https://forum.vakat.eu/ Fri, 01 May 2026 16:13:14 +0000 MyBB https://forum.vakat.eu/thread-1375.html Thu, 28 Dec 2023 17:50:48 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1375.html Bitka kod Hunejna je bila važna bitka između muslimanskih snaga predvođenih poslanikom Muhamedom i armije beduinskih plemena Hevazin i Sekif. Bitka se dogodila 630. godine, kod mjesta Hunejn, u dolini između Meke i utvrđenog grada Ta’ifa.

Bitka je završila odlučujućom pobjedom muslimana, koji su zarobljeni ogroman plijen. Bitka kod Hunejna je jedna od bitaka koja je po imenu navedena u Kur'anu, u suri Et-Tevba, u 25. ajetu.[3]

Ova pobjeda muslimana osigurala je ujedinjenje Arabije.

Protivnici muslimana su bili plemena Hevazin i Sekif, poznati po svojoj hrabrosti i vještini sa strijelama. Zabrinuti rastom islama i Muhamedove moći, oni su se okupili i namjerivali napasti Meku. Međutim, Muhammed je brzo saznao za njihove planove, pa je sam pošao prema njima sa armijom od 12.000 ljudi. Od tih 12.000, kaže se da su 10.000 bili isti oni koji su sa njim osvojili Meku a 2.000 novi vjernici iz Meke.

Iako puno manji, Hevazini i Sekifi su bolje poznavali teren, tako da, kad je prednji dio muslimanske vojske stigao u područje, oni su ga napali iz zasjeda. Taj dio Muhamedove armije je onda pokušao da se vrati glavnoj armiji, ali uhvatila ih je panika i nered. Ipak, Muhamedova vojska je stigla do njih i u jurišu je napala nevjernike. Muslimani su pobijedili u bici i njihovi protivnici su se vratili u Ta’if.

Islamska pobjeda natjerala je pustinjska plemena da pređu na islam. Nedugo poslije toga i pobunjenici u Ta’ifu su se predali i prihvatili islam. Poslije ove bitke i ujedinjenja Arabije dva-tri područja su se pobunila, ali je tada islamska država bila dovoljno snažna da ih se riješi. Bitka kod Hunejna je iz tog razloga zadnja važna Muhamedova vojna pobjeda.

Vidjevši kako je ogromna muslimanska vojska, jedan ashab zadivljeno uzviknu: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ova zadivljenost brojnošću nije se svidjela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah je povodom tog slučaja objavio ajete u suri Et-Tevba: “Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio, i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 25–26)

Bitka na Hunejnu se, zbog svoje povezanosti sa oslobađanjem Meke i događajima koji su uslijedili, smatra nastavkom operacije oslobođenja Meke.

Početkom mjeseca ševvala, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznavši da se plemena Sekif i Hevazin i neki njihovi saveznici spremaju za veliki napad na muslimane, izašao je iz Meke s namjerom da preduprijedi neprijateljski napad.

Za ovaj pohod Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, unajmio je oružje i ratničku opremu od Safvana b. Umejje, koji je još uvijek bio mušrik. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je na raspolaganju deset hiljada boraca s kojima je oslobodio Meku i još dvije hiljade mekanskih muslimana koji su tek bili prihvatili islam i priključili se pohodu.

Plemena Hevazin, Sekif, Nasr, Džušem, i njihovi saveznici okupili su se pod vrhovnom komandom Malika b. Avfa en-Nasrija i uspjeli su sakupiti oko dvadeset hiljada boraca. Vođa plemena Džušem bio je Durejd b. Simmah, starac, vrlo iskusan borac i vojskovođa, ali zbog starosti nije mogao aktivno učestvovati u borbama, nego je imao samo ulogu savjetnika.]]> Bitka kod Hunejna je bila važna bitka između muslimanskih snaga predvođenih poslanikom Muhamedom i armije beduinskih plemena Hevazin i Sekif. Bitka se dogodila 630. godine, kod mjesta Hunejn, u dolini između Meke i utvrđenog grada Ta’ifa.

Bitka je završila odlučujućom pobjedom muslimana, koji su zarobljeni ogroman plijen. Bitka kod Hunejna je jedna od bitaka koja je po imenu navedena u Kur'anu, u suri Et-Tevba, u 25. ajetu.[3]

Ova pobjeda muslimana osigurala je ujedinjenje Arabije.

Protivnici muslimana su bili plemena Hevazin i Sekif, poznati po svojoj hrabrosti i vještini sa strijelama. Zabrinuti rastom islama i Muhamedove moći, oni su se okupili i namjerivali napasti Meku. Međutim, Muhammed je brzo saznao za njihove planove, pa je sam pošao prema njima sa armijom od 12.000 ljudi. Od tih 12.000, kaže se da su 10.000 bili isti oni koji su sa njim osvojili Meku a 2.000 novi vjernici iz Meke.

Iako puno manji, Hevazini i Sekifi su bolje poznavali teren, tako da, kad je prednji dio muslimanske vojske stigao u područje, oni su ga napali iz zasjeda. Taj dio Muhamedove armije je onda pokušao da se vrati glavnoj armiji, ali uhvatila ih je panika i nered. Ipak, Muhamedova vojska je stigla do njih i u jurišu je napala nevjernike. Muslimani su pobijedili u bici i njihovi protivnici su se vratili u Ta’if.

Islamska pobjeda natjerala je pustinjska plemena da pređu na islam. Nedugo poslije toga i pobunjenici u Ta’ifu su se predali i prihvatili islam. Poslije ove bitke i ujedinjenja Arabije dva-tri područja su se pobunila, ali je tada islamska država bila dovoljno snažna da ih se riješi. Bitka kod Hunejna je iz tog razloga zadnja važna Muhamedova vojna pobjeda.

Vidjevši kako je ogromna muslimanska vojska, jedan ashab zadivljeno uzviknu: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ova zadivljenost brojnošću nije se svidjela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah je povodom tog slučaja objavio ajete u suri Et-Tevba: “Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio, i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 25–26)

Bitka na Hunejnu se, zbog svoje povezanosti sa oslobađanjem Meke i događajima koji su uslijedili, smatra nastavkom operacije oslobođenja Meke.

Početkom mjeseca ševvala, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznavši da se plemena Sekif i Hevazin i neki njihovi saveznici spremaju za veliki napad na muslimane, izašao je iz Meke s namjerom da preduprijedi neprijateljski napad.

Za ovaj pohod Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, unajmio je oružje i ratničku opremu od Safvana b. Umejje, koji je još uvijek bio mušrik. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je na raspolaganju deset hiljada boraca s kojima je oslobodio Meku i još dvije hiljade mekanskih muslimana koji su tek bili prihvatili islam i priključili se pohodu.

Plemena Hevazin, Sekif, Nasr, Džušem, i njihovi saveznici okupili su se pod vrhovnom komandom Malika b. Avfa en-Nasrija i uspjeli su sakupiti oko dvadeset hiljada boraca. Vođa plemena Džušem bio je Durejd b. Simmah, starac, vrlo iskusan borac i vojskovođa, ali zbog starosti nije mogao aktivno učestvovati u borbama, nego je imao samo ulogu savjetnika.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1366.html Mon, 25 Dec 2023 17:40:33 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1366.html Muslimansko osvajanje Perzije, također poznato i kao arapsko osvajanje Irana[1] je u konačnici dovelo do pada perzijskog Sasanidskog carstva 651. godine i opadanja rasprostranjenosti zoroastrijanske religije u Iranu. Arapi (Rašidunski halifat) su prvi put napali sasanidsku teritoriju 633. godine kada je general Halid ibn Velid napao Mezopotamiju (današnji Irak), koja je bila politički i ekonomski centar sasanidske države.[2] Nakon osvajanja Mezopotamije i odlaska Halida ibn Velida sa glavninom vojske na rimski front u Levant, u perzijskom kontranapadu muslimani su izgubili osvojene teritorije. Druga invazija je pokrenuta 636. godine pod komandom Sa'd ibn Ebu Vekkasa, pri čemu je muslimanska vojska pod njegovim komandovanjem ključnom pobjedom u bici kod Kadisije dovela do trajnog gubitka perzijske vlasti nad zapadnim dijelom Sasanidskog carstva.

Planina Zagros je tada postala prirodna prepreka i granica između Rašidunskog halifata i Sasanidskog carstva. Usljed stalnih upada perzijanaca na osvojenu teritoriju, drugi halifa Omer je naredio invaziju Sasanidskog carstva 642. godine, koja je završena potpunim osvajanjem ovog carstva 651. godine. Brzo osvajanje Perzije, u nizu dobro organizovanih višestrukih napada pod vođstvom halife Omera iz Medine koja je bila udaljena nekoliko hiljada kilometara od ratišta u Perziji, je postalo njegov najveći trijumf, doprinoseći njegovom ugledu kao velikog vojnog i političkog stratega.

Iranski historičari su tražeći da odbrane svoje pretke koristili arapske izvore koji pokazuju da "suprotno tvrdnjama nekih historičara, Iranci su se u stvari borili dugo i teško protiv arapske invazije."[3] Od 651. godine većina urbanih centara u iranskim zemljama, sa izuzetkom kaspijskih pokrajina i Transoksijane, dolazi pod dominaciju arapskih vojski. Na mnogim mjestima u Iranu organizovana je odbrana protiv okupatora, ali na kraju niko nije bio u stanju da odbije arapsku invaziju. Čak i nakon što su Arapi pokorili zemlju, u mnogim gradovima podignute su pobune, u kojima je ubijen arapski guverner ili su bili napadnuti vojni garnizoni, ali pojačanjima iz drugih krajeva halifata uspješno su ugušene sve pobune i nametnuta je vladavina islama. Nasilno potčinjavanje Buhare nakon mnogih ustanaka potvrđuje tvrdnje iranskih historičara.

Međutim, prelazak na islam je bio samo postepen. Tokom ovog procesa mnoga djela nasilja su počinjena, zoroastrijski spisi su spaljeni i mnogi pripadnici ove religije pogubljeni.[4] Nakon što su politički osvojeni, Perzijanci su ponovno počeli sami da se uzdižu održavanjem perzijskog jezika i kulture. Bez obzira na to, islam je usvojen od strane mnogih zbog političkih, sociokulturoloških i duhovnih razloga, ili jednostavno kroz nagovaranje, postajući preovladavajuća religija.

Sasanidsko carstvo prije osvajanja

Još od 1. vijeka p. n. e. granica između Rimskog carstva (kasnije bizantijskog) i partskog carstva (kasnije sasanidskog) je bila rijeka Eufrat. Granica je stalno bila osporavana. Većina bitaka je vođena u ovom području, a samim time najveći broj utvrđenja se nalazio upravo u ovom brdovitom području na sjeveru, što je ogromnu arapsku (ili sirijsku) pustinju razdvajalo na dva dijela koja su pripadala rivalskim carstvima. Jedina opasnost je dolazila sa juga, povremenim napadima nomadskih arapskih plemena sa neutralne teritorije.

Oba carstva su iz tog razloga ostvarivala saveze sa malim, polunezavisnim arapskim plemenima, koja su služila kao neutralna područja. Bizantski saveznici su bili Gasanidi dok su perzijancima bili naklonjeni Lahmidi. Tokom 6. i 7. vijeka, razni faktori su doveli do toga da je ta ravnoteža uništena iako je održavana toliko vijekova unazad kroz historiju.

Pobuna arapskih vazalnih država

Arapsko pleme Gasanida, koje je u to doba bilo bizantijski vazal, je prihvatilo monofizitski oblik hrišćanstva, koje je od bizantijske pravoslavne crkve smatrano heretičkim. Bizantijci su pokušali suzbiti širenje ove religije što je izazvalo pobunu na njihovoj granici. Lahmidi su se također pobunili protiv perzijskog kralja Kušroa II. Nu'man III, prvi hrišćanski kralj Lahmida je svrgnut i ubijen od strane Kušroa II 602. godine, zbog njegovog pokušaja da se oslobodi perzijskog tutorstva.

Nakon atentata na Khušroa, Perzijsko carstvo je slomljeno i Lahmidi su postali polunezavisni. Široko je rasprostranjeno mišljenje da je priključenje Lahmidskog kraljevstva bila jedan od glavnih razloga pada Sasanidske dinastije i muslimanskog osvajanja Perzije, jer su Lahmidi pristali da špijuniraju za muslimane, nakon što su poraženi u bici kod Hire od strane Halida ibn Velida]]> Muslimansko osvajanje Perzije, također poznato i kao arapsko osvajanje Irana[1] je u konačnici dovelo do pada perzijskog Sasanidskog carstva 651. godine i opadanja rasprostranjenosti zoroastrijanske religije u Iranu. Arapi (Rašidunski halifat) su prvi put napali sasanidsku teritoriju 633. godine kada je general Halid ibn Velid napao Mezopotamiju (današnji Irak), koja je bila politički i ekonomski centar sasanidske države.[2] Nakon osvajanja Mezopotamije i odlaska Halida ibn Velida sa glavninom vojske na rimski front u Levant, u perzijskom kontranapadu muslimani su izgubili osvojene teritorije. Druga invazija je pokrenuta 636. godine pod komandom Sa'd ibn Ebu Vekkasa, pri čemu je muslimanska vojska pod njegovim komandovanjem ključnom pobjedom u bici kod Kadisije dovela do trajnog gubitka perzijske vlasti nad zapadnim dijelom Sasanidskog carstva.

Planina Zagros je tada postala prirodna prepreka i granica između Rašidunskog halifata i Sasanidskog carstva. Usljed stalnih upada perzijanaca na osvojenu teritoriju, drugi halifa Omer je naredio invaziju Sasanidskog carstva 642. godine, koja je završena potpunim osvajanjem ovog carstva 651. godine. Brzo osvajanje Perzije, u nizu dobro organizovanih višestrukih napada pod vođstvom halife Omera iz Medine koja je bila udaljena nekoliko hiljada kilometara od ratišta u Perziji, je postalo njegov najveći trijumf, doprinoseći njegovom ugledu kao velikog vojnog i političkog stratega.

Iranski historičari su tražeći da odbrane svoje pretke koristili arapske izvore koji pokazuju da "suprotno tvrdnjama nekih historičara, Iranci su se u stvari borili dugo i teško protiv arapske invazije."[3] Od 651. godine većina urbanih centara u iranskim zemljama, sa izuzetkom kaspijskih pokrajina i Transoksijane, dolazi pod dominaciju arapskih vojski. Na mnogim mjestima u Iranu organizovana je odbrana protiv okupatora, ali na kraju niko nije bio u stanju da odbije arapsku invaziju. Čak i nakon što su Arapi pokorili zemlju, u mnogim gradovima podignute su pobune, u kojima je ubijen arapski guverner ili su bili napadnuti vojni garnizoni, ali pojačanjima iz drugih krajeva halifata uspješno su ugušene sve pobune i nametnuta je vladavina islama. Nasilno potčinjavanje Buhare nakon mnogih ustanaka potvrđuje tvrdnje iranskih historičara.

Međutim, prelazak na islam je bio samo postepen. Tokom ovog procesa mnoga djela nasilja su počinjena, zoroastrijski spisi su spaljeni i mnogi pripadnici ove religije pogubljeni.[4] Nakon što su politički osvojeni, Perzijanci su ponovno počeli sami da se uzdižu održavanjem perzijskog jezika i kulture. Bez obzira na to, islam je usvojen od strane mnogih zbog političkih, sociokulturoloških i duhovnih razloga, ili jednostavno kroz nagovaranje, postajući preovladavajuća religija.

Sasanidsko carstvo prije osvajanja

Još od 1. vijeka p. n. e. granica između Rimskog carstva (kasnije bizantijskog) i partskog carstva (kasnije sasanidskog) je bila rijeka Eufrat. Granica je stalno bila osporavana. Većina bitaka je vođena u ovom području, a samim time najveći broj utvrđenja se nalazio upravo u ovom brdovitom području na sjeveru, što je ogromnu arapsku (ili sirijsku) pustinju razdvajalo na dva dijela koja su pripadala rivalskim carstvima. Jedina opasnost je dolazila sa juga, povremenim napadima nomadskih arapskih plemena sa neutralne teritorije.

Oba carstva su iz tog razloga ostvarivala saveze sa malim, polunezavisnim arapskim plemenima, koja su služila kao neutralna područja. Bizantski saveznici su bili Gasanidi dok su perzijancima bili naklonjeni Lahmidi. Tokom 6. i 7. vijeka, razni faktori su doveli do toga da je ta ravnoteža uništena iako je održavana toliko vijekova unazad kroz historiju.

Pobuna arapskih vazalnih država

Arapsko pleme Gasanida, koje je u to doba bilo bizantijski vazal, je prihvatilo monofizitski oblik hrišćanstva, koje je od bizantijske pravoslavne crkve smatrano heretičkim. Bizantijci su pokušali suzbiti širenje ove religije što je izazvalo pobunu na njihovoj granici. Lahmidi su se također pobunili protiv perzijskog kralja Kušroa II. Nu'man III, prvi hrišćanski kralj Lahmida je svrgnut i ubijen od strane Kušroa II 602. godine, zbog njegovog pokušaja da se oslobodi perzijskog tutorstva.

Nakon atentata na Khušroa, Perzijsko carstvo je slomljeno i Lahmidi su postali polunezavisni. Široko je rasprostranjeno mišljenje da je priključenje Lahmidskog kraljevstva bila jedan od glavnih razloga pada Sasanidske dinastije i muslimanskog osvajanja Perzije, jer su Lahmidi pristali da špijuniraju za muslimane, nakon što su poraženi u bici kod Hire od strane Halida ibn Velida]]> https://forum.vakat.eu/thread-853.html Tue, 07 Mar 2023 16:48:10 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-853.html Islam se na samom početku sjevernom Afrikom širio posredstvom naučnika i trgovaca. Tako je bilo prije potpunog osvojenja sjevera kontinenta i prelaska na Pirinejski poluotok, u današnju Španiju. Međutim, naučnici i trgovci nisu pretvorili oblast zapadne Afrike u islamsku državu, nego su to učinili Murabituni (muslimanska država u Sjevernoj Africi i Španiji) osvojivši Ganu i njen glavni grad Akru. Prema njoj su se uputili pod vođstvom Ebu Bekra b. Omera i osvojili je 460. h.g. Odmah su iskorijenili idolopoklonstvo i trudili se da je u potpunosti pretvore u čistu islamsku državu. Za vladara su postavili jednog domaćeg muslimana i od tada je Gana prava muslimanska država…

Postojeće podjele Afrike, bilo da se radi o geografskoj na sjevernu, južnu, zapadnu i istočnu, ili kulturnoj na francusku, englesku, italijansku i portugalsku, u cijelosti su skorašnjeg datuma i dovode se u vezu sa pojavom kolonijalizma u devetnaestom stoljeću. Možda je i ova podjela tačna, jer ono što povezuje sve afričke narode jeste upravo geografski i kulturni faktor, a ne politički. Arapi riječ Afrika upotrebljavaju za sjeverno-afričku obalu, od Egipta do Maroka (zemlje bijelih ljudi). Na jugu su ”zemlje crnih ljudi” i sve zemlje koje su nastale iz njih u novije vrijeme: sudanski pojas koji se proteže od Senegala do današnjeg Darfura, što je i tema ovog teksta. Većina imena današnjih afričkih država evropskog su porijekla.

Španci su prvi koristili riječ Nigerija za ovu zemlju, a u tome su ih slijedili i ostali Evropljani. Na osnovu toga, naš govor odnosi se na regiju kojoj pripadaju Senegal, Mali, Niger, Nigerija, Čad, Benin, Togo, Burkina Faso, Kamerun i zemlje koje graniče sa njima završno sa Sudanom. Dolazak islama u ovo područje veže se za prvu hidžru muslimana u Afriku, kada su se ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, doselili u Abesiniju. Neki od njih ostali su u njoj skoro trinaest godina (od pete godine poslanstva do sedme godine po Hidžri).

Tada na islam prelazi Nedžašija, vladar Abesinije, kao i neki tamošnji prvaci. Nakon toga, prvo je oslobođen Egipat pod zastavom Amra b. El-Asa (19. h.g. / 641. g.), a zatim i današnji sjeverni Sudan pod zastavom poznatog ashaba Ukbe b. Nafia, koji je, prolazeći pored Fezzana i Kajruana, stigao do dalekog Maroka, do Atlantskog okeana (51. h.g.). Sjeverna Afrika zavisila je od islamskog hilafeta i moćne, centralizirane islamske države, posebno u emevijskom periodu. Zatim su se pojavile islamske državice sa priličnom stopom nezavisnosti, i to: Idrisije, Fatimije, Murabituni, Almohadi, Hafsije... Također, na području sjeverne Afrike pojavio se snažan naučni pokret kao spoj naučnog pokreta u tadašnjoj Španiji i naučnog pokreta na Istoku. Primjer toga jeste medresa islamskog naučnog pokreta u oblasti zapadnog Sudana.

Čudno je da su doprinosi islamskog naučnog pokreta u zapadnom Sudanu bili veći od istog takvog pokreta u istočnom Sudanu, imajući u vidu da je istočni Sudan, tj. područje Afričkog roga i današnjeg Sudana, zapravo obala Crvenog mora koja je bila pod velikim utjecajem Egipta, Hidžaza i Jemena. Međutim, dokumenti i rukopisi koji postoje u zapadnoj Africi, kod pojedinaca, islamskih univerziteta i izdavačkih kuća, posebno dokumenti muzeja ‘’Ahmed Baba’’ u Tinbuktu, država Mali, otkrivaju snagu ovog naučnog pokreta. Moguće je da su uzroci njegove snage ležali u sljedećem:]]> Islam se na samom početku sjevernom Afrikom širio posredstvom naučnika i trgovaca. Tako je bilo prije potpunog osvojenja sjevera kontinenta i prelaska na Pirinejski poluotok, u današnju Španiju. Međutim, naučnici i trgovci nisu pretvorili oblast zapadne Afrike u islamsku državu, nego su to učinili Murabituni (muslimanska država u Sjevernoj Africi i Španiji) osvojivši Ganu i njen glavni grad Akru. Prema njoj su se uputili pod vođstvom Ebu Bekra b. Omera i osvojili je 460. h.g. Odmah su iskorijenili idolopoklonstvo i trudili se da je u potpunosti pretvore u čistu islamsku državu. Za vladara su postavili jednog domaćeg muslimana i od tada je Gana prava muslimanska država…

Postojeće podjele Afrike, bilo da se radi o geografskoj na sjevernu, južnu, zapadnu i istočnu, ili kulturnoj na francusku, englesku, italijansku i portugalsku, u cijelosti su skorašnjeg datuma i dovode se u vezu sa pojavom kolonijalizma u devetnaestom stoljeću. Možda je i ova podjela tačna, jer ono što povezuje sve afričke narode jeste upravo geografski i kulturni faktor, a ne politički. Arapi riječ Afrika upotrebljavaju za sjeverno-afričku obalu, od Egipta do Maroka (zemlje bijelih ljudi). Na jugu su ”zemlje crnih ljudi” i sve zemlje koje su nastale iz njih u novije vrijeme: sudanski pojas koji se proteže od Senegala do današnjeg Darfura, što je i tema ovog teksta. Većina imena današnjih afričkih država evropskog su porijekla.

Španci su prvi koristili riječ Nigerija za ovu zemlju, a u tome su ih slijedili i ostali Evropljani. Na osnovu toga, naš govor odnosi se na regiju kojoj pripadaju Senegal, Mali, Niger, Nigerija, Čad, Benin, Togo, Burkina Faso, Kamerun i zemlje koje graniče sa njima završno sa Sudanom. Dolazak islama u ovo područje veže se za prvu hidžru muslimana u Afriku, kada su se ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, doselili u Abesiniju. Neki od njih ostali su u njoj skoro trinaest godina (od pete godine poslanstva do sedme godine po Hidžri).

Tada na islam prelazi Nedžašija, vladar Abesinije, kao i neki tamošnji prvaci. Nakon toga, prvo je oslobođen Egipat pod zastavom Amra b. El-Asa (19. h.g. / 641. g.), a zatim i današnji sjeverni Sudan pod zastavom poznatog ashaba Ukbe b. Nafia, koji je, prolazeći pored Fezzana i Kajruana, stigao do dalekog Maroka, do Atlantskog okeana (51. h.g.). Sjeverna Afrika zavisila je od islamskog hilafeta i moćne, centralizirane islamske države, posebno u emevijskom periodu. Zatim su se pojavile islamske državice sa priličnom stopom nezavisnosti, i to: Idrisije, Fatimije, Murabituni, Almohadi, Hafsije... Također, na području sjeverne Afrike pojavio se snažan naučni pokret kao spoj naučnog pokreta u tadašnjoj Španiji i naučnog pokreta na Istoku. Primjer toga jeste medresa islamskog naučnog pokreta u oblasti zapadnog Sudana.

Čudno je da su doprinosi islamskog naučnog pokreta u zapadnom Sudanu bili veći od istog takvog pokreta u istočnom Sudanu, imajući u vidu da je istočni Sudan, tj. područje Afričkog roga i današnjeg Sudana, zapravo obala Crvenog mora koja je bila pod velikim utjecajem Egipta, Hidžaza i Jemena. Međutim, dokumenti i rukopisi koji postoje u zapadnoj Africi, kod pojedinaca, islamskih univerziteta i izdavačkih kuća, posebno dokumenti muzeja ‘’Ahmed Baba’’ u Tinbuktu, država Mali, otkrivaju snagu ovog naučnog pokreta. Moguće je da su uzroci njegove snage ležali u sljedećem:]]> https://forum.vakat.eu/thread-841.html Mon, 06 Mar 2023 16:07:22 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-841.html Postojanje džamije znači postojanje i aktivnost muslimanskog stanovništva na određenom području. Kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po dolasku u mjestu Kuba sagradio džamiju, a zatim i u Medini, novom centru muslimanskog bivstvovanja, tako su ga slijedili i muslimanski vladari koji su gradili džamije na novoosvojenim područjima. U nekom mjestu džamija se osnivala i tako da se određeni sakralni objekt pretvori u muslimanski prostor za obavljanje molitve, što predstavlja sasvim legitiman pravni postupak.

O Aja Sofiji, džamiji koja je na takav način postala molitveni prostor, napisat ćemo nešto kroz prizmu muslimanskog stanja u tri historijska toka. Prvi od tih tokova jeste osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula) i pretvaranje Aja Sofije u džamiju, zatim vesternizacija Turske, ukidanje hilafeta i pretvaranje džamije u muzej i na kraju vraćanje Aja Sofiji statusa džamije.

Kratka historija Aja Sofije

Aja Sofija (Hagia Sophia – Sveta mudrost) u prvotnim vremenima sagrađena je kao hrišćanska (pravoslavna) bogomolja, koju je sagradio car Justinijan I u 537. godini. U toku četvrtog krstaškog pohoda pretvorena je u katoličku crkvu (1204. godine). Prije osvajanja Carigrada, ovaj objekat pao je u ruke Bizantijskog carstva (ponovo je postao pravoslavna bogomolja). Aja Sofija je slovila za najveću crkvu do 1500. godine. Aja Sofija je bila džamija sve dok na vlast nije došao Kemal Ataturk, koji je uveo sekularni sistem vlasti.

Džamija je određeno vrijeme bila zatvorena, da bi 1934. godine bila pretvorena u muzej. Vrhovni sud Turske presudio je da se Aja Sofija može vratiti u prethodni način ustrojstva, a predsjednik Erdogan potpisao je dokument u kojem se ova džamija iz nadležnosti odjela za turizam premješta u nadležnost odjela za vjerska pitanja. (Podaci su citirani prema izvještaju dr. Zakira Naika.)

Osvajanje Konstantinopola i pretvaranje Aja Sofije u džamiju

Jedna od najvećih želja mnogih muslimanskih vladara bila je osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula). Motivi za to bili su raznovrsni, a najveći od njih jeste hadis u kojem se govori o odlici onoga ko osvoji Konstantinopol i o širenju islamske vjere i dostavljanju istine na nemuslimanska područja. Ta čast pripala je mladom sultanu Mehmedu el-Fatihu (1432–1481), koji je, oslanjajući se na Allaha, skovao plan osvajanja ovog grada. Ovom prilikom spomenut ćemo samo jedan od detalja osvajanja ovog grada, a koji je vezan za njegovog šejha Šemsudina Aka (1389–1459), koji ga je podučavao vjerskim i svjetovnim znanostima i bio mu moralna podrška, podstičući ga da se povede za hadisom: “Konstantinopol će biti osvojen.

Najbolji vladar jeste njegov osvajač, a najbolja vojska jeste vojska koja ga osvoji.” U jednom momentu kada se smatralo da neće uspjeti, Mehmed el-Fatih zatražio je verbalnu pomoć od šejha, na šta mu je on, između ostalog, odgovorio: “Prepustili smo slučaj Allahu, učimo Kur’an i ne treba mnogo vremena da nam Allah pošalje Svoje darove; desili su se predznaci i lijepi nagovještaji koji se nisu desili u prošlosti.” Uspjeli su da osvoje tadašnji Konstantinopol, a šejh Šemsudin je prvi održao hutbu u Aja Sofiji. (Alija Muhammed es-Sallabi, Osmanlijska država, uzroci uspona i pada)
Jedna skupina muslimana reći će kako postoji ugovor koji je Mehmed Osvajač potpisao i kojim je kupio Aja Sofiju za potrebe muslimana. Takve informacije su počele kružiti enormnom brzinom nakon što je izrečeno da Vrhovni sud u Turskoj treba donijeti odluku o promjeni funkcije Aja Sofije iz muzeja u džamiju.

Druga strana tvrdi kako su to izmišljeni dokumenti i odraz su pravdanja muslimana za događaje iz njihove prošlosti. Nisam osposobljen da dešifriram takve dokumente, niti da istražujem da li su oni izvornog porijekla, ali moguće je donijeti neke druge zaključke, koji nisu podudarni sa muslimanskom dostojanstvenošću. Riječ je o postojanju pravdanja za svaki postupak koji muslimani urade, kako u svojim vlastitim ognjištima, tako i u tuđim gnijezdima. Tome je potrebno pridodati i mišljenje nekih muslimanskih mislilaca koji su se protivili ovoj odluci ili su napominjali kako treba paziti na osjećanja kršćana i kako je ovo loš potez i odluka. Kamo sreće da ti, čiji su osjećaji ugroženi, ne ugrožavaju ili ne dignu svoj glas protiv ugrožavanja zdravlja, porodica, infrastrukture muslimanskih gradova, protjerivanja i pljačkanja njihovih nastambi, i kamo sreće da prestanu podržavati ubijanje ljudskih, najčešće muslimanskih života.

Kako je moguće da otvaranje jedne džamije, koja je već to bila i koja se nalazi na muslimanskoj teritoriji, ima veću medijsku pažnju nego hiljade ubijenih muslimana, ko zna više gdje, na koji način i sa kojim ciljem?! Ti podaci postali su “dosadni”, toliko smo se nagledali i načitali o stradanju muslimana da nam se više ne da ni otvoriti link ili video koji o tome govori. Postala je “zanimljiva” informacija kada stradaju muslimani na nekom području koje nije zahvaćeno ratnim dejstvima.]]> Postojanje džamije znači postojanje i aktivnost muslimanskog stanovništva na određenom području. Kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po dolasku u mjestu Kuba sagradio džamiju, a zatim i u Medini, novom centru muslimanskog bivstvovanja, tako su ga slijedili i muslimanski vladari koji su gradili džamije na novoosvojenim područjima. U nekom mjestu džamija se osnivala i tako da se određeni sakralni objekt pretvori u muslimanski prostor za obavljanje molitve, što predstavlja sasvim legitiman pravni postupak.

O Aja Sofiji, džamiji koja je na takav način postala molitveni prostor, napisat ćemo nešto kroz prizmu muslimanskog stanja u tri historijska toka. Prvi od tih tokova jeste osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula) i pretvaranje Aja Sofije u džamiju, zatim vesternizacija Turske, ukidanje hilafeta i pretvaranje džamije u muzej i na kraju vraćanje Aja Sofiji statusa džamije.

Kratka historija Aja Sofije

Aja Sofija (Hagia Sophia – Sveta mudrost) u prvotnim vremenima sagrađena je kao hrišćanska (pravoslavna) bogomolja, koju je sagradio car Justinijan I u 537. godini. U toku četvrtog krstaškog pohoda pretvorena je u katoličku crkvu (1204. godine). Prije osvajanja Carigrada, ovaj objekat pao je u ruke Bizantijskog carstva (ponovo je postao pravoslavna bogomolja). Aja Sofija je slovila za najveću crkvu do 1500. godine. Aja Sofija je bila džamija sve dok na vlast nije došao Kemal Ataturk, koji je uveo sekularni sistem vlasti.

Džamija je određeno vrijeme bila zatvorena, da bi 1934. godine bila pretvorena u muzej. Vrhovni sud Turske presudio je da se Aja Sofija može vratiti u prethodni način ustrojstva, a predsjednik Erdogan potpisao je dokument u kojem se ova džamija iz nadležnosti odjela za turizam premješta u nadležnost odjela za vjerska pitanja. (Podaci su citirani prema izvještaju dr. Zakira Naika.)

Osvajanje Konstantinopola i pretvaranje Aja Sofije u džamiju

Jedna od najvećih želja mnogih muslimanskih vladara bila je osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula). Motivi za to bili su raznovrsni, a najveći od njih jeste hadis u kojem se govori o odlici onoga ko osvoji Konstantinopol i o širenju islamske vjere i dostavljanju istine na nemuslimanska područja. Ta čast pripala je mladom sultanu Mehmedu el-Fatihu (1432–1481), koji je, oslanjajući se na Allaha, skovao plan osvajanja ovog grada. Ovom prilikom spomenut ćemo samo jedan od detalja osvajanja ovog grada, a koji je vezan za njegovog šejha Šemsudina Aka (1389–1459), koji ga je podučavao vjerskim i svjetovnim znanostima i bio mu moralna podrška, podstičući ga da se povede za hadisom: “Konstantinopol će biti osvojen.

Najbolji vladar jeste njegov osvajač, a najbolja vojska jeste vojska koja ga osvoji.” U jednom momentu kada se smatralo da neće uspjeti, Mehmed el-Fatih zatražio je verbalnu pomoć od šejha, na šta mu je on, između ostalog, odgovorio: “Prepustili smo slučaj Allahu, učimo Kur’an i ne treba mnogo vremena da nam Allah pošalje Svoje darove; desili su se predznaci i lijepi nagovještaji koji se nisu desili u prošlosti.” Uspjeli su da osvoje tadašnji Konstantinopol, a šejh Šemsudin je prvi održao hutbu u Aja Sofiji. (Alija Muhammed es-Sallabi, Osmanlijska država, uzroci uspona i pada)
Jedna skupina muslimana reći će kako postoji ugovor koji je Mehmed Osvajač potpisao i kojim je kupio Aja Sofiju za potrebe muslimana. Takve informacije su počele kružiti enormnom brzinom nakon što je izrečeno da Vrhovni sud u Turskoj treba donijeti odluku o promjeni funkcije Aja Sofije iz muzeja u džamiju.

Druga strana tvrdi kako su to izmišljeni dokumenti i odraz su pravdanja muslimana za događaje iz njihove prošlosti. Nisam osposobljen da dešifriram takve dokumente, niti da istražujem da li su oni izvornog porijekla, ali moguće je donijeti neke druge zaključke, koji nisu podudarni sa muslimanskom dostojanstvenošću. Riječ je o postojanju pravdanja za svaki postupak koji muslimani urade, kako u svojim vlastitim ognjištima, tako i u tuđim gnijezdima. Tome je potrebno pridodati i mišljenje nekih muslimanskih mislilaca koji su se protivili ovoj odluci ili su napominjali kako treba paziti na osjećanja kršćana i kako je ovo loš potez i odluka. Kamo sreće da ti, čiji su osjećaji ugroženi, ne ugrožavaju ili ne dignu svoj glas protiv ugrožavanja zdravlja, porodica, infrastrukture muslimanskih gradova, protjerivanja i pljačkanja njihovih nastambi, i kamo sreće da prestanu podržavati ubijanje ljudskih, najčešće muslimanskih života.

Kako je moguće da otvaranje jedne džamije, koja je već to bila i koja se nalazi na muslimanskoj teritoriji, ima veću medijsku pažnju nego hiljade ubijenih muslimana, ko zna više gdje, na koji način i sa kojim ciljem?! Ti podaci postali su “dosadni”, toliko smo se nagledali i načitali o stradanju muslimana da nam se više ne da ni otvoriti link ili video koji o tome govori. Postala je “zanimljiva” informacija kada stradaju muslimani na nekom području koje nije zahvaćeno ratnim dejstvima.]]> https://forum.vakat.eu/thread-834.html Mon, 06 Mar 2023 09:36:39 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-834.html Groblje Tenkova – i velika pobjeda.

U mjestu Karuše, južno od Doboja, nalazi se “Groblje tenkova”. Mjesto na kojem se mogu vidjeti dva tenka i transporter zaostali iz agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995., podsjetnik je na veliku bitku i na veliku pobjedu boraca 203. motorizovane brigade Armije Republike BiH, koja se odigrala od 19. do 22. marta 1993. godine.

Poljana u Karušama bila je ratne 1993. poprište sukoba Armije Republike Bosne i Hercegovine i pripadnika

Početkom marta 1993. godine neprijatelj, Vojska Republike Srpske potpomognuta snagama tadašnje Vojske Jugoslavije pripremala je veliku ofanzivu pod nazivom “Posljednja šansa”.

Planer i komandant napada je bio komandant oklopne divizije VRS pukovnik Slavko Lisica, ekspert za tenkovsku borbu, koji je samo Nekoliko dana prije napada na radiju ”Srpski Doboj” tražio predaju teritorije, jer je želio da spoji Doboj, Maglaj, Zavidoviće i Teslić i stavi ih pod kontrolu VRS.

Pripadnici VRS postavili su pontonski most za prebacivanje oklopno mehanizovanih jedinica, koje su potom krenule u napad.

Neprijateljska ofanziva iz pravca Doboja počela je 19. marta. Bilo je angažovano osam tenkova i više transportera. Cilj neprijateljskih snaga je bio da spoji oklopna vozila i pješadiju te da produže prema Karušama, Jelahu i Tesliću, a jedan od ciljeva je bio da se spoje sa snagama na Ozrenu.

Prvi tenkovi su zaustavljeni, a nakon tri dana je počelo povlačenje neprijateljskih snaga. U borbi je poginulo šest boraca Armije RBiH.

Tokom tri dana borbe, uništeno je šest tenkova i tri transportera, koje su neprijateljske snage odvlačile i remontovale, a na njihovo mjesto dovlačili nove tenkove.

Na mjestu ratnog poprišta danas se nalaze dva potpuno uništena tenka i transporter koje napadači nisu uspjeli da izvuku.

Mještani Matuzića i okolnih mjesta su lokaciji na kojoj se nalaze uništena oklopna vozila, dali naziv “Groblje tenkova” te su podigli i spomenik kao podsjetnik na ovu važnu bitku.]]> Groblje Tenkova – i velika pobjeda.

U mjestu Karuše, južno od Doboja, nalazi se “Groblje tenkova”. Mjesto na kojem se mogu vidjeti dva tenka i transporter zaostali iz agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995., podsjetnik je na veliku bitku i na veliku pobjedu boraca 203. motorizovane brigade Armije Republike BiH, koja se odigrala od 19. do 22. marta 1993. godine.

Poljana u Karušama bila je ratne 1993. poprište sukoba Armije Republike Bosne i Hercegovine i pripadnika

Početkom marta 1993. godine neprijatelj, Vojska Republike Srpske potpomognuta snagama tadašnje Vojske Jugoslavije pripremala je veliku ofanzivu pod nazivom “Posljednja šansa”.

Planer i komandant napada je bio komandant oklopne divizije VRS pukovnik Slavko Lisica, ekspert za tenkovsku borbu, koji je samo Nekoliko dana prije napada na radiju ”Srpski Doboj” tražio predaju teritorije, jer je želio da spoji Doboj, Maglaj, Zavidoviće i Teslić i stavi ih pod kontrolu VRS.

Pripadnici VRS postavili su pontonski most za prebacivanje oklopno mehanizovanih jedinica, koje su potom krenule u napad.

Neprijateljska ofanziva iz pravca Doboja počela je 19. marta. Bilo je angažovano osam tenkova i više transportera. Cilj neprijateljskih snaga je bio da spoji oklopna vozila i pješadiju te da produže prema Karušama, Jelahu i Tesliću, a jedan od ciljeva je bio da se spoje sa snagama na Ozrenu.

Prvi tenkovi su zaustavljeni, a nakon tri dana je počelo povlačenje neprijateljskih snaga. U borbi je poginulo šest boraca Armije RBiH.

Tokom tri dana borbe, uništeno je šest tenkova i tri transportera, koje su neprijateljske snage odvlačile i remontovale, a na njihovo mjesto dovlačili nove tenkove.

Na mjestu ratnog poprišta danas se nalaze dva potpuno uništena tenka i transporter koje napadači nisu uspjeli da izvuku.

Mještani Matuzića i okolnih mjesta su lokaciji na kojoj se nalaze uništena oklopna vozila, dali naziv “Groblje tenkova” te su podigli i spomenik kao podsjetnik na ovu važnu bitku.]]> https://forum.vakat.eu/thread-833.html Mon, 06 Mar 2023 09:33:38 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-833.html Dana 18. jula 1983. godine. počelo je suđenje grupi od 13 bošnjačkih intelektualaca pred Višim okružnim sudom u Sarajevu za djela protiv naroda i države. Ujedno je to bio i jedan od posljednjih velikih političkih procesa u raspadajućem komunističkom režimu u Jugoslaviji, kao i jedan od najkontroverznijih.

Pred sud su na ovom procesu izvedeni slijedeći optuženi: Alija Izetbegović (pravnik u penziji), Omer Behmen (građevinski inžinjer), Salih Behmen (nastavnik), Rušid Prguda (ekonomista u penziji), Mustafa Spahić (imam u Vogošći), Melika Salihbegović (književnica), Hasan Čengić (imam u Stocu), Ismet Kasumagić (inžinjer metalurgije, ekspert UN-a), Husein Živalj (mašinski inžinjer), Edhem Bičakčić (inžinjer elektrotehnike) i njegova sestra Đula (službenica), Džemaludin Latić (profesor u GHB medresi) i Derviš Đurđević (pravnik).

Optuženi Rušid Prguda, inače teški srčani bolesnik, umro je za vrijeme trajanja istrage. Proces je predvodio predsjednik sudskog vijeća sudija Rizah Hadžić, a optužbu je zastupala javni tužilac Edina Residović.

Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za ”udruživanje radi rušenja ustavnog poretka”, te radi ”verbalnog delikta”. Optužba je tvrdila da su okrivljeni činili dobro organizovanu grupu koja je imala za namjeru rušenje postojećeg poretka i uspostavljanje islamske države na tlu Bosne i Hercegovine, a sve u dogovoru sa izvjesnim centrima u inostranstvu.

Osnov za montiranje procesa nađen je u knjizi ”Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića; putovanju nekolicine od uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u Iran u januaru 1983. godine (tada zvanično za SFRJ prijateljsku i nesvrstanu zemlju); debatama u Tabačkom mesdžidu; razgovoru sa prijateljima, kolegama, komšijama…

Knjiga ”Islamska deklaracija” nije se odnosila na SFRJ, ali je pisana političkim jezikom i to je bilo dovoljno da se Alija Izetbegović optuži zbog pisanja, a ostali zbog čitanja iste sa obrazloženjem da su htjeli rušiti ustavni poredak SFRJ i praviti islamsku, ”etnički čistu” državu na tlu BiH.



Komunistički vrh u BiH predvođen Hamdijom Pozdercom, Brankom Mikulićem i Milankom Renovicom, htio se pokazati kao najvjerodostojniji i najjači komunistički kadar u SFRJ. Pa kao takvi morali su izmisliti i najviše neprijatelja. Hapsili su fratre u Hercegovini sa optužbama za izmišljanje ukazivanja Gospe u Međugorju. Hapsili su pravoslavnog popa u Sokocu sa optužbom za pjevanje nacionalističkih pjesama. Ali, trebao im je veliki proces i to protiv Muslimana (Bošnjaka).

Trebalo je komuniste Muslimane (Bošnjake) proglasiti nacionalistima i time razviti mržnju prema Muslimanima (Bošnjacima). Na udaru su trebali biti prije svega Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković. Nažalost, Pozderac je samo djelimično shvatio namjere iz Beograda. Da bi zaštitio sebe, a ne vidjevši suštinu optužbi iz Beograda, Pozderac pronalazi muslimanske (bošnjačke) nacionaliste u već ranije ”potvrđenim neprijateljima sistema”, u ”Mladim muslimanima”. Time olakšava sebi i svim učesnicima u montaži, jer se radi o osobama koje su već osuđivane po političkoj osnovi 1946. i 1949. godine.

Pošto nisu imali validnih argumenata za optužbe koje su namijenili za ovaj proces, monteri su dokaze morali iznuditi od optuženih, a prevashodno od svjedoka, te medijskim manipulacijama i lažima javnosti prikazati kako se radi o velikim neprijateljima države, sistema, socijalističkog-samoupravljanja, bratstva i jedinstva. Svjedoci su prošli ogromne torture, veće i od optuženih, samo da bi potpisali iskaze koji će biti optužujući. Među svjedocima bili su Enes Karić, Rešid Gafizović, Midhat Čelebić, Halil Mehtić, Nermina Jašarević, Sead Seljubac, kolege, rodbina, prijatelji optuženih.

Novinski članci bili su presuda prije presude: “Podrivali društveno uređenje” (Oslobođenje), “Cilj islamska republika” (Politika expres), “Protiv Allahovih neprijatelja” (Politika), “Četa mala, ali zatrovana” (Svijet), “Protiv Ustava u ime Kur’ana” (Start), “Deklaracija mraka i mržnje” (Oslobođenje), “Aveti prošlosti u terorističkom plaštu” (Oslobođenje), “Bog u službi bratoubistva” (Svijet) itd. Isticali su se novinari: Nagorka Idrizović, Slobodan Princip, Fuad Muhić, Zlatko Dizdarević, Hamza Bakšić, Bahrudin Bijedić koji je pisao da su optuženi: ”Recidiv ideologije Trećeg rajha”. A nakon presude na naslovnici Oslobođenja stajao je veliki naslov: ”Neprijateljima države 90 godina zatvora”.

Svi optuženi su proglašeni krivim i dobijaju ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na maksimalnih 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godine, Edhem Bičakčić osuđen je na sedam godina, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen, Mustafa Spahić. Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, te Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora.

Svi optuženi kojima je kazna još bila na snazi oslobođeni su i amnestirani 1988. godine, kada su oslobođeni svi politički zatvorenici u Jugoslaviji suđeni za verbalni delikt.

I danas je nemoguće doći do arhive dokumenata sa ovog suđenja jer se u njima nalaze imena doušnika i saradnika jugoslovenske službe državne bezbjednosti na oslovu čijih iskaza je formirana optužnica protiv Izetbegovića i ostalih.

]]> Dana 18. jula 1983. godine. počelo je suđenje grupi od 13 bošnjačkih intelektualaca pred Višim okružnim sudom u Sarajevu za djela protiv naroda i države. Ujedno je to bio i jedan od posljednjih velikih političkih procesa u raspadajućem komunističkom režimu u Jugoslaviji, kao i jedan od najkontroverznijih.

Pred sud su na ovom procesu izvedeni slijedeći optuženi: Alija Izetbegović (pravnik u penziji), Omer Behmen (građevinski inžinjer), Salih Behmen (nastavnik), Rušid Prguda (ekonomista u penziji), Mustafa Spahić (imam u Vogošći), Melika Salihbegović (književnica), Hasan Čengić (imam u Stocu), Ismet Kasumagić (inžinjer metalurgije, ekspert UN-a), Husein Živalj (mašinski inžinjer), Edhem Bičakčić (inžinjer elektrotehnike) i njegova sestra Đula (službenica), Džemaludin Latić (profesor u GHB medresi) i Derviš Đurđević (pravnik).

Optuženi Rušid Prguda, inače teški srčani bolesnik, umro je za vrijeme trajanja istrage. Proces je predvodio predsjednik sudskog vijeća sudija Rizah Hadžić, a optužbu je zastupala javni tužilac Edina Residović.

Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za ”udruživanje radi rušenja ustavnog poretka”, te radi ”verbalnog delikta”. Optužba je tvrdila da su okrivljeni činili dobro organizovanu grupu koja je imala za namjeru rušenje postojećeg poretka i uspostavljanje islamske države na tlu Bosne i Hercegovine, a sve u dogovoru sa izvjesnim centrima u inostranstvu.

Osnov za montiranje procesa nađen je u knjizi ”Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića; putovanju nekolicine od uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u Iran u januaru 1983. godine (tada zvanično za SFRJ prijateljsku i nesvrstanu zemlju); debatama u Tabačkom mesdžidu; razgovoru sa prijateljima, kolegama, komšijama…

Knjiga ”Islamska deklaracija” nije se odnosila na SFRJ, ali je pisana političkim jezikom i to je bilo dovoljno da se Alija Izetbegović optuži zbog pisanja, a ostali zbog čitanja iste sa obrazloženjem da su htjeli rušiti ustavni poredak SFRJ i praviti islamsku, ”etnički čistu” državu na tlu BiH.



Komunistički vrh u BiH predvođen Hamdijom Pozdercom, Brankom Mikulićem i Milankom Renovicom, htio se pokazati kao najvjerodostojniji i najjači komunistički kadar u SFRJ. Pa kao takvi morali su izmisliti i najviše neprijatelja. Hapsili su fratre u Hercegovini sa optužbama za izmišljanje ukazivanja Gospe u Međugorju. Hapsili su pravoslavnog popa u Sokocu sa optužbom za pjevanje nacionalističkih pjesama. Ali, trebao im je veliki proces i to protiv Muslimana (Bošnjaka).

Trebalo je komuniste Muslimane (Bošnjake) proglasiti nacionalistima i time razviti mržnju prema Muslimanima (Bošnjacima). Na udaru su trebali biti prije svega Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković. Nažalost, Pozderac je samo djelimično shvatio namjere iz Beograda. Da bi zaštitio sebe, a ne vidjevši suštinu optužbi iz Beograda, Pozderac pronalazi muslimanske (bošnjačke) nacionaliste u već ranije ”potvrđenim neprijateljima sistema”, u ”Mladim muslimanima”. Time olakšava sebi i svim učesnicima u montaži, jer se radi o osobama koje su već osuđivane po političkoj osnovi 1946. i 1949. godine.

Pošto nisu imali validnih argumenata za optužbe koje su namijenili za ovaj proces, monteri su dokaze morali iznuditi od optuženih, a prevashodno od svjedoka, te medijskim manipulacijama i lažima javnosti prikazati kako se radi o velikim neprijateljima države, sistema, socijalističkog-samoupravljanja, bratstva i jedinstva. Svjedoci su prošli ogromne torture, veće i od optuženih, samo da bi potpisali iskaze koji će biti optužujući. Među svjedocima bili su Enes Karić, Rešid Gafizović, Midhat Čelebić, Halil Mehtić, Nermina Jašarević, Sead Seljubac, kolege, rodbina, prijatelji optuženih.

Novinski članci bili su presuda prije presude: “Podrivali društveno uređenje” (Oslobođenje), “Cilj islamska republika” (Politika expres), “Protiv Allahovih neprijatelja” (Politika), “Četa mala, ali zatrovana” (Svijet), “Protiv Ustava u ime Kur’ana” (Start), “Deklaracija mraka i mržnje” (Oslobođenje), “Aveti prošlosti u terorističkom plaštu” (Oslobođenje), “Bog u službi bratoubistva” (Svijet) itd. Isticali su se novinari: Nagorka Idrizović, Slobodan Princip, Fuad Muhić, Zlatko Dizdarević, Hamza Bakšić, Bahrudin Bijedić koji je pisao da su optuženi: ”Recidiv ideologije Trećeg rajha”. A nakon presude na naslovnici Oslobođenja stajao je veliki naslov: ”Neprijateljima države 90 godina zatvora”.

Svi optuženi su proglašeni krivim i dobijaju ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na maksimalnih 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godine, Edhem Bičakčić osuđen je na sedam godina, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen, Mustafa Spahić. Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, te Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora.

Svi optuženi kojima je kazna još bila na snazi oslobođeni su i amnestirani 1988. godine, kada su oslobođeni svi politički zatvorenici u Jugoslaviji suđeni za verbalni delikt.

I danas je nemoguće doći do arhive dokumenata sa ovog suđenja jer se u njima nalaze imena doušnika i saradnika jugoslovenske službe državne bezbjednosti na oslovu čijih iskaza je formirana optužnica protiv Izetbegovića i ostalih.

]]> https://forum.vakat.eu/thread-790.html Mon, 06 Feb 2023 15:50:53 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-790.html Kada krenete istraživati jednostavnu hemijsku formulu vode - H~2~0, nailazite na hiljade članaka o njenim svojstvima, ulozi na biohemijskom nivou, ali i ostalim razinama. Ako bismo samo dijelom proučili njenu ulogu u molekulskim reakcijama našeg organizma -- onoga što mi ne vidimo golim okom, vidjeli bismo da bez vode apsolutno ne bismo opstali. Ne samo to, nego zapanjuje činjenica da, ako već unosite određene ili prekomjerne količine sokova, gaziranih napitaka, energetskih napitaka itd., koji ne samo da ne koriste vašem organizmu nego i narušavaju određene hemijske reakcije, jasno je što će vam kumulativno učiniti manjak vode u organizmu. To je samo na molekularnoj razini. Na makroskopskoj razini, razmjeri su vidljivi: od te malene molekule, do sile koja ruši mostove, zgrade, odnosi živote... Silini njena toka, ponora, izrona, od tihih tokova do razbuktanih masovnih nepogoda: svjedočimo da voda svakodnevno izaziva brojna razaranja u svijetu. Samo, nažalost, ako nije nama pred očima -- kao da ne postoji. I dok mi uživamo u bogatstvu postojanja te molekule, zastrašujući podaci ukazuju da dnevno umire oko 4.000 ljudi u svijetu zbog nedostatka vode (ne govorimo o higijenski ispravnoj, nego o vodi uopće), od toga je oko 1.500 djece. Samo u Nigeriji, naprimjer, gotovo sedamdeset miliona ljudi nema opskrbu vodom, a stotinu deset miliona je bez adekvatnih higijenskih i sanitarnih izvora. Sjetimo se toga sljedeći put kada vodu budemo prosipali bez razloga.

Stoga, neka ne čude navodi stručnjaka da će se u skoroj budućnosti ratovati zbog vode. Vjerovatno i hoće. Jer, koliko se čovjek upliće u sve, pa i u prirodni tok vode, jasno je da smo na rubu uživanja u njezinim ljepotama.
Voda kroz nauku

Jedno je nedvojbeno -- voda je život. Zapravo, život na Zemlji i naš nastanak, ali i postojanje ovisi o vodi. Moglo bi se reći da je cijela naša civilizacija bazirana na korištenju vode.

Zanimljiva je činjenica da koliko god Evropa danas prividno predstavlja polazište civilizacije, kulture, urbanosti, sve to, zapravo, treba zahvaliti zemljama Bliskog istoka. Jer, dok je Evropa bila zatrpana smećem, izmetom, truleži, predstavljala izvor brojnih zaraznih bolesti, zemlje Bliskog istoka tada su uživale čistoću i imale izgrađen sanitarni čvor i vodoopskrbni sistem. Podaci ukazuju na činjenicu da je najviše urbaniziranih područja bilo u Egiptu, istočnom Mediteranu, sjevernoj Africi (današnji Tunis), Apeninskom poluotoku (današnja Italija) i južnom dijelu Iberijskog poluotoka. ref
Hemijska formula vode

Sastav voda u prirodi vrlo je kompleksan jer sadrži mnoštvo organskih i anorganskih tvari. Do sada je analizirano i poznato samo 30% ukupnog prirodnog sastava voda. Fascinantno, zar ne? Itekako. Pogotovo ako znamo formulu vode -- H~2~O, a da ju niko do sada nije uspio sintetizirati u laboratoriji. No, sam sastav vode ovisi o lokalnoj geologiji -- sastavu stijena, ekosustavu -- tlo sa svojom životnom zajednicom, količinom oborinske vode te antropološkim faktorima (urbanizam, industrija, ratarstvo, pesticidi, otpadne vode itd.).

Po definiciji, čista voda je tekućina bez boje, okusa i mirisa. U uvjetima standardnoga tlaka (760 mm živinog stupca) ledište vode je na 0°C, dok se prijelaz iz tekućeg u plinovito stanje odvija na 100°C. Voda dostiže svoju najveću gustoću na 4°C, koja s padom temperature opada, što je poznato kao anomalija vode te je uzrokovano vodikovim vezama. Voda (H~2~O) sastoji se od 2 atoma vodika i 1 atoma kisika]]> Kada krenete istraživati jednostavnu hemijsku formulu vode - H~2~0, nailazite na hiljade članaka o njenim svojstvima, ulozi na biohemijskom nivou, ali i ostalim razinama. Ako bismo samo dijelom proučili njenu ulogu u molekulskim reakcijama našeg organizma -- onoga što mi ne vidimo golim okom, vidjeli bismo da bez vode apsolutno ne bismo opstali. Ne samo to, nego zapanjuje činjenica da, ako već unosite određene ili prekomjerne količine sokova, gaziranih napitaka, energetskih napitaka itd., koji ne samo da ne koriste vašem organizmu nego i narušavaju određene hemijske reakcije, jasno je što će vam kumulativno učiniti manjak vode u organizmu. To je samo na molekularnoj razini. Na makroskopskoj razini, razmjeri su vidljivi: od te malene molekule, do sile koja ruši mostove, zgrade, odnosi živote... Silini njena toka, ponora, izrona, od tihih tokova do razbuktanih masovnih nepogoda: svjedočimo da voda svakodnevno izaziva brojna razaranja u svijetu. Samo, nažalost, ako nije nama pred očima -- kao da ne postoji. I dok mi uživamo u bogatstvu postojanja te molekule, zastrašujući podaci ukazuju da dnevno umire oko 4.000 ljudi u svijetu zbog nedostatka vode (ne govorimo o higijenski ispravnoj, nego o vodi uopće), od toga je oko 1.500 djece. Samo u Nigeriji, naprimjer, gotovo sedamdeset miliona ljudi nema opskrbu vodom, a stotinu deset miliona je bez adekvatnih higijenskih i sanitarnih izvora. Sjetimo se toga sljedeći put kada vodu budemo prosipali bez razloga.

Stoga, neka ne čude navodi stručnjaka da će se u skoroj budućnosti ratovati zbog vode. Vjerovatno i hoće. Jer, koliko se čovjek upliće u sve, pa i u prirodni tok vode, jasno je da smo na rubu uživanja u njezinim ljepotama.
Voda kroz nauku

Jedno je nedvojbeno -- voda je život. Zapravo, život na Zemlji i naš nastanak, ali i postojanje ovisi o vodi. Moglo bi se reći da je cijela naša civilizacija bazirana na korištenju vode.

Zanimljiva je činjenica da koliko god Evropa danas prividno predstavlja polazište civilizacije, kulture, urbanosti, sve to, zapravo, treba zahvaliti zemljama Bliskog istoka. Jer, dok je Evropa bila zatrpana smećem, izmetom, truleži, predstavljala izvor brojnih zaraznih bolesti, zemlje Bliskog istoka tada su uživale čistoću i imale izgrađen sanitarni čvor i vodoopskrbni sistem. Podaci ukazuju na činjenicu da je najviše urbaniziranih područja bilo u Egiptu, istočnom Mediteranu, sjevernoj Africi (današnji Tunis), Apeninskom poluotoku (današnja Italija) i južnom dijelu Iberijskog poluotoka. ref
Hemijska formula vode

Sastav voda u prirodi vrlo je kompleksan jer sadrži mnoštvo organskih i anorganskih tvari. Do sada je analizirano i poznato samo 30% ukupnog prirodnog sastava voda. Fascinantno, zar ne? Itekako. Pogotovo ako znamo formulu vode -- H~2~O, a da ju niko do sada nije uspio sintetizirati u laboratoriji. No, sam sastav vode ovisi o lokalnoj geologiji -- sastavu stijena, ekosustavu -- tlo sa svojom životnom zajednicom, količinom oborinske vode te antropološkim faktorima (urbanizam, industrija, ratarstvo, pesticidi, otpadne vode itd.).

Po definiciji, čista voda je tekućina bez boje, okusa i mirisa. U uvjetima standardnoga tlaka (760 mm živinog stupca) ledište vode je na 0°C, dok se prijelaz iz tekućeg u plinovito stanje odvija na 100°C. Voda dostiže svoju najveću gustoću na 4°C, koja s padom temperature opada, što je poznato kao anomalija vode te je uzrokovano vodikovim vezama. Voda (H~2~O) sastoji se od 2 atoma vodika i 1 atoma kisika]]> https://forum.vakat.eu/thread-785.html Mon, 06 Feb 2023 15:04:57 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-785.html Tadžikistan, službeno Republika Tadžikistan, država je u središnjoj Aziji, bez izlaza na more. Na sjeveru graniči s Kirgistanom, na istoku s Kinom, na jugu s Afganistanom i na zapadu s Uzbekistanom. Tadžikistan je jedna od petnaest država nastalih raspadom Sovjetskog saveza. U ovom tekstu govorit ćemo o demografiji i historiji ove zemlje, kao i o problemima i izazovima s kojim se suočavaju muslimani ove zemlje.

Zemljopis

Tadžikistan je najmanja zemlja srednje Azije i to je zemlja sa mnogo planina. Planine zauzimaju 93% površine i pripadaju lancima Pamir, Altaj i Tian Shan. Najveći dio je unutar planinskog lanca Pamir. Najviši vrh zemlje, Vrh Ismaila Samanija, sa 7.495 m bio je najviši vrh cijelog Sovjetskog saveza i do 1998. zvao se Vrh komunizma. Drugi vrh po visini je Vrh Ibn Sine koji se do 2006. zvao Vrh Lenjina. Skoro trećina teritorija nalazi se iznad 3.000 m.

Glavni grad je Dušanbe, službeni jezik je tadžički. Dušanbe je izgrađen nakon 1924. planski, nakon što je Crvena armija na tom mjestu uništila jedno selo. Od 1929. u sklopu Sovjetske republike Tadžikistan do 1961. grad se zvao Stalinabad. Godine 2014. broj stanovnika procjenjivao se na otprilike 775.000 osoba.

Najveća etnička skupina su Tadžici i oni govore jezikom koji sliči perzijskom i dari jeziku u Afganistanu. Također u ovoj zemlji živi jedna uzbečka i ruska manjina.
Demografska slika

“Stanovništvo Tadžikistana, kao i u ostalim centralnoazijskim zemljama, izuzme li se jevrejska manjina, tradicionalno je isključivo muslimansko. Proces masovnijeg naseljavanja nemuslimana koji je zahvatio Centralnu Aziju uspostavljanjem ruske, odnosno sovjetske vlasti, ovdje je započeo relativno kasno. Od svih zemalja ove regije, demografske promjene koje su se desile u ovom periodu, ostavile su najslabiji trag baš u ovoj državi. Udio nemuslimana u ukupnom stanovništvu, prilikom popisa 1959. godine, iznosio je čak 18,25%, što je maksimum ikad zabilježen u sovjetskim statistikama. Do 1989. godine, uoči raspada SSSR-a, njihov udio u tadžikistanskoj populaciji iznosio je svega još nešto više od 10%.

Nakon proglašenja nezavisnosti od SSSR-a 1991. godine, a, pogotovo, izbijanjem građanskog rata 1992. godine započeo je novi val demografskih promjena u ovoj zemlji. Iseljavanje je najjače pogodilo nemuslimanske manjine, ali i pripadnike mnogih manjinskih grupa. Od 388.481 registrovanih etničkih Rusa 1989. godine, do 2000. godine preostalo ih je samo još 68.200. Kazahi, krimski Tatari, Tatari i mnogi drugi muslimani iselili su u matične zemlje. Ratna dejstva posebno žestoko su pogodila tadžičke etničke subgrupe Gharmija i Pamiraca koji su, osim što su stradali, velikim dijelom morali izbjeći u Afganistan. Prema popisu iz 2000. godine svega još 80.000 Tadžikistanaca moglo se karakterizirati kao pripadnici nemuslimanskih manjina.

Ostatak od 98,7% stanovništva su muslimani većinom sunijsko hanefijskog vjerskog pravca. Važno je napomenuti da značajan dio Tadžikistanaca slijedi šiijsko-ismailijski pravac islama. Šiije su, uglavnom, prisutne među pamirskim, odnosno, gorno-badahšanskim stanovništvom. Procjene o volumenu njihove populacije unutar cjelokupnog stanovništva variraju i kreću se od 3% preko 5% do 7%. U šiijskim izvorima navodi se da čak 35% Tadžika slijedi ovaj vjerski pravac. Ove tvrdnje, zbog nedostatka valjanih dokaza, moramo ignorisati. Popisom iz 2010. godine u Tadžikistanu je registrovano 7.565.000 stanovnika. Pretpostavlja se da je udio nemuslimana i dalje erodirao i da danas muslimani čine preko 99% stanovnika ove zemlje.” (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 135–136)]]> Tadžikistan, službeno Republika Tadžikistan, država je u središnjoj Aziji, bez izlaza na more. Na sjeveru graniči s Kirgistanom, na istoku s Kinom, na jugu s Afganistanom i na zapadu s Uzbekistanom. Tadžikistan je jedna od petnaest država nastalih raspadom Sovjetskog saveza. U ovom tekstu govorit ćemo o demografiji i historiji ove zemlje, kao i o problemima i izazovima s kojim se suočavaju muslimani ove zemlje.

Zemljopis

Tadžikistan je najmanja zemlja srednje Azije i to je zemlja sa mnogo planina. Planine zauzimaju 93% površine i pripadaju lancima Pamir, Altaj i Tian Shan. Najveći dio je unutar planinskog lanca Pamir. Najviši vrh zemlje, Vrh Ismaila Samanija, sa 7.495 m bio je najviši vrh cijelog Sovjetskog saveza i do 1998. zvao se Vrh komunizma. Drugi vrh po visini je Vrh Ibn Sine koji se do 2006. zvao Vrh Lenjina. Skoro trećina teritorija nalazi se iznad 3.000 m.

Glavni grad je Dušanbe, službeni jezik je tadžički. Dušanbe je izgrađen nakon 1924. planski, nakon što je Crvena armija na tom mjestu uništila jedno selo. Od 1929. u sklopu Sovjetske republike Tadžikistan do 1961. grad se zvao Stalinabad. Godine 2014. broj stanovnika procjenjivao se na otprilike 775.000 osoba.

Najveća etnička skupina su Tadžici i oni govore jezikom koji sliči perzijskom i dari jeziku u Afganistanu. Također u ovoj zemlji živi jedna uzbečka i ruska manjina.
Demografska slika

“Stanovništvo Tadžikistana, kao i u ostalim centralnoazijskim zemljama, izuzme li se jevrejska manjina, tradicionalno je isključivo muslimansko. Proces masovnijeg naseljavanja nemuslimana koji je zahvatio Centralnu Aziju uspostavljanjem ruske, odnosno sovjetske vlasti, ovdje je započeo relativno kasno. Od svih zemalja ove regije, demografske promjene koje su se desile u ovom periodu, ostavile su najslabiji trag baš u ovoj državi. Udio nemuslimana u ukupnom stanovništvu, prilikom popisa 1959. godine, iznosio je čak 18,25%, što je maksimum ikad zabilježen u sovjetskim statistikama. Do 1989. godine, uoči raspada SSSR-a, njihov udio u tadžikistanskoj populaciji iznosio je svega još nešto više od 10%.

Nakon proglašenja nezavisnosti od SSSR-a 1991. godine, a, pogotovo, izbijanjem građanskog rata 1992. godine započeo je novi val demografskih promjena u ovoj zemlji. Iseljavanje je najjače pogodilo nemuslimanske manjine, ali i pripadnike mnogih manjinskih grupa. Od 388.481 registrovanih etničkih Rusa 1989. godine, do 2000. godine preostalo ih je samo još 68.200. Kazahi, krimski Tatari, Tatari i mnogi drugi muslimani iselili su u matične zemlje. Ratna dejstva posebno žestoko su pogodila tadžičke etničke subgrupe Gharmija i Pamiraca koji su, osim što su stradali, velikim dijelom morali izbjeći u Afganistan. Prema popisu iz 2000. godine svega još 80.000 Tadžikistanaca moglo se karakterizirati kao pripadnici nemuslimanskih manjina.

Ostatak od 98,7% stanovništva su muslimani većinom sunijsko hanefijskog vjerskog pravca. Važno je napomenuti da značajan dio Tadžikistanaca slijedi šiijsko-ismailijski pravac islama. Šiije su, uglavnom, prisutne među pamirskim, odnosno, gorno-badahšanskim stanovništvom. Procjene o volumenu njihove populacije unutar cjelokupnog stanovništva variraju i kreću se od 3% preko 5% do 7%. U šiijskim izvorima navodi se da čak 35% Tadžika slijedi ovaj vjerski pravac. Ove tvrdnje, zbog nedostatka valjanih dokaza, moramo ignorisati. Popisom iz 2010. godine u Tadžikistanu je registrovano 7.565.000 stanovnika. Pretpostavlja se da je udio nemuslimana i dalje erodirao i da danas muslimani čine preko 99% stanovnika ove zemlje.” (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 135–136)]]> https://forum.vakat.eu/thread-753.html Mon, 16 Jan 2023 10:11:03 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-753.html Piše: Kemal Zukić

Rušenja džamija u miru počelo je u Beogradu gdje je od 271 džamije ostala samo jedna, a sve su druge srušene. Onda se to barbarstvo prelilo i nama preko Drine.

Slučaj Sarajeva je najstrašniji i najžalosniji. U doba mira, a ne u ratovima, srušeno je 36 džamija i mesdžida u Sarajevu u doba vlasti Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, NDH-a i Komunističke Jugoslavije. Za to vrijeme nije srušena niti jedna katolička crkva, niti jedna pravoslavna crkva, niti jedna sinagoga. Samo tih 36 džamija, što je oko 40% svih preostalih 86 džamija, koliko ih je bilo u Sarajevu pred agresiju. Ovoj akciji prethodila je otimačina vakufske imovine, zgrada koje su trebale izdržavati džamije, kao i vakufske zemlje. Rušenje džamija bio je završni udarac. Izgovori su bili raznovrsni: izgradnja puteva, izgradnja stambenih objekata, pravljenje parkova ili jednostavno razlozi nisu ni navođeni. Barbari su rušili, a Bošnjaci šutjeli. Nije lahko ni zamisliti, ako niste živjeli u ta mutna vremena, kakav je teror i strah vladao da se nikad niko ne oglasi ni najmanjim protestom.

Lista uništenih objekata

Koristit ćemo objedinjene liste dva istaknuta autora koji su o ovome pisali u svojim knjigama. Jedan je ing. Nijazija Koštović koji o ovome piše u svojoj knjizi «Sarajevo između dobrotvorstva i zla». Drugi je Mesud Sarić koji svoju cijelu knjigu pod naslovom «Kako je urbanistički uragan dohak'o sarajevskoj zelenoj dolini» posvećuje ovom problemu.

Uništeni objekti su sljedeći:

1. Jakub-pašin mesdžid na uglu ulica Maguda i Ispod groblja,

2. džamija Havadže Ćemaludina u Ferhadiji, na kojoj je današnji Vakufski neboder,

3. džamija Abdul Halimage na uglu ulica Skenderija i Soukbunar,

4. džamija Mustafe-bega Skenderpašića – Skenderija, na kojoj je izgrađen Dom mladih na Skenderiji, prva potkupolna džamija Sarajeva,

5. mesdžid Haradži hadži Mustafe age u ulici Hadžiabdinica,

6. džamija Dudi Bule hatun-mualima na uglu ulica Kevrina i Mejtaš,

7. mesdžid Kemal-begov u ulici Hasana Kikića,

8. mesdžid Hadži Idrisov u Ćemaluši,

9. mesdžid Haseći hatun u Čemerlini,

10. mesdžid Halač Davuda na uglu ulica Konak i Budžak,

11. mesdžid Tavil hadži Mustafe u Gundulićevoj,

12. mesdžid Šejh Bagdadi na Bistriku,

13. mesdžid Ojandži-zade hadži Ibrahim u Tabašnici,

14. mesdžid Nalčadži hadži Osmana na uglu ulica Pehlivanuše i Banjski brijeg,

15. džamija Kadi Bali-efendije na Pirinom Brijegu,

16. džamija Hadži Isa u Tahirevića sokaku,

17. mesdžid Hadži Mahmut Bali Sahtijandži u Ulici pod musallom,

18. mesdžid Pešiman hadži Husejina u Skenderiji,

19. džamija Podtekija u istoimenoj ulici,

20. mesdžid muftije hadži Sulejmana na Babića Bašči,

21. džamija Kalin hadži Alije Čajirdžik u ulici Branilaca Sarajeva (kod pozorišta),

22. džamija Džano-zade na uglu Ašikovca i Karpuzove mahale,

23. džamija Armagandži Sinan-bega na uglu ulica Kovačeva i Armaganuša,

24. mesdžid Hatidže Kadundžik u ulici Mlini,

25. Bakrbabina džamija na Atmejdanu,

26. džamija sa tekijom na putu za Vogošću

(kako projektovana trasa puta nije išla preko džamije i tekije, izmijenjena je ta trasa kako bi se džamija porušila),

27. Hadži Isatov mesdžid u Dugom sokaku,

28. džamija Mehmed-bega Minetovića (Nesuh begova) na mjestu Vakufske direkcije,

29. Ajaz-begova džamija na kojoj je hotel «Central»,

30. Dajanli hadži Ibrahimov mesdžid na Gorici,

31. Demo zade-Bostandži mesdžid,

32. mesdžid pehlivana Oruča u Ćemaluši,

33. mesdžid Jagdži-zade hadži Ahmeda, u Gornjoj Ćemaluši,

34. Hadži Idrizov mesdžid u Žabljaku,

35. mesdžid Hasana Pehlivana – Pod tekijom,

36. mesdžid hadži Ibrahima Odobaše u Donjim Hisetima.

Čajirdžik džamija – jedna tužna priča

Paljenje, rušenje, obnavljanje i ponovno uništavanje svake od ovih džamija jedan je mali roman, tužan do suza.]]> Piše: Kemal Zukić

Rušenja džamija u miru počelo je u Beogradu gdje je od 271 džamije ostala samo jedna, a sve su druge srušene. Onda se to barbarstvo prelilo i nama preko Drine.

Slučaj Sarajeva je najstrašniji i najžalosniji. U doba mira, a ne u ratovima, srušeno je 36 džamija i mesdžida u Sarajevu u doba vlasti Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, NDH-a i Komunističke Jugoslavije. Za to vrijeme nije srušena niti jedna katolička crkva, niti jedna pravoslavna crkva, niti jedna sinagoga. Samo tih 36 džamija, što je oko 40% svih preostalih 86 džamija, koliko ih je bilo u Sarajevu pred agresiju. Ovoj akciji prethodila je otimačina vakufske imovine, zgrada koje su trebale izdržavati džamije, kao i vakufske zemlje. Rušenje džamija bio je završni udarac. Izgovori su bili raznovrsni: izgradnja puteva, izgradnja stambenih objekata, pravljenje parkova ili jednostavno razlozi nisu ni navođeni. Barbari su rušili, a Bošnjaci šutjeli. Nije lahko ni zamisliti, ako niste živjeli u ta mutna vremena, kakav je teror i strah vladao da se nikad niko ne oglasi ni najmanjim protestom.

Lista uništenih objekata

Koristit ćemo objedinjene liste dva istaknuta autora koji su o ovome pisali u svojim knjigama. Jedan je ing. Nijazija Koštović koji o ovome piše u svojoj knjizi «Sarajevo između dobrotvorstva i zla». Drugi je Mesud Sarić koji svoju cijelu knjigu pod naslovom «Kako je urbanistički uragan dohak'o sarajevskoj zelenoj dolini» posvećuje ovom problemu.

Uništeni objekti su sljedeći:

1. Jakub-pašin mesdžid na uglu ulica Maguda i Ispod groblja,

2. džamija Havadže Ćemaludina u Ferhadiji, na kojoj je današnji Vakufski neboder,

3. džamija Abdul Halimage na uglu ulica Skenderija i Soukbunar,

4. džamija Mustafe-bega Skenderpašića – Skenderija, na kojoj je izgrađen Dom mladih na Skenderiji, prva potkupolna džamija Sarajeva,

5. mesdžid Haradži hadži Mustafe age u ulici Hadžiabdinica,

6. džamija Dudi Bule hatun-mualima na uglu ulica Kevrina i Mejtaš,

7. mesdžid Kemal-begov u ulici Hasana Kikića,

8. mesdžid Hadži Idrisov u Ćemaluši,

9. mesdžid Haseći hatun u Čemerlini,

10. mesdžid Halač Davuda na uglu ulica Konak i Budžak,

11. mesdžid Tavil hadži Mustafe u Gundulićevoj,

12. mesdžid Šejh Bagdadi na Bistriku,

13. mesdžid Ojandži-zade hadži Ibrahim u Tabašnici,

14. mesdžid Nalčadži hadži Osmana na uglu ulica Pehlivanuše i Banjski brijeg,

15. džamija Kadi Bali-efendije na Pirinom Brijegu,

16. džamija Hadži Isa u Tahirevića sokaku,

17. mesdžid Hadži Mahmut Bali Sahtijandži u Ulici pod musallom,

18. mesdžid Pešiman hadži Husejina u Skenderiji,

19. džamija Podtekija u istoimenoj ulici,

20. mesdžid muftije hadži Sulejmana na Babića Bašči,

21. džamija Kalin hadži Alije Čajirdžik u ulici Branilaca Sarajeva (kod pozorišta),

22. džamija Džano-zade na uglu Ašikovca i Karpuzove mahale,

23. džamija Armagandži Sinan-bega na uglu ulica Kovačeva i Armaganuša,

24. mesdžid Hatidže Kadundžik u ulici Mlini,

25. Bakrbabina džamija na Atmejdanu,

26. džamija sa tekijom na putu za Vogošću

(kako projektovana trasa puta nije išla preko džamije i tekije, izmijenjena je ta trasa kako bi se džamija porušila),

27. Hadži Isatov mesdžid u Dugom sokaku,

28. džamija Mehmed-bega Minetovića (Nesuh begova) na mjestu Vakufske direkcije,

29. Ajaz-begova džamija na kojoj je hotel «Central»,

30. Dajanli hadži Ibrahimov mesdžid na Gorici,

31. Demo zade-Bostandži mesdžid,

32. mesdžid pehlivana Oruča u Ćemaluši,

33. mesdžid Jagdži-zade hadži Ahmeda, u Gornjoj Ćemaluši,

34. Hadži Idrizov mesdžid u Žabljaku,

35. mesdžid Hasana Pehlivana – Pod tekijom,

36. mesdžid hadži Ibrahima Odobaše u Donjim Hisetima.

Čajirdžik džamija – jedna tužna priča

Paljenje, rušenje, obnavljanje i ponovno uništavanje svake od ovih džamija jedan je mali roman, tužan do suza.]]> https://forum.vakat.eu/thread-752.html Mon, 16 Jan 2023 10:08:13 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-752.html Piše: Kemal Zukić

Dok je obnova većine džamija izvedena sjajno, entuzijastički, dotle je situacija sa obnovom džamija koje predstavljaju historijske spomenike kulture užasno loša. Većina nije ni obnovljena, dok tamo gdje se krenulo u obnovu iskrsavaju nebrojeni problemi koje je skoro nemoguće prevazići.

Slučaj Bratunac

Vjerovatno se ne zna da je Bratunac najveća od svih «crnih rupa» u RS-u. Tamo je bivši pravoslavni pop, a sada raspop, koga ozbiljno sumnjiče za najstrašnije ratne zločine protiv Bošnjaka, izgradio svoj motel na vakufskoj zemlji, na parceli srušene centralne džamije, odmah uz nekadašnju gasulhanu. Tako su i ostala vakufska dobra uzurpirana ratnom izgradnjom, primijenjen je Dodikov recept zloupotrebe urbanizma. Naručena je izmjena Regulacionog plana centra kojom se sva ova pljačka legalizira. Ponovo u zadnji čas spriječeno je usvajanje. U kino sali gdje se o tome raspravljalo «nestalo» je svjetla i u mrklom mraku su nas pokušavali uplašiti dok je raspop, vlasnik motela na džamijskoj parceli, urlao u mraku kako je on najveći Srbin u RS-u. Ne znam kakva je konačna sudbina ovog zločina, ali po problemima oko ukopa žrtava Bošnjaka stječe se dojam da zločinci ne odustaju, a da se Bošnjaci ne snalaze i povlače.

Slučaj Ferhadija

U prvim godinama pokušaja da se isposluje dobijanje dozvole za obnovu Ferhadije u Banjoj Luci, bila je uključena i CIA (Centar za islamsku arhitekturu). Bila je to jasna borba gradskih vlasti da na sve načine to sprečavaju. Kasnije je nadležnost za izdavanje dozvola za spomeničke objekte prebačena na Ministarstvo prostornog uređenja RS-a, a CIA je isključena iz ovog posla. Protraćene su godine da bi se dobila dozvola za «rehabilitaciju» uprkos sretnoj okolnosti da je kolega koji je radio na popravkama oštećenja od zemljotresa na Ferhadiji precizno snimio objekat i uradio jako dobar «snimak postojećeg stanja» koji je IZ otkupila.

Ima se utisak da više nije onako neprijateljska i divlja atmosfera u Banjoj Luci po pitanju obnove Ferhadije kao u vrijeme polaganja kamena temeljca, ali sve ide neoprostivo sporo. Da li je to strah i taktiziranje u odugovlačenju ili totalna nekompetentnost angažovanih, teško je reći. Sretna je okolnost da Amerikanci očito žele pomoći. Ambasador Miler snažno se angažirao oko uklanjanja administrativnih barijera za dozvolu, dok je pretposljednji ambasador SAD-a donirao 50.000 KM ili dolara za Ferhadiju. Naša radost kratko je trajala jer se ispostavilo da niko ne zna gdje je taj novac završio. Sigurno je da nije tamo gdje je jedino morao stići, a to je račun Medžlisa IZ Banja Luka. ]]> Piše: Kemal Zukić

Dok je obnova većine džamija izvedena sjajno, entuzijastički, dotle je situacija sa obnovom džamija koje predstavljaju historijske spomenike kulture užasno loša. Većina nije ni obnovljena, dok tamo gdje se krenulo u obnovu iskrsavaju nebrojeni problemi koje je skoro nemoguće prevazići.

Slučaj Bratunac

Vjerovatno se ne zna da je Bratunac najveća od svih «crnih rupa» u RS-u. Tamo je bivši pravoslavni pop, a sada raspop, koga ozbiljno sumnjiče za najstrašnije ratne zločine protiv Bošnjaka, izgradio svoj motel na vakufskoj zemlji, na parceli srušene centralne džamije, odmah uz nekadašnju gasulhanu. Tako su i ostala vakufska dobra uzurpirana ratnom izgradnjom, primijenjen je Dodikov recept zloupotrebe urbanizma. Naručena je izmjena Regulacionog plana centra kojom se sva ova pljačka legalizira. Ponovo u zadnji čas spriječeno je usvajanje. U kino sali gdje se o tome raspravljalo «nestalo» je svjetla i u mrklom mraku su nas pokušavali uplašiti dok je raspop, vlasnik motela na džamijskoj parceli, urlao u mraku kako je on najveći Srbin u RS-u. Ne znam kakva je konačna sudbina ovog zločina, ali po problemima oko ukopa žrtava Bošnjaka stječe se dojam da zločinci ne odustaju, a da se Bošnjaci ne snalaze i povlače.

Slučaj Ferhadija

U prvim godinama pokušaja da se isposluje dobijanje dozvole za obnovu Ferhadije u Banjoj Luci, bila je uključena i CIA (Centar za islamsku arhitekturu). Bila je to jasna borba gradskih vlasti da na sve načine to sprečavaju. Kasnije je nadležnost za izdavanje dozvola za spomeničke objekte prebačena na Ministarstvo prostornog uređenja RS-a, a CIA je isključena iz ovog posla. Protraćene su godine da bi se dobila dozvola za «rehabilitaciju» uprkos sretnoj okolnosti da je kolega koji je radio na popravkama oštećenja od zemljotresa na Ferhadiji precizno snimio objekat i uradio jako dobar «snimak postojećeg stanja» koji je IZ otkupila.

Ima se utisak da više nije onako neprijateljska i divlja atmosfera u Banjoj Luci po pitanju obnove Ferhadije kao u vrijeme polaganja kamena temeljca, ali sve ide neoprostivo sporo. Da li je to strah i taktiziranje u odugovlačenju ili totalna nekompetentnost angažovanih, teško je reći. Sretna je okolnost da Amerikanci očito žele pomoći. Ambasador Miler snažno se angažirao oko uklanjanja administrativnih barijera za dozvolu, dok je pretposljednji ambasador SAD-a donirao 50.000 KM ili dolara za Ferhadiju. Naša radost kratko je trajala jer se ispostavilo da niko ne zna gdje je taj novac završio. Sigurno je da nije tamo gdje je jedino morao stići, a to je račun Medžlisa IZ Banja Luka. ]]> https://forum.vakat.eu/thread-751.html Mon, 16 Jan 2023 09:52:17 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-751.html Heroj oslobodilačkog rata – Safet Hadžić


Safet, Nezira, Hadžić rođen je 28. augusta 1952. godine u Strgačini kod Rudog. Radni vijek proveo je u Sarajevskom vodovodu. Bio je među prvim organizatorima otpora bosanskohercegovačkih patriota koji su se usprotivili podjeli države i organizirali Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine. Poginuo je 18. aprila 1992. godine u akciji izuzimanja naoružanja u fabrici namjenske industrije “Pretis” u Vogošći. U to vrijeme obavljao je dužnosti predsjednika Kriznog štaba Patriotske lige za regiju Sarajevo. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala i odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

DJETINJSTVO

Safet Hadžić proveo je djetinjstvo u Strgačini kod Rudog gdje je pohađao osnovnu školu i mekteb. Poticao je iz ugledne vjerske porodice i, prema riječima imama Ibrahima Omeragića iz Strgačine, bio je uzoran dječak.

“Uvijek je bio fino dijete. Družio se sa starijim da bi nešto naučio. Posjedovao je mnoge lijepe osobine. Posebno se isticao kada bi među djecom došlo do nekog sukoba, uvijek je bio na strani slabijih i insistirao je na pravednosti. Safetov otac Nezir umro je kad je on napunio dvadeset godina. Tada je kao mladić preuzeo brigu o porodici – “što je bilo presudno da rano sazrije i stekne jasnu viziju svijeta.” (Ibrahim OMERAGIĆ, imam u Strgačini)

DOLAZAK U SARAJEVO

Safet Hadžić završio je metalostrugarski zanat. Zbog zapostavljenog razvoja istočnobosanske regije, poput većine stanovništva 70-ih godina prošlog stoljeća dolazi u Sarajevo gdje se zapošljava u Sarajevskom vodovodu. Slovio je za vrijednog radnika, uzornog kolegu i dobrog šahistu. Po dolasku u Sarajevo sagradio je skromnu kuću u Švrakinom Selu, sarajevskom naselju koje je naseljavala radnička klasa.

Sa suprugom Džemilom imao je troje djece: Nezira, Almiru i Amilu.

PROBLEMI SA KOMUNISTIČKIM VLASTIMA

Safet Hadžić objedinjavao je u sebi mnoge osobine koje su promovirali socijalistički sistem i komunistička partija. Bio je seoskog porijekla, dobar radnik i pošten građanin koji je uvijek bio spreman pomoći svojim komšijama. Ipak, za razliku od velikog broja građana nije imao razumijevanja za elemente totalitarističkog uređenja države i čestog kršenja vjerskih osjećaja državljana Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Ujedno, bio je glasni zagovornik višestranačkog sistema.

Njegovi prvi problemi i sukob sa tadašnjim komunističkim sistemom i službom državne sigurnosti nastaju kada Safet Hadžić i njegovi prijatelji započinju gradnju male mahalske džamije u naselju Švrakino Selo.

“Postali smo neprijatelji sistema, jer smo bili mladi ljudi koji su željeli živjeti kao muslimani i ići u džamiju.” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)
Bio je to povod da Safeta i njegove komšije pripadnici UDBE(1) privedu na informativne razgovore na kojima su ih uvjeravali da prekinu sa gradnjom džamije. Safet i njegove komšije bili su nepokolebljivi i uprkos svim prijetnjama sagradili su džamiju.

Bila je to prva džamija sagrađena nakon Drugog svjetskog rata u sarajevskoj općini Novi Grad.

Tokom borbe za pravo na uživanje vjerskih sloboda i izgradnju džamije oko Safeta Hadžića se okupio veliki broj komšija formirajući svojevrsnu komunu vjernika u kojoj su organizirana druženja, međusobno pomaganje i pomaganje drugim, organizirane su kulturne i vjerske aktivnosti u kojima su učestvovale na desetine i stotine ljudi koji su dijelili ideju slobode i tolerancije sa Safetom Hadžićem.

“Kao vjernik bio je iskren i pošten, svakom je želio dobro…” (Džemila HADŽIĆ, supruga)

“Mi smo više smetali muslimanima koji su se stidjeli islama. Nama niko nije smetao. Živjeli smo svoj život i nastojali da živimo islam. Na taj način zalagali smo se za veća prava muslimana.” (Nazif SALČIN, komšija i saborac)]]> Heroj oslobodilačkog rata – Safet Hadžić


Safet, Nezira, Hadžić rođen je 28. augusta 1952. godine u Strgačini kod Rudog. Radni vijek proveo je u Sarajevskom vodovodu. Bio je među prvim organizatorima otpora bosanskohercegovačkih patriota koji su se usprotivili podjeli države i organizirali Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine. Poginuo je 18. aprila 1992. godine u akciji izuzimanja naoružanja u fabrici namjenske industrije “Pretis” u Vogošći. U to vrijeme obavljao je dužnosti predsjednika Kriznog štaba Patriotske lige za regiju Sarajevo. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala i odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

DJETINJSTVO

Safet Hadžić proveo je djetinjstvo u Strgačini kod Rudog gdje je pohađao osnovnu školu i mekteb. Poticao je iz ugledne vjerske porodice i, prema riječima imama Ibrahima Omeragića iz Strgačine, bio je uzoran dječak.

“Uvijek je bio fino dijete. Družio se sa starijim da bi nešto naučio. Posjedovao je mnoge lijepe osobine. Posebno se isticao kada bi među djecom došlo do nekog sukoba, uvijek je bio na strani slabijih i insistirao je na pravednosti. Safetov otac Nezir umro je kad je on napunio dvadeset godina. Tada je kao mladić preuzeo brigu o porodici – “što je bilo presudno da rano sazrije i stekne jasnu viziju svijeta.” (Ibrahim OMERAGIĆ, imam u Strgačini)

DOLAZAK U SARAJEVO

Safet Hadžić završio je metalostrugarski zanat. Zbog zapostavljenog razvoja istočnobosanske regije, poput većine stanovništva 70-ih godina prošlog stoljeća dolazi u Sarajevo gdje se zapošljava u Sarajevskom vodovodu. Slovio je za vrijednog radnika, uzornog kolegu i dobrog šahistu. Po dolasku u Sarajevo sagradio je skromnu kuću u Švrakinom Selu, sarajevskom naselju koje je naseljavala radnička klasa.

Sa suprugom Džemilom imao je troje djece: Nezira, Almiru i Amilu.

PROBLEMI SA KOMUNISTIČKIM VLASTIMA

Safet Hadžić objedinjavao je u sebi mnoge osobine koje su promovirali socijalistički sistem i komunistička partija. Bio je seoskog porijekla, dobar radnik i pošten građanin koji je uvijek bio spreman pomoći svojim komšijama. Ipak, za razliku od velikog broja građana nije imao razumijevanja za elemente totalitarističkog uređenja države i čestog kršenja vjerskih osjećaja državljana Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Ujedno, bio je glasni zagovornik višestranačkog sistema.

Njegovi prvi problemi i sukob sa tadašnjim komunističkim sistemom i službom državne sigurnosti nastaju kada Safet Hadžić i njegovi prijatelji započinju gradnju male mahalske džamije u naselju Švrakino Selo.

“Postali smo neprijatelji sistema, jer smo bili mladi ljudi koji su željeli živjeti kao muslimani i ići u džamiju.” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)
Bio je to povod da Safeta i njegove komšije pripadnici UDBE(1) privedu na informativne razgovore na kojima su ih uvjeravali da prekinu sa gradnjom džamije. Safet i njegove komšije bili su nepokolebljivi i uprkos svim prijetnjama sagradili su džamiju.

Bila je to prva džamija sagrađena nakon Drugog svjetskog rata u sarajevskoj općini Novi Grad.

Tokom borbe za pravo na uživanje vjerskih sloboda i izgradnju džamije oko Safeta Hadžića se okupio veliki broj komšija formirajući svojevrsnu komunu vjernika u kojoj su organizirana druženja, međusobno pomaganje i pomaganje drugim, organizirane su kulturne i vjerske aktivnosti u kojima su učestvovale na desetine i stotine ljudi koji su dijelili ideju slobode i tolerancije sa Safetom Hadžićem.

“Kao vjernik bio je iskren i pošten, svakom je želio dobro…” (Džemila HADŽIĆ, supruga)

“Mi smo više smetali muslimanima koji su se stidjeli islama. Nama niko nije smetao. Živjeli smo svoj život i nastojali da živimo islam. Na taj način zalagali smo se za veća prava muslimana.” (Nazif SALČIN, komšija i saborac)]]> https://forum.vakat.eu/thread-750.html Mon, 16 Jan 2023 09:34:29 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-750.html Piše: Kemal Zukić / Saff, br. 220.

Tokom ratnih dejstava 1992. – 1995. godine stizale su u opkoljeno Sarajevo zastrašujuće vijesti o stepenu razaranja stambenih, javnih, privrednih i vjerskih objekata širom Bosne. Podaci su prikupljani od izbjeglica, uplašenih i izgubljenih, iz sporadičnih novinskih i televizijskih izvještaja, te od stranaca. Kako su izvori bili sumnjivi i neprecizni, istinski smo vjerovali da to ne može biti do te mjere užasavajuće i da je to obično pretjerivanje. Kad se završio rat, postalo je jasno da je stvarnost razaranja i uništavanja daleko gora i od najgorih poluinformacija. U avgustu 1995. godine Rijaset IZBiH, ustvari reis Cerić, osnovao je Centar za islamsku arhitekturu sa ciljem da bude stručna institucija IZ-a koja će voditi sve poslove vezane za džamije. Znalo se da su razaranja ogromna i da predstoje veliki poslovi. Prvi od deset zadataka Centra bio je registriranje šteta na džamijama. Tada je, od cijele teritorije BiH, bilo prohodno i dostupno jedva 20%, onaj dio koji nije bio okupiran i bio je pod zaštitom Armije BiH. A to je ujedno i dio sa najmanje šteta.

Međunarodna zavjera šutnje

Iznenada se ukazala neočekivana, sretna prilika. Centar su posjetila dva švedska oficira koji su radili u The European Community Monitoring Mission, Head Office u Zagrebu. Bila je to misija zadužena da registrira štete na svim vjerskim objektima svih konfesija u Hrvatskoj i BiH. Predali su nam kopije svojih izvještaja. U tom obimnom materijalu bilo je samo nekoliko džamija iz Sarajeva i Tuzle i to malo oštećenih. Složili smo se da je taj izvještaj neoprostivo nedostatan po pitanju džamija. Složili smo se i da to, vjerovatno, nije zlonamjerno urađeno nego da su doskorašnja ratna dejstva onemogućila pravi uvid.

Iznijeli smo prijedlog da Misija formira stručnu grupu od predstavnika svih vjerskih zajednica i Misije, a da ta grupa, pod oružanom zaštitom SFOR-a, obiđe sve oštećene i srušene vjerske objekte u BiH i zajednički napravi nepristrasan izvještaj. Već se tada naslućivalo da će tu biti dezinformacija, negiranja jednih i napuhivanja šteta drugih. Pošten i stručan izvještaj o štetama bio bi jedina garancija da će sve buduće aktivnosti ići kako treba. Naročito je to trebalo garantirati poštenu raspodjelu novčanih sredstava koja će pristizati za obnovu. Šveđani su zaista bili oduševljeni, otišli su u Zagreb i više se nisu javili. Nakon nekoliko mjeseci došli su Belgijanci i sve se ponovilo identično. Zatim je došao i jedan Grk zaposlen u istoj Misiji i opet isto. Neko od njihovih šefova u Zagrebu onemogućavao je ove akcije.]]> Piše: Kemal Zukić / Saff, br. 220.

Tokom ratnih dejstava 1992. – 1995. godine stizale su u opkoljeno Sarajevo zastrašujuće vijesti o stepenu razaranja stambenih, javnih, privrednih i vjerskih objekata širom Bosne. Podaci su prikupljani od izbjeglica, uplašenih i izgubljenih, iz sporadičnih novinskih i televizijskih izvještaja, te od stranaca. Kako su izvori bili sumnjivi i neprecizni, istinski smo vjerovali da to ne može biti do te mjere užasavajuće i da je to obično pretjerivanje. Kad se završio rat, postalo je jasno da je stvarnost razaranja i uništavanja daleko gora i od najgorih poluinformacija. U avgustu 1995. godine Rijaset IZBiH, ustvari reis Cerić, osnovao je Centar za islamsku arhitekturu sa ciljem da bude stručna institucija IZ-a koja će voditi sve poslove vezane za džamije. Znalo se da su razaranja ogromna i da predstoje veliki poslovi. Prvi od deset zadataka Centra bio je registriranje šteta na džamijama. Tada je, od cijele teritorije BiH, bilo prohodno i dostupno jedva 20%, onaj dio koji nije bio okupiran i bio je pod zaštitom Armije BiH. A to je ujedno i dio sa najmanje šteta.

Međunarodna zavjera šutnje

Iznenada se ukazala neočekivana, sretna prilika. Centar su posjetila dva švedska oficira koji su radili u The European Community Monitoring Mission, Head Office u Zagrebu. Bila je to misija zadužena da registrira štete na svim vjerskim objektima svih konfesija u Hrvatskoj i BiH. Predali su nam kopije svojih izvještaja. U tom obimnom materijalu bilo je samo nekoliko džamija iz Sarajeva i Tuzle i to malo oštećenih. Složili smo se da je taj izvještaj neoprostivo nedostatan po pitanju džamija. Složili smo se i da to, vjerovatno, nije zlonamjerno urađeno nego da su doskorašnja ratna dejstva onemogućila pravi uvid.

Iznijeli smo prijedlog da Misija formira stručnu grupu od predstavnika svih vjerskih zajednica i Misije, a da ta grupa, pod oružanom zaštitom SFOR-a, obiđe sve oštećene i srušene vjerske objekte u BiH i zajednički napravi nepristrasan izvještaj. Već se tada naslućivalo da će tu biti dezinformacija, negiranja jednih i napuhivanja šteta drugih. Pošten i stručan izvještaj o štetama bio bi jedina garancija da će sve buduće aktivnosti ići kako treba. Naročito je to trebalo garantirati poštenu raspodjelu novčanih sredstava koja će pristizati za obnovu. Šveđani su zaista bili oduševljeni, otišli su u Zagreb i više se nisu javili. Nakon nekoliko mjeseci došli su Belgijanci i sve se ponovilo identično. Zatim je došao i jedan Grk zaposlen u istoj Misiji i opet isto. Neko od njihovih šefova u Zagrebu onemogućavao je ove akcije.]]> https://forum.vakat.eu/thread-745.html Sun, 08 Jan 2023 09:10:03 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-745.html U knjigama historije (pa čak i kod kršćana) ovaj islamski velikan je poznat kao hrabar i vješt ratnik, i on je jedan od najboljih vođa kojeg je historija poznavala. Njegov ahlak su hvalili ne samo njegovi prijatelji nego i neprijatelji. On je primjer plemenite i ogromne ličnosti, bio je od onih koji su se trudili da rade po govoru Allaha, subhanehu ve te'ala: ”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti.

On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu -, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh." (Prijevod značenja Et-Tevba, 111.) To je heroj Salahuddin El-Ejubi, rahimehullah, onaj koji je oslobodio Kuds iz ruku krstaša, sjajni heroj bitke kod Hittina (mjesto u Palestini). O njemu je engleski historičar Amiroto rekao: "Poslije drugog krstaškog rata, prošao je jedan period u kojem Evropa nije poduzimala neke značajne vojne pohode protiv muslimana. U ovom periodu desio se najveći događaj u povijesti krstaških ratova, a to je pojava Salahuddina El-Ejubija, pa tako dok je muslimanska vojska znatno jačala sa njegovim dolaskom, krstaška vojska je slabila.

Narod u rimskim provincijama u Palestini i Siriji je živio u bijedi koju je prouzrokovao feudalni sistem, a okupatori su zaboravili svoje obaveze i odgovornosti, te su tako iscjeđivali su zulumom napaćen narod. Što se tiče muslimana, oni su dostigli visok nivo organizacije i morala, jer vođa im je bio najveća politička i vojna ličnost koja se pojavila u periodu krstaških ratova. On nije bio samo izvanredan kad su vojne sposobnosti u pitanju, njegovim karakterom on je postao jedan od prvaka među slavnim ličnostima i reformatorima u svjetskoj povijesti. On je dobro poznavao svoje vojne ciljeve, i detaljno se pripremao da bi ih ostvario. Vodio je brigu o znanju iz raznih oblasti i bio je primjer u povjerljivosti, ispunjavanju obećanja, časti i plemenitosti. Njegove osobine su suprotnost od osobina krstaških vladara koji su bili divljaci i barbari."

Njegovo porijeklo i odrastanje

Njegovo pravo ime je Jusuf ibn El-Emir Nedžmuddin Ejub ibn Šazij ibn Mervan ibn Ja'kub Ed-Duvejni Et-Tikriti, njegov nadimak je Salahuddin. Rodio se 532. hidžretske godine u jednom gradiću u blizini Bagdada. Njegov otac i amidža su tu živjeli, ali nakon njegova rođenja nisu ostali dugo u tom mjestu i odselili su u Mosul kod vladara koji se zvao Imaduddin Zenki. Kad je pravedni vladar Nuruddin Zenki (sin Imaduddina) izdao naredbu za opsadu Damaska i Ba'lebeka (grad u sjeveru Libana) i osvojio ga, postavio je Salahuddinovog oca kao namjesnika tog grada. I tako je ovaj vladar Nuruddin odigrao veliku ulogu u pojavljivanju Salahuddina na vojnoj sceni u tim burnim vremenima, postavljajući ga na razne funkcije da stekne potrebno iskustvo.

Traženje znanja

Salahuddin je odrastao u ljubavi za znanjem i ulemom tražeći kod njih znanje. Učio je pred učenjacima hadis, fikh, akidu i ahlak. Volio ih je i uvijek bi tražio njihovu blizinu i savjetovao se sa njima po pitanju džihada i administracije. Ibn Kesir, rahmetullahi 'alejhi, spominje da je Salahuddin osnovao hiljade medresa u Damasku, Egiptu i Iraku pomažući ih financijski (El-Bidajeh ve-n-Nihajeh 14/60). Rekao je historičar El-Muveffek Abdu-l-Latif: "Došao sam u Kuds, a Salahuddin je bio tamo, vidio sam vladara koji zapanjuje i uliva ljubav u srca, njegovi prijatelji ga slijede i natječu se u činenju dobra. Kao što kaže Allah Uzvišeni: "I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti." (Prijevod značenja El-Hidžr, 47.) Prvi put kad sam došao kod njega našao sam ga u društvu sa učenjacima koji su zajedno učili. Znao je dobro da sasluša druge i da učestvuje u razgovoru. Nakon određenog vremena počeo je o gradnji zidina i kopanju kanala, davajući prijedloge. Nakon toga lično je učestvovao u ostvarenju istog, noseći kamenje na svojim leđima i bivajući tako primjer za ostale ljude." (Sijeru E'alami-n-Nubela 21/282)

Njegovo odricanje od dunjaluka

Salahuddin, rahimehullah, nije iza sebe ostavio riznice zlata i srebra, ostavio je iza sebe 47 dirhema i dinara. Nije ostavio iza sebe znatan posjed, niti nekretninu. Njegovi drugovi se nisu s njim razilazili, ljudi su bili sigurni od nepravde sa njegove strane i samo su se nadali njegovom dobročinstvu. Najviše je naginjao hrabrima, ulemi i uglednima, a nije volio one koji pričaju gluposti i rade besposlice, niti one koji samo šalu zbijaju.

Njegove vrline

On nije bio poseban samo po pitanju džihada, nego je bio i mnogo darežljiv, udjeljivajući tako vojnicima i ostalima. Bio je oštrouman i odlučan. Rekao je El-Imad: "Za vrijeme jedne opsade darovao je 12.000 konja, i kad bi došlo do susreta sa neprijateljem on bi pozajmio sebi konja. Nosio je običnu odjeću od pamuka i običnog lana. Držao se je daleko od društva u kojem se prekomjerno šali. Njegovo društvo se sastojalo od dostojnih i vrijednih ljudi. Volio je da sluša hadise sa njihovim lancima prenosilaca. Bio je blag i opraštao je propuste, bogobojazan, pošten, povjerljiv, pa je zbog ovog svega mogao puno da trpi i nije se brzo ljutio. Onoga koji traži nije vratio praznih ruku. Nije postidio sugovornika. Puno je činio dobročinstvo i udjeljivao je šakom i kapom. Ne bi ga vidjeli da klanja osim u džem'atu."

Borba na Allahovom Putu

Godine 564. hidžretske, Nuruddin Zenki ga je stavio na čelo vojske i poslao ga u pohod zajedno sa njegovim amidžom Eseduddinom kojeg je postavio kao namjesnika u Egiptu, ali Eseduddin posle kratkog vremena preseli. Salahuddin, kojem je vojska bila odana i poslušna, nije oklijevao da preduzme određene korake, tako da je porazio Benu Ubejd, koji su bili šije-rafidije i koji su vladali Misirom u to vrijeme. Rekao je šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullah: "Oni koji poznaju Islam, znaju da su rafidije naklonjeni neprijateljima Islama, i kad su imali vlast u Kairu nekad bi im židov bio vezir, a nekad armenski kršćanin, pa su tako armenski kršćani ojačali i izgradili mnoge crkve u Egiptu kojim su tada vladali licemjeri rafidije. Nagrađivali su materijalno onoga ko psuje i proklinje ashabe. U vrijeme ovih rafidija kršćani su uzeli obalu Šama da bi je poslije toga osvojili Nuruddin i Salahuddin. Isto tako za vrijeme njihove vladavine Evropljani su došli do mjesta Bilbejs u Egiptu. Evropljani su porazili šije-rafidije i u tome su bili pomognuti od strane armenskih kršćana. A Allah neće pomoći munafike koji uzimaju kršćane kao zaštitnike.

Pa su tako ove šije-rafidije od Nuruddina zatražili da im pošalje pomoć i on im posla Eseduddina i Salahuddina, pa kad su ovi stigli sa mudžahidima u Egipat rafidije su onda zatražile pomoć od kršćana u borbi protiv mudžahida muslimana. I prošlo je jedno vrijeme dok Salahuddin nije ubio njihovog vođu, pa je tako u toj regiji zavladao Islam na ispravnim principima i ponovo su tu čitani hadisi Resula, sallallahu 'alejhi ve sellem." Tako je sa Salahuddinom kao vođom njihova država u Egiptu uništena i pobijeni oni koji su to bili zaslužili. Ehlu-s-Sunneh ve-l-Džema'ah, je zavladao palačama Kaira u kojima su se nalazila velika blaga i dragocjenosti. Godine 578. hidžretske, prešao je preko rijeke Eufrata i osvojio mnoge gradove, od kojih su: Harran, Serudž, Er-Rekkah, Er-Ruha, Sindžar, El-Birah, Dijarbekir, Nasibun i mnoge druge.

Držao je Mosul pod opsadom i zauzeo Haleb. Nakon ovih pobjeda nad unutrašnjim neprijateljima objedinio je Egipat, Siriju i Irak u islamsku državu i pobjedio par evropskih vojski. U ovakvoj situaciji mogao je da se sprema za osvajanje Kudsa. Osvajanje Kudsa se desilo nakon velike bitke poznate pod imenom 'bitka kod Hittina' i nakon ove slavne pobjede El-Aksa je vraćena u ruke muslimana, nakon što su krstaši vladali Jeruzalimom 91 godinu i El-Aksu koristili kao štalu za konje i svinje.

Bitka kod Hittina (583. hidžretka)

Ibn Kesir, rahimehullah, je opisao tu bitku pa kaže: "Dva tabora su se suočila, lice imana postalo je vidljivo, dok je lice kufra pocrnjelo, te je nesreća snašla one koji obožavaju krst. To je bilo u petak naveče. Vojske su zanoćile na svojim položajima i sutra je osvanuo težak dan za krstaše. Izašlo je sunce koje je sve više pržilo, pa se tako pojavila jaka žeđ kod Evropljana. Trava ispod konjskih kopita je postala suha i oni su sve to vidjeli kao zloslutan znak. Vođa muslimana naredi da se zapali ta suha trava ispod kopita njihovih konja, pa im se nakupilo mnogo toga nepodnošljivog: žega sunca, žeđ, vrućina vatre, oružje, strijele, dvoboji sa hrabrim borcima itd.

Tada je Salahuddin vidio zlatnu priliku i naredi da navale žestoko uz tekbire, pa su muslimani navalili i Allah Uzvišeni im podari pobjedu. Krstaša je poginulo tog dana 30.000. Drugih 30.000 je bilo zarobljeno, među njima mnogi junaci, konjanici i glavešine. Zarobljen im je i najveći krst kojeg su imali sa sobom i za kojeg su tvrdili da je na njemu razapet Isa, 'alejhi-s-selam. Bili su ga ukrasili sa zlatom i skupocjenim draguljima. To je bio dan u kojem je Islam doživjeo ogromnu pobjedu, a oni koji slijede zabludu bili su totalno poraženi. Spominje se da su neki zemljoradnici viđeni sa po trideset evropskih zarobljenika zavezanih za kola.

Neki od njih bi prodavali zarobljenika ili njih više za papuče. Dešavale su se stvari koje su se samo dešavale za vrijeme ashaba i tabi'ina. I hvala Allahu na svemu tome i u svakom momentu. Kada je bitka bila završena, Salahuddin je naredio da se podigne ogroman kamp. Pa kada je to bilo gotovo, sjeo je, pa su mu dovedeni zarobljenici koji su se gegali zbog okova. Naredio je da se kazne i pogube zločinci, koji su bili poznati i izvikani po svojim zlodjelima i ubistvima muslimanskih civila, i tako nijednog od njih ne ostavi živog." (El-Bidajeh ve-n-Nihajeh 12/399) I kad je sve ovo prošlo, Salahuddin je počeo da čisti džamiju El-Aksa od prljavštine nevjernika i krstaša.

Tako je vratio muslimanski vakuf koji je bio otet i oslobodio muslimane koji su bili u zarobljeništvu kod krstaša. Posadio je ispred sebe najzloglasnijeg vođu krstaša koji se ismijavao sa Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem. Prvo mu je ponudio Islam i da se pokaje za svoja zlodjela, ali ovaj odbi, te ga nakon toga Salahuddin udari sabljom i prepolovi ga, a zatim reče: "Evo, ja pobjeđujem za Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem." Potom je oprostio drugim zarobljenicima, i hiljadama žena kršćanki, te njihovoj djeci. Dok su krstaši, prvi put kad su zauzeli Kuds, poklali 70.000 muslimana, ponajvise žena i djece i to samo za jedan dan. Pa zar ovo nije pravda Islama i milost imana?!

Salahuddinova smrt

Nakon života punog ponosa i slave, borbe i pobjeda, pogotovo nad krstašima, u kojem se Islam mnogo proširio i u kojem je vraćen treći sveti hram i prva kibla, Salahuddin je napustio ovaj prolazni svijet nežaleći za njim jer je rastanak s njim neizbježan. Preselio je, rahmetullahi 'alejhi, u Damasku poslije sabah namaza, u srijedu 27 sefera 589. hidžretske godine. Vidimo iz opisa njegova života da vođa u Islamu ne mora da bude Arap. Salahuddin El-Ejjubi i Muhammed El-Fatih nisu bili Arapi, ali su bili muslimani odani ovoj vjeri.

Savjetujemo svaku muslimansku porodicu da odgaja svoju djecu u duhu Islama i u svjetlu sire onih koji su se borili za ovu vjeru i u svjetlu onih koji su pali kao šehidi, nadajući se tako da će Allah, subhanehu, dati generaciju kao Salahuddinovu u ovom našem vremenu, a to Allahu zaista nije teško. Da je generacija Salahuddina žudila za dunjalukom ne bi mogla da postane ono što je postala. A mi, ako samo budemo gledali da skupimo što više imetka i ako budemo težili strastima, zaboravit ćemo Ahiret. I pobjeda nikada neće biti ostvarena osim sa žrtvovanjem krvi i života za pobjedu Islama.]]> U knjigama historije (pa čak i kod kršćana) ovaj islamski velikan je poznat kao hrabar i vješt ratnik, i on je jedan od najboljih vođa kojeg je historija poznavala. Njegov ahlak su hvalili ne samo njegovi prijatelji nego i neprijatelji. On je primjer plemenite i ogromne ličnosti, bio je od onih koji su se trudili da rade po govoru Allaha, subhanehu ve te'ala: ”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti.

On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu -, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh." (Prijevod značenja Et-Tevba, 111.) To je heroj Salahuddin El-Ejubi, rahimehullah, onaj koji je oslobodio Kuds iz ruku krstaša, sjajni heroj bitke kod Hittina (mjesto u Palestini). O njemu je engleski historičar Amiroto rekao: "Poslije drugog krstaškog rata, prošao je jedan period u kojem Evropa nije poduzimala neke značajne vojne pohode protiv muslimana. U ovom periodu desio se najveći događaj u povijesti krstaških ratova, a to je pojava Salahuddina El-Ejubija, pa tako dok je muslimanska vojska znatno jačala sa njegovim dolaskom, krstaška vojska je slabila.

Narod u rimskim provincijama u Palestini i Siriji je živio u bijedi koju je prouzrokovao feudalni sistem, a okupatori su zaboravili svoje obaveze i odgovornosti, te su tako iscjeđivali su zulumom napaćen narod. Što se tiče muslimana, oni su dostigli visok nivo organizacije i morala, jer vođa im je bio najveća politička i vojna ličnost koja se pojavila u periodu krstaških ratova. On nije bio samo izvanredan kad su vojne sposobnosti u pitanju, njegovim karakterom on je postao jedan od prvaka među slavnim ličnostima i reformatorima u svjetskoj povijesti. On je dobro poznavao svoje vojne ciljeve, i detaljno se pripremao da bi ih ostvario. Vodio je brigu o znanju iz raznih oblasti i bio je primjer u povjerljivosti, ispunjavanju obećanja, časti i plemenitosti. Njegove osobine su suprotnost od osobina krstaških vladara koji su bili divljaci i barbari."

Njegovo porijeklo i odrastanje

Njegovo pravo ime je Jusuf ibn El-Emir Nedžmuddin Ejub ibn Šazij ibn Mervan ibn Ja'kub Ed-Duvejni Et-Tikriti, njegov nadimak je Salahuddin. Rodio se 532. hidžretske godine u jednom gradiću u blizini Bagdada. Njegov otac i amidža su tu živjeli, ali nakon njegova rođenja nisu ostali dugo u tom mjestu i odselili su u Mosul kod vladara koji se zvao Imaduddin Zenki. Kad je pravedni vladar Nuruddin Zenki (sin Imaduddina) izdao naredbu za opsadu Damaska i Ba'lebeka (grad u sjeveru Libana) i osvojio ga, postavio je Salahuddinovog oca kao namjesnika tog grada. I tako je ovaj vladar Nuruddin odigrao veliku ulogu u pojavljivanju Salahuddina na vojnoj sceni u tim burnim vremenima, postavljajući ga na razne funkcije da stekne potrebno iskustvo.

Traženje znanja

Salahuddin je odrastao u ljubavi za znanjem i ulemom tražeći kod njih znanje. Učio je pred učenjacima hadis, fikh, akidu i ahlak. Volio ih je i uvijek bi tražio njihovu blizinu i savjetovao se sa njima po pitanju džihada i administracije. Ibn Kesir, rahmetullahi 'alejhi, spominje da je Salahuddin osnovao hiljade medresa u Damasku, Egiptu i Iraku pomažući ih financijski (El-Bidajeh ve-n-Nihajeh 14/60). Rekao je historičar El-Muveffek Abdu-l-Latif: "Došao sam u Kuds, a Salahuddin je bio tamo, vidio sam vladara koji zapanjuje i uliva ljubav u srca, njegovi prijatelji ga slijede i natječu se u činenju dobra. Kao što kaže Allah Uzvišeni: "I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti." (Prijevod značenja El-Hidžr, 47.) Prvi put kad sam došao kod njega našao sam ga u društvu sa učenjacima koji su zajedno učili. Znao je dobro da sasluša druge i da učestvuje u razgovoru. Nakon određenog vremena počeo je o gradnji zidina i kopanju kanala, davajući prijedloge. Nakon toga lično je učestvovao u ostvarenju istog, noseći kamenje na svojim leđima i bivajući tako primjer za ostale ljude." (Sijeru E'alami-n-Nubela 21/282)

Njegovo odricanje od dunjaluka

Salahuddin, rahimehullah, nije iza sebe ostavio riznice zlata i srebra, ostavio je iza sebe 47 dirhema i dinara. Nije ostavio iza sebe znatan posjed, niti nekretninu. Njegovi drugovi se nisu s njim razilazili, ljudi su bili sigurni od nepravde sa njegove strane i samo su se nadali njegovom dobročinstvu. Najviše je naginjao hrabrima, ulemi i uglednima, a nije volio one koji pričaju gluposti i rade besposlice, niti one koji samo šalu zbijaju.

Njegove vrline

On nije bio poseban samo po pitanju džihada, nego je bio i mnogo darežljiv, udjeljivajući tako vojnicima i ostalima. Bio je oštrouman i odlučan. Rekao je El-Imad: "Za vrijeme jedne opsade darovao je 12.000 konja, i kad bi došlo do susreta sa neprijateljem on bi pozajmio sebi konja. Nosio je običnu odjeću od pamuka i običnog lana. Držao se je daleko od društva u kojem se prekomjerno šali. Njegovo društvo se sastojalo od dostojnih i vrijednih ljudi. Volio je da sluša hadise sa njihovim lancima prenosilaca. Bio je blag i opraštao je propuste, bogobojazan, pošten, povjerljiv, pa je zbog ovog svega mogao puno da trpi i nije se brzo ljutio. Onoga koji traži nije vratio praznih ruku. Nije postidio sugovornika. Puno je činio dobročinstvo i udjeljivao je šakom i kapom. Ne bi ga vidjeli da klanja osim u džem'atu."

Borba na Allahovom Putu

Godine 564. hidžretske, Nuruddin Zenki ga je stavio na čelo vojske i poslao ga u pohod zajedno sa njegovim amidžom Eseduddinom kojeg je postavio kao namjesnika u Egiptu, ali Eseduddin posle kratkog vremena preseli. Salahuddin, kojem je vojska bila odana i poslušna, nije oklijevao da preduzme određene korake, tako da je porazio Benu Ubejd, koji su bili šije-rafidije i koji su vladali Misirom u to vrijeme. Rekao je šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullah: "Oni koji poznaju Islam, znaju da su rafidije naklonjeni neprijateljima Islama, i kad su imali vlast u Kairu nekad bi im židov bio vezir, a nekad armenski kršćanin, pa su tako armenski kršćani ojačali i izgradili mnoge crkve u Egiptu kojim su tada vladali licemjeri rafidije. Nagrađivali su materijalno onoga ko psuje i proklinje ashabe. U vrijeme ovih rafidija kršćani su uzeli obalu Šama da bi je poslije toga osvojili Nuruddin i Salahuddin. Isto tako za vrijeme njihove vladavine Evropljani su došli do mjesta Bilbejs u Egiptu. Evropljani su porazili šije-rafidije i u tome su bili pomognuti od strane armenskih kršćana. A Allah neće pomoći munafike koji uzimaju kršćane kao zaštitnike.

Pa su tako ove šije-rafidije od Nuruddina zatražili da im pošalje pomoć i on im posla Eseduddina i Salahuddina, pa kad su ovi stigli sa mudžahidima u Egipat rafidije su onda zatražile pomoć od kršćana u borbi protiv mudžahida muslimana. I prošlo je jedno vrijeme dok Salahuddin nije ubio njihovog vođu, pa je tako u toj regiji zavladao Islam na ispravnim principima i ponovo su tu čitani hadisi Resula, sallallahu 'alejhi ve sellem." Tako je sa Salahuddinom kao vođom njihova država u Egiptu uništena i pobijeni oni koji su to bili zaslužili. Ehlu-s-Sunneh ve-l-Džema'ah, je zavladao palačama Kaira u kojima su se nalazila velika blaga i dragocjenosti. Godine 578. hidžretske, prešao je preko rijeke Eufrata i osvojio mnoge gradove, od kojih su: Harran, Serudž, Er-Rekkah, Er-Ruha, Sindžar, El-Birah, Dijarbekir, Nasibun i mnoge druge.

Držao je Mosul pod opsadom i zauzeo Haleb. Nakon ovih pobjeda nad unutrašnjim neprijateljima objedinio je Egipat, Siriju i Irak u islamsku državu i pobjedio par evropskih vojski. U ovakvoj situaciji mogao je da se sprema za osvajanje Kudsa. Osvajanje Kudsa se desilo nakon velike bitke poznate pod imenom 'bitka kod Hittina' i nakon ove slavne pobjede El-Aksa je vraćena u ruke muslimana, nakon što su krstaši vladali Jeruzalimom 91 godinu i El-Aksu koristili kao štalu za konje i svinje.

Bitka kod Hittina (583. hidžretka)

Ibn Kesir, rahimehullah, je opisao tu bitku pa kaže: "Dva tabora su se suočila, lice imana postalo je vidljivo, dok je lice kufra pocrnjelo, te je nesreća snašla one koji obožavaju krst. To je bilo u petak naveče. Vojske su zanoćile na svojim položajima i sutra je osvanuo težak dan za krstaše. Izašlo je sunce koje je sve više pržilo, pa se tako pojavila jaka žeđ kod Evropljana. Trava ispod konjskih kopita je postala suha i oni su sve to vidjeli kao zloslutan znak. Vođa muslimana naredi da se zapali ta suha trava ispod kopita njihovih konja, pa im se nakupilo mnogo toga nepodnošljivog: žega sunca, žeđ, vrućina vatre, oružje, strijele, dvoboji sa hrabrim borcima itd.

Tada je Salahuddin vidio zlatnu priliku i naredi da navale žestoko uz tekbire, pa su muslimani navalili i Allah Uzvišeni im podari pobjedu. Krstaša je poginulo tog dana 30.000. Drugih 30.000 je bilo zarobljeno, među njima mnogi junaci, konjanici i glavešine. Zarobljen im je i najveći krst kojeg su imali sa sobom i za kojeg su tvrdili da je na njemu razapet Isa, 'alejhi-s-selam. Bili su ga ukrasili sa zlatom i skupocjenim draguljima. To je bio dan u kojem je Islam doživjeo ogromnu pobjedu, a oni koji slijede zabludu bili su totalno poraženi. Spominje se da su neki zemljoradnici viđeni sa po trideset evropskih zarobljenika zavezanih za kola.

Neki od njih bi prodavali zarobljenika ili njih više za papuče. Dešavale su se stvari koje su se samo dešavale za vrijeme ashaba i tabi'ina. I hvala Allahu na svemu tome i u svakom momentu. Kada je bitka bila završena, Salahuddin je naredio da se podigne ogroman kamp. Pa kada je to bilo gotovo, sjeo je, pa su mu dovedeni zarobljenici koji su se gegali zbog okova. Naredio je da se kazne i pogube zločinci, koji su bili poznati i izvikani po svojim zlodjelima i ubistvima muslimanskih civila, i tako nijednog od njih ne ostavi živog." (El-Bidajeh ve-n-Nihajeh 12/399) I kad je sve ovo prošlo, Salahuddin je počeo da čisti džamiju El-Aksa od prljavštine nevjernika i krstaša.

Tako je vratio muslimanski vakuf koji je bio otet i oslobodio muslimane koji su bili u zarobljeništvu kod krstaša. Posadio je ispred sebe najzloglasnijeg vođu krstaša koji se ismijavao sa Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem. Prvo mu je ponudio Islam i da se pokaje za svoja zlodjela, ali ovaj odbi, te ga nakon toga Salahuddin udari sabljom i prepolovi ga, a zatim reče: "Evo, ja pobjeđujem za Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem." Potom je oprostio drugim zarobljenicima, i hiljadama žena kršćanki, te njihovoj djeci. Dok su krstaši, prvi put kad su zauzeli Kuds, poklali 70.000 muslimana, ponajvise žena i djece i to samo za jedan dan. Pa zar ovo nije pravda Islama i milost imana?!

Salahuddinova smrt

Nakon života punog ponosa i slave, borbe i pobjeda, pogotovo nad krstašima, u kojem se Islam mnogo proširio i u kojem je vraćen treći sveti hram i prva kibla, Salahuddin je napustio ovaj prolazni svijet nežaleći za njim jer je rastanak s njim neizbježan. Preselio je, rahmetullahi 'alejhi, u Damasku poslije sabah namaza, u srijedu 27 sefera 589. hidžretske godine. Vidimo iz opisa njegova života da vođa u Islamu ne mora da bude Arap. Salahuddin El-Ejjubi i Muhammed El-Fatih nisu bili Arapi, ali su bili muslimani odani ovoj vjeri.

Savjetujemo svaku muslimansku porodicu da odgaja svoju djecu u duhu Islama i u svjetlu sire onih koji su se borili za ovu vjeru i u svjetlu onih koji su pali kao šehidi, nadajući se tako da će Allah, subhanehu, dati generaciju kao Salahuddinovu u ovom našem vremenu, a to Allahu zaista nije teško. Da je generacija Salahuddina žudila za dunjalukom ne bi mogla da postane ono što je postala. A mi, ako samo budemo gledali da skupimo što više imetka i ako budemo težili strastima, zaboravit ćemo Ahiret. I pobjeda nikada neće biti ostvarena osim sa žrtvovanjem krvi i života za pobjedu Islama.]]> https://forum.vakat.eu/thread-744.html Sun, 08 Jan 2023 09:06:23 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-744.html Palestinski predsjednik Jaser Arafat, kojeg su njegovi pratioci zvali Abu Amar, rođen je 4. augusta 1929. godine u gradu Kan Junuzu u Gazi kao Abdel-Rahman Abdel-Raouf Arafat al-Qudwa al-Husseini. Bio je šesti između svoje braće i sestara. Majka mu je umrla kada je imao 4 godine i otac ga šalje kod rodbine u Jerusalim, gdje je svjedočio počecima palestinske revolucije 1936. Sljedeće godine Arafat se preselio živjeti s ocem u Kairo, gdje je završio osnovno obrazovanje i stekao egipatski naglasak. Potom je studirao građevinarstvo u Kairu i diplomirao 1951. godine.

Nakon toga otputovao je u Kuvajt gdje je radio kao arhitekt. Počeo je stvarati grupe prijatelja koji su u Kuvajt došli iz Gaze. Te su se grupe na kraju razvile u pokret Fatah, koji je stekao primat u oružanoj borbi za oslobođenje Palestine.

Tokom prvog arapskog samita 1964. godine, na koji ga je pozvao egipatski predsjednik Naser, osnovana je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) koja izražava volju Palestinaca, iznosi njihove zahtjeve i poziva na samoodređenje. Arafat je 1969. godine postao šef izvršnog odbora PLO. Putovao je svijetom kako bi podigao svijest o Palestini, sastajući se sa svim predsjednicima i vođama iz svih država svijeta.

Na Arapskom samitu 1974. godine PLO je priznata za jedinog legitimnog predstavnika palestinskog naroda. Odluka je dovela do toga da su mnoge zemlje priznale organizaciju i prava Palestinaca, čemu su se Sjedinjene Države i Izrael opirali 19 godina, do sporazuma postignutog u Oslu 1993. godine.

PLO je pokrenuo ustanak (intifada) protiv izraelske okupacije na Zapadnoj obali i u Gazi 1987. godine. Sjedinjene Države tada su odlučile da se mir na Bliskom istoku ne može usvojiti bez rezolucije za Palestinu. Tada su započeti pregovori što je dovelo do sporazuma o međusobnom priznanju između Izraela i PLO-a, kao i do uspostavljanja palestinske autonomije u zonama iz kojih se Izrael povukao. Sporazum iz Osla potpisali su Jicak Rabin, tada izraelski premijer, i Šimon Peres, tadašnji ministar vanjskih poslova, uz Bila Klintona. Arafat je 1994. godine zajedno s Rabinom i Peresom dobio Nobelovu nagradu za mir.

Arafat se 1. jula 1994. vratio u Gazu, gdje je proglasio uspostavu palestinske države sa glavnim gradom Jerusalimom.

Arafat je tada počeo graditi na oslobođenim teritorijama. Uspostavljene su mreže vode i električne energije, škole, bolnice i aerodrom. Arafat je 24. septembra 1995. u egipatskom gradu Taba potpisao sporazum s Rabinom, predviđajući povlačenje Izraela iz svih gradova na Zapadnoj obali, koji je potom proveden.]]> Palestinski predsjednik Jaser Arafat, kojeg su njegovi pratioci zvali Abu Amar, rođen je 4. augusta 1929. godine u gradu Kan Junuzu u Gazi kao Abdel-Rahman Abdel-Raouf Arafat al-Qudwa al-Husseini. Bio je šesti između svoje braće i sestara. Majka mu je umrla kada je imao 4 godine i otac ga šalje kod rodbine u Jerusalim, gdje je svjedočio počecima palestinske revolucije 1936. Sljedeće godine Arafat se preselio živjeti s ocem u Kairo, gdje je završio osnovno obrazovanje i stekao egipatski naglasak. Potom je studirao građevinarstvo u Kairu i diplomirao 1951. godine.

Nakon toga otputovao je u Kuvajt gdje je radio kao arhitekt. Počeo je stvarati grupe prijatelja koji su u Kuvajt došli iz Gaze. Te su se grupe na kraju razvile u pokret Fatah, koji je stekao primat u oružanoj borbi za oslobođenje Palestine.

Tokom prvog arapskog samita 1964. godine, na koji ga je pozvao egipatski predsjednik Naser, osnovana je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) koja izražava volju Palestinaca, iznosi njihove zahtjeve i poziva na samoodređenje. Arafat je 1969. godine postao šef izvršnog odbora PLO. Putovao je svijetom kako bi podigao svijest o Palestini, sastajući se sa svim predsjednicima i vođama iz svih država svijeta.

Na Arapskom samitu 1974. godine PLO je priznata za jedinog legitimnog predstavnika palestinskog naroda. Odluka je dovela do toga da su mnoge zemlje priznale organizaciju i prava Palestinaca, čemu su se Sjedinjene Države i Izrael opirali 19 godina, do sporazuma postignutog u Oslu 1993. godine.

PLO je pokrenuo ustanak (intifada) protiv izraelske okupacije na Zapadnoj obali i u Gazi 1987. godine. Sjedinjene Države tada su odlučile da se mir na Bliskom istoku ne može usvojiti bez rezolucije za Palestinu. Tada su započeti pregovori što je dovelo do sporazuma o međusobnom priznanju između Izraela i PLO-a, kao i do uspostavljanja palestinske autonomije u zonama iz kojih se Izrael povukao. Sporazum iz Osla potpisali su Jicak Rabin, tada izraelski premijer, i Šimon Peres, tadašnji ministar vanjskih poslova, uz Bila Klintona. Arafat je 1994. godine zajedno s Rabinom i Peresom dobio Nobelovu nagradu za mir.

Arafat se 1. jula 1994. vratio u Gazu, gdje je proglasio uspostavu palestinske države sa glavnim gradom Jerusalimom.

Arafat je tada počeo graditi na oslobođenim teritorijama. Uspostavljene su mreže vode i električne energije, škole, bolnice i aerodrom. Arafat je 24. septembra 1995. u egipatskom gradu Taba potpisao sporazum s Rabinom, predviđajući povlačenje Izraela iz svih gradova na Zapadnoj obali, koji je potom proveden.]]> https://forum.vakat.eu/thread-689.html Tue, 03 Jan 2023 16:51:56 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-689.html Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Endeluzijska tragedija predstavlja jednu od najvećih nedaća i tragedija islamskog ummeta i vjerovatno je to jedna od najtužnijih i nabolnijih stranica u islamskoj historiji, jer je sunce islama zašlo u zemlji koju je osvjetljavalo osam stoljeća, istrijebljen je cijeli jedan muslimanski narod i uništena slavna islamska civilizacija od koje su ostale samo ruševine i sjećanja zapisana u knjigama i studijama o Endelusu, kao i u sudskim istražnim spisima i registrima španske inkvizicije.

Kada su muslimani osvojili Španiju (Endelus), zatekli su tamo kršćansko stanovništvo i određeni procenat Jevreja, prema kojima se (s tim se slaže većina muslimanskih i nemuslimanskih historičara) nisu odnosili kao osvajači i silnici koji su rušili sve pred sobom. Nisu napadali na njihovu čast, nisu im otimali i pljačkali imovinu, nisu ih prisiljavali da napuštaju svoju vjeru, već su im dali i zagarantirali sva prava i slobode.

Holandski orijentalista Reinhart Dozy (1820.-1883.), o islamskoj vlasti u Španiji, rekao je: ”Stanje kršćana pod islamskom vladavinom bilo je takvo da oni nisu imali ni približno pritužbi na muslimanske vladare u odnosu na raniju, kršćansku vlast. Arapi su bili vrlo tolerantni i nikome nisu činili nepravdu i nasilje na osnovu vjerske pripadnosti. Arapska osvajanja su, u nekim aspektima, bila pravi blagoslov za Španiju, jer su muslimani izvršili važnu društvenu revoluciju i iskorijenili mnoge bolesti koje su stoljećima harale zemljom.”

Međutim, bez obzira na sva prava i beneficije koje su uživali, španski kršćani su strpljivo čekali svoju priliku da sruše i unište tu državu i pomagali su i podržavali nastojanja kršćana izvan Endelusa da sruše islamsku vlast iako je islamska Španija bila preteča evropske renesanse i sveopćeg naučnog i kulturnog preporoda i napretka, o čemu je francuski hirurg, koji je slavu stekao kao socijalni antropolog, Robert Briffault, rekao: ”Ne postoji nijedan aspekt evropskog procvata u vrijeme renesanse koji ne vodi porijeklo od eksperimentalne naučne metode koju je Rodžer Bekon (u. 1294.) prenio od Arapa dok su bili u Andaluziji, od 800. do 1200. godine nove ere.”

I nakon osam stoljeća islamske vlasti i općeg napretka i progresa, Endelus je pao u ruke krstaša. Španjolci, predvođeni kraljevskim parom Ferdinandom i Izabelom, nisu održali zavjet da će muslimanima ostaviti slobodu, već je padom islamskog Endelusa započela jedna od najstravičnijih ljudskih tragedija u historiji: prisilno prevođenje na kršćanstvo svim sredstvima, uspostavljanje inkvizicije i istražnih crkvenih sudova koji su koristili sve metode mučenja nad muslimanima koje je izmislio sotonističko-crkveni um, uz opću medijsku kampanju, izuzetno oštre ekonomske i socijalne mjere, da bi sve to zapečatili protjerivanjem i raseljavanjem muslimana, sve dok blistavi, prelijepi i mirisni cvijet Endelus nije uvenuo i dok država Endelus – zemlja civilizacije, nauke i sveopćeg napretka, nije utonula u potpuni mrak i ostala bez muslimana.

Međutim, iako su doživjeli neopisivu katastrofu i tragediju, iako je nad njima izvršen stravičan zločin i genocid, muslimani Endelusa pokazali su nevjerovatnu veličinu, hrabrost i privrženost islamu, a što su zabilježili upravo njihovi neprijatelji i mučitelji u sudskim spisima ili inkvizitorskoj evidenciji i arhivu, kao i mnogi kršćanski historičari i naučnici, poput francuskog orijentaliste Louisa Cardaillaca koji je napisao izvanrednu studiju pod naslovom Morisques et Chrétiens – Un affrontement polémique (1492.-1640.) – Moriskosi (Mauri) i kršćani – polemičko sučeljavanje (1492.-1640.), a koju je na arapski preveo Abdul-Dželil et-Temimi pod naslovom El-Muriskijjûn el-endelusijjûn vel-mesihijjûn: el-mudžâbehetu el-džedelijje, iz koje su najviše korišteni podaci za ovaj tekst.]]> Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Endeluzijska tragedija predstavlja jednu od najvećih nedaća i tragedija islamskog ummeta i vjerovatno je to jedna od najtužnijih i nabolnijih stranica u islamskoj historiji, jer je sunce islama zašlo u zemlji koju je osvjetljavalo osam stoljeća, istrijebljen je cijeli jedan muslimanski narod i uništena slavna islamska civilizacija od koje su ostale samo ruševine i sjećanja zapisana u knjigama i studijama o Endelusu, kao i u sudskim istražnim spisima i registrima španske inkvizicije.

Kada su muslimani osvojili Španiju (Endelus), zatekli su tamo kršćansko stanovništvo i određeni procenat Jevreja, prema kojima se (s tim se slaže većina muslimanskih i nemuslimanskih historičara) nisu odnosili kao osvajači i silnici koji su rušili sve pred sobom. Nisu napadali na njihovu čast, nisu im otimali i pljačkali imovinu, nisu ih prisiljavali da napuštaju svoju vjeru, već su im dali i zagarantirali sva prava i slobode.

Holandski orijentalista Reinhart Dozy (1820.-1883.), o islamskoj vlasti u Španiji, rekao je: ”Stanje kršćana pod islamskom vladavinom bilo je takvo da oni nisu imali ni približno pritužbi na muslimanske vladare u odnosu na raniju, kršćansku vlast. Arapi su bili vrlo tolerantni i nikome nisu činili nepravdu i nasilje na osnovu vjerske pripadnosti. Arapska osvajanja su, u nekim aspektima, bila pravi blagoslov za Španiju, jer su muslimani izvršili važnu društvenu revoluciju i iskorijenili mnoge bolesti koje su stoljećima harale zemljom.”

Međutim, bez obzira na sva prava i beneficije koje su uživali, španski kršćani su strpljivo čekali svoju priliku da sruše i unište tu državu i pomagali su i podržavali nastojanja kršćana izvan Endelusa da sruše islamsku vlast iako je islamska Španija bila preteča evropske renesanse i sveopćeg naučnog i kulturnog preporoda i napretka, o čemu je francuski hirurg, koji je slavu stekao kao socijalni antropolog, Robert Briffault, rekao: ”Ne postoji nijedan aspekt evropskog procvata u vrijeme renesanse koji ne vodi porijeklo od eksperimentalne naučne metode koju je Rodžer Bekon (u. 1294.) prenio od Arapa dok su bili u Andaluziji, od 800. do 1200. godine nove ere.”

I nakon osam stoljeća islamske vlasti i općeg napretka i progresa, Endelus je pao u ruke krstaša. Španjolci, predvođeni kraljevskim parom Ferdinandom i Izabelom, nisu održali zavjet da će muslimanima ostaviti slobodu, već je padom islamskog Endelusa započela jedna od najstravičnijih ljudskih tragedija u historiji: prisilno prevođenje na kršćanstvo svim sredstvima, uspostavljanje inkvizicije i istražnih crkvenih sudova koji su koristili sve metode mučenja nad muslimanima koje je izmislio sotonističko-crkveni um, uz opću medijsku kampanju, izuzetno oštre ekonomske i socijalne mjere, da bi sve to zapečatili protjerivanjem i raseljavanjem muslimana, sve dok blistavi, prelijepi i mirisni cvijet Endelus nije uvenuo i dok država Endelus – zemlja civilizacije, nauke i sveopćeg napretka, nije utonula u potpuni mrak i ostala bez muslimana.

Međutim, iako su doživjeli neopisivu katastrofu i tragediju, iako je nad njima izvršen stravičan zločin i genocid, muslimani Endelusa pokazali su nevjerovatnu veličinu, hrabrost i privrženost islamu, a što su zabilježili upravo njihovi neprijatelji i mučitelji u sudskim spisima ili inkvizitorskoj evidenciji i arhivu, kao i mnogi kršćanski historičari i naučnici, poput francuskog orijentaliste Louisa Cardaillaca koji je napisao izvanrednu studiju pod naslovom Morisques et Chrétiens – Un affrontement polémique (1492.-1640.) – Moriskosi (Mauri) i kršćani – polemičko sučeljavanje (1492.-1640.), a koju je na arapski preveo Abdul-Dželil et-Temimi pod naslovom El-Muriskijjûn el-endelusijjûn vel-mesihijjûn: el-mudžâbehetu el-džedelijje, iz koje su najviše korišteni podaci za ovaj tekst.]]>