https://forum.vakat.eu/ Thu, 30 Apr 2026 00:24:31 +0000 MyBB https://forum.vakat.eu/thread-1365.html Mon, 25 Dec 2023 17:31:34 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1365.html Koji su motivi iza izraelskih genocidnih postupaka u Pojasu Gaze i kako dalje nakon ovoga?

Borci Hamasa su 7. oktobra probili ogradu zatvora koji je, ustvari, Pojas Gaze, pokrenuvši koordinirani napad na najmanje sedam izraelskih vojnih objekata i više od 20 okolnih stambenih zajednica. Više od 1.000 izraelskih građana – civila i vojnika – te deseci stranih državljana ubijeni su u ovom napadu. Blizu 240 osoba je zarobljeno. Uhvaćena nespremna i u rasulu, izraelska vojska je panično odgovorila na napad, neselektivno pucajući na napadnuta mjesta, ubijajući izraelske zarobljenike zajedno s borcima Hamasa. Izraelskoj vojsci bio je potreban gotovo cijeli dan da vrati izgubljenu teritoriju i osigura područje Gaze.

Nakon Hamasovog napada bez presedana, izraelski aparat za odnose s javnošću pokrenuo je kampanju dezinformacija, s ciljem podsticanja straha i bijesa, i počeo je širiti nepotvrđenu propagandu o zvjerstvima. Ova kampanja, koja uključuje priče o bebama “koje su u velikom broju obezglavljene“, “spaljene“ i “okačene na konpac za sušenje odjeće“, pomogla je preobraziti šok izraelske javnosti u genocidni tribalizam i skrenula je pažnju sa izraelskih političkih, obavještajnih i vojnih grašaka, koje su zapravo i utrle put za ovaj napad. Ova kampanja također je pomogla vladi da prikupi ključnu podršku javnosti za masovnu mobilizaciju rezervnih jedinica, koja je učinila kopnenu invaziju na Gazu punog obima mogućom.
Novi, nacionalistički jevrejski identitet

Nakon što je osigurao bezuvjetnu vojnu, političku i diplomatsku podršku svojih imperijalnih sponzora na Zapadu, ponajprije u Washingtonu, i pod izgovorom suprostavljanja Hamasu i spašavanja zarobljenika, Izrael je pokrenuo ono što je kasnije tačno opisano kao “kampanja masovnog ubijanja“ u Gazi vođena vještačkom inteligencijom. Deset sedmica kasnije veći dio Gaze je uništen, više od 20.000 Palestinaca je ubijeno, a još ih je mnogo pod ruševinama, dok svijet nastavlja posmatrati genocid koji se dešava u realnom vremenu. Analiziranje ovih događaja kroz bihevioralno-neuronaučnu prizmu moglo bi pružiti uvide u cionističku doseljeničko kolonijalnu dinamiku općenito i posebne motive iza izraelskih trenutnih genocidnih postupaka u Gazi, kao i potencijalni put naprijed.

U odgovoru na historijsku traumu, jevrejski narod nosi duboki strah od antisemitizma. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća ovaj strah, u kombinaciji s prezirom prema tlačiteljima, doveo je do formiranja autonomnih jevrejskih grupa za samoodbranu na različitim geografskim područjima. Cionizam, evropski kolonijalni pokret, prepoznao je potencijal ove dinamike. Sinkretizirao je jevrejsku čežnju za sigurnošću i samoodbranom s bjelačkim supremacističkim, mesijanističkim i fašističkim ideologijama.]]> Koji su motivi iza izraelskih genocidnih postupaka u Pojasu Gaze i kako dalje nakon ovoga?

Borci Hamasa su 7. oktobra probili ogradu zatvora koji je, ustvari, Pojas Gaze, pokrenuvši koordinirani napad na najmanje sedam izraelskih vojnih objekata i više od 20 okolnih stambenih zajednica. Više od 1.000 izraelskih građana – civila i vojnika – te deseci stranih državljana ubijeni su u ovom napadu. Blizu 240 osoba je zarobljeno. Uhvaćena nespremna i u rasulu, izraelska vojska je panično odgovorila na napad, neselektivno pucajući na napadnuta mjesta, ubijajući izraelske zarobljenike zajedno s borcima Hamasa. Izraelskoj vojsci bio je potreban gotovo cijeli dan da vrati izgubljenu teritoriju i osigura područje Gaze.

Nakon Hamasovog napada bez presedana, izraelski aparat za odnose s javnošću pokrenuo je kampanju dezinformacija, s ciljem podsticanja straha i bijesa, i počeo je širiti nepotvrđenu propagandu o zvjerstvima. Ova kampanja, koja uključuje priče o bebama “koje su u velikom broju obezglavljene“, “spaljene“ i “okačene na konpac za sušenje odjeće“, pomogla je preobraziti šok izraelske javnosti u genocidni tribalizam i skrenula je pažnju sa izraelskih političkih, obavještajnih i vojnih grašaka, koje su zapravo i utrle put za ovaj napad. Ova kampanja također je pomogla vladi da prikupi ključnu podršku javnosti za masovnu mobilizaciju rezervnih jedinica, koja je učinila kopnenu invaziju na Gazu punog obima mogućom.
Novi, nacionalistički jevrejski identitet

Nakon što je osigurao bezuvjetnu vojnu, političku i diplomatsku podršku svojih imperijalnih sponzora na Zapadu, ponajprije u Washingtonu, i pod izgovorom suprostavljanja Hamasu i spašavanja zarobljenika, Izrael je pokrenuo ono što je kasnije tačno opisano kao “kampanja masovnog ubijanja“ u Gazi vođena vještačkom inteligencijom. Deset sedmica kasnije veći dio Gaze je uništen, više od 20.000 Palestinaca je ubijeno, a još ih je mnogo pod ruševinama, dok svijet nastavlja posmatrati genocid koji se dešava u realnom vremenu. Analiziranje ovih događaja kroz bihevioralno-neuronaučnu prizmu moglo bi pružiti uvide u cionističku doseljeničko kolonijalnu dinamiku općenito i posebne motive iza izraelskih trenutnih genocidnih postupaka u Gazi, kao i potencijalni put naprijed.

U odgovoru na historijsku traumu, jevrejski narod nosi duboki strah od antisemitizma. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća ovaj strah, u kombinaciji s prezirom prema tlačiteljima, doveo je do formiranja autonomnih jevrejskih grupa za samoodbranu na različitim geografskim područjima. Cionizam, evropski kolonijalni pokret, prepoznao je potencijal ove dinamike. Sinkretizirao je jevrejsku čežnju za sigurnošću i samoodbranom s bjelačkim supremacističkim, mesijanističkim i fašističkim ideologijama.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1364.html Mon, 25 Dec 2023 17:26:19 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1364.html Ne brinite se o vremenu pobjede, već se brinite o svojoj poziciji u borbi između istine i laži

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Posmatranje bitke koja se odvija u Gazi, u blizini Kudsa, kao čisto vojnog sukoba je velika greška, te ograničeno i nepotpuno poimanje i razumijevanje posljednje Allahove objave, Kur'ana, a posebno ajeta iz sure El-Isra’.

Ono što se danas dešava na tlu Palestine, u herojskoj Gazi, nije obični vojni sukob, već je to, kako su priznale i cionističke vođe, pravi globalni vjerski rat. Jer, snage palestinskog otpora u Gazi ne suočavaju se samo sa cionističkom agresijom, već sa cjelokupnim Zapadom, Evropom i Amerikom, čije je ružno lice i dvostruke standarde razotkrila upravo Gaza, kao i lažnost njenih slogana koje je oduvijek skandirala i ponavljala. Agresija na Gazu i genocid koji cionisti uz pomoć Amerike provode u Gazi, otkrili su pravu istinu o američkim pokličima: ”Bog je ljubav!”, ”Mir na zemlji!”

Ako pažljivo učimo i proučavamo suru El-Bekare, vidjet ćemo da ona sadrži snažno upozorenje vjernicima da ne ponavljaju greške sljedbenika prethodnih objava (ehlu-l-kitab), a posebno Jevreja, koji su svoje vjerovanje i religioznost pretvorili u etničku (nacionalnu) zaslijepljenost i aroganciju, koji su sebi od teleta napravili idola i koji su se ogriješili o Božije zapovijedi. Zbog toga ih je Allah zamijenio drugim narodom kojem je dao ponos u islamu, pa su im predati ključevi Kudsa, tačnije, predati su u ruke drugom pravednom halifi, Omeru ibn Hattabu, radijallahu anhu, kao predvodniku skupine Allahovih robova koji su bili oličenje istinske pobožnosti, pravednosti, dostojanstva i morala.

Isto kao i tada, i danas će, u ovoj bitki za Gazu, za Kuds i Palestinu, pobjeda doći samo sa zaslugama poput zasluga ashaba i pravednog halife Omera ibn Hattaba.

A to znači, da bi se ostvarila pobjeda, moraju se posjedovati ključevi pobjede, a prvi i najvažniji ključ pobjede je ispravno i iskreno vjerovanje (akida).

Ako želimo znati vrijednost istinskog vjerovanja, vratimo se na trenutak u predislamsko doba i stanje Arapa prije nego što su bili prosvijetljeni svjetlom čistog islamskog vjerovanja.

Tadašnji Arapi bili su ratoborni divljaci, međusobno podijeljeni između podređenosti Bizantiji i podređenosti Perziji. Nisu imali civilizaciju, niti sistem koji bi ih ujedinio. A onda je došao islam da ispravi ”kičmu” ljudi, koji su se klanjali nekom drugom osim svom Stvoritelju, i koji su bili iscrpljeni robovanjem raznim kraljevima i tiranima. Došao je da uskladi čovjekov život sa njegovom čistom prirodom (fitrom) koja nosi pečat tevhida ili monoteizma i da ga uputi na obožavanje Jednog i Jedinog Boga, Allaha, dželle šanuhu.

Takvo vjerovanje je Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, preobrazilo od pastira ovaca koji je, kada bi ogladnio, pojeo svog idola kojeg je prethodno napravio od halve, u halifu muslimana koji je porazio Perzijance i Bizantince i srušio njihova carstva.

To je vjerovanje na koje se oslanjao slavni muslimanski vojskovođa Halid ibn Velid, radijallahu anhu, onda kada je prijetio svojim neprijateljima, riječima: ”Dolazim vam s vojskom koja voli smrt kao što vi volite život.” I kada je, nakon što su ga neki muslimani, strahujući za njegov život, upozoravali da ne ide sam noću u izviđanje terena i da se ne približava bizantijskoj vojsci koja je u toj bici imala 60 hiljada vojnika, govorio: ”Šta može 60 hiljada mrtvaca jednom živom čovjeku?!”]]> Ne brinite se o vremenu pobjede, već se brinite o svojoj poziciji u borbi između istine i laži

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Posmatranje bitke koja se odvija u Gazi, u blizini Kudsa, kao čisto vojnog sukoba je velika greška, te ograničeno i nepotpuno poimanje i razumijevanje posljednje Allahove objave, Kur'ana, a posebno ajeta iz sure El-Isra’.

Ono što se danas dešava na tlu Palestine, u herojskoj Gazi, nije obični vojni sukob, već je to, kako su priznale i cionističke vođe, pravi globalni vjerski rat. Jer, snage palestinskog otpora u Gazi ne suočavaju se samo sa cionističkom agresijom, već sa cjelokupnim Zapadom, Evropom i Amerikom, čije je ružno lice i dvostruke standarde razotkrila upravo Gaza, kao i lažnost njenih slogana koje je oduvijek skandirala i ponavljala. Agresija na Gazu i genocid koji cionisti uz pomoć Amerike provode u Gazi, otkrili su pravu istinu o američkim pokličima: ”Bog je ljubav!”, ”Mir na zemlji!”

Ako pažljivo učimo i proučavamo suru El-Bekare, vidjet ćemo da ona sadrži snažno upozorenje vjernicima da ne ponavljaju greške sljedbenika prethodnih objava (ehlu-l-kitab), a posebno Jevreja, koji su svoje vjerovanje i religioznost pretvorili u etničku (nacionalnu) zaslijepljenost i aroganciju, koji su sebi od teleta napravili idola i koji su se ogriješili o Božije zapovijedi. Zbog toga ih je Allah zamijenio drugim narodom kojem je dao ponos u islamu, pa su im predati ključevi Kudsa, tačnije, predati su u ruke drugom pravednom halifi, Omeru ibn Hattabu, radijallahu anhu, kao predvodniku skupine Allahovih robova koji su bili oličenje istinske pobožnosti, pravednosti, dostojanstva i morala.

Isto kao i tada, i danas će, u ovoj bitki za Gazu, za Kuds i Palestinu, pobjeda doći samo sa zaslugama poput zasluga ashaba i pravednog halife Omera ibn Hattaba.

A to znači, da bi se ostvarila pobjeda, moraju se posjedovati ključevi pobjede, a prvi i najvažniji ključ pobjede je ispravno i iskreno vjerovanje (akida).

Ako želimo znati vrijednost istinskog vjerovanja, vratimo se na trenutak u predislamsko doba i stanje Arapa prije nego što su bili prosvijetljeni svjetlom čistog islamskog vjerovanja.

Tadašnji Arapi bili su ratoborni divljaci, međusobno podijeljeni između podređenosti Bizantiji i podređenosti Perziji. Nisu imali civilizaciju, niti sistem koji bi ih ujedinio. A onda je došao islam da ispravi ”kičmu” ljudi, koji su se klanjali nekom drugom osim svom Stvoritelju, i koji su bili iscrpljeni robovanjem raznim kraljevima i tiranima. Došao je da uskladi čovjekov život sa njegovom čistom prirodom (fitrom) koja nosi pečat tevhida ili monoteizma i da ga uputi na obožavanje Jednog i Jedinog Boga, Allaha, dželle šanuhu.

Takvo vjerovanje je Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, preobrazilo od pastira ovaca koji je, kada bi ogladnio, pojeo svog idola kojeg je prethodno napravio od halve, u halifu muslimana koji je porazio Perzijance i Bizantince i srušio njihova carstva.

To je vjerovanje na koje se oslanjao slavni muslimanski vojskovođa Halid ibn Velid, radijallahu anhu, onda kada je prijetio svojim neprijateljima, riječima: ”Dolazim vam s vojskom koja voli smrt kao što vi volite život.” I kada je, nakon što su ga neki muslimani, strahujući za njegov život, upozoravali da ne ide sam noću u izviđanje terena i da se ne približava bizantijskoj vojsci koja je u toj bici imala 60 hiljada vojnika, govorio: ”Šta može 60 hiljada mrtvaca jednom živom čovjeku?!”]]> https://forum.vakat.eu/thread-837.html Mon, 06 Mar 2023 11:03:40 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-837.html Još od prvog dana, čim je proglašen početak ofanzive na Tripoli, Egipat se uključio u libijski sukob, stajući na stranu Khalife Haftara. No, čini se da su ciljevi Abdela Fataha al-Sisija prevazišli granice političkog saveza sa starim generalom. Također, riječ je o savezu koji se ne svodi samo na neprijateljstvo prema političkom islamu i uništavanje korektivnih pokreta koji su se našli na putu arapskim režimima.

Iako je Kairo pokazao da je sposoban reći “ne” zaljevskim prijestonicama, držeći svoju vojsku podalje od ratnog poprišta u Jemenu, odlučuje se za direktnu i snažnu intervenciju u Libiji. Imajući u vidu da to pitanje iziskuje troškove za Sisija, zbog njegove ekonomske, vojne, pa čak i političke podrške Haftaru, u čemu je onda tajna?

Potrebno je da se vratimo malo unazad kako bismo upoznali doktrinu egipatske vojske, koja je prošla kroz brojne faze, što joj je donijelo položaj, u smislu povezanosti, s vlašću koji nijedna druga vojska u regiji nije stekla. Čak se pojavila rečenica koja opisuje tu situaciju, a glasi: “Svaka zemlja ima vojsku, ali u Egiptu vojska ima državu!”
Vojska zadire u ekonomsku sferu

Dolazak Anwara Sadata na vlast i događaji koji su uslijedili nakon toga, poput prelaska Sueskog kanala i pobjede nad Izraelom, doprinijeli su tome da vojska počne dublje zadirati u ekonomsku sferu, posebno u svjetlu faze “toplog” mira s Izraelom, o čemu je i sam Sadat govorio, rekavši da je “Oktobarski rat posljednji od ratova”.

Takva situacija rezultirala je time da se egipatski generali uključe u ekonomsku sferu civilnog života nakon što su postali prisutni i u njegovom političkom dijelu, s prvim danom julske revolucije. Kao rezultat tog uplitanja, vojni establišment preuzeo je kontrolu nad proizvodnim resursima, što je dovelo do uspostavljanja nečega što se može nazvati ekonomskom imperijom.

Uporedo s tim provodila se politika otvaranja, koju je Sadat slijedio, što je dovelo do jačanja sloja privrednika i osoba bliskih predsjedničkoj palači. Dakle, Sadat, koji se suočio s teškom ekonomskom situacijom, koju je stvorila era otvaranja i kasniji sporazum s Izraelom, a potom i zategnuti odnosi s arapskim zemljama, uslijed čega je smanjena pomoć Egiptu, s novim prijateljima počeo je razgovarati o načinima postizanja uspjeha na putu rješavanja sukoba na Bliskom istoku.]]> Još od prvog dana, čim je proglašen početak ofanzive na Tripoli, Egipat se uključio u libijski sukob, stajući na stranu Khalife Haftara. No, čini se da su ciljevi Abdela Fataha al-Sisija prevazišli granice političkog saveza sa starim generalom. Također, riječ je o savezu koji se ne svodi samo na neprijateljstvo prema političkom islamu i uništavanje korektivnih pokreta koji su se našli na putu arapskim režimima.

Iako je Kairo pokazao da je sposoban reći “ne” zaljevskim prijestonicama, držeći svoju vojsku podalje od ratnog poprišta u Jemenu, odlučuje se za direktnu i snažnu intervenciju u Libiji. Imajući u vidu da to pitanje iziskuje troškove za Sisija, zbog njegove ekonomske, vojne, pa čak i političke podrške Haftaru, u čemu je onda tajna?

Potrebno je da se vratimo malo unazad kako bismo upoznali doktrinu egipatske vojske, koja je prošla kroz brojne faze, što joj je donijelo položaj, u smislu povezanosti, s vlašću koji nijedna druga vojska u regiji nije stekla. Čak se pojavila rečenica koja opisuje tu situaciju, a glasi: “Svaka zemlja ima vojsku, ali u Egiptu vojska ima državu!”
Vojska zadire u ekonomsku sferu

Dolazak Anwara Sadata na vlast i događaji koji su uslijedili nakon toga, poput prelaska Sueskog kanala i pobjede nad Izraelom, doprinijeli su tome da vojska počne dublje zadirati u ekonomsku sferu, posebno u svjetlu faze “toplog” mira s Izraelom, o čemu je i sam Sadat govorio, rekavši da je “Oktobarski rat posljednji od ratova”.

Takva situacija rezultirala je time da se egipatski generali uključe u ekonomsku sferu civilnog života nakon što su postali prisutni i u njegovom političkom dijelu, s prvim danom julske revolucije. Kao rezultat tog uplitanja, vojni establišment preuzeo je kontrolu nad proizvodnim resursima, što je dovelo do uspostavljanja nečega što se može nazvati ekonomskom imperijom.

Uporedo s tim provodila se politika otvaranja, koju je Sadat slijedio, što je dovelo do jačanja sloja privrednika i osoba bliskih predsjedničkoj palači. Dakle, Sadat, koji se suočio s teškom ekonomskom situacijom, koju je stvorila era otvaranja i kasniji sporazum s Izraelom, a potom i zategnuti odnosi s arapskim zemljama, uslijed čega je smanjena pomoć Egiptu, s novim prijateljima počeo je razgovarati o načinima postizanja uspjeha na putu rješavanja sukoba na Bliskom istoku.]]> https://forum.vakat.eu/thread-836.html Mon, 06 Mar 2023 11:00:03 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-836.html Palestinci imaju sve moguće razloge da mrze Izrael; to je naseljeničko-kolonijalna država aparthejda napravljena na ruševinama njihove domovine.

No, zašto Izrael mrzi Palestince toliko? Sadistički i sistematski ih terorizira, blokira i zatvara nakon što im preuzme kontrolu nad životima, uz negiranje njihovih osnovnih prava i sloboda.

Očiti odgovor možda nije pravi odgovor. Da, Izrael se gnuša od palestinskog nasilja i terorizma koji su pogodili više od nekoliko Izraelaca, ali to je ništa u poređenju sa sveukupnim nasiljem i državnim terorom koji je Izrael izvršio nad Palestincima, pokretanjem osvetoljubivih i preventivnih ratova kao što je to uradio proteklog vikenda.

U mojoj glavi, izraelska mržnja prema Palestincima je oblikovana i vođena kroz tri osnovna osjećaja: strah, zavist i ljutnja.
Strah

Strah je veliki faktor – može biti iracionalan, ali i instrumentaliziran.

Ne bi trebalo nikome biti iznenađenje što se Izrael i dalje boji Palestinaca iako im je odavno okupirao sve zemlje i postao moćna regionalna i nuklearna sila. Taj strah od Palestinaca nije samo fizički ili materijalni, on je egzistencijalni.

U članku „Zašto su Izraelci kukavice“, izraelski kolumnista se 2014. pitao koja vrsta društva stvara kukavičke vojnike koji pucaju na nenaoružane palestinske mladiće sa velike udaljenosti. Četiri godine kasnije, 2018. godine, bilo je zaista nevjerovatno gledati kako se izraelski vojnici kriju iza utvrđene odbrane i pucaju danima na nenaoružane demonstrante.

Izrael je u biti pobjegao iz Gaze zbog straha 2005. i nametnuo neljudsku blokadu za dva miliona ljudi koji tamo žive, a koji su većinom izbjeglice.

Izrael se boji svega što čini palestinsku upornost, palestinsko jedinstvo, palestinsku demokratiju, palestinsku poeziju, kao i svih palestinskih nacionalnih simbola, uključujući jezik, koje pokušava uniziti, te palestinske zastave koju pokušava zabraniti. Izrael se naročito boji palestinskih majki koje nose nove bebe, a naziva ih „demografskom prijetnjom“.

Jedan historičar, uz isticanje nacionalne izraelske opsesije palestinskim natalitetom, upozorio je prije 12 godina da je demografija prijetnja opstanku jevrejske države jednako kao nuklearni Iran, na primjer, jer on smatra kako bi Palestinci do 2040. ili 2050. mogli postati većina.

Strah je također ključan za državu-kasarnu poput Izraela koji je poznat kao „vojska uz koju dolazi država“. U knjizi u kojoj sumira višedecenijsko iskustvo u Izraelu, američki novinar navodi kako: „današnja vlada potiče strahove, koji su većinom izmišljeni ili barem nevjerovatno pretjerani, i predstavlja Izrael kao izoliranu, usamljenu, malu državu kojoj se prijeti, koja se stalno brani i koja stalno prati na nove znakove mržnje bilo gdje, jedva čekajući da pretjerano reagira“.

Zaključak, strah stvara mržnju jer, kako je još jedan izraelski posmatrač rekao, država koja se stalno boji ne može biti slobodna, država koja je oblikovana militantnim mesijanizmom i ružnim rasizmom prema domorodačkom narodu tog područja, ne može biti ni zaista nezavisna.]]> Palestinci imaju sve moguće razloge da mrze Izrael; to je naseljeničko-kolonijalna država aparthejda napravljena na ruševinama njihove domovine.

No, zašto Izrael mrzi Palestince toliko? Sadistički i sistematski ih terorizira, blokira i zatvara nakon što im preuzme kontrolu nad životima, uz negiranje njihovih osnovnih prava i sloboda.

Očiti odgovor možda nije pravi odgovor. Da, Izrael se gnuša od palestinskog nasilja i terorizma koji su pogodili više od nekoliko Izraelaca, ali to je ništa u poređenju sa sveukupnim nasiljem i državnim terorom koji je Izrael izvršio nad Palestincima, pokretanjem osvetoljubivih i preventivnih ratova kao što je to uradio proteklog vikenda.

U mojoj glavi, izraelska mržnja prema Palestincima je oblikovana i vođena kroz tri osnovna osjećaja: strah, zavist i ljutnja.
Strah

Strah je veliki faktor – može biti iracionalan, ali i instrumentaliziran.

Ne bi trebalo nikome biti iznenađenje što se Izrael i dalje boji Palestinaca iako im je odavno okupirao sve zemlje i postao moćna regionalna i nuklearna sila. Taj strah od Palestinaca nije samo fizički ili materijalni, on je egzistencijalni.

U članku „Zašto su Izraelci kukavice“, izraelski kolumnista se 2014. pitao koja vrsta društva stvara kukavičke vojnike koji pucaju na nenaoružane palestinske mladiće sa velike udaljenosti. Četiri godine kasnije, 2018. godine, bilo je zaista nevjerovatno gledati kako se izraelski vojnici kriju iza utvrđene odbrane i pucaju danima na nenaoružane demonstrante.

Izrael je u biti pobjegao iz Gaze zbog straha 2005. i nametnuo neljudsku blokadu za dva miliona ljudi koji tamo žive, a koji su većinom izbjeglice.

Izrael se boji svega što čini palestinsku upornost, palestinsko jedinstvo, palestinsku demokratiju, palestinsku poeziju, kao i svih palestinskih nacionalnih simbola, uključujući jezik, koje pokušava uniziti, te palestinske zastave koju pokušava zabraniti. Izrael se naročito boji palestinskih majki koje nose nove bebe, a naziva ih „demografskom prijetnjom“.

Jedan historičar, uz isticanje nacionalne izraelske opsesije palestinskim natalitetom, upozorio je prije 12 godina da je demografija prijetnja opstanku jevrejske države jednako kao nuklearni Iran, na primjer, jer on smatra kako bi Palestinci do 2040. ili 2050. mogli postati većina.

Strah je također ključan za državu-kasarnu poput Izraela koji je poznat kao „vojska uz koju dolazi država“. U knjizi u kojoj sumira višedecenijsko iskustvo u Izraelu, američki novinar navodi kako: „današnja vlada potiče strahove, koji su većinom izmišljeni ili barem nevjerovatno pretjerani, i predstavlja Izrael kao izoliranu, usamljenu, malu državu kojoj se prijeti, koja se stalno brani i koja stalno prati na nove znakove mržnje bilo gdje, jedva čekajući da pretjerano reagira“.

Zaključak, strah stvara mržnju jer, kako je još jedan izraelski posmatrač rekao, država koja se stalno boji ne može biti slobodna, država koja je oblikovana militantnim mesijanizmom i ružnim rasizmom prema domorodačkom narodu tog područja, ne može biti ni zaista nezavisna.]]> https://forum.vakat.eu/thread-807.html Tue, 07 Feb 2023 19:14:52 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-807.html Pripremio : Mithad R. Ćeman, prof.

Kada govorimo o historiji širenja islama, neminovno izučavamo državne sisteme i uređenja koji su predstavljali branik islama i muslimana. Najprije je to bio poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zatim četverica pravednih halifa, Emevije, Abasije i na kraju Osmanlije, od kojih smo mi i primili islam.

Osmanlijska država postojala je od 1299. pa sve do 1922. Na vrhuncu svog postojanja prostirala se od Perzije i Egipta na jugu do Mađarske na sjeveru, i na moru od Tunisa do Krima, i obuhvatala je 5.500,000 km2, koje se protežu na 42 sadašnje države.

Stanovnici mnogih od tih država još prije Turaka baštinili su islam kao svoju vjeru, a, uz veliku rezervu i ako bih se usudio reći, pod Turcima su samo tri nova naroda postala dio islamskog ummeta: Pomaci, Albanci i Bošnjaci. Naravno, mnogi pripadnici drugih naroda primali su islam, ali su povlačenjem Osmanlija bili prinuđeni da napuste svoj životni prostor. Takav slučaj je bio i sa muslimanima Mađarske, kada je 1680. desetine hiljada muslimana naselilo Bosnu; također gubitkom Like i Slavonije na hiljade muslimana naselilo je Bosanski pašaluk. Dostupne informacije govore o preko stotinu hiljada muslimana koji su istjerani iz pograničnih područja i naselili se u Bosni.

Čudo našeg opstanka može se pojmiti tek poslije uvida u obim muslimanskog stradanja. Tokom 19. vijeka više od 50% stanovništva Balkana sačinjavali su muslimani. Stagnacijom i povlačenjem Osmanskog carstva, na ovim prostorima ubijeno je oko 160 hiljada muslimana dok broj raseljenih možemo samo nagađati. Samo tokom Drugog svjetskog rata, na teritoriji tadašnje Jugoslavije, ubijeno je 8,7% muslimana.

Naše prisustvo govori o našoj dubokoj povezanosti sa ovim prostorima, a munare i javni ezani o našoj kolektivoj pripadnosti islamu. Da bismo znali ko smo, da bismo sačuvali svoj identitet, moramo imati kontinuitet sjećanja o sebi. Ovim tekstom istražujemo kako smo postali to što jesmo, odnosno kako su Bošnjaci postali dio porodice koja se zove muslimani.
Prva naselja i prvi narod ovih prostora

Arheološki nalazi pronađeni u sjevernoj i srednjoj Bosni pokazuju da su se ljudi naselili na bosanskohercegovački prostor još u razdoblju starijeg kamenog doba (paleolitu), dok su prvi stanovnici Bosne i Hercegovine, kojima znamo ime, Iliri. Oni će napraviti jaku državu na čijem se čelu nalazila kraljica Tauta. Rimljani su 167. godine stare ere, tokom Trećeg ilirskog rata, uspjeli da skrše jaku flotu koju je država posjedovala, ali to nije bio kraj sukobima sa ilirskim plemenima s bosanskohercegovačkog prostora. Od mnogobrojnih ustanaka koji su slijedili najpoznatiji je Botonov koji je okupljao 200.000 ustanika ovih prostora. Ugušen je poslije tri godine za šta su utrošena ogromna materijalna sredstva uz velike ljudske žrtve. Smatra se da su posljednji otpor ustanici pružili u današnjem Vranduku kod Zenice.

Tokom rimske Bosne i Hercegovine došlo je do velike eksploatacije ruda, a posebno zlata. Navodi se podatak da su u vrijeme cara Nerona (1. stoljeće n. e.) samo u jednom danu ovdašnji rudnici donosili po 17 kg zlata. Prirodna bogatstva nisu se iscrpila ni hiljadu i pet stotina godina poslije toga. Nakon osmanlijskog osvajanja Bosne nađeno je “toliko blaga i bogatstva da se izbrojati nije moglo”. U Bobovcu, prijestolnici bosanskih kraljeva, Turci su, između ostalog, zaplijenili i milion dukata. Turski historičar Dursu-beg, koji je pratio Mehmeda II el-Fatiha, zadivljen opsegom rudne proizvodnje, doslovno je zapisao da je Bosna “zemlja zlata i srebra”.

Što se tiče vjere, vrhovno ilirsko božanstvo zvalo se Silven, kojeg su smatrali zaštitnikom pastira, stada i šuma. Vrhovno žensko božanstvo bila je Dijana, dok se u sjeverozapadnoj Bosni najviše poštovalo božanstvo koje su nazivali Bind. S obzirom na to da je bosanskohercegovačko područje tokom vladavine Rimljana naselilo razno stanovništvo, bile su prisutne razne vjere. Bilo je četrdesetak raznih vjera, a obožavana su pedeset dva božanstva.

Viševjekovna komunikacija sa okolnim slavenskim susjedima, dovela je do toga da je Bosna toliko slavenizirana da se doimala kao tipična slavenska zemlja. Mada, mnoga istraživanja tokom prošlog vijeka pokazala su da je kod Bošnjaka veliki postotak neslavenske antropološke crte, što govori da je veliki dio bosanskohercegovačkog stanovništva do danas sačuvao svoje predslavenske (ilirske) antropološke osobine.

Najvažniji događaj za Bosnu jeste stvaranje njene države, što se desilo tokom 8. stoljeća, dok se vladari Bosne počinju redovnije spominjati od 10. stoljeća. Bosna je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja više od hiljade godina ima nepromijenjene geografske, historijske i političke granice. Njen geografski položaj i omeđenost rijekama: Sava na sjeveru, Una na zapadu, Drina na istoku, a more na jugu, doprinijelo je tome.

Svi koji su dolazili u dodir s Bošnjanima iznose jedinstven sud i ističu njihovu dobrotu, poštenje i pravičnost. Smatra se da je to utjecaj učenja bogumilske vjere, a zbog tih osobina savremenici su ih nazivali Dobrim Bošnjanima. (Informacije iznesene u ovom dijelu teksta u sažetku su prenijete iz knjige Pregled historije Bosne, dr. Envera Imamovića)]]> Pripremio : Mithad R. Ćeman, prof.

Kada govorimo o historiji širenja islama, neminovno izučavamo državne sisteme i uređenja koji su predstavljali branik islama i muslimana. Najprije je to bio poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zatim četverica pravednih halifa, Emevije, Abasije i na kraju Osmanlije, od kojih smo mi i primili islam.

Osmanlijska država postojala je od 1299. pa sve do 1922. Na vrhuncu svog postojanja prostirala se od Perzije i Egipta na jugu do Mađarske na sjeveru, i na moru od Tunisa do Krima, i obuhvatala je 5.500,000 km2, koje se protežu na 42 sadašnje države.

Stanovnici mnogih od tih država još prije Turaka baštinili su islam kao svoju vjeru, a, uz veliku rezervu i ako bih se usudio reći, pod Turcima su samo tri nova naroda postala dio islamskog ummeta: Pomaci, Albanci i Bošnjaci. Naravno, mnogi pripadnici drugih naroda primali su islam, ali su povlačenjem Osmanlija bili prinuđeni da napuste svoj životni prostor. Takav slučaj je bio i sa muslimanima Mađarske, kada je 1680. desetine hiljada muslimana naselilo Bosnu; također gubitkom Like i Slavonije na hiljade muslimana naselilo je Bosanski pašaluk. Dostupne informacije govore o preko stotinu hiljada muslimana koji su istjerani iz pograničnih područja i naselili se u Bosni.

Čudo našeg opstanka može se pojmiti tek poslije uvida u obim muslimanskog stradanja. Tokom 19. vijeka više od 50% stanovništva Balkana sačinjavali su muslimani. Stagnacijom i povlačenjem Osmanskog carstva, na ovim prostorima ubijeno je oko 160 hiljada muslimana dok broj raseljenih možemo samo nagađati. Samo tokom Drugog svjetskog rata, na teritoriji tadašnje Jugoslavije, ubijeno je 8,7% muslimana.

Naše prisustvo govori o našoj dubokoj povezanosti sa ovim prostorima, a munare i javni ezani o našoj kolektivoj pripadnosti islamu. Da bismo znali ko smo, da bismo sačuvali svoj identitet, moramo imati kontinuitet sjećanja o sebi. Ovim tekstom istražujemo kako smo postali to što jesmo, odnosno kako su Bošnjaci postali dio porodice koja se zove muslimani.
Prva naselja i prvi narod ovih prostora

Arheološki nalazi pronađeni u sjevernoj i srednjoj Bosni pokazuju da su se ljudi naselili na bosanskohercegovački prostor još u razdoblju starijeg kamenog doba (paleolitu), dok su prvi stanovnici Bosne i Hercegovine, kojima znamo ime, Iliri. Oni će napraviti jaku državu na čijem se čelu nalazila kraljica Tauta. Rimljani su 167. godine stare ere, tokom Trećeg ilirskog rata, uspjeli da skrše jaku flotu koju je država posjedovala, ali to nije bio kraj sukobima sa ilirskim plemenima s bosanskohercegovačkog prostora. Od mnogobrojnih ustanaka koji su slijedili najpoznatiji je Botonov koji je okupljao 200.000 ustanika ovih prostora. Ugušen je poslije tri godine za šta su utrošena ogromna materijalna sredstva uz velike ljudske žrtve. Smatra se da su posljednji otpor ustanici pružili u današnjem Vranduku kod Zenice.

Tokom rimske Bosne i Hercegovine došlo je do velike eksploatacije ruda, a posebno zlata. Navodi se podatak da su u vrijeme cara Nerona (1. stoljeće n. e.) samo u jednom danu ovdašnji rudnici donosili po 17 kg zlata. Prirodna bogatstva nisu se iscrpila ni hiljadu i pet stotina godina poslije toga. Nakon osmanlijskog osvajanja Bosne nađeno je “toliko blaga i bogatstva da se izbrojati nije moglo”. U Bobovcu, prijestolnici bosanskih kraljeva, Turci su, između ostalog, zaplijenili i milion dukata. Turski historičar Dursu-beg, koji je pratio Mehmeda II el-Fatiha, zadivljen opsegom rudne proizvodnje, doslovno je zapisao da je Bosna “zemlja zlata i srebra”.

Što se tiče vjere, vrhovno ilirsko božanstvo zvalo se Silven, kojeg su smatrali zaštitnikom pastira, stada i šuma. Vrhovno žensko božanstvo bila je Dijana, dok se u sjeverozapadnoj Bosni najviše poštovalo božanstvo koje su nazivali Bind. S obzirom na to da je bosanskohercegovačko područje tokom vladavine Rimljana naselilo razno stanovništvo, bile su prisutne razne vjere. Bilo je četrdesetak raznih vjera, a obožavana su pedeset dva božanstva.

Viševjekovna komunikacija sa okolnim slavenskim susjedima, dovela je do toga da je Bosna toliko slavenizirana da se doimala kao tipična slavenska zemlja. Mada, mnoga istraživanja tokom prošlog vijeka pokazala su da je kod Bošnjaka veliki postotak neslavenske antropološke crte, što govori da je veliki dio bosanskohercegovačkog stanovništva do danas sačuvao svoje predslavenske (ilirske) antropološke osobine.

Najvažniji događaj za Bosnu jeste stvaranje njene države, što se desilo tokom 8. stoljeća, dok se vladari Bosne počinju redovnije spominjati od 10. stoljeća. Bosna je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja više od hiljade godina ima nepromijenjene geografske, historijske i političke granice. Njen geografski položaj i omeđenost rijekama: Sava na sjeveru, Una na zapadu, Drina na istoku, a more na jugu, doprinijelo je tome.

Svi koji su dolazili u dodir s Bošnjanima iznose jedinstven sud i ističu njihovu dobrotu, poštenje i pravičnost. Smatra se da je to utjecaj učenja bogumilske vjere, a zbog tih osobina savremenici su ih nazivali Dobrim Bošnjanima. (Informacije iznesene u ovom dijelu teksta u sažetku su prenijete iz knjige Pregled historije Bosne, dr. Envera Imamovića)]]> https://forum.vakat.eu/thread-805.html Tue, 07 Feb 2023 18:37:19 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-805.html Piše: Osman Smajlović (Ummul-Qura, Mekka Mukerrema)

U posljednih nekoliko sedmica svjedoci smo značajnih i velikih događaja i promjena u islamskom svijetu, naročito u Tunisu i Egiptu, s tim da postoji velika mogućnost da se prenesu i na druge islamske države. U različitim sredstvima informiranja spomenuti događaji definirani su i nazvani na različite načine, zavisno od samoga pogleda na njih i uloge islama u životu osoba koje se bave tim događajima.

U ovome tekstu ne želim da analiziram šerijatski propis vezan za te događaje, jer to pripada učenjacima islamskoga ummeta, nego želim ukazati na neke najvažnije pouke i poruke tih istih događaja, jer nas je Uzvišeni Allah podstakao da spoznamo ono što je zadesilo prethodne narode: “Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 137)

Allahova svemoć

Svima nama dobro je poznata Allahova moć koja ne poznaje granice i za Njega ništa nije nemoguće: “…jer Allah sve može” (prijevod značenja El-Bekare, 20) Njegova naredba mora se ostvariti i dešava se na sljedeći način: “On je Stvoritelj nebesa i Zemlje, i kada nešto odluči, za to samo rekne: ‘Budi’ – i ono bude” (prijevod značenja El-Bekare, 117) Iako su ove činjenice poznate velikoj većini muslimana, nekako se izgube u svakodnevnom životu i tretiranju događajima koji ih okružuju. Vladar zaboravi da mu je Uzvišeni Allah dao vlast na zemlji i naredio mu da vlada prema Njegovim naredbama i zakonima.

Ponaša se kao da nije u okvirima Allahove svemoći i odaje se dunjalučkim strastima i prohtjevima ne obraćajući pažnju na Dan polaganja računa, i na taj način dovodi svoje podanike u jadno stanje. S druge strane, podanici zaborave da je iznad vladara Allah koji je svemoćan i da ga riječi “budi” može u treptaj oka lišiti vlasti i svih dunjalučkih privilegija i uživanja. Zaborave u svojim pokušajima mijenjanja vladara da se obrate Istinskom i Jedinome Vladaru i potraže Njegovu pomoć.

U takvom stanju dolazi do izražaja Allahova svemoć i neposlušni vladar bude protjeran, prisiljen na ostavljanje vlasti i tada mu ne pomaže njegova pokorna vojska i policija. Zahtjevi podanika ostvare se u vremenu i na mjestu kada i oni sami u potpunosti ne vjeruju u njihovo ostvarivanje. Da bismo lakše uvidjeli Allahovu svemoć u ovim događajima, pokušajmo sebi odgovoriti da li je bilo moguće srušiti komunistički režim u bivšoj Jugoslaviji u njegovo najbolje vrijeme?]]> Piše: Osman Smajlović (Ummul-Qura, Mekka Mukerrema)

U posljednih nekoliko sedmica svjedoci smo značajnih i velikih događaja i promjena u islamskom svijetu, naročito u Tunisu i Egiptu, s tim da postoji velika mogućnost da se prenesu i na druge islamske države. U različitim sredstvima informiranja spomenuti događaji definirani su i nazvani na različite načine, zavisno od samoga pogleda na njih i uloge islama u životu osoba koje se bave tim događajima.

U ovome tekstu ne želim da analiziram šerijatski propis vezan za te događaje, jer to pripada učenjacima islamskoga ummeta, nego želim ukazati na neke najvažnije pouke i poruke tih istih događaja, jer nas je Uzvišeni Allah podstakao da spoznamo ono što je zadesilo prethodne narode: “Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 137)

Allahova svemoć

Svima nama dobro je poznata Allahova moć koja ne poznaje granice i za Njega ništa nije nemoguće: “…jer Allah sve može” (prijevod značenja El-Bekare, 20) Njegova naredba mora se ostvariti i dešava se na sljedeći način: “On je Stvoritelj nebesa i Zemlje, i kada nešto odluči, za to samo rekne: ‘Budi’ – i ono bude” (prijevod značenja El-Bekare, 117) Iako su ove činjenice poznate velikoj većini muslimana, nekako se izgube u svakodnevnom životu i tretiranju događajima koji ih okružuju. Vladar zaboravi da mu je Uzvišeni Allah dao vlast na zemlji i naredio mu da vlada prema Njegovim naredbama i zakonima.

Ponaša se kao da nije u okvirima Allahove svemoći i odaje se dunjalučkim strastima i prohtjevima ne obraćajući pažnju na Dan polaganja računa, i na taj način dovodi svoje podanike u jadno stanje. S druge strane, podanici zaborave da je iznad vladara Allah koji je svemoćan i da ga riječi “budi” može u treptaj oka lišiti vlasti i svih dunjalučkih privilegija i uživanja. Zaborave u svojim pokušajima mijenjanja vladara da se obrate Istinskom i Jedinome Vladaru i potraže Njegovu pomoć.

U takvom stanju dolazi do izražaja Allahova svemoć i neposlušni vladar bude protjeran, prisiljen na ostavljanje vlasti i tada mu ne pomaže njegova pokorna vojska i policija. Zahtjevi podanika ostvare se u vremenu i na mjestu kada i oni sami u potpunosti ne vjeruju u njihovo ostvarivanje. Da bismo lakše uvidjeli Allahovu svemoć u ovim događajima, pokušajmo sebi odgovoriti da li je bilo moguće srušiti komunistički režim u bivšoj Jugoslaviji u njegovo najbolje vrijeme?]]> https://forum.vakat.eu/thread-786.html Mon, 06 Feb 2023 15:21:00 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-786.html
U slučaju iz 1933. godine propagandni spektakl spaljivanja knjiga se tonom i slikom savršeno uklapao u ono šta su temelji nacizma i fašizma. To je bio i simboličan uvod u ono što je uslijedilo – sistemski progon Jevreja.

Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se 27. januara, i to od 2005. godine kada je usvojena rezolucija Generalne skupštine UN-a. U toj organizaciji je, ove godine, tema obilježavanja znakovito nazvana “Dom i pripadanje”. Sam datum je vezan za oslobođenje 7.500 preživjelih zatočenika logora Aušvic, jednog od najzloglasnijih nacističkih logora. Žrtve holokausta su bili oni koji se nisu uklapali u nacističku rasističku ideologiju. A njihovo stradanje nije počelo s Drugim svjetskim ratom, nego godinama ranije.

Nacisti na vlast u Njemačkoj dolaze 1933. godine. Ideologiju na kojoj su utemeljeni počinju pretvarati u stvarnost. Evropski narodi su u fatalnoj ignoranciji gledali uspon antisemitizma i rasizma. Obećanja o kruhu i radu njemačkom narodu su ubrzo stavljena u drugi plan, a nacistička propaganda se bjesomučno obrušila na Jevreje, gurajući Evropu u mrak i oslobađajući nezamislivo zlo. Jevreji su označeni kao prvi uzrok problema u nacističkoj Njemačkoj i neprijatelji broj jedan. U 1933. godini postaje dozvoljeno sve ono što će njih, a kasnije i druge, učiniti žrtvama u holokaustu.

Na govoru mržnje, i drugim djelima počinjenim iz mržnje, nacisti su pripremili desetine hiljada onih koji su počinili najstrašnije zločine protiv čovječnosti. Da bi u tome uspjeli, korak po korak su provodili agresivnu propagandu i mjere protiv jevrejskog stanovništva: dehumaniziranje, bojkot, zastrašivanja, hapšenja.

U vrlo širok arsenal mjera nacističkih ideologa, već u maju te 1933. godine, uključeno je i izvedeno, kao studentska akcija, javno spaljivanje knjiga jevrejskih i drugih nepodobnih autora. Pored efekta zastrašivanja, fenomen spaljivanja knjiga je imao i simbolično značenje, ono koje su ideolozi nacizma nazivali “pročišćavanje ne-njemačkog duha” i “predavanje plamenu zlih duhova prošlosti”. Ne podsjeća li ovo zlokobno na doktrinu današnjih evropskih desničara, a sve češće i desnog centra, o očuvanju “našeg načina života”?!

U slučaju iz 1933. godine propagandni spektakl spaljivanja knjiga se tonom i slikom savršeno uklapao u ono šta su temelji nacizma i fašizma. To je bio i simboličan uvod u ono što je uslijedilo – sistemski progon Jevreja

Pročišćavanje vatrom duh je paganizma. Simbolika ovog fenomena je važna, šalje jasnu poruku. Kadgod se taj ritual upotrijebi kao alat za širenje mržnje, bez obzira na razloge i opravdanja, dovodi do uznemiravanja. Ritualni karakter čina je ustvari spektakularno pokazivanje moći. I baš zbog te simbolike muslimani ne mogu biti ravnodušni na, posljednjih godina učestalo, javno spaljivanje mushafa. Ovaj čin se u pravilu razumijeva kao simbolički napad na uvjerenja i vrijednosti muslimana u službi širenja straha. Poseban element je i simboličko povezivanje ovog djela iz mržnje s onima koje su nacisti činili, a to niko ne može zanemariti i toga su izvođači vrlo svjesni.

Iako je to redovno čin pojedinca ili manje grupe, u odabiru onoga šta i kako se uništava leži poruka koja, zbog svega što historija svjedoči, stvara tjeskobu i može imati dalekosežne posljedice. Izostanak snažne kritike i, još gore, sankcija ovakvim incidentima daju manipulativni zamah i potpiruju plamen mržnje. I sve to pod krinkom slobode govora. Evropski zvaničnici ne mogu ili neće da vide da se spaljenim mushafima otvara put za spaljivanje iluzija o Evropi kao mjestu na kojem svi ljudi jednako vrijede bez obzira na identitarne odrednice.]]>
U slučaju iz 1933. godine propagandni spektakl spaljivanja knjiga se tonom i slikom savršeno uklapao u ono šta su temelji nacizma i fašizma. To je bio i simboličan uvod u ono što je uslijedilo – sistemski progon Jevreja.

Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se 27. januara, i to od 2005. godine kada je usvojena rezolucija Generalne skupštine UN-a. U toj organizaciji je, ove godine, tema obilježavanja znakovito nazvana “Dom i pripadanje”. Sam datum je vezan za oslobođenje 7.500 preživjelih zatočenika logora Aušvic, jednog od najzloglasnijih nacističkih logora. Žrtve holokausta su bili oni koji se nisu uklapali u nacističku rasističku ideologiju. A njihovo stradanje nije počelo s Drugim svjetskim ratom, nego godinama ranije.

Nacisti na vlast u Njemačkoj dolaze 1933. godine. Ideologiju na kojoj su utemeljeni počinju pretvarati u stvarnost. Evropski narodi su u fatalnoj ignoranciji gledali uspon antisemitizma i rasizma. Obećanja o kruhu i radu njemačkom narodu su ubrzo stavljena u drugi plan, a nacistička propaganda se bjesomučno obrušila na Jevreje, gurajući Evropu u mrak i oslobađajući nezamislivo zlo. Jevreji su označeni kao prvi uzrok problema u nacističkoj Njemačkoj i neprijatelji broj jedan. U 1933. godini postaje dozvoljeno sve ono što će njih, a kasnije i druge, učiniti žrtvama u holokaustu.

Na govoru mržnje, i drugim djelima počinjenim iz mržnje, nacisti su pripremili desetine hiljada onih koji su počinili najstrašnije zločine protiv čovječnosti. Da bi u tome uspjeli, korak po korak su provodili agresivnu propagandu i mjere protiv jevrejskog stanovništva: dehumaniziranje, bojkot, zastrašivanja, hapšenja.

U vrlo širok arsenal mjera nacističkih ideologa, već u maju te 1933. godine, uključeno je i izvedeno, kao studentska akcija, javno spaljivanje knjiga jevrejskih i drugih nepodobnih autora. Pored efekta zastrašivanja, fenomen spaljivanja knjiga je imao i simbolično značenje, ono koje su ideolozi nacizma nazivali “pročišćavanje ne-njemačkog duha” i “predavanje plamenu zlih duhova prošlosti”. Ne podsjeća li ovo zlokobno na doktrinu današnjih evropskih desničara, a sve češće i desnog centra, o očuvanju “našeg načina života”?!

U slučaju iz 1933. godine propagandni spektakl spaljivanja knjiga se tonom i slikom savršeno uklapao u ono šta su temelji nacizma i fašizma. To je bio i simboličan uvod u ono što je uslijedilo – sistemski progon Jevreja

Pročišćavanje vatrom duh je paganizma. Simbolika ovog fenomena je važna, šalje jasnu poruku. Kadgod se taj ritual upotrijebi kao alat za širenje mržnje, bez obzira na razloge i opravdanja, dovodi do uznemiravanja. Ritualni karakter čina je ustvari spektakularno pokazivanje moći. I baš zbog te simbolike muslimani ne mogu biti ravnodušni na, posljednjih godina učestalo, javno spaljivanje mushafa. Ovaj čin se u pravilu razumijeva kao simbolički napad na uvjerenja i vrijednosti muslimana u službi širenja straha. Poseban element je i simboličko povezivanje ovog djela iz mržnje s onima koje su nacisti činili, a to niko ne može zanemariti i toga su izvođači vrlo svjesni.

Iako je to redovno čin pojedinca ili manje grupe, u odabiru onoga šta i kako se uništava leži poruka koja, zbog svega što historija svjedoči, stvara tjeskobu i može imati dalekosežne posljedice. Izostanak snažne kritike i, još gore, sankcija ovakvim incidentima daju manipulativni zamah i potpiruju plamen mržnje. I sve to pod krinkom slobode govora. Evropski zvaničnici ne mogu ili neće da vide da se spaljenim mushafima otvara put za spaljivanje iluzija o Evropi kao mjestu na kojem svi ljudi jednako vrijede bez obzira na identitarne odrednice.]]> https://forum.vakat.eu/thread-759.html Mon, 16 Jan 2023 12:18:45 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-759.html Kada su Ujguri postali muslimani i kakav je islamski propis u vezi njihove predaje Kini?

Piše: dr. Muhamed es-Sagir / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Turkestan je mješavina dvije riječi “Turk” i “Stan” što znači: zemlja Turaka. To je ogromna regija u centralnoj Aziji podijeljena planinama na dva dijela: Istočni Turkestan i Zapadni Turkestan. Što se tiče Istočnog Turkestana, njega je okupirala Kina i promijenila mu ime u ”Xinjiang” što znači nova kolonija.

Zapadni Turkestan uključuje pet novih nezavisnih muslimanskih republika nastalih nakon raspada Sovjetskog Saveza: Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan i Kirgistan, čiji su narodi turskog prijekla. Neki brkaju Turke i Osmanlije, jer je Turčin nacionalno ime, kao Arapi i Perzijanci, a Osmanlije su ogranak Turaka kao i drugi, poput Uzbeka i Tadžika, pa je svaki Osmanlija Turčin, a svaki Turčin nije Osmanlija.

Stanovništvo Istočnog Turkestana, prema podacima kineske vlade, broji oko 21 milion stanovnika, od kojih su 11 miliona muslimani koji pripadaju ujgurskoj etničkoj skupini, te neke druge manjine poput Kazaha, Kirgiza, Tatara, Uzbeka i Tadžika.

Istočni Turkestan na sjeverozapadu graniči sa tri muslimanske republike: Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom, na jugu sa: Afganistanom, Pakistanom i Indijom, a na istoku sa Tibetom. Površina mu je oko 1.664.000 km2, i nalazi se na devetnaestom mjestu među državama svijeta u pogledu površine. Njegova površina je tri puta veća od Francuske i čini jednu petinu ukupne površine Kine.

Dolazak islama

Početak dolaska islama u Turkestan veže se za vrijeme hilafeta hazreti Osmana, radijallahu anhu, u čemu je glavnu ulogu imao ashab Hakem ibn Amr el-Gifari, ali je pravo osvajanje tog dijela svijeta bilo u doba emevijskog halife Abdul-Melika ibn Mervana i njegovog slavnog komandanta Kutejbe ibn Muslima el-Bahilija koji je upravljao regijom Turkestana u periodu od 702.-712./83.-94. h.g., i širio islam među tamošnjim stanovništvom, a nakon pada emevijskog hilafeta, Turkestanom su upravljale abasijske halife. U periodima slabosti abasijskog hilafeta, u tom regionu došlo je do formiranja malih nezavisnih država, a zatim su njime vladali Mongoli nakon što je Džingis-kan uništio državu Havarizm, 1231. godine (628. h.g.).

Turkestan je bogat ugljem i njegove rezerve čine polovinu kineskih rezervi uglja, zatim plodnim poljoprivrednim zemljištem i ogromnim vodenim potencijalom. Iz turkestanske zemlje izvlači se i eksploatira oko 118 vrsta ruda i plemenitih metala od 148 vrsta koje proizvodi cijela Kina. Stoga je Kina željela da ga okupira i pripoji nakon završetka Drugog svjetskog rata i uspostavljanja komunističkog režima predvođenog Mao Cedungom koji je sa svojim snagama preuzeo kontrolu nad Istočnim Turkestanom 1949. godine, kada je komunistička vlada počela da konfiskuje muslimanska imanja i ograničava im poslove i rad.

Kineska vlada je izdala nekoliko zakona kako bi ograničila Ujgure, kao muslimansku većinu, te zabranila ženama pod hidžabom korištenje javnog prevoza i ulaska u državne službe. Prema izvještajima, kineske vlasti su naredile Ujgurima da predaju primjerke Kur'ana, serdžade i druge vjerske stvari, inače će se suočiti sa drakonskim kaznama – prema pisanju britanskog Independenta -, a na osnovu ujgurskih izvora iz 2017. godine.]]> Kada su Ujguri postali muslimani i kakav je islamski propis u vezi njihove predaje Kini?

Piše: dr. Muhamed es-Sagir / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Turkestan je mješavina dvije riječi “Turk” i “Stan” što znači: zemlja Turaka. To je ogromna regija u centralnoj Aziji podijeljena planinama na dva dijela: Istočni Turkestan i Zapadni Turkestan. Što se tiče Istočnog Turkestana, njega je okupirala Kina i promijenila mu ime u ”Xinjiang” što znači nova kolonija.

Zapadni Turkestan uključuje pet novih nezavisnih muslimanskih republika nastalih nakon raspada Sovjetskog Saveza: Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan i Kirgistan, čiji su narodi turskog prijekla. Neki brkaju Turke i Osmanlije, jer je Turčin nacionalno ime, kao Arapi i Perzijanci, a Osmanlije su ogranak Turaka kao i drugi, poput Uzbeka i Tadžika, pa je svaki Osmanlija Turčin, a svaki Turčin nije Osmanlija.

Stanovništvo Istočnog Turkestana, prema podacima kineske vlade, broji oko 21 milion stanovnika, od kojih su 11 miliona muslimani koji pripadaju ujgurskoj etničkoj skupini, te neke druge manjine poput Kazaha, Kirgiza, Tatara, Uzbeka i Tadžika.

Istočni Turkestan na sjeverozapadu graniči sa tri muslimanske republike: Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom, na jugu sa: Afganistanom, Pakistanom i Indijom, a na istoku sa Tibetom. Površina mu je oko 1.664.000 km2, i nalazi se na devetnaestom mjestu među državama svijeta u pogledu površine. Njegova površina je tri puta veća od Francuske i čini jednu petinu ukupne površine Kine.

Dolazak islama

Početak dolaska islama u Turkestan veže se za vrijeme hilafeta hazreti Osmana, radijallahu anhu, u čemu je glavnu ulogu imao ashab Hakem ibn Amr el-Gifari, ali je pravo osvajanje tog dijela svijeta bilo u doba emevijskog halife Abdul-Melika ibn Mervana i njegovog slavnog komandanta Kutejbe ibn Muslima el-Bahilija koji je upravljao regijom Turkestana u periodu od 702.-712./83.-94. h.g., i širio islam među tamošnjim stanovništvom, a nakon pada emevijskog hilafeta, Turkestanom su upravljale abasijske halife. U periodima slabosti abasijskog hilafeta, u tom regionu došlo je do formiranja malih nezavisnih država, a zatim su njime vladali Mongoli nakon što je Džingis-kan uništio državu Havarizm, 1231. godine (628. h.g.).

Turkestan je bogat ugljem i njegove rezerve čine polovinu kineskih rezervi uglja, zatim plodnim poljoprivrednim zemljištem i ogromnim vodenim potencijalom. Iz turkestanske zemlje izvlači se i eksploatira oko 118 vrsta ruda i plemenitih metala od 148 vrsta koje proizvodi cijela Kina. Stoga je Kina željela da ga okupira i pripoji nakon završetka Drugog svjetskog rata i uspostavljanja komunističkog režima predvođenog Mao Cedungom koji je sa svojim snagama preuzeo kontrolu nad Istočnim Turkestanom 1949. godine, kada je komunistička vlada počela da konfiskuje muslimanska imanja i ograničava im poslove i rad.

Kineska vlada je izdala nekoliko zakona kako bi ograničila Ujgure, kao muslimansku većinu, te zabranila ženama pod hidžabom korištenje javnog prevoza i ulaska u državne službe. Prema izvještajima, kineske vlasti su naredile Ujgurima da predaju primjerke Kur'ana, serdžade i druge vjerske stvari, inače će se suočiti sa drakonskim kaznama – prema pisanju britanskog Independenta -, a na osnovu ujgurskih izvora iz 2017. godine.]]> https://forum.vakat.eu/thread-758.html Mon, 16 Jan 2023 12:15:47 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-758.html Izazivanje sukoba među Bošnjacima kao politička strategija naših dušmana

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah, objavio je: ”I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.” (El-Enfal, 25.)

U vjerodostojnom hadisu se navodi da se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, utjecao Allahu od smutnje i fitne, ovim riječima: ”Gospodaru moj, daj mi snage da činim dobra a da ostavim loša djela, podari mi ljubav prema siromasima, oprosti mi grijehe i primi moje pokajanje, a ako budeš htio iskušati ljude fitnom, onda mi, Gospodaru, uzmi dušu prije nego se fitna dogodi.” (Tirmizi)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zbog svoje neizmjerne ljubavi i brige za ummet, upozorio je na smutnje koje će nastupiti pred Sudnji dan, koje će se smjenjivati jedna za drugom i koje će biti poput mrkle noći.

Svjedoci smo da plamen tih smutnji nije zaobišao ni nas Bošnjake i da se zastrašujućom brzinom širi među nama. Poznato je da smo mi Bošnjaci nejedinstveni i da veoma lahko ulazimo u međusobne svađe i razilaženja. Međutim, posljednjih godina to nejedinstvo je postalo naše glavno obilježje.

Nije tajna da su svjetski moćnici tokom proteklih godina činili sve da razbiju jedinstvo Bošnjaka. Na tom putu uložena su ogromna finansijska sredstva. Međutim, Bošnjaci su vremenom postali otporni na te udare, a strana koju su pomagali neprijateljski centri počela je gubiti svoj utjecaj. A onda su neki vrlo opasni ljudi smislili novi projekat podjele Bošnjaka koji je za kratko vrijeme proizveo velike probleme.

Riječ je političkoj podjeli među onim Bošnjacima koji su izuzetno privrženi vjeri i patriotizmu.

Naš glavni problem nije veliki broj političkih stranaka, već zavađanje i izazivanje sukoba među Bošnjacima koje naši dušmani koriste kao svojevrsnu političku strategiju.

Osim toga, mi živimo u vremenu kada se posebno brzo šire glasine i dezinformacije, a što ima za posljedicu širenje nereda i haosa koji se najviše ispoljava kroz rasprave i svađe na društvenim mrežama. Društvene mreže su postale prave arene i poprišta borbe između Bošnjaka koji su članovi različitih političkih partija i organizacija.

Zahvaljujući utjecaju i dostupnosti društvenih mreža, danas su najpopularniji raznovrsne neznalice, koji su se čak drznuli da putem društvenih mreža formiraju islamske stavove, i da paradoks bude veći, takve osobe promoviraju i utjecajni mediji. Posljedica njihovog djelovanja je nevjerovatno širenje smutnje među Bošnjacima.

Društvene mreže su također razotkrile i našu lažnu pobožnost. Dok se u stvarnom životu pokušavamo pokazati i prikazati kao istinski vjernici, u virtualnom svijetu, na društvenim mrežama, pokazujemo svoje stvarno stanje i pravo lice. Tu se pokazuje koliko smo bogobojazni, koliko držimo do časti muslimana i koliko smo skloni ogovaranju, kleveti, lažima, spinovanju, uhođenju drugih muslimana, najtežim uvredama i klasifikacijama, a što nema nikakve veze sa pobožnošću, lijepim ahlakom i bogobojaznošću.]]> Izazivanje sukoba među Bošnjacima kao politička strategija naših dušmana

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah, objavio je: ”I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.” (El-Enfal, 25.)

U vjerodostojnom hadisu se navodi da se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, utjecao Allahu od smutnje i fitne, ovim riječima: ”Gospodaru moj, daj mi snage da činim dobra a da ostavim loša djela, podari mi ljubav prema siromasima, oprosti mi grijehe i primi moje pokajanje, a ako budeš htio iskušati ljude fitnom, onda mi, Gospodaru, uzmi dušu prije nego se fitna dogodi.” (Tirmizi)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zbog svoje neizmjerne ljubavi i brige za ummet, upozorio je na smutnje koje će nastupiti pred Sudnji dan, koje će se smjenjivati jedna za drugom i koje će biti poput mrkle noći.

Svjedoci smo da plamen tih smutnji nije zaobišao ni nas Bošnjake i da se zastrašujućom brzinom širi među nama. Poznato je da smo mi Bošnjaci nejedinstveni i da veoma lahko ulazimo u međusobne svađe i razilaženja. Međutim, posljednjih godina to nejedinstvo je postalo naše glavno obilježje.

Nije tajna da su svjetski moćnici tokom proteklih godina činili sve da razbiju jedinstvo Bošnjaka. Na tom putu uložena su ogromna finansijska sredstva. Međutim, Bošnjaci su vremenom postali otporni na te udare, a strana koju su pomagali neprijateljski centri počela je gubiti svoj utjecaj. A onda su neki vrlo opasni ljudi smislili novi projekat podjele Bošnjaka koji je za kratko vrijeme proizveo velike probleme.

Riječ je političkoj podjeli među onim Bošnjacima koji su izuzetno privrženi vjeri i patriotizmu.

Naš glavni problem nije veliki broj političkih stranaka, već zavađanje i izazivanje sukoba među Bošnjacima koje naši dušmani koriste kao svojevrsnu političku strategiju.

Osim toga, mi živimo u vremenu kada se posebno brzo šire glasine i dezinformacije, a što ima za posljedicu širenje nereda i haosa koji se najviše ispoljava kroz rasprave i svađe na društvenim mrežama. Društvene mreže su postale prave arene i poprišta borbe između Bošnjaka koji su članovi različitih političkih partija i organizacija.

Zahvaljujući utjecaju i dostupnosti društvenih mreža, danas su najpopularniji raznovrsne neznalice, koji su se čak drznuli da putem društvenih mreža formiraju islamske stavove, i da paradoks bude veći, takve osobe promoviraju i utjecajni mediji. Posljedica njihovog djelovanja je nevjerovatno širenje smutnje među Bošnjacima.

Društvene mreže su također razotkrile i našu lažnu pobožnost. Dok se u stvarnom životu pokušavamo pokazati i prikazati kao istinski vjernici, u virtualnom svijetu, na društvenim mrežama, pokazujemo svoje stvarno stanje i pravo lice. Tu se pokazuje koliko smo bogobojazni, koliko držimo do časti muslimana i koliko smo skloni ogovaranju, kleveti, lažima, spinovanju, uhođenju drugih muslimana, najtežim uvredama i klasifikacijama, a što nema nikakve veze sa pobožnošću, lijepim ahlakom i bogobojaznošću.]]> https://forum.vakat.eu/thread-687.html Tue, 03 Jan 2023 16:46:57 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-687.html Muslimanima pripisuju nasilje i fanatizam, a usred Evrope počinjen genocid nad muslimanskim narodom.

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Pred kraj dvadesetog stoljeća usred Evrope dogodio se genocid nad cijelim jednim narodom, i to isključivo zbog njegove vjere i identiteta, uprkos svim senzibilitetima formiranim nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme dok su se donosili kazneni zakoni zbog poricanja genocida kako se to ne bi ponovilo.

Ono što je natjeralo predsjednika Aliju Izetbegovića da kaže: “U Evropi. U ovom trenutku. Srebrenica!”, nije činjenica da on nije očekivao takvo nešto od Evrope, već da je nemoguće da se mislilac poput njega čudi događanju brutalnog masakra ove vrste, jer poznaje duh i prirodu evropskog rasizma.

Prošlo je 26 godina od genocida u Srebrenici kada su Holanđani – čistokrvni evropski narod -, uzeli oružje iz ruku pripadnika Armije Bosne i Hercegovine, koji su se branili od srpskog agresora u Srebrenici, a koju su Ujedinjene nacije proglasile zaštićenom zonom, i predali to oružje Srbima, odnosno agresorskoj vojsci, iako se pretpostavljalo da su Holanđani morali naučiti potrebne lekcije iz holokausta.

Ali čini se da su oni pouke holokausta shvatili vrlo usko i ograničili je samo na Jevreje, jer su (Evropljani) odlučili da više nikada ne dopuste da bilo ko nanese štetu Jevrejima.

Stoga, kad su četnici tražili da im predaju stanovnike grada Srebrenice pod izgovorom istrage nad nekim Bošnjacima za ratne zločine, iako su se sve indicije vrtile oko namjere Srba da pobiju i masakriraju Bošnjake u Srebrenici, pripadnici snaga UN-a nisu oklijevali ni jednog trenutka da Bošnjake predaju srpskoj agresorskoj vojsci.

Iako su Bošnjaci tada molili vojnike UN-a da ih ne predaju Srbima, jer su tačno znali šta će im se dogoditi, vojnici UN-a nastavili su tjerati Bošnjake prema smrti i masakru. I u roku od jedne sedmice, u Srebrenici, gradu pod nadzorom Ujedinjenih nacija, brutalno je ubijeno 8.372 Bošnjaka. Tijela Bošnjaka su zakopavali u masovne grobnice da bi ih kasnije vadili i premještali na druge lokacije, kako bi se izbjegle poslijeratne istrage.

Svake godine, 11. jula paralelno se održava sjećanje na genocid i dženaza ubijenim Bošnjacima čiji se posmrtni ostaci, putem DNK analize, pronalaze svake godine. Do sada je pronađeno 6.652 tijela, u proteklih 26 godina.

Povodom obilježavanja 26. godišnjice srebreničkog genocida, smatram da je iznimno važno skrenuti pažnju na politiku banalizacije, umanjivanja i marginalizacije genocida nad Bošnjacima. Zapravo, kada se govori o Srebrenici, postoji opasnost da se zločin protiv čovječnosti prikrije, omalovaži i ograniči, bilo da se radi o masakru u Srebrenici ili o svim masakrima koji su se svakodnevno događali u Bosni u toku četverogodišnje agresije.

Naime, uz podršku ili saučesništvo najnaprednijih nacija civilizirane Evrope, Srbi i Hrvati su pokušali, korak po korak, tokom 4 godine agresije, istrijebiti svoje komšije s kojima su stoljećima živjeli rame uz rame. Broj masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini premašio je hiljadu, ne samo ubijenih u Srebrenici, već i ubijenih u drugim masakrima.

Mapiranje svih masovnih grobnica pronađenih nakon rata pokazalo je da su sve one bile u područjima pod kontrolom Srba i Hrvata. Činjenica da nigdje ne postoji nijedna masovna grobnica u kojoj žive ili koju kontroliraju bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci, više je nego dovoljna da otkrije i pokaže cijelom svijetu drugačiji karakter i kriterij kod Bošnjaka u ovom pogledu.

Ova karta masovnih grobnica trebala bi biti dovoljna kao primjer protiv islamofobičnog svijeta koji i nakon takvih zločina bezobrazno i drsko muslimanima pripisuje fanatizam i nasilje. ]]> Muslimanima pripisuju nasilje i fanatizam, a usred Evrope počinjen genocid nad muslimanskim narodom.

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Pred kraj dvadesetog stoljeća usred Evrope dogodio se genocid nad cijelim jednim narodom, i to isključivo zbog njegove vjere i identiteta, uprkos svim senzibilitetima formiranim nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme dok su se donosili kazneni zakoni zbog poricanja genocida kako se to ne bi ponovilo.

Ono što je natjeralo predsjednika Aliju Izetbegovića da kaže: “U Evropi. U ovom trenutku. Srebrenica!”, nije činjenica da on nije očekivao takvo nešto od Evrope, već da je nemoguće da se mislilac poput njega čudi događanju brutalnog masakra ove vrste, jer poznaje duh i prirodu evropskog rasizma.

Prošlo je 26 godina od genocida u Srebrenici kada su Holanđani – čistokrvni evropski narod -, uzeli oružje iz ruku pripadnika Armije Bosne i Hercegovine, koji su se branili od srpskog agresora u Srebrenici, a koju su Ujedinjene nacije proglasile zaštićenom zonom, i predali to oružje Srbima, odnosno agresorskoj vojsci, iako se pretpostavljalo da su Holanđani morali naučiti potrebne lekcije iz holokausta.

Ali čini se da su oni pouke holokausta shvatili vrlo usko i ograničili je samo na Jevreje, jer su (Evropljani) odlučili da više nikada ne dopuste da bilo ko nanese štetu Jevrejima.

Stoga, kad su četnici tražili da im predaju stanovnike grada Srebrenice pod izgovorom istrage nad nekim Bošnjacima za ratne zločine, iako su se sve indicije vrtile oko namjere Srba da pobiju i masakriraju Bošnjake u Srebrenici, pripadnici snaga UN-a nisu oklijevali ni jednog trenutka da Bošnjake predaju srpskoj agresorskoj vojsci.

Iako su Bošnjaci tada molili vojnike UN-a da ih ne predaju Srbima, jer su tačno znali šta će im se dogoditi, vojnici UN-a nastavili su tjerati Bošnjake prema smrti i masakru. I u roku od jedne sedmice, u Srebrenici, gradu pod nadzorom Ujedinjenih nacija, brutalno je ubijeno 8.372 Bošnjaka. Tijela Bošnjaka su zakopavali u masovne grobnice da bi ih kasnije vadili i premještali na druge lokacije, kako bi se izbjegle poslijeratne istrage.

Svake godine, 11. jula paralelno se održava sjećanje na genocid i dženaza ubijenim Bošnjacima čiji se posmrtni ostaci, putem DNK analize, pronalaze svake godine. Do sada je pronađeno 6.652 tijela, u proteklih 26 godina.

Povodom obilježavanja 26. godišnjice srebreničkog genocida, smatram da je iznimno važno skrenuti pažnju na politiku banalizacije, umanjivanja i marginalizacije genocida nad Bošnjacima. Zapravo, kada se govori o Srebrenici, postoji opasnost da se zločin protiv čovječnosti prikrije, omalovaži i ograniči, bilo da se radi o masakru u Srebrenici ili o svim masakrima koji su se svakodnevno događali u Bosni u toku četverogodišnje agresije.

Naime, uz podršku ili saučesništvo najnaprednijih nacija civilizirane Evrope, Srbi i Hrvati su pokušali, korak po korak, tokom 4 godine agresije, istrijebiti svoje komšije s kojima su stoljećima živjeli rame uz rame. Broj masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini premašio je hiljadu, ne samo ubijenih u Srebrenici, već i ubijenih u drugim masakrima.

Mapiranje svih masovnih grobnica pronađenih nakon rata pokazalo je da su sve one bile u područjima pod kontrolom Srba i Hrvata. Činjenica da nigdje ne postoji nijedna masovna grobnica u kojoj žive ili koju kontroliraju bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci, više je nego dovoljna da otkrije i pokaže cijelom svijetu drugačiji karakter i kriterij kod Bošnjaka u ovom pogledu.

Ova karta masovnih grobnica trebala bi biti dovoljna kao primjer protiv islamofobičnog svijeta koji i nakon takvih zločina bezobrazno i drsko muslimanima pripisuje fanatizam i nasilje. ]]> https://forum.vakat.eu/thread-686.html Tue, 03 Jan 2023 16:44:31 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-686.html Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Izreka iz naslova ovog teksta pripisuje se hazreti Omeru, radijallahu anhu. Naime, halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, dodijelio je ashabu Sariji ibn Zenimu komandu nad jednom muslimanskom brigadom koja je, 22. godine po Hidžri, učestvovala u osvajanju perzijskih gradova Darbgerda i Fasa.

Sarija se s vojskom utvrdio na jednom brdu iz straha da mu neprijatelj ne dođe s leđa, a kada su Perzijanci osjetili da se ne mogu boriti protiv Sarije i njegove vojske, skovali su plan da se povuku sa fronta dok muslimani ne pomisle da se Perzijanci povlače, a kada muslimanska vojska krene za njima, oni bi ih napali s leđa. Sarija nije bio svjestan plana svojih neprijatelja i zamalo je upao u njihovu zamku.

Istog dana, halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, držao je hutbu na minberu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medini, pa je u jednom trenutku, u toku hutbe, povišenim glasom počeo dozivati: ”O Sarija, brdo, brdo!”, a zatim je dodao:  ”Ko od vuka traži da mu čuva ovce, učinio im je veliku nepravdu.”

Kakve divne i sadržajne riječi koje nas savjetuju, pojašnjavaju, poučavaju i upozoravaju. Iako su mnogi muslimanski historičari zabilježili ovu predaju, mi ne želimo govoriti o ovoj predaji u smislu vjerodostojnosti i ispravnosti njezinog pripisivanja hazreti Omeru, već o mudrosti, poučnosti i značaju ovih riječi koje nam govore da onaj koji vuku povjeri čuvanje svoga stada, učinio je veliki zulum i nepravdu svome stadu (čitaj: svome narodu), jer vuk je doživotni neprijatelj ovcama i on će sigurno izdati i uništiti ta nevina stvorenja čiji je naivni i priglupi, a Boga mi i pohlepni i sebični čoban, povjerio vuku njihovo čuvanje, neshvatajući i zaboravljajući da vuk nikada neće promijeniti svoju ćud i odnos prema ovcama.

Postupak naivnog čobana koji svoje stado pojerava vukovima na čuvanje ravan je zločinu, jer je svojim ovcama izabrao za čobana onoga ko će ih sigurno izdati i za koga se zna da je neprijateljski nastrojen prema njima.

Da, to je ravno zločinu i takav ”čoban” nema opravdanja ni pred Bogom ni pred ljudima za svoj postupak, jer kad su to jučerašnji neprijatelji postali današnji prijatelji? Zar nas naša krvava prošlost i bolna i teška stvarnost ne može konačno probuditi iz sna?

Više od pola stoljeća naš narod prolazi kroz teške nevolje i uzastopne krize, od nepriznavanja njegovog nacionalnog imena i identiteta do stravičnih zločina i genocida, te konstantnog miješanja raznih stranaca i lažnih prijatelja u naše poslove, naša prava i naše živote.

Kada ćemo se mi Bošnjaci probuditi i preuzeti kontrolu nad sobom, te formirati neprobojni patriotski front, ne pouzdavajući se ni u istok, a pogotovo ne u zapad, niti u one među nama koji su spremni žrtvovati i državu i svoj narod zarad svojih interesa i koji su, bez imalo srama i moralne odgovornosti, spremni trgovati patnjama našeg naroda i na našoj muci zarađivati političke i druge poene.

Bosna je naša zemlja i naša jedina domovina, a nije i ne smije biti nikakav protektorat i nečija prćija, a Bošnjaci su u njoj svoji na svome. Krvavo smo platili cijenu naše slobode i naše države, ne smijemo i nećemo dozvoliti nikome, ni strancima ni domaćim naivnim i pohlepnim ”čobanima”, da nas natjeraju da ponavljamo bolne i tužne lekcije iz dalje i bliže historije.

Nećemo i ne smijemo im dozvoliti da posiju smutnju među nama, jer, koliko god se naši dušmani trudili da to urade, mi dobro znamo ko nam je prijatelj a ko neprijatelj, ko je sa nama a ko protiv nas. I mi dobro znamo trebamo li se i kada prebrojavati i kome ćemo dati povjerenje da nas predvodi.

Jer, svako od nas je ostavio i ostavlja tragove svojih djela koja, u ratu i miru, najbolje govore i svjedoče o nama, i mi gledamo djela, a ne riječi, ma od koga dolazile.

Nikakvi spinovi, zastrašivanja, dirigirani i orkestrirani napadi koji imaju za cilj posijati smutnju, zbuniti i obezglaviti naš narod, neće promijeniti naše ubjeđenje i ni za jotu nas neće pomjeriti i skrenuti s puta i odvratiti od našeg cilja koji znači odbrana i očuvanje jedinstvene i suverene države Bosne i Hercegovine u njezinim historijskim i međunarodno priznatim granicama, te ravnopravnost svih naroda i građana na svakom pedlju Bosne i Hercegovine.

A onaj ko od vuka traži da mu čuva ovce, učinio im je, zaista, veliki zulum i nepravdu. ]]> Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Izreka iz naslova ovog teksta pripisuje se hazreti Omeru, radijallahu anhu. Naime, halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, dodijelio je ashabu Sariji ibn Zenimu komandu nad jednom muslimanskom brigadom koja je, 22. godine po Hidžri, učestvovala u osvajanju perzijskih gradova Darbgerda i Fasa.

Sarija se s vojskom utvrdio na jednom brdu iz straha da mu neprijatelj ne dođe s leđa, a kada su Perzijanci osjetili da se ne mogu boriti protiv Sarije i njegove vojske, skovali su plan da se povuku sa fronta dok muslimani ne pomisle da se Perzijanci povlače, a kada muslimanska vojska krene za njima, oni bi ih napali s leđa. Sarija nije bio svjestan plana svojih neprijatelja i zamalo je upao u njihovu zamku.

Istog dana, halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, držao je hutbu na minberu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medini, pa je u jednom trenutku, u toku hutbe, povišenim glasom počeo dozivati: ”O Sarija, brdo, brdo!”, a zatim je dodao:  ”Ko od vuka traži da mu čuva ovce, učinio im je veliku nepravdu.”

Kakve divne i sadržajne riječi koje nas savjetuju, pojašnjavaju, poučavaju i upozoravaju. Iako su mnogi muslimanski historičari zabilježili ovu predaju, mi ne želimo govoriti o ovoj predaji u smislu vjerodostojnosti i ispravnosti njezinog pripisivanja hazreti Omeru, već o mudrosti, poučnosti i značaju ovih riječi koje nam govore da onaj koji vuku povjeri čuvanje svoga stada, učinio je veliki zulum i nepravdu svome stadu (čitaj: svome narodu), jer vuk je doživotni neprijatelj ovcama i on će sigurno izdati i uništiti ta nevina stvorenja čiji je naivni i priglupi, a Boga mi i pohlepni i sebični čoban, povjerio vuku njihovo čuvanje, neshvatajući i zaboravljajući da vuk nikada neće promijeniti svoju ćud i odnos prema ovcama.

Postupak naivnog čobana koji svoje stado pojerava vukovima na čuvanje ravan je zločinu, jer je svojim ovcama izabrao za čobana onoga ko će ih sigurno izdati i za koga se zna da je neprijateljski nastrojen prema njima.

Da, to je ravno zločinu i takav ”čoban” nema opravdanja ni pred Bogom ni pred ljudima za svoj postupak, jer kad su to jučerašnji neprijatelji postali današnji prijatelji? Zar nas naša krvava prošlost i bolna i teška stvarnost ne može konačno probuditi iz sna?

Više od pola stoljeća naš narod prolazi kroz teške nevolje i uzastopne krize, od nepriznavanja njegovog nacionalnog imena i identiteta do stravičnih zločina i genocida, te konstantnog miješanja raznih stranaca i lažnih prijatelja u naše poslove, naša prava i naše živote.

Kada ćemo se mi Bošnjaci probuditi i preuzeti kontrolu nad sobom, te formirati neprobojni patriotski front, ne pouzdavajući se ni u istok, a pogotovo ne u zapad, niti u one među nama koji su spremni žrtvovati i državu i svoj narod zarad svojih interesa i koji su, bez imalo srama i moralne odgovornosti, spremni trgovati patnjama našeg naroda i na našoj muci zarađivati političke i druge poene.

Bosna je naša zemlja i naša jedina domovina, a nije i ne smije biti nikakav protektorat i nečija prćija, a Bošnjaci su u njoj svoji na svome. Krvavo smo platili cijenu naše slobode i naše države, ne smijemo i nećemo dozvoliti nikome, ni strancima ni domaćim naivnim i pohlepnim ”čobanima”, da nas natjeraju da ponavljamo bolne i tužne lekcije iz dalje i bliže historije.

Nećemo i ne smijemo im dozvoliti da posiju smutnju među nama, jer, koliko god se naši dušmani trudili da to urade, mi dobro znamo ko nam je prijatelj a ko neprijatelj, ko je sa nama a ko protiv nas. I mi dobro znamo trebamo li se i kada prebrojavati i kome ćemo dati povjerenje da nas predvodi.

Jer, svako od nas je ostavio i ostavlja tragove svojih djela koja, u ratu i miru, najbolje govore i svjedoče o nama, i mi gledamo djela, a ne riječi, ma od koga dolazile.

Nikakvi spinovi, zastrašivanja, dirigirani i orkestrirani napadi koji imaju za cilj posijati smutnju, zbuniti i obezglaviti naš narod, neće promijeniti naše ubjeđenje i ni za jotu nas neće pomjeriti i skrenuti s puta i odvratiti od našeg cilja koji znači odbrana i očuvanje jedinstvene i suverene države Bosne i Hercegovine u njezinim historijskim i međunarodno priznatim granicama, te ravnopravnost svih naroda i građana na svakom pedlju Bosne i Hercegovine.

A onaj ko od vuka traži da mu čuva ovce, učinio im je, zaista, veliki zulum i nepravdu. ]]> https://forum.vakat.eu/thread-663.html Fri, 09 Dec 2022 23:42:50 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-663.html Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kad god čovjek pogodi istinu ili joj se približi, u stanju je razumjeti drugo mišljenje i dati onima oko njega pravo na život. Što više griješim, to više uskraćujem drugima slobodu mišljenja.

Nažalost, ovakav način života koji je za svaku osudu, uobičajen je u islamskom ummetu (muslimanskim državama) danas, i on stoji iza duboke političke zaostalosti i iza opake političke tiranije koja se provodi u mnogim muslimanskim zemljama.

Mrzim neznalice (džahile) koji se prave pametni i malene (prezrene) ljude koji umišljaju da su veliki, jer me podsjećaju na svakog diktatora koji se nameće narodima, skrivajući i potiskujući u drugi plan nadarene, sposobne i istaknute ličnosti u narodu.

Mrzim onoga ko je nešto naučio a mnogo više propustio, koji preferira neko mišljenje, a neznalica je u pogledu drugih mišljenja, i koji se fanatično drži onoga što posjeduje a ne zna šta drugi ljudi imaju, i mrzim ljude koji približavaju sebi one koji ih hvale, a udaljavaju od sebe one koji ih savjetuju.

U vremenu slobode povećava se broj istinskih učenjaka, istraživača, izumitelja i pisaca, a ako su horizonti zamagljeni i moral (ahlak) poražen, tada do izražaja dolazi svaki lakrdijaš koji, poput faraona, svojim sljedbenicima govori: ”Ja sam gospodar vaš najveći!” (En-Nazi'at, 24.)

Tada nastupa vrijeme stada (rulje) i slijepih sljedbenika, a narodi umiru od moralnog siromaštva i gubitka časti.]]> Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kad god čovjek pogodi istinu ili joj se približi, u stanju je razumjeti drugo mišljenje i dati onima oko njega pravo na život. Što više griješim, to više uskraćujem drugima slobodu mišljenja.

Nažalost, ovakav način života koji je za svaku osudu, uobičajen je u islamskom ummetu (muslimanskim državama) danas, i on stoji iza duboke političke zaostalosti i iza opake političke tiranije koja se provodi u mnogim muslimanskim zemljama.

Mrzim neznalice (džahile) koji se prave pametni i malene (prezrene) ljude koji umišljaju da su veliki, jer me podsjećaju na svakog diktatora koji se nameće narodima, skrivajući i potiskujući u drugi plan nadarene, sposobne i istaknute ličnosti u narodu.

Mrzim onoga ko je nešto naučio a mnogo više propustio, koji preferira neko mišljenje, a neznalica je u pogledu drugih mišljenja, i koji se fanatično drži onoga što posjeduje a ne zna šta drugi ljudi imaju, i mrzim ljude koji približavaju sebi one koji ih hvale, a udaljavaju od sebe one koji ih savjetuju.

U vremenu slobode povećava se broj istinskih učenjaka, istraživača, izumitelja i pisaca, a ako su horizonti zamagljeni i moral (ahlak) poražen, tada do izražaja dolazi svaki lakrdijaš koji, poput faraona, svojim sljedbenicima govori: ”Ja sam gospodar vaš najveći!” (En-Nazi'at, 24.)

Tada nastupa vrijeme stada (rulje) i slijepih sljedbenika, a narodi umiru od moralnog siromaštva i gubitka časti.]]> https://forum.vakat.eu/thread-662.html Fri, 09 Dec 2022 23:42:07 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-662.html
Piše: Yasin Aktay / Preveo i pirlagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čovek je često sklon da prihvati ideju o velikoj razlici između epohe u kojoj živi i prethodnih vremena. Ovo uvjerenje često dolazi iz osjećaja otuđenosti i nostalgije za prošlošću, ili onoga što možemo nazvati pokušajem obnavljanja zlatnog doba civilizacije, koje se mnogo udaljilo od naše stvarnosti, ili pak pokušajem postizanja većeg napretka i superiornosti nad onim što smo prethodno ostvarili.

Ovaj pristup nije specifičan samo za savremenog čovjeka, kako neki misle. Čovječanstvo je kroz historiju išlo istim putem i imalo iste težnje, i zato se u Kur'anu često spominju ”oni prije vas” i naglašava da su i prethodnici sebe vidjeli kao najmoćnije i najutjecajnije na Zemlji, te da su postali superiorniji i napredniji od svih drugih.

I ako pođemo od te ideje, vidjet ćemo da je modernost zasnovana na konceptu postojanja u kojem se izgrađuje moderni čovjek, koji proističe iz ogromnog osjećaja ponosa i superiornosti, a koji se temelji na uspostavljanju drugačijeg odnosa između njega i prirode, između njega i Boga, i između njega i vremena i prostora.

Kada pažljivo pogledamo komponente ovog koncepta i njegov pogled na svijet, vidimo da se historija ponavlja s vremena na vrijeme. A to znači da ne postoji ništa novo što je bez presedana u bilo kojem periodu ljudske historije, posebno kada govorimo o pitanju odnosa između religije, svijeta i čovjeka. S lahkoćom se može konstatirati da su se ovi tipovi ljudi i ti mentaliteti i stavovi prema prirodi i Bogu kroz historiju iznova pojavljivali pod krinkom modernosti.

Ideja da neki ljudi sebe vide kao jedinstvene, superiorne i drugačije od ostalih je ljudska percepcija koja se s vremena na vrijeme ponavlja u historiji u ime religije. Međutim, ne može se zanemariti da ovo ponavljanje svaki put poprima drugačiji oblik sa različitim akterima i okruženjem i ambijentom iz kojeg nastaje. Svaka posuda odiše onim što je u njoj, a svaka osoba ima svoj jedinstveni pečat, originalnost, odgovornost i posebnost.

S druge strane, može se reći da nema ničeg novog pod suncem. I Martin Hajdeger je to ponovio, rekavši: ”Naravno, nema ničeg novog pod suncem, a prije mene je došao neko ko je rekao ono što ja sada kažem, ali ono što je novo je da to ja kažem ovdje i sada.”

U svakom periodu historije i u svim dijelovima svijeta, gdje god da postoji ljudsko društvo (zajednica), religija se javlja kao obrazac ljudskog ponašanja i društvena institucija. Kao rezultat toga, pojavili su se brojni pokreti protiv religije i religioznosti u bilo kojem obliku, odbacujući život pod okriljem religije i odbacujući ideju da religija obuhvata sve aspekte života, i ti pokreti su tražili nove alternativne načine i metode.

Modernistički projekat

U modernoj eri nalazimo modernistički projekat koji slijedi isti pristup u suprotstavljanju religiji i govori o novom načinu života, pozivajući se na autentičnost postojanja sekularnog stava prema religiji u antičkim društvima.

Iako ovaj sekularni projekat govori u ime modernosti, on se istovremeno poziva i na originalnost kako bi našao mjesto u prvim intelektualnim redovima. I on stalno podsjeća na tradicionalnu borbu između religijskog diskursa i sekularizma, kako iznutra tako i izvana.

Max Weber, naprimjer, izražava osebujnost slike sekularizma i modernosti u savremenom dobu frazom ”razočarenje u svijet/gubitak svijeta”.

U svom izrazu razočaranja u svijet on misli na potrebu da se u samom svijetu traži uzrok nesreća i okolnosti kroz koje sâm svijet prolazi, te da se napusti potraga za uzrocima izvan svijeta, s neba ili iz duhovnog svijeta, koji neki opisuju kao svijet fantazije ili magični (imaginarni) svijet. Iako ovo razmišljanje karakterizira stav moderne, ono nije novo, već je ono postojalo uz religiju u svakom periodu historije.

Međutim, za muslimane svijet nikada nije bio magičan svijet, kao što je bio za kršćane među kojima su odrastali Max Weber i njemu slični. Iako postoje ljudi koji su slijedili ovaj koncept pod različitim kulturnim utjecajima, ova vizija nije dostigla nivo općeg fenomena raširenog među muslimanima.

U islamu je Allah apsolutni uzrok postojanja i Stvoritelj svega što se dešava u ovom univerzumu. A Božanski zakon (sunnetullah) u Njegovom stvaranju ne odbacuje ideju uzročnosti, već poziva na usvajanje logičkih razloga kako bi se došlo do rezultata (posljedica). Allah, Koji je stvorio sve, odredio je zakone u ovom kosmosu koji se ne mijenjaju.

Vjerovanje u odsustvo bilo kojeg drugog apsolutnog uzroka osim Allaha, sprječava da se nastanak svijeta opiše kao magični ili imaginarni događaj zasnovan na slučajnosti, već čini magiju, fantaziju i čarobnjaštvo, koje protagonisti modernosti veličaju, stvarima koje su kompatibilne samo sa paganstvom.

Stoga je pozivanje (nekih muslimanskih učenjaka) na Weberovsku metodu i njegovu sekularnu analizu i interpretaciju, koje nisu nimalo kompatibilne s islamom i islamskim svijetom, te nastojanje da se one primijene na islamski svijet, u svojoj osnovi bila velika greška i promašen napor.

Stvarnost je pokazala probleme i nedaće primjene ovih analiza i interpretacija u zapadnom svijetu, odnosno okruženju u kojem su se te analize pojavile. Dok je sekularizam čekao rezultate svojih dječijih nastojanja da pokaže povećanje svog utjecaja i smanjenje uloge religije u svijetu, sudario se s činjenicom da se područje utjecaja religije proširilo i povećala njegova djelotvornost u različitim političkim i društvenim aspektima života.
]]>
Piše: Yasin Aktay / Preveo i pirlagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čovek je često sklon da prihvati ideju o velikoj razlici između epohe u kojoj živi i prethodnih vremena. Ovo uvjerenje često dolazi iz osjećaja otuđenosti i nostalgije za prošlošću, ili onoga što možemo nazvati pokušajem obnavljanja zlatnog doba civilizacije, koje se mnogo udaljilo od naše stvarnosti, ili pak pokušajem postizanja većeg napretka i superiornosti nad onim što smo prethodno ostvarili.

Ovaj pristup nije specifičan samo za savremenog čovjeka, kako neki misle. Čovječanstvo je kroz historiju išlo istim putem i imalo iste težnje, i zato se u Kur'anu često spominju ”oni prije vas” i naglašava da su i prethodnici sebe vidjeli kao najmoćnije i najutjecajnije na Zemlji, te da su postali superiorniji i napredniji od svih drugih.

I ako pođemo od te ideje, vidjet ćemo da je modernost zasnovana na konceptu postojanja u kojem se izgrađuje moderni čovjek, koji proističe iz ogromnog osjećaja ponosa i superiornosti, a koji se temelji na uspostavljanju drugačijeg odnosa između njega i prirode, između njega i Boga, i između njega i vremena i prostora.

Kada pažljivo pogledamo komponente ovog koncepta i njegov pogled na svijet, vidimo da se historija ponavlja s vremena na vrijeme. A to znači da ne postoji ništa novo što je bez presedana u bilo kojem periodu ljudske historije, posebno kada govorimo o pitanju odnosa između religije, svijeta i čovjeka. S lahkoćom se može konstatirati da su se ovi tipovi ljudi i ti mentaliteti i stavovi prema prirodi i Bogu kroz historiju iznova pojavljivali pod krinkom modernosti.

Ideja da neki ljudi sebe vide kao jedinstvene, superiorne i drugačije od ostalih je ljudska percepcija koja se s vremena na vrijeme ponavlja u historiji u ime religije. Međutim, ne može se zanemariti da ovo ponavljanje svaki put poprima drugačiji oblik sa različitim akterima i okruženjem i ambijentom iz kojeg nastaje. Svaka posuda odiše onim što je u njoj, a svaka osoba ima svoj jedinstveni pečat, originalnost, odgovornost i posebnost.

S druge strane, može se reći da nema ničeg novog pod suncem. I Martin Hajdeger je to ponovio, rekavši: ”Naravno, nema ničeg novog pod suncem, a prije mene je došao neko ko je rekao ono što ja sada kažem, ali ono što je novo je da to ja kažem ovdje i sada.”

U svakom periodu historije i u svim dijelovima svijeta, gdje god da postoji ljudsko društvo (zajednica), religija se javlja kao obrazac ljudskog ponašanja i društvena institucija. Kao rezultat toga, pojavili su se brojni pokreti protiv religije i religioznosti u bilo kojem obliku, odbacujući život pod okriljem religije i odbacujući ideju da religija obuhvata sve aspekte života, i ti pokreti su tražili nove alternativne načine i metode.

Modernistički projekat

U modernoj eri nalazimo modernistički projekat koji slijedi isti pristup u suprotstavljanju religiji i govori o novom načinu života, pozivajući se na autentičnost postojanja sekularnog stava prema religiji u antičkim društvima.

Iako ovaj sekularni projekat govori u ime modernosti, on se istovremeno poziva i na originalnost kako bi našao mjesto u prvim intelektualnim redovima. I on stalno podsjeća na tradicionalnu borbu između religijskog diskursa i sekularizma, kako iznutra tako i izvana.

Max Weber, naprimjer, izražava osebujnost slike sekularizma i modernosti u savremenom dobu frazom ”razočarenje u svijet/gubitak svijeta”.

U svom izrazu razočaranja u svijet on misli na potrebu da se u samom svijetu traži uzrok nesreća i okolnosti kroz koje sâm svijet prolazi, te da se napusti potraga za uzrocima izvan svijeta, s neba ili iz duhovnog svijeta, koji neki opisuju kao svijet fantazije ili magični (imaginarni) svijet. Iako ovo razmišljanje karakterizira stav moderne, ono nije novo, već je ono postojalo uz religiju u svakom periodu historije.

Međutim, za muslimane svijet nikada nije bio magičan svijet, kao što je bio za kršćane među kojima su odrastali Max Weber i njemu slični. Iako postoje ljudi koji su slijedili ovaj koncept pod različitim kulturnim utjecajima, ova vizija nije dostigla nivo općeg fenomena raširenog među muslimanima.

U islamu je Allah apsolutni uzrok postojanja i Stvoritelj svega što se dešava u ovom univerzumu. A Božanski zakon (sunnetullah) u Njegovom stvaranju ne odbacuje ideju uzročnosti, već poziva na usvajanje logičkih razloga kako bi se došlo do rezultata (posljedica). Allah, Koji je stvorio sve, odredio je zakone u ovom kosmosu koji se ne mijenjaju.

Vjerovanje u odsustvo bilo kojeg drugog apsolutnog uzroka osim Allaha, sprječava da se nastanak svijeta opiše kao magični ili imaginarni događaj zasnovan na slučajnosti, već čini magiju, fantaziju i čarobnjaštvo, koje protagonisti modernosti veličaju, stvarima koje su kompatibilne samo sa paganstvom.

Stoga je pozivanje (nekih muslimanskih učenjaka) na Weberovsku metodu i njegovu sekularnu analizu i interpretaciju, koje nisu nimalo kompatibilne s islamom i islamskim svijetom, te nastojanje da se one primijene na islamski svijet, u svojoj osnovi bila velika greška i promašen napor.

Stvarnost je pokazala probleme i nedaće primjene ovih analiza i interpretacija u zapadnom svijetu, odnosno okruženju u kojem su se te analize pojavile. Dok je sekularizam čekao rezultate svojih dječijih nastojanja da pokaže povećanje svog utjecaja i smanjenje uloge religije u svijetu, sudario se s činjenicom da se područje utjecaja religije proširilo i povećala njegova djelotvornost u različitim političkim i društvenim aspektima života.
]]> https://forum.vakat.eu/thread-582.html Thu, 17 Nov 2022 18:35:49 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-582.html Iskazujemo zahvalnost našem Gospodaru Allahu, dž.š., na milosti i neizbrojivim blagodatima koje nam dariva i u kojima uživamo. Neka su Njegovi blagoslovi i mir na poslanika Muhammeda, našeg učitelja i uzora u vjeri. Allaha molimo da budemo svjesni vrijednosti slobode, života, zdravlja i mira. Amin!

Draga braćo!

Zemlja je čovjekovo stanište, na njoj se u punini odvija naše zemaljsko postojanje i s njome je povezan čovjekov cijeli život; naše rođenje, odrastanje, stasavanje i na koncu odlazak (preseljenje). Zemlja sa svim svojim prirodnim resursima Allahova je blagodat i vrijednost. Između brojnih kur’anskih poruka koje govore o Zemlji u tom značenju je i ova iz sure El-Enbija, u kojoj stoji:

وَلَقَدْ كَتَبْنَا فِي الزَّبُورِ مِن بَعْدِ الذِّكْرِ أَنَّ الأَرْضَ يَرِثُهَا عِبَادِيَ الصَّالِحُونَ

”A Mi smo u Zeburu, nakon Opomene (Tevrata), zapisali da će Zemlju doista naslijediti Moji dobri robovi.“ (El-Enbija, 105.)

Allah, dž.š. nas poučava putu i stilu kojim se dostiže stabilna i sigurna pozicija na zemlji. Ona koja čovjeku omogućava da očuva svoje ljudsko dostojanstvo, čast i različite oblike pripadnosti i identiteta, među kojima je i onaj najbitniji – vjerski.

Allah, dž.š kazuje da će oni koji dostignu stepen dobrih robova dostići to preimućstvo na zemlji, sigurnost i stabilnost u procesima koji se odvijaju. A to se dostiže odgovornim odnosom prema Božijim blagodatima i prema svim oblicima rada i ljudske djelatnosti kojima se ljudi zanimaju. Stepen dobrih robova dostiže se i brigom za opće stvari i potrebe svih nas, a zdrava životna sredina je jedna od tih ključnih potreba.

Svima su nam potrebni čist zrak, pitka voda, čiste rijeke, bogate šume i nezagađena životna okolina. To su faktori zdravlja, napretka i kvalitetnog života na zemlji općenito. Trebamo svi biti posvećeni čuvanju i afirmiranju tih vrijednosti. Njih nam je Allah poklonio ali one nisu nepotrošive, mogu biti iscrpljene, ugrožene i narušene. Onda smo na gubitku svi. Proljeće nas iznova podsjeti na Allahovu svemoć stvaranja i darivanja čovjeka velikim blagodatima, kojih trebamo biti svjesni i na njima neprestano zahvaljivati. Proljeće dolazi i kao vjesnik buđenja zemlje koja traži vrijedne ruke onih koji će je urediti uspostavljanjem novih voćnih zasada i zasijavanjem poljoprivrednih kultura što će nam biti ugodna halal hrana i opskrba koja se osigurava vlastitim trudom i radom.

Allahov Poslanik, a.s, u tom kontekstu je kazao:

ما أكلَ أحدٌ طعامًا قطُّ ، خيرًا من أنْ يأكلَ من عمَلِ يدِهِ

“Nema bolje hrane od one koju čovjek pojede od rada svojih ruku.” [1]

Vrijeme i (ne)prilike u svijetu uzrokovane ratom Rusije na Ukrajinu dovode do velikih promjena na svjetskom tržištu, čega smo već itekako svjedoci. Usljed krize s energentima dolazi do velikih skokova u cijenama hrane. Valja nam činiti ono što možemo i osigurati da naša egzistencija bude sigurnija i stabilnija. Činiti ono što je do nas a potom tražiti od Allaha da nam podari Svoj blagoslov u onome što smo činili, moleći za Njegovu pomoć i zaštitu u svakom momentu i na svakome mjestu.

Zato bi bilo pametno da ljudi prepoznaju važnost rodne zemlje, koja je u mnogim našim mjestima zapuštena, neobrađena i nezasijana. A ova zemlja je rodna i plodna. Zemlja će dati i uzvratiti. Na njoj može lijepo uspijevati raznovrsno voće i povrće.

Bog Dragi dao nam je ovo podneblje u kojemu je dovoljno lijepih sunčanih dana i vode koju On spušta s neba i vode koja je danas dostpunija nego ranije, pa je prilika da to iskoristimo podižući voćnjake smokve, šipka, badema (bajama), oraha, lješnjaka, vinograde lozom zasađene. Danas su i mogućnosti mnogo povoljnije, tehnologija je sve razvijenija i olakšava rad, a i stručna znanjā na koji način uspješno se baviti tim resorom sve su ljudima dostupnija.

Brigom o zemlji posvjedočujemo brigu o sebi i svojoj egzistenciji. Posvjedočujemo i najkonkretniji oblik patriotizma; radom i djelom kazujemo da nismo zanemarili i iznevjerili ono što nam je vrlo bitno i dragocjeno.

Mnogo je korisnije da mlade generacije svoje vrijeme provode u vrtu i u prirodi, okruženi zelenilom, mirisom blagorodne zemlje i plodova koje će ona dati, već da vrijeme i sadržaj njihovih života bude vezan za tehniku, mobilne aparate i društvene mreže. Ako se čovjek otuđi od zemlje, otuđio se od svoje prave prirode. Otuđenje čovjeka rezultira brojnim problemima i društvenim izopačenostima o kojima danas toliko puno slušamo.

Nemar, bezvoljnost, ljenost i letargija kojoj smo svjedoci u brojnim segmentima života i kod značajnog broja ljudi, rezultira stanjem zapuštenosti i stalnog traženja izgovora i krivice u nekim faktorima koji se kao trebaju posložiti da stanje bude bolje i da dođe do promjene. Do promjene neće doći sve dok sâm insan ne bude promjena. U samome sebi.

Čovjek mora raditi i proizvoditi da bi se uopće mogao održati na Zemlji. Rad ima svoju odgojnu dimenziju, jer radnik svojim radom ne obrađuje samo predmet na kojem radi, on, istovremeno, izgrađuje i mijenja samog sebe.[2]

Djelatnim i posvećenim radom čovjek se približava Božijoj milosti. Pošten i koristan rad ljudsku dušu čuva i čisti od grijeha.

Draga braćo,

Naše starije generacije ostavile su nam lijepe primjere odnosa prema resursima prirode koje nam je Dragi Bog stavio na raspolaganje. Svojim odgovornim i osviještenim odnosom prema blagodatima pokazivali su brigu za prirodu i zemlju, ali i za generacije koje će doći poslije i koristiti plodove njihovog rada i truda. Tako naprimjer oni su sadnjom i kalemljenjem voćaka i u udaljenim šumskim predjelima, koja nisu bila u njihovom vlasništvu, željeli iza sebe ostaviti trajno dobro djelo (sadaku), po kome će ih ljudi poslije njih spominjati dok budu jeli njihove plodove. Sevapi od toga teku im čak i dok se ptice ili druge vrste životinja budu hranile tim plodovima. Ovim činom muslimani su u djelo provodili poruku Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., u kojoj stoji:

ما مِن مُسْلِمٍ يَغْرِسُ غَرْسًا إلَّا كانَ ما أُكِلَ منه له صَدَقَةً، وما سُرِقَ منه له صَدَقَةٌ، وما أكَلَ السَّبُعُ منه فَهو له صَدَقَةٌ، وما أكَلَتِ الطَّيْرُ فَهو له صَدَقَةٌ….

“Svakom muslimanu koji zasadi voćku, za sve što se sa njenog drveta pojede računat će se sadaka: i ono što se sa nje ukrade je sadaka, i ono što divljač pojede je sadaka, i ono što ptica pojede je sadaka… [3]

Optimističan i pozitivan pristup životu daje nadu, ohrabruje i kazuje kojim putem treba ići, bez obzira kakve okolnosti bile. Tako je naš Poslanik savjetovao da se proaktivno djeluje i u najkritičnijim momentima i kataklizmama, kakav je recimo Smak svijeta na zemlji, usmjeravajući nas:

إن قامتِ الساعةُ و في يدِ أحدِكم فسيلةً ، فإن استطاعَ أن لا تقومَ حتى يغرِسَها فليغرِسْها

““Ako se pred Kijametski dan u ruci nekog od vas nađe sadnica palme a bude imao toliko malo vremena da je zasadi prije nego nestane života na Zemlji, neka to i učini!”[4]

Današnji čovjek traži i nalazi izgovore da se nešto ne može, da nije isplativo, da je beskorisno, predajući se stihiji života i nepoduzimanju koraka da učini ono što je do njega i ono što on može dati od sebe. Vjera nas motivira da se čovjek bavi onim što je smisleno i što donosi korist njemu lično i zajednici u cjelini. Zajednici je korist kada svako radi svoj posao i doprinosi da u njoj ima više reda, poretka, urednosti i čistoće. Ogromna je lična korist i benefit da čovjek živi od svvoga halal rada, truda svojih ruku i da nije ovisan ni o kome! A musliman treba težiti tome da ovisi jedino o Allahu, a ne o stvorenjima!

Mubarek mjesec Ramazan kuca na naša vrata, on nas pokreće da vršimo svekolike pripreme da ga dočekamo u što ljepšem svjetlu i raspoloženju. Svečan je to mjesec i najdragocjenije vrijeme koje traži od čovjeka vrlinu posvećenosti i istrajnosti. Posvjedočimo te vrline u odnosu prema našoj životnoj sredini, dajmo od sebe napor da ona izgleda ljepše i sređenije. Posvjedočimo te vrline u odnosu prema našoj zemlji, neka bude više zasijana, očišćena i oplemenjena. Neka naše džamije, mesdžidi, mektebi i njihova pripadajuća vakufska dvorišta i mezarja uz njih, budu oplemenjena sadnjom miomirisnoga cvijeća i vrtnih sadnica koje će biti odraz ljepote i sklada.

Milostivi Gospodaru nadahni nas da istrajavamo u dobročinstvima, da oplemenjujemo našu zemlju. Podari nam snage, volje i odlučnosti i naputi nas da činimo ono što je korisno, lijepo i plemenito. Sačuvaj nas kušnji i nevolja. Objedini naša srca u ljubavi prema Tebi, prema našoj vjeri, domovini i državi.

Amin!

Mostarski muftija, mr. Salem ef. Dedović

Karađoz-begova džamija, 8. šaʻban 1443. / 11.mart 2022.]]> Iskazujemo zahvalnost našem Gospodaru Allahu, dž.š., na milosti i neizbrojivim blagodatima koje nam dariva i u kojima uživamo. Neka su Njegovi blagoslovi i mir na poslanika Muhammeda, našeg učitelja i uzora u vjeri. Allaha molimo da budemo svjesni vrijednosti slobode, života, zdravlja i mira. Amin!

Draga braćo!

Zemlja je čovjekovo stanište, na njoj se u punini odvija naše zemaljsko postojanje i s njome je povezan čovjekov cijeli život; naše rođenje, odrastanje, stasavanje i na koncu odlazak (preseljenje). Zemlja sa svim svojim prirodnim resursima Allahova je blagodat i vrijednost. Između brojnih kur’anskih poruka koje govore o Zemlji u tom značenju je i ova iz sure El-Enbija, u kojoj stoji:

وَلَقَدْ كَتَبْنَا فِي الزَّبُورِ مِن بَعْدِ الذِّكْرِ أَنَّ الأَرْضَ يَرِثُهَا عِبَادِيَ الصَّالِحُونَ

”A Mi smo u Zeburu, nakon Opomene (Tevrata), zapisali da će Zemlju doista naslijediti Moji dobri robovi.“ (El-Enbija, 105.)

Allah, dž.š. nas poučava putu i stilu kojim se dostiže stabilna i sigurna pozicija na zemlji. Ona koja čovjeku omogućava da očuva svoje ljudsko dostojanstvo, čast i različite oblike pripadnosti i identiteta, među kojima je i onaj najbitniji – vjerski.

Allah, dž.š kazuje da će oni koji dostignu stepen dobrih robova dostići to preimućstvo na zemlji, sigurnost i stabilnost u procesima koji se odvijaju. A to se dostiže odgovornim odnosom prema Božijim blagodatima i prema svim oblicima rada i ljudske djelatnosti kojima se ljudi zanimaju. Stepen dobrih robova dostiže se i brigom za opće stvari i potrebe svih nas, a zdrava životna sredina je jedna od tih ključnih potreba.

Svima su nam potrebni čist zrak, pitka voda, čiste rijeke, bogate šume i nezagađena životna okolina. To su faktori zdravlja, napretka i kvalitetnog života na zemlji općenito. Trebamo svi biti posvećeni čuvanju i afirmiranju tih vrijednosti. Njih nam je Allah poklonio ali one nisu nepotrošive, mogu biti iscrpljene, ugrožene i narušene. Onda smo na gubitku svi. Proljeće nas iznova podsjeti na Allahovu svemoć stvaranja i darivanja čovjeka velikim blagodatima, kojih trebamo biti svjesni i na njima neprestano zahvaljivati. Proljeće dolazi i kao vjesnik buđenja zemlje koja traži vrijedne ruke onih koji će je urediti uspostavljanjem novih voćnih zasada i zasijavanjem poljoprivrednih kultura što će nam biti ugodna halal hrana i opskrba koja se osigurava vlastitim trudom i radom.

Allahov Poslanik, a.s, u tom kontekstu je kazao:

ما أكلَ أحدٌ طعامًا قطُّ ، خيرًا من أنْ يأكلَ من عمَلِ يدِهِ

“Nema bolje hrane od one koju čovjek pojede od rada svojih ruku.” [1]

Vrijeme i (ne)prilike u svijetu uzrokovane ratom Rusije na Ukrajinu dovode do velikih promjena na svjetskom tržištu, čega smo već itekako svjedoci. Usljed krize s energentima dolazi do velikih skokova u cijenama hrane. Valja nam činiti ono što možemo i osigurati da naša egzistencija bude sigurnija i stabilnija. Činiti ono što je do nas a potom tražiti od Allaha da nam podari Svoj blagoslov u onome što smo činili, moleći za Njegovu pomoć i zaštitu u svakom momentu i na svakome mjestu.

Zato bi bilo pametno da ljudi prepoznaju važnost rodne zemlje, koja je u mnogim našim mjestima zapuštena, neobrađena i nezasijana. A ova zemlja je rodna i plodna. Zemlja će dati i uzvratiti. Na njoj može lijepo uspijevati raznovrsno voće i povrće.

Bog Dragi dao nam je ovo podneblje u kojemu je dovoljno lijepih sunčanih dana i vode koju On spušta s neba i vode koja je danas dostpunija nego ranije, pa je prilika da to iskoristimo podižući voćnjake smokve, šipka, badema (bajama), oraha, lješnjaka, vinograde lozom zasađene. Danas su i mogućnosti mnogo povoljnije, tehnologija je sve razvijenija i olakšava rad, a i stručna znanjā na koji način uspješno se baviti tim resorom sve su ljudima dostupnija.

Brigom o zemlji posvjedočujemo brigu o sebi i svojoj egzistenciji. Posvjedočujemo i najkonkretniji oblik patriotizma; radom i djelom kazujemo da nismo zanemarili i iznevjerili ono što nam je vrlo bitno i dragocjeno.

Mnogo je korisnije da mlade generacije svoje vrijeme provode u vrtu i u prirodi, okruženi zelenilom, mirisom blagorodne zemlje i plodova koje će ona dati, već da vrijeme i sadržaj njihovih života bude vezan za tehniku, mobilne aparate i društvene mreže. Ako se čovjek otuđi od zemlje, otuđio se od svoje prave prirode. Otuđenje čovjeka rezultira brojnim problemima i društvenim izopačenostima o kojima danas toliko puno slušamo.

Nemar, bezvoljnost, ljenost i letargija kojoj smo svjedoci u brojnim segmentima života i kod značajnog broja ljudi, rezultira stanjem zapuštenosti i stalnog traženja izgovora i krivice u nekim faktorima koji se kao trebaju posložiti da stanje bude bolje i da dođe do promjene. Do promjene neće doći sve dok sâm insan ne bude promjena. U samome sebi.

Čovjek mora raditi i proizvoditi da bi se uopće mogao održati na Zemlji. Rad ima svoju odgojnu dimenziju, jer radnik svojim radom ne obrađuje samo predmet na kojem radi, on, istovremeno, izgrađuje i mijenja samog sebe.[2]

Djelatnim i posvećenim radom čovjek se približava Božijoj milosti. Pošten i koristan rad ljudsku dušu čuva i čisti od grijeha.

Draga braćo,

Naše starije generacije ostavile su nam lijepe primjere odnosa prema resursima prirode koje nam je Dragi Bog stavio na raspolaganje. Svojim odgovornim i osviještenim odnosom prema blagodatima pokazivali su brigu za prirodu i zemlju, ali i za generacije koje će doći poslije i koristiti plodove njihovog rada i truda. Tako naprimjer oni su sadnjom i kalemljenjem voćaka i u udaljenim šumskim predjelima, koja nisu bila u njihovom vlasništvu, željeli iza sebe ostaviti trajno dobro djelo (sadaku), po kome će ih ljudi poslije njih spominjati dok budu jeli njihove plodove. Sevapi od toga teku im čak i dok se ptice ili druge vrste životinja budu hranile tim plodovima. Ovim činom muslimani su u djelo provodili poruku Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., u kojoj stoji:

ما مِن مُسْلِمٍ يَغْرِسُ غَرْسًا إلَّا كانَ ما أُكِلَ منه له صَدَقَةً، وما سُرِقَ منه له صَدَقَةٌ، وما أكَلَ السَّبُعُ منه فَهو له صَدَقَةٌ، وما أكَلَتِ الطَّيْرُ فَهو له صَدَقَةٌ….

“Svakom muslimanu koji zasadi voćku, za sve što se sa njenog drveta pojede računat će se sadaka: i ono što se sa nje ukrade je sadaka, i ono što divljač pojede je sadaka, i ono što ptica pojede je sadaka… [3]

Optimističan i pozitivan pristup životu daje nadu, ohrabruje i kazuje kojim putem treba ići, bez obzira kakve okolnosti bile. Tako je naš Poslanik savjetovao da se proaktivno djeluje i u najkritičnijim momentima i kataklizmama, kakav je recimo Smak svijeta na zemlji, usmjeravajući nas:

إن قامتِ الساعةُ و في يدِ أحدِكم فسيلةً ، فإن استطاعَ أن لا تقومَ حتى يغرِسَها فليغرِسْها

““Ako se pred Kijametski dan u ruci nekog od vas nađe sadnica palme a bude imao toliko malo vremena da je zasadi prije nego nestane života na Zemlji, neka to i učini!”[4]

Današnji čovjek traži i nalazi izgovore da se nešto ne može, da nije isplativo, da je beskorisno, predajući se stihiji života i nepoduzimanju koraka da učini ono što je do njega i ono što on može dati od sebe. Vjera nas motivira da se čovjek bavi onim što je smisleno i što donosi korist njemu lično i zajednici u cjelini. Zajednici je korist kada svako radi svoj posao i doprinosi da u njoj ima više reda, poretka, urednosti i čistoće. Ogromna je lična korist i benefit da čovjek živi od svvoga halal rada, truda svojih ruku i da nije ovisan ni o kome! A musliman treba težiti tome da ovisi jedino o Allahu, a ne o stvorenjima!

Mubarek mjesec Ramazan kuca na naša vrata, on nas pokreće da vršimo svekolike pripreme da ga dočekamo u što ljepšem svjetlu i raspoloženju. Svečan je to mjesec i najdragocjenije vrijeme koje traži od čovjeka vrlinu posvećenosti i istrajnosti. Posvjedočimo te vrline u odnosu prema našoj životnoj sredini, dajmo od sebe napor da ona izgleda ljepše i sređenije. Posvjedočimo te vrline u odnosu prema našoj zemlji, neka bude više zasijana, očišćena i oplemenjena. Neka naše džamije, mesdžidi, mektebi i njihova pripadajuća vakufska dvorišta i mezarja uz njih, budu oplemenjena sadnjom miomirisnoga cvijeća i vrtnih sadnica koje će biti odraz ljepote i sklada.

Milostivi Gospodaru nadahni nas da istrajavamo u dobročinstvima, da oplemenjujemo našu zemlju. Podari nam snage, volje i odlučnosti i naputi nas da činimo ono što je korisno, lijepo i plemenito. Sačuvaj nas kušnji i nevolja. Objedini naša srca u ljubavi prema Tebi, prema našoj vjeri, domovini i državi.

Amin!

Mostarski muftija, mr. Salem ef. Dedović

Karađoz-begova džamija, 8. šaʻban 1443. / 11.mart 2022.]]> https://forum.vakat.eu/thread-581.html Thu, 17 Nov 2022 18:31:25 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-581.html Hvala Allahu, Gospodaru svjetova i Vladaru dana sudnjeg, Koji znanjem i mudrošću daruje koga hoće, a u zabludi je onaj koji ostavlja znanje i mudrost ne usvaja. Neka su Allahovi blagoslovi i mir na našeg poslanika Muhammeda, njegov čisti rod i plemenite drugove ashabe. Allahovu milost, uputu i blagoslov tražimo i molimo u ovome najodabranijem danu i času sedmice, mubarek petku.

Poštovana braćo,

S početkom nove akademske, školske i mektebske godine iznova se podsjećamo na važnost i ulogu nauke i znanja u životu svakoga od nas. Naša časna Objava otpočela je ovom imperativnom porukom prema kojoj bi se musliman i muslimanka, koji drže do sebe, trebali u svakom trenutku ravnati i prema njoj i svoju djecu usmjeravati. Kur’an ističe jasnu razdjelnicu između onih koji znaju i koji su znanjem oplemenjeni, i onih koji su se zapustili u pogledu oplemenjivanja znanjem.

قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَالَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ ۗ إِنَّمَا يَتَذَكَّرُ أُولُو الْأَلْبَابِ

Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?! Zbilja, samo se oni umni opominju!” (Ez-Zumer, 9.)

Ovaj ajet podsjeća na blagodat uma, razuma i razboritosti koje bi trebale krasiti ljudska bića. Da te blagodati budu im stalno podstrek da tragaju za znanjima, vještinama, novitetima. Da ne budu lijeni, zapušteni, nemarni, neodlučni, nepoduzetni. Poslanik Muhammed, a.s. kazao je:

على كلِّ مسلمٍ طلبُ العِلمِ فريضةٌ

Dužnost je svakom muslimanu da traži znanje, rastavljajući pritom korisno od štetnog znanja.

Nije poznato da je Poslanik, a.s., od Boga iskao da mu dadne ičega više od onog što je imao, osim znanja. Kada je objavljen kur’anski ajet:

وَقُل رَّبِّ زِدْنِي عِلْمًا

I reci: „Gospodaru moj, povećaj mi znanje!“ (Tā-Hā, 114), Poslanik je, molio:

اللَّهُمَّ انْفَعْنِي بِمَا عَلَّمْتَنِي وَعَلِّمْنِي مَا يَنْفَعُنِي وَزِدْنِي عِلْمًا

„Gospodaru moj, daj da mi bude od koristi ono čemu si me poučio, pouči me samo onome u čemu je moja korist, i povećaj mi znanje!“[1]

Znanje je vrlina koja čovjeku daje pravilno usmjerenje da svoje vrijeme i djelovanje usmjeri u odgovorno moralno postupanje, krijepost i požrtvovanost, čineći dobro, a suzbijajući zlo.

Znanje samo po sebi nije cilj. Cilj je plemenitost, moral (ćudoređe). Čovjek je od iskona jedan i jedinstven, u njemu su porivi za gomilanjem novca i imetka, dominacijom i vlašću nad drugima, željom za moći i samodokazivanjem. Šta je lijek tom ljudskom egoizmu i kako ga ukrotiti? Lijek je u oplemenjivanju vjerom, odgojem i vrlinama.

Poslanik, a.s. je svoju poslaničku misiju jednom sažeo u sljedećem iskazu:

بُعِثتُ لأُتَمِّمَ صالِحَ الأخْلاقِ

“Poslan sam da kod ljudi upotpunim lijepo postupanje (ćudoređe).”

Draga braćo,

Vrijeme u kojem živimo jeste drukčije u odnosu na neka druga i ona davna vremena.

Ovo je vrijeme novih tehnologija koje su uveliko unijele promjene u mnogim vidovima naših života. Sami tome svjedočimo. Svedočimo brzini i moći tih tehnologija. One uzimaju čovjeka pod svoje, a da čovjek često nije ni svjestan toga.

U staro doba čovjek za svoga života ne bi doživio niti primjetio nikakvu promjenu, a ovaj današnji čovjek u svom životnom vijeku doživi nekoliko tehnoloških promjena. Tehnologija mijenja okruženje u kojem ljudi žive. Nastojeći se prilagoditi tim promjenama, ljudi mijenjaju svoju kulturu, ponašanje, običaje, tradiciju. No, da li to moralno uzdiže čovjeka, da li se s napretkom u tehnologijama što rezultira materijalnim napretkom i komforom ostvaruje i moralni napredak u zajednici i društvu. To jeste pitanje koje nas treba stalno oslovljavati i koje treba da imamo pred sobom.

Živimo u vremenu gdje smo putem raznolikih agresivnih medijskih platformi izloženi brojnim oblicima smutnji i obmana. U prvom planu je zabava, a malo ili nimalo vrijednosti koje oplemenjuju čovjeka i njegovu dušu. Obrazovanje ne mari za odgojnu komponentu mladog čovjeka. A ona je ključna. Stvara se čovjek tržišta koji će biti jednosmjerno orjentiran: da radi, grabi i zarađuje, a zatim da troši, uživa u igri i zabavi koja ne hrani ljudski duh, već ga obesmišljava. Stvara se jedan privid, gdje je puno priče, vanjštine, reklame, a vrlo malo ili nimalo suštine. Sa svih strana vreba nas populizam, amaterizam, neprosvijećenost i nedovoljna posvećenost onome što bi trebala biti čovjekova zadaća. Ovo naše vrijeme u jednoj svojoj predaji, nadahnut znanjem i mudrošću od Svevišnjega oslovio je naš plemeniti poslanik Muhammed, a.s. kazujući svojim ashabima:

 إِنَّكُمْ أَصْبَحْتُمْ فِي زَمَنٍ كَثِيرٍ فُقَهَاؤُهُ ، قَلِيلٍ قُرَّاؤُهُ وَ خُطَبَاؤُهُ، قَلِيل سَائلُوهُ كَثِيرٍ مُعْطُوهُ ، الْعَمَلُ فِيهِ خَيْرٌ مِنَ الْعِلْمِ . وَسَيَأتِي على النَّاسِ زَمَانٌ قَلِيلٌ فُقَهَاؤُهُ ، كَثِيرٌ خُطَبَاؤُهُ قَلِيلٌ مُعْطُوهُ كَثِيرٌ سَائلُوهُ ، وَ الْعِلْمُ فِيهِ خَيْرٌ مِنَ الْعَمَلِ

“Vi živite u vremenu u kojem je mnogo onih Kur’an izučavaju i razumiju, malo je recitatora i govornika, malo je onih koji pitaju, a mnogo onih koji daju. Praksa je kod vas ispred teorije.

Ali, doći će vrijeme u kojem će biti malo onih koji će Kur’an razumijevati, a mnogo onih koji će o njemu govoriti, bit će malo onih koji će davati, a mnogo onih koji će tražiti. U tom vremenu dat će se primat teoriji nad radom i praksom.” [2]

Vrijeme Poslanikovih ashaba i ona vremena u kojima su muslimani ostavili ogromna civilizacijska pregnuća i iskorake na različitim stranama svijeta, od Sumatre i Jave na dalekom istoku do Endelusa na krajnjem Zapadu, bilo je vrijeme reda, poštovanja reda i autoriteta od znanja i stručnosti. Bilo je vrijeme suštine, gdje su se slijedile temeljne intencije Objave i šerijata, a nisu bile u fokusu periferne teme i rasprave među muslimanima koje ne vode nigdje. Vode dakako samo u podjele i sukobe i gubljenje dragocjenog vremena. Bilo je to vrijeme posvećenosti radu i zadatku. Bila je svijest o blagodati slobode, ali i puna odgovornost za slobodu. Bilo je vrijeme u kojem su u prvom planu bile obaveze (dužnosti) pa onda prava. Bilo je vrijeme davanja od sebe, gdje god se i koliko god se moglo. Zato jeste bilo mnogo onih koji su davali, a malobrojni bijahu oni koji pitaju. Danas oni koji pitaju, traže, zazivaju i na sva zvona stavljaju sebe u fokus i ono što rade, jesu nažalost mnogobrojni.

Na koncu, vrijeme uspjeha i pregnuća bijaše vrijeme u kome su rad i praksa bili na prvome mjestu, dok sva naša posrnuća dođoše onoga trenutka kad teoriju učinismo smislom i suštinom.

Draga braćo,

Nažalost, mnogo je lutanja u našem obrazovnom sistemu. Stječe se dojam da svakom više vjerujemo nego sami sebi. Koji god je stranac došao među nas da nam proda kakvu ideju, mi smo je prihvatili i platili. Svaki trgovac diplomama je mogao otvoriti školu i fakultet, a tako je i danas.

Državne škole i univerziteti su dobili nelojalnu konkurenciju, a tome su često kumovali i sami profesori.

S korumpiranjem društva se ne počinje na radnom mjestu, već u obrazovnom sistemu, u školi i na fakultetu, gdje imamo debelo devalviranje. Tamo sve počinje.[3] Hoćemo li smoći snage da pogledamo u svoje ogledalo, pa da kažemo dosta i valja drukčije, ako želimo opstanak, Božiju pomoć i Njegov blagoslov.

Molim Allaha, dž.š., da našoj djeci poveća ljubav za znanjem i bogobojaznošću. Neka ih meleki nose na svojim krilima.

Neka Uzvišeni Allah svima nam otvori puteve prema tome.

Amin!


Muftija mostarski mr. Salem-ef. Dedović

Karađoz-begova džamija, 6. safer 1444. / 2. septembar 2022.]]> Hvala Allahu, Gospodaru svjetova i Vladaru dana sudnjeg, Koji znanjem i mudrošću daruje koga hoće, a u zabludi je onaj koji ostavlja znanje i mudrost ne usvaja. Neka su Allahovi blagoslovi i mir na našeg poslanika Muhammeda, njegov čisti rod i plemenite drugove ashabe. Allahovu milost, uputu i blagoslov tražimo i molimo u ovome najodabranijem danu i času sedmice, mubarek petku.

Poštovana braćo,

S početkom nove akademske, školske i mektebske godine iznova se podsjećamo na važnost i ulogu nauke i znanja u životu svakoga od nas. Naša časna Objava otpočela je ovom imperativnom porukom prema kojoj bi se musliman i muslimanka, koji drže do sebe, trebali u svakom trenutku ravnati i prema njoj i svoju djecu usmjeravati. Kur’an ističe jasnu razdjelnicu između onih koji znaju i koji su znanjem oplemenjeni, i onih koji su se zapustili u pogledu oplemenjivanja znanjem.

قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَالَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ ۗ إِنَّمَا يَتَذَكَّرُ أُولُو الْأَلْبَابِ

Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?! Zbilja, samo se oni umni opominju!” (Ez-Zumer, 9.)

Ovaj ajet podsjeća na blagodat uma, razuma i razboritosti koje bi trebale krasiti ljudska bića. Da te blagodati budu im stalno podstrek da tragaju za znanjima, vještinama, novitetima. Da ne budu lijeni, zapušteni, nemarni, neodlučni, nepoduzetni. Poslanik Muhammed, a.s. kazao je:

على كلِّ مسلمٍ طلبُ العِلمِ فريضةٌ

Dužnost je svakom muslimanu da traži znanje, rastavljajući pritom korisno od štetnog znanja.

Nije poznato da je Poslanik, a.s., od Boga iskao da mu dadne ičega više od onog što je imao, osim znanja. Kada je objavljen kur’anski ajet:

وَقُل رَّبِّ زِدْنِي عِلْمًا

I reci: „Gospodaru moj, povećaj mi znanje!“ (Tā-Hā, 114), Poslanik je, molio:

اللَّهُمَّ انْفَعْنِي بِمَا عَلَّمْتَنِي وَعَلِّمْنِي مَا يَنْفَعُنِي وَزِدْنِي عِلْمًا

„Gospodaru moj, daj da mi bude od koristi ono čemu si me poučio, pouči me samo onome u čemu je moja korist, i povećaj mi znanje!“[1]

Znanje je vrlina koja čovjeku daje pravilno usmjerenje da svoje vrijeme i djelovanje usmjeri u odgovorno moralno postupanje, krijepost i požrtvovanost, čineći dobro, a suzbijajući zlo.

Znanje samo po sebi nije cilj. Cilj je plemenitost, moral (ćudoređe). Čovjek je od iskona jedan i jedinstven, u njemu su porivi za gomilanjem novca i imetka, dominacijom i vlašću nad drugima, željom za moći i samodokazivanjem. Šta je lijek tom ljudskom egoizmu i kako ga ukrotiti? Lijek je u oplemenjivanju vjerom, odgojem i vrlinama.

Poslanik, a.s. je svoju poslaničku misiju jednom sažeo u sljedećem iskazu:

بُعِثتُ لأُتَمِّمَ صالِحَ الأخْلاقِ

“Poslan sam da kod ljudi upotpunim lijepo postupanje (ćudoređe).”

Draga braćo,

Vrijeme u kojem živimo jeste drukčije u odnosu na neka druga i ona davna vremena.

Ovo je vrijeme novih tehnologija koje su uveliko unijele promjene u mnogim vidovima naših života. Sami tome svjedočimo. Svedočimo brzini i moći tih tehnologija. One uzimaju čovjeka pod svoje, a da čovjek često nije ni svjestan toga.

U staro doba čovjek za svoga života ne bi doživio niti primjetio nikakvu promjenu, a ovaj današnji čovjek u svom životnom vijeku doživi nekoliko tehnoloških promjena. Tehnologija mijenja okruženje u kojem ljudi žive. Nastojeći se prilagoditi tim promjenama, ljudi mijenjaju svoju kulturu, ponašanje, običaje, tradiciju. No, da li to moralno uzdiže čovjeka, da li se s napretkom u tehnologijama što rezultira materijalnim napretkom i komforom ostvaruje i moralni napredak u zajednici i društvu. To jeste pitanje koje nas treba stalno oslovljavati i koje treba da imamo pred sobom.

Živimo u vremenu gdje smo putem raznolikih agresivnih medijskih platformi izloženi brojnim oblicima smutnji i obmana. U prvom planu je zabava, a malo ili nimalo vrijednosti koje oplemenjuju čovjeka i njegovu dušu. Obrazovanje ne mari za odgojnu komponentu mladog čovjeka. A ona je ključna. Stvara se čovjek tržišta koji će biti jednosmjerno orjentiran: da radi, grabi i zarađuje, a zatim da troši, uživa u igri i zabavi koja ne hrani ljudski duh, već ga obesmišljava. Stvara se jedan privid, gdje je puno priče, vanjštine, reklame, a vrlo malo ili nimalo suštine. Sa svih strana vreba nas populizam, amaterizam, neprosvijećenost i nedovoljna posvećenost onome što bi trebala biti čovjekova zadaća. Ovo naše vrijeme u jednoj svojoj predaji, nadahnut znanjem i mudrošću od Svevišnjega oslovio je naš plemeniti poslanik Muhammed, a.s. kazujući svojim ashabima:

 إِنَّكُمْ أَصْبَحْتُمْ فِي زَمَنٍ كَثِيرٍ فُقَهَاؤُهُ ، قَلِيلٍ قُرَّاؤُهُ وَ خُطَبَاؤُهُ، قَلِيل سَائلُوهُ كَثِيرٍ مُعْطُوهُ ، الْعَمَلُ فِيهِ خَيْرٌ مِنَ الْعِلْمِ . وَسَيَأتِي على النَّاسِ زَمَانٌ قَلِيلٌ فُقَهَاؤُهُ ، كَثِيرٌ خُطَبَاؤُهُ قَلِيلٌ مُعْطُوهُ كَثِيرٌ سَائلُوهُ ، وَ الْعِلْمُ فِيهِ خَيْرٌ مِنَ الْعَمَلِ

“Vi živite u vremenu u kojem je mnogo onih Kur’an izučavaju i razumiju, malo je recitatora i govornika, malo je onih koji pitaju, a mnogo onih koji daju. Praksa je kod vas ispred teorije.

Ali, doći će vrijeme u kojem će biti malo onih koji će Kur’an razumijevati, a mnogo onih koji će o njemu govoriti, bit će malo onih koji će davati, a mnogo onih koji će tražiti. U tom vremenu dat će se primat teoriji nad radom i praksom.” [2]

Vrijeme Poslanikovih ashaba i ona vremena u kojima su muslimani ostavili ogromna civilizacijska pregnuća i iskorake na različitim stranama svijeta, od Sumatre i Jave na dalekom istoku do Endelusa na krajnjem Zapadu, bilo je vrijeme reda, poštovanja reda i autoriteta od znanja i stručnosti. Bilo je vrijeme suštine, gdje su se slijedile temeljne intencije Objave i šerijata, a nisu bile u fokusu periferne teme i rasprave među muslimanima koje ne vode nigdje. Vode dakako samo u podjele i sukobe i gubljenje dragocjenog vremena. Bilo je to vrijeme posvećenosti radu i zadatku. Bila je svijest o blagodati slobode, ali i puna odgovornost za slobodu. Bilo je vrijeme u kojem su u prvom planu bile obaveze (dužnosti) pa onda prava. Bilo je vrijeme davanja od sebe, gdje god se i koliko god se moglo. Zato jeste bilo mnogo onih koji su davali, a malobrojni bijahu oni koji pitaju. Danas oni koji pitaju, traže, zazivaju i na sva zvona stavljaju sebe u fokus i ono što rade, jesu nažalost mnogobrojni.

Na koncu, vrijeme uspjeha i pregnuća bijaše vrijeme u kome su rad i praksa bili na prvome mjestu, dok sva naša posrnuća dođoše onoga trenutka kad teoriju učinismo smislom i suštinom.

Draga braćo,

Nažalost, mnogo je lutanja u našem obrazovnom sistemu. Stječe se dojam da svakom više vjerujemo nego sami sebi. Koji god je stranac došao među nas da nam proda kakvu ideju, mi smo je prihvatili i platili. Svaki trgovac diplomama je mogao otvoriti školu i fakultet, a tako je i danas.

Državne škole i univerziteti su dobili nelojalnu konkurenciju, a tome su često kumovali i sami profesori.

S korumpiranjem društva se ne počinje na radnom mjestu, već u obrazovnom sistemu, u školi i na fakultetu, gdje imamo debelo devalviranje. Tamo sve počinje.[3] Hoćemo li smoći snage da pogledamo u svoje ogledalo, pa da kažemo dosta i valja drukčije, ako želimo opstanak, Božiju pomoć i Njegov blagoslov.

Molim Allaha, dž.š., da našoj djeci poveća ljubav za znanjem i bogobojaznošću. Neka ih meleki nose na svojim krilima.

Neka Uzvišeni Allah svima nam otvori puteve prema tome.

Amin!


Muftija mostarski mr. Salem-ef. Dedović

Karađoz-begova džamija, 6. safer 1444. / 2. septembar 2022.]]>