Vakat | Forum

Heroj oslobodilačkog rata – Midhad Hujdur

MIDHAD HUJDUR

28.12. 1953. – 30. 6. 1993.

Midhad Hujdur – Hujka ili Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji rođen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. Od 1986. radio je u zemlji i inostranstvu za bosanskohercegovačku kompaniju “Hidrogradnja”.

Kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru 19. decembra 1991., a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. postaje simbolom otpora i snage Mostaraca. Formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine postaje komandant bataljona Prve mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašalić.(1) Prelaskom Pašalića na mjesto komandanta IV korpusa, Hujka preuzima komandu nad Prvom mostarskom brigadom, koja će nakon njegove pogibije postati 41. slavna brigada Armije RBiH.

Poginuo je 30. juna 1993. godine u borbama za deblokadu Mostara. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala. Odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

DJETINJSTVO

Midhad Hujdur, sin Husnije i Bahrije, odrastao je u mostarskoj mahali Luka.

“Roditelji su se davno razveli, pa je majka živjela u Sarajevu. Umrla je mlada u 47, kao i otac koji je umro u 52. godini.” (Jasmin HUJDUR, brat)

Veći dio svog života Midhad Hujdur živio je sa tetkom Šerifom koja ga je odgojila zajedno sa dvojicom braće Mirsadom i Jasminom. Imao je još i polubrata Mensura i polusestru Mirsadu koji su živjeli u Sarajevu. Kao svaki pravi Mostarac odrastao je na Neretvi.

“Igrali smo lopte, hvatali golubove, kupali se u Neretvi…” (Esad KOSIĆ, saborac, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Bio je pravi drug, hrabar, previše pošten, u duši dobar čovjek, koji se ničega nije bojao. Uvijek je bio na strani slabijih. Još kao dijete nametao se kao vođa.” (Nino SEFIĆ, saborac i drug iz djetinjstva)

SRETNI OTAC I DOBAR KOMŠIJA

Sa suprugom Ramizom Midhad Hujdur imao je tri kćerke: Elvinu, Editu i Enitu. Bio je brižan otac i suprug. Čak i u najtežim ratnim danima koristio je svaki slobodan trenutak da ga provede u društvu sa svojim ljubimicama.

“Bio je čovjek od akcije i izuzetan komšija. Često je pomagao svojim komšijama i nikada nije gledao da li će najviše povući.” (Esad KOSIĆ, saborac, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Na Limanu Hadžića u Luci bilo je nekada smetljište na kojem je Midhad Hujdur sa dvojicom drugova napravio igralište.

“Imao je zdrave ideje. Tako smo i napravili to igralište. Tu smo proveli dosta lijepih trenutaka, igrali lopte. Sjećam ga se iz tog vremena kad je danima dolazio i sam radio. Trebalo je to sve poravnati…” (Esad KOSIĆ, saborac, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

TIHA OKUPACIJA MOSTARA

Masovnim dolaskom rezervista JNA iz Srbije i Crne Gore u Mostar 19. septembra 1991. godine započela je tiha okupacija Mostara. Pored terora nad civilnim stanovništvom u okviru agresije na Republiku Hrvatsku 1. oktobra 1991. godine, snage tzv. JNA izvršile su i napad na selo Ravno na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navodno, kao odgovor srbijanskoj agresiji 18. novembra 1991. ekstremno orijentirani bosanski Hrvati predvođeni Matom Bobanom i Darijom Kordićem proglašavaju postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.

Iako su probosanske političke snage uzaludno pokušavale pronaći mirno rješenje sukoba, rat se već nadvio nad Mostarom.

POČETAK SUKOBA SA REZERVISTIMA JNA

S obzirom da je grad bio veliki vojni centar s jakom zrakoplovnom industrijom, u Mostaru je bilo smješteno 6 kasarni JNA. Iako su mnogi Mostarci vjerovali da je rat nemoguća opcija, dolaskom bahatih rezervista iz Crne Gore i Srbije sa već ‘bogatim’ ratnim iskustvom iz Hrvatske, gradom se sve više širio strah i nevjerica.

“Kada su rezervisti počeli divljati po ulicama i pucati, kada niste mogli ulicom proći od njih, narod je počeo shvatati da će nešto biti.” (Ramiza HUJDUR, supruga )

“U tom periodu Midhad Hujdur je hodao od kuće do kuće, pokušavajući animirati i organizirati i one koji nisu vjerovali da će doći do rata. Mi koji smo već tada bili sa Hujkom to smo shvatali drukčije. Vidjeli smo da će početi rat i da će nam se desiti ono što se i desilo.” (Esad KOSIĆ, saborac, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

POČETAK AGRESIJE NA MOSTAR

“Ispred golorukog naroda uz minimalna vojnotehnička sredstva kroz samoorganizaciju na čelo probosanskih snaga u Mostaru staje Midhad Hujdur. Najprije kao komandir čete, a potom i komandant mostarskog bataljona TO.” (Sulejman BUDAKOVIĆ Tetak, general ARBiH i nosilac Ordena za vojne zasluge sa srebrenim mačevima)

O početku rata za Bilten Mostarske brigade komandant Midhad Hujdur u aprilu 1993. godine rekao je:

„Kada su Iračani napali Kuvajt, bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Sadama Huseina. Dječaci od petnaest godina bili su u stroju s puškama u rukama. Nisam mogao ni pomisliti da će se nešto slično i nama dogoditi. Danas kažem da je ono Božija milost u odnosu na ovo šta se nama događa. Moj prvi susret sa četnicima bio je na Bišini u ljeto 1991. Putovao sam u Gacko. Zaustavili su nas ljudi sa crnim čarapama na glavama i puškama u rukama. Jedan od njih proderao se: ‘Otvorite mu kofer!’ Prepoznao sam glas svog nekadašnjeg kolege Voje Radojčića. Od tog trenutka sve mi je bilo jasno. Više nikad nisam otišao na posao, već sam se prijavio u sastav rezervne milicije i obukao uniformu. Dolazak srpskih rezervista u grad za nas je bio znak da se moramo organizirati. Na to su nas upozoravali i Hrvati. Prve puške na Luku donosimo Nino Sefić, Ćaba Čelebić, rahmetli Azer Husković, koji je poginuo na Luci i ja. Mnogi su nas tada ismijavali. Oružje smo dobili od SDA i nekih ljudi iz HVO-a. Još ranije bio sam kupio papovku. Srpske rezerviste mrzili smo iz dna duše i jedva smo čekali povod da se sukobimo s njima. Okupljali su se u kafani ‘Pretprazničko veče’ gdje su pili, pjevali četničke pjesme i izazivali. Tu su maltretirali naše sugrađane. Negdje u martu 1992. godine, dok sam bio na straži na Lučkom mostu, dotrčao mi je jedan okrvavljen dječak plačući… Tada smo prvi put reagovali… Samo dan prije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nas četvorica, Elvedin Ajanić, Semir Balta, Cevra iz Mahale i ja, pušteni smo iz tog logora gdje smo bili kao zarobljenici. Zarobili su nas srpski rezervisti u hotelu na Buni gdje smo otišli da zajedno s mještanima Bune i Hrvatima pružimo otpor četnicima. Kako se stotinjak četnika od Gubavice približavalo Buni, tako se sve razbježalo. U hotelu ih je čekalo samo nas nekoliko. Planirao sam da ih upustimo unutra, zatim zarobimo i razoružamo. Međutim, Ajanić je izgubio strpljenje i ispalio je metak. Nismo htjeli ludo izgubiti glavu i predali smo se. Maltretirali su nas i na Buni i u Sjevernom logoru. Poslije određenih intervencija pušteni smo. Vidjelo se na televiziji kako smo bili maltretirani.“(2)

Dok su u Sarajevu trajali mirovni protesti ispred Parlamenta Republike BiH, eksplozija cisterne tadašnje JNA napunjena eksplozivom, 3. aprila 1992. godine kod Sjevernog logora, najavila je otvoreni sukob patriotskih i velikosrpskih snaga na području Mostara. Eksplozija cisterne bila je povod generalu JNA Momčilu Perišiću da započne bjesomučno razaranje Mostara. Istovremeno tzv. predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Mate Boban formira dobro naoružano Hrvatsko vijeće odbrane i preuzima komandu odbrane Mostara – u početku blago osporavajući legitimitet organa Republike Bosne i Hercegovine.

U situaciji kad su snage JNA okupirale jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac – Čapljina – Metković ovladati istočnom obalom Neretve. Legendarni mostarski novinar Mišo Marić u Dnevniku bosanskohercegovačke državne televizije u svom izvještaju iz Mostara povodom mostarskih demonstracija za mir 5. aprila 1992. godine izvijestio je:

“ZA SVIH OVIH DRAGIH I DUGIH GODINA KOLIKO VAŠ REPORTER ŽIVI U MOSTARU ČUO JE DA MOSTARCI I HERCEGOVCI, KOJI ISPRED MOSTARA I SVOJE HERCEGOVINE, I SVOGA VELEŽA NE DAJU NIKOME – SKANDIRAJU ‘OVO JE BOSNA’…”

Ipak, već 10. maja 1992. godine snage JNA uz artiljerijsku podršku osvajaju kompletnu lijevu stranu Mostara.

Sjećajući se toga 1993. Midhat Hujdur govrio je mostarskim novinarima:

„Mi na Luci, kao i oni Mostarci u Donjoj Mahali, Cernici, Carini i drugim mostarskim mahalama, branili smo svoje mahale, avlije i ognjišta srcem. Da smo imali samo malo više oružja, četnici nikada ne bi došli blizu naših kuća. Napustili smo lijevu obalu u trenutku kada je sve gorjelo, plamen do neba, kad je sve plivalo, cijevi popucale, a topovi rigali granate. Četnici su uništavali sve bez milosti, misleći da će uništiti i našu dušu. Grdno su se prevarili. Zaboravili su da feniks niče iz pepela… Tako smo i mi, Mostarci, nakratko ostavili svoje sokake i kuće da bismo se pripremili za ponovni povratak…“(3)

OSLOBAĐANJE ISTOČNE OBALE

Mjesec dana kasnije, nakon reorganizacije i obuke na Gorancima 11. juna 1992. mostarski borci forsiraju Neretvu i potiskuju snage JNA iz istočnog dijela grada do Podveležja. Faktor iznenađenja bio je presudan. Zarobljene su ogromne količine naoružanja.

„Tada snage JNA još uvijek nisu imale dobro utvrđene položaje. Nikada mi neće biti jasno što smo dobili naređenje da stanemo. Mogli smo ih tjerati do Drine…(4) (Midhad HUJDUR, april 1993)

Bio je to svijetli trenutak borbe u Mostaru i primjer da se združenim djelovanjem može postići uspjeh. U borbama za oslobođenje Mostara od JNA učestvovalo je 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona TO-a RBiH, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a(5) i specijalna jedinica HVO-a uz artiljerijsku podršku HVO-a.

Istočna strana grada bila je već sva srušena, a tek slijedi 10 teških ratnih mjeseci u sukobu sa dojučerašnjim saborcima – pripadnicima HVO-a.

SUKOB SA HVO

Nakon oslobođenja istočne obale grada, u već razorenom gradu u koji su se slijevale rijeke bošnjačkih izbjeglica, započinju problemi s Hrvatskim vijećem odbrane i Bobanovim konceptom podjele Bosne i Hercegovine.

“S Hrvatima smo počeli pošteno od srca, ali su se odjednom okrenuli protiv nas. Neki naši prijatelji su govorili da nas čeka rat i s njima. To su neki fini ljudi koji su odavde otišli, ali su nam rekli da ne znamo šta nas čeka ovdje u Mostaru. I zaista je bilo teško. Napali su nas s obje strane, a oružja nije bilo. Sve što smo imali, to smo mi sami zarobili.” (Nino SEFIĆ, borac)

U julu 1992. godine formira se Prva mostarska brigade na čelu sa Midhadom Hujdurom, a nešto kasnije u oktobru formiran je i 4. korpus ARBiH.

“Midhad Hujdur volio je slušati savjete profesionalnih oficira. U svim djelovanjima učestvovao je kao u igri i volio je to. Bio je čovjek trenutka. Isto kao da ga je istorija predodredila da se rodi u tom periodu kada će trebati svom narodu…” (Esad KOSIĆ, saborac, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

OBAVJEŠTAJNE IGRE

Hujku su mnogi nagovarali da se prikloni konceptu Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, ali su njegov patriotizam i hrabrost presudili.

“Naše lokalno političko rukovodstvo pokušalo je imputirati da je Arif Pašalić pripadnik KOS-a. Ja sam bio svjedok kad je jedne prilike Hujka došao u Konak i Pašaliću rekao: ‘Babuša, ja imam zadatak da te uklonim, ali ja to neću. Ja sam tvoj, ti si moj komandant. Naše političko rukovodstvo htjelo nas je izdati i pod plaštom sigurnosti u gradu izmjestiti u Zenicu.’ Već su bili pripremljeni autobusi za civile zbog granatiranja u gradu. Ja i Šerif Špago smo tada otišli kod Pašalića i pitali šta se dešava. Rekli smo da narod treba da ide prema Zenici – a on je odgovorio: ‘Ako ode narod, ode i vojska. Niko ne smije mrdati nikuda.’” (Mustafa ISOVIĆ, komanda 4. korpusa ARBiH)

“Ja sam kao komandant bataljona u svojoj zoni imao prve čarke sa HVO policijom jer su došli iz napuštenih stanova da istjeruju muhadžire iz Nevesinja i drugih okupiranih područja sa pričom da oni trebaju ići u Zenicu. HVO je pokušavao da nas podredi, da utiču na kadrovsku politiku i da nam postave svoje obavještajce… Uvijek je ovdje bilo problema da mi stavimo oznake ili čisto hrvatske ili muslimanske, i tu je Hujka dobro balansirao. On je inače bio član SDA od osnivanja i dobro je balansirao, jer nas je tadašnje rukovodstvo SDA vodilo u drugom pravcu. Kasnije su ti pobjegli iz Mostara…” (Semir DRLJEVIĆ Lovac, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

O svemu ovome uoči izbijanja sukoba sa snagama HVO govorio je i komandant Midhad Hujdur u aprilu 1993. godine:

„Pojavili su se određeni problemi poslije ultimativne zapovijedi Bože Rajića da se Armija BiH stavi pod komandu HVO-a u određenom roku. Mi smo i do sada zajednički odrađivali zadatke i borili se protiv zajedničkog nam neprijatelja – četnika. I ova transformacija u Armiji i formiranje 4. korpusa u kontekstu je stvaranja zajedničke komande. Ni pomislili nismo da se nećemo zajednički boriti do konačnog oslobođenja. Na kraju krajeva, u ovaj rat sam ušao skupa sa Zelenikom, Stojićem i drugim hrvatskim borcima iz Mostara. Ali, van svake zdrave pameti su ultimativni zahtjevi onih koji nemaju sluha za mostarsku čaršiju. Da se mi silom stavljamo pod nečiju zapovijed, da predamo oružje, i da se mi, rođeni Mostarci, proglašavamo paravojnom formacijom i protjerujemo iz naših mahala!? Pa zar nismo ušli u ovaj rat sa četnicima da sačuvamo svoja ognjišta – nama tuđa ne trebaju. To nama muslimanima, i u Kur’anu piše, da smo dužni svoja ognjišta braniti. Taktika četnika je bila da naš narod natjeraju da preda oružje da bi izvršili genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. Valjda se nećemo služiti taktikom našeg zajedničkog neprijatelja. U prvim danima suprotstavljali smo se četnicima sa minimalnim naoružanjem mjesec i po dana, a da sad, kada smo znatno naoružaniji i organiziraniji da nekome dozvolimo da od nas traži povlačenje i predaju oružja?! Stotine djevojaka od mene traži puške. Niko nema pravo od nas tražiti da ustuknemo i da postanemo građani drugog reda. Svima odgovaramo sa veliko NE! Silom više ništa, ali uvijek zajedno, sa dogovorom, jer mi smo za zajednički život svih čestitih i dobronamjernih ljudi…“(6)

NAPAD HVO-a NA ARMIJU REPUBLIKE BiH

HVO je zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripadaju tzv. Herceg-Bosni. HVO još odranije zaustavlja konvoje sa hranom, oružjem i logistikom namijenjene probosanskim legalnim snagama. U to vrijeme dolazi i do raskola unutar Bošnjaka u Mostaru, gdje manja grupa političkih predstavnika SDA i hrvatskih obavještajaca pokušava isposlovati prihvatanje nadležnosti Hrvatske zajednice Herceg-Bosna koju je podržavao režim Franje Tuđmana.

„I prije Mostara su ARBiH i HVO pomalo ratovali, ali nigdje toliko kao u Mostaru taj sukob nije imao, istovremeno, obilježja sarajevske opsade, srebreničkog okruženja, krajiških metoda etničkog čišćenja. I nigdje kao u Mostaru nije bilo tako jasno da je Bosnu i Hercegovinu napala još jedna država. Ona, čiju je pomoć uživao, u početku saveznički, HVO. (Vildana SELIMBEGOVIĆ, magazin DANI, 14. 7. 2006.)

ODBRANA IDEJE CJELOVITE BOSNE I HERCEGOVINE

maja 1993. godine započeo je otvoreni rat koji će trajati do 23. februara 1994. godine.

Mostar će sve do 18. marta 1994. proživljavati sudbinu Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika – i sve to u samo jednom svome kvartu.

Dok HVO preko Hrvatske krugovalne postaje poziva Bošnjake na predaju iz improviziranog studija, na istočnoj obali oglašava se glas rodoljubivog Mostara: “OVDJE SLOBODNI RADIO MOSTAR. GRAĐANI, USPROTIVITE SE, OVO JE JOŠ JEDNA AGRESIJA NA NAŠ MOSTAR.”

Sabijeni u istočnom dijelu Mostara na uskom prostoru starog grada, okruženi sa svih strana, mostarski ratnici su neviđenom hrabrošću vodili sudbonosne bitke, posebno u Šantićevoj ulici i na Bulevaru.

“9. maja napad HVO-a na istočni dio grada krenuo je svom silinom. U ranim jutarnjim satima napadnuta je komanda 4. korpusa u zgradi ‘Vranice’, komanda 1. mostarske brigade, ali i sve ostale jedinice na području Šantićeve, Mahale, Cernice. Armijske jedinice su uspješno zaustavile napade i stabilizirale linije odbrane. Čak su u kontranapadu došli do Rondoa, ali su se spletom okolnosti povukli na linije na Bulevaru gdje su ostali do kraja rata.” (Šerif ŠPAGO, komanda 41. slavne brigade)

“To je trebo biti ‘blic krig’ koji se protegnuo do mirovnog sporazuma godinu dana kasnije… Sad, kad se sjetim 9. maja 1993, ne može mozak da shvati da se to sve dešavalo u jednom danu. Sada, kad raspravljamo šta se sve desilo u tom jednom danu, normalno bi bilo da je za sve to trebala najmanje sedmica, ali kad se vide podaci, zaista je to bio jedan jedini dan. Spasio nas je naš moral. Nismo imali gdje. S nama su bile naše familije, žene, djeca, roditelji, ali nažalost puno je ljudi poginulo…” (Semir DRLJEVIĆ Lovac, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Razlika između Armije i HVO-a je u tome što je naša komponenta bila sastavljena od rođenih rodoljuba, pristaša države BiH i ljudi koji su htjeli da sačuvaju svoj identitet na ovom prostoru. HVO je bio komponenta okupatorskog stila, koja je htjela promijeniti istoriju, da sve bude hrvatsko…” (Esad KOSIĆ, saborac, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Sam Midhad Hujdur Hujka često je govorio svom vozaču i pratiocu Rifatu Franjiću, sinu partizanskog narodnog heroja iz vremena Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: “Rifa, ne bude li jedinstvenog Mostara zapalit ću se na Musali…”

MOSTARSKI GETO

U toku 1993. godine između linija srpsko-crnogorskih i hrvatskih snaga koje su napadale pripadnike Armije RBiH bilo je od 800 metara do jednog kilometra.

“Mi ništa nismo imali. Bili smo sabijeni na nekoliko kvadratnih metara. Mi smo bili poktretne mete za ove grabljivce i fašiste s brda koji su mogli na tako uskom prostoru gađati pojedinačno svakog čovjeka po svojoj slobodnoj volji.” (Seid ef. SMAJKIĆ, muftija mostarski)

“Municije smo imali ukupno koliko su protivnici trošili na svadbama.” (Semir DRLJEVIĆ Lovac, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

U istočnom dijelu grada nije bilo struje. Vladala je glad. Međunarodne mirovne snage snabdijevale su Mostar humanitarnim paketima koje su bacali iz zraka. Nije bilo krova da nije bio srušen. Tenkovi su direktno ispaljivali granate na kuće po istočnoj strani.

“Mi nismo imali sredstava, ali smo imali sreće. Kada je HVO na Bulevaru koristeći zatvorenike napunio 50 metara kanalizacione cijevi eksplozivom – sve do naših linija, eksplodirao je samo dio ceste izbivši šahtove na našoj strani. Kada smo ušli u kanalizaciju, dobili smo eksploziv koji nismo imali. Od toga smo kasnije svašta pravili… Imali smo dobru ekipu inžinjera. Koristili smo sve do čega smo došli. Punili smo eksplozivom kante od masla… Bili smo kao ona grupa TNT iz romana Alana Forda.” (Semir DRLJEVIĆ Lovac, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

DEBLOKADA MOSTARA

“Mostarske mostove su rušile jedinice JNA i HVO-a. Bila je to režija u kojoj smo mi trebali biti u Neretvi ili izmjetšteni negdje drugo. Mostar i sve niže od Bradine bilo je otpisano. Hujka i par sličnih su ti koji su povukli narod i napravili armiju u Mostaru koja je bila okosnica odbrane cjelovite Bosne i Hercegovine.” (Mustafa ISOVIĆ, komanda 4. korpusa ARBiH)

“Mostar se nalazio u vrlo teškoj situaciji. Prema jugu se ne može, na sjeveru JNA, na pravcu prema Sarajevu u rejonu Bijelog Polja i Vrapčića nalaze se HVO brigade. Grad je bio u potpunoj blokadi, a s njim i sve izbjeglice koje su došle iz Gacka, Nevesinja, Trebinja, Ljubinja, Čapljine i drugih mjesta. Jedino rješenje bilo je da se izvrši deblokada i da se spojimo s jedinicama 6. korpusa. Glavni problem bio je nedostatak municije…” (Sulejman BUDAKOVIĆ Tetak, general ARBiH i nosilac Ordena za vojne zasluge sa srebrenim mačevima)

Hujka je stalno hrabrio svoje borce i uvjeravao ih da imaju dovoljno snage da izvrše deblokadu. Svakodnevno je išao od borca do borca, potpuno svjestan da mostarski borci mogu i sa minimalnim količinama municije poraziti neprijatelja i izvršiti deblokadu na prostoru Bijelog Polja i osloboditi Sjeverni logor.

Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja, komandant 6. korpusa Arif Pašalić naređuje Miralemu Jugi, Šerifu Špagi i Draganu Malkoču da pripreme plan deblokade, odnosno oslobađanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline kako bi se otvorila komunikacija prema Sarajevu. Planirano je da akcija počne u ranim jutarnjim satima 30. juna 1993. godine.

“Bio je to dan kad su Mostarci trebali odlučiti da opstanu ili nestanu u ovim krajevima.” (Esad KOSIĆ, saborac, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Akcija je počela u ranim jutarnjim satima. Jedinice Armije RBiH u silovitom naletu oslobađaju Raštane, Vrapčice i kompletnu bjelopoljsku kotlinu.

POGIBIJA 

Sjeverni logor je bio utvrđenje koje je bilo jako teško osloboditi. Zbog rijeke Neretve koja je bila prirodna prepreka, snage HVO-a nisu imale mogućnost da se povuku. Pružali su žestok otpor.

Umjesto da kao komandant brigade akciju deblokade posmatra sa komandnog mjesta, Midhad Hujdur zajedno sa Esadom Humom preskače ogradu i ulazi u Sjeverni logor kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanjem komande HVO–a u logoru dok su oko njih padale granate.

Dok su padali i posljednji položaji snaga HVO-a, jedna od granata ispaljenih sa položaja HVO-a bila je smrtonosna za komandanta Hujku.

Hujkina smrt pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života.

Midhad Hujdur, kao da je predosjećao svoj odlazak. Nekoliko dana prije pogibije govorio je mostarskom muftiji Smajkiću da želi biti pokopan u mostarskim “Šehitlucima”.

Dva dana pred pogibiju posjetio je suprugu Ramizu koja je bila s njihovim trima kćerkama u Blagaju. Bio je to posljednji put da je izljubio svoje kćerke. Noć prije pogibije njegova supruga Ramiza sanjala je ružan san. Sutradan na vratima u sumrak se pojavljuje Mitin saborac Fola, djeca skakuću… Pitam Folu: ‘Jesi li mi vidio Mitu?’ A on me zagrli…” (Ramiza HUJDUR, supruga)

jula 1993. godine u prostorijama mostarskog pozorišta Mostarci su klanjali dženazu svom komandantu, nakon čega je ukopan u mostarskim “Šehitlucima”.

EPILOG

Šta se dešavalo u Mostaru u dva rata koja su mostarski patrioti i ‘raja iz mahala’ vodili protiv hrvatske i srbijanske vojske i njihovih pomagača, najbolje ilustruje činjenica da je nakon rata, u Parizu na Dan pobjede protiv fašizma, Bosnu i Hercegovinu na paradi antifašista, pod zastavom s ljiljanima, predstavljao saborac Midhada Hujdura Hujke i njegov nasljednik na mjestu komandanta Prve mostarske brigade – Semir Drljević Lovac.

—–

FUSNOTE:

(1) General Arif Pašalić rođen je 31. augusta 1943. godine u Janjićima kod Zenice. Priključio se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Mostaru u aprilu 1992. godine kao bivši aktivni oficir JNA – načelnik štaba 171. vazduhoplovne baze u Mostaru sa činom potpukovnika. Odmah se uključuje u borbe protiv agresora, a 17. novembra 1992. godine formira 4. korpus Armije BiH i postaje njegov prvi komandant. Na toj funkciji ostaje sve do novembra 1993. godine. Poginuo je 26. aprila 1998. godine u saobraćajnoj nesreći na putu Mostar – Sarajevo.

(2),(3),(4) i (6) Mostarsko jutro, bilten Mostarske brigade, april 1993.

(5) HOS (Hrvatsko vijeće obrane BiH) brojalo je 5.134 vojnika, uglavnom Hrvata i Bošnjaka. Službeno se nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva BiH i činio sastavni dio Armije BiH, iako je na ratištima djelovao samostalno. Nisu primali naređenja od HV O-a, koji je imao podršku vlasti Republike Hrvatske. Nakon dogovara Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, te kasnijih dogo vara Mate Bobana i Radovana Karadžića o podjeli Bosne i Hercegovine, Blaž Kraljević izdaje javni proglas u kojem poziva građane Bosne i Hercegovine da ne prihvate izdaju BiH. Politika HOS-a je bila usmjerena na borbu protiv velikosrpske politike osvajanja BiH.

Snage HOS-a su u ljeto 1992. godine dostigle zavidnu jačinu. Pod komandom Blaža Kraljevića (general ARBiH) HOS, zajedno sa snagama HVO-a i Armije RBiH, učestvuje u oslobađanju Mostara. Osvaja Stolac i oslobađa dio teritorije općine Trebinje (6. august 1992). Nakon zauzimanja dijelova Trebinja, Mate Boban poziva Kraljevića na sastanak u Mostar, 9. augusta 1992. godine. Pri povratku sa sastanka Blaž Kraljević sa osam svojih zamjenika (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasnići, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) na lokalitetu Varda, zapadno od Mostara, upada u zasjedu Hrvatskog vijeća obrane. Niko nije preživio. (9. 8. 2011. Protest.ba, Memorija sjećanja / 14. rujan 2006. Feral Tribune)

Heroj oslobodilačkog rata – Enver Šehović.

ENVER ŠEHOVIĆ
15. 1. 1967. – 27. 7. 1993.

Enver Šehović, sin Zahida i majke Iše, rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u općini Foča. Imao je brata Edhema i sestru Zehru. Nakon osnovne škole upisuje Srednju vojnu školu u Sarajevu, a potom završava i Vojnu akademiju u Beogradu. Sa suprugom Zinetom imao je kćerku Dalilu. Bio je prepoznatljiva nit nastanka i razvoja 13. novosarajevske brigade od koje je poslije nastala Prva slavna i viteška motorizovana brigada. Poginuo je u odbrani brda Žuč, 27. jula 1993. godine. Odlikovan je najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.

NAPUŠTANJE JNA

Iako je kao dječak sanjao da studira matematiku, životni put odveo je Envera Šehovića u Jugoslovensku narodnu armiju. Sa 15 godina dolazi u Sarajevo gdje se upisuje u 31. klasu Srednje vojne škole kopnene vojske u sarajevskoj kasarni “Maršal Tito”. Nakon završetka Vojne akademije u Beogradu vraća se u kasarnu “Maršal Tito” gdje će od 1988. godine raditi kao mladi poručnik na obuci novih generacija pitomaca JNA u Centru za obuku.

Njegov oficirski san o bratstvu i jedinstvu naroda Jugoslavije razbio se 4. i 5. aprila 1992. godine kada su se građani Sarajeva i okolnih mjesta okupili na antiratnim demonstracijama ispred Skupštine Republike Bosne i Hercegovine koja se nalazila u neposrednoj blizini njegove kasarne.
“U vrijeme tih protesta ispred Parlamenta Enver Šehović je postrojio muzičku četu iz kasarne “Maršal Tito” s idejom da se pridruži okupljenom narodu. Naravno, viši oficiri iz kasarne to nisu dozvolili.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
Kakva je situacija bila u kasarni “Maršal Tito” uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu, Šehovićev stariji kolega iz Centra za obuku JNA Alija Ismet kaže: “Već smo ranije osjetili da je Bosna u opasnosti. Vidjeli smo to iznutra jer je već polako počeo eskalirati srpski nacionalizam koji je prelazio u šovinizam. Jasno nam je bilo da moramo napustiti Kasarnu…”

PRELAZAK U TERITORIJALNU ODBRANU RBiH

Nakon napada srpskih specijalaca lojalnih Radovanu Karadžiću na školu MUP-a Republike BiH i otvaranja snajperske vatre na građane ispred Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u ranim jutarnjim satima 6. aprila uslijedili su prvi pješadijski napadi JNA i srpskih paravojnih snaga na grad Sarajevo.(1)

Enver Šehović nekoliko dana poslije napušta kasarnu “Maršal Tito” i priključuje se Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine. Imao je 25 godina.
“Javio se u Regionalni štab odakle su ga poslali u Općinski štab TO Novo Sarajevo. Iz prvog razgovora s Enverom vidio sam da se radi o izuzetno mladom čovjeku, punom patriotizma i odlučnosti da se bori za odbranu svoje domovine. Za razliku od mnogih oficira koji su tada birali funkcije koje će preuzeti i izbjegavali borbene jedinice, Enver Šehović je odmah prihvatio da bude na dužnosti komandanta Velešićkog odreda.” (Salko IDRIZ, komandant OŠTO Novo Sarajevo)

Jedan od prvih zadataka Envera Šehovića bila je blokada svoje dojučerašnje kasarne “Maršal Tito” iz koje su njegove bivše kolege pucale po građanima Sarajeva.(2) Dok su snage Teritorijalne odbrane vršile mobilizaciju novih pripadnika u krajnje konfuznoj političkoj i medijskoj situaciji, Sarajevo se gušilo u sve čvršćoj opsadi. Agresor planira da napadom iz pravca Grbavice i Pofalića i pokretanjem oklopnih snaga JNA iz kasarne “Maršal Tito” izvrši presijecanje grada linijom Vogošća – Žuč – Pofalići – kasarna “Maršal Tito” – Grbavica. Snage Teritorijalne odbrane uz podršku policije i samoorganiziranih građana kreću u ranu zoru 16. maja 1992. u jednu od najvažnijih operativno-taktičkih bitaka za odbranu Sarajeva poznatu kao “Pofalićka bitka” (kodni naziv “Grom”). Iako još uvijek slabo organizirani i oskudno naouružani pješadijskim oružjem, uspijevaju osloboditi širi prostor Pofalića i potpuno poraziti okupatorske snage i njihove domaće pomagače. Petog juna 1992. snage JNA nakon dugih pregovora napuštaju i kasarnu “Maršal Tito”.

LJETO 92.

“Kada smo oslobodili kasarnu “Maršal Tito”, Enver Šehović me je pozvao da idemo sakupljati knjige po kasarni. Dok su ih drugi šutali nogama, mi smo kupili stručnu literaturu, on iz taktike, ja iz sanitetske taktike. Sjećam se da mi je rekao: ‘Doktore, ovo će nama trebati…’” (Dr. Safet BIČO, načelnik saniteta i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Početkom juna 1992, u prvoj operaciji deblokade grada “Ljeto 92.” snage općinskih štabova Novo Sarajevo i Vogošća 8. juna 1992. oslobađaju kotu Orlić – najdominantniju kotu na platou Žuči.

“Još u Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992. obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao 13. a Zajko 15. brigadom. Od 1. septembra 1992. te će brigade promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu brigadu, ali komandanti će ostati isti. Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke za kotu Orlić 8. juna 1992, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, kotu 850 i Golo brdo.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
Kada je već iskusni ratni reporter Šefko Hodžić krajem 92. godine krenuo kao novinar Radija Bosne i Hercegovine da provede noć s borcima Prve mehanizovane brigade na Žuči, prije polaska komandant Enver Šehović mu je izjavio: “Želim Vas informirati da idete među najhrabrije borce grada Sarajeva, borce Velešića i Pofalića, naselja odakle su potekli ti borci koji su dobrim dijelom spasili grad Sarajevo, pa i Republiku i razbili četničku koncepciju i doktrinu – presijecanje Sarajeva napola. Linija – koliko opasna, vidjet ćete i sami. A uvjerit ćete se da je jedna od najvrućih, najoštrijih i najžešćih linija kada je u pitanju odbrana grada Sarajeva…”

SARAJEVSKA ŽUČ

Iako su pripadnici Prve motorizovane brigade pod komandom Envera Šehovića vodili uspješne akcije i na drugim dijelovima sarajevskog ratišta, plato Žuči postao je simbol uspjeha bosanske armije. Na brdu Žuč Armija RBiH zarobila je i prvi tenk na sarajevskom ratištu. Ovo brdo, za koje većina Sarajlija nije nikada čula do izbijanja rata, bilo je i simbol stradanja i najtežih borbi koje su se gotovo svakodnevno na njemu vodile.

Nakon silovite artiljerijske pripreme 18. septembra 1992. započeo je jedan od najgnusnijih napada srpskih snaga na platou Žuči. U nastojanju da po svaku cijenu povrate Orlić, srpske snage su ispred borbenog stroja postavile tzv. “živi štit”(3) od civila Bošnjaka zatočenih u vogošćanskim logorima.
Branitelji Žuči suočili su se sa izazovom da sačuvaju linije odbrane grada ili da pucaju u civile među kojima su bili i njihovi prijatelji i rođaci. Uz sve to nedostajalo im je svježih snaga za odbranu i municije. Jedino nije nedostajalo odlučnosti i hrabrosti.

“Neki su ostavili zadnji metak za sebe…” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“To je bio jedan od najtežih trenutaka… Ljekarima i meni kao doktoru bilo je veoma teško smiriti naše borce koji su psihički bili rastrojeni, pogotovo oni koji su vidjeli naše zarobljene civile iz Vogošće kako ginu.” (Dr. Safet BIČO, načelnik saniteta i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Mi smo se prvi put susreli s takvim teškim izazovom. Vođena je teška i neizvjesna borba. Na trenutak činilo se kao gotovo izgubljena borba. Ipak, upornošću, hrabrošću i smjelošću pojedinaca uspjeli smo zaustaviti neprijatelja i spriječiti ga da osvoji kotu Orlić.” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

NASTANAK MITA O BOSANSKOJ VOJSCI

Nerijetko su, poput bitke za odbranu kote Orlić, borci sa Žuči uslijed tenkovskih napada branili položaje pješadijskim naoružanjem čekajući da se u gradu pronađe neka zolja.
Ipak, kako je vrijeme odmicalo, borci sa Žuči su u uspješnim akcijama ratnim plijenom značajno popravili lično naoružanje, ali je ono i dalje iznosilo 50 % u odnosu na broj ljudi. Prema riječima Šefke Hodžića, zahvaljujući borcima Zajkine i Šehovićeve brigade Žuč je postala mitsko brdo na kojem Armija RBiH postiže vojne pobjede.
“Kuriozitet je da ni u jednom prijašnjem ratu nijedna vojska koja je držala prostor Žuči nikada ga nije izgubila. Prvi put u historiji naša bosanska vojska je uspjela zauzeti ovaj prostor i držala ga je do kraja rata…” (Mehemed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Sve jedinice čiji je komandni kadar bio uz vojsku imale su i rezultate. Zato smo mi bili pobjednička jedinica koja je imala niz pobjeda od početka do kraja rata…” (Ibrahim DERVIŠEVIĆ, Komanda brigade, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa mačevima)

Objašnjavajući uspjehe svoje i Zajkine brigade na Žuči komandant Šehović je novinaru TVBiH Vladi Biliću 1993. godine izjavio: “Mi ovaj rat prije svega nismo htjeli, nismo ga nametnuli, već nam je nametnut. Zakon prirode je došao na scenu. U pitanju je bila borba za opstanak.”

U uslovima humanitarne katastrofe za stanovnike Sarajeva, komanda Prvog korpusa nastavlja pokušaje deblokade grada. U okviru neuspjele operacije deblokade pod kodnim nazivom “Koverta”, borci 1. mehanizovane brigade pod komandom Envera Šehovića 9. decembra 1992. uspijevaju izvršiti svoj zadatak i osvajaju čuvenu kotu 850. Bila je to jedna od najvećih pobjeda pripadnika Prvog korpusa na sarajevskom bojištu.

“3. decembra oko 20 sati komandant Korpusa Vahid Karavelić donio nam je naređenje da deblokiramo Sarajevo…” (Jusuf LOŠIĆ, oficir ARBiH)

“Prvi put Šehović i većina njegovih oficira susreću se s takvom zapoviješću gdje pretpostavljena komanda donosi zapovijest da se mora krenuti u napad. Iako učestvuju i druge jedinice, Enver Šehović i Zajkina Druga viteška brigada bili su nosioci akcije osvajanja kote 850.” (Vahid KARAVELIĆ, komanda Korpusa, nosilac Ordena zlatnog grba sa mačevima)
“Prije svega treba reći da smo bili vrlo slabo naoružani, za razliku od neprijatelja koji je imao sve…” (Ibrahim DERVIŠEVIĆ, Komanda brigade, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa mačevima)

“Da smo imali sve što podrazumijeva naziv Prva motorizovana brigada mislim da bismo za godinu dana došli do Drine. Međutim, bilo je kako je bilo. Imali smo jedan bestrzajni top, kasnije je došao jedan zis…”(4) (Ivan BERNADIĆ, komandant protivoklopne artiljerije)
“Krenula je akcija osvajanja kote 850. Započeo ju je Slaviša Šućur svojim tenkom. Vrlo brzo nakon toga komandir čete vojne policije Esad Nuhović je postavio zastavu s ljiljanima na vrh kote 850…” (Vahid BEŠIREVIĆ, pratilac Envera Šehovića, nosilac priznanja Zlatni ljiljan)

“Bila je velika čast učestvovati u ovoj bici koja je mnogo značila za moral grada i naše Armije.” (Slaviša ŠUĆUR, tenkist i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Da bismo osvojili kotu 850, većina jedinica morala je preći otvorenu livadu…” (Vahid BEŠIREVIĆ, pratilac Envera Šehovića, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Zamislite odozdo idu slabije naouružani borci i osvajaju najdominantniju kotu 850. To je da pamet stane da je tako nešto moguće, a i to da Mladićeva tako silno naoružana vojska izgubi te položaje…” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)

Branioci Sarajeva su 8. juna 1992. godine u žestokom okršaju na brdu Žuč oslobodili vrh Orlić i širi lokalitet prema Volujku i Krstacu, te naseljima Smiljevići i Zabrđe. Zaplijenjene su značajne količine naoružanja i municije, vojne opreme i sanitetskog materijala. Radi se o bici kojom su potvrđeni rezultati “Pofalićke bitke“, te osigurana i učvršćena komunikacija s braniocima s područja Vogošće, odnosno naselja Ugorsko, Bušće i Kobilja Glava. Nakon osvajanja Orlića zauzete su i Kota 850, Vis i Golo brdo, odakle je srpska vojska svakodnevno, najvećim kalibrima, ubijala Sarajevo koje su 1425 dana držali pod opsadom. (Arijana SARAČEVIĆ, 10. 06. 2011. / protest.ba)

KOMANDANT I OBIČNI BORAC

Komandant Enver Šehović za svoje borce bio je jednostavno Šeha.
“On nije bio samo komandant, već i obični borac…” (Vahid BEŠIREVIĆ, pratilac Envera Šehovića, nosilac priznanja Zlatni ljiljan)
“Komandanta Šehovića najbolje oslikava priča kada smo trebali ući u sela Jezera koje je bilo naseljeno srpskim stanovništvom. Sve je bilo spremno, a on nam je prije kretanja u akciju održao govor u kojem nam je rekao da zabranjuje sve represalije nad civilima, rekavši da mi nismo armija jednog ili dva naroda, već cijele BiH…” (Ivan BERNADIĆ, komandant protivoklopne artiljerije)

Ovakvo shvatanje bosanskohercegovačke borbe za slobodu bio je motiv i Radetu Zoranoviću da se priključi još početkom 1992. godine Patriotskoj ligi Pofalići od koje će kasnije nastati Prva slavna motorizovana brigada pod komandom Envera Šehovića.

“Ako ova vojska nije muslimanska ili SDA vojska, nego bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika.” (Radomir Rade ZORANOVIĆ, borac)
Rade se kao i mnogi drugi bosanski patrioti borio sve vrijeme rata u bosanskoj vojsci sa svojim komšijama, čuvenim ratnicima iz Pofalića. Borio se od Pofalićke bitke preko mnogih bitki na Žuči, do onih posljednjih borbi na Treskavici.

“Mene je jedan događaj uoči Pofalićke bitke oduševio i zato sam ostao vjeran bosanskoj armiji do kraja rata. Uoči bitke nas je postrojio naš komandir čete Zahir Panjeta i strogo naredio da noževe ne smijemo upotrebljavati, niti bilo kakvo zlo ženama, djeci i civilima nanijeti. Da je rekao drugačije, napustio bih ih.”(5) (Radomir RADE ZORANOVIĆ, borac)
Na prijedlog komandanta Envera Šehovića u januaru 1993, Rade Zoranović određen je za člana vojne delegacije RBiH na pregovorima u Ženevi koju su, osim njega, sačinjavali generali Armije RBiH Sefer Halilović i Stjepan Šiber.

“U istoriji Ujedinjenih nacija ja sam tada postavio dva rekorda. Nikad prije nije se dogodilo da u državnoj delegaciji učestvuje običan vojnik, bez čina i to – ranjen. Čak smo i krili da sam ranjen, a rane mi je, tajno, previjao jedan naš zemljak, ljekar.” (Radomir Rade ZORANOVIĆ, borac)
“Zbog velikog broja bosanskih pravoslavaca i Srba u Prvoj slavnoj motorizovanoj brigadi Šehovićevu brigadu su prozvali i Prva slavna – pravoslavna.”(6) (Avdo HUSEINOVIĆ, borac i dokumentarist)

ODLAZAK PO PORODICU

“Za razliku od mnogih drugih koji su željeli sina, Enver je uvijek želio da ima kćerku.” (Zehra ČUSTOVIĆ, sestra)
“Često smo noću ostajali do pred samu zoru i vidio sam koliko je patio za svojom kćerkicom koja je bila s njegovom suprugom u Sokolović Koloniji. On je želio da njegova porodica bude s njim i sam je otišao po njih u decembru 1992.” (Jusuf Juka LOŠIĆ, oficir ARBiH)
“Iako mu je Vahid Karavelić to zabranio, otišao je preko piste s dva pratioca i doveo ih u Sarajevo.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
“Osjetio sam da je to za njega bilo rasterećenje. Rekao je tada: ‘Ja sam riješio dio svojih problema, sada mogu ići dalje…’” (Salko IDRIZ, komandant OŠTO Novo Sarajevo)

HEROJSKA ODBRANA ŽUČI

Na osnovu dogovora Boban – Karadžić i odnosa međunarodnih faktora prema odbrambenom ratu u našoj zemlji, krajem juna Glavni štab Vojske Republike Srpske odlučio je da je sazrelo vrijeme da se zada završni udarac snagama Armije RBiH. U okviru šire operacije agresora u julu su započeli napadi na položaje naših snaga na Žuči.(7)
“Od 22. jula 1993. intenzitet napada bio je najjači i od tada se komandant Šehović sve vrijeme nalazi na svom komandnom položaju…” (Mehemed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Žuč je bila ključna tačka odbrane grada. Znali su to svi borci koji su s visova ovog brda svakodnevno gledali Sarajevo.
Kao i uvijek u vrijeme neprijateljskih ofanziva, na ovo brdo na polažaje Armije RBiH padalo je od 2.500 do 3.000 granata dnevno.
“U toku djelovanja njihove artiljerije tranšee od 2,5 metra dubine zaticali smo potpuno zatrpane kao da ih nismo ni iskopali. Obnavljali smo ih svakih 5–6 dana zavisno od intenziteta granatiranja. Sve je bilo poravnato…” (Mehemed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Komandant Šehović bio je veoma umoran. Danima nije spavao. Stalno u pokretu.” (general Alija ISMET, komanda Korpusa)
Svojim saborcima i doktoru Safetu Biči Enver Šehović je pričao da se osjeća izmoreno, ali nije odustajao. Nekoliko dana uoči pogibije sanjao je kako gazi vodu punu zmija.
27. jula otišao je kući u 1 sat iza ponoći da se odmori i okupa. Nekoliko sati poslije pozivaju ga s komandnog mjesta da se vrati, jer je situacija na bojištu postajala sve teža. Neustrašivi komandant bio je uskoro na isturenom komandnom mjestu odakle je dvogledom posmatrao situaciju na terenu. Šehović naređuje svim svojim oficirima da skupe sve raspoložive snage i da se idu priključiti borcima na linijama.

“Interesantno je da se uopšte nije plašio. Stalno je posmatrao borce, bojišnicu. Okolo su padale granate…” (general Alija ISMET, komanda Korpusa)
“Kota 850 i cijela Žuč je bila u dimu. Pakao. Zemlja je podrhtavala. Ne postoji mjesto gdje granata nije pala. Svaka tranšea i rov bili su zatrpani neprijateljskim granatama. I upravo iz tih tranšea i rovova ustajali su naši borci. Neko ranjen, neko bez municije… Ustajali su i pravili bedem da onemoguće neprijatelja da osvoji naše položaje…” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“’Ne znamo šta se dešava; balije izviru iz zemlje’, komentarisali su neprijateljski vojnici preko svojih sredstava veze. Bili su to vanzemaljci iznad Sarajeva.” (Avdo HUSEINOVIĆ, borac i dokumentarist)

POGIBIJA KOMANDANTA

Dok su branitelji grada zadnjim atomima snage zaustavljali neprijateljske snage, jedna granata pogađa neposrednu blizinu komandnog mjesta.
“Pogledao sam prema mjestu gdje je stajao komandant s dvogledom. Nije ga bilo. Sve oko mene je bilo mrtvo. Na platou ispred komande Zahira Panjete ležali su Zahir i njegov brat Cera. Poginuo je i vozač Alije Ismeta Zlatko Kalamujić. Mirsad Bekrić je ostao bez noge. Enver Velić iz Specijalne jedinice MUP-a teško je ranjen…” (Mehemed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Priča o Žuči se završava pogibijom Šehovića, braće Panjeta i ranije Safeta Zajke…To je bila jedna prosto mitska priča.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
“Bio je oficir prije svega. Mi vojnici kada to kažemo, znači da je bio čovjek koji se žrtvovao za opće dobro, koji se žrtvovao za sve oko sebe i koji je najmanje mislio na sebe. Sudbina mu je bila da pogine na mjestu koje je oslobodio…” (Vahid KARAVELIĆ, general ARBiH i nosilac Ordena zlatnog grba sa mačevima)

HEROJ GRADA

“Stiče se dojam da naši heroji padaju u zaborav, ali ti ljudi svakako nisu vodili borbu zbog neke afirmacije, već zbog želje da ovaj grad ostane slobodan…” (Hidajet ŠERIĆ, borac)
“Ljudi moraju znati koliko je krvi palo za ovu Bosnu i sjećati se svojih heroja, poginulih boraca i da to vječito ostane upamćeno.” (8) (Ivan BERNADIĆ, komandant protivoklopne artiljerije)
Na brdu Žuč poginula su 624 pripadnika Prve slavne – 111. viteške brigade.(9)

PRVA SLAVNA – 111. VITEŠKA BRIGADA

Usred velike ofanzive Vojske Republike Srpske, 30. jula 1993. probijanjem tunela Dobrinja – Butmir, ispod aerodromske piste, dolazi do deblokade grada. Kroz njega su u toku noći upućena prva pojačanja odbrani Igmana i Bjelašnice. Prva slavna – 111. viteška brigada čiji je prvi komandant bio brigadir Enver Šehović, postat će jedna od najuspješnijih brigada i na ratištu van Sarajeva. Među borcima Prve slavne i Druge viteške brigade koje su osvajale i odbranile Žuč bio je najveći broj dobitnika ratnog priznanja Zlatni ljiljan u Armiji BiH. Pripadnici 111. viteške brigade, njih 71 odlikovano je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan. Komandant Prve slavne – 111. viteške brigade Enver Šehović poginuo je tačno 40 dana nakon Safeta Zajke, komandujući odbranom Golog brda. Njihovom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Zajedno su ratovali, zajedno oslobađali zemlju, zajedno postali slavni i u kratkom vremenu otišli u legendu. Danas, jedan kraj drugog leže u mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.

—–

FUSNOTE:

(1) U i oko grada 5. i 6. aprila poginulo je 9, a ranjeno 37 građana i građanki. (Edo HOZIĆ, Biografija Sarajeva ‘92-’93)
(2) Iz kasarne „Maršal Tito“ od aprila do juna 1992. svakodnevno su vršena djejstvovanja iz vatrenog i topničkog naoružanja po sarajevskim naseljima Marijin Dvor, Pofalići, Velešići, kao i drugim dijelovima grada, od čijih posljedica je ubijeno i ranjeno više civila te oštećeno mnoštvo civilnih objekata. Tako je 15. aprila 1992, ispred stambene zgrade u tadašnjoj ulici Bratstva i jedinstva kod broja 33, ubijen Samir Mešetović, a 29. maja 1992. ubijen Ibrahim Bulbul, krećući se vozilom kroz istu ulicu. U sarajevskom naselju Pofalići 22. aprila 1992. ranjen je Remzo Kadić. (FENA 7. 7. 2011.)

Također, iz pravca Kasarne pucano je i na vozila Hitne medicinske pomoći, te je 17. maja 1992. ubijena doktorica Silva Rizvanbegović, a vozač Salih Krečo je teško ranjen. Zgrada Željezničke stanice Sarajevo je od posljedica djejstava iz kasarne „Maršal Tito“ djelomično razrušena i zapaljena.
(3) U pokušaju da vrati Žuč, Mladić s vogošćanskim zločincima Brankom Vlačom (upravnikom logora „Bunker“ u Vogošći), Nikolom Poplašenim i lokalnim mafijašima prvi put je koristio „živi štit“ u kojem su vogošćanske logoraše gurali ispred sebe, gdje ih je na desetine poginulo i ranjeno. I danas veliki broj preživjelih ratnika sa Žuči ima traume. (Avdo HUSEINOVIĆ, autor filma Vanzemaljci iznad Sarajeva)

(4) Lagani, pokretni protivtenkovski 76 mm top, model 1942. g. (ZiS – Zavod imjenji Staljina)
(5) Priču vojnika Radeta Zoranovića zabilježio je novinar Šefko Hodžić.
(6) Na brdu Žuč, braneći Sarajevo poginulo je preko 100 boraca srpske nacionalnosti. (Avdo Huseinović)
(7) i (9) Mesud Šadinlija, Za Sarajevo, za Bosnu svoju: od 13. novosarajevske do 111. Viteške brdske brigade, Udruženje „1. Slavna – 111. Viteška brigada“, Sarajevo, 2010.
(8) Među herojima Žuči poginuli su i Safet Isović, Hakija Mršo, Fadila Odžaković Žuta, Ejub Delalić, Roki Kavazović, Smajo Šikalo, Feriz Tumbul, Jasmin Isanović, Remzija Vejo, Izet Delić, Rasimu Kelemiš, Rudi Tomić, Fehim Agić, Refik Kobiljak

Heroj oslobodilačkog rata – Nesib Malkić

NESIB MALKIĆ

5.7. 1961. – 25. 10. 1993.

Nesib Malkić rođen je u Gornjim Dubravama (Živinice) 5. jula 1961. godine. Bio je aktivno vojno lice. Poginuo je na dužnosti komandanta 210. brdske brigade prilikom izviđanja u rejonu Crne Rijeke kod Olova 25. oktobra 1993. godine. Brigada kojom je komandovao, nakon njegove pogibije dobila je naziv 210. viteška brigada „Nesib Malkić”.

Bio je nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan od 1993. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

RADNIČKO DIJETE

Nesib Malkić bio je peto od osmero djece Hamdije i Ajke. Imao je četiri sestre i tri brata. Fadil, Rasim i Ahmet su također bili pripadnici Armije BiH. Njegov otac radio je u drvnoj industriji, a majka mu je bila domaćica.

Odmah po završetku osnovne škole u Gornjim Dubravama, kao pitomac 25. klase upisuje Srednju vojnu školu u sarajevskoj kasarni “Maršal Tito”. Kao odličan učenik i vojnik upisuje i Višu vojnu školu – Odsjek ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana, nakon čega završava i specijalističku obuku u Zadru. Tokom svoje vojne karijere u JNA isticao se kao primjeran vojnik i oficir sa činom kapetana.

NAPUŠTANJE JNA

Živinice su bile jedna od prvih općina u Bosni i Hercegovini čiji su građani krajem 1991. godine masovnim protestima iskazali otvoreno nezadovoljstvo prema JNA zbog njihovog odnosa prema građanima i blagonaklonosti agresivnoj politici Karadžićeve Srpske demokratske stranke – a i njenih paravojnih formacija. Prilikom jednog protesta verbalno su napali pripadnike JNA uzvikujući: “Nije ovo Srbija!”

Prema kazivanju Nesibovog zemljaka i prijatelja iz vremena službe u JNA, a kasnije i saborca Salkana Butkovića, Nesib Malkić bio je čovjek koji je imao izrazit patriotski naboj u sebi.

“Period 1991–1992. godine bio je veoma buran za sve nas koji smo bili u situaciji da moramo odlučiti da li da napustimo JNA – koja je do tog vremena slovila kao vrlo jaka i organizirana armija. U toj situaciji prelamanja Nesib Malkić pokazao je odlučnost i ispred svega stavio svoj narod.” (Salkan BUTKOVIĆ, major ARBiH)

“Napustili smo sve privilegije. Sve što su nam nudili, bacili smo pod noge. Shvatili smo svoju obavezu da branimo svoj narod i svoju državu.” (Enes GURDA, oficir ARBiH)

Prilikom pomjeranja snaga JNA početkom 1991. godine, Nesib Malkić sa svojim privatnim autom napušta kolonu vozila Jugoslovenske armije i stavlja se na raspolaganje općinskom štabu Teritorijalne odbrane Kladanj. Raspoređen je na dužnost komandira čete TO Živinice, a ubrzo postaje i načelnik Općinskog štaba TO Živinice. Dolazak Nesiba Malkića značio je veliko moralno ohrabrenje za nenaoružane pripadnike malobrojnih patriotskih snaga koje su se spremale da, bez obzira na sve, pruže odlučan otpor okupaciji Bosne i Hercegovine.

ORGANIZACIONE SPOSOBNOSTI

Teritorijalna odbrana, policijske i druge patriotske snage u Živinicama činile su vrlo fluidnu organizaciju. “Postojale su grupice spremne da pruže otpor, ali prava organizacija borbenih jedinica nije postojala.” (Hasan MURATOVIĆ, ratni komandant OŠTO Živinice)

“Nije bilo jednostavno tad biti pripadnik bivše JNA u redovima branitelja. S druge strane, mnogi su mislili da će rat trajati 2–3 mjeseca, pa su računali da će nabrzinu pokupiti činove. Malkić je bio izuzetno stručan oficir i imao je svoju viziju. Znao je da sve to neće ići tako lako.” (Husein JUSIĆ, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

„Živinice su bile idealno mjesto za odgovornog i sposobnog oficira kakav je bio Nesib Malkić. Mi smo od početka znali da hoćemo da se borimo za državu Bosnu i Hercegovinu i da je očuvamo u njenim historijskim granicama. Platforma Predsjedništva RBiH za nas je bila svetinja.(1) Od samog početka imali smo multietnički sastav jedinica i komandi.” (Hasan MURATOVIĆ, ratni komandant OŠTO)

Prve ozbiljnije obrise dobre organizacije, po kojoj će živiničke snage kasnije postati prepoznatljive u cijeloj državi, dao je Nesib Malkić. Uspostavio je prvu pravu organizaciju sistema veze na području OŠTO Živinice. Organizirao je, u formacijskom smislu, i prvu pravu četu koja je izašla na brdo Gradina iznad Živinica. Jednostavno, već na samom početku svojim angažmanom i djelima pokazao se kao pravi čovjek koji treba stati na čelo patriotskih snaga.

UKRUPNJAVANJE JEDINICA

Odlučnost stanovništva Živinica za odbranu cjelovite Bosne i Hercegovine najbolje pokazuje podatak da su u Živinicama već 2. aprila 1992. godine formirane dobrovoljačke jedinice koje su trebale pomoći malobrojnim braniteljima Bijeljine koje su prethodni dan napale paravojne snage SDS-a i snage Srpske dobrovoljačke garde predvođene ratnim zločincem Željkom Ražnjatovićem Arkanom. Nažalost, ta jedinica nije učestvovala u odbrani Bijeljine, jer tada štab TO nije imao dovoljno naoružanja. Ipak, već 9. aprila kada su tenkovske jedinice JNA i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda zauzele Zvornik, 72 pripadnika TOBiH iz Živinica pridružili su se hrabrim braniteljima Kula-Grada.

Općinski štab TO Živinice bio je prvi štab teritorijalne odbrane u zemlji koji je izvršio mobilizaciju vojno sposobnog stanovništva.

Od samog početka, kao načelnik Općinskog štaba TO Živinice Nesib Malkić je insistirao na ukrupnjavanju jedinica. Imao je jasnu viziju organizacione strukture koja je bila neophodna za uspješno suprotstavljanje neprijatelju. Ukrupnjavanjem postojećih jedinica formirana je 210. brigada Armije RBiH.

“Malkić je izrazio želju da komanduje tom brigadom. Zahvaljujući Malkićevim organizacionim sposobnostima, daljom transformacijom Općinskog štaba TO Živinice formirana je Komanda operativne grupe, ranga divizije sa 6 brigada. Na čelu ovih formacija bio je Nesib Malkić.” (Hasan MURATOVIĆ, ratni komandant OŠTO)

“U februaru 1993. godine Malkić, kao komandant brigade, paralelno s ratnim djelovanjima organizira kurs komandira odjeljenja i vodova uporno insistirajući na odgovornosti i disciplini pripadnika brigade.” (Zahir MUŠIĆ, major ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Kad je akcija, tražio je maksimalnu opreznost kako bi se sačuvalo što više života naših vojnika.” (Šefik TULUMOVIĆ, vojnik)

BORBENA DJELOVANJA BRIGADE

Odbranom Tuzle, Kalesije, Kladnja, Banovića, Lukavca, Gračanice, Srebrenika, Gradačca i Živinica uvezana je relativno prostrana slobodna teritorija u ovom dijelu zemlje. Ipak, 210. brigada Armije RBiH, koju je ustrojio Nesib Malkić tokom rata nikada nije mirovala. Jedan ili dva bataljona ove brigade uvijek su bili na zadatku.

“Ponajmanje smo branili državu na svojoj općini; 75 % naših zadataka bilo je na prostoru drugih općina. Bili smo na svim ratištima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Nema na kojem nas ratištu nije bilo…” (Husein JUSIĆ, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Tokom borbi na području Brčkog jednom prilikom, prema kazivanju oficira iz Malkićeve komande, general Sefer Halilović, prvi načelnik Generalštaba Armije RBiH, pisao je sa suzama u očima: “…Ne mogu vam narediti, znam da činite sve, ali učinite šta je još moguće…” (Nusret ČERKEZOVIĆ, oficir ARBiH)

Načelnik Generalštaba Armije Republike BiH general Rasim Delić u jednom svom govoru u Krajini rekao je da je 210. brigada najbolja brigada za ofanzivne i defanzivne zadatke.

ČOVJEK S NEVJEROVATNOM ENERGIJOM

“U tom ratnom periodu nije bilo struje. Dugo je noću radio. Svi mi ukućani, nekad i rahmetli majka držali smo zapaljenu trijesku nad njegovom kartom. Neprestano je bio posvećen planiranju vojnih djelovanja. Još nas dvojica braće bili smo u njegovoj brigadi. Nismo imali nikakvih povlastica. Čak nas je i preskakao, kad bi dijelio cigare i slično, da ne bi drugi borci zamjerili.” (Fadil MALKIĆ, brat)

“Analizu djelovanja brigade vršio je sa svim borcima i komandantima. Od pripreme zadatka do završetka. Nikada nijednom borcu nije uskratio odgovor.

Možete misliti bataljon od 40 do 500 prisutnih ljudi, a on nikada nije ostao dužan odgovor niti jednom vojniku. Ostajao je s ljudima dok je bilo pitanja, dok je bilo nejasnih stvari… Bio je uzor u predstavljanju i vođenju ljudi.” (Nusret ČERKEZOVIĆ, oficir ARBiH)

“Sa svojim vojnicima pričao je s potpunim poštivanjem i uvažavanjem. S ciljem zaštite života svojih vojnika uvijek je vršio temeljite pripreme i izviđanja ratišta.” (Zahir MUŠIĆ, major ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Nijedan borac njegove brigade nije došao tamo gdje već nije bio njihov komandant. Izviđanje terena vršio je s komandantima bataljona. Nakon toga bi komandanti bataljona na terenu vršili pripremu s komandirima četa da se za svakog vojnika odredi mjesto i da svaki vojnik zna svoj zadatak prije početka akcije.” (Nusret ČERKEZOVIĆ, oficir ARBiH)

“Kad bi neko pao u neku malodušnost, on je bio taj koji je rekao: ‘Hej, polako napravit ćemo mi nešto što će vrijediti, što neće biti lako pregaziti…’” (Salkan BUTKOVIĆ, major ARBiH)

DEBLOKADA TUZLE I MASAKR U STUPNOM DOLU

“Deset dana prije pogibije Nesiba Malkića, Komanda brigade izviđala je teočansko ratište. Plan neprijatelja krajem 1993. godine bio je da se preko Olova, dolinom rijeke Krivaje, spoji s neprijateljskim snagama na Ozrenu i da u potpunosti odsijeku tuzlansku regiju koja je već tada bila najveća slobodna teritorija u Bosni i Hercegovini. Ipak, stalni problem za pripadnike 2. korpusa bila je nemogućnost dopreme materijalno-tehničkih sredstava, hrane, goriva i lijekova. Plan neprijatelja je bio da potpuno odsijeku tuzlanski region. Snage Drugog korpusa odlučile su osujetiti taj plan napadom na grad Vareš koji je tada imao izuzetan strateško-taktički značaj. Grad Vareš bio je slavina od koje je zavisio život na području Tuzle. Svi humanitarni konvoji prolazili su kroz ovaj grad pod kontrolom HVO-a. Doprema hrane, lijekova i mts-a ovisila je isključivo o odluci lokalnih vojnih vlasti u tom gradu. Kad hoće puste konvoj, kad neće, zatvore i mi gladujemo. Mi smo zaista bili na granici izdržljivosti. Nismo imali hrane, nismo imali municije, dok se druga strana rasipala. Ja sam radio tada obavještajne poslove i imao sam podatke da četnički komandanti i neki HVO oficiri sjede po Varešu po kafićima, zajedno piju i druže se. Oni nisu između sebe imali neprijateljskih djelovanja.” (Enes GURDA, oficir ARBiH)

Nakon što se “proslavio” izvršenjem prljavih zadataka u cilju izazivanja neprijateljstva između snaga HVO-a i Armije RBiH i nakon što je sa svojim kriminogenim vojnicima zaveo strahovladu u Varešu hapseći i pripadnike HVO-a, 23. oktobra 1993. godine jedinice HVO-a pod komandom kriminalca i ratnog zločinca Ivice Rajića počinile su masakr nad bošnjačkim stanovništvom u Stupnom Dolu.

Nakon toga, 210. brigada Armije RBiH od pretpostavljene komande dobila je zadatak zauzimanja Vareša.

“Mi smo tada bili najjača manevarska brigada koja je upotrebljivana za najjača borbena djelovanja u cijeloj Bosni i Hercegovini.” (Nusret ČERKEZOVIĆ, oficir ARBiH)

“Komandant Nesib Malkić, kao i uvijek do tada, krajnje ozbiljno je prihvatio ovaj zadatak započevši pripremna izviđanja. Lično je 24. oktobra provjerio situaciju u Stupnom Dolu i odlučio da sa svojim planovima napada upozna komandante svojih bataljona.“ (Husein JUSIĆ, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

POGIBIJA KOMANDANTA MALKIĆA

Dan kasnije, 25. oktobra 1993. sve je krenulo naopako već od jutarnjih sati. U Komandi nije bilo dovoljno goriva, i umjesto u deset ujutro komanda je tek kasno poslijepodne u sumrak došla na lokaciju odakle su trebali vršiti izviđanje.

S obzirom da je bio oktobar, dio puta kojim je komandant Malkić s komandantima svojih bataljona trebao doći do linija prema Varešu bio je prilično vlažan. U rejonu Crnoriječke visoravni odlučili su da se iskrcaju iz vozila i nastave šumskim putem pješke. Spontano se oformila grupa oko komandanta brigade. Prema sjećanju njegovih oficira Malkić je bio veoma zabrinut situacijom u Stupnom Dolu. Kada su došli u neposrednu blizinu brda s kojeg se mogao vidjeti Stupni Do u plamenu, eksplodirala je prva granata. Pala je nekih 100 metara dalje. Pukovnik Sead Paravlić rekao je da se prije korekture vatre popnu na obližnje brdo odakle su trebali vršiti izviđanje Stupnog Dola.

“Potrčali smo prema šumi u zaklon i tada se čuo rotirajući zvuk druge granate.” (Husein JUSIĆ, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Bilo je oko 16:40 sati. Granata je pala tačno na mjesto kuda su se kretali komandant Nesib Malkić i njegovi oficiri. Pet oficira je teško ranjeno, a komandant brigade Nesib Malkić bio je na mjestu mrtav. S njim su poginuli i načelnik štaba brigade Fikret Andelić, Sead Paravlić, Nevres Šišić i Nermin Forčaković koji je poslije podlegao od zadobijenih rana.

SUMNJIVE OKOLNOSTI

Tokom ratnih godina dešavale su se mnoge, nikada razjašnjene sumnjive situacije u kojoj su konce rata vodile mračne sile najčešće povezane profiterskim i ratnohuškačkim porivima. Malkićevi saborci koji su 25. oktobra 1993. godine bili svjedoci pogibije komandnog kadra 210. brigade ne kriju sumnju da je do ovog tragičnog događaja došlo pukom slučajnošću. Iako utvrđivanje istine prepuštaju historiji, vjeruju da nekome nije odgovaralo da se izvrši zauzimanje Vareša.

“Granate su doletjele s položaja vojske RS-a s prostora Bijambara. Optička vidljivost nije postojala. Nakon što je druga granata pogodila pripadnike komande 210. brigade, nije se više čula nijedna eksplozija. “Imam pravo da sumnjam da u tome ima elemenata izdaje; historija će pokazati…” (Enes GURDA, oficir ARBiH)

UZORAN PRIMJER ZA HISTORIJU RATOVANJA

Brigada kojom je komandovao Nesib Malkić nakon njegove pogibije dobila je počasni naziv “210. viteška brigada „Nesib Malkić“. Iako je u rat ušao sa činom kapetana, Malkić je bio rijedak primjer vojnog profesionalca, “vojnika od glave do pete”, koji se nametnuo svojom stručnošću i primjernim ponašanjem. Njegova brigada je bila ogledalo svog komandanta. Bila je to jedna od najbolje ustrojenih formacija na prostoru Bosne i Hercegovine sastavljena od patriota koji su se prije svega izdvajali svojim vojnim vještinama i profesionalizmom.

Heroj oslobodilačkog rata komandant Nesib Malkić sahranjen je u Gornjim Dubravama.

—–

FUSNOTE:

(1) Sarajevo, 26. 6. 1992: Platforma za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima: Rat koji je izvršenom agresijom nametnut Bosni i Hercegovini, uzrokovao je neviđeno stradanje stanovništva i uništavanje materijalnih dobara. Za traženje rješenja ratne drame Predsjedništvo je usvojilo Platformu kao najširi politički okvir za okupljanje svih patriotskih snaga.

Kakva Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina je suverena i nezavisna država građana konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive. Republika se konstituiše na principima parlamentarne građanske demokratije, što podrazumijeva prije svega tržišnu ekonomiju, stranački pluralizam i ljudska prava i slobode. Unutrašnje ustrojstvo BiH, kao multinacionalne i multireligijske zajednice, zasniva se na regionalnoj i lokalnoj samoupravi koja uvažava ekonomske, kulturne, historijske i etničke kriterije. Lokalna i regionalna samouprava ne može biti u suprotnosti sa principima teritorijalnog integriteta i jedinstvenog funkcionisanja vlasti na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Odnosi i institucije koje garantuju nacionalnu ravnopravnost

Tri konstitutivna naroda, Muslimani, Srbi i Hrvati u BiH imaju svoje nacionalne interese, ali i interese koji proističu iz tradicije viševjekovnog zajedničkog življenja. Politički život u BiH zasniva, se na ravnopravnosti Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti u upravljanju državnim poslovima. Suverenitet države ostvaruje se na cijeloj teritoriji koju određuju jedinstvene granice priznate od međunarodne zajednice. Državna, zakonodavna i sudska vlast se ostvaruje na nivou Republike. Zakonodavno tijelo je Skupština Republike Bosne i Hercegovine koja ima dva vijeća : Vijeće građana i Vijeće naroda.

Vijeće naroda čine predstavnici tri konstitutivna naroda BiH. Zastupljenost naroda u Vijeću je paritetna, a odluke se donose konsenzusom. U nadležnosti Vijeća nalaze se pitanja koja se neposredno tiču ravnopravnosti konstitutivnih naroda. Predsjedništvo RBiH ima paritetan sastav i također odlučuje konsenzusom. Osiguraće se da u Predsjedništvu budu zastupljeni i građani koji ne pripadaju ni jednom od tri konstitutivna naroda BIH. Ustavom će se utvrditi koji republički organi i institucije se formiraju na principu paritetne zastupljenosti tri konstitutivna naroda. Princip konsenzusa ne može se koristiti za blokadu rada u Vijeću naroda i Predsjedništvu, što će se bliže utvrditi poslovnicima rada ovih organa.