[Media]

Ovo što slijedi u nastavku je najbezbolnije i najlakše okrenuti na šalu, a govori ustvari o džehlu umotanom u ruho islama ili o pretjeranom i nakaradnom shvatanju i praktikovanju određenih propisa vjere, a dolazi nažalost iz selefijskih krugova.

Prva priča:

U jednoj srednjobosanskoj varoši došao je poziv hitnoj pri domu zdravlja da je potrebna intervencija jer je porađanje počelo u kući.
Medicinska sestra i babica su odvezene na lice mjesta. Kad tamo, imaju šta vidjeti, jedan brat je porađao svoju suprugu.
Ispostavilo se da je taj brat zvao hitnu pomoć, kako bi od medicinskog osoblja dobio instrukcije i porodio svoju ženu, te nije dopuštao ni sestrici ni babici da priđu kako ne bi pogledale stidno mjesto porodilje. Dodatni problem je bio i u tome što je način položaja djeteta zahtijevao carski rez.

Uglavnom, ubjedili su tog brata da odu do hitne jer tu nije bilo uslovno obaviti porod.
Međutim, u hitnoj se nastavio problem oko toga ko će poroditi ženu- on je inzistirao da je on porodi a da babica daje instrukcije kako da to učini. Spor se riješio time da su pozvali policiju koja ga je odstranila i privela.

Porod se Allahovim rahmetom sretno završio. Dakle, poenta priče je ta da je ovaj brat ‘nazebao’ sa strane neispravnog shvatanja da stidno mjesto njegove sultanije ne smije vidjeti čak niti babica prilikom porađanja, pa se upustio u avanturu ličnog zahvata porađanja, eto ‘samo’ su mu falile instrukcije. Suvišno je detaljisati oko toga da je u islamu dozvoljeno da žena porađa ženu pri čemu je neminovno da joj vidi stidno mjesto.

Druga priča:

Jedan student iz Bosne duže vremena je studirao u jednoj od arapskih zemalja, sa njim je boravila i njegova supruga.
U toku boravka, rodilo im se nekoliko djece, a troje od njih žena je rodila u stanu pri čemu je babica bio njen muž. Nisu htjeli da se porađa u bolnici iako i u privatnim i u državnim bolnicama žene porađaju.

Međutim, kako bi izbjegli da se ne gleda njeno stidno mjesto a uz to ko će ga znati kakve su te žene- medicinsko osoblje po pitanju vjere. Dilemu i sigurnost su ‘riješili’ na gore spomenuti način. U međuvremenu, oni nisu nikako putovali u Bosnu a po zakonu te države ne mogu se dobiti rodni list i ostali dokumenti ako se žena ne porodi u bolnici (privatno ili državno). Pravi problem je nastao kada je brat završio sa školovanjem i trebao se vratiti nazad u Bosnu, ni za jedno dijete nije imao nikakav dokument te nisu mogli da mu daju izlaznu vizu zbog te djece koja su već odrasla a nisu zavedena.
Kako se riješio ovaj spor nemam informacije. Poenta ovog slučaja je slična prethodnom i isti se komentar odnosi i na njega.

[Media]

Treća priča:

Brat iz jednog udruženja je porukom na fb mesendžer kontaktirao daiju koji redovno drži predavanja kod njih, tražeći naslove za teme predavanja. Sticajem okolnosti telefon je bio kod supruge tog daije, ona je porukom odgovorila da ona odgovara jer joj muž nije u mogućnosti da se javi i da se predavanja odgađaju iz određenog razloga do daljnjeg i da će mu se taj daija javiti prvom prilikom. Sve to je uradila uz zahtjev, dogovor i dozvolu muža.

Da bi ubrzo nakon toga supruga tog brata javno se oglasila, napisala post- štivo kao reakciju na spomenuti događaj, u kojem između ostalog stoji sljedeće:
“Razumijem ljude koji ne praktikuju vjeru pa ne znaju kako da se ponašaju prema nekome ko praktikuje vjeru ali (pojedine) sestre su toliko slobodne da pričaju, pišu sa tuđim muževima kao da su ovce zajedno čuvali. Tako ponašanje bi se uvijek prepisalo muškom rodu, ako trebaš NEŠTO od mog muža piši meni kao što bih i ja uradila da trebam nešto od tvog.

Vrijeme došlo da je žena glavna u kući i da se pita za sve. Ti to u svojoj kući ako možeš, a na mom terenu (sa mojim suprugom) ćeš se ponašati kako ja kažem i kako ja želim.
U post uključujem i pojedine žene daija i šejhuna! Allah nam pameti dao!

Sa šerijatske strane u komunikaciji koja se odvila na gore spomenuti način nema ništa sporno, a problem u ovoj priči nije morbidna i nesuvisla ljubomora nego to što se takva bolesna ljubomora pripisuje islamu i šerijatu, te se laže na vjeru. Promaha u ovom slučaju dolazi sa strane džehla o granicama zabranjenog komuniciranja među suprotnim spolovima.

A o preuveličavanju i izmišljanju koje tekst sadrži obzirom na gore opisani razlog i povod pisanja istog da ne govorimo. Također, kritikuje gazdovanje i šefovanje žena u kući, a zatim sama navodi kako se sa njenim mužem ne može ponašati osim kako ona kaže i želi. Allahu ekber!
Blago daijama kada ih ovakvi kapaciteti ispravljaju i ‘uče’ šerijatskim propisima!

Ovakvih priča i istinitih slučajeva je na pretek. Još ćemo ukratko spomenuti neke od njih:
– Muž je otišao da riješi bračni spor pri čemu je neophodno da učena osoba nazove u njegovom prisustvu njegovu suprugu, kako bi čuo njenu stranu priče, međutim ona odbija da se javi pod izgovorom da je glas avret i da ne želi da priča.

– U poslijeratnom ‘mudžahedinskom’ selu Bočinja, kod Maglaja zahtjevano je od pokrivenih žena koje su živjele u selu, da sve nose nikab, uz to da obavezno moraju pokrivati oči, nositi rukavice i čarape.

Po ovom pitanju se radilo po fetvi saudijskog šejha Ibn Usejmina, a pokrivanje šaka i stopala je svakako od šafijskog, hanbelijskog i malikijskog mezheba.
Međutim, ova stvar se veoma strogo, kruto i ekstremno shvatila tako da su pojedina braća pratila ponašanje sestara po ovom pitanju i prijavljivali emiru sela žene koje su u svom vrtlu radile otkrivenih šaka i očiju.

Špijuniranje, praćenje i prijavljivanje sestara je nekima bila omiljena aktivnost.
– Neki muževi zahtjevaju od svojih supruga a često su i neke sestre u to ubjeđene, da pored nikaba, pokrivaju i oči sa jako gustim, neprozirnim materijalom tako da prilikom hodanja skoro da ne vide gdje hodaju, a sve to pod ubjeđenjem da su oči fitna i da ih treba sakriti. A žene koje otkrivaju šake i oči smatraju da su slabe u vjeri, nemarne i popustljive čak ih i hedžre (ignorišu) pri susretu.

– Od sličnih ponašanja je i to da kada neko zove telefonom muževe nekih sestara, a muž nije tu i ne može se javiti, one se ne javljaju čak niti da kažu da muža nema i da će se javiti poslije, jer smatraju da je od islama takvo ponašanje kako ne bi pričale i time pravile ‘fitnu’.
– Također bili su poznati slučajevi ‘žestine’ u vjeri da kada neki brat kuca na vrata tražeći domaćina a njega nema kod kuće, njegova supruga bi na kucanje odgovarala kucanjem bez da izusti ijednu riječ jer reći da muž nije kod kuće je fitna i šerijatski sporno, a od jačine imana je da se šuti.

– Vjerovatno ste mnogi bili svjedoci ili učesnici ‘pozorišnih’ scena, ako neka sestra treba proći pored brata, on se okreće, zakreće, bježi ili potpuno skloni iz zone prolaza, a i obrnuto, ako neki brat treba da prođe pored sestre, ona čini slično, okrene se, zakrene ili se skloni. A istovremeno isti ovi u komunikaciji sa muškarcima i ženama koji nisu u našim redovima daju sebi oduška, čak tome pridodaju i ‘davetski momenat’, da se šta provuče od vjere.

Postavlja se pitanje gdje su naučili da šerijat pravi razliku u ovim slučajevima komuniciranja- da se u prvim slučajevima, kada samo trebaju proći kao prolaznici bježi i zakreće a u drugim da se otvoreno stupa u kontakt. Bliže će biti da u ovome ima doze licemjerstva i glumatanja.
Od islama nije da se ide u krajnosti, kao što ne treba biti nemaran prema šerijatskim propisima i granicama komunuciranja sa ljudima naročito između dva suprotno spola također pretjerivanje u tome zauzimanjem strogih, šerijatski neosnovanih stavova također nije od islama.

Lahkoća u vjeri je od karakteristika šerijata.

Kaže Uzvišeni: “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.” (El-Bekare, 185)
Također kaže: “I u vjeri vam nije ništa teško propisao.” (El-Hadždž, 78)

Bilježi Buharija u svome Sahihu od Ebu Hurejre, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ” Zaista ova vjera je lahka, niko neće pretjerivati u vjeri (otežavajući sam sebi) a da ga vjera neće pobjediti (tako da će ostaviti pridržavanje vjere- djelimično ili potpuno). Zato nastojte da činite ono što je najispravnije (bez pretjerivanja ili nemarnosti), a ako ne možete onda činite ono što je najbliže ispravnom (…)”.

Navodi Ibn Hadžer u svome ‘Fethu’ (1/39) od Ibn El-Munejjira da je rekao: “Ovaj hadis je od znakova istinitosti vjerovjesništva, vidjeli smo i vidjeli su ljudi prije nas da svako onaj koji je pretjerivao u vjeri, prekine (prestane sa takvim praktikovanjem vjere). Ne želi se sa ovim hadisom reći da je zabranjeno činjenje najpotpunije pokornosti i ibadeta, jer je to od pohvalnih stvari, nego hadis ukazuje na zabranu pretjerivanja koje vodi u otežavanje vjere i dovede u stanje da ga vjera pobjedi…”
Ve billahi tevfik