Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Poslanik, s.a.v.s., učio je rukju, kako sebi tako i drugome, ali nije tražio da mu se uči rukja. Učenje rukje sebi i drugome spada u jednu vrstu dove za sebe ili za drugoga, što je u osnovi nareðeno i propisano djelo.
Svi poslanici su tražili od Allaha, dž.š., i molili su Mu se, kako nam to spominje Allah, dž.š., u slučaju Adema, a.s., Ibrahima, a.s., Musaa, a.s., i ostalih.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 1/182.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Rukja je jedna vrsta dove, i Poslanik, s.a.v.s., učio je rukju kako sebi tako i drugima, ali ni od koga nije tražio da mu uči rukju!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 1/328).
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Poslanik, s.a.v.s., učio bi sljedeću dovu, prilikom rukje bolesnom: ‘Rabbenallahul-lezi fis-sema’i, tekaddese ismuk; emruke fis-sema’i vel-erdi; kema rahmetuke fis-sema’i fedž’al rahmeteke fil-erdi. Igfir lena hubena ve hatajana; ente rabbut-tajjibin. Enzil rahmeten min rahmetik, ve šifa’en min šifa’ik ‘ala hazel-vedže’i fejebre’ – ‘Gospodaru naš Koji si na nebesima, sveto je Tvoje ime. Vlast je Tvoja na nebesima i na Zemlji. Kako Ti je milost na nebesima, daj nam je i na Zemlji. Oprosti nam grijehe i greške, Ti si Gospodar dobrih. Spusti milost od milosti Tvoje, i lijek od lijeka Tvoga na ovu bol kako bi nestala!’ (Sunen, Ebu Davud, br. 3892.).“ (Medžmu’ul-fetava, 3/139. )
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Rukja je jedan od najjačih lijekova zbog toga što je to duševni lijek (deva’un ruhani).“ (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 4/265. )
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Od Poslanika, s.a.v.s., potvrðeno je da je rekao: ‘Najzaslužniji rad za koji možete uzeti novac jeste Allahova Knjiga.” (Sahihul-Buhari, 2156.) Hadis se odnosi na učenje rukje.” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 18/128. )
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Nekada se čovjek može izliječiti i bez korištenja klasičnih lijekova, i to pomoću učenja dova ili rukje koja je jedan od dva najjača lijeka!” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 24/268. )
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Dozvoljeno je uzeti nadoknadu za proučenu rukju. Ovog stava bio je imam Ahmed, rhm.” (Pogledaj: El-Fetava el-Kubra, 5/407.)
Uzimanju nadoknade od strane učača koji učenjem Kur’ana liječi bolesnog je dozvoljeno i u tome nema nikakve smetnje pod uslovom da rukja bude u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se’ida El-Hudrija u kojem je došlo da je grupa ashaba bila na putu, pa su prenoćili kod jednog arapskog plemena koji nije htio da ih ugosti. Zatim je ujela zmija njihovog prvaka, tražili su mu lijeka u svemu ali mu nije koristilo. Potom su tražili pomoći od ashaba, jedan od njih je pristao da mu uči rukju pod šartom da im daju dio stada pa su pristali. Učio mu je suru Fatihu a stanje mu je se popravljalo sve dok nije zdrav prohodao. Dali su im traženu nadoknadu a oni su se dogovorili da je ne dijele međusobno sve dok to ne ispričaju Posalniku, sallallahu alejhi ve sellem. Kada su mu spomenuli rekao je onome što je učio Fatihu: “Kako si znao da se ona (Fatiha) uči za rukju?” A zatim doda: “Uradili ste ispravno, podijelite nagradu međusobno i računajte i meni jedan dio.”
Kaže Ibn Tejmije: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je njima dozvolio uzimanje nadoknade za izlječenje onog koga ujede zmija sa rukjom”. Nema sumnje da je ovo jasan dokaz dozvole naplaćivanja liječenja rukjom.
Svi poslanici su tražili od Allaha, dž.š., i molili su Mu se, kako nam to spominje Allah, dž.š., u slučaju Adema, a.s., Ibrahima, a.s., Musaa, a.s., i ostalih.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 1/182.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Rukja je jedna vrsta dove, i Poslanik, s.a.v.s., učio je rukju kako sebi tako i drugima, ali ni od koga nije tražio da mu uči rukju!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 1/328).
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Poslanik, s.a.v.s., učio bi sljedeću dovu, prilikom rukje bolesnom: ‘Rabbenallahul-lezi fis-sema’i, tekaddese ismuk; emruke fis-sema’i vel-erdi; kema rahmetuke fis-sema’i fedž’al rahmeteke fil-erdi. Igfir lena hubena ve hatajana; ente rabbut-tajjibin. Enzil rahmeten min rahmetik, ve šifa’en min šifa’ik ‘ala hazel-vedže’i fejebre’ – ‘Gospodaru naš Koji si na nebesima, sveto je Tvoje ime. Vlast je Tvoja na nebesima i na Zemlji. Kako Ti je milost na nebesima, daj nam je i na Zemlji. Oprosti nam grijehe i greške, Ti si Gospodar dobrih. Spusti milost od milosti Tvoje, i lijek od lijeka Tvoga na ovu bol kako bi nestala!’ (Sunen, Ebu Davud, br. 3892.).“ (Medžmu’ul-fetava, 3/139. )
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Rukja je jedan od najjačih lijekova zbog toga što je to duševni lijek (deva’un ruhani).“ (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 4/265. )
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Od Poslanika, s.a.v.s., potvrðeno je da je rekao: ‘Najzaslužniji rad za koji možete uzeti novac jeste Allahova Knjiga.” (Sahihul-Buhari, 2156.) Hadis se odnosi na učenje rukje.” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 18/128. )
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Nekada se čovjek može izliječiti i bez korištenja klasičnih lijekova, i to pomoću učenja dova ili rukje koja je jedan od dva najjača lijeka!” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 24/268. )
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Dozvoljeno je uzeti nadoknadu za proučenu rukju. Ovog stava bio je imam Ahmed, rhm.” (Pogledaj: El-Fetava el-Kubra, 5/407.)
Uzimanju nadoknade od strane učača koji učenjem Kur’ana liječi bolesnog je dozvoljeno i u tome nema nikakve smetnje pod uslovom da rukja bude u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se’ida El-Hudrija u kojem je došlo da je grupa ashaba bila na putu, pa su prenoćili kod jednog arapskog plemena koji nije htio da ih ugosti. Zatim je ujela zmija njihovog prvaka, tražili su mu lijeka u svemu ali mu nije koristilo. Potom su tražili pomoći od ashaba, jedan od njih je pristao da mu uči rukju pod šartom da im daju dio stada pa su pristali. Učio mu je suru Fatihu a stanje mu je se popravljalo sve dok nije zdrav prohodao. Dali su im traženu nadoknadu a oni su se dogovorili da je ne dijele međusobno sve dok to ne ispričaju Posalniku, sallallahu alejhi ve sellem. Kada su mu spomenuli rekao je onome što je učio Fatihu: “Kako si znao da se ona (Fatiha) uči za rukju?” A zatim doda: “Uradili ste ispravno, podijelite nagradu međusobno i računajte i meni jedan dio.”
Kaže Ibn Tejmije: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je njima dozvolio uzimanje nadoknade za izlječenje onog koga ujede zmija sa rukjom”. Nema sumnje da je ovo jasan dokaz dozvole naplaćivanja liječenja rukjom.
