[Media]

Es-selamu alejkum! Nailazio sam na različite odgovore po pitanju zekata na poljoprivredne proizvode i volio bih da mi to objasnite. Radi se o tome da bavljenje poljoprivredom zahtijeva brojne troškove, kao što su izdaci za sjemena, gnojiva, sredstva za zaštitu od korova i bolesti, obradu zemljišta, žetvu i sl., pa me zanima da li se prilikom davanja zekata ovi troškovi mogu izuzeti iz ukupne vrijednosti usjeva, a potom dati zekat na preostalu količinu?

Ve alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Svevišnji Allah propisao je zekat na poljoprivredne proizvode, a na to ukazuje nekoliko kur’anskih ajeta:

“O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo…” (El-Bekara, 267)

“On je Taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite – jedite plodove njihove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike.” (El-En’am, 141)

Definirajući mjeru koja se zekatom daje na poljoprivredne proizvode, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Na ono što se natapa s neba, sa izvora ili putem korijenja crpi vodu iz zemlje (prirodnim putem) daje se desetina, a na ono što se natapa navodnjavanjem (vještačkim putem) daje se pola desetine.“ (Buhari)

Ovi tekstovi ukazuju na obligatnost zekata na poljoprivredne proizvode, definiraju mjeru koja se u tu svrhu daje i ukazuju na razliku u slučaju kada se usjevi natapaju prirodnim i vještačkim putem.

Da bi zemljoradnik mogao uspješno eksploatirati zemlju i ostvariti profit, potrebno je mnogo truda i mnogo ulaganja. Nekada su ti troškovi toliko visoki da ih zemljoradnik ne može podnijeti i biva prisiljen zadužiti se. U tim okolnostima učestala su i pitanja o zekatu i da li se troškovi zemljoradnje mogu izuzeti iz ukupne količine usjeva i plodova na koje se daje zekat.
Mišljenja učenjaka o troškovima zemljoradnje po pitanju zekata

Izrazita većina islamskih učenjaka smatra da se zekat daje na ukupnu količinu usjeva i plodova bez izdvajanja troškova obrade zemljišta, sjemena, naknade za radnike i sl. To je stav četiri poznata mezheba, kao i Akademije za fikh pri Svjetskoj islamskoj ligi i mnogih savremenih učenjaka.

Hanefijski učenjak Ibn Abidin kaže: “Dužnost je na ime zekata izdvojiti jednu desetinu (usjeva koji su prirodno natapani) i polovinu desetine (usjeva koji su navodnjavani vještački) ne izuzimajući naknade radnika, troškove oranja, navodnjavanja, naknade čuvara i sl.” (Redul-muhtar)

Malikijski učenjak Hattab navodi: “Ako bi vlasnik usjeva unajmio radnike za žetvu, vršidbu, branje ili skupljanje plodova, plaćajući im u plodovima, svejedno u određenoj mjeri ili u procentu, kao što je trećina ili četvrtina, to se sve zbraja i na sve skupa dužan je dati zekat.” (Mevahibul-Dželil)

Imam Nevevi, veliki učenjak šafijskog mezheba, kaže: “Troškove skladištenja, ubiranja, žetve, transporta, vršidbe, pljevidbe, čuvanja i sve druge troškove snosi isključivo vlasnik, ništa od toga neće se odbijati na ime zekata. Po tom pitanju nema razilaženja.” (El-Medžmu)

Hanbelijski učenjak Ibn Kudama kaže: “Troškove koji prate usjeve sve do izdvajanja zekata snosi njihov vlasnik; jer usjevi se tretiraju poput stoke, a troškove uzgoja stoke i prehrane snosi njihov vlasnik sve dok se ne udijeli zekat. Na isti način tretiraju se i usjevi.” (El-Mugni)

Nasuprot ovom mišljenju, jedna skupina učenjaka smatra da se troškovi odbijaju od ukupne vrijednosti usjeva, a potom se daje zekat na preostale usjeve ukoliko dosežu nisab. Ovo mišljenje prenosi se od Ataa b. Ebu Rebbaha, a odabrao ga je i malikijski učenjak Ibn Arabi. Neki savremeni učenjaci, od kojih su Siddik Muhammed ed-Darir i Jusuf el-Karadavi, prihvatili su ovo mišljenje, ali su naglasili da se troškovi navodnjavanja ne izuzimaju. (Vidjeti: Ibn Ebu Šejba, 2/377, br. 10095; Mubarekfuri, Tuhfetul-Ahvezi; Darir, Bahsun aniz-zekah; Medželetu Medžmeil-fikhil-islami; Karadavi, Fikhuz-zekah; Tejsir Burmu, Hasmun-nefekat; Medželetu džamiatid-Dimešk)

[Media]

Argumenti prvog mišljenja

Prvo mišljenje bazira se na ajetima i hadisima kojima se uopćeno propisuje zekat na usjeve. Ti argumenti odnose se na ukupnu količinu usjeva i bez jasnog dokaza nije moguće izuzeti jedan njihov dio i limitirati propis koji je jasnim tekstom uspostavljen.

Drugi dokaz derivira se iz riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojima je odredio da se visina zekata razlikuje na osnovu načina navodnjavanja: prirodnim ili vještačkim putem. Naime, izuzimanjem troškova iz zekatske imovine, visina zekata koja se daje na poljoprivredne usjeve bila bi jednaka, svejedno navodnjavali se prirodno ili vještački, čime bi propis koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, utemeljio bio poništen, a to je nedopustivo.

Treći dokaz bazira se na analogiji, s obzirom na to da se usjevi i plodovi po pitanju zekata mogu usporediti sa stokom na koju se daje zekat. Troškove čuvanja stoke, ishrane i brige o njoj snosi vlasnik tokom cijele godine sve dok se ne udijeli zekat, a takav je slučaj i sa usjevima, sve troškove vezane za njih snosi vlasnik.

Četvrti dokaz: Ako bi se iz usjeva izuzela vrijednost troškova, time bi se zekat davao samo na profit, a ne bi se davao na glavnicu. Međutim, ne postoji imovina na koju se daje zekat na način da se izostavi glavnica dajući zekat samo na profit, tako da ni usjevi i plodovi ne bi trebali biti izuzetak.

(Vidjeti: Ibn Kudama, El-Mugni; Tejsiru Burmu; Hasmun-nefekat; Medželetu džamiatid-Dimešk)
Argumenti drugog mišljenja

Prvi dokaz je hadis u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada izvršite procjenu količine (zekata) na još neubrane plodove, uzmite (zekat), a jednu trećinu ostavite. Ukoliko ne ostavite trećinu, onda ostavite barem četvrtinu.” (Tirmizi, daif)

Ibn Arabi u komentaru ovog hadisa kaže da je na osnovu vlastitog iskustva ustanovio da je u većini slučajeva upravo ta mjera (trećina ili četvrtina) srazmjerna troškovima zemljoradnje.

Ovom argumentu osporava se vjerodostojnost hadisa, s obzirom na to da je hadis slab kada je riječ o lancu prenosilaca. Zatim, tekst hadisa ne ukazuje na spomenuto značenje, s obzirom na to da su ga drugi učenjaci protumačili u značenju da, nakon što izaslanik zadužen za prikupljanje zekata uzme desetinu ili petinu usjeva, trećinu ili četvrtinu toga ostavi vlasniku imetka, kako bi on to udijelio siromašnim komšijama i rodbini, jer oni su promatrali te plodove očekuju da će im nešto od njih biti udijeljeno. Na to ukazuje i sam tekst hadisa, jer je upotrebljen izraz: “Uzmite”, a uzima se desetina ili petina, “i ostavite jednu trećinu”, tj. dijela koji ste uzeli.

Drugi dokaz bazira se na koristima koje se izuzimanjem troškova iz zekata ostvaruju, a kompatibilne su intencijama šerijata. Neke od tih koristi su olakšavanje zemljoradnicima, što rezultira povećanjem proizvodnje, a samim tim i imovine na koju se daje zekat. Olakšati zemljoradnju strateški je interes u vremenu kada se svijet masovno okreće od zemljoradnje jer takav trend mogao bi rezultirati nestašicom hrane.

Ovom se argumentu oponira time da se interes zemljoradnika kao i cjelokupnog društva neće ostvariti tom neznatnom uštedom koju bi ostvarili smanjenjem zekata. Izuzimanjem troškova zemljoradnje iz imovine na koju se daje zekat zemljoradnik bi praktično umanjio svoje troškove za svega 5 ili 10%, a preostalih 95 ili 90% i dalje bi snosio sam. Dakle, radi se o neznatnom procentu koji neće utjecati na intenzitet bavljenja zemljoradnjom niti će ostvariti spomenute koristi. Ti interesi mogu se ostvariti ekonomskim poticajem koji treba pružiti vlada putem beskamatnih kredita, smanjenja poreza na sredstva koja se koriste u zemljoradnji, edukacijom i stručnim savjetovanjem i drugim praktičnim metodama kojima se zemljoradnja pospješuje.

Treći dokaz: Kada bi imovina koja se utroši na obradu zemljišta ostala neutrošena u ruci zemljoradnika i ispunila uvjete zekata, na nju bi se na ime zekata dala jedna četvrtina desetine, odnosno 2,5%. Kako je onda moguće da, nakon što bude utrošena, zemljoradnik daje 2 ili 4 puta više od toga, tj. 5 ili 10% te imovine?

[Media]

Ovom argumentu oponira se time da se propis mijenja shodno promjeni stanja. Tako naprimjer, ako bi čovjek kupio dvadeset ovaca s namjerom da njima trguje, bit će dužan od njihove vrijednosti dati 2,5% na ime zekata, iako, kada se u obzir uzmu uvjeti zekata na stoku, taj broj ovaca ne doseže nisab i zekat na njih nije obavezan.

Učenjaci koji smatraju da se troškovi zemljoradnje izuzimaju, ali se ne izuzimaju troškovi navodnjavanja, pozivaju se na hadis kojim se visina zekata određuje ovisno o načinu navodnjavanja na jednu desetinu, odnosno polovinu desetine. Naime, ako bi se izuzeli troškovi navodnjavanja, to bi anuliralo propis koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspostavio odredivši da se visina zekata razlikuje shodno načinu navodnjavanja, jer bi u tom slučaju visina zekata bila istovjetna. Da se ostali troškovi izuzimaju, može se naslutiti iz senzibilnosti šerijatskih propisa spram teškoća kojima se zemljoradnik suočava ako zemlju vještački navodnjava. Naime, šerijatski propisi uzeli su u obzir tu teškoću i kompenzirali je reducirajući zekat na pola, a najuočljivije mjerilo po kojem su se obradive površine razlikovale u vremenu poslanstva jeste upravo način natapanja. Što se tiče ostalih troškova zemljoradnje, šerijatski propisi nisu ih uvažili niti su ih anulirali, ali je bliže duhu šerijata da se troškovi zemljoradnje, koji su u našem vremenu itekako značajni, izuzmu iz imovine na koju se daje zekat, a na to ukazuju dvije činjenice:

Prva je da šerijatski propisi uzimaju u obzir teškoću navodnjavanja, kao što je već spomenuto, a u nekim situacijama zekat biva potpuno anuliran zbog teškoće, kao što je slučaj sa stokom koja se stajski hrani (nije na paši), na takvu stoku opće se ne daje zekat. Prema tome, nije čudo ako bi se i ova teškoća uzela u obzir izuzimajući troškove zemljoradnje iz imovine na koju se daje zekat.

Druga činjenica jeste da se imovina koju čovjek stekne ne smatra profitom ako je na putu njenog stjecanja utrošena vrijednost te imovine. Troškovi obrade zemljišta su poput imovine koju zemljoradnik kupi i zato se na dio usjeva u vrijednosti tih troškova ne daje zekat. Ovdje se iz troškova obrade zemljišta izuzima navodnjavanje, jer su troškovi navodnjavanja već kompenzirani smanjenjem zekata sa desetine na petinu. (Vidjeti: Baberti, El-Inaje; Karadavi, Fikhuz-zekah)

Ovom argumentu može se prigovoriti time da je Zakonodavac uvažio jednu vrstu troškova, a to su troškovi navodnjavanja, a na ostale troškove nije se osvrnuo iako su u vremenu poslanstva postojali brojni drugi troškovi; jer zemljoradnja, ma kako primitivna bila, iziskuje trud i troškove mimo navodnjavanja, te kada bi ti troškovi imali utjecaj na visinu zekata, Zakonodavac bi na to eksplicitno ukazao, ali s obzirom na to da na njih nije ukazano – obaveza zekata ostaje nepromijenjena.

Drugom dijelu ovog dokaza odgovara se time da ostvarivanje profita nije uvjet da zekat bude obavezan ukoliko glavnica ispunjava uvjete zekata. Tako se na trgovačku robu daje zekat ako doseže nisab i prođe godina, svejedno ostvario se profit ili ne.

[Media]

Zaključak

Učenjaci četiri poznata mezheba smatraju da je zekat dužnost dati na usjeve u cijelosti, bez izuzimanja troškova obrade zemljišta, sjemena i sl. Ovo mišljenje je odabrano zbog jasnoće dokaza na koje se oslanja i odgovora na argumente drugog mišljenja. Po ovom pitanju imamo jasne ajete i hadise koji ukazuju na obligatnost zekata na ukupnu količinu usjeva, dok s druge strane ne nalazimo jasan dokaz koji bi dio usjeva izuzeo iz te obaveze.

Vrijedno je još spomenuti da je Akademija islamskog prava, analizirajući ovo pitanje, usvojila zaključak da se troškovi vezani za kupovinu sjemena, gnojiva, sredstava za zaštitu i sl., ako ih zemljoradnik kupi vlastitim sredstvima, neće izuzimati iz zekatske imovine, međutim, ako nema vlastitih sredstava nego te troškove pokriva zajmom – izuzet će se iz imovine na koju se daje zekat. Uzvišeni Allah najbolje zna! (Vidjeti: Medžmeul-fikhil-islami bi Džidde, zaključak br. 119, 2/13; Tejsir Burmu, Hasmun-nefekat, Medželetu džamiatid-Dimešk, 30/1/399–407)