https://forum.vakat.eu/ Tue, 28 Apr 2026 07:19:47 +0000 MyBB https://forum.vakat.eu/thread-1378.html Thu, 28 Dec 2023 18:34:28 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1378.html Blagodat znanja i učenosti

Idrīs, alejhisselam, je treći čovjek koji je, nakon Adema i Šīta, alejhimesselam, odabran za vjerovjesnika i poslanika dragoga Allaha.

I Ismailu, i Idrisu, i Zulkiflu (se odazvasmo), a svi su oni bili strpljivi.I obasusmo ih milošću Našom, oni doista bijahu dobri. (21:85,86)

Precizan opis njegove mubarek ličnosti donosi nam sljedeći citat:

... U hadisima se kaže da je Idrīs, alejhisselam, prvi poslanik iza Adema i Šīta, prvi koji je perom pisao, lijep, visok, guste brade, snažan, mišićav, lijepo građen, zamišljen, šutljiv, miran. Kad bi hodao u zemlju bi gledao, pomalo tužna lica, mnogo bi razmišljao o Allahovoj moći i stvorenjima, kad bi govorio povisio bi glas i mrdao bi kažiprstom. ...

Izvori nam također govore da je on Šītov, alejhisselam, direktni potomak u petome koljenu i najčešće nam donose sljedeći njegov rodoslov: Šīt, alejhisselam, je imao sina Enosa, ovaj je imao sina Kainana, ovaj je imao sina Melajila, ovaj je imao sina Jareda i Jaredov sin je Idrīs, alejhisselam, za koga se prenosi da je imao i drugo ime Henoh, a dragi Allah najbolje zna. U izvorima se obično prenosi i to da je Idrīs, alejhisselam, rođen još za života svoga šestoga djeda Adema, alejhisselam, što logički uopće nije neprihvatljivo budući da se zna (a to časni Kur'an u 14. ajetu 29. sure jasno i potvrđuje u slučaju Nūha, alejhisselam) da je život prvih generacija ljudi na Zemlji trajao mnogo duže od onih kasnijih.

Na bazi ovoga se zaključuje da je Idrīs, alejhisselam, bio odgajan od strane obojice svojih djedova koji su imali emanet vjerovjesništva i poslanstva prije njega i da se razvijao pod njihovnim duhovnim vodstvom, a najvjerovatnije je preuzeo vodstvo zajednice i u duhovnom i u svjetovnom pogledu tek nakon Šītove, alejhisselam, smrti.

Osim emaneta vjerovjesništva i poslanstva koje je svakako najveća blagodat koju čovjek može dobiti, Idrīsu, alejhisselam, je dragi Allah dao i posebnu blagodat velikoga znanja, mudrosti i učenosti. Prenosi se da mu je otac odmah po rođenju na čelu uočio svjetlo Muhammeda, alejhisselam, pa je odatle odmah znao da će mu sin biti odabranik dragoga Allaha. Tada mu je i dao ime Idrīs koje ima značenje ''onaj koji mnogo uči''.
I zaista, Idrīs, alejhisselam, je ostao poznat kao veliki mudrac i jedan od najvećih genija ljudskog roda čije znanje obuhvataše različite znanosti. O tome nam lijepo govori sljedeći citat:

... Idris bijaše prvi koji je počeo pismo pisati[2] i odijelo šiti. Do tada su se ljudi odijevali kožama od životinja. Isto tako se Idris prvi počeo baviti kozmografijom (ilmi hej'etom), astronomijom (nudžumom), medicinom (tibbom), matematikom (hisabom) i uopće filozofijom. On je dakle izumitelj i začetnik sviju pomenutih znanosti. On se je prvi počeo baviti i slaganjem pjesama (kasida), koje je spjevao o kojekakvim stvarima u prirodi i njezinim pojavama.

S ovoga svega neki ga poistovjećuju sa egipatskim Hermesom, mudracem inače bajoslovnim, kojemu stari Egipćani (Misirci) i Grci pripisivahu izum i začetništvo gore pomenutih, kao i još nekih drugih znanosti. Idrisa je pak Svemogući tim obdario, da mu to bude mu'džizom (čudom i dokazom da je Božiji poslanik).
Te znanosti, koje su od Idrisa potekle, prelazile su baštinom s jednih na druge, dok su napokon doprle do Egipćana, koje moderna povijest naziva prvim prosvijećenim narodom. ...[3]

Svakako, najveća i najvažnija znanost između svih onih koje su, milošću dragoga Allaha, sevepom Idrīsa, alejhisselam, ostavljene u emanet čovječanstvu jeste znanost o vjeri.[4] Naime, samo ljudi koji su slijepi za istinu egzistencije dragoga Allaha, Stvoritelja i Gospodara svjetova svih, nisu svjesni činjenice da je znanost o vjeri, tj. znanost koja čovjeka poučava kako da stekne zadovoljstvo svog Gospodara i zasluži spas u vječnosti budućega svijeta, najveća i najvažnija od svih nauka.

Nisu matematika i filozofija, kako se to u naše doba počesto tvrdi, nauke svih nauka, već je to nauka o vjeri (islamu). To je zbog toga što su sve ostale znanosti (nauke) usmjerene ka ovome svijetu, usmjerene su ka tome da čovjeka pouče boljitku na ovome prolaznome i varljivome svijetu, što je, dakako, veoma značajno i velika je to blagodat od dragoga Allaha ljudima, ali je sve to beznačajno u odnosu na činjenicu da je vjerski nauk usmjeren ka čovjekovu spasenju na budućem svijetu koji je bolji od ovoga i koji nema kraja.

U pogledu ove najvažnije znanosti Idrīs, alejhisselam, je, naravno, imao najveće znanje svoga vremena zato što je on, poput očeva svojih Adema i Šīta, alejhimesselam, odabran za Allahovoga vjerovjesnika. Ljude je pozivao u vjeru, objašnjavao im njezine pouke, mudrosti i propise, stimulisao ih na činjenje dobrih djela i predvodio ih u svim segmentima njihova rada i djelovanja. Kaže se da mu je bilo objavljeno ukupno trideset suhufa, a dragi Allah najbolje zna.

Osim ovoga, dragi ga je Allah, kako rekosmo, nadahnuo znanjem iz oblasti mnogih znanosti i praktičnih vještina korisnih ljudima koje su se njegovim sevepom počele širiti na Zemlji.
Prvo da pomenemo filozofiju. Naime, u islamskoj filozofskoj tradiciji obično se kaže da je znameniti mudrac Hermes, kojeg filozofske škole pretežno na Istoku, ali i neke na Zapadu, smatraju utemeljiteljem filozofije, u stvari Allahov poslanik Idrīs, alejhisselam:]]> Blagodat znanja i učenosti

Idrīs, alejhisselam, je treći čovjek koji je, nakon Adema i Šīta, alejhimesselam, odabran za vjerovjesnika i poslanika dragoga Allaha.

I Ismailu, i Idrisu, i Zulkiflu (se odazvasmo), a svi su oni bili strpljivi.I obasusmo ih milošću Našom, oni doista bijahu dobri. (21:85,86)

Precizan opis njegove mubarek ličnosti donosi nam sljedeći citat:

... U hadisima se kaže da je Idrīs, alejhisselam, prvi poslanik iza Adema i Šīta, prvi koji je perom pisao, lijep, visok, guste brade, snažan, mišićav, lijepo građen, zamišljen, šutljiv, miran. Kad bi hodao u zemlju bi gledao, pomalo tužna lica, mnogo bi razmišljao o Allahovoj moći i stvorenjima, kad bi govorio povisio bi glas i mrdao bi kažiprstom. ...

Izvori nam također govore da je on Šītov, alejhisselam, direktni potomak u petome koljenu i najčešće nam donose sljedeći njegov rodoslov: Šīt, alejhisselam, je imao sina Enosa, ovaj je imao sina Kainana, ovaj je imao sina Melajila, ovaj je imao sina Jareda i Jaredov sin je Idrīs, alejhisselam, za koga se prenosi da je imao i drugo ime Henoh, a dragi Allah najbolje zna. U izvorima se obično prenosi i to da je Idrīs, alejhisselam, rođen još za života svoga šestoga djeda Adema, alejhisselam, što logički uopće nije neprihvatljivo budući da se zna (a to časni Kur'an u 14. ajetu 29. sure jasno i potvrđuje u slučaju Nūha, alejhisselam) da je život prvih generacija ljudi na Zemlji trajao mnogo duže od onih kasnijih.

Na bazi ovoga se zaključuje da je Idrīs, alejhisselam, bio odgajan od strane obojice svojih djedova koji su imali emanet vjerovjesništva i poslanstva prije njega i da se razvijao pod njihovnim duhovnim vodstvom, a najvjerovatnije je preuzeo vodstvo zajednice i u duhovnom i u svjetovnom pogledu tek nakon Šītove, alejhisselam, smrti.

Osim emaneta vjerovjesništva i poslanstva koje je svakako najveća blagodat koju čovjek može dobiti, Idrīsu, alejhisselam, je dragi Allah dao i posebnu blagodat velikoga znanja, mudrosti i učenosti. Prenosi se da mu je otac odmah po rođenju na čelu uočio svjetlo Muhammeda, alejhisselam, pa je odatle odmah znao da će mu sin biti odabranik dragoga Allaha. Tada mu je i dao ime Idrīs koje ima značenje ''onaj koji mnogo uči''.
I zaista, Idrīs, alejhisselam, je ostao poznat kao veliki mudrac i jedan od najvećih genija ljudskog roda čije znanje obuhvataše različite znanosti. O tome nam lijepo govori sljedeći citat:

... Idris bijaše prvi koji je počeo pismo pisati[2] i odijelo šiti. Do tada su se ljudi odijevali kožama od životinja. Isto tako se Idris prvi počeo baviti kozmografijom (ilmi hej'etom), astronomijom (nudžumom), medicinom (tibbom), matematikom (hisabom) i uopće filozofijom. On je dakle izumitelj i začetnik sviju pomenutih znanosti. On se je prvi počeo baviti i slaganjem pjesama (kasida), koje je spjevao o kojekakvim stvarima u prirodi i njezinim pojavama.

S ovoga svega neki ga poistovjećuju sa egipatskim Hermesom, mudracem inače bajoslovnim, kojemu stari Egipćani (Misirci) i Grci pripisivahu izum i začetništvo gore pomenutih, kao i još nekih drugih znanosti. Idrisa je pak Svemogući tim obdario, da mu to bude mu'džizom (čudom i dokazom da je Božiji poslanik).
Te znanosti, koje su od Idrisa potekle, prelazile su baštinom s jednih na druge, dok su napokon doprle do Egipćana, koje moderna povijest naziva prvim prosvijećenim narodom. ...[3]

Svakako, najveća i najvažnija znanost između svih onih koje su, milošću dragoga Allaha, sevepom Idrīsa, alejhisselam, ostavljene u emanet čovječanstvu jeste znanost o vjeri.[4] Naime, samo ljudi koji su slijepi za istinu egzistencije dragoga Allaha, Stvoritelja i Gospodara svjetova svih, nisu svjesni činjenice da je znanost o vjeri, tj. znanost koja čovjeka poučava kako da stekne zadovoljstvo svog Gospodara i zasluži spas u vječnosti budućega svijeta, najveća i najvažnija od svih nauka.

Nisu matematika i filozofija, kako se to u naše doba počesto tvrdi, nauke svih nauka, već je to nauka o vjeri (islamu). To je zbog toga što su sve ostale znanosti (nauke) usmjerene ka ovome svijetu, usmjerene su ka tome da čovjeka pouče boljitku na ovome prolaznome i varljivome svijetu, što je, dakako, veoma značajno i velika je to blagodat od dragoga Allaha ljudima, ali je sve to beznačajno u odnosu na činjenicu da je vjerski nauk usmjeren ka čovjekovu spasenju na budućem svijetu koji je bolji od ovoga i koji nema kraja.

U pogledu ove najvažnije znanosti Idrīs, alejhisselam, je, naravno, imao najveće znanje svoga vremena zato što je on, poput očeva svojih Adema i Šīta, alejhimesselam, odabran za Allahovoga vjerovjesnika. Ljude je pozivao u vjeru, objašnjavao im njezine pouke, mudrosti i propise, stimulisao ih na činjenje dobrih djela i predvodio ih u svim segmentima njihova rada i djelovanja. Kaže se da mu je bilo objavljeno ukupno trideset suhufa, a dragi Allah najbolje zna.

Osim ovoga, dragi ga je Allah, kako rekosmo, nadahnuo znanjem iz oblasti mnogih znanosti i praktičnih vještina korisnih ljudima koje su se njegovim sevepom počele širiti na Zemlji.
Prvo da pomenemo filozofiju. Naime, u islamskoj filozofskoj tradiciji obično se kaže da je znameniti mudrac Hermes, kojeg filozofske škole pretežno na Istoku, ali i neke na Zapadu, smatraju utemeljiteljem filozofije, u stvari Allahov poslanik Idrīs, alejhisselam:]]> https://forum.vakat.eu/thread-1052.html Sun, 12 Mar 2023 20:38:16 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1052.html Razvrat u Lutovu narodu

U kazivanju o Ibrahimu smo spomenuli njegovu hidžru iz Harrana, grada između dvije rijeke, Eufrata i Tigrisa, i njegov dolazak sa ženom i onima koji su vjerovali u Palestinu,
a među njima je bio i njegov bratić Lut b. Haran.

Nakon što je nastupila glad u Palestini, oni kreću prema Egiptu iz
kojeg se vraćaju sa brojnom stokom koju im poklanja vladar Egipta.

Pošto su pašnjaci bili mali, dolazilo je do čestih sukoba između Ibrahimovih i Lutovih čobana, tako da Ibrahim dijeli zemlju i daje Lutu pravo izbora. Lut uzima zemlju u Jordanu, gdje se nalaze dva grada Sodoma i Gomora i nastanjuje se u Sodomi čiji su stanovnici bili najveći razvratnici i nevjernici. Oni su presijecali puteve, nisu opominjali, niti zabranjivali zlo, a činili su nemoral koji nije bio prije prisutan u narodima, a to je homoseksualizam. Allah, dželle šanuhu, im šalje Luta sa objavom da ih uputi i opomene.

Lutovo pozivanje

Lut je pozivao svoj narod u vjeru u Allaha, dželle šanuhu, i pozvao ih je da se udalje od nemorala i loših djela. Govorio im je da je on poslanik od Allaha i da trebaju da mu budu poslušni. On ne traži nagradu od njih zbog toga što im ukazuje na uputu, a oni ne smiju da se udalje od ljudske prirode čineći razvrat na zemlji. Odgovor njegova naroda je bio prijetnja da će ga protjerati,
ukoliko on nastavi da ih opominje. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I Lutov narod je smatrao lažnim poslanike.

Kad im njihov brat Lut reče: “Kako to da se ne bojite?

Ja sam, sigurno, poslanik pouzdani,

zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!

Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.

Zašto vi, mimo sav svijet, sa muškarcima općite,

a žene svoje, koje je Gospodar vaš stvorio, ostavljate? Vi ste ljudi koji svaku granicu zla prelazite.“

rekoše oni: “Ako se ne okaniš, o Lute, bićeš sigurno prognan.“

“Ja se gnušam toga što vi radite!“ -reče on;

“Gospodaru moj, sačuvaj mene i porodicu moju kazne za ono što oni rade!“ (Eš-Šu’ara’:160-169)

Pored razvrata kojeg su radili, bilo je i drugih grijeha koje su činili, kao što su radili ružna djela na mjestima gdje bi se sastajali, presjecali su puteve, otimali bi putnicima imetak, te ih napadali nanoseći im zlo. To Lut niječe kod njih, ali oni traže od njega da dođe sa kaznom, ako istinu govori. O tome Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I Luta. Kada narodu svome reče: “Vi činite takav razvrat kakav prije vas niko na svijetu nije činio:

s muškarcima općite, po drumovima presrećete, i na skupovima svojim najodvratnije stvari činite“, - odgovor naroda njegova bijaše: “Učini da nas Allahova kazna stigne, ako istinu govoriš!“ (El-’Ankebut:28-29)

Meleki na putu za Sodomu

U kazivanju o Ibrahimu spomenut je dolazak meleka koji ga obavještavaju o uništenju Sodome. Na to Ibrahim reaguje i govori im da u njoj stanuje njegov bratić Lut. Oni ga umiruju govoreći mu da će on i oni koji su vjerovali sa njim biti spašeni, osim njegove žene koja je ostala u nevjerovanju i radila loša djela. Nju zahvata kazna i pored toga što je bila Lutova žena. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I kad izaslanici naši Ibrahimu radosnu vijest donesoše, rekoše: “Mi ćemo uništiti stanovnike onoga grada, jer su njegovi stanovnici nevjernici.“

“U njemu je Lut“ - reče Ibrahim.- “Mi dobro znamo ko je u njemu“ - rekoše oni -, “mi ćemo njega i porodicu njegovu sigurno spasiti, osim žene njegove, ona će ostati s onima koji će kaznu iskusiti.“ (El-’Ankebut:31-32)]]> Razvrat u Lutovu narodu

U kazivanju o Ibrahimu smo spomenuli njegovu hidžru iz Harrana, grada između dvije rijeke, Eufrata i Tigrisa, i njegov dolazak sa ženom i onima koji su vjerovali u Palestinu,
a među njima je bio i njegov bratić Lut b. Haran.

Nakon što je nastupila glad u Palestini, oni kreću prema Egiptu iz
kojeg se vraćaju sa brojnom stokom koju im poklanja vladar Egipta.

Pošto su pašnjaci bili mali, dolazilo je do čestih sukoba između Ibrahimovih i Lutovih čobana, tako da Ibrahim dijeli zemlju i daje Lutu pravo izbora. Lut uzima zemlju u Jordanu, gdje se nalaze dva grada Sodoma i Gomora i nastanjuje se u Sodomi čiji su stanovnici bili najveći razvratnici i nevjernici. Oni su presijecali puteve, nisu opominjali, niti zabranjivali zlo, a činili su nemoral koji nije bio prije prisutan u narodima, a to je homoseksualizam. Allah, dželle šanuhu, im šalje Luta sa objavom da ih uputi i opomene.

Lutovo pozivanje

Lut je pozivao svoj narod u vjeru u Allaha, dželle šanuhu, i pozvao ih je da se udalje od nemorala i loših djela. Govorio im je da je on poslanik od Allaha i da trebaju da mu budu poslušni. On ne traži nagradu od njih zbog toga što im ukazuje na uputu, a oni ne smiju da se udalje od ljudske prirode čineći razvrat na zemlji. Odgovor njegova naroda je bio prijetnja da će ga protjerati,
ukoliko on nastavi da ih opominje. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I Lutov narod je smatrao lažnim poslanike.

Kad im njihov brat Lut reče: “Kako to da se ne bojite?

Ja sam, sigurno, poslanik pouzdani,

zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!

Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.

Zašto vi, mimo sav svijet, sa muškarcima općite,

a žene svoje, koje je Gospodar vaš stvorio, ostavljate? Vi ste ljudi koji svaku granicu zla prelazite.“

rekoše oni: “Ako se ne okaniš, o Lute, bićeš sigurno prognan.“

“Ja se gnušam toga što vi radite!“ -reče on;

“Gospodaru moj, sačuvaj mene i porodicu moju kazne za ono što oni rade!“ (Eš-Šu’ara’:160-169)

Pored razvrata kojeg su radili, bilo je i drugih grijeha koje su činili, kao što su radili ružna djela na mjestima gdje bi se sastajali, presjecali su puteve, otimali bi putnicima imetak, te ih napadali nanoseći im zlo. To Lut niječe kod njih, ali oni traže od njega da dođe sa kaznom, ako istinu govori. O tome Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I Luta. Kada narodu svome reče: “Vi činite takav razvrat kakav prije vas niko na svijetu nije činio:

s muškarcima općite, po drumovima presrećete, i na skupovima svojim najodvratnije stvari činite“, - odgovor naroda njegova bijaše: “Učini da nas Allahova kazna stigne, ako istinu govoriš!“ (El-’Ankebut:28-29)

Meleki na putu za Sodomu

U kazivanju o Ibrahimu spomenut je dolazak meleka koji ga obavještavaju o uništenju Sodome. Na to Ibrahim reaguje i govori im da u njoj stanuje njegov bratić Lut. Oni ga umiruju govoreći mu da će on i oni koji su vjerovali sa njim biti spašeni, osim njegove žene koja je ostala u nevjerovanju i radila loša djela. Nju zahvata kazna i pored toga što je bila Lutova žena. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I kad izaslanici naši Ibrahimu radosnu vijest donesoše, rekoše: “Mi ćemo uništiti stanovnike onoga grada, jer su njegovi stanovnici nevjernici.“

“U njemu je Lut“ - reče Ibrahim.- “Mi dobro znamo ko je u njemu“ - rekoše oni -, “mi ćemo njega i porodicu njegovu sigurno spasiti, osim žene njegove, ona će ostati s onima koji će kaznu iskusiti.“ (El-’Ankebut:31-32)]]> https://forum.vakat.eu/thread-1051.html Thu, 09 Mar 2023 23:23:33 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1051.html Rođenje i život u Mezopotamiji

Ibrahim, alejhisselam, Allahov prijatelj rođen je, vjerovatno, početkom ili u prvoj polovici drugog milenija prije Mesiha Isaâ, alejhisselam, (između 2000. godine i 1500. godine prije Mesiha Isaâ, alejhisselam) u Mezopotamiji, i to, kako se prenosi, u gradu Uru. On je potomak Nuhovog, alejhisselam, sina Sema. U ta davna vremena Mezopotamija je bila pod vlašću babilonskih kraljeva koji su bili mnogobožačke vjere pa je to bila službena državna vjera, ali je politeizam bio i općeprihvaćena vjera od strane čitavog tamošnjeg stanovništva.

Ibrahimov, alejhisselam, otac Azer[1] i sam je bio idolopoklonik i on je, štaviše, pravio idole koje su ljudi kupovali od njega i obožavali kao lične bogove i/ili bogove svojih porodica. Iako je Ibrahim, alejhisselam, odrastao u jednom tako duhovno zagađenom okruženju, on je, Allahovom milošću, najvjerovatnije još u svome djetinjstvu, spoznao Gospodara svoga i prigrlio islam i tevhid (monoteizam) čitavom svojom nutrinom i vanjštinom, trajno i potpuno.

Po nadahnuću Gospodara svoga shvatio je da Bog ne može biti napravljen od zemlje, kamena, drveta ili bilo čega drugog, da On ne može biti ograničen ničim, niti potčinjen nikome, da ništa i niko Njemu ne može biti slično. Shvatio je da je Bog samo Jedan koji je Gospodar svima, a nad Njime nema nikakva vladara ni gospodara i da On ne može biti predstavljen bilo kakvim idolima. Vjerovatno je u takvom stanju i razmišljanju, kako nam Kur'an kazuje, počeo tražiti Boga, Istinskoga i Živoga, među nebeskim znamenjima daleko iznad zemaljskih ograničenosti. Prvo što je na nebu ugledao bila je blistava zvijezda:

I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, reče: ''Ne volim one koji zalaze!'' (Kur'an, 6:76)

Premda je bio oduševljen prvobitnim sjajem zvijezde sa neba, spoznavši njezin zalazak, a time i njezinu prolaznost, shvatio je da je i ona ograničena i prolazna, a on je već u svome srcu znao da Bog ne može zaći sa neba i da ne voli i ne želi obožavati one što zalaze. Pojava mjeseca (vjerovatno punog) na nebu ponovo je izazvala njegovo oduševljenje, ali je i njegov kasniji zalazak povratio njegovu zbunjenost, samo ovog puta uz spoznaju da ne može dobiti uputu osim od Gospodara svoga:

''A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, on reče: ''Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.'' (6:77)

Njegovo oduševljenje je doživjelo svoj vrhunac sa pojavom Sunca, ali mu je zalazak i ovoga, najblistavijega nebeskog objekta, konačno dao ključnu spoznaju da Boga ne može vidjeti zemaljskim očima i da ništa stvoreno i vidljivo nije slično Njemu, već da je Bog onaj koji je sve vidljivo i sve postojeće stvorio i Koji svime time apsolutnom vlašću vlada:

''A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ''Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!'' A pošto zađe, on reče: ''Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!'' (6:78,79)

Tok ovoga kur'anskoga kazivanja upućuje na mogući zaključak da je Ibrahim, alejhisselam, prvi put tada vidio zvijezde, Mjesec i Sunce. Ako je to tačno onda bi to bila potvrda predaji po kojoj je tadašnji nepravedni kralj Babilona (Nemrud?) dobio slutnju, moguće kroz snove ili proricanjem nekih proricatelja, da se treba roditi muško dijete koje za njega znači propast i da je zbog toga, kako su često postupali tirani njegova kova, naredio da se svako novorođeno muško dijete ubije. Tako se Ibrahimova, alejhisselam, majka sklonila u pećinu i tamo ga donijela na ovaj svijet. On je tamo proveo jedan dio svog djetinjstva. Nakon nekog vremena provedenog u pećini, dobivši spoznaju i nadahnuće od Allaha, izašao je vani, moguće u periodu prvog mraka, nakon zalaska sunca a prije pojave prvih zvijezda, i išavši od pećine ka kući svoga oca zatekla ga je pojava prve zvijezde i tu noć je zajedno sa jutrom sutrašnjeg dana proveo u spoznavanju Allaha, Gospodara svoga.

Da li je on zaista svoje rano djetinjstvo proveo u pećini ili naprijed navedeni ajeti Kur'ana ne kazuju da je on tada prvi put vidio nebeske objekte, već da ih je tada prvi put promatrao u svjetlu traženja spoznaje o Gospodaru svome, to nama ovom prilikom nije ni bitno, jer je bitno to da je on na taj način spoznao Gospodara svoga i od Njega počašćen bio istinskom Božijom vjerom, islamom, te, tada ili kasnije, statusom Allahovog poslanika njegovom narodu.

Prihvativši svim srcem povjereni emanet poslanstva on je vrlo brzo počeo dolaziti u oštre sukobe i sa svojim ocem i sa svojim narodom. Mnogi ajeti Kur'ana govore nam o tome kako je on imao burne rasprave sa svojim ocem i pripadnicima svoga naroda. Pitao je kako mogu obožavati one koji ih ne mogu nikakvom hranom nahraniti a ostavljati Allaha, jedinog Hranitelja; kako mogu obožavati one koji niti čuju, niti vide, niti ikome mogu ikoliko pomoći a ostavljaju Živoga i Svemogućega; kako mogu obožavati ono što rukama svojim prave a ostavljaju Allaha, Stvoritelja koji stvara i njih i ono što oni naprave.

Njegova britka i jasna riječ istine svijetlila je u općoj tami koja je tada vladala i ona, jasno, nije mogla ostaviti mirnima šejtana i njegove sljedbenike. Zbog toga su uši njihove odbijale da čuju, oči odbijale da vide i razum odbijao da spozna. Što ih je on više pozivao da se približe Allahu njihova srca su se oholo sve više udaljavala, a mržnja njihova prema njemu rasla. Od njegova naroda u prvo vrijeme samo su mu, izgleda, povjerovali njegov bratić Lut, alejhisselam, i njegova rodica, najvjerovatnije amidžišna, Sara, radijallahuanhu, koju će on i oženiti.]]> Rođenje i život u Mezopotamiji

Ibrahim, alejhisselam, Allahov prijatelj rođen je, vjerovatno, početkom ili u prvoj polovici drugog milenija prije Mesiha Isaâ, alejhisselam, (između 2000. godine i 1500. godine prije Mesiha Isaâ, alejhisselam) u Mezopotamiji, i to, kako se prenosi, u gradu Uru. On je potomak Nuhovog, alejhisselam, sina Sema. U ta davna vremena Mezopotamija je bila pod vlašću babilonskih kraljeva koji su bili mnogobožačke vjere pa je to bila službena državna vjera, ali je politeizam bio i općeprihvaćena vjera od strane čitavog tamošnjeg stanovništva.

Ibrahimov, alejhisselam, otac Azer[1] i sam je bio idolopoklonik i on je, štaviše, pravio idole koje su ljudi kupovali od njega i obožavali kao lične bogove i/ili bogove svojih porodica. Iako je Ibrahim, alejhisselam, odrastao u jednom tako duhovno zagađenom okruženju, on je, Allahovom milošću, najvjerovatnije još u svome djetinjstvu, spoznao Gospodara svoga i prigrlio islam i tevhid (monoteizam) čitavom svojom nutrinom i vanjštinom, trajno i potpuno.

Po nadahnuću Gospodara svoga shvatio je da Bog ne može biti napravljen od zemlje, kamena, drveta ili bilo čega drugog, da On ne može biti ograničen ničim, niti potčinjen nikome, da ništa i niko Njemu ne može biti slično. Shvatio je da je Bog samo Jedan koji je Gospodar svima, a nad Njime nema nikakva vladara ni gospodara i da On ne može biti predstavljen bilo kakvim idolima. Vjerovatno je u takvom stanju i razmišljanju, kako nam Kur'an kazuje, počeo tražiti Boga, Istinskoga i Živoga, među nebeskim znamenjima daleko iznad zemaljskih ograničenosti. Prvo što je na nebu ugledao bila je blistava zvijezda:

I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, reče: ''Ne volim one koji zalaze!'' (Kur'an, 6:76)

Premda je bio oduševljen prvobitnim sjajem zvijezde sa neba, spoznavši njezin zalazak, a time i njezinu prolaznost, shvatio je da je i ona ograničena i prolazna, a on je već u svome srcu znao da Bog ne može zaći sa neba i da ne voli i ne želi obožavati one što zalaze. Pojava mjeseca (vjerovatno punog) na nebu ponovo je izazvala njegovo oduševljenje, ali je i njegov kasniji zalazak povratio njegovu zbunjenost, samo ovog puta uz spoznaju da ne može dobiti uputu osim od Gospodara svoga:

''A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, on reče: ''Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.'' (6:77)

Njegovo oduševljenje je doživjelo svoj vrhunac sa pojavom Sunca, ali mu je zalazak i ovoga, najblistavijega nebeskog objekta, konačno dao ključnu spoznaju da Boga ne može vidjeti zemaljskim očima i da ništa stvoreno i vidljivo nije slično Njemu, već da je Bog onaj koji je sve vidljivo i sve postojeće stvorio i Koji svime time apsolutnom vlašću vlada:

''A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ''Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!'' A pošto zađe, on reče: ''Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!'' (6:78,79)

Tok ovoga kur'anskoga kazivanja upućuje na mogući zaključak da je Ibrahim, alejhisselam, prvi put tada vidio zvijezde, Mjesec i Sunce. Ako je to tačno onda bi to bila potvrda predaji po kojoj je tadašnji nepravedni kralj Babilona (Nemrud?) dobio slutnju, moguće kroz snove ili proricanjem nekih proricatelja, da se treba roditi muško dijete koje za njega znači propast i da je zbog toga, kako su često postupali tirani njegova kova, naredio da se svako novorođeno muško dijete ubije. Tako se Ibrahimova, alejhisselam, majka sklonila u pećinu i tamo ga donijela na ovaj svijet. On je tamo proveo jedan dio svog djetinjstva. Nakon nekog vremena provedenog u pećini, dobivši spoznaju i nadahnuće od Allaha, izašao je vani, moguće u periodu prvog mraka, nakon zalaska sunca a prije pojave prvih zvijezda, i išavši od pećine ka kući svoga oca zatekla ga je pojava prve zvijezde i tu noć je zajedno sa jutrom sutrašnjeg dana proveo u spoznavanju Allaha, Gospodara svoga.

Da li je on zaista svoje rano djetinjstvo proveo u pećini ili naprijed navedeni ajeti Kur'ana ne kazuju da je on tada prvi put vidio nebeske objekte, već da ih je tada prvi put promatrao u svjetlu traženja spoznaje o Gospodaru svome, to nama ovom prilikom nije ni bitno, jer je bitno to da je on na taj način spoznao Gospodara svoga i od Njega počašćen bio istinskom Božijom vjerom, islamom, te, tada ili kasnije, statusom Allahovog poslanika njegovom narodu.

Prihvativši svim srcem povjereni emanet poslanstva on je vrlo brzo počeo dolaziti u oštre sukobe i sa svojim ocem i sa svojim narodom. Mnogi ajeti Kur'ana govore nam o tome kako je on imao burne rasprave sa svojim ocem i pripadnicima svoga naroda. Pitao je kako mogu obožavati one koji ih ne mogu nikakvom hranom nahraniti a ostavljati Allaha, jedinog Hranitelja; kako mogu obožavati one koji niti čuju, niti vide, niti ikome mogu ikoliko pomoći a ostavljaju Živoga i Svemogućega; kako mogu obožavati ono što rukama svojim prave a ostavljaju Allaha, Stvoritelja koji stvara i njih i ono što oni naprave.

Njegova britka i jasna riječ istine svijetlila je u općoj tami koja je tada vladala i ona, jasno, nije mogla ostaviti mirnima šejtana i njegove sljedbenike. Zbog toga su uši njihove odbijale da čuju, oči odbijale da vide i razum odbijao da spozna. Što ih je on više pozivao da se približe Allahu njihova srca su se oholo sve više udaljavala, a mržnja njihova prema njemu rasla. Od njegova naroda u prvo vrijeme samo su mu, izgleda, povjerovali njegov bratić Lut, alejhisselam, i njegova rodica, najvjerovatnije amidžišna, Sara, radijallahuanhu, koju će on i oženiti.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1050.html Thu, 09 Mar 2023 00:12:09 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1050.html Kazivanja o Allahovim Vjerovjesnicima – SADIK, SADUK i ŠELUM a.s

Jedan od naroda koji je potpuno uništen spomenut je u suri jasin. Uzvišeni Allah dž.š. kaže:

I navedi im primjer stanovnika jednog grada kad su im došli poslanici, kad im mi poslasmo dvojicu ali ih oni porekoše, pa ih pojačasmo trećim i rekoše:

Mi smo vama poslani.

To naselje je Antakija na južnom dijelu današnje Turske. Vladar toga grada bio je Antijoh ibn antijoh koji je kao i njegov narod obožavao kipove.

Allah dž.š. im je poslao dva posalnika ali in oni porekoše. Ne povjerovaše im i u laž ih utjeraše, pa ih je Allah dž.š. uzvišeni pojačao i učvrstio u poslanstvu sa trećim, ti poslanici su: Sadik, Salih i Šelun.

Oni su ih pozivali vjerovanju u Allaha uzvišenog, jedinog Boga, obožavanju samo Njega i upozoravali na njegovu kaznu na oba svijeta ako pored Njega nastave da obožavaju kipove, ali se oni ne opametiše…

Tajanstvene ličnosti iz Kur’ana: Čovjek s kraja grada koji je opisan u suri Jasin

Prije smo govorili o trojici poslanika koji su bili poslani samo jednom mjestu, jednom naselju, pa je ljudima bilo i to malo, iako bi svaki pravedni sud bio više nego zadovoljan sa trojicom tako uglednih, poštenih i pametnih svjedoka. To jasno ukazuje na činjenicu da su ljudi skloni dvostrukim standardima, što je, u suštini, temeljni princip šejtanove škole, a kroz ovaj rad ćemo posebno vidjeti kako to dolazi do izražaja. Kada jednom mjestu dođu čak trojica najpoštenijih i najmoralnijih ljudi i stanu im govoriti o vjeri, svi ih proglašavaju ludim i dižu se protiv njih, spremni na sve, pa čak i da ih pobiju.

Međutim, da su ti isti ljudi došli kao svjedoci u nekom sporu i da su im govorili samo o tom problemu, bez ikakvog spominjanja vjere, sigurno bi bili visoko cijenjeni, svi bi pokazivali na njih i možda bi ih proglasili počasnim građanima tog mjesta. Međutim, ako se samo usudi da ideju istinske vjere iznese ljudima na nekom javnom mjestu, doživjet će sudbinu čovjeka iz sure Jasin, odnosno, bit će nemilosrdno ubijen. Čudnog li čuda, zar je moguće da je čovjek spreman ubiti drugog čovjeka samo zato što ga otvoreno i iskreno poziva u dobro!?

Kur’an o čovjeku s kraja grada

Zanimljivo je da Uzvišeni Allah, Koji apsolutno sve najbolje zna i ništa mu nije skriveno, u Svom Govoru o osobi koju predstavlja svim stvorenjima, uopće ne navodi njeno puno ime i prezime. Za Allaha, s.v.t., je to potpuno sporedno i nebitno u odnosu na činjenicu da je taj čovjek požurio čak s kraja grada da dođe i pokuša pomoći trojici poslanika koji su poslani njegovom narodu. Sasvim je nevažno to što mi, ljudi, u svome govoru o nekome, prvo navodimo njegovo ime i prezime. Nekima će ovo možda čak i smetati i možda ovakav način pripovijedanja smatraju čak i propustom, ili, ne dao Allah, manjkavošću, jer oni ne mogu zamisliti da se tako govori o čovjeku koji je odigrao tako veliku ulogu, a da mu se ne spomene ime.

Međutim, ako samo malo razmislimo, vidjet ćemo da nam ovaj kur’anski princip uopće nije toliko stran i dalek, kako nam se na prvi pogled čini. Uzvišeni Allah kada govori o čovjeku iz sure Jasin, opisuje prije svega njegov trud, karakter, požrtvovanost i plemenitost, jer on je ostavio sve svoje obaveze, porodicu, imetak i sve što ima, samo da pokuša pomoći trojici poštenih i plemenitih ljudi za koje zna da govore istinu. ”Čovjek s kraja grada”, daleko je bolji opis nego njegovo pravo ime, Hubejb bin Musa (ili bin Israil) en-Nedždžar.

Uzvišeni kaže: I s kraj grada, žurno dođe jedan čovjek i reče: „O narode moj, slijedite one koji su poslani! Slijedite one koji od vas ne traže nagradu a na pravom su putu! Zašto da ne budem u ibadetu Onome Koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti!? Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega!? Ako Svemilosni hoće da me snađe kakvo zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti. Ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!“ (Jasin, 20.-25.)]]> Kazivanja o Allahovim Vjerovjesnicima – SADIK, SADUK i ŠELUM a.s

Jedan od naroda koji je potpuno uništen spomenut je u suri jasin. Uzvišeni Allah dž.š. kaže:

I navedi im primjer stanovnika jednog grada kad su im došli poslanici, kad im mi poslasmo dvojicu ali ih oni porekoše, pa ih pojačasmo trećim i rekoše:

Mi smo vama poslani.

To naselje je Antakija na južnom dijelu današnje Turske. Vladar toga grada bio je Antijoh ibn antijoh koji je kao i njegov narod obožavao kipove.

Allah dž.š. im je poslao dva posalnika ali in oni porekoše. Ne povjerovaše im i u laž ih utjeraše, pa ih je Allah dž.š. uzvišeni pojačao i učvrstio u poslanstvu sa trećim, ti poslanici su: Sadik, Salih i Šelun.

Oni su ih pozivali vjerovanju u Allaha uzvišenog, jedinog Boga, obožavanju samo Njega i upozoravali na njegovu kaznu na oba svijeta ako pored Njega nastave da obožavaju kipove, ali se oni ne opametiše…

Tajanstvene ličnosti iz Kur’ana: Čovjek s kraja grada koji je opisan u suri Jasin

Prije smo govorili o trojici poslanika koji su bili poslani samo jednom mjestu, jednom naselju, pa je ljudima bilo i to malo, iako bi svaki pravedni sud bio više nego zadovoljan sa trojicom tako uglednih, poštenih i pametnih svjedoka. To jasno ukazuje na činjenicu da su ljudi skloni dvostrukim standardima, što je, u suštini, temeljni princip šejtanove škole, a kroz ovaj rad ćemo posebno vidjeti kako to dolazi do izražaja. Kada jednom mjestu dođu čak trojica najpoštenijih i najmoralnijih ljudi i stanu im govoriti o vjeri, svi ih proglašavaju ludim i dižu se protiv njih, spremni na sve, pa čak i da ih pobiju.

Međutim, da su ti isti ljudi došli kao svjedoci u nekom sporu i da su im govorili samo o tom problemu, bez ikakvog spominjanja vjere, sigurno bi bili visoko cijenjeni, svi bi pokazivali na njih i možda bi ih proglasili počasnim građanima tog mjesta. Međutim, ako se samo usudi da ideju istinske vjere iznese ljudima na nekom javnom mjestu, doživjet će sudbinu čovjeka iz sure Jasin, odnosno, bit će nemilosrdno ubijen. Čudnog li čuda, zar je moguće da je čovjek spreman ubiti drugog čovjeka samo zato što ga otvoreno i iskreno poziva u dobro!?

Kur’an o čovjeku s kraja grada

Zanimljivo je da Uzvišeni Allah, Koji apsolutno sve najbolje zna i ništa mu nije skriveno, u Svom Govoru o osobi koju predstavlja svim stvorenjima, uopće ne navodi njeno puno ime i prezime. Za Allaha, s.v.t., je to potpuno sporedno i nebitno u odnosu na činjenicu da je taj čovjek požurio čak s kraja grada da dođe i pokuša pomoći trojici poslanika koji su poslani njegovom narodu. Sasvim je nevažno to što mi, ljudi, u svome govoru o nekome, prvo navodimo njegovo ime i prezime. Nekima će ovo možda čak i smetati i možda ovakav način pripovijedanja smatraju čak i propustom, ili, ne dao Allah, manjkavošću, jer oni ne mogu zamisliti da se tako govori o čovjeku koji je odigrao tako veliku ulogu, a da mu se ne spomene ime.

Međutim, ako samo malo razmislimo, vidjet ćemo da nam ovaj kur’anski princip uopće nije toliko stran i dalek, kako nam se na prvi pogled čini. Uzvišeni Allah kada govori o čovjeku iz sure Jasin, opisuje prije svega njegov trud, karakter, požrtvovanost i plemenitost, jer on je ostavio sve svoje obaveze, porodicu, imetak i sve što ima, samo da pokuša pomoći trojici poštenih i plemenitih ljudi za koje zna da govore istinu. ”Čovjek s kraja grada”, daleko je bolji opis nego njegovo pravo ime, Hubejb bin Musa (ili bin Israil) en-Nedždžar.

Uzvišeni kaže: I s kraj grada, žurno dođe jedan čovjek i reče: „O narode moj, slijedite one koji su poslani! Slijedite one koji od vas ne traže nagradu a na pravom su putu! Zašto da ne budem u ibadetu Onome Koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti!? Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega!? Ako Svemilosni hoće da me snađe kakvo zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti. Ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!“ (Jasin, 20.-25.)]]> https://forum.vakat.eu/thread-1048.html Wed, 08 Mar 2023 23:53:18 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1048.html U kazivanju o Hūdu, alejhisselam, vidjeli smo kako su, nakon žestoke i pravedne kazne Allahove koja je uništila izopačeni Irem, muslimani Āda u južnoj Arabiji formirali novu zajednicu. Ta zajednica bijaše nukleus daljnjega civilizacijskoga razvoja Arabije i njezinoga naseljavanja, budući da su se mnoga plemena, koja se vremenom razviše iz ovog Drugog Āda, masovno selila u pravcu sjevera.

Moguće najraniji, a svakako najznamenitiji, slučaj ovih seoba jeste seoba plemena (ili možda skupine plemena) koji se nazivaše Semud. Oni su naselili prostrane doline u području El Hidžr u sjevero-zapadnoj Arabiji nedaleko od Medjena. Njihov predak, po kome su i dobili ime, bijaše Semud, sin Ādov, koji je, najvjerovatnije, i to iz istih onih razloga koje smo naveli kada smo govorili o lozi Hūda, alejhisselam, zajedno sa svojim ocem bio u islamu bez obzira na to što je vremenom narod Ād većinom zapao u mrak mnogoboštva. Takvo mišljenje dodatno potvrđuje po nama sasvim realna pretpostavka da su Semudovi potomci preživjeli propast Āda (što znači da su bili muslimani koji su slijedili Hūda, alejhisselam, i zajedno sa njim bili spašeni), da bi se kasnije odvojili od Drugog Āda i odselili se na sjever. Dragi Allah najbolje zna.

Semud bijaše prva razvijena civilizacija koja se uzdignula u Arabiji nakon propasti moćnoga Prvog Āda, što je jasno iz činjenice da za njih časni Kur'an eksplicitno kaže da su voljom dragoga Allaha bili nasljednici Āda. I doista, oni bijahu dostojni nasljednici razvijenoga i moćnoga Āda, jer je i njima dragi Allah bio podario velike blagodati slične onima kakve su nekada davno uživali stanovnici raskošnog Irema. I oni su tako živjeli u kraju koji je bio bogat vodom, među palminjacima i plodnim njivama koji davaše bogat urod, te baščama, vrtovima i voćnjacima prepunim različitoga cvijeća, voća i povrća. Bili su obdareni i obilnim pašnjacima, pa su uzgajali i dosta stoke. Vidimo kako je milošću dragog Allaha Semudu obilje sa svih strana pristizalo, a pored svih navedenih ljepota uživali su i još jednu veliku Njegovu blagodat – bili su obdareni izuzetnim vještinama klesanja kamena i graditeljstva.

Tako je Semud u svojim dolinama podizao, i u stjenovitim brdima oko njih klesao, razne građevine. Graditeljsko i klesarsko umijeće kojim ih je dragi Allah obdario bilo je veoma bogato i maštovito, pa su im tako kuće, palate, ulice, trgovi, hramovi, i ostale građevine, bili izuzetno lijepi, monumentalni i bogato ukrašeni – baš kao što su bile i građevine raskošnog Irema.

Ali, nažalost, Semud je vremenom iznevjerio svoje čestite pretke iz redova Drugog Āda koji su slijedili pravi put - umjesto njih počeše slijediti njihove prethodnike iz Prvog Āda u njihovim grijesima i nevaljalštinama. Tako je i Semud bio nezahvalan dragome Allahu na svim onim velikim blagodatima koje im je podario i, što je najgore od svega, smatrali su Mu ravnim mnoga njihova božanstva koja su tradicionalno obožavali.

Budući da je Semud bio zapao u neznanje (džahilijjet) i mračnjaštvo mnogoboštva i idolopoklonstva, dragi Allah im je iz beskrajne milosti Svoje poslao jednoga od njih da ih opominje nebili se tako sačuvali od žestoke kazne.]]> U kazivanju o Hūdu, alejhisselam, vidjeli smo kako su, nakon žestoke i pravedne kazne Allahove koja je uništila izopačeni Irem, muslimani Āda u južnoj Arabiji formirali novu zajednicu. Ta zajednica bijaše nukleus daljnjega civilizacijskoga razvoja Arabije i njezinoga naseljavanja, budući da su se mnoga plemena, koja se vremenom razviše iz ovog Drugog Āda, masovno selila u pravcu sjevera.

Moguće najraniji, a svakako najznamenitiji, slučaj ovih seoba jeste seoba plemena (ili možda skupine plemena) koji se nazivaše Semud. Oni su naselili prostrane doline u području El Hidžr u sjevero-zapadnoj Arabiji nedaleko od Medjena. Njihov predak, po kome su i dobili ime, bijaše Semud, sin Ādov, koji je, najvjerovatnije, i to iz istih onih razloga koje smo naveli kada smo govorili o lozi Hūda, alejhisselam, zajedno sa svojim ocem bio u islamu bez obzira na to što je vremenom narod Ād većinom zapao u mrak mnogoboštva. Takvo mišljenje dodatno potvrđuje po nama sasvim realna pretpostavka da su Semudovi potomci preživjeli propast Āda (što znači da su bili muslimani koji su slijedili Hūda, alejhisselam, i zajedno sa njim bili spašeni), da bi se kasnije odvojili od Drugog Āda i odselili se na sjever. Dragi Allah najbolje zna.

Semud bijaše prva razvijena civilizacija koja se uzdignula u Arabiji nakon propasti moćnoga Prvog Āda, što je jasno iz činjenice da za njih časni Kur'an eksplicitno kaže da su voljom dragoga Allaha bili nasljednici Āda. I doista, oni bijahu dostojni nasljednici razvijenoga i moćnoga Āda, jer je i njima dragi Allah bio podario velike blagodati slične onima kakve su nekada davno uživali stanovnici raskošnog Irema. I oni su tako živjeli u kraju koji je bio bogat vodom, među palminjacima i plodnim njivama koji davaše bogat urod, te baščama, vrtovima i voćnjacima prepunim različitoga cvijeća, voća i povrća. Bili su obdareni i obilnim pašnjacima, pa su uzgajali i dosta stoke. Vidimo kako je milošću dragog Allaha Semudu obilje sa svih strana pristizalo, a pored svih navedenih ljepota uživali su i još jednu veliku Njegovu blagodat – bili su obdareni izuzetnim vještinama klesanja kamena i graditeljstva.

Tako je Semud u svojim dolinama podizao, i u stjenovitim brdima oko njih klesao, razne građevine. Graditeljsko i klesarsko umijeće kojim ih je dragi Allah obdario bilo je veoma bogato i maštovito, pa su im tako kuće, palate, ulice, trgovi, hramovi, i ostale građevine, bili izuzetno lijepi, monumentalni i bogato ukrašeni – baš kao što su bile i građevine raskošnog Irema.

Ali, nažalost, Semud je vremenom iznevjerio svoje čestite pretke iz redova Drugog Āda koji su slijedili pravi put - umjesto njih počeše slijediti njihove prethodnike iz Prvog Āda u njihovim grijesima i nevaljalštinama. Tako je i Semud bio nezahvalan dragome Allahu na svim onim velikim blagodatima koje im je podario i, što je najgore od svega, smatrali su Mu ravnim mnoga njihova božanstva koja su tradicionalno obožavali.

Budući da je Semud bio zapao u neznanje (džahilijjet) i mračnjaštvo mnogoboštva i idolopoklonstva, dragi Allah im je iz beskrajne milosti Svoje poslao jednoga od njih da ih opominje nebili se tako sačuvali od žestoke kazne.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1046.html Wed, 08 Mar 2023 18:11:24 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1046.html Veliki Potop nije značio samo uništenje čitava griješnoga čovječanstva, uz izuzetak Nūha, alejhisselam, i onoga maloga broja ljudi koji su s njim ušli u lađu, već je ta opća katastrofa, Allahovih znamenja puna, ujedno značila i uništenje svega onoga što su do tada ljudi bili izgradili na Zemlji. Svi podignuti gradovi, obrađene njive i voćnjaci, kroz bespuća utabane staze i karavanski putevi, tradicionalna trgovišta – sve je bilo potpuno uništeno.

Čovječanstvo je tako po drugi put moralo krenuti iz početka i na potomcima onih koji se iskrcaše iz nasukane lađe i potom raziđoše na sve četiri strane svijeta bilo je da ponovo krenu trnovitom stazom izgradnje civilizacije na Zemlji i uspostavljanja na njoj načina življenja dostojna čovjeka – toga odabranoga Allahova stvorenja kojem je On, hvaljen i slavljen neka je, dao prednost nad mnogim drugim Njegovim stvorenjima.

Po svemu sudeći prva razvijena civilizacija koja je nakon Potopa bila podignuta na Zemlji bijaše civilizacija naroda Ād, jer upravo za njih časni Kur'an, kroz mubarek riječi njima odaslanoga Allahovog vjerovjesnika, Hūda, alejhisselam: ''Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta - Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da bi ste postigli ono što budete željeli."; sasvim jasno navodi da su nasljednici civilizacije Nūhova, alejhisselam, naroda.

Kao što vidimo, navedeni nas ajeti časnoga Kur'ana informišu o još jednoj Allahovoj blagodati Ādu – bili su veoma krupni i visoki, te obdareni izuzetno velikom snagom, toliko velikom da se ona, prema tradicionalnim izvorima, smatrala čak i natprirodnom. Kako su to bila vremena kad su fizička snaga i ratnička vještina značile ključnu prednost nad svim rivalima, Ād je zahvaljujući tome bio u mogućnosti nadjačati sve okolne narode i izgraditi veoma moćnu civilizaciju.

Rodoslovnik ovoga moćnog plemena (naroda) je Ād sin Avsov koji bijaše, kako se prenosi, praunuk Nūhovoga, alejhisselam, sina Sema (dakle četvrta generacija Nūhovih, alejhisselam, sinova).

Ova loza Nūhova, alejhisselam, potomstva je najvjerovatnije prva koja je, nakon odlaska Ademove, alejhisselam, porodice,[5] ponovo naselila Arabiju. Ali, oni se tada nisu vratili u prapostojbinu ljudskoga roda u Meki, već su se naselili u plodnim područjima južne Arabije koja su, za razliku od ostatka ovog potkontinenta, prilično bogata vodom.

Tu, na plodnom jugu Arabije, među njivama, voćnjacima, vinogradima, baščama i obilnim izvorima vode,[6] Ād je razvio snažnu i bogatu civilizaciju čiji je centar u povijesti ostao poznat pod imenom Irem, a tako je nazvan, vjerovatno po Nūhovu, alejhisselam, unuku (Semovu sinu) Iremu, djedu Ādovu, a dragi Allah najbolje zna.

O Iremu se govori u časnome Kur'anu:

Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, punog palata na stubovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo. (89:6-8)

Prema ovdje navedenom prevodu Besima Korkuta, koji je kur'anski mubarek izraz: ireme zātil-'imād preveo: sa stanovnicima Irema, punog palata na stubovima, u vanjskome (egzoteričnom) smislu nameće se zaključak da je Irem područje ili grad u kome je stanovao narod Ād gdje su oni bili podigli veličanstvene palate koje su stajale na mnogim stubovima.

Ovakvo mišljenje nalazimo i u poznatome tefsiru Ismaila Hakija Rūhul-bejān gdje se navodi da je: ''Irem naziv za mjesto između Ammana i Hadremevta, koje je jedno pustinjsko mjesto. Inače, sama riječ irem jezički ukazuje da su građevine bile izgrađene od kamena. Ono zātil-'imād ukazuje kako su im građevine bile uzdignute i ukrašene. Te njihove dvore koji su stajali na stubovima moglo se vidjeti iz velike udaljenosti''.

U tefsiru Džāmi 'ul-bejān od Taberija navode se različita mišljenja šta se misli pod Iremom (Aleksandrija, Damask, pleme naroda Ād, itd), da bi na kraju sam Taberi rekao da je od svega toga najvjerojatnije da je Irem naziv za mjesto, odnosno grad, u kojem je živio narod Ād.

Prenosi se i to da pojam zātil-'imād jezički ukazuje na visinu, što može značiti i da je taj narod bio visoka stasa, što se prenosi od hazreti Ibn Abbasa, r.a. Jezički se to može odnositi i na njihov običaj da mnogo putuju, noseći sa sobom svoje šatore, poput beduina, ali se s vremena na vrijeme vraćaju svojim stalnim boravištima (ehli-'amūd). Od hazreti Dahhāka se prenosi kako 'imād ukazuje da su oni bili ljudi velike fizičke snage''.

Vidimo da oba navedena tefsira govore da izraz ''ireme zātil-'imād'' upućuje na to da je Irem područje, odnosno grad, u kojem je živio narod Ād gdje su, uglavnom na uzvišicama, bile podignute velelepne palače ukrašene mnogobrojnim stubovima i moćne utvrde sa visokim zidinama.

U islamskoj tradiciji prisutno je i jedno drugačije mišljenje – da pomenuti kur'anski izraz upućuje na to da je Ād živio u ogromnim šatorima koji su bili poduprti brojnim i visokim stubovima, a velelepne palače po brežuljcima samo su gradili kako bi se oholili i prkosili susjednim narodima. Po ovima se, dakle, pod Iremom ne misli na grad već na narod koji stanuje u šatorima sa velikim stubovima.

Mi, međutim, smatramo da je ispravno prvo navedeno mišljenje budući da imamo tradicionalne tefsire koji tako kažu (naveli smo primjer tefsira Rūhul-bejān i Džāmi 'ul-bejān kod kojih je to, kako smo mi shvatili, pretežno mišljenje), a i zaista nam izgledaju čudnim stavovi da bi neki narod gradio ogromne i velelepne palače samo zato da bi se oholio i izazivao zavist susjeda, a da nikada nije u njima boravio već je živio u šatorima u njihovu podnožju.

Dragi Allah najbolje zna, a koliko mi poznajemo ljudsku psihologiju mislimo da se može osnovano kazati da ljudi koji grade velike i raskošne dvore u želji da istaknu vlastitu ''veličinu'' u očima drugih, upravo i žele jasno pokazati svima kako su baš oni ti moćnici i uglednici koji žive u tim prekrasnim dvorima. Onaj ko želi cijelome svijetu pokazati vlastito bogatstvo i moć ne čini to izgradnjom raskošnih dvoraca koji će poslije stajati pusti - već upravo boravkom u njima pred očima drugih.]]> Veliki Potop nije značio samo uništenje čitava griješnoga čovječanstva, uz izuzetak Nūha, alejhisselam, i onoga maloga broja ljudi koji su s njim ušli u lađu, već je ta opća katastrofa, Allahovih znamenja puna, ujedno značila i uništenje svega onoga što su do tada ljudi bili izgradili na Zemlji. Svi podignuti gradovi, obrađene njive i voćnjaci, kroz bespuća utabane staze i karavanski putevi, tradicionalna trgovišta – sve je bilo potpuno uništeno.

Čovječanstvo je tako po drugi put moralo krenuti iz početka i na potomcima onih koji se iskrcaše iz nasukane lađe i potom raziđoše na sve četiri strane svijeta bilo je da ponovo krenu trnovitom stazom izgradnje civilizacije na Zemlji i uspostavljanja na njoj načina življenja dostojna čovjeka – toga odabranoga Allahova stvorenja kojem je On, hvaljen i slavljen neka je, dao prednost nad mnogim drugim Njegovim stvorenjima.

Po svemu sudeći prva razvijena civilizacija koja je nakon Potopa bila podignuta na Zemlji bijaše civilizacija naroda Ād, jer upravo za njih časni Kur'an, kroz mubarek riječi njima odaslanoga Allahovog vjerovjesnika, Hūda, alejhisselam: ''Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta - Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da bi ste postigli ono što budete željeli."; sasvim jasno navodi da su nasljednici civilizacije Nūhova, alejhisselam, naroda.

Kao što vidimo, navedeni nas ajeti časnoga Kur'ana informišu o još jednoj Allahovoj blagodati Ādu – bili su veoma krupni i visoki, te obdareni izuzetno velikom snagom, toliko velikom da se ona, prema tradicionalnim izvorima, smatrala čak i natprirodnom. Kako su to bila vremena kad su fizička snaga i ratnička vještina značile ključnu prednost nad svim rivalima, Ād je zahvaljujući tome bio u mogućnosti nadjačati sve okolne narode i izgraditi veoma moćnu civilizaciju.

Rodoslovnik ovoga moćnog plemena (naroda) je Ād sin Avsov koji bijaše, kako se prenosi, praunuk Nūhovoga, alejhisselam, sina Sema (dakle četvrta generacija Nūhovih, alejhisselam, sinova).

Ova loza Nūhova, alejhisselam, potomstva je najvjerovatnije prva koja je, nakon odlaska Ademove, alejhisselam, porodice,[5] ponovo naselila Arabiju. Ali, oni se tada nisu vratili u prapostojbinu ljudskoga roda u Meki, već su se naselili u plodnim područjima južne Arabije koja su, za razliku od ostatka ovog potkontinenta, prilično bogata vodom.

Tu, na plodnom jugu Arabije, među njivama, voćnjacima, vinogradima, baščama i obilnim izvorima vode,[6] Ād je razvio snažnu i bogatu civilizaciju čiji je centar u povijesti ostao poznat pod imenom Irem, a tako je nazvan, vjerovatno po Nūhovu, alejhisselam, unuku (Semovu sinu) Iremu, djedu Ādovu, a dragi Allah najbolje zna.

O Iremu se govori u časnome Kur'anu:

Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, punog palata na stubovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo. (89:6-8)

Prema ovdje navedenom prevodu Besima Korkuta, koji je kur'anski mubarek izraz: ireme zātil-'imād preveo: sa stanovnicima Irema, punog palata na stubovima, u vanjskome (egzoteričnom) smislu nameće se zaključak da je Irem područje ili grad u kome je stanovao narod Ād gdje su oni bili podigli veličanstvene palate koje su stajale na mnogim stubovima.

Ovakvo mišljenje nalazimo i u poznatome tefsiru Ismaila Hakija Rūhul-bejān gdje se navodi da je: ''Irem naziv za mjesto između Ammana i Hadremevta, koje je jedno pustinjsko mjesto. Inače, sama riječ irem jezički ukazuje da su građevine bile izgrađene od kamena. Ono zātil-'imād ukazuje kako su im građevine bile uzdignute i ukrašene. Te njihove dvore koji su stajali na stubovima moglo se vidjeti iz velike udaljenosti''.

U tefsiru Džāmi 'ul-bejān od Taberija navode se različita mišljenja šta se misli pod Iremom (Aleksandrija, Damask, pleme naroda Ād, itd), da bi na kraju sam Taberi rekao da je od svega toga najvjerojatnije da je Irem naziv za mjesto, odnosno grad, u kojem je živio narod Ād.

Prenosi se i to da pojam zātil-'imād jezički ukazuje na visinu, što može značiti i da je taj narod bio visoka stasa, što se prenosi od hazreti Ibn Abbasa, r.a. Jezički se to može odnositi i na njihov običaj da mnogo putuju, noseći sa sobom svoje šatore, poput beduina, ali se s vremena na vrijeme vraćaju svojim stalnim boravištima (ehli-'amūd). Od hazreti Dahhāka se prenosi kako 'imād ukazuje da su oni bili ljudi velike fizičke snage''.

Vidimo da oba navedena tefsira govore da izraz ''ireme zātil-'imād'' upućuje na to da je Irem područje, odnosno grad, u kojem je živio narod Ād gdje su, uglavnom na uzvišicama, bile podignute velelepne palače ukrašene mnogobrojnim stubovima i moćne utvrde sa visokim zidinama.

U islamskoj tradiciji prisutno je i jedno drugačije mišljenje – da pomenuti kur'anski izraz upućuje na to da je Ād živio u ogromnim šatorima koji su bili poduprti brojnim i visokim stubovima, a velelepne palače po brežuljcima samo su gradili kako bi se oholili i prkosili susjednim narodima. Po ovima se, dakle, pod Iremom ne misli na grad već na narod koji stanuje u šatorima sa velikim stubovima.

Mi, međutim, smatramo da je ispravno prvo navedeno mišljenje budući da imamo tradicionalne tefsire koji tako kažu (naveli smo primjer tefsira Rūhul-bejān i Džāmi 'ul-bejān kod kojih je to, kako smo mi shvatili, pretežno mišljenje), a i zaista nam izgledaju čudnim stavovi da bi neki narod gradio ogromne i velelepne palače samo zato da bi se oholio i izazivao zavist susjeda, a da nikada nije u njima boravio već je živio u šatorima u njihovu podnožju.

Dragi Allah najbolje zna, a koliko mi poznajemo ljudsku psihologiju mislimo da se može osnovano kazati da ljudi koji grade velike i raskošne dvore u želji da istaknu vlastitu ''veličinu'' u očima drugih, upravo i žele jasno pokazati svima kako su baš oni ti moćnici i uglednici koji žive u tim prekrasnim dvorima. Onaj ko želi cijelome svijetu pokazati vlastito bogatstvo i moć ne čini to izgradnjom raskošnih dvoraca koji će poslije stajati pusti - već upravo boravkom u njima pred očima drugih.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1045.html Wed, 08 Mar 2023 17:18:41 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1045.html Plemeniti islam nas poučava o neporecivoj istini da je odnos između Stvoritelja – Allaha dragoga i stvorenja koje je On stvorio uvijek neposredan. Dragi Allah nas je sve stvorio, odredio nam dužinu života, nafaku (opskrbu), zdravlje i sve ostalo što čini našu sudbinu - i to u svakome pogledu i do najsitnijih detalja. Mi nemamo nikoga drugog ko, makar i u najsitnijoj mjeri, može odrediti naš život i našu sudbinu. Odatle i obožavanje naše i dove naše i ibadeti naši – sve to mora biti usmjereno jedino ka našem Stvoritelju i Gospodaru svih svjetova, dragome Allahu. U tome pogledu apsolutno nema nikakvog posredništva.

Ako hoćemo da budemo istinski muslimani i istinski monoteisti mora nam biti jasno da se niko, i nikada, ne može postaviti kao posrednik u našem odnosu prema Gospodaru i Stvoritelju. Govoreći o jednoj od devijacija koja je, nažalost, kod kršćana prisutna, Kur'an nam jasno poručuje da je njihovo vjerovanje u Crkvu kao eksluzivnoga posrednika između neba i zemlje karakterističan primjer smrtno opasne zablude koja vodi ka pridruživanju dragome Bogu (širku, mnogoboštvu):


Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju - nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju. (9:31)


Ali, ova neporeciva istina da se svi mi direktno i neposredno obraćamo dragome Allahu koji nas je stvorio, ne znači da smo svi mi kod Njega i jednaki. Naprotiv, istina je da je dragi Allah među nama odredio hijerarhiju koju svi mi, ako hoćemo da Mu zaista budemo predani i poslušni, moramo poštovati. Prema tome, dragi je Allah odabrao neke od nas kao Njegove miljenike čiji smo autoritet svi mi ostali dužni poštovati.

Dakako, najveći od navedenih autoriteta su Allahovi poslanici i vjerovjesnici, njih slijede dobri Allahovi robovi (evlije) – oni među njima koji su ujedno i učenjaci nasljednici poslanika i vjerovjesnika,[1] nakon njih po hijerarhiji su evlije koji nisu dovoljno učeni da bi mogli naslijediti poslanike.[2] Sve su to autoriteti koje svi iskreni vjernici moraju poštovati jer se upravo preko tih autoriteta prenose Objava i znanje o njezinom pravilnom tumačenju i prakticiranju.

U smislu navedenoga svi se mi moramo dobro čuvati da ne zapadnemo, ne dao dragi Allah, u jednu od dvije krajnosti.
Prva je krajnost nipodaštavanje značaja Allahovih miljenika i vulgarno tretiranje njih kao da su oni ''obični'' ljudi. Nikako ne smijemo zanemariti značaj, deredžu i ugled Allahovih poslanika, vjerovjesnika i evlija kod dragoga Allaha, kao i činjenicu da ih On voli ljubavlju većom nego što voli ostala stvorenja i prema njima se odnositi bez dužnog poštovanja. ]]> Plemeniti islam nas poučava o neporecivoj istini da je odnos između Stvoritelja – Allaha dragoga i stvorenja koje je On stvorio uvijek neposredan. Dragi Allah nas je sve stvorio, odredio nam dužinu života, nafaku (opskrbu), zdravlje i sve ostalo što čini našu sudbinu - i to u svakome pogledu i do najsitnijih detalja. Mi nemamo nikoga drugog ko, makar i u najsitnijoj mjeri, može odrediti naš život i našu sudbinu. Odatle i obožavanje naše i dove naše i ibadeti naši – sve to mora biti usmjereno jedino ka našem Stvoritelju i Gospodaru svih svjetova, dragome Allahu. U tome pogledu apsolutno nema nikakvog posredništva.

Ako hoćemo da budemo istinski muslimani i istinski monoteisti mora nam biti jasno da se niko, i nikada, ne može postaviti kao posrednik u našem odnosu prema Gospodaru i Stvoritelju. Govoreći o jednoj od devijacija koja je, nažalost, kod kršćana prisutna, Kur'an nam jasno poručuje da je njihovo vjerovanje u Crkvu kao eksluzivnoga posrednika između neba i zemlje karakterističan primjer smrtno opasne zablude koja vodi ka pridruživanju dragome Bogu (širku, mnogoboštvu):


Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju - nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju. (9:31)


Ali, ova neporeciva istina da se svi mi direktno i neposredno obraćamo dragome Allahu koji nas je stvorio, ne znači da smo svi mi kod Njega i jednaki. Naprotiv, istina je da je dragi Allah među nama odredio hijerarhiju koju svi mi, ako hoćemo da Mu zaista budemo predani i poslušni, moramo poštovati. Prema tome, dragi je Allah odabrao neke od nas kao Njegove miljenike čiji smo autoritet svi mi ostali dužni poštovati.

Dakako, najveći od navedenih autoriteta su Allahovi poslanici i vjerovjesnici, njih slijede dobri Allahovi robovi (evlije) – oni među njima koji su ujedno i učenjaci nasljednici poslanika i vjerovjesnika,[1] nakon njih po hijerarhiji su evlije koji nisu dovoljno učeni da bi mogli naslijediti poslanike.[2] Sve su to autoriteti koje svi iskreni vjernici moraju poštovati jer se upravo preko tih autoriteta prenose Objava i znanje o njezinom pravilnom tumačenju i prakticiranju.

U smislu navedenoga svi se mi moramo dobro čuvati da ne zapadnemo, ne dao dragi Allah, u jednu od dvije krajnosti.
Prva je krajnost nipodaštavanje značaja Allahovih miljenika i vulgarno tretiranje njih kao da su oni ''obični'' ljudi. Nikako ne smijemo zanemariti značaj, deredžu i ugled Allahovih poslanika, vjerovjesnika i evlija kod dragoga Allaha, kao i činjenicu da ih On voli ljubavlju većom nego što voli ostala stvorenja i prema njima se odnositi bez dužnog poštovanja. ]]> https://forum.vakat.eu/thread-1044.html Wed, 08 Mar 2023 16:36:32 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1044.html Emanet vjere

Dragi Allah, Stvoritelj i Gospodar svih svjetova, Bog uz Kojeg drugoga boga nema (allahu la ilahe illa hu), je Živi i Vječni (el hajjul-kajjum)apsolutno je iznad najsitnijega zla i najsitnijega ograničenja u moći, vremenu, prostoru ili bilo čemu drugome. On je, hvaljen i slavljen neka je, apsolutno iznad najsitnijega pridruživanja (izjednačenosti sa bilo čim osim Njega). Njegovo postojanje je istinsko, izvorno, primarno, ničim uzročeno, ničim ograničeno i ni o čemu ovisno. Sve drugo što postoji uz Njega, stvorenje je Njegovo čije postojanje izvire od Njega, uzročeno je Njegovom stvaralačkom voljom, ograničeno je Njegovom odredbom i apsolutno je o Njemu ovisno.

Iako je samo Njegovo postojanje istinsko, On je iz Svoje beskrajne milosti i dobrote odlučio darovati postojanje i stvorenjima stvorivši ih u obzorju svih svjetova, kako bi imao ko da vidi Njegovu beskrajnu ljepotu i kako bi imao ko da uživa Njegove, van svake mašte i poimanja dragocijene, darove. Prenosi se da Ga je jedne prilike jedan od njegovih odabranih i voljenih robova, Davud, alejhisselam, upitao zbog čega je odlučio stvoriti stvorenja i da mu je tada odgovoreno da su stvorenja stvorena radi toga da bi spoznala Njega i kako bi mogla uživati Njegovu ljepotu:

... ''Uzvišeni Allah rekao je: ‘A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju.’ (Oni koji pušu, 56.) To znači: ‘Da bi Me spoznali.’ Davud, alejhisselam, upitao je: ‘Gospodaru, zašto si stvorio stvorenja?’ Uzvišeni odgovori: ‘Davude, bijah Riznica Skrivena, zavoljeh spoznat biti, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala.’ Izraz ‘stvorenja’ općega je značenja, obuhvata sva stvorenja čak i kamenje i ilovaču, no, u ovome kontekstu, misli se na čovjeka. Stoga reče Uzvišeni: ‘Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu.’ (Smokva, 4.)'' ...[1]

Dakle, kako mi sa našim ograničenim razumom pokušavamo shvatiti ove riječi, On je stvorio sve svjetove kako bi postojali u harmoniji sa Njegovom savršenom voljom i odredbom, odnosno na taj način u bliskosti Njemu, u ljubavi prema Njemu, u spoznaji Njega i u neiscrpnim darovima Njegove beskrajne milosti. Jedini put ostvarenja svega navedenog i ujedno jedini način dosezanja Njegovih vječnih blagodarnih darova jeste robovanje Njemu, odnosno potpuna predanost i pokornost Njemu. Ovo je apsolutni princip sveopćeg života i sveopćeg postojanja koji ne dopušta iznimke jer, posmatrano na najvišim obzorjima, ništa ne može biti nepokorno Njemu.

Međutim, dragi je Allah, samo On zna razlog i plemenitu mudrost toga, odlučio ponuditi privremenu, veoma kratkim vremenom i veoma malim prostorom ograničenu, mogućnost slobode u odabiru načina življenja nekim stvorenjima. Nebesa, Zemlja i planine bili su mudri i promišljeni, shvatili su jasno svu ozbiljnost ponuđene im slobode, sve odgovornosti i opasnosti koje ona sobom nosi, i odlučili su ne rizikovati, odlučili su ostati u granicama apsolutne pokornosti Njemu i trajnog učešća u sveopćoj savršenosti.

Ali čovjek, nepromišljen, lahkomislen, a veoma umišljen i uznosit, pomislio je da ima snage prihvatiti tu ponudu:]]> Emanet vjere

Dragi Allah, Stvoritelj i Gospodar svih svjetova, Bog uz Kojeg drugoga boga nema (allahu la ilahe illa hu), je Živi i Vječni (el hajjul-kajjum)apsolutno je iznad najsitnijega zla i najsitnijega ograničenja u moći, vremenu, prostoru ili bilo čemu drugome. On je, hvaljen i slavljen neka je, apsolutno iznad najsitnijega pridruživanja (izjednačenosti sa bilo čim osim Njega). Njegovo postojanje je istinsko, izvorno, primarno, ničim uzročeno, ničim ograničeno i ni o čemu ovisno. Sve drugo što postoji uz Njega, stvorenje je Njegovo čije postojanje izvire od Njega, uzročeno je Njegovom stvaralačkom voljom, ograničeno je Njegovom odredbom i apsolutno je o Njemu ovisno.

Iako je samo Njegovo postojanje istinsko, On je iz Svoje beskrajne milosti i dobrote odlučio darovati postojanje i stvorenjima stvorivši ih u obzorju svih svjetova, kako bi imao ko da vidi Njegovu beskrajnu ljepotu i kako bi imao ko da uživa Njegove, van svake mašte i poimanja dragocijene, darove. Prenosi se da Ga je jedne prilike jedan od njegovih odabranih i voljenih robova, Davud, alejhisselam, upitao zbog čega je odlučio stvoriti stvorenja i da mu je tada odgovoreno da su stvorenja stvorena radi toga da bi spoznala Njega i kako bi mogla uživati Njegovu ljepotu:

... ''Uzvišeni Allah rekao je: ‘A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju.’ (Oni koji pušu, 56.) To znači: ‘Da bi Me spoznali.’ Davud, alejhisselam, upitao je: ‘Gospodaru, zašto si stvorio stvorenja?’ Uzvišeni odgovori: ‘Davude, bijah Riznica Skrivena, zavoljeh spoznat biti, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala.’ Izraz ‘stvorenja’ općega je značenja, obuhvata sva stvorenja čak i kamenje i ilovaču, no, u ovome kontekstu, misli se na čovjeka. Stoga reče Uzvišeni: ‘Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu.’ (Smokva, 4.)'' ...[1]

Dakle, kako mi sa našim ograničenim razumom pokušavamo shvatiti ove riječi, On je stvorio sve svjetove kako bi postojali u harmoniji sa Njegovom savršenom voljom i odredbom, odnosno na taj način u bliskosti Njemu, u ljubavi prema Njemu, u spoznaji Njega i u neiscrpnim darovima Njegove beskrajne milosti. Jedini put ostvarenja svega navedenog i ujedno jedini način dosezanja Njegovih vječnih blagodarnih darova jeste robovanje Njemu, odnosno potpuna predanost i pokornost Njemu. Ovo je apsolutni princip sveopćeg života i sveopćeg postojanja koji ne dopušta iznimke jer, posmatrano na najvišim obzorjima, ništa ne može biti nepokorno Njemu.

Međutim, dragi je Allah, samo On zna razlog i plemenitu mudrost toga, odlučio ponuditi privremenu, veoma kratkim vremenom i veoma malim prostorom ograničenu, mogućnost slobode u odabiru načina življenja nekim stvorenjima. Nebesa, Zemlja i planine bili su mudri i promišljeni, shvatili su jasno svu ozbiljnost ponuđene im slobode, sve odgovornosti i opasnosti koje ona sobom nosi, i odlučili su ne rizikovati, odlučili su ostati u granicama apsolutne pokornosti Njemu i trajnog učešća u sveopćoj savršenosti.

Ali čovjek, nepromišljen, lahkomislen, a veoma umišljen i uznosit, pomislio je da ima snage prihvatiti tu ponudu:]]> https://forum.vakat.eu/thread-1043.html Wed, 08 Mar 2023 16:29:45 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1043.html Poslanici su ljudi koje je odabrao Uzvišeni Allah da bi im dostavio poslanicu, naredio im da je prenesu narodu kojem su poslati i da ih obavijeste o propisima čije im je izvršavanje Allah stavio u dužnost, kao i da prenesu ostale vijesti koje su im objavljivane. (Abdullah b. Muhammed et-Tajjar, Sažeti govor o temeljima islama)

Izraz “vjerovjesnik” u arapskom jeziku vodi porijeklo od riječi “en-nebeu”, što znači “vijest, obavijest”. Allah, dželle šanuhu, kaže: “O čemu oni jedni druge pitaju? O Vijesti velikoj” (En-Nebe, 1–2).

Vjerovjesnik je nazvan vjerovjesnikom zato što ga je Allah obavještavao i objavljivao mu: “Reče ona: ‘Ko te o tome obavijestio?’ Reče: ‘Obavijestio me Onaj Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten’” (Et-Tahrim, 3). (Lisanul-areb, Besair zevi temjiz, Lavamia envar behije)

Izabrana definicija je: “Poslanik je onaj kome je objavljen novi šerijat, a vjerovjesnik je onaj koji je poslan da potvrdi šerijat onoga koji je došao prije njega.” (Alusi, Tefsir)

Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da su poslanici bolji od vjerovjesnika, kako to navodi Sefarini. (Nasir el-Džudejea, Et-Teberuk, 71)

Poslanici su osobe kojima je Allah dostavio poslanicu i naredio im da je prenose ljudima. Prvi poslanik je Nuh, alejhis-selam, a zadnji je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega.” (En-Nisa, 163)

Buhari bilježi od Enesa, radijallahu anhu, hadis o šefatu u kojem se, između ostalog, kaže: “Ljudi će doći Ademu kako bi se za njih zauzimao, pa će on kazati: ‘Idite Nuhu, on je prvi poslanik kojeg je Allah poslao...’”

Uzvišeni Allah kaže: “Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik.” (El-Ahzab, 40)

Nije postojao nijedan narod a da mu Allah nije poslao poslanika sa vjerozakonom specifičnim za dotični narod ili pak vjerovjesnika koji je imao za cilj da obnovi prethodni vjerozakon.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!’” (En-Nahl, 36)]]> Poslanici su ljudi koje je odabrao Uzvišeni Allah da bi im dostavio poslanicu, naredio im da je prenesu narodu kojem su poslati i da ih obavijeste o propisima čije im je izvršavanje Allah stavio u dužnost, kao i da prenesu ostale vijesti koje su im objavljivane. (Abdullah b. Muhammed et-Tajjar, Sažeti govor o temeljima islama)

Izraz “vjerovjesnik” u arapskom jeziku vodi porijeklo od riječi “en-nebeu”, što znači “vijest, obavijest”. Allah, dželle šanuhu, kaže: “O čemu oni jedni druge pitaju? O Vijesti velikoj” (En-Nebe, 1–2).

Vjerovjesnik je nazvan vjerovjesnikom zato što ga je Allah obavještavao i objavljivao mu: “Reče ona: ‘Ko te o tome obavijestio?’ Reče: ‘Obavijestio me Onaj Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten’” (Et-Tahrim, 3). (Lisanul-areb, Besair zevi temjiz, Lavamia envar behije)

Izabrana definicija je: “Poslanik je onaj kome je objavljen novi šerijat, a vjerovjesnik je onaj koji je poslan da potvrdi šerijat onoga koji je došao prije njega.” (Alusi, Tefsir)

Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da su poslanici bolji od vjerovjesnika, kako to navodi Sefarini. (Nasir el-Džudejea, Et-Teberuk, 71)

Poslanici su osobe kojima je Allah dostavio poslanicu i naredio im da je prenose ljudima. Prvi poslanik je Nuh, alejhis-selam, a zadnji je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega.” (En-Nisa, 163)

Buhari bilježi od Enesa, radijallahu anhu, hadis o šefatu u kojem se, između ostalog, kaže: “Ljudi će doći Ademu kako bi se za njih zauzimao, pa će on kazati: ‘Idite Nuhu, on je prvi poslanik kojeg je Allah poslao...’”

Uzvišeni Allah kaže: “Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik.” (El-Ahzab, 40)

Nije postojao nijedan narod a da mu Allah nije poslao poslanika sa vjerozakonom specifičnim za dotični narod ili pak vjerovjesnika koji je imao za cilj da obnovi prethodni vjerozakon.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!’” (En-Nahl, 36)]]>