Ocena Teme:
  • 1 Glasov(a) - 5 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Iman, islam i ihsan - 2. hadis
#1
Rainbow 
Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru na Njegovim blagodatima. Molimo Ga da nas počasti spoznajom blagodati kroz njihovo trajanje i da nas zaštiti dana kada ćemo blagodat zdravlja, vida, porodice, bezbjednosti ili bilo koju blagodat spoznati zato što smo ih izgubili. Gospodaru, počasti nas da budemo zahvalni robovi Tvoji. Salavat i selam posljednjem od Njegovih Poslanika Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici, vrlim ashabima.

Nastavljamo dalje sa hadisima Resulullaha, s.a.v.s., koje je zabilježio imam Nevevi u svojoj maloj, ali značajnoj zbirci. Zbirka sadrži četrdeset i dvije izreke Resulullaha, s.a.v.s. Započet ćemo sa jednim kur'anskim ajetom, ujedno je to bila dova Ibrahima, a.s.:

رَبَّنَا إِنَّكَ تَعْلَمُ مَا نُخْفِي وَمَا
نُعْلِنُ ۗ وَمَا يَخْفَىٰ عَلَى اللَّهِ مِن شَيْءٍ فِي الْأَرْضِ وَلَا فِي
السَّمَاءِ.
”Gospodaru naš, Ti si Taj koji znaš šta krijemo i šta javno pokazujemo. I Allahu nije ništa skriveno ni na nebesima ni na zemlji.”[1]

Kada insan ovaj ajet prouči, sjeti se dove Ibrahima, a.s., i podsjeti se na prvi hadis iz zbrike imama Nevevija, da se djela vrijednuju prema namjerama. Blago li onom insanu koji se okrenuo Jedinome. Kada dođe dan odlaska sa ovoga svijeta, svi koji su oko nas bili, i sve naše slike koje su nam se pričinjavale kao bitne, odjednom će iščeznuti i izgubiti svoju težinu. Ostat će nam samo Gospodar Jedini. Šta god uradili ili bilo koje djelo imali, sjetimo se dove Ibrahima, a.s. Čestiti velikani su uvijek molili Allaha Uzvišenog riječima: ”Gospodaru počasti nas da je ono unutra bolje od onoga vani.”

Drugi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ
عُمَرَ رَضِيَ اللهُ تَعَالَى عَنْهُ أَيضاً قَالَ: بَيْنَمَا نَحْنُ جُلُوْسٌ
عِنْدَ رَسُولِ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ ذَاتَ يَوْمٍ إِذْ طَلَعَ عَلَيْنَا رَجُلٌ شَدِيدُ بَيَاضِ الثِّيَاب
شَدِيدُ سَوَادِ الشَّعْرِ لاَ يُرَى عَلَيْهِ أَثَرُ السَّفَرِ وَلاَ يَعْرِفُهُ
مِنَّا أَحَدٌ حَتَّى جَلَسَ إِلَى النَّبِيِّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ
فَأَسْنَدَ رُكْبَتَيْهِ إِلَى رُكْبَتَيْهِ وَوَضَعَ كَفَّيْهِ عَلَى فَخِذَيْهِ
وَقَالَ: يَا مُحَمَّدُ أَخْبِرْنِي عَنِ الإِسْلاَم، فَقَالَ رَسُولُ اللهِ
صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: الإِسْلاَمُ أَنْ تَشْهَدَ أَنْ لاَ إِلَهَ
إِلاَّ اللهُ وَأَنَّ مُحَمَّدَاً رَسُولُ اللهِ، وَتُقِيمَ الصَّلاَة، وَتُؤْتِيَ
الزَّكَاةَ، وَتَصُوْمَ رَمَضَانَ، وَتَحُجَّ البيْتَ إِنِ اِسْتَطَعتَ إِليْهِ
سَبِيْلاً قَالَ: صَدَقْتَ.
فَعَجِبْنَا لَهُ يَسْأَلُهُ
وَيُصَدِّقُهُ، قَالَ: فَأَخْبِرْنِيْ عَنِ الإِيْمَانِ، قَالَ: أَنْ تُؤْمِنَ
بِالله، وَمَلائِكَتِه، وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ، وَالْيَوْمِ الآَخِر، وَتُؤْمِنَ
بِالقَدَرِ خَيْرِهِ وَشَرِّهِ قَالَ: صَدَقْتَ، قَالَ: فَأَخْبِرْنِيْ عَنِ
الإِحْسَانِ، قَالَ: أَنْ تَعْبُدَ اللهَ كَأَنَّكَ تَرَاهُ، فَإِنْ لَمْ تَكُنْ
تَرَاهُ فَإِنَّهُ يَرَاكَ قَالَ: فَأَخْبِرْنِي عَنِ السَّاعَةِ، قَالَ: مَا
الْمَسئُوُلُ عَنْهَا بِأَعْلَمَ مِنَ السَّائِلِ قَالَ: فَأَخْبِرْنِيْ عَنْ
أَمَارَاتِها، قَالَ: أَنْ تَلِدَ الأَمَةُ رَبَّتَهَا، وَأَنْ تَرى الْحُفَاةَ
العُرَاةَ العَالَةَ رِعَاءَ الشَّاءِ يَتَطَاوَلُوْنَ فِي البُنْيَانِ ثُمَّ
انْطَلَقَ فَلَبِثَ مَلِيَّاً ثُمَّ قَالَ: يَا عُمَرُ أتَدْرِي مَنِ السَّائِلُ؟
قُلْتُ: اللهُ وَرَسُوله أَعْلَمُ، قَالَ: فَإِنَّهُ جِبْرِيْلُ أَتَاكُمْ
يُعَلِّمُكُمْ دِيْنَكُمْ .
Od Omera, r.a., prenosi da je rekao: ”Jednog dana smo sjedili kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kad se pojavi čovjek jako bijele odjeće i izrazito crne kose. Na njemu se ne primjeti trag putovanja i niko ga od nas ne poznaje. Zatim sjede kod Poslanika, s.a.v.s., pa osloni svoja koljena na njegova koljena i stavi svoje dlanove na njegovo stegno i reče: ‘O Muhammede, obavijesti me o islamu!’ Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik i da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš Ramazan i da hodočastiš Kabu, ako si mogućnosti to da učiniš.’ On reče: ‘Istinu si rekao.’ Pa se mi začudismo, pita ga i potvrđuje mu. Zatim reče: ‘Obavijesti me o imanu!’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige (objave), poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u kader (odredbu) dobru i lošu.’ Reče: ‘Istinu si rekao.’ Reče: ‘Obavijesti me o ihsanu (dobročinstvu)!’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš On, zaista, tebe vidi.’ Reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu!’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Upitani ne zna o tome više od onoga koji pita.’ Reče: ‘Obavijesti me o njegovim znakovima!’ Reče Poslanik, s.a.v.s: ‘Kad robinja rodi svoju gospodaricu, i kad se vide bosonogi, goli pastiri kako se nameću u gradnji visokih građevina.’ Zatim ode (taj čovjek), a ja sam (Omer) ostao određen period, a zatim mi reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘O Omere, znaš li ko je onaj što je pitao?’ Rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Reče: ‘To je, doista, Džibril. Došao je da vas poduči vašoj vjeri.”’[2]

Kada čitamo ili slušamo o odgoju Resulullaha, s.a.v.s., neka nam glavni cilj bude da nas Allah Uzvišeni počasti da bude sa nama zadovoljan, a da Njegov Miljenik, s.a.v.s., bude taj sa čije ruke ćemo piti džennetski izvor. Čovjek stalno biva žednim, pomislimo na samo jedan trenutak nakon kojeg nikada više nećemo žedni biti.

Iman je polazište, islam je manifestacija polazišta u insanu, a ihsan je najveće dobročinstvo, robovati Allahu kao da Ga vidimo. Kada podignemo svoje ruke u namazu i izgovorimo tekbir tada smo svjesni da nas Allah u tom trenutku vidi. Ovaj hadis predstavlja osnovu u razumjevanju islama u njegovoj punini. Iman, islam i ihsan trebamo pravilno razumjevati i moliti Allaha da u svim aspektima svoga života budemo vjernici (mu'mini), muslimani i muhsini – dobročinitelji, da sve što činimo bude uz uvjerenje da nas Gospodar vidi.

Ovaj hadis kao i prvi prenosi Omer, r.a. Postao je velikan iz razloga što je prošao školu koju mi želimo proći čitajući hadise Resulullaha, s.a.v.s. On je odgojen u njegovoj, s.a.v.s., školi, a svojim ponašanjem je to pokazivao. Kao vladar je izražavao brigu i za životinje, pa je smatrao da će biti pitan pred Allahom Uzvišenim ako se nešto i njima desi u njegovoj državi. Ovo je bitno iz jednog razloga, kao što je spomenuto u jednoj mudrosti:

وَإنِّمَا الأُمَمُ الأَخْلَاقُ مَا بَقِيَتْ فَإنْ هُمُ ذَهَبَتْ أَخْلَاقُهُمْ ذَهَبُوا.
”Narodi žive dok živi njihova moralnost, kada iščezne moralnost, narodi su iščezli.”

Svakom biološkom ugrožavanju prethodi moralno ugrožavanje. Zato je za Omera Resulullah, s.a.v.s., rekao da je katanac vrata zla, a on je kao oštrouman insan upitao da li će taj katanac pući ili se otključati. Kada je dobio odgovor da će pući, shvatio je da će preseliti kao šehid.

Hadis se završava riječima: ”Ovo je Džibril, došao je da vas pouči vašoj vjeri.” Dolazio je još nekoliko puta da pouči Resulullaha, s.a.v.s., vremenima namaza, pa je jedan dan dolazio kada je prvo vrijeme namaza, a drugi dan kada je zadnje vrijeme namaza. Dar Allahov, dž.š., nama je taj što je poslao Meleka da nas pouči šta je naša vjera. Ovaj hadis pokušavamo živjeti na svom kratkom ovosvjetskom putovanju, pokušavamo biti muslimani, a sjećamo se da je Resulullah, s.a.v.s., upitan koji je islam najbolji, pa je odgovorio da je najbolji islam nahraniti gladnog, te nazivati selam onome koga poznajemo i ne poznajemo. Živimo islam svjesni da je to mir koji mora biti u insanu. Bez te staloženosti i mira u insanu nema mira u svijetu. Najveće probleme prave oni koji nemaju mir u sebi, praveći nered oko sebe, dok onaj koji ima mir gradi to i oko sebe.

Jednu činjenicu trebamo podvući i biti je uvijek svjesni. Gospodar Uzvišeni kaže:

إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ.
”Jedina vjera kod Allaha je islam.”[3]

Jedini odnos kojeg Uzvišeni Gospodar od nas prihvata jeste da se Njemu okrenemo. Vjera svih poslanika od Adema, a.s., do Muhammeda, s.a.v.s., je islam, odnosno prihvatiti Gospodara i Njemu se okrenuti. Gospodar nije objavio više vjera, vjerozakoni su ti koji se razlikuju, ono što je odgovaralo vremenu Isa'a, a.s., nije odgovaralo vremenu Musa'a, a.s., i obratno. Tek je šerijat Muhammeda, s.a.v.s., došao sa širinom dovoljnom za sve ljude do Sudnjeg dana.

Ulema nas uči da sve ono što je Resulullah, s.a.v.s., rekao predstavlja naš put u životu, ono što je uradio predstavlja naš stil života, a ono što je svojim duhovnim stanjima postigao je ostvarenje vjere. Spomenut ćemo jedan detalj radi pojašnjenja. Jedne prilike je Resulullah, s.a.v.s., ušao u džamiju i vidio da nema žene koja je imala običaj da očisti džamiju. Pitao je Resulullah: ”Gdje je ona?” Ashabi su odgovorili: ”Ona je preselila, klanjali smo joj dženazu, nismo htjeli tebe da obavijestimo.” Resulullah, s.a.v.s., srdito kaže ashabima: ”Zašto me niste obavijestili!?” Odlazi sa ashabima na mezar te žene i klanja joj džennazu.[4]

Uvažimo vrijednost insana koju on ima. Ona je čistila džamiju i dobila posebnost da joj na mezar ode Resulullah, s.a.v.s.! Vrijedost našeg islama mjeri se našim doprinosom. Resulullah, s.a.v.s., je njoj dženazu klanjao, zato što se brinula da džamija bude čista muslimanima.

Suština drugog hadisa kojeg spominje imam Nevevi je da preispitujemo sebe u odnosu na sve sadržaje islama. Insan treba gledati koliko ima namaza kod njega, zekata, posta… Melek smrti kada priđe insanu, ako je postio tokom života, osjetit će taj miris. Tragovi mjesta na kojima smo sedždu činili će biti svijetli. Pojedini velikani su ovaj hadis znali tumačiti po nekoliko godina, a da prisutnima to nikada nije dosadilo, na način da se protumači svaki aspekt hadisa, do najsitnijeg detalja.

Resulullah, s.a.v.s., je upitan o tome šta je islam, pa im je odgovorio da je to uspostavljanje, a ne klanjanje namaza. Postoje ljudi koji će cijeli život klanjati namaz, a nikada nisu namaz uspostavili. Neki su klanjali tri ili četiri godine, zatim ih Allah Uzvišeni uzeo Sebi, a namaz su u to vrijeme uspostavljali. Klanjati namaz znači stati pred Gospodara, a namaz uspostaviti znači obezbijediti ambijent u kojem se klanja. Pomoći džamije, pomoći ukućanima da stanu na namaz, kao i da naši prijatelji stanu na namaz.

Jedan velikan kada je završio sa pisanjem knjige rekao je: ”Dugo je ovaj jezik priželjkivao da govori o Allahu kojeg toliko voli.” Zato je bitan govor o namazu, govor o vezi između ljudi i Gospodara. Uspostavljanje znači pozvati ljude da osjete slast, kako je rekao jedan velikan: ”Zaista na dunjaluku ima džennet, ko ne uđe u taj džennet, neće ući u džennet na ahiretu. To je džennet spoznaje Allaha Uzvišenog.”

Kada spoznamo da srce koje je u našim grudima On održava – tada osjećamo slast. Kada zalogaj stavimo u usta, da li se mi brinemo kako će taj zalogaj dati snagu našem tijelu!? Nikako, niko od nas to nije u stanju, već Allah to održava. Zbog toga je pomanjkanje edeba Allahu, dž.š., ne dati namaz onako kako On to od nas traži, a to je uspostavljanje namaza. Na nama je da pozovemo ljude na namaz, mnogo će biti onih koji će ljude udaljavati od namaza i od slasti blizine Gospodaru, a na nama je da ih tome približimo.

Kada spominjemo iman, on ima svoje sadržaje. Od malih nogu djeca još u mektebima uče imanske šarte, da vjerujemo u Allaha, Njegove meleke, knjige, Sudnji dan i određenje. Ove su se istine duboko urezale u naša bića. Kada spominjemo prvi imanski šart, oni koji uspostavljaju namaz svojim ponašanjem su pokazali ne samo da vjeruju u Allaha, već i da vjeruju Allahu. To je manifestacija ljudskog povjerenja Allahu. Znamo da nas taj put koji On traži od nas vodi sreći. Znamo da će nam to povjerenje dati sidro, i kada bude najuzburkanije more, ostat ćemo postojani.

Neki ljudi su iskušani gubitkom djeteta. Samo vjerničko srce može to postojano da podnese. Sva borba je u nama, konstantno preispitivanje, a ne samo svjedočenje jezikom. Pokazujemo svojim djelima da vjerujemo Allahu, imetak koristimo na ono što je dozvoljeno, a ljude posmatramo kao priliku za približavanje Allahu, dž.š.. Resulullah, s.a.v.s., je jedne prilike govorio o onome ko ne vjeruje, pa je kazao:

الَّذِي لاَ يَأْمَنُ جَارُهُ بَوَائِقَهُ.
”Onaj čiji komšija nije bezbijedan od njegovog zla.”[5]

Komšija, koje god vjere bio, mora biti bezbijedan, kako insan ne bi upao u ovu kategoriju. Osjećaj koji je spomenuo Resulullah, s.a.v.s., je da volimo ljudima ono što volimo i sebi, a ispod ovoga nema zdrave prirode. Onaj ko ne voli ljudima što voli sebi, ne samo da mora preispitati svoj iman, već mora preispitati koliko je uopće čovjek. Ako smo zdravi, želimo i drugima da budu zdravi, ako imamo opskrbu, želimo i drugima da imaju opskrbu. Neke je ljude Gospodar počastio da su na većem stepenu i oni drugima žele više nego sebi, a to je stepen iznad i prema tome bi trebali ići.

Dio hadisa u kojem se spominje ihsan jeste da robujemo Allahu kao da ga vidimo, jer ako mi Njega ne vidimo, On nas vidi. Na ovome su ponikle prve generacije muslimana kada su učili svoju djecu, govorili bi im da ih Allah vidi, čuje i da im je On svjedok. Za ovaj osjećaj se insan bori, da mu je draže da ga Gospodar vidi nego bilo ko od stvorenja. On se bori da mu je drago imati svijest o Allahu Uzvišenom i kada je u tmini noći, kada daje sadaku svojom desnom rukom, tako da lijeva ne zna. Vjernicima je dovoljno što ih Allah vidi. Današnja bolest je da uradimo nešto i želimo da nas neko drugi vidi osim Allaha, dž.š. Iskreni Allahovi robovi su se više stidjeli svojih dobrih dijela, nego što se mi stidimo svojih loših dijela. Kada bi učinili nešto dobro, stid ih je da se o tome govori, jer ovlada strah da li je Allah Uzvišeni to primio ili ne.

Kada se insan ostvari u imanu, islamu i ihsanu, uvijek moli Gospodara da preseli kao vjernik. Zato je Jusuf, a.s., govorio:

تَوَفَّنِي مُسْلِمًا وَأَلْحِقْنِي
بِالصَّالِحِينَ.
”Gospodaru, uzmi me Sebi kao muslimana, i pridruži me Svojim dobrim robovima.”[6]

Poslanik Jusuf, a.s., uči dovu ovog sadržaja. Kao da smatra da on nije dobar rob i želi da bude u skupini dobrih. Naše unutrašnje stanje mora biti poniznost pred Allahom, dž.š. Tek tada naši namazi, sadaka i ostala dobra djela postaju lahki za činjenje. Poniznost nas čini svjesnim da ono što imamo je Allahov dar nama. Zato je Resulullah, s.a.v.s., kazao da će ljudi u džennet ući isključivo Allahovom milošću.

Koga je Allah Uzvišeni počastio da je svjestan Njega, da uspostavlja namaz, da odgaja svoju djecu i da je dobar prema bračnom drugu, neka se raduje tome. Takav posjeduje najvrijednije što insan može imati. Sve na ovom svijetu prolazi, a ostaje samo ono što smo radi Allaha uradili. Valja odgajati naše duše, da je uvijek učinila nešto radi Gospodara i da ide Njemu, odgajati duše da nikada ne obruka muslimane svojim djelima. Trebamo biti takvi insani da kada ljudi ugledaju nas, spomenu Gospodara, te da molimo Allaha, dž.š., da preselimo sa potpunim imanom, vjerujući u Njega čvrsto.

Završit ćemo sa hadisom Resulullaha, s.a.v.s.:

مَا مِنْ مُسْلِمٍ أَوْ إِنْسَانٍ، أَوْ عَبْدٍ
يَقُولُ حِينَ يُمْسِي وَحِينَ يُصْبِحُ: رَضِيتُ بِاللَّهِ رَبًّا،
وَبِالْإِسْلَامِ دِينًا، وَبِمُحَمَّدٍ نَبِيًّا، إِلَّا كَانَ حَقًّا عَلَى
اللَّهِ أَنْ يُرْضِيَهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ.
”Nema muslimana, ili insana, ili roba, koji kaže kada omrkne i kada osvane: ‘Zadovoljan sam da mi je Allah Gospodar, da mi je islam vjera i da mi je Muhammed – Poslanik, a da Allah nije na Sebe preuzeo obavezu da taj insan bude zadovoljan na Sudnjem danu.”[7]

Jedan od najvećih izazova današnjice je nezadovoljstvo. Zdravi ljudi, imaju hranu i sigurni su, ali su nezadovoljni. Moramo se boriti protiv ovakvih negativnih pojava. Među najopasnije bolesti ubraja se nezadovoljstvo, fizičkim izgledom, nafakom, ili bilo nečim drugim. Nafaka se gleda samo kroz novac, a ne kroz zdravlje, prijatelje i pomaganje drugih. Vrijednost zadovoljstva je ta kojoj nas poučava Resulullah, s.a.v.s. Puno smo truda uložili da pokažemo šta islam nije, pokažimo šta islam jeste. Zamolimo Allaha Uzvišenog da nas u tome pomogne, Amin!

[1] Ibrahim, 38.

[2] Muslim, 8.

[3] Alu Imran, 19.

[4] Buhari, 420, Muslim, 956.

[5] Buhari, 6016, Muslim, 46.

[6] Jusuf, 101.

[7] Ahmed, 18967.
Odgovori


Verovatno Povezane Teme…
Tema Autor Odgovora Pregleda Poslednja Poruka
Rainbow Djela i nijjeti (namjere) - 1. hadis Media 0 91 13-10-2023.17:16
Poslednja Poruka: Media

Skoči na Forum: