[Media]

Poslanici su ljudi koje je odabrao Uzvišeni Allah da bi im dostavio poslanicu, naredio im da je prenesu narodu kojem su poslati i da ih obavijeste o propisima čije im je izvršavanje Allah stavio u dužnost, kao i da prenesu ostale vijesti koje su im objavljivane. (Abdullah b. Muhammed et-Tajjar, Sažeti govor o temeljima islama)

Izraz “vjerovjesnik” u arapskom jeziku vodi porijeklo od riječi “en-nebeu”, što znači “vijest, obavijest”. Allah, dželle šanuhu, kaže: “O čemu oni jedni druge pitaju? O Vijesti velikoj” (En-Nebe, 1–2).

Vjerovjesnik je nazvan vjerovjesnikom zato što ga je Allah obavještavao i objavljivao mu: “Reče ona: ‘Ko te o tome obavijestio?’ Reče: ‘Obavijestio me Onaj Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten’” (Et-Tahrim, 3). (Lisanul-areb, Besair zevi temjiz, Lavamia envar behije)

Izabrana definicija je: “Poslanik je onaj kome je objavljen novi šerijat, a vjerovjesnik je onaj koji je poslan da potvrdi šerijat onoga koji je došao prije njega.” (Alusi, Tefsir)

Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da su poslanici bolji od vjerovjesnika, kako to navodi Sefarini. (Nasir el-Džudejea, Et-Teberuk, 71)

Poslanici su osobe kojima je Allah dostavio poslanicu i naredio im da je prenose ljudima. Prvi poslanik je Nuh, alejhis-selam, a zadnji je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega.” (En-Nisa, 163)

Buhari bilježi od Enesa, radijallahu anhu, hadis o šefatu u kojem se, između ostalog, kaže: “Ljudi će doći Ademu kako bi se za njih zauzimao, pa će on kazati: ‘Idite Nuhu, on je prvi poslanik kojeg je Allah poslao...’”

Uzvišeni Allah kaže: “Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik.” (El-Ahzab, 40)

Nije postojao nijedan narod a da mu Allah nije poslao poslanika sa vjerozakonom specifičnim za dotični narod ili pak vjerovjesnika koji je imao za cilj da obnovi prethodni vjerozakon.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!’” (En-Nahl, 36)

[Media]

“A nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao.”
(Fatir, 24)
“Mi smo objavili Tevrat, u kojem je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi.”
(El-Maida, 44)
Ljudska potreba za poslanstvom

Poslanstvo je prijeko potrebno ljudima, ne mogu bez njega, njihova potreba za poslanstvom je iznad bilo koje druge potrebe. Poslanstvo je svijetu poput duše, ono je njemu svjetlost i život, pa kakvo dobro ostaje svijetu ako nema duše, života i svjetlosti?

Dunjaluk je u tmini, osim onoliko koliko ga obasja sunce poslanstva. Jedini put koji vodi sreći i uspjehu na oba svijeta jeste put poslanika. Nema načina da se detaljno upozna dobro i zlo osim putem poslanika. Allah je Svoju objavu nazvao dušom (ruhom), a kada nema duše, nema ni života: “Isto tako smo i tebi objavili ruh (dušu) od Nas. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo” (Eš-Šura, 52). (Muhammed b. Abdulaziz, Tevhid za omladinu i početnike)
Poslanici su ljudi bez božanskih osobina

Govoreći o najboljem i najvrednijem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, i svaka bi šteta bila daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.’” (El-A’raf, 188)
“Reci: ‘Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim.’ Reci: ‘Mene niko od Allahove kazne ne može u zaštitu uzeti; samo u Njega ja mogu utočište naći.’”
(El-Džinn, 21–22)

Oni imaju ljudska obilježja i osobine i dešava im se sve ono što se dešava običnim ljudima, poput bolesti, smrti, potrebe za hranom i pićem i sl.

Uzvišeni Allah u Kur’anu spominje riječi Ibrahima koji je, opisujući svoga Gospodara, govorio: “...i Koji me hrani i poji, i Koji me, kad se razbolim, liječi, i Koji će mi život oduzeti, i Koji će me poslije oživjeti” (Eš-Šuara, 79–81).

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ja sam čovjek poput vas, zaboravljam, kao što i vi zaboravljate, pa kad zaboravim, vi me podsjetite.” (Buhari)

Uzvišeni Allah navodi da su poslanici Njegovi robovi i opisuje ih svojstvom robovanja u kontekstu iznošenja pohvale njima. O Nuhu Uzvišeni Allah kaže: “On je, doista, bio rob zahvalni” (El-Isra, 3).

O poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Neka je uzvišen Onaj Koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena” (El-Furkan, 1).

Govoreći o Ibrahimu, Ishaku i Jakubu, alejhimus-selam, Milostivi Allah kaže: “I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih. Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu onaj svijet; i oni su, zaista, za Nas od onih odabranih dobrih ljudi” (Sad, 45–47).

O Isau, alejhis-selam, kaže: “On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim učinili” (Ez-Zuhruf, 59).

[Media]

Vjerovanje u poslanike obuhvata četiri segmenta

Prvi: Vjerovanje da je njihova poslanica od Allaha i da je istinita. Ko ne vjeruje u samo jednog poslanika, ima status kao da ne vjeruje u sve njih. Uzvišeni Allah kaže: “I Nuhov narod je smatrao lažnim poslanike” (Eš-Šuara, 105). Allah ih naziva poricateljima svih poslanika iako u to vrijeme nije bilo drugih poslanika osim Nuha. Kršćani koji poriču Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, imaju status kao da poriču i Isaa, alejhis-selam, a posebno imajući u vidu da im je Isa, alejhis-selam, najavio dolazak Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, čiji je cilj bio da ih izvede na Pravi put.

Drugi: Posebno vjerovanje u poslanike čija imena znamo, poput Muhammeda, Ibrahima, Musaa, Isaa i Nuha, koji se inače smatraju najodabranijim poslanicima. Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, smo čvrst zavet uzeli” (El-Azhab, 7).

U poslanike čija imena ne znamo, vjerujemo općenito. Uzvišeni Allah kaže: “I prije tebe smo poslanike slali, o nekima od njih smo ti kazivali, a o nekima ti nismo kazivali.” (El-Mu’min, 78)

Treći: Vjerovanje u ispravne predaje koje su do nas od njih prenesene.

Četvrti: Postupanje u skladu sa vjerozakonom poslanika koji nam je poslat, a to je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. On je poslat svim ljudima. Uzvišeni Allah kaže: “I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore” (En-Nisa, 65).
Odabrani poslanici – ulul-azm

Odabrani poslanici u islamu su poznati pod terminom ulul-azmi. Dakle, ti poslanici su: Muhammed, Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, alejhimus-selam. U Kur’anu se oni spominju na jednom mjestu: “Mi smo od vjerovjesnikā zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, smo čvrst zavjet uzeli” (El-Ahzab, 7). (El-Esiletu vel edžvibetul-usulijje)

[Media]

Preferiranje nekih poslanika

U Kur’anu se kaže: “Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali, a Davudu smo Zebur dali. Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge. S nekima od njih je Allah govorio, a neke je za više stepeni izdigao.” (El-Bekara, 253)

Međutim, u nekim hadisima zabranjuje se preferiranje poslanikā: “Nemojte praviti selekcije ili nemojte davati prednost jednim nad drugim poslanicima.” (Muslim)

Kako onda razumjeti ajete u kojima se preferiranje opravdava i priznaje i hadise kojima se ono zabranjuje? Da bi se ponekad neki ajeti ili hadisi mogli pravilno razumjeti, nužno je poznavati njihove povode objave ili iskaza.

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navedene hadise izgovorio povodom svađe ili tuče između jednog muslimana i židova koji su se prepirali oko toga ko je bolji – Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ili Musa, alejhis-selam. Na kraju je musliman udario židova i razbio mu nos pa ga je židov tužio Poslaniku, sallallahu alejhu ve sellem, nakon čega je on izrekao citirani hadis. (Buhari i Muslim)

Prema tome, preferiranje među poslanicima u osnovi je dozvoljeno, jer je potvrđeno jasnim i neupitnim dokazima u Kur’anu. Međutim, ukoliko će ono dovesti do sukoba, ili poniženja i degradiranja statusa nekog od poslanika, onda se ono zabranjuje. Na taj način se uklonila prividna proturječnost između citiranih ajeta i hadisa. (Dr. Sulejman Topoljak, Osnovi islamskog vjerovanja)
Broj poslanika i vjerovjesnika

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio nas je o broju vjerovjesnika i poslanika. Ebu Zerr kazuje: “Upitao sam: ‘O Allahov Poslaniče, koliko je bilo poslanika?’, a on reče: ‘Preko tri stotine deset, veliki broj.’” A u verziji ovog hadisa koju prenosi Ebu Umama navodi se da je Ebu Zerr rekao: “Upitao sam: ‘Koliki je tačan broj vjerovjesnika?’, a on reče: ‘Stotinu dvadeset četiri hiljade, od toga tri stotine petnaest poslanika, veliki broj.’” (Hadis bilježi Ahmed u svom Musnedu. Miškatul-mesabih, 3/122. Šejh Albani kaže da je lanac ovog hadisa sahih.)
Vjerovjesništvo je Božiji dar

Vjerovjesništvo je Božiji dar, ne može se postići željom i voljom, niti se može postići trudom i zalaganjem. Filozofi su izrekli laž kada su rekli da se vjerovjesništvo postiže disciplinom i radom, obavljanjem raznih vrsta ibadeta, odabirom najtežih poslušnosti, bdijenjem u čišćenju duše, čišćenju misli, poboljšavanjem morala, duhovnim i tjelesnim vježbama. (Omer el-Eškar, Poslanici i poslanice)
Plodovi vjerovanja u poslanike

Vjerovanje u poslanike daje velike plodove, neke od njih ćemo spomenuti:

• Znanje o milosti Uzvišenog Allaha i Njegovoj pažnji prema Svojim robovima poslavši im poslanike da ih upute na Pravi put i da ih nauče kako će Allaha obožavati, jer ljudski razum, sam po sebi, nije u stanju to dokučiti. Rekao je Uzvišeni Allah o našem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija, 107).

• Zahvala Uzvišenom Allahu na toj velikoj blagodati.

• Ljubav prema poslanicima, alejhimus-salatu ves-selam, poštovanje i pohvala poslanika na način koji njima priliči, jer su oni obožavali Uzvišenog Allaha, dostavili Njegovu poslanicu i savjetovali Njegove robove.

• Slijeđenje poslanice koju su poslanici od Allaha dostavili i rad po njoj. Na taj način će se vjernicima u njihovom životu ostvariti dobro, uputa i sreća na oba svijeta. Rekao je Uzvišeni Allah: “I onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti” (Ta-ha, 123–124). (Muhammed b. Abdulaziz, Tevhid za omladinu i početnike)