Ocena Teme:
  • 1 Glasov(a) - 5 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

[-]
Tag
oprosta pokajanje i traženje

Pokajanje i traženje oprosta
#1
Heart 
Grijeh i tevba

Šta je grijeh?

Grijeh je sve ono što je Allah dž.š. zabranio, te prelaženje Njegovih granica i zapostavljanje islamskih dužnosti . Grijeh je sve ono što se čini suprotno onome kako se o tome izrazio Allah i Njegov poslanik. Grijeh je izostavljanje onoga što je naređeno ili činjenje onoga što je zabranjeno. Grijeh je sve što je ružno i štetno. Poslanik a.s.je rekao: “Grijeh je ono što (vjernika) kopka u prsima, a za šta ne bi volio da saznaju ljudi” 

Vrste grijeha

Postoji nekoliko podijela grijeha, a to su:

– Grijesi prema Allahu i grijesi prema stvorenjima;

– Javni i tajni;

– Vidljivi i nevidljivi;

– Teški, veliki i mali.

Teški grijesi

Teški grijesi su oni grijesi koji čovjeka izvode iz vjere. U teške grijehe ubrajamo:

KUFR;
ŠIRK;
RIDDET;
NIFAK;
Omalovažavanje, ismijavanje i psovanje Allah dž.š. i drugih svetinja;
Poricanje farzova i harama.

Osobe koje učine jedan od gore navedenih grijeha prestaju biti muslimani. Ali ako ponovo žele biti muslimani moraju se pokajati i izgovoriti kelime i šehadet. Ko umre bez pokajanja, a učinio je neki veliki grijeh, umire kao nevjernik.

Kufr – nevjerovanje

Kufr je nevjerovanje u Allaha i u ostale istine vjere. To je najteži grijeh koji osoba može počiniti. Pod pojmom kufra se podrazumijeva:

– Nevjerovanje u Allah i u ostale temelje vjere;

– Napuštanje islama – riddet;

– Psovanje i omalovažavanje Allaha i ostalih svetinja;

– Negiranje farzova;

– Poricanje harama;

– Laganje na Allaha i Poslanika a.s.

Osoba koja čini kufr naziva se kafir.

Širk – pripisivanje druga Allahu

Širk znači vjerovati da pored Allaha postoje i druga božanstva. Širk je jedini grijeh koji Allah neće oprostiti, bez pokajanja. Širk se dijeli na: veliki i mali. Veliki širk je klanjati se ili obožavati nekoga drugog mimo Allaha. Mali širk je neiskrenost u djelima (nošenje hamajlije, zaklinjanje mimo Allaha…) Osoba koja čini širk naziva se mušrik. Osoba koja počini kufr ili širk, dužna se okupati, pokajati i izgovoriti šehadet. Ako bi umrla bez pokajanja takvoj osobi se ne klanja dženaza i ne ukopava se u muslimansko mezarje.

NAPOMENA: riječ obožavati koristimo samo za Uzvišenog Allaha dž.š.

Nifak – licemjerstvo

Nifak je skrivanje nevjerovanja u srcu, i pretvaranje pred ljudima, riječima i djelima. Licemjeri su gori od kafira i mušrika, i bit će na dnu džehennema. Postoje dvije vrste licemjera: Nifaku asgar – mali nifak i Nifakul ekber – veliki nifak. Osoba koja čini nifak zove se munafik. Muhammed a.s. kaže: “Kod koga se nađu ova četiri svojstva on je munafik, a kod koga se nađe jedno od njih taj ima jedno od svojstava munafika, sve dok ga ne ostavi: kad govori laže; kad obeća ne ispuni; kad mu se nešto povjeri pronevjeri; i kada se svađa prelazi sve granice.”

Veliki grijesi

Veliki grijeh je sve ono što je jasno zabranjeno, u Kur’anu i hadisu, a za što je predviđena kazna i na ovom i na onom svijetu. U velike grijehe ubrajamo: ubistvo i samoubistvo, ostavljanje namaza, neizvršavanje islamskih dužnosti: post, zekat, hadž, neposlušnost prema roditeljima, kidanje rodbinskih veza, blud, kocka i igre na sreću, laž, alkohol, svinjetina, prenošenje tuđih riječi, ogovaranje….Velike grijehe brišemo iskrenim pokajanjem.

Mali grijesi

Mali grijesi su oni za koje ne postoji predviđena šerijatska kazna, niti otvorena prijetnja džehennemom. Niti jedan grijeh, pa čak ni onaj najmanji ne treba podcjenjivati, jer Poslanik a.s. je rekao: “Ne postoji ni jedan mali grijeh, a da neće prerasti u veliki grijeh ukoliko se potcijeni, smatra nevažnim. I nema ni jednog velikog grijeha, a da tevbom i istigfarom neće pretvoriti u mali.” Neki od malih grijeha su: pričati dok se uči ezan, ikamet, Kur’an; bez opravdanog razloga izostaviti namaz u džematu; obavljati malu i veliku nuždu okrenut prema Kabi; ne odgovoriti na selam… Male grijehe brišemo pokajanjem ili činjenjem dobrih dijela.

Posljedice grijeha

Najveće posljedice činjenja grijeha čovjek će osjetiti na Sudnjem danu, ali neke će čovjek osjetiti još i na ovom svijetu. Posljedice grijeha su pogubne po društvo, pojedinca i porodicu. Neke od posljedica grijeha su: narušavanje psihičkog i fizičkog zdravlja pojedinca; slabljenje i gubitak vjere; umanjivanje imetka; siromaštvo u porodici; pojava raznih bolesti; urušavanje porodice; slabljenje zajednice; prirodne nepogode… Ako se grijesi prošire svi će osjetiti posljedice. Obaveza svakog muslimana je naređivanje dobra, a odvrćanje od zla.

Tevba – pokajanje

Tevba u jezičkom smislu znači vraćati se. Tevba je žaljenje za onim što je bilo u prošlosti, žurno ostavljanje grijeha u sadašnjosti i čvrsta odluka da se to nikad više ne čini u budućnosti. Svaki čovjek je griješan, ali nakon grijeha treba se pokajati. Adem a.s. je učinio prvi grijeh, i prvu tevbu. Oprost se traži isključivo od Allaha. Oprost od Allaha tražimo izgovarajući ISTIGFAR – riječi ESTAGFIRULLAH – Allahu oprosti.

Uvjeti za ispravnost tevbe

Da bi tevba bila primljena potrebno je da se ispune sljedeći uvjeti:

Prestati sa činjenjem grijeha;
Iskreno se pokajati;
Nikad više ne ponoviti grijeh.

HADIS

”Davno prije vas, bio je jedan čovjek koji je ubio 99 osoba, pa je upitao za najučenijeg čovjeka na svijetu, te su ga uputili na jednog pobožnjaka. On ode do spomenutog pobožnjaka i kaže mu da je ubio 99 osoba, pa ga onda upita, ima li za njega oprosta kod Allaha dž.š. Na to mu pobožnjak reče da za njega nema oprosta. Čovjek se na to podiže i ubi i pobožnjaka i napuni stotinu ubijenih. Zatim je upitao za najučenijeg čovjeka na svijetu, pa ga uputiše na jednog učenjaka, kome je on ispričao da je ubio 100 osoba, a zatim ga upitao ima li za njega takvog tevbe?

Učenjak mu na to reče: ’Svakako. Ko te sprečava da učiniš tevbu? Idi u tu i tu zemlju, u njoj stanuju ljudi koji iskreno Allahu robuju, pa im se i ti pridruži u njihovom robovanju, i nipošto se ne vraćaj u svoju sredinu, jer je ona pokvarena.’

Čovjek se uputi ka toj zemlji, ali ga negdje na pola puta zadesi smrt. Oko njega nastade spor između meleka milosti i meleka kazne.

Meleci milosti rekoše: ‘On je došao kao pokajnik od grijeha i srcem svojim okrenut prema Allahu!’ Meleki kazne rekoše: ‘On nikada nije učinio ni jedno dobro djelo!’

Tada melecima stiže jedan drugi melek, u ljudskom liku, koga oni uzeše za sudiju da im presudi. Melek-sudija im reče: ‘Izmjerite rastojanje između jednog i drugog mjesta, pa kojem od njih bude bliži, njemu i pripada.”

Meleki izmjeriše rastojanje i ustanoviše da je bliži zemlji kojoj je bio krenuo, te ga uzeše meleki milosti.’”
Odgovori
Hvala od:
#2
Tevba za grijehe koje smo zaboravili

Musliman je dužan vjerski se educirati tako da može razlikovati dozvoljeno od zabranjenog, halal od harama, grijeh od onog što grijeh nije, kako ne bi činio loša djela a da toga nije ni svjestan. Također, vjernik treba redovno preispitivati svoja djela i svađati račun sa sobom kako bi locirao propuste, uočio grijehe i od njih se pokajao i tako se vjerski uzdizao i napredovao. Pozivajući na samopreispitivanje i svađanje računa sa sobom Svevišnji Allah kaže: „O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio..." (El-Hašr, 18)

Grijehe kojih čovjek nije svjestan, a takvih je mnogo, pobrisat će opća tevba, traženje oprosta za sve grijehe, one za koje zna i kojih je svjestan kao i one za koje ne zna i nije ih svjestan, uz namjeru i odluku da ubuduće ne prelazi granice koje je Gospodar svjetova postavio i da se grijeha kloni i od njih udalji. Eminentni učenjak Ibnu Kajjim el-Dževzijje, Allah mu se smilovao, na to skreće pažnju i kaže: „Požuriti sa pokajanjem od grijeha je neodložna, trenutna obaveza koju nije dozvoljeno odgađati. Kada čovjek odgodi tevbu, odgađanjem tevbe počinio je novi grijeh, te kada se pokaje od grijeha zbog kojeg čini tevbu ostao je dužan još jedno pokajanje a to je pokajanje zbog odgađanja tevbe.

Rijetko kad pokajnik ovo ima na umu, naprotiv on shvata da kada se pokaje od grijeha nije ostala nikakva druga obaveza, a ostalo je pokajanje od odgađanja pokajanja. Spas u ovakvom stanju može se naći jedino u općem pokajanju od grijeha za koje zna i za koje ne zna, a grijesi za koje čovjek ne zna brojniji su od onih za koje zna. Neznanje neće s njega skinuti odgovornost ako je bio u mogućnosti da sazna i nauči, jer u tom slučaju griješan je zbog apstiniranja sticanja znanja kao i zbog nerada po znanju koje svojim propustom nije stekao, tako je grijeh u njegovom slučaju još teži. Ibnu Hibban u svojoj zbirci vjerodostojnih hadisa navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Širk u ovom ummetu skriveniji je od topota mrava!" Ebu Bekr, radijallahu anhu, na to reče: „Pa kako ga se sačuvati, Allahov Poslaniče?" „Da kažeš: \'Allahu, Tebi se utječem (od Tebe tražim zaštitu) da Ti nekog ravnim učinim a ja sam toga svjestan i od Tebe tražim oprosta za ono što nisam svjestan.", odgovori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je primjer traženja oprosta za ono što Allah zna da je grijeh a čovjek toga nije svjestan.

U vjerodostonim zbirkama prenosi se od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je u svojim namazima dovio riječima: „Allahu oprosti mi moje grijehe i moje neznanje, sve ono u čemu sam propust napravio, i ono što Ti bolje od mene znaš. Allahu oprosti mi ono što počinim kada sam ozbiljan i kada se šalim, ono što greškom učinim i što namjerno uradim, a sve to je kod mene prisutno. Gospodaru moj, oprosti mi ono što sam učinio i ono što ću učiniti, ono što sam učinio u tajnosti i ono što sam učinio na javi, i ono što je Tebi poznato bolje nego meni. Ti si moj Bog, nema Boga osim Tebe."

U drugom hadisu navodi se da je dovio riječima: „Allahu, oprosti mi sve moje grijehe, male i velike, nehotične i namjerne, tajne i javne, prijašnje i buduće."

U ovim dovama upotrebljeni su izrazi općeg, širokog značenja kako bi pokajanje obuhvatilo grijehe kojih je čovjek svjestan i one kojih nije svjestan..." (Medaridžus-salikin, 1/283. Vidjeti: Munedždžid, Islam-sualun ve dževab, br. 451372.)
Odgovori
Hvala od:
#3
ŠTA JE TEVBA?

Učiniti tevbu znači povratiti se, pokajati se, priznati greške, odlučiti više ih ne ponavljati, usmjeriti se ka Uzvišenom Allahu i tražiti oprost.

Učiniti tevbu znači napustiti grijehe i loša djela, reći da se kajemo zbog onog što smo učinili, ponovo se vratiti na Pravi put, tražiti od Allaha, dž.š., oprost i pokušati nadoknaditi ono što je prošlo.

Abdullah b. Mubarek, rah., navodeći uslove tevbe kaže: “Osoba se treba pokajati, a zatim pokazati istrajnost u namjeri da se više ne vraća grijesima. Potom treba namiriti hakove (prava) i tražiti halala od onih prema kojima se ogriješila. Zatim treba nadoknaditi propuštene farzove, i biti u stanju tuge i zabrinutosti sve dok se tijelo ne očisti od haram-hrane kojom se hranilo, te se potom treba truditi da svoj nefs, ranije naviknut na griješenje, sada navikne na pokornost.”
ŠTA JE ISTIGFAR?

Istigfar je robovo traženje oprosta od Uzvišenog Allaha za svoje nedostatke i učinjene grijehe.

Istigfar je robovo obraćanje Uzvišenome Gospodaru, moleći za oprost sa velikim osjećajem kajanja zbog grijeha u koji je posrnuo.

Činiti istigfar znači smatrati svoja dobra i lijepa djela malim i nastojati ih uvećati, a grijehe smatrati velikim i nastojati ih umanjiti.
ISTIGFAR I TEVBA

Istigfar je traženje oprosta od Uzvišenog Allaha, a tevba je napuštanje grijeha i okretanje Allahu, dž.š. U Časnom Kur’anu se riječ “istigfar” spominje zajedno sa riječju “tevba”.

U tom kontekstu, istigfar je traženje oprosta jezikom, a tevba potpuno izbacivanje iz srca grijeha i želje za činjenjem grijeha.

Kako stoji u ajetu, Uzvišeni Allah od nas najprije traži istigfar, a potom činjenje tevbe:

“(…) Da od Gospodara svoga oprosta tražite i da se pokajete (…)” (Hud, 3)

Osim toga, razlika između istigfara i tevbe je i u sljedećem: rob može učiniti tevbu samo za vlastite grijehe, dok istigfar može činiti za svoje, ali i za tuđe grijehe.

Primjer traženja oprosta u vlastito ime možemo vidjeti u 135. ajetu sure Ali Imran:

“I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole.”

A 159. ajet iste sure ukazuje na traženje oprosta za druge vjernike: “(…) I moli da im bude oprošteno (…)”

Kao što smo na početku naznačili, čovjek može tražiti oprosta za svoje, ali i za grijehe drugih vjernika. Najvažnija razlika između istigfara i tevbe je u sljedećem:

Istigfar uopćeno ima značenje dove sa ciljem traženja oprosta, dok je tevba konkretan stav i djelovanje spram određenog grijeha.

Tevba je robovo traženje utočišta u Allahovom, dž.š., rahmetu, zbog tačno određenog učinjenog grijeha, obećanje Allahu, dž.š., da neće ponoviti taj grijeh, i traženje Njegove pomoći u tome.
UZVIŠENI ALLAH JE EL-GAFUR

Uzvišeni Allah je El-Gafur, Onaj Koji mnogo prašta. Oprašta onima koji čine istigfar i prima pokajanje pokajnika. U Časnom Kur’anu je rekao:

“I zamoli oprost od Allaha–Allah, uistinu, prašta i samilostan je.” (Nisa’, 106)

“(…) Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta.” (Nuh, 10)

Činiti istigfar znači zamoliti Uzvišenog Allaha za oprost, moliti Ga da pokrije grijehe, i tražiti utočište u Njegovom rahmetu. Stoga, vjernik treba neprestano tražiti utočište u Allahovom imenu El-Gafur, oprost grijeha treba tražiti samo od Njega, biti usmjeren samo Njemu, i iskrena srca Mu činiti tevbu. Takvo je i takvo treba biti stanje iskrenih vjernika. A Allah, dž.š., njihove dove spominje u Časnom Kur’anu:

“(…) Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima.” (Ali ‘Imran, 193)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam je prenio da Uzvišeni Allah kaže: “O sine Ademov! Sve dok budeš činio dovu i tražio od Mene, i dok se budeš nadao Mojoj milosti, Ja ću ti opraštati, ne gledajući u tvoje grijehe! O sine Ademov! Kada bi tvoji grijesi dosegnuli do oblaka na nebu, pa kada bi zatražio oprosta od Mene, Ja bih ti oprostio! O sine Ademov! Kada bi Mi došao sa grijesima koliko je cijela Zemlja, pa izašao pred Mene ne pripisujući Mi sudruga, dočekao bih te oprostom veličine Zemlje!”

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kunem se Allahom u čijoj je vlasti moja duša, kada biste vi činili grijehe, i vaši grijesi ispunili prostor između nebesa i Zemlje, pa potom zamolili Allaha za oprost, Allah bi vam oprostio.”
NAJBOLJI ISTIGFAR

Najbolji istigfar je istigfar popraćen napuštanjem ustrajnog činjenja grijeha. Istigfar učinjen na takav način računa se kao nasuh-tevba, dakle, ima vrijednost iskreno učinjene tevbe. Izgovarati “estagfirullah” (Allahu oprosti mi) samo jezikom, ne izbacujući misao o činjenju grijeha iz srca, ima značenje dove; takvim istigfarom se samo čini dova Allahu, dž.š., za oprost grijeha. To su lijepe riječi, nadati je se da će biti primljene. Međutim, takav istigfar je istigfar lažljivaca.

Ukoliko osoba ustrajava u grijesima, onda tu nema govora o tevbi, jer, dok jezikom lažljivca izgovara riječi tevbe, u srcu i dalje postoji želja za grijehom. Istinski istigfar podrazumijeva da jezik moli izgovarajući “estagfirullah”, a da se zajedno s tim tijelo kloni i udalji od grijeha. Ukoliko prilikom izgovora istigfara u srcu još uvijek postoji misao o ustrajavanju u grijehu, onda se takva osoba smatra lašcem, jer se ona nije istinski okrenula Allahu, dž.š., i Njegovim propisima. Takvoj osobi, budući da nije učinila tevbu, nije dozvoljeno da javno govori o svojoj tevbi. Vezano za to, Huzejfe, r.a., je rekao: “Čovjeku je kao grijeh dovoljno da se, nakon što poslije nekog grijeha kaže ‘estagfirullah’, ponovo vrati tom grijehu.”
Odgovori
Hvala od: Boots
#4
VRSTE TEVBE

Shodno stanju osobe koja čini tevbu, možemo kazati da postoje tri vrste tevbe:

Tevba običnih ljudi (avam) – oni se kaju od grijeha koje su učinili prema Allahu, dž.š.
Tevba ljudi koji su na višem stepenu (havas) – oni se kaju Allahu, dž.š., za svaki trenutak koji su proveli u gafletu.
Tevba ljudi koji su na najvišem stepenu kod Allaha, dž.š. (havassu ‘l-havassin) – oni se kaju za učinjene ibadete i pokornost Uzvišenom Allahu, jer smatraju da njihovi ibadeti nisu dovoljno dobri i da ne priliče Allahu, dž.š. U vezi s navedenim vrstama tevbe, veliki arif, Zunnun Misri, k.s., je rekao: “Obični čovjek se kaje od grijeha, evlija se kaje od gafleta, a poslanici se kaju zbog toga što sa visokih deredža (stepen), nisu mogli stići na još visočije deredže.”

STEPENI TEVBE

Tevba, inaba i evba su tri deredže povratka Allahu, dž.š. Tevba podrazumijeva napuštanje grijeha i loših djela iz straha od Allahove, dž.š., kazne. Inaba podrazumijeva napuštanje grijeha i usmjeravanje ka dobrim djelima, sa nadom ulaska u Džennet. Inaba je bolja i na višem je stepenu od tevbe. Evba podrazumijeva napuštanje grijeha i loših dijela, te usmjeravanje ka dobrim djelima i ibadetu, ali ne zbog straha od kazne ili želje za nagradom nego samo zbog toga što je to Uzvišeni Allah naredio. Evba je bolja i od tevbe i od inabe, i na najvišem je stepenu.

Tevba je karakteristika mu’mina. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:

“(…) I svi se Allahu pokajte, o vjernici (…)” (Nur, 31)

Inaba je karakteristika evlija i robova koji su bliski Allahu, dž.š. Vezano za to Uzvišeni Allah kaže:

“(Njima će biti rečeno) Ovo je ono što vam je obećano, svakome onome koji se kajao i čuvao, koji se Milostivoga bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio.” (Kaf, 32-33)

Evba je karakteristika poslanika. U Kur’anu o Sulejmanu, a.s., je rečeno:

“Divan je on rob bio, i mnogo se kajao!” (Sad, 30)

 
UČINITI TEVBU ZNAČI NAPUSTITI GRIJEHE

Učiniti tevbu znači, nakon učinjenog grijeha, pokajati se bojeći se Allaha, dž.š., i donijeti čvrstu odluku o neponavljanju grijeha. U jednom časnom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Učiniti tevbu znači ne vraćati se više na isti grijeh.” (Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/446; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 7036; Hejsemi, Medžmau ‘z-zevaid, 10/199.)

Pored traženja oprosta za grijeh, tevba dakle podrazumijeva i napuštanje grijeha. Osoba koja čini tevbu ne smije biti ustrajna u činjenju grijeha, treba napustiti grijeh i treba se truditi, koliko je u njenoj moći, da ispunjava Allahova, dž.š., naređenja. Onaj ko učini tevbu, a nastavlja da radi isti grijeh, taj je u kontradikciji. Za takvu osobu, ne može se tvrditi da neće ponoviti grijeh i nakon pokajanja. A ukoliko osoba odmah napusti grijehe zbog kojih je učinila tevbu, to je pokazatelj njenog iskrenog kajanja i odlučnosti da neće ponavljati iste grijehe.

Veliki evlija Alauddevle Simnani, k.s., opisujući tevbu kaže: “Učiniti tevbu znači pokajati se za počinjene grijehe u prošlosti i napustiti ih.”

Nije ispravno tražiti oprost od Allaha, dž.š., a ustrajavati u činjenju istih grijeha.

Fuadajl b. Ijad, k.s., je rekao: “Traženje oprosta od Allaha, dž.š., a nenapuštanje grijeha je istigfar lažljivaca.” (Gazali, Ihjau ulumi ‘d-din, 1/566.)

Prema tome, onaj ko učini tevbu treba prestati sa činjenjem loših djela, treba osjećati tugu zbog počinjenih grijeha, i treba donijeti čvrstu odluku da ih više neće ponavljati. Hazreti Omer, r.a., je rekao: “Cilj tevbe je spoznavanje i neponavljanje grijeha.”
Ebu Ali Ruzbari, k.s., je rekao: “Tevba je kajanje i napuštanje grijeha.”

 
TEVBA JE NASTOJANJE DA SE NADOKNADI PROŠLOST

Tevba je nastojanje da se popravi prošlost i nadoknade propuštene prilike. U vezi s tim Ebu Sulejman ed-Darani, k.s., je rekao: “Kada bi razumna osoba sve do svoje smrti plakala, ne zbog svoje budućnosti nego zbog dana koje nije provela u pokornosti i ibadetu, imala bi potpuno pravo na to. A kakvo li bi tek trebalo biti stanje onih koji svoju budućnost dočekuju u neznanju, isto kao što su u neznanju proveli i svoju prošlost?”
Alauddevle Simnani, k.s., opisujući tevbu ovako kaže: “Učiniti tevbu znači pokajati se za učinjene grijehe u prošlosti, a zatim ih napustiti.”

Koliko je važno napustiti grijehe, toliko je važno i nadoknaditi ono što je propušteno u prošlosti. Odustati od činjenja nekog grijeha ili pogreške je važno, ali je još važnije učiniti tevbu zbog zanemarivanja Allahovih, dž.š., naređenja u prošlosti. Naime, postoje određene dužnosti kojima je Uzvišeni Allah zadužio čovjeka, kako u pogledu srca tako i u pogledu tijela. Međutim, neki ljudi iz neznanja, neki iz neposlušnosti, a neki iz inata prema Istini, te dužnosti ne izvršavaju. Najveća tevba je odustajanje od tog inata i gafleta, te okretanje ka pokornosti Uzvišenom Allahu. Ne smijemo zaboraviti da trebamo učiniti tevbu za sve ono što smo bili dužni učiniti, a nismo učinili ili smo to pak učinili manjkavo i nedostatno. Za dobra djela koja smo učinili trebamo učiniti tevbu zato što ih nismo učinili još ljepše, sa većom bogobojaznošću i natječući se u dobru.

 
TEVBA JE USMJERAVANJE KA ALLAHU, DŽ.Š.

Učiniti tevbu znači pokajati se i usmjeriti se ka Uzvišenom Allahu nakon učinjene greške. U Časnom Kur’anu se kaže:

“(…) I svi se zajedno Allahu pokajte, o vjernici (…)” (Nur, 31)

Učiniti tevbu znači pobjeći od Hakka ka Hakku. Tačnije, utjecati se Njegovoj milosti od Njegovog azaba, tj. Njegovom rahmetu i merhametu od Njegove kazne i sviđanja računa.

Tevba je, dakle, napuštanje svega onoga što uzrokuje Njegovu kaznu i usmjeravanje ka onome što vodi Njegovoj milosti i oprostu. Ibrahim b. Edhem, k.s., opisujući tevbu kaže: “Tevba je robovo usmjeravanje ka Allahu, dž.š., čistim i zadovoljnim srcem.”
S jedne strane, tevba je robovo napuštanje grijeha i usmjeravanje ka Uzvišenom Allahu; a s druge strane, kao posljedica tevbe se Uzvišeni Allah usmjerava prema robu, opraštajući mu njegove grijehe.

 
TEVBA JE ČIŠĆENJE

Tevba nije samo osjećaj kajanja zbog greške i traženje oprosta od Allaha, dž.š., nego je to istovremeno i stalno činjenje dove i istigfara u nastojanju postizanja duhovne čistoće.

Čovjek na ovaj svijet dolazi potpuno čist, bez grijeha. Ali, vremenom se taj potpuno čisti fitret zaprlja grijesima i tako izgubi svoju čistoću.

Grijesi udaljavaju roba od Allaha, dž.š., i ubijaju njegovo srce. Kada čovjek, zbog grijeha koje čini, izgubi prvobitnu čistoću, on se odmah treba pokajati nastojeći da se očisti i da se vrati u prvobitno stanje.

U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Kada vjernik počini neki grijeh, na njegovom srcu se pojavi crna tačka, pa ako se pokaje, okani ga se, i Allaha zamoli za oprost, ona bude izbrisana.

A ako se ne pokaje i ustraje u grijehu, crna mrlja se širi, sve dok u potpunosti ne prekrije njegovo srce.”
To je prekrivač koji Uzvišeni Allah spominje u ajetu:

”A nije tako, već je ono što su radili prekrilo srca njihova!” (Mutaffifūn, 14)

(Tirmizi, Tefsir, 83; Ibn Madže, Zuhd, 29 (br. 4244); Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/297.)

Nakon istinske tevbe, čovjeka počne uznemiravati kako fizička, tako i duhovna nečistoća, te on traži načina kako da se očisti.
Odgovori
Hvala od:
#5
TEVBA JE POVRATAK

Učiniti tevbu znači vratiti se. Riječ “tevvab”, ukoliko se koristi u kontekstu roba, označava povratak od činjenja grijeha, a ukoliko se koristi u kontekstu Uzvišenog Allaha, označava odustajanje od kažnjavanja. Dakle, rob se vraća Uzvišenom Gospodaru, a Gospodar prihvata njegov povratak i odustaje od kažnjavanja. Izraz “tevvab”, kao odlika roba, znači “onaj koji se mnogo kaje i vraća svome Gospodaru”. A Allahovo uzvišeno ime “et-Tevvab” znači “Onaj Koji prihvata pokajanje roba koji se pokajao i okrenuo Njemu, te ga prima u Svoju blizinu i oprašta mu”.

U tom smislu, Allahov, dž.š., sifat “et-Tevvab” ukazuje na to da je Allah, dž.š., Onaj Koji Svojim rahmetom i magfiretom prima tevbe robova. Tevba je povratak od svega što je loše ka onome što je dobro, tj. povratak od zla ka dobru, od ružnog ka lijepom, od pogrešnog ka ispravnom, od štetnog ka korisnom, od grijeha ka dobrim djelima, od Allahove kazne ka Njegovom zadovoljstvu. Kada je veliki arif Susi, k.s., upitan o tevbi, rekao je: “Tevba je napuštanje svega onoga što je vjerom pokuđeno, i usmjeravanje ka onome što je pohvalno raditi.”
Tevba je povratak od loših misli i djela ka dobrim mislima i djelima.
Ebu ’l-Husejin en-Nuri, k.s., je rekao: “Tevba je povratak od svega, osim od Veličanstvenog i Uzvišenog Allaha.” Imam Kušejri, k.s., je rekao: “Tevba je povratak od svega što je islam zabranio ka onome što je dozvolio.” Nakon počinjenog grijeha, čovjek se treba vratiti Allahu, dž.š. Uzvišeni Allah kaže:

“I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.” (Zumer, 54)

Čovjek se treba pokajati nakon svakog učinjenog grijeha. Čineći tevbu, treba kazati: “Allahu moj! Ja sam učinio grijeh, i sa svojim nedostacima Tebi se okrećem, došao sam na Tvoju kapiju.” Na taj način vratit će se Allahu, dž.š., i tako svoja loša djela pretvori u dobra. Nakon takvog povratka, i Uzvišeni Allah se usmjerava ka robu, umjesto srdžbe i kazne, obasipa ga Svojom milošću i oprostom.

 
TEVBA JE TRAŽENJE UTOČIŠTA KOD ALLAHA, DŽ.Š.

Učiniti tevbu znači pobjeći od zla svoga nefsa i od vesvesa koje dolaze od šejtana, te zatražiti utočište kod Uzvišenog Allaha. Tevba je bježanje od Allahove, dž.š., kazne ka Njegovom rahmetu. Svaki rob treba potražiti utočište kod Njega, jer je Njegova milost veća i od milosti majke prema svome djetetu.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

“Tako mi Allaha, Uzvišeni Allah je milostiviji prema Svojim robovima nego majka prema svome djetetu.” (Buhari, br. 5999; Muslim, Tevbe, 22 (br. 2754).)

Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:

“I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno
u grijehu ne ustraju.” (Ali ‘Imran, 135)

U navedenom ajetu vidimo da za grješnike nema drugog utočišta osim Allahovog, dž.š. Samo On prašta grijehe. Također, vidimo da se od Njegove kazne može utjecati opet samo Njemu. Ukoliko se čovjek plaši nekog Allahovog stvorenja može pronaći utočište kod nekog drugog stvorenja. Međutim, ukoliko se čovjek boji Allaha, dž.š., ne postoji drugo utočište osim Njega. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednoj dovi ovako kaže:

“Nema spasa i nema utočišta osim kod Tebe!” (Buhari, Vudu‘, 75, Daavat, 6, 7, 9, Tevhid, 34; Muslim, Zikr, 56, 57 (br. 2710); Ebu Davud,Edeb, 98; Tirmizi, Dova, 16, 32, 116; Ibn Madže, Dova, 15; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/285; Ibn Hibban, es-Sahih, br. 5527.)

A u drugoj dovi kaže:

“Utječem se Tvome zadovoljstvu od ljutnje Tvoje, Tvome oprostu od kazne Tvoje, i utječem se Tebi od Tebe.” (Muslim)

 
UČINITI TEVBU ZNAČI ODAZVATI SE NA POZIV UZVIŠENOG ALLAHA

Uzvišeni Allah poziva sve ljude da čine tevbu. Poziva nas da hrlimo Njemu, i naređuje da se vratimo sa pogrešnog puta kojim smo krenuli. Iz Svoje beskrajne milosti prema nama, Svojim robovima, poziva nas da se pokajemo. Prema tome, učiniti tevbu znači odazvati se na poziv Uzvišenog Allaha i doći na kapiju oprosta. Iako mi griješimo i pravimo propuste, Uzvišeni Gospodar nas poziva da činimo tevbu i obećava nam oprost:

“Reci: ‘O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’ I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.” (Zumer, 53-54)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., pozivajući nas na tevbu, ovako kaže: “O ljudi! Pokajte se svome Gospodaru, jer zaista, ja Mu se kajem po stotinu puta dnevno!” (Muslim)

U navedenom hadisu vidimo da Allahov Poslanik, s.a.v.s., riječima “O ljudi!” poziva cijelo čovječanstvo na pokajanje.
Odgovori
Hvala od:
#6
TEVBA JE FARZ

Činiti tevbu za počinjene grijehe je farz svakom muslimanu i muslimanki. A odgađati tevbu je veliki grijeh, zbog kojeg je potrebno posebno učiniti tevbu. Uzvišeni Allaha, obraćajući se svim mu’minima, kaže:

“(…) I svi se Allahu pokajte, o vjernici (…)” (Nur, 31) Ebu Muhammed Sehl, k.s., je rekao: “Za ljude nema ni-

šta važnije od toga da znaju šta je tevba. Jer, ne znati šta je tevba najveći je grijeh, ali nažalost, većina ljudi ne zna šta je tevba.” 

I još je rekao: “Onaj ko kaže da tevba nije farz, ulazi u kufr. A i onaj ko povjeruje u te riječi i misli da tevba nije farz, također ulazi u kufr.”

Amr b. Osman el-Mekki, k.s., je govorio: “Nema nikakve isprike za tevbu. Svim robovima grješnicima tevba je farz, bez obzira da li je grijeh veliki ili mali.”

 
SVAKO MORA ČINITI TEVBU

Svi ljudi moraju činiti tevbu, niko nije izuzet iz toga. Tevba je naređena cijelom ljudskom rodu od ezela. Kao što znamo, tevba je povratak Uzvišenom Hakku, okretanje Allahu, dž.š. Svaki taj povratak je drugačiji; kjafir se vraća od kufra, mu’min od gafleta, fasik (veliki griješnik) od nepokornosti, neznalica od neznanja. Veliki evlija Ahmed Nameki el-Džami, k.s., je rekao: “Tevba je potrebna svakom pametnom čovjeku, bez obzira da li je musliman ili ne. Svako ko pogriješi i shvati da je učinio nešto loše, dužan je pokajati se. Ako se ne pokaje, prema sebi čini zulum.” U nekim situacijama, čak i ako osoba ne počini grijeh svojim organima, srce ne može ostati čisto od pomisli na grijeh. A kada bi se čovjek sačuvao i od toga, ne može se sačuvati od vesvesa koje mu došaptava šejtan, sprječavajući ga tako da čini zikr Allaha, dž.š. Ako bi se čovjek sačuvao i od toga, ne bi se mogao sačuvati od gafleta i nedostatka u znanju o Allahovom, dž.š., Zatu i sifatima. Sve to su nedostaci različitih stepena, a za sve njih postoje i uzroci. Da bi se ti nedostaci otklonili, potrebno je pozabaviti se njihovim suprotnostima. Dakle, potrebno je krenuti drugim putem, a to je put tevbe. Iako su oblici i stepeni spomenutih nedostataka različiti, nemoguće je da se čovjek u potpunosti očisti od njih. Iz tog razloga potrebno je da čini tevbu.

Zbog toga velikani, ne samo poslije počinjenog grijeha, nego poslije svakog namaza, učenja Kur’ana, zikra, ili bilo kojeg drugog dobrog djela, čine tevbu i istigfar.

Mufessir Fahruddin er-Razi, rah., kao jedan od razloga zbog kojih stalno trebamo činiti istigfar, navodi i našu nemogućnost da iskažemo zahvalnost na blagodatima, te dodaje i sljedeće: “Jedan od razloga zbog kojih trebamo činiti istigfar su i naši nedostaci koji se pojave na sejr-i suluku. Jer, rob koji putuje ka svome Gospodaru stiže na određeni mekam, zatim se uzdiže na veći i shvata nedostatke koje je imao na prethodnom mekamu, te za njih čini istigfar Uzvišenom Allahu. Pošto su ti mekami beskrajni, nema kraja ni istigfaru.”

Kutb iršada svoga vremena, Sejjid Muhammed Rašid elHusejni, k.s., je rekao: “Islam podrazumijeva tevbu. Rob ne može biti bezgrješan, čak i da je evlija. On svojim srcem treba činiti tevbu.”
KORIST OD TEVBE UČINJENE SA EVLIJAMA

Najljepša tevba i tevba koja je najdostojnija da bude primlje- na je tevba učinjena sa muršidom.

Uzvišeni Allah robovima koji su se prema sebi ogriješili sljedećim riječima ukazuje na najljepši način pokajanja:

“A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.” (Nisa’, 64)

Veliki mufessir Fahruddin Razi, rah., u tefsiru navedenog ajeta ovako kaže: “Jedna od mnogih koristi tevbe učinjene sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., jeste to što će gaflet i nedosta- ci u traženju oprosta pokajnika biti otklonjeni Poslanikovim, s.a.v.s., istigfarom, i što će takva tevba, biti uzdignuta pred Uzvišenog Allaha kao ispravna i potpuna. Jer, Poslanika koji za njih čini istigfar odabrao je Uzvišeni Allah, počastio ga Objavom, i učinio ga izaslanikom između Sebe i Svojih ro- bova. Iz tog razloga, ono što Allahu, dž.š., dođe posredstvom njega, s.a.v.s., i njegovog šefa’ata, neće biti vraćeno.” 168)

Kjamil muršidi, koji su varisi i halife Allahova Poslani- ka, s.a.v.s., predstavljaju to njegovo, s.a.v.s., svojstvo opisano u časnom ajetu.
Odgovori
Hvala od: Boots


Pročitajte Još…
Tema Autor Odgovora Pregleda Poslednja Poruka
Rainbow Traženje oprosta je lijek za tugu Media 0 181 06-10-2022.22:29
Poslednja Poruka: Media

Skoči na Forum: