Vakat | Forum

Heroj oslobodilačkog rata – Hajrudin Mešić

HAJRUDIN MEŠIĆ

1.1. 1959. – 30. 10. 1992.

Hajrudin Mešić, u ratnim danima poznat kao kapetan Hajro, rođen je 1. 1. 1959. godine u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik. Služio je u JNA kao aktivno vojno lice sa činom kapetana. Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.

Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici. Poslije toga Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. “Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.

KAPETAN

Hajrudin Mešić, sin oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović. Bio je njihovo drugo dijete. Imao je dva brata i dvije sestre. Osmogodišnju školu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi, nakon čega završava podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA vanredno je završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana.

U OSVIT AGRESIJE

U braku sa suprugom Radenkom rodili su se kćerka Lejla i sin Zlatko. Zadnje službeno mjesto Hajrudina Mešića u JNA bilo je u Karlovcu gdje je sa činom kapetana radio kao aktivno vojno lice. Supruga Rada također je radila u JNA kao građansko lice. Majka Hajrudina Mešića Zejfa izgubila je u Drugom svjetskom ratu dva brata.I taman kada se počeo rađati novi sretniji život, kada su njena djeca odrasla, ponovo je nastupilo vrijeme zločina i fašizma.

“Napustio je JNA još 1990. Došao u Trnovu, pitamo ga što je napustio vojsku, a on samo vrti glavom. Jednom nam reče: ‘Bojim se da dolazi vrijeme da će udariti nacija na naciju, vjera na vjeru.’ Vidio je na vrijeme šta se sprema.”(1) (Zejfa MEŠIĆ, majka)

“Godinu prije moglo se vidjeti da će izbiti rat. Pola ljudi bilo je za Tuđmana, pola za Miloševića. Nas Bosanaca bilo je veoma malo. Rat se mogao naslutiti i po kretanju vojske. Hrvati su zaista bili prisiljeni da se brane… Odlučili smo da napustimo JNA i da se vratimo u Bosnu. Hajro je prihvatio mjesto komandira policije u Ugljeviku dok nije vidio da su se veće grupe četnika stacionirale u Starom Ugljeviku. Kad je došao do spiska na kojem je naša porodica bila prva na listi za likvidaciju, sa dijelom policijskog naoružanja, kao legalni komandir policije, prelazi u Teočak.” (Rada MEŠIĆ, supruga)

Tada je za kapetana Hajru prvi put čuo njegov budući saborac i njegov nasljednik na mjestu komandanta teočanske brigade Dževad Avdičević Babak.

“Prvi put sam čuo za njega kada je napustio policiju u Ugljeviku uzevši tačno onu količinu oružja i municije koja je procentualno pripadala bošnjačkom narodu i s tim istim naoružanjem kao legalni komandir otvorio je policijsku stanicu u Teočaku. Tim potezom zbunio je i nas, ali i Srbe…” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Najveće uporište Hajrudina Mešića bilo je u Snježnici, gdje je odmah po dolasku u Teočak održao zbor građana u Osnovnoj školi objašnjavajući stanovništvu da se i Bosni sprema ono što je zadesilo Sloveniju i Hrvatsku. Kako bi što efikasnije djelovali protiv neuporedivo bolje naoružanog neprijatelja, donesena je odluka ‘da se ide u šumu’.

Krenuli su prema Nezuku, Sapni, Kalesiji… Mala grupa boraca okupljenih u Teočaku išla je od mjesta do mjesta pokušavajući osvijestiti narod da se organizira i pruži otpor agresiji.

RADA I HAJRO – PRIČA O ISTINSKOJ LJUBAVI

Supruga i djeca Hajrudina Mešića nalazili su se prvih dana rata u Subotici (Republika Srbija).

“Čuli su se telefonom i on je rekao da idu za Njemačku. Rada nije htjela ni da čuje za to i poručila mu je da dolazi njemu, da je nije strah ni barikada ni četnika: ‘Ja hoću tebi.’” (Zlatko MEŠIĆ, sin)

Supruga Rada sa djecom krenula je prvim autobusom i pridružila se svom suprugu i maloj grupi boraca koji su se pripremali za partizanski način ratovanja.

“Kad si mlad i kad se udaš, misliš da će sve biti super; niko ne očekuje svađu, a kamoli rat. Ali kad rat dođe na vrata, onda se vidi je l’ postoji istinska ljubav…” (Rada MEŠIĆ, supruga)

SA ŽENOM I DJECOM NA PRVIM LINIJAMA ODBRANE

Genocid nad Bošnjacima počinjen u Srebrenici julu 1995. godine bio je samo kulminacija procesa koji je započeo još u aprilu 1992. godine u Podrinju.(2)

Nakon zločina u Zvorniku nad bošnjačkim stanovništvom(3), uskoro je pao i Kula-Grad. Naoružani branitelji povlačili su se prema slobodnim teritorijama. Cilj je bio spajanje s naoružanim grupama branitelja koji su se povukli u šume pokušavajući mobilizirati preostalo seosko stanovništvo, kako bi organizirali otpor na preostalim slobodnim dijelovima Zvorničke općine. Među 40-ak boraca koji su se kretali kroz šumu između neprijateljskih položaja bili su komandantova supruga Rada i njihovo dvoje male djece.

“Ženu i djecu je vodio sa sobom po ratištu. Vjerovao mu je narod i zato su svi krenuli za njim iz Teočaka i iz Sapne i svih ovih okolnih mjesta.”(4) (Zejfa MEŠIĆ, majka)

“Ako je žrtvovao ženu i djecu koju smo mi na smjene nosili, bilo nam je jasno kolika je njegova odlučnost da se bori. To nam je davalo dozu hrabrosti da eliminišemo strah…” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

SIMBOLI OTPORA

“Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumijevanjem vojne situacije. Tako stječe i ogroman autoritet među vojnicima koji su bespogovorno slijedili njegove namjere.” (Mirzet HAMZIĆ, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998., str. 503-507)

Iako su tzv. snage SAO Semberije i Majevice, JNA, Arkanovi dobrovoljci i druge paravojne formacije već uveliko radile na etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva u ovom dijelu zemlje, nije bilo nimalo jednostavno pokrenuti oružani otpor.(5) U mnogim bošnjačkim selima mala grupa branitelja s Hajrudinom Mešićem dočekivana je s podozrenjem.

“U Klisi su se svi spremili za predaju. Nisu nam dali ni da sjednemo, ni da vodu pijemo. Nazivali su nas odmetnicima, govorili nam da će i Teočak izgorjeti zbog nas, ali već nakon mjesec dana za isti taj narod postali smo heroji.” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Za razliku od nekih sela, u Sapni su nas dobro primili. Tu smo dobili prve uniforme i dočekali prve direktne napade.” (Rada MEŠIĆ, supruga)

Na prostoru Teočaka i Sapne uz Hajrudina Mešića djeluju i grupe Mehdina Hodžića (kapetana Senada) i Haseta Tirića.

Teočak i Sapna postaju simboli otpora i snage bosanskih vojnika.

ODBRANA TEOČAKA

“Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima računajući da je to svakako već njihova teritorija. Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih posebna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice, pomognutim jedinicama iz Srbije i Crne Gore. Uviđajući snagu ustaničko odbrambenog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se s uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali – stalno nudeći pregovore i primirja. On tu demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima, ali istovremeno priprema veliku ‘Majevičku oluju’ – oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstvo boraca teočanskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak – Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi. Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizuje se uzorna vojna i civilna vlast. Provodi se regrutacija i obuka mladih vojnika, vrše se pripreme za buduće oslobodilačke zahvate, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna.” (Mirzet HAMZIĆ, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)

GERILSKO RATOVANJE

“Svaka naša akcija urodila je plodom. Dobivali smo 10–15 pušaka i za kratak period od 50-ak ljudi stvorili 500 –600 dobro nauružanih ljudi. Sve što smo imali oružja oduzeli smo iz njihovih ruku.” (Ahmed ČELIKOVIĆ Prija, borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”)

Iako je na Teočak palo hiljade granata, ovaj grad ostao je tokom cijelog ratnog perioda neosvojivi bedem duboko uvučen u teritoriju koju su Milošević i Karadžić planirali pretvoriti u “čistu srpsku zemlju”.

“Na nama je isprobano sve što se imalo isprobati od strane srpskih formacija.” (Ahmed ČELIKOVIĆ Prija, borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”)

Uprkos superiornijem naoružanju okupacijske snage su strahovale od branitelja Teočaka.

“S jedne strane smo se naoružavali, a s druge zadavali strah neprijatelju…” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Vrlo smo pažljivo planirali akcije napada na neprijatelja. Mogli smo se uspješno suprotstaviti jedino gerilskim načinom ratovanja. Oni su povremeno frontalno napadali oklopno-mehanizovanim sredstvima uz stotine i hiljade vojnika, ali naša odlučnost i hrabrost pokazala je da je Teočak bio i ostao bedem.” (Hajrudin HODŽIĆ, saborac i borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”)

“Imali smo nešto zolja. Nismo se bojali kad nam tenkovi prođu preko naših linija. Ili ga pogodiš ili promašiš, ali pješadija nije mogla proći…” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Kapetan Hajro je bio izuzetno hrabar. Neprijatelja je doživljavao kao kukavice. Stalno nam je govorio da se ne trebamo bojati ni njihovog oružja ni tehnike.” (Ahmed ČELIKOVIĆ Prija, borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”)

Kapetan Hajrudin Mešić je 1992. godine u jednom intervjuu za Tuzlanski radio izjavio: “Njihovih prijetnji se ne plašim, jer sam svjestan da se borimo za pravdu, u ratu u kojem možemo biti samo pobjednici, a nikako poraženi. Mi vodimo pravedni rat i mislim da je pravda na našoj strani i zbog toga ne možemo izgubiti.”

PRVA TEOČANSKA BRIGADA – „LAVOVI TEOČAKA“

Prva teočanska brigada prvi put se spominje 4. 7. 1992. godine, a kasnije će promijeniti ime u 255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”. Tokom cijelog rata njeni borci učestvovali su u napadnim i odbrambenim djelovanjima i na mnogim ratištima van Teočaka. Zvali su ih “Lavovi Teočaka”.

“Iako nismo imali dovoljno boraca, uvijek smo davali dobrovoljce za druga ratišta. Učestvovali smo i u borbama na vozućkom i sarajevskom ratištu…” (Mirsad ČELIKOVIĆ, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Prva teočanska brigada (255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”) tokom rata za odbranu Bosne i Hercegovine imala je 340 poginulih i 800 ranjenih boraca.

“S obzirom da smo sve vrijeme efektivno ratovali, moglo bi se reći da je to relativno malo poginulih u odnosu na težinu ratišta i broj bitaka koje smo vodili.” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Prva teočanska brigada (255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”) tokom rata za odbranu Bosne i Hercegovine imala je 340 poginulih i 800 ranjenih boraca.

Iako izloženi stalnim napadima i razaranju neprijateljskom artiljerijom, komandant Hajrudin Mešić je insistirao na vojnoj disciplini i viteštvu.

“Poručio sam svima da mi ne ubijamo kao što oni ubijaju i tako ćemo se čuvati do kraja. Koji god vojnik postupi suprotno, odstranit ću ga iz jedinice. Takvi nam ne trebaju!” (Hajrudin MEŠIĆ, Radio Tuzla 1992.)


“Moj Hajro je bio školovan vojnik. Kad bi zauzeo neko selo, ostavio bi put da izađu civili. Kad bi zarobio srpskog vojnika, on bi ga razmijenio. I kad je stao rat i moj najstariji sin Hamdija se s porodicom vratio u Trnovu, mnoge komšije Srbi su mu rekli da poštuju njego vog brata baš zato što nije dao da se ubijaju civili.” (6) (Zejfa MEŠIĆ, majka)

“Dok je Teočak još bio u okruženju, radili smo akciju deblokade. Ujutro smo pomjerili kompletnu liniju. Pomjerili smo neprijateljske snage, ali smo se susreli s civilima. Hajro je obustavio sva djelovanja 24 sata, da bi se civili izvukli… Neprijatelj se sutra do slijedećeg dana ukopao zbog čega smo imali veće gubitke. Uprkos tome Hajro je poštovao Ženevsku konvenciju.” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

PLEMENITA MISIJA KOMANDANTA HAJRUDINA MEŠIĆA

Do oktobra 1992. godine, zahvaljujući djelovanjima Prve teočanske brigade, otvoren je koridor prema Kalesiji i Tuzli. Spojeni su Teočak i Sapna.

“Prema neprijatelju su postavljene snažne linije. Zvornik, Nezuk, Zaseok, Kovačevići, Zečija kosa. Spojili su se Teočak, Čaklovići, Čaira, Tusanovo brdo. Stvorena je ogromna slobodna teritorija. Imali smo liniju, mogli smo se braniti i mogli smo ići naprijed…” (Rada MEŠIĆ, supruga)

Hajrudin Mešić, slijedeći svoju plemenitu misiju, odlučio je da pokuša otvoriti koridor prema Srebrenici, kako bi pomogao opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, koji je mjesecima umirao od gladi i granata, pozivajući upomoć svoje saborce sa drugih slobodnih teritorija Bosne i Hercegovine. Tražio je od komande Drugog korpusa Armije RBiH da mu da oružje i municiju za otvaranje koridora prema Srebrenici.

“Doslovno je rekao: ‘Ja više ne mogu da čekam. Narod tamo testera noge, ja ne mogu više slušati i čekati. Ja im idem pomoći…’” (Rada MEŠIĆ, supruga)

OKTOBAR 1992.

Noć uoči pogibije Hajrudin Mešić pjevao je s goduškim komandirom Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”. Preslušao ju je bar deset puta. Kažu i imao je pravo pjevati je, jer se kapetan Hajro, “Zmaj od Majevice”, u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”. (Mirzet HAMZIĆ, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)

Akcija spajanja Kamenice, Srebrenice i Teočaka počela je u jutarnjim satima prema planu.

“Već na polasku komandant Hajrudin Mešić sreo je vojnika Sabira bez pancirke i dao mu svoju.” (Mirsad ČELIKOVIĆ, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Nije dao bratu Bakiru da ide s njim. Naredio mu je da ostane na Teočaku, pripremi još stotinjak vojnika i da mu se pridruži kad oni probiju liniju.”(7) (Zejfa MEŠIĆ, majka)

Sve je išlo kako je kapetan Hajro zamislio, a zatim je uslijedio šok. Dok se s nekoliko boraca na položajima u Nezuku pokušavao skloniti u jednu kuću, geler granate ga je pogodio u leđa.

“Samo je stigao reći: ‘Pogođen sam…’” (Mensur ČELIKOVIĆ Patara, saborac)

Akcija je zaustavljena.

“U Teočaku je zavladala velika panika. Narod se bojao kako dalje. Nad Teočakom se nadvila tama, mislili smo da je sve gotovo…” (Hajrudin HODŽIĆ, saborac i borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”)

VIJEST O POGIBIJI

“Noć uoči pogibije sanjam u mojoj kući tevhid. Dođe neka žena i donese mi haljine, neki narod se skuplja. Probudim se, ne mogu više da spavam. Uju tro, čuju se detonacije oko Baljikovice. Zove nas jedna komšinica da dođemo na kafu. U meni nešto sve drhti, ne znam šta mi je. Domalo vidim dođe moj sin Hamdija i neki ljudi s njim. Presječe me nešto. Pitam: ‘Šta mi je sa Hajre’, a on mi veli: ‘Nemam ti šta, mati, kriti. Hajro je poginuo.” (8) (Zejfa MEŠIĆ, majka)

“Ako smo u nevjerici u Tuzli osluškivali njegove sjajne pobjede u Podrinju, u još većoj smo nevjerici bili kad smo čuli vijest da je poginuo – u predahu bitke, od ‘gluhe’ topovske granate, tek jednog njenog čeličnog zrna koje će biti smrtonosno za najvećeg gaziju sjeveroistočne Bosne.” (Alosman HUSEINOVIĆ, burek.blogger.ba)

SLAVNA BRDSKA BRIGADA “HAJRUDIN MEŠIĆ”

“Poslije pogibije komandanta brigada je nastavila kao da je ostao među nama. Radili smo po njegovim instrukcijama. Ratujući, skoro da sam njega vidio i slijedio njegove naredbe.” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“SUTRA KAD BIH IZGUBIO ŽIVOT, NE BI MI BILO ŽAO JER MISLIM DA SAM POPRILIČNO DOPRINIO DA SE ODUPREMO TOM NAŠEM AGRESORU.” (brigadni general HAJRUDIN MEŠIĆ, 1992.)

—–

FUSNOTE:

(1), (4), (6), (7) i (8) A. Hadžić, Dnevni avaz, 14. april 2012.

(2) Dr. Edina Bećirević, Na Drini genocid – istraživanje organiziranog zločina u Istočnoj Bosni, 131. str., Buybook, Sarajevo, 2009.

(3) Nakon jula 1992. godine u Zvorniku nije više bilo živih Bošnjaka. Oko 35.000 stanovnika je protjerano, a oko 2.000 ubijeno.

(5) “Zajedno s vojnim aktivnostima agresor je pokrenuo etničko čišćenje kako bi promijenio demografsku strukturu države i tako stvorio uvjete za njenu podjelu. Agresor je doveo nesrpske stanovnike nekih gradskih područja u takvu situaciju koja bi dovela do njihovog istrebljenja putem ubojstava, psihičkog i fizičkog mučenja i nasilnog preseljenja.” (Bosnia and Herzegovina report for Office of the UN High Commissioner for Human Rights, 7. 10. 1992)

Heroj oslobodilačkog rata – Adil Bešić

ADIL BEŠIĆ

5.4. 1964. – 28. 11. 1992.

Adil Bešić, sin Adema i Adile, rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije. Kada je Slovenija proglasila nezavisnost 25. juna 1991, s jedinicama JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje ga raspoređuju na mjesto komandanta Odreda TO “Vrsta”. Poginuo je pri izvođenju borbenog zadatka 28. novembra 1992, kao komandant bataljona 2. bihaćke / 502. slavne bbr. u rejonu Grabeža. Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora ARBiH.

BEŠIĆI

Adil Bešić dobio je ime po majci Adili koja je umrla osam dana nakon poroda. Odrastao je uz pomajku Bahriju i oca Adema. Imao je tri brata: Nihada (1963), Ilijaza (1965) i Izeta (1973).

Porodica Bešić vodi porijeklo iz Kozarca, drevnog bosanskog grada, koji je u srednjem vijeku bio središte Sanske Župe kojom su do dolaska Osmanlija naizmjenično upravljali bosanski i ugarski kraljevi.

U Kozarcu su rođeni djedovi Adila Bešića. Djed po ocu, Salih, bio je hodža, a otac njegove pomajke Mehmedalija Fazlić bio je partizan, koji je poginuo od fašističke mine na prostoru između Kozarca i Banje Luke.

Iako je historijat porodice Bešić vezan za Kozarac, porodica Adila Bešića 1966. godine seli u obližnji Prijedor gdje on završava osnovnu školu. Kako u Prijedoru nije imao stalni posao, otac je radio kao vodoinstalater u Zagrebu, a Adilova pomajka Bahrija brinula je o djeci. Svi su bili odlični učenici. Za razliku od braće koji su nastavili civilno školovanje i kasnije studije, Adil se odlučio za vojnu karijeru. Kao četrnaestogodišnjak 1978. godine odlazi u Zagreb gdje upisuje Vojnu gimnaziju, a poslije toga i Vojnu akademiju kopnene vojske. Prve dvije godine studira u Sarajevu, a druge dvije u Beogradu, gdje je i diplomirao. Službovao je u Tolminu (Slovenija) kao oficir JNA. Kao perspektivni oficir JNA završava kurs za izviđačke jedinice JNA i radi kao obavještajac na državnoj granici na tromeđi između tadašnje Jugoslavije, Austrije i Italije.

Aktivno se bavio skijanjem, košarkom, trenirao karate i govorio engleski i njemački jezik. Često je dolazio u svoj Prijedor.

“Njega je voljelo i staro i mlado. Ovdje u Prijedoru su ga voljela sva djeca i komšije – ko kad je imao lijepo ponašanje i lijepu riječ za svakoga…” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka)

“On je bio miran čovjek, staložen, čini mi se da se nije znao ni naljutiti. Sjećam se kako se igrao s mojom djecom kad bi dolazio kod mene. Imao je takve ljudske osobine da je djelovao kao majka. Prema djeci je imao majčinski odnos. Inače kod pravih vojnika postoje dvije ličnosti – ona vojnička profesionalna i ona ljudska koja je kod njega bila dominantna. Imao je čini mi se sve one lijepe ljudske osobine koje postoje na ovom svijetu.” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)

RASPAD JUGOSLAVIJE

Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije 25. juna 1991. i “desetodnevnog rata” (1) JNA se taktički povlači u Hrvatsku.

“Kada je počelo u Sloveniji, moju jedinicu su rasporedili na granicu u Novoj Gorici. Nisam imao ideju šta se dešava. Tek poslije, gledajući televiziju, shvatio sam da je vrag odnio šalu. Istina, vjerovatno su srpski oficiri znali šta se dešava, ali prema nama koji smo druge nacionalnosti nisu imali povjerenja.” (2) (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)

Kao oficir JNA, Adil Bešić koji je već tada bio razočaran odnosom JNA prema jugoslovenskoj krizi, prebačen je na Plitvice (Hrvatska) koje su 31. marta 1991. zauzele snage JNA. Taktičkim povlačenjem snaga Jugoslovenske armije i sukobom s legalnim policijskim snagama započela je okupacija Hrvatske u cilju ostvarivanja velikosrpskog projekta Slobodana Miloševića.

“29. augusta 1991. došli smo iz Slovenije u velikom konvoju sa stotinu vozila u Bihać. Adil je iz bihaćke kasarne “27. juli” otišao na Plitvice, a ja sam ostao u Bihaću gdje sam prešao u Teritorijalnu odbranu RBiH. Kada je nešto kasnije 1992. godine Adil došao u Bihać, ja sam mu rekao da je došlo vrijeme da napusti JNA, što je on ubrzo i učinio…” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)

PRIJEDORSKA SUDBINA ADILOVE PORODICE

Prema popisu 1991. općina Prijedor je imala 112.543 stanovnika, od čega su Bošnjaci činili 43,9 %, Srbi 42,3 % a Hrvati 6,6 % stanovništva. Kako je 1991. započeo konačan raspad SFRJ, stanje u BiH se pogoršavalo. U ljeto 1991. ulicama Prijedora vrvili su rezervisti JNA iz Srbije. U Prijedoru i okolnim mjestima jugoslovenska armija u suradnji s Karadžićevom Srpskom demokratskom strankom, po nalogu Slobodana Miloševića distribuira oružje srpskim stanovnicima Prijedora i okolice.(3)

Već 7. januara 1992. godine Karadžićev SDS proglašava Skupštinu srpskog narada u općini Prijedor, koja se deset dana kasnije pripaja tzv. Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina u cilju stvaranja “Velike Srbije”. Srpske paravojne formacije zauzimaju relej Radio-televizije Sarajevo na Kozari i emitiraju bezočne laži i ratnohuškačke poruke s ciljem izazivanja linča protiv Bošnjaka i Hrvata. (4)

“Pošto sam često putovao po Bosni, preko 15 godina, a ostajao sam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim selima, ne mogu vjerovati tvrdnji da je zemlja oduvijek bila obuzeta etničkom mržnjom. No, nakon što sam gledao Radio-televiziju Beograd 1991/92, mogu razumjeti kako su obični bosanski Srbi počeli vjerovati da su bili pod prijetnjom hordi ustaša, fundamentalnih džihadista i čega sve ne. Kao što je to objasnio nezavisni beogradski novinar Miloš Vasić za američku publiku, to bi bilo kao da su sve TV stanice u SAD-u preuzeli članovi Ku Klux Klana… i vi biste imali rat u roku pet godina.” (5) (Noel MALCOLM, historičar)

Prema podacima Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) više od 1.500 naoružanih Srba uz pomoć JNA u noći sa 29. na 30. april preuzimaju sve funkcije u Prijedoru u cilju stvaranja “čiste” srpske općine, čime nezakonitim pučem ruše legalno izabranu vlast. U gradu i okolini počinje ubijanje i protjerivanje nesrpskog stanovništva. Krizni štab Srpske autonomne regije Krajine izdaje 22. juna 1992. odluku prema kojoj sva preduzeća, kompanije, državne institucije, komunalije, ministarstva i Vojsku Republike Srpske mogu voditi jedino osobe srpske nacionalnosti. Iste vlasti su preko radiotalasa pozivale da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu kao znak vjernosti srpskim vlastima, a svi nesrpski stanovnici morali su nositi bijele trake oko ruke ako su vjerni novoj vlasti. Svi su ih nosili, i djeca i odrasli.(6)

Ono što se dešavalo tih dana u Prijedoru i okolnim mjestima bio je zločin bez presedana nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, gotovo jednak genocidu u Srebrenici. Od 22. do 25. maja Kozarac i druga mjesta u kojima su živjeli Bošnjaci sravnjena su sa zemljom. Za dva dana, samo u Kozarcu je ubijeno 800 ljudi, a preživjeli muškarci, žene i djeca odvedeni su u koncentracione logore i mučilišta: Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača.(7)

Među njima su bila i tri brata Adila Bešića, pomajkin brat i očevi bratići. Ilijaz i Nihad su pušteni nakon tri mjeseca, a najmlađi Izet oslobođen je tek nakon sedam mjeseci pošto su svjetski mediji objavili podatke o postojanju stravičnih koncentracionih logora u Bosni. Adilova pomajka uz pomoć komšija ostala je u Prijedoru do juna 1993. godine.

“Po čitavu noć samo očekuješ hoće li ko zalupati na vrata, hoće li te ubiti, hoće li te odvesti u logor. Gotovo da nisam spavala. Samo sam učila Kur’an, klanjala i tim se spašavala. Ne daj Bože nikada nikome.” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka Adila Bešića)

“Ja sam bio u Hrvatskoj i čekao da saznam za sudbinu djece i žene. Najmlađi Izet bio je u logorima Omarska i Manjača. Izašao je u novembru za Švedsku preko UNHCR-a. Ilijaz se neko vrijeme nakon puštanja iz logora borio na travničkim ratištima, a onda kada sam ja bio teško bolestan došao je kod mene u Zagreb i Hrvati mu nisu dopustili da se vrati. Na kraju su svi otišli u Švedsku. Adila nisam vidio od 1991. godine. Zadnji put sam s njim pričao dvadeset dana prije pogibije. Stigli smo se samo upitati za zdravlje i veza se prekinula.” (Adem BEŠIĆ, otac)

ADIL BEŠIĆ I ORGANIZIRANJE BRANITELJA BIHAĆA


Uvidjevši da se ideja Jugoslavije guši u krvi prijedorskih, kozaračkih i drugih žrtava velikosrpske agresije, Adil Bešić napušta Jugoslovensku armiju i prijavljuje se u Teritorijalnu odbranu RBiH u Bihaću, gdje preuzima Odred Teritorijalne odbrane “Gata-Vrsta” u blizini bosanskohercegovačko-hrvatske granice.

Krajiški patrioti kao i uvijek u historiji Bosne bili su spremni da brane svoju zemlju. Njima se već početkom 1992. godine priključilo 1.300 Bosanaca koji su se s punom ratnom opremom iz Karlovca prebacili u Bihać kroz šume tada okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne, kako bi se uključili u redove branitelja.

“Imali smo duh, volju, imali smo krajiško srce i dušu. Mi smo takvi, dat ćemo ti sve, ali nemoj me dirati i nemoj mi ugrožavati najmilije. Eto, takvi smo. I Adil je bio takav. Nismo mi išli u Srbiju da ratujemo, već smo branili svoju zemlju. Znali smo čime sve raspolaže druga strana, nismo imali oružja, ali bili smo odlučni…” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)

“’92. je bila veoma teška. Kada je počelo, nismo očekivali ono što će se desiti. Država je bila neupitna, mada su mnogi od nas bili zatečeni težinom situacije…” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Kao i svuda u BiH vladala je sumnjičavost naroda prema oficirima JNA. Za Adila Bešića koji je pola svog životnog vijeka proveo van naše države, Bihać je bio nepoznata sredina.

“Naša opredijeljenost za BiH je bila jasna. Vladalo je nepovjerenje naroda prema JNA zbog svega onoga što su radili po Sloveniji, Hrvatskoj, Vukovaru. Zbog tog opravdanog nepovjerenja i Adil i svi mi smo se morali dokazati. Zahvaljujući svojoj zadivljujućoj hrabrosti Adil je vrlo brzo stekao povjerenje i zato su i njega i mnoge druge bivše oficire ljudi zavoljeli. Kao pješadinac u planinskim jedinicama JNA imao je iskustvo i obrazovanje, a svojim plemenitim, ljudskim odnosom prema vojnicima nametnuo se kao vođa.” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)

“Kada sam ga tek upoznao, nije odavao utisak komandanta. Čak je malo šepao na jednu nogu, zbog neke povrede koju je nekad zadobio kao skijaš. Mislio sam da će se teško snalaziti s tim ljudima koje sam ja poznavao bolje nego on koji nije bio s ovog područja. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, vidjela se njegova sposobnost. Kada je nešto želio, činio je to bez nametanja i nekog vojničkog naređivanja na kojeg smo mi profesionalni vojnici naučili. Ja sam naučio da dobijem naredbu i da to izvršim, ali Adil je za mene bio puno više od vojnika i komandanta. Kada je on izdavao naređenja, vojnicima je izgledalo kao da je to nešto što oni i ne moraju uraditi. Ipak, svi zadaci bili su izvršavani.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Mi smo Krajišnici sumnjivi prema ‘strancima’, ali nakon prve akcije se vidjelo da je to čovjek kojem morate vjerovati…” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac)

“Adil Bešić je odmah na samom početku rata dokazao svoju veličinu kao vojnik i vojskovođa. Dokazao je da ima osobine čovjeka koji je kadar da se nosi s ozbiljnim situacijama. Bilo je to početkom maja 1992. kada je jedan konvoj JNA trebao proći kroz Bihać s tenkovima. Adil je tu odigrao sjajnu ulogu u sprečavanju njihovog prolaska, postavivši takvu odbrambenu liniju kojom je pokazao oficirima JNA i njihovim obavještajcima da ih na ovim prostorima čekaju jake i organizirane jedinice koje će im se suprotstaviti. Ta kolona JNA vratila se prema granici i nije ušla u BiH na tom pravcu. To je bila prva akcija u kojoj je on pokazao svoje organizacione sposobnosti i svojevrsnu hladnokrvnost. ” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Prvi put kad sam ga sreo na postrojavanju Odreda TO ‘Vrsta’, nije ličio na vojskovođu, ali uskoro se pokazalo da ima ono što drugi nemaju – onaj naš bošnjački merhamet. Znao je reći prilikom nekih teških zadataka: ‘Stani, nećeš ti, idem ja.’ Nikada mu ništa nije bilo teško. Imam osjećaj da je uvijek bio budan.” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)

Adil Bešić uspostavljajući vojnu organizaciju već svojim prvim naredbama traži od svojih vojnika profesionalno obavljanje zadataka, strogo kažnjavanje svih nezakonitih radnji i poštivanje Ženevske konvencije. (Naredbe 2. bataljona: 1/15 / 18. 6. ’92. i 1/25 / 11. 6. ’92.)

“Naš Odred TO ‘Vrsta’ bila je prva formacija na ovim prostorima koja je vojnički profesionalno ustrojena i koja je s Adilom odmarširala 12 kilometara pješke odavde do kasarne “Grmeč”. On je toliko ulijevao samopouzdanje borcima koji su išli za njim, da smo se osjećali nepobjedivim. Nisam nikad čuo da je povisio ton na nekoga. Govorio je jednostavno i logično…” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac)

“Nije bio vojnički krut, ali kao komandant znao je odlučivati u sekundama. Štitio je ljude i uvijek je išao prvi. Nikad nije klonuo duhom. Kad nam je bilo najteže, bio je naša pokretačka snaga. Bio je i komandant bataljona i moralista i komandir čete i komandir voda i obični vojnik. Jednostavno, znao je u ključnim momentima donositi odluke kao obični borac.” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)

“Ja sam prvi donio desetak zolja u Izačić iz Željave. Mi smo do tada ovdje imali desetak cijevi od kojih je najviše bilo kubura s lovačkom municijom, nešto thompsona i onih njemačkih šmajsera… Na samom početku rata bili smo naivni. Pravili smo neke besmislene rovove pored kuća i sl. Dolaskom Adila Bešića započela je ozbiljna vojna organizacija jedinica.” (Asim BALIĆ, komandir voda 502. bbr.)

“Istina, vojno obrazovanje mu je pomoglo oko organizacije. Kako se formira vod, jedinica, ali bogami u napadu i odbrani nije to bilo presudno. Adil nije imao mogućnost ni šansu da pokaže svoje vojno obrazovanje. JNA obrazovanje nauči te da znaš voziti tenk, da znaš pucati iz topa… Nama je bilo važno da li si inteligentan, da li si hrabar. Vojno obrazovanje je bilo da naručiš avijaciju, helikoptere, vbr-ove, tenkovske jedinice. Mi smo bili ljudi s tri metka u cijevi. Samo ti kažu: ‘Hajde u napad, snabdijevanje s municijom je kod neprijatelja’, pa ako ne prođeš gotov si. Vojno obrazovanje njemu nije pomoglo. Njemu je pomogao njegov intelekt, njegova duša, srce, karakter i poštenje…” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

ADILOV RATNI PUT DO OSVAJANJA LOHOVSKIH BRDA

“Ja sebe smatram hrabrim čovjekom, ali Adil je bio hrabriji od mene.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO “Vrsta” sa 4 čete oslobodila je prvu teritoriju u BiH i izašla na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH.

“Adil nam je rekao da izađemo na državnu granicu. Krenuli smo u 5 sati ujutro. Druga strana je imala pamove i artiljeriju. Mi, naoružani samo dobrom voljom i činjenicom da je Bosna i Hercegovina naša država i da je to naša granica, uspjeli smo potisnuti neprijatelja na drugu stranu rijeke Korane. Osim jednom kratko kad smo se povukli pred neprijateljem, tu teritoriju smo držali do kraja rata. I što je važno, to je bila prva slobodna teritorija koju je oslobodila Armija Republike Bosne i Hercegovine.” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac )

“Borili smo se za svoj opstanak. Nismo bili plaćeni, nismo imali ništa, ali smo shvatili i vidjeli o čemu se radi. Nismo imali izbora.” (Osman KLIČIĆ, borac)

Nakon Bugara borci Adila Bešića vode stalne borbe za očuvanje naših linija na Srbljanskom platou i drugim linijama odbrane oko Bihaća.

Nakon formiranja 502. brigade (kasnije viteške) 15. septembra 1992. planirano je oslobađanje Gradine, jakog neprijateljskog uporišta na Lohovskim brdima, odakle je svakodnevno artiljerija Vojske Republike Srpske granatirala civilne objekte u Bihaću i položaje branitelja.

Prvi pokušaj oslobađanja Lohovskih brda završio je bez uspjeha. Poslije 7 dana, 22. septembra 1992, snage Armije RBiH kreću ponovo u akciju.

“Naprijed je bio bataljon predvođen Adilom Bešićem koji je do podneva uspio poraziti neprijatelja i zauzeti Lohovska brda zarobivši 2 topa zis koji su tad za nas bili od neprocjenjivog značaja. Bila je to jedna od najbriljantnijih akcija koju smo izveli.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Herojstvo Adila Bešića na Lohovskim brdima i Gradini, kada su naše jedinice prvi put osvojile ratni plijen, pokazalo je agresoru da je ovaj narod spreman da se brani i odbrani…” (general Atif DUDAKOVIĆ, komandant V korpusa i nosilac Ordena zlatnog grba s mačevima)

“U jednom momentu u toj bici Adil je ostao s dva-tri borca kod zis-ova do kojih je došao. Četnici su ga okruživali i došli na oko 20-ak metara od njega. On je tražio artiljerijsku podršku od tadašnjeg komandanta brigade generala Atifa Dudakovića i to da se tuče prostor na kojem se on nalazio. Mogućnost da i on bude pogođen bila je velika, no ocijenio je da jedino na taj način može razbiti obruč koji se stezao oko njega. I dobro je procijenio, jer je taj napad odbijen, četnici su se povukli a vrijeme je iskorišteno za dolazak naših svježih snaga.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, decembar 1996)

U bici na Lohovskim brdima Adil Bešić postao je dijelom čuvenih krajiških legendi koje od davnina čuvaju sjećanje na hrabre Bošnjane o čijem se junaštvu i vještini već stoljećima priča po Krajini.

“Kad se išlo na Lohovska brda, pola ljudi je bilo bez oružja, čekajući da neko pogine ili bude ranjen da bi došli do puške… Ljudi su išli za Adilom s velikim elanom jer su znali koga imaju ispred sebe.” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)

“Iako je bio u okruženju, Adil je u stilu scena iz američkih ratnih filmova, gotovo sam s jednim ranjenim borcem zadržao položaje gdje su bili topovi.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Adila Bešića sam upoznao u kasarni ‘Grmeč’ kada smo doveli momke na obuku. Poslije toga smo se sreli na Lohovskim brdima u pripremi akcije. Bio je momak kojeg moraš odmah zavoljeti, tih, miran, a onda je u toj akciji osvajanja Lohovskih brda dokazao i koliko je hrabar. Ušao je duboko u četničku teritoriju i jedva smo ga uspjeli izvući kad mu je već nestalo municije…” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

“Imao sam osjećaj da je taj čovjek riješio da da svoj život za Bosnu i Hercegovinu. I to jest ono što možeš dati. Bio je običan čovjek koji nije bio željan slave. Jednostavno, bio je željan Bosne što je, na našu radost, prenio i na nas koji smo se borili uz njega.” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac)

POGIBIJA NA GRABEŽU

Poslije osvajanja Lohovskih brda borci Adila Bešića pomažu drugim jedinicama da sačuvaju linije odbrane, a onda u okviru priprema za zimu započinju pripreme za zauzimanje povoljnijih položaja na prostoru Grabeža, jednog od najjačih uporišta srpske vojske u Bosni i Hercegovini. Bosanske snage su do 25. novembra 1992. vršile izviđanja terena planirajući da postave povoljnije položaje za zimu.

“U izviđanje je išao sa zapanjujućom lakoćom. Jednom sam prije jednog takvog izviđanja sjeo da nešto pojedem, a on je samo rekao: ‘Hajde, jest ćemo kad se vratimo.’ To su bili takvi zadaci kad niste mogli biti nimalo sigurni da ćete se živi vratiti, a on ih je obavljao kao da se radi o nekim rutinskim poslovima.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Armija RBiH 25. novembra 1992. zauzela je desetak bunkera. Plan je bio da se narednih dana nastavi s akcijama.

“Par dana prije Adilove pogibije bile su akcije na sve strane. Plan je bio da pomaknemo linije preko tenkovskog puta. Bilo je minirano. Mladi inžinjerci ustručavali su se otići ispred linija kuda idu tenkovi…” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)

“Dan prije pogibije, Adilov Drugi bataljon i moji Tigrovi bili su zajedno u akciji. Nanijeli smo neprijatelju gubitke, probili njihove linije i stali. Mi smo se vratili u Komandu. Sjedili smo kod Atifa Dudakovića koji je tada bio komandant brigade. Sjećam se da smo se radovali kao mala djeca ‘alfa’ uniformama koje smo tada dobili.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

“Noć prije pogibije sjedili smo kod Adilovog bezbjednjaka. Bili smo svi dobro raspoloženi zbog uspješnih akcija. Malo smo se opustili, a Adil je odjednom ustao i rekao da mora ići da poskida neke mine koje je on postavio.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Adil nije trebao ići da skida te mine. Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Skinuo je svoje mine, ja sam skinuo svoje. Rekao je: ‘Hajde još malo naprijed da vidimo šta ima.’ Nismo znali da smo već na 5–10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj. Kada sam ga zovnuo, nije se javio. To je bio neponovljiv čovjek, nešto posebno.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

“Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da minira ni da razminirava. On je postao heroj nakon 6 mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Volio bih da je i kasnije bio s nama u borbi. Siguran sam da bismo imali veću slobodnu teritoriju.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

“Adil je poginuo uzdignute glave i mi smo uzdignute glave. On je naš ponos.” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka)

“Ja sam zahvalan i Bogu i narodu. Osjećam da ga ljudi i danas poštuju. Ja sam zadovoljan. Kakvih je sve sudbina bilo, drago mi je da njega niko nije patio, drago mi je da je poginuo u borbi.” (Adem BEŠIĆ, otac)

“Svi koji su ga poznavali izgubili su dio sebe, ali smo njegovom pogibijom dobili još veći elan i snagu da zadržimo ono što smo s njim oslobodili i da idemo dalje ka našem cilju, a to je bila Bosna i Hercegovina.” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac)

“Danas, gotovo 20 godina poslije, otiđite na Kamenicu, u Vrstu, Gatu, Izačić, Klokot, Malu Peć i druga mjesta. Vidjet ćete da nema kuće koja ne zna ko je Adil Bešić, i ne bi valjalo da nije tako.” (Refik BAŠANOVIĆ, borac)

“On je bio miner, strijelac, komandant i borac… Adil je bio sve to i još mnogo više. Bio je izuzetan čovjek, kojeg si morao voljeti.” (Safet KEŠKIĆ, moralista brigade)

“Adil Bešić je bio ponosan što je u svojoj vojničkoj karijeri mogao stajati s borcima koji su branili i brane slobodu, čast i dostojanstvo bošnjačkog naroda i čovjeka kao univerzalne vrijednosti. Boreći se srčano Adil Bešić je iznova promovisao najveće ljudske vrline, zatim odlučnost i riješenost da se odbrani narod od prijeteće najezde fašizma.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, 1995)

Adil Bešić je svojim umijećem, hrabrosti i plemenitim ljudskim osobinama za svega šest mjeseci rata postao dijelom krajiških legendi. Bataljon kojim je komandovao, dobio je naziv “Adil Bešić”, kao i bivša kasarna “27. juli” u Bihaću.

Svojim saborcima Adil Bešić je često govorio da će nakon rata napisati knjigu o narodu bihaćke okoline, jer je zavolio ovaj kraj i ljude koji su ga svim srcem prihvatili.

Mještani mjesne zajednice “Vrsta” i okolnih mjesta sagradili su mu turbe još za vrijeme rata. Sahranjen je 2. decembra pored svojih saboraca i šehida u mjesnom mezarju u Turiji.

Adilovo turbe nalazi se pored spomenika Alije Alijagića (1896–1922), zaboravljenog heroja bivše Socijalističke Jugoslavije koji je osuđen na smrt 1921. zbog političkog atentata na ministra nekadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji je zabranio sindikalno organizovanje i rad Komunističke partije. Mještani MZ ‘Vrsta’ i nekadašnji saborci Adila Bešića sigurni su da će još dugo živjeti sjećanje na Adila.

“Sjećanje na Adila Bešića u ovom dijelu zemlje se ne može izbrisati. Dok je Bosne bit će i sjećanja na njega, a Bosne će biti!” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)

—–

FUSNOTE:

(1) Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji, izbio je kratkotrajni rat (od 27. juna do 6. jula 1991.) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom redovnim vojnicima ušle u sukob s malom, ali dobro organiziranom slovenačkom vojskom kako bi spriječili neovisnost te republike. Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema s izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, čak 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati. Snage Jugoslovenske armije taktički se povlače u Hrvatsku i Bosnu, jer je Beograd htio koncentrirati svoje snage protiv Hrvatske izbjegavajući rat na dva fronta. (Izvještaj UN-a, A: The Conflict in Slovenia)

(2) Srbi i Crnogorci činili su 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su imali 70 % oficirskog kadra u JNA. (Izvještaj UN-a, The Conflict in Slovenia, str. 40)

(3) Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex V: The Prijedor Report, 28. prosinac 1994.

(4) ICTY: Milomir Stakić judgment Case, No. IT-97-24-T, 31. juli 2003.

(5) Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex V: The Prijedor Report, 28. prosinac 1994.

(6) Analysis: Media Serving the War, Aida Alić, 20. juli 2007.

(7) Na području Prijedora, u ljeto 1992. godine zvanično su postojala tri logora i to Omarska, Keraterm i Trnopolje. Osim njih postojala su i mnoga mjesta zatočenja u kojima su srpske vojne i paravojne snage držale zatočenim, maltretirale, mučile i ubijale nesrpsko stanovništvo opštine Prijedor kao što su naprimjer: Stanica policije u Prijedoru, Kasarna u Prijedoru, Stanica policije u Ljubiji, fudbalski stadion u Ljubiji… Kroz logore Omarska i Keraterm prošlo je po našim evidencijama oko 6.000 logoraša, kroz logor Trnopolje prošlo je skoro cjelokupno nesrpsko stanovništvo opštine Prijedor, negdje oko 20–30 hiljada stanovnika Prijedora nesrpske nacionalnosti. U to vrijeme u logoru Trnopolje nisu vođene tako precizne evidencije o broju logoraša tako da se taj broj još uvijek nije precizno utvrdio. (Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša ‘Prijedor ’92.’ /)

Heroj oslobodilačkog rata – Safet Zajko

SAFET ZAJKO
1.3. 1959. – 17. 6. 1993.

Safet Zajko rođen je 1. marta 1959. godine u selu Gaočić kod Rudog. Po zanimanju je bio metalac. Poginuo je na dužnosti komandanta 2. viteške motorizovane brigade, 17. juna 1993. godine, prilikom izviđanja neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi, u jednom od najisturenijih rovova na brdu Žuč.(1) Ratno priznanje Zlatni ljiljan dobio je 1992. godine, a posthumno je odlikovan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine, kao brigadni general ARBiH.

VELIKA PORODICA

Zajkini roditelji, majka Duda i otac Salko, imali su dvanaestero djece. Safet je imao sedmoricu braće i četiri sestre. “Radilo se i živjelo od zemlje. Neko je radio u preduzeću, neko na selu.” (Duda ZAJKO, majka)

„Bio društven čovjek, htio je izaći u susret svakome i pomoći. I prije rata, ne samo u ratu. Nije važno – dijete, star, sa svakim je mogao. Nisi kod njega mogao naći neku riječ mržnje. Volio je šalu. Bio je svuda dobro došao, ne samo dok smo živjeli na selu, već i kasnije u firmi, u društvu. Odgojeni smo da nikada nikome nismo mogli pomisliti zlo.” (Abid ZAJKO, brat )

Safet Zajko bio je uzoran građanin, suprug i otac dviju kćerki – Alme i Džane.

Majka Duda u ratu je oplakala četvericu svojih sinova.

“Sulejmana (20) ubili su četnici 1. augusta 1992. godine pred očima njihovog oca. Ubili su ga iz puške po naredbi učitelja Vasilija Krstića. Istog dana ubili su kod Rudog i njegovog brata Halila (24). Dva-tri dana kasnije na Stijenicama ubijen je i Munir Zajko (22), koji se sa grupom boraca borio protiv četnika dok im nije nestalo municije. Tu je poginuo i Zajkin zet Hašim. U užoj porodici Zajko ima 20 šehida.” (Asim ZAJKO – Četiri brata – šehidi, Oslobođenje 1993)

BORAC ZA RADNIČKA PRVA

Po doseljenju u Sarajevo radio je kao metalski radnik u sarajevskoj firmi ‘Zrak’. Bio je uzoran radnik i nepokolebljivi borac za radnička prava. Te svoje principe pravednosti potvrdio je i u ratu boreći se, kao komandant, za prava svojih saboraca.

KORIJENI HEROJSTVA

Pradjed Safeta Zajke,poput mnogih Bošnjaka, učestvovao je u glasovitoj bici na Glasincu protiv austrougarske vojske u septembru 1878. godine, kada su bosanske snage uspjele barem nakratko zaustaviti napredovanje okupatora. Zajke su svoju borbu protiv okupacije potvrdili i u Drugom svjetskom ratu. Dok je nacistička čizma gazila sve pred sobom, Rudo je u decembru 1941. godine bio prvi slobodni grad na tlu okupirane Evrope. U noći 17. decembra 1941. godine, na samo četiri dana prije formiranja Prve proleterske brigade, u seoskoj školi u Gaočiću okupili su se Italijani i četnici s namjerom da umorne partizane, tek pristigle u Rudo, napadnu s leđa i iznenade. Shvativši opasnost, u želji da osujeti plan fašista, tada već sedamdesetogodišnja starica Ajkuna Zajko sišla je kroz noć u Rudo, putem od nekih 7 kilometara, probijajući se kroz smetove i slušajući zavijanje vukova. Kada je stigla na slobodnu teritoriju, odveli su je lično Vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu gdje su je podrobno ispitali o svemu kako bi se uvjerili govorili istinu. Kada je partizanska izvidnica potvrdila njene riječi, Treća kragujevačka četa napala je i porazila Italijane i četnike. Tako je zahvaljujući Ajkuni Zajko spriječen napad na Vrhovnu komandu partizanskih snaga. (V. SILJANOVIC)

U OSVIT AGRESIJE

Kao mladić, Safet Zajko završio je renomiranu školu za rezervne oficire u Bileći kao jedan od najuspješnijih u klasi. Imao je čin rezervnog kapetana. Za razliku od mnogih sugrađana i prijatelja, koji nisu vjerovali da će Bosnu i Hercegovinu zahvatiti ratni požar iz Slovenije i Hrvatske, Zajko je svojim prijateljima govorio: “Nešto veliko se sprema, biće rata.” (Hadžan KONJO, ratni sanitet, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

U osvit rata u našoj zemlji uključio se u operativni dio rada Patriotske lige BiH kao jedan od njenih najaktivnijih članova. Već 2. januara stajao je na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buča Potoka, koji su se postrojili pred džamijom u Boljakovom Potoku. To će kasnije biti okosnica 2. viteške motorizovane brigade.

Bio je to idealan izbor čovjeka koji je trebao u najtežim danima naše historije organizirati otpor žestokom napadu, koje su JNA i Karadžićeve snage pokrenule početkom aprila 1992. godine. Prema ocijeni visokih oficira Armije RBiH, Zajko je od samog početka bio „izuzetno discipliniran, odgovoran, vrijedan, snažan, uporan“(2), ali prije svega hrabar i karizmatičan, jer „trebalo je svom narodu, u svojoj mahali komandovati.“(3) Vojska kojom je komandovao bila je veoma slabo naoružana, nije imala uniforme, a početkom humanitarne krize u opsjednutom gradu nestalo je i osnovnih sredstava za život. Odlazili su na borbene položaje ostavljajući svoje porodice u kućama bez hrane, vode, struje…

Ipak, svojom karizmom Safet Zajko davao je sigurnost, ohrabrenje, motiv i moralni oslonac svojim borcima i oficirima. Borci u njegovom okruženju bili su spremni da se žrtvuju do nadljudskih granica.

OSNIVANJE DRUGE VITEŠKE BRIGADE

Početkom agresije, kao i u drugim dijelovima grada, mještani Sokolja, Pofalića, Velešića, Buča i Boljakovog Potaka formirali su prostorne jedinice. Iz njih su iznikle 15. pješačka brigada TO Novi Grad 1. jula 1992. godine i Prvi samostalni bataljon Okružnog štaba odbrane Sarajeva 19. maja 1992. godine. Konačno 1. oktobra 1992. godine daljim ukrupnjavanjem jedinica i poboljšanjem organizacione strukture formirana je Druga motorizovana brigada.

“Za naročito ispoljene zasluge u odbrani Republike, zaštiti građana, iskazanoj hrabrosti, odlučnosti i požrtvovanju u izvršavanju borbenih i drugih zadataka, kao i ostvarenim ukupnim rezultatima u borbi protiv agresora, 15. aprila 1993. godine Naredbom Štaba Vrhovne komande OS RBiH, povodom prve godišnjice Armije RBiH, Drugoj motorizovanoj brigadi dodijeljen je i počasni naziv ‘viteška’. (Naredba Pov. Br. 13/204 – 7, Štab Vrhovne komande OS RBiH)

PRVA RATNA DJELOVANJA

U vrijeme kada mnogima u Sarajevu nije bilo jasno da je na sceni otvoreni napad na državu Bosnu i Hercegovinu, grupe branitelja uzvraćaju na prve napade srpskih paravojnih snaga. Dok su destine hiljada građana Sarajeva, sa rudarima iz Kaknja i Breze 5. aprila 1992. godine demonstrirali za mir ispred Skupštine RBiH, borci okupljeni oko Safeta Zajke razoružavaju paravojne formacije SDS-a na Šiljevića brdu koji su prethodne noći pucale po Boljakovom potoku. ”Trebali smo i dalje nastaviti, ali je došla JNA da postavi tampon zonu. Nama je tako rečeno iz Više komande, da ih propustimo kroz Buča Potok da idu na Žuč. Ispostavilo se da nisu došli da prave tampon zonu, pa smo već 8. juna ušli s njima u borbu i morali oslobađati te dijelove Žuči.“ (Sead ČARDAKLIJA, saborac)

Početkom juna 1992. godine branitelji pod komandom Safeta Zajke blokirali su snage JNA u kasarni ‘Jusuf Džonlić’. Blokada je trajala 23 dana, nakon čega su snage JNA pristale na povlačenje iz grada, uništavajući sve što je ostalo iza njih. Iako su snage JNA već bile proglašene okupatorskom silom na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Safet Zajko i njegovi saborci tokom blokade Kasarne bili su vrlo korektni sa vojnicima i oficirima JNA. “Donosili su im voće, hranu, sokove. Dopuštali su vojnicima i oficirima posjete porodica i komunikaciju s njima.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)

Već u prvim borbenim djelovanjima borci predvođeni Safetom Zajkom ostvarili su značajne vojne uspjehe. Posebno su se istakli u čuvenoj Pofalićkoj bici 16. maja 1992. godine. U ovoj bici uz Zajku učestvovala su i njegova trojica braće – Asim, Sabit i Abid.

“Borci Druge viteške motorizovane brigade nikad nisu sumnjali u sebe. Izvršavali su najteže zadatke sa 5-10 metaka u pušci.” (Esad HEĆO, komandant 1. bataljona)

“Na prostor Žuči dolazili su dobrovoljci iz drugih sarajevskih jedinica. Žuč je bilo mitsko brdo, gdje se nekim čudom postižu fantastični rezultati.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)

VELIKE POBJEDE

Prva velika vojna pobjeda u zoni Druge viteške brigade bila je odbrana naselja Sokolje u decembru 1992. godine. Nakon artiljerijske pripreme koja je trajala danima, pješadijske snage Vojske Republike Srpske krenule su uz pomoć tenkova i transportera na naselje Sokolje. Izgledalo je da snage Armije RBiH nemaju mogućnosti da pruže adekvatan otpor. “Tad je bilo najopasnije… Prošli su do pola naselja i zapalili desetak kuća. Najveću ulogu u toj borbi, čekajući Smaju Šikala i interventni vod imali su Herac Meho i Hasan. Probili su se živicom dočekavši njihovu inžinjeriju koja je bila iza Hilme Čubare kuće. Oni su je pokosili. Nisu imali šanse da se ukopaju, a pada noć…” (Ramo OMANOVIĆ, vojnik sa Sokolja)

„Tada sam pod komandom Zajke vidio takve heroje koji su u nedostatku protivoklopnih sredstava i oružja, koje nismo imali, bukvalno bacali bombe na tenkove. Znali smo da ih ne možemo tako uništiti, al’ smo ih htjeli makar prepasti. Davali smo zadnji atom snage i energije za odbranu grada i države…” (Nedžad BULBIN, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

U tri ključne bitke za odbranu Sokolja poginula su 34 borca Druge viteške brigade, a među njima i Smajo Šikalo, koji je posthumno odlikovan Medaljom za hrabrost i ratnim priznanjem Zlatni ljiljan.

U decembru , nakon odbrane Sokolja, Druga viteška brigada izvodi napad na neprijateljsko uporište na koti Vis. Komandant Zajko komandovao je rame uz rame s borcima.

“Prišli neprijatelju na par metara, 5-10 kako koji… Na juriš smo zauzeli njihovo uporište na Visu za desetak minuta. Tu smo zarobili prvi put tzv. ‘sijač smrti’, PAM, PAT i mnogo drugog naoružanja i municije.” (Nedžad BUBLIN, nosilac priznanja Zlatni ljiljan)

Poslije toga 27. januara i 18. marta 1993. još dva puta snage predvođene komandantom Safetom Zajkom spriječavaju zauzimanje Sokolja, koje dobiva naziv ‘naselje heroja’.

Utvrđivanjem linija na brdu Žuč ovo ratište postalo je najznačajnija strateška tačka u borbi za odbranu grada. Obzirom da je 2. i 3. bataljon Druge viteške bio u potkovici, Safet Zajko izdaje zadatak da se u najkraćem mogućem roku izvrši priprema i oslobađanje Mijatovića kose – izuzetno važnog strateškog uporišta prema Rajlovcu. Pripreme su trajale 15 – 20 dana. “Akciju su pripremala dvojica Safeta – Zajko i Isović i ispostavilo se da je ta akcija zaista dobro pripremljena” (Sead ČARDAKLIJA, saborac)

Dana 12. juna 1993. godine za dvadesetak minuta zauzeto je jedno od najvećih neprijateljskih uporišta.

“Pripadnici 2. viteške brigade prepuzali su 300 metara livade zaklonjeni samo vlasima trave.” (Nedžad BUBLIN, nosilac priznanja Zlatni ljiljan)

U munjevitoj akciji izvršen je proboj od 5 kilometara po dubini prema Rrajlovcu i Dvoru. U ovoj bici neprijateljske snage pretrpjele su velike gubitke, a borci Druge viteške zaplijenili su velike količine oružja i opreme. Iako je akcija izvedena bez velikog broja poginulih boraca u ovoj u borbi za Mijatovića kosu poginuo je Safet Isović – “Tigar sa Žuči”, desna ruka komandanta Safeta Zajke. Bio je to težak šok za borce, oficire i samog Zajku . “Teško je on proživljavao kad ljudi ginu, ali mi smo imali stalno jedan jedini motiv – da oslobađamo dalje. On se nije zadovoljavao da stane.” (Sado ŠATROVIĆ, nosilac priznanja Srebreni štit i Medalje za vojne zasluge)

“Poslije svake bitke obilazio je ranjenike. Bio je prepoznatljiva ličnost u Kliničkom centru, Državnoj bolnici… Svi su ga voljeli. Zvali su ga naš komandant i to je doslovice i bio – komandant cijeloga grada, a ne samo Druge viteške brigade.” (Hadžan KONJO, ratni sanitet, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

OMILJEN MEĐU BORCIMA

Safet Zajko se nije želio ni po čemu odvajati od svojih boraca. Puno je radio, a malo pričao.

“Zahvaljujući svom daru za organizaciju uspio je od dječaka, ozbiljnih ljudi, domaćina, koji su krenuli s pravljenim puškama, u trenerkama, šorcevima… napraviti pravu vojsku” (Enes HUSEINOVIĆ, komandant čete manevarskog bataljona)

Bio je čovjek iz naroda. Ljudi kao Zajko su komandovali rame uz rame sa borcima. Njegove starješine su, također, uvijek bile uz vojnike na najisturenijim položajima. “Safet Zajko je i u ratu ostao dosljedan ilegali i konspiraciji iz vremena PL. Pripremao je operacije sa najbližim saradnicima ‘krijući i od sebe’, kako bi govorio. Zato su njegovi borci izvodili munjevite akcije i postizali munjevite pobjede. Bili su to, zapravo, diverzantske akcije. Zajko je, također, zahtijevao od svojih boraca da naliježu na leđa četnicima. Primicao se neprijatelju što bliže, tjerajući ga da uzmiče. Mustafa Hajrulahović Talijan(4) mu je jednom prilikom poklonio studiju o generalu Giapu – samoniklom komandantu koji je u džunglama Vijetnama pobijedio Amerikance. Napisao mu je posvetu – Zašto i ti ne bi bio kao general Giap?” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)

Linija kojom je komandovao Safet Zajko protezala se nekih 20 km. “Iako taj prostor nije velik s aspekta odbrane BiH, s aspekta odbrane Sarajeva to je bio ogroman prostor.” (general Vahid KARAVELIĆ, komanda 1. korpusa ARBiH i nosilac Ordena zlatnog grba sa mačevima)

Svaka pobjeda na Žuči privlačila je još žešće artiljerijske napade. “Smijem se usuditi reći da su to stotine hiljade granata… Zamislite rovove koje su kopali naši borci. Duboki od 1,5 do 2 m, široki od 50 do 80 cm, dugi od 100 do 200 metara. Onda padne toliki broj granata po kvadratnom metru da se taj kanal uopće ne vidi. Izgleda kao da su su ga mašine i bageri izravnali… I zamislite kakva hrabrost i kakva vjera u slobodu nosi te ljude da u takvim uslovima opstanu i da spriječe četnike – neprijatelje da ne uđu u grad.” (Nedžad BUBLIN, nosilac priznanja Zlatni ljiljan)

“Kopali smo i dan i noć. Mi smo u zemlji ostali živi.” (Ramo OMANOVIĆ, borac sa Sokolja)

Vojnici Safeta Zajke su se prvi obračunali 1992. godine sa kriminogenim elementima u Vojnoj policiji Armije RBiH čiji su pripadnici pljačkali i njihove kuće dok su oni čuvali linije odbrane grada. U novembru su povukli po jednu četu sa Žuči, uhapsili neke komandante iz Vojne policije. “Tom prilikom im je Safet Zajko održao i čas moralnog vaspitanja dok su oni drhtali pred njim.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)

Zajkini saborci i danas se rado sjećaju njegovog poštovanja koje je iskazivao prema vojnicima.

Mogao se sresti na liniji u svako doba dana i noći. Htio je upoznati svakog vojnika na liniji, i čuti njihove probleme. Jednom prilikom, obilazeći u noćnim satima položaje svoje brigade, prišunjao se grupi boraca koji su razgovarali o svojim problemima. “Bilo je to teško vrijeme. U gradu je vladala glad. Jedan od vojnika žalio se drugima kako mu se porodila žena i kako u kući nema ništa dok je on na liniji. Ni za bebu, ni za porodicu. Sutradan je Zajko organizirao pomoć, a da borci nisu ni znali da je tu noć bio među njima.” (Safet KEŠO, pomoćnik komandanta za moral)

Novu 1993. godinu dočekao je sa svojim borcima na prvim linijama Visa, Sokolja i Mijatovića kose. Govoreći tim povodom za Radio BiH, ratnom reporteru Šefki Hodžiću rekao je:

“Ne vjerujem da neki komandant može ostati ravnodušan, da ne dođe do svojih boraca. Izašao sam malo da vidim kakvo je stanje – dobro je. Zaželio bih sretnu Novu godinu, prvo borcima 2. motorizovane brigade, zaželio bih sretnu Novu godinu i svim borcima Bosne i Hercegovine, svim građanima, progresivnim snagama, da nam se pridruže do oslobođenja”.

“Znam da je malo pričao i to uglavnom o odbrani BiH. Za to je koristio svaki slobodan trenutak. Ne znam kad je provodio vrijeme sa svojom porodicom” (Nedžad BUBLIN, nosilac priznanja Zlatni ljiljan)

„Kao i komandant Šehović neprestano je bio angažiran u odbrani grada. Koliko su padali od umora govori priča kada je Safet Zajko jednom prilikom otišao u posjetu Ismetu Hadžiću – Muteveliji, komandantu Dobrinjske brigade, koji je bio ranjen. U delegaciji su bili Zajko, Enver Šehović i Osman Džamalija. Došli su sa Žuči. Vidjelo se da se Zajko ne osjeća dobro. Kada je krenuo, izgubio je svijest. Doktori su ga pokušavali vratiti u život, ali on je bio nepomičan. Izgledao je kao da je umro. Nakon pet minuta, došao je sebi, otvorio oči i samo rekao: ”Što sam slatko spavao.” Pozdravio se sa prisutnim i vratio se u svoju komandu. Živio je sa borcima i za borce. Žuč je bila njegov život.“ (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)

ODLAZAK HEROJA

Samo pet dana nakon osvajanja Mijatovića kose i pogibije Safeta Isovića(5) poginuo je i Safet Zajko. Bilo je to 17.6.1993. godine oko 11 sati prije podne.

Tog jutra razgovarao je sa svojim bratom Abidom kojem je uz pozdrav rekao: “Izdržat ćemo.” Oko 9 sati ujutro nazvao je Seada Čardakliju i rekao mu da će doći na kafu. Poslije pet minuta ponovo je pozvao i otkazao dolazak jer mu je došla delegacija iz Glavnog štaba s kojom mora ići na teren. Trebali su obići novoosvojene položaje na Mijatovića kosi. U delegaciji koja je obilazila liniju bili su: Ismet Alija, Asim Džambasović, Vahid Karavelić, Nedžad Ajnadžić i Ibrahim Dervišević.

“Kad smo se vraćali s Mijatovića kose, pozvao je članove delegacije da im pokaže bunker i rovove na najisturenijem dijelu linije. Mada je bilo opasno proći taj prostor, prešli smo ga puzeći. Kada smo stigli do najisturenijeg rova vojnici su nam govorili da se čuvamo.” (general Ismet ALIJA, član Glavnog štaba ARBiH)

Prema kazivanju Asima Džambasovića, kada su krenuli nazad, Zajko ga je pozvao da dvogledom pogleda jedan neprijateljski bunker.

Dok su posmatrali neprijateljske položaje, iz tog pravca odjeknula su tri kratka rafala.

“Ja sam čučnuo refleksivno. Pošto je iza nas bila blaga padina, čuo sam zrna koja su udarala u zemlju. Sageo sam se instinktivno, istovremeno sa mnom i on. Osjetio sam metak pored svog lijevog uha, ali nisam vidio da je Zajko pogođen u glavu. Njegov život ugasio se bez riječi”. (Asim DŽAMBASOVIĆ, član Glavnog štaba ARBiH)

Čim se vijest proširila, nastao je tajac i nevjerica među borcima. Za mnoge je to bilo kao da su izgubili najbližeg člana porodice. Majka Safeta Zajke, Duda, koja je još početkom rata iz Rudog izbjegla u Tursku, saznala je ovu strašnu vijest u izbjegličkom kampu slušajući vijesti Radija Bosne i Hercegovine.

Sarajevo i Bosna i Hercegovina ostali su bez jednog od najvećih heroja odbrane.

Zahvaljujući temeljima koje je postavio Safet Zajko, pripadnici Druge viteške motorizovane brigade nastavili su putem kojim ih je poveo njihov komandant. Kao jedna od najboljih brigada Armije RBiH učestvovali su u borbama na Treskavici, Bjelašnici, Igmanu, a 1995. godine svoj vojni put završavaju u borbama za oslobođenje Bosanske Krajine.

“Mislim da smo, bez obzira što je i novi komandant(6) bio vrlo uspješan, ostali prepoznatljivi kao Zajkini borci.” (Nedžad BUBLIN , nosilac priznanja Zlatni ljiljan)

Druga viteška brigada na svom ratnom putu postigla je izuzetne rezultate. Dokaz tome je i 38 dobitnika priznanja Zlatni ljiljan i Orden heroja oslobodilačkog rata kojim je odlikovan i njihov prvi komandant – Safet Zajko.

Sahranjen je kao šehid u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.

—–

FUSNOTE:

(1)Brdo Žuč je bila jedna od najvažnijih tački odbrane Sarajeva. Najveći broj dobitnika ratnog priznanja Zlatni ljiljan u Armiji RBiH pripao je ratnicima Prve slavne i Druge viteške brigade koje su osvajale i odbranile Žuč.

(2) Ismet ALIJA (Heroji oslobodilačkog rata, TVSA, 2011).

(3) Sead Čarda klija (Heroji oslobodilačkog rata, TVSA, 2011).

(4) General Mustafa Hajrulahović rođen je 22. januara 1957. Završio je Vojnu pomorsku akademiju u Splitu 1979. Napustio je JNA 1991. godine u činu kapetana korvete i pridružio se Patriotskoj ligi BiH. Većinu rata je proveo kao komandant Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, a kraj rata je dočekao u Glavnom štabu Armije RBiH. Uživao je veliku popularnost među vojnicima Armije, ali i običnim narodom. Umro je 8. marta 1998. godine. Sahranjen je uz sve počasti u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, a posthumno je odlikovan i Ordenom zlatnog grba s mačevima.

(5) Safet Isović, načelnik štaba Druge viteške motorizovane brigade, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan, posthumno je odlikovan i Ordenom za vojne zasluge sa zlatnim mačevima.

(6) Komandant Esad Pelko Brzi