PRVO PITANJE:
Selam alejkum brate, cistam ovo najnovije pitanje u vezi mehra na stranici n-um pa mi se probudi sumnja da nismo ispravno postupili. Iako je sad kasno.
Bila sam vjencanja i vjenčani dar tokom sklapanja vjenčanje je bio prsten koji sam dobila i kao mehr sam htjela odredjenu sumu novca. Složili smo se da on to isplati tokom braka. On nije bio sposoban da to isplati tako da sam dobila 1/6 mehra i kad nam je brak puko nakon par godina, ja sam znala da on nema novca i halalila sam mu ostatak mehra. Nisam htjela da ga opterecujem i nadala sam se da će doći jednog dana sebi i povratiti talak.
To se nije desilo. Razvedeni smo i islamski i opštinski i sad čitam da si ti rekao da nije ispravno da se halali mehr.
hmm..jesam li ja sad dužna to tražiti od njega? selam alejkum
DRUGO PITANJE: Esselamu alejkum
Pročitala sam pitanje uvezi mehra gdje sam pročitala slijedeće:
“Nema razilaženja među učenjacima da davanje mehra (vjenčanog dara) postaje vadžib samim sklapanjem bračnog ugovora kao i da nije dozvoljeno sporazumno s obe strane odustati od mehra.”
Ja kad sam se udavala moj muž je bio u ovoj stranoj državi kao izbjeglica, dok sam ja tu odrasla. Živjela sam znači u puno boljem finansiskom stanju nego on, jer sam i radila, on nije. Mene je jedna sestra savjetovala da trazim 5000 kao mehr i reče da je i ona tako tražila,a muž je isto bio u takvoj situaciji.
Ja sam tad tako uradila, moj muž je pristao, ali ja sam kasnije shvatila da zbog razlike između mene i te sestre, šta se tiče prijašnjeg života ipak nisam trebala tražiti toliko para,toliki mehr. Nisam htjela da ga opterećujem sa nečim što on možda dugo neće moći izvršiti.
Zastidjela sam se i osjećala sam da nisam nikako vrjedna toga, pa sam u razgovoru, dok moj muž jos nije radio odustala od mehra. Jednostavno ja sam sretna što je on meni pomogao da počnem novi život i to mi je dosta.
Sada čitajući ovo nisam sigurna da li ja nisam ispravno shvatila ili sam pogrijesila?
Da li ja nisam smijela odustati od mehra??
Moj muž sada radi i fino zarađuje elhamdulillah i nebi mu vjerovatno bio problem te pare i da plati, jer nimalo nije škrt,elhamdulillah. Šta više i previše nam pruža. (mislim da i previše imamo u pogledu na dunjaluk).
Da li mi možete reći da li žena “nesmije” da odustane od mehra?? Jer ja znam i drugu sestru koja je tako uradila,a ima ih sigurno još puno…
Molim vas ako mi možete samo ukratko reći da li sam ja ipak ispravno shvatila da nisam smijela odustati, i ako je tako da li se može bar 1 dio halaliti??
Allah vam dao svako dobro oba svijeta
selam alejkum we rahmetullahi we berekatuhu
ODGOVOR: Alejkumusselam.
Nema razilaženja među učenjacima da davanje mehra (vjenčanog dara) postaje vadžib samim sklapanjem bračnog ugovora kao i da nije dozvoljeno sporazumno s obe strane odustati od mehra.
Odnosno, nije dozvoljeno sporazumno da obje strane odustanu od mehra prilikom sklapanja bračnog ugovora. Pa čak ako ne bi naveli prilikom sklapanja bračnog ugovora koliki je mehr, ali ne sa ciljem da se izbjegne ili odustane od njega, nakon toga žena ima pravo na mehr u visini mehra žena njenog ranga.
A nakon sklapanja bračnog ugovora mužu nije dozvoljeno da bilo šta uzme od mehra bez pristanka njegove supruge, tj. dužan je da joj ga isplati shodno kako se dogovore i smatra se njenim dužnikom sve dok zadnji dio mehra ne isplati. S tim da je ženi dozvoljeno da pokloni čitav mehr ili njegov jedan dio svome mužu kao i da odustane od isplaćivanja mehra ali nakon što je mehr utvrđen i određen prilikom sklapanja bračnog ugovora.
Da nije dozvoljeno mužu da uzme išta od mehra bez pristanka njegove žene ukazuju sljedeće riječi Uzvišenog: “Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne uzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno uzmete čineći očigledan grijeh” (En-Nisa, 20). A u drugom ajetu kaže: “Puštanje može biti dvaput pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati. A vama nije dopušteno da uzimate bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati” (El-Bekara, 229).
A da je dozvoljeno ženi da pokloni dio mehra ili čitav, ili da odustane od njega nakon što je utvrđen prilikom sklapanja braka ukazuju riječi Uzvišenog: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove dajte, a ako vam one drage volje od šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte” (En-Nisa, 4).
Prema tome, ono što ste vas dvije (mislim na žene u oba pitanja) uradile je ispravno i nemate pravo nakon toga da ponovo tražite vrijednost mehra od kojeg ste odustale. Ve billahi tevfik.
Selam alejkum brate, cistam ovo najnovije pitanje u vezi mehra na stranici n-um pa mi se probudi sumnja da nismo ispravno postupili. Iako je sad kasno.
Bila sam vjencanja i vjenčani dar tokom sklapanja vjenčanje je bio prsten koji sam dobila i kao mehr sam htjela odredjenu sumu novca. Složili smo se da on to isplati tokom braka. On nije bio sposoban da to isplati tako da sam dobila 1/6 mehra i kad nam je brak puko nakon par godina, ja sam znala da on nema novca i halalila sam mu ostatak mehra. Nisam htjela da ga opterecujem i nadala sam se da će doći jednog dana sebi i povratiti talak.
To se nije desilo. Razvedeni smo i islamski i opštinski i sad čitam da si ti rekao da nije ispravno da se halali mehr.
hmm..jesam li ja sad dužna to tražiti od njega? selam alejkum
DRUGO PITANJE: Esselamu alejkum
Pročitala sam pitanje uvezi mehra gdje sam pročitala slijedeće:
“Nema razilaženja među učenjacima da davanje mehra (vjenčanog dara) postaje vadžib samim sklapanjem bračnog ugovora kao i da nije dozvoljeno sporazumno s obe strane odustati od mehra.”
Ja kad sam se udavala moj muž je bio u ovoj stranoj državi kao izbjeglica, dok sam ja tu odrasla. Živjela sam znači u puno boljem finansiskom stanju nego on, jer sam i radila, on nije. Mene je jedna sestra savjetovala da trazim 5000 kao mehr i reče da je i ona tako tražila,a muž je isto bio u takvoj situaciji.
Ja sam tad tako uradila, moj muž je pristao, ali ja sam kasnije shvatila da zbog razlike između mene i te sestre, šta se tiče prijašnjeg života ipak nisam trebala tražiti toliko para,toliki mehr. Nisam htjela da ga opterećujem sa nečim što on možda dugo neće moći izvršiti.
Zastidjela sam se i osjećala sam da nisam nikako vrjedna toga, pa sam u razgovoru, dok moj muž jos nije radio odustala od mehra. Jednostavno ja sam sretna što je on meni pomogao da počnem novi život i to mi je dosta.
Sada čitajući ovo nisam sigurna da li ja nisam ispravno shvatila ili sam pogrijesila?
Da li ja nisam smijela odustati od mehra??
Moj muž sada radi i fino zarađuje elhamdulillah i nebi mu vjerovatno bio problem te pare i da plati, jer nimalo nije škrt,elhamdulillah. Šta više i previše nam pruža. (mislim da i previše imamo u pogledu na dunjaluk).
Da li mi možete reći da li žena “nesmije” da odustane od mehra?? Jer ja znam i drugu sestru koja je tako uradila,a ima ih sigurno još puno…
Molim vas ako mi možete samo ukratko reći da li sam ja ipak ispravno shvatila da nisam smijela odustati, i ako je tako da li se može bar 1 dio halaliti??
Allah vam dao svako dobro oba svijeta
selam alejkum we rahmetullahi we berekatuhu
ODGOVOR: Alejkumusselam.
Nema razilaženja među učenjacima da davanje mehra (vjenčanog dara) postaje vadžib samim sklapanjem bračnog ugovora kao i da nije dozvoljeno sporazumno s obe strane odustati od mehra.
Odnosno, nije dozvoljeno sporazumno da obje strane odustanu od mehra prilikom sklapanja bračnog ugovora. Pa čak ako ne bi naveli prilikom sklapanja bračnog ugovora koliki je mehr, ali ne sa ciljem da se izbjegne ili odustane od njega, nakon toga žena ima pravo na mehr u visini mehra žena njenog ranga.
A nakon sklapanja bračnog ugovora mužu nije dozvoljeno da bilo šta uzme od mehra bez pristanka njegove supruge, tj. dužan je da joj ga isplati shodno kako se dogovore i smatra se njenim dužnikom sve dok zadnji dio mehra ne isplati. S tim da je ženi dozvoljeno da pokloni čitav mehr ili njegov jedan dio svome mužu kao i da odustane od isplaćivanja mehra ali nakon što je mehr utvrđen i određen prilikom sklapanja bračnog ugovora.
Da nije dozvoljeno mužu da uzme išta od mehra bez pristanka njegove žene ukazuju sljedeće riječi Uzvišenog: “Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne uzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno uzmete čineći očigledan grijeh” (En-Nisa, 20). A u drugom ajetu kaže: “Puštanje može biti dvaput pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati. A vama nije dopušteno da uzimate bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati” (El-Bekara, 229).
A da je dozvoljeno ženi da pokloni dio mehra ili čitav, ili da odustane od njega nakon što je utvrđen prilikom sklapanja braka ukazuju riječi Uzvišenog: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove dajte, a ako vam one drage volje od šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte” (En-Nisa, 4).
Prema tome, ono što ste vas dvije (mislim na žene u oba pitanja) uradile je ispravno i nemate pravo nakon toga da ponovo tražite vrijednost mehra od kojeg ste odustale. Ve billahi tevfik.
