zemlji. Imao je običaj da nosi košulje, turbane, izar (donji prekrivač), rida (gornji prekrivač) i kaput, oblačio je odjeću od pamuka, vune i dr., oblačio je i odjeću koja je dolazila iz Jemena itd. Radi toga, njegov sunnet nalaže da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće koju nalazi u svojoj zemlji, pa makar bila skupocjena i kvalitetna..."
Ibn Akil, rahimehullah, rekao je: "Ne treba napuštati običaje naroda u oblačenju, osim ako je riječ o haramu."
Kaže Ibn Abdul-Kavijj, rahimehullah, u svom spjevu o adabima: "I pogrešno je odjevati odjeću prepoznatljivu, koja oslikava tjelo, osim za supruga i vlasnika..."
Imam Sefarini, rahimehullah, pojašnjavajući njegove riječi, u djelu Giza'ul-elbab, kaže sljedeće: "Pod odjećom koja je prepoznatljiva misli se na odjeću koja je suprotna prilagodnoj odjeći zemlje u kojoj boravi i sl., ... i zato što ga prepoznatljiva odjeća izlaže omaložavanju, podcjenjivanju i sl...."
Zatim je Sefarini, rahimehullah, prenjeo citat El-Džejlanija iz djela El-Gunje koji kaže: "Među odjeću koja ne dolikuje i od koje treba biti daleko spada svaka odjeća s kojom čovjek biva poznat i prepoznatljiv među ljudima, kao da ostavi običaj svoje zemlje i svoga plemena. Treba oblačiti ono što oni oblače, kako ne bi na njega pokazivali prstima, i kako ih ne bi naveo - svojom krivicom - da ga ogovaraju i radi toga zaradi grijeh, zajedno s njima, zato što je bio povodom toga."
Nakon toga je prenjeo da je Imam Ahmed, rahimehullah, jednom prilikom vidio nekog čovjeka da je obukao kaput prošaran bijelo-crnim linijama, na što je rekao: "Ostavi to i obuci odjeću koja se nosi u tvom narodu!" Te mu je rekao: "Ta odjeća nije haram, da smo sada u Mekki ili Medini ne bi ti ništa prigovorio." Tj. zato što je to bila odjeća stanovnika Mekke i Medine. (Završen citat Imama Sefarinija, rahimehullah)
Iz spomenutog možeš zaključiti: da se odjeća koju neki omladinci našeg vremena oblače iz vjerskih ubjeđenja, u centru Arapskog poluotoka, koja je suprotna svojstvima odjeće svoga naroda, smatra napuštanjem običaja na kojima je bio Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće u svom kraju, tj. u stilu i svojstvima. Ta odjeća, koju uvoze iz vana i oblače iz vjerskih ubjeđenja, smatra se suprostavljanjem sunnetu i ostavljanjem odjeće koja je poznata i prihvaćena među narodom. Taj postupak je povodom gibeta (ogovaranja), prepoznavanja i izdvajanja od drugih ljudi, pokazivanjem na njega prstima iz omalovažavanja i gubljenja opšteg balansa u društvu. Spomenuto će još više razjasniti ono što će naknadno biti spomenuto.
Drugi temelj: Zabrana oblačenja prepoznatljive odjeće (ar. libasuš-šuhre). Vjerodostojno je zabilježeno u predaji koju je prenjeo Ibn Omer, radijallahu anhuma, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Onaj ko obuče prepoznatljivu odjeću, Allah će ga na Sudnjem danu odjenuti odjećom poniženja – a u drugoj predaji: istom odjećom – a zatim će se potpaliti u njoj vatom." Zabilježio ga je Ebu Davud.
