https://forum.vakat.eu/ Thu, 30 Apr 2026 23:16:13 +0000 MyBB https://forum.vakat.eu/thread-1377.html Thu, 28 Dec 2023 18:29:57 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1377.html Ebu Hurejre, radijallahu anhu, veli da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Tri su (osnovna) uzroka spasa, kao što su tri (osnovna) uzroka propasti. Kad je riječ o uzrocima spasa, to su:

takvaluk u tajnim i javnim situacijama;
istinu govoriti u zadovoljstvu i u srdžbi;
umjerenost trošenja u siromaštvu i bogatstvu.
A kada je riječ o uzrocima propasti, to su:

1. potčinjenost škrtosti,
2. slijeđenje strasti i
3. samoljublje i umišljenost, a to je najopasnije. “

Hadis je zabilježio el-Bejheki u Šu'abul-imanu. Hadis je hasen.

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

“Tri su (osnovma) uzroka propasti”

Prvi uzrok propasti i nesreće: Potčinjenost škrtosti
Gramzivost je jedan jači i veći stepen škrtosti. Škrtost znači nedjeljenje. Zato pravi vjernik, nije gramziv ni pohlepan. Allah, dž.š., o ovome kaže: “A oni koji budu sačuvani gramzivosti bit će ti koji će uspjeti.” (El-Hašr, 9. i Et-Tegabun, 16)

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom je hadisu rekao: “Klonite se pohlepe, jer zaista su pohlepa i škrtost uništili one koji su bili prije vas. To ih je vodilo pa su jedni drugima krv prolijevali i smatrali harame dozvoljenim.“ (Bilježi ga Muslim od Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhu)

Drugi uzrok propasti i nesreće: Slijeđenje strasti
Heva u arapskom jeziku, između ostalih znaćenja, jeste i sinonim za naklonost. Tako bi to moglo značiti da neko osjeća naklonost prema svojim strastima i da ih slijedi u svemu,(pokoravanje strasti, povijanje njoj i činjenje nje izvorom svojih poimanja, sudova, osjećanja).

“I ne slušaj onoga ćije smo srce nehajnim ucinili i koji svoju strast slijedi, i ćiji su postupci daleko od razboritosti.” (el-Kehf, 28) (1)

I rekao je: “Zar je iko gore zalutao od onog koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu.” (El-Kasas, 50)

“Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio.” (el-Gašija, 23)

A svome miljeniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, poručio je: “A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju.” (el-Gašija,18)

Allah, dž.š., rekao je još i ovo: “…i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravoga puta skrenuli” (el-Maida, 77)

Treći uzrok nesreće: Samoljubljivost i umišljenost
Samoljublje i oholost (2) ubrajaju se u najveće uzroke propasti neke osobe; zato je Uzvišeni Allah o ovome rekao: “Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.” (el-Kasas, 83)

Allah, dž.š., rekao je: “I iz oholosti ne okreći lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Lukman,18)

I rekao je: “Karun (3) je iz Musaovog naroda bio pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi: ‘Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su objesni’, govorili su mu ljudi iz naroda njegova. ‘I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.’ Ovo sto imam stekao sam znanjem svojim. Tako ja mislim’, govorio je on. (4) A zar nije znao da je Allah prije njega već uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti.

I izađe on pred narod svoj u svom sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu! ‘ , govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, ‘on je uistinu, presretan. ‘ Teško vama!’, govorili su učeni, ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.’ “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.” (El-Kasas, 76-82)]]> Ebu Hurejre, radijallahu anhu, veli da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Tri su (osnovna) uzroka spasa, kao što su tri (osnovna) uzroka propasti. Kad je riječ o uzrocima spasa, to su:

takvaluk u tajnim i javnim situacijama;
istinu govoriti u zadovoljstvu i u srdžbi;
umjerenost trošenja u siromaštvu i bogatstvu.
A kada je riječ o uzrocima propasti, to su:

1. potčinjenost škrtosti,
2. slijeđenje strasti i
3. samoljublje i umišljenost, a to je najopasnije. “

Hadis je zabilježio el-Bejheki u Šu'abul-imanu. Hadis je hasen.

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

“Tri su (osnovma) uzroka propasti”

Prvi uzrok propasti i nesreće: Potčinjenost škrtosti
Gramzivost je jedan jači i veći stepen škrtosti. Škrtost znači nedjeljenje. Zato pravi vjernik, nije gramziv ni pohlepan. Allah, dž.š., o ovome kaže: “A oni koji budu sačuvani gramzivosti bit će ti koji će uspjeti.” (El-Hašr, 9. i Et-Tegabun, 16)

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom je hadisu rekao: “Klonite se pohlepe, jer zaista su pohlepa i škrtost uništili one koji su bili prije vas. To ih je vodilo pa su jedni drugima krv prolijevali i smatrali harame dozvoljenim.“ (Bilježi ga Muslim od Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhu)

Drugi uzrok propasti i nesreće: Slijeđenje strasti
Heva u arapskom jeziku, između ostalih znaćenja, jeste i sinonim za naklonost. Tako bi to moglo značiti da neko osjeća naklonost prema svojim strastima i da ih slijedi u svemu,(pokoravanje strasti, povijanje njoj i činjenje nje izvorom svojih poimanja, sudova, osjećanja).

“I ne slušaj onoga ćije smo srce nehajnim ucinili i koji svoju strast slijedi, i ćiji su postupci daleko od razboritosti.” (el-Kehf, 28) (1)

I rekao je: “Zar je iko gore zalutao od onog koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu.” (El-Kasas, 50)

“Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio.” (el-Gašija, 23)

A svome miljeniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, poručio je: “A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju.” (el-Gašija,18)

Allah, dž.š., rekao je još i ovo: “…i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravoga puta skrenuli” (el-Maida, 77)

Treći uzrok nesreće: Samoljubljivost i umišljenost
Samoljublje i oholost (2) ubrajaju se u najveće uzroke propasti neke osobe; zato je Uzvišeni Allah o ovome rekao: “Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.” (el-Kasas, 83)

Allah, dž.š., rekao je: “I iz oholosti ne okreći lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Lukman,18)

I rekao je: “Karun (3) je iz Musaovog naroda bio pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi: ‘Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su objesni’, govorili su mu ljudi iz naroda njegova. ‘I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.’ Ovo sto imam stekao sam znanjem svojim. Tako ja mislim’, govorio je on. (4) A zar nije znao da je Allah prije njega već uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti.

I izađe on pred narod svoj u svom sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu! ‘ , govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, ‘on je uistinu, presretan. ‘ Teško vama!’, govorili su učeni, ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.’ “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.” (El-Kasas, 76-82)]]> https://forum.vakat.eu/thread-1373.html Mon, 25 Dec 2023 18:07:52 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1373.html Od prvih dana kada je svjetlo islama granulo na Arabijskom poluotoku, u knjigama historije, kao i u drugim knjigama kur’ansko-hadiske tematike, poput zbirki hadisa, tefsira, islamskog prava itd., naći ćemo mnoge primjere u kojima je oslikana velika želja prvih generacija muslimana – ashaba, tabiina i tabi tabiina, da na ispravan način shvate i u konačnici primijene islamske propise u svojim životima.

Njihova privrženost i želja za ispravnim razumijevanjem kur’ansko-hadiskih tekstova rezultat je prevashodno Allahove milosti prema njima, potom njihove ispravne percepcije ovodunjalučkog života kao mjesta ispita, testiranja i kušnje, i svjesnosti o tome da će svaki od njih, ponaosob, stati pred Uzvišenog da odgovara za svoja djela. Ashabi su se trudili da budu najbolji muslimani, da islam žive u svakom njegovom segmentu, i u tome su svakako uspjeli, čemu svjedoče riječi Uzvišenog: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh” (Et-Tevba, 100).

U ovom ajetu Allah nas obavještava da je zadovoljan prvim muslimanima, tj. zadovoljan je onim što su postigli kada je riječ o njihovom vjerskom životu, zadovoljan je njihovom iskrenošću, radom, požrtvovanošću, i razumijevanjem vjere i njenih propisa. To nam Uzvišeni dodatno potvrđuje kada kaže: “To je veliki uspjeh”. Veliki su uspjeh zaslužili kod svoga Gospodara time što su se trudili da islam primijene u svakom segmentu svog života.

Za njih je islam bio jedna cjelina, jedna komponenta, koja je nerazdvojiva. Kod njih je glavno pitanje bilo da li je nešto od vjere pa da to primijene u svojim životima ili ne.

Družili su se sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, slušali su od njega, promatrali njegove postupke i pitali o onome što im nije bilo jasno, sve sa ciljem kako bi razumjeli i primijenili ono što saznaju od vjere.

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pitali su o onome do čega im je najviše bilo stalo, a to je kako da zasluže Džennet i kako da se zaštite od Vatre, kako se prenosi od Ebu Ejjuba el-Ensarija (Buhari, br. 1396) i Muaza b. Džebela (Tirmizi, br. 2616, sa ispravnim lancem prenosilaca). Pitali su ga kako da zasluže Allahovu ljubav, što se prenosi od Sehla b. Sa’da (Ibn Madža, br. 4102, sa ispravnim lancem prenosilaca).

Njihov način života, razumijevanje i praktikovanje vjere posmatrala je generacija nakon njih, tabiini, koji su bili od onih koji su se, također, trudili da na što potpuniji i najbolji način žive i praktikuju islam. Ovako se islam, u teoriji i praksi, sačuvao do današnjih dana.]]> Od prvih dana kada je svjetlo islama granulo na Arabijskom poluotoku, u knjigama historije, kao i u drugim knjigama kur’ansko-hadiske tematike, poput zbirki hadisa, tefsira, islamskog prava itd., naći ćemo mnoge primjere u kojima je oslikana velika želja prvih generacija muslimana – ashaba, tabiina i tabi tabiina, da na ispravan način shvate i u konačnici primijene islamske propise u svojim životima.

Njihova privrženost i želja za ispravnim razumijevanjem kur’ansko-hadiskih tekstova rezultat je prevashodno Allahove milosti prema njima, potom njihove ispravne percepcije ovodunjalučkog života kao mjesta ispita, testiranja i kušnje, i svjesnosti o tome da će svaki od njih, ponaosob, stati pred Uzvišenog da odgovara za svoja djela. Ashabi su se trudili da budu najbolji muslimani, da islam žive u svakom njegovom segmentu, i u tome su svakako uspjeli, čemu svjedoče riječi Uzvišenog: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh” (Et-Tevba, 100).

U ovom ajetu Allah nas obavještava da je zadovoljan prvim muslimanima, tj. zadovoljan je onim što su postigli kada je riječ o njihovom vjerskom životu, zadovoljan je njihovom iskrenošću, radom, požrtvovanošću, i razumijevanjem vjere i njenih propisa. To nam Uzvišeni dodatno potvrđuje kada kaže: “To je veliki uspjeh”. Veliki su uspjeh zaslužili kod svoga Gospodara time što su se trudili da islam primijene u svakom segmentu svog života.

Za njih je islam bio jedna cjelina, jedna komponenta, koja je nerazdvojiva. Kod njih je glavno pitanje bilo da li je nešto od vjere pa da to primijene u svojim životima ili ne.

Družili su se sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, slušali su od njega, promatrali njegove postupke i pitali o onome što im nije bilo jasno, sve sa ciljem kako bi razumjeli i primijenili ono što saznaju od vjere.

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pitali su o onome do čega im je najviše bilo stalo, a to je kako da zasluže Džennet i kako da se zaštite od Vatre, kako se prenosi od Ebu Ejjuba el-Ensarija (Buhari, br. 1396) i Muaza b. Džebela (Tirmizi, br. 2616, sa ispravnim lancem prenosilaca). Pitali su ga kako da zasluže Allahovu ljubav, što se prenosi od Sehla b. Sa’da (Ibn Madža, br. 4102, sa ispravnim lancem prenosilaca).

Njihov način života, razumijevanje i praktikovanje vjere posmatrala je generacija nakon njih, tabiini, koji su bili od onih koji su se, također, trudili da na što potpuniji i najbolji način žive i praktikuju islam. Ovako se islam, u teoriji i praksi, sačuvao do današnjih dana.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1372.html Mon, 25 Dec 2023 18:03:38 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1372.html Pripremio mr. Osman Smajlović, prof.

Grijesi i nepokornost Uzvišenom Allahu glavni su uzrok neuspjeha pojedinca i zajednice na dunjaluku i ahiretu. Mnogobrojne su negativne posljedice grijeha i nepokornosti, a svakako da je najopasnija potpuno uništenje jednoga naroda i zajednice. Govoreći o uništenju ranijih naroda, Uzvišeni Allah kaže: "I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli." (El-Ankebut, 40)

Činjenje grijeha u javnosti opasnije je od činjenja grijeha u tajnosti, kao što je naprimjer vrijeđanje islamskih svetinja, konzumiranje hrane i pića u toku ramazanskog dana, konzumiranje alkohola, odlazak u kladionicu, blud, razgolićenost i slično.

Savremena sredstva komunikacije olakšala su javno griješenje, tako da su i negativne posljedice grijeha daleko pogubnije.
Pogubnost javnog činjenja grijeha

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Svim mojim sljedbenicima bit će oprošteno, samo ne onima koji javno čine grijehe. Javnim činjenjem grijeha smatra se i to da čovjek preko noći nešto uradi, a ujutro, nakon što mu je to Allah pokrio, nekoga zovne i kaže: 'Sinoć sam uradio to i to' -- zanoćio je prekriven zaštitom svoga Gospodara, a osvanuo skidajući Allahovu zaštitu." (Buhari)

U komentaru ovog hadisa učenjaci su rekli da će onaj koji javno čini grijeh ili javno govori o grijehu koji je tajno učinio biti izložen kritici ljudi, tako da će ga po ružnom spominjati u njegovom odsustvu ili će ga ogovarati i vrijeđati, odnosno Allah neće sakriti njegove grijehe, neće ga zaštititi od kazne na dunjaluku koju povlači javno činjenje grijeha, neće ga sačuvati od onoga što on ne voli i kaznit će ga žestokom kaznom. To što je u hadisu rečeno da Allah neće oprostiti onima koji javno čine grijehe ne može se tumačiti doslovno i kategorički tvrditi da će mu biti uskraćen Allahov oprost, jer Allah će prihvatiti svačije istinsko pokajanje, nego se ovim hadisom ukazuje na pogubnost javnog činjenja grijeha i to je vjernicima dovoljan podstrek da se suzdrže od javnog činjenja grijeha ili kazivanja o grijesima koje su učinili u tajnosti.]]> Pripremio mr. Osman Smajlović, prof.

Grijesi i nepokornost Uzvišenom Allahu glavni su uzrok neuspjeha pojedinca i zajednice na dunjaluku i ahiretu. Mnogobrojne su negativne posljedice grijeha i nepokornosti, a svakako da je najopasnija potpuno uništenje jednoga naroda i zajednice. Govoreći o uništenju ranijih naroda, Uzvišeni Allah kaže: "I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli." (El-Ankebut, 40)

Činjenje grijeha u javnosti opasnije je od činjenja grijeha u tajnosti, kao što je naprimjer vrijeđanje islamskih svetinja, konzumiranje hrane i pića u toku ramazanskog dana, konzumiranje alkohola, odlazak u kladionicu, blud, razgolićenost i slično.

Savremena sredstva komunikacije olakšala su javno griješenje, tako da su i negativne posljedice grijeha daleko pogubnije.
Pogubnost javnog činjenja grijeha

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Svim mojim sljedbenicima bit će oprošteno, samo ne onima koji javno čine grijehe. Javnim činjenjem grijeha smatra se i to da čovjek preko noći nešto uradi, a ujutro, nakon što mu je to Allah pokrio, nekoga zovne i kaže: 'Sinoć sam uradio to i to' -- zanoćio je prekriven zaštitom svoga Gospodara, a osvanuo skidajući Allahovu zaštitu." (Buhari)

U komentaru ovog hadisa učenjaci su rekli da će onaj koji javno čini grijeh ili javno govori o grijehu koji je tajno učinio biti izložen kritici ljudi, tako da će ga po ružnom spominjati u njegovom odsustvu ili će ga ogovarati i vrijeđati, odnosno Allah neće sakriti njegove grijehe, neće ga zaštititi od kazne na dunjaluku koju povlači javno činjenje grijeha, neće ga sačuvati od onoga što on ne voli i kaznit će ga žestokom kaznom. To što je u hadisu rečeno da Allah neće oprostiti onima koji javno čine grijehe ne može se tumačiti doslovno i kategorički tvrditi da će mu biti uskraćen Allahov oprost, jer Allah će prihvatiti svačije istinsko pokajanje, nego se ovim hadisom ukazuje na pogubnost javnog činjenja grijeha i to je vjernicima dovoljan podstrek da se suzdrže od javnog činjenja grijeha ili kazivanja o grijesima koje su učinili u tajnosti.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1371.html Mon, 25 Dec 2023 18:02:08 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1371.html Tekst Pripremio: Mirnes Škrijelj, prof.

Ovaj svijet nije mjesto uživanja niti mjesto nagrade i kazne, već je mjesto iskušenja. Uzvišeni Allah stvorio nas je i odredio nam da živimo na ovom svijetu, a preko Svojih poslanika, alejhimus-selam, poslao nam je Uputu u kojoj nam je pojasnio kako se trebamo vladati i djelovati. Naš Gospodar nije nas stvorio uzalud, kao što mnogi misle, već nas je stvorio s velikim ciljem, koji je jasno u Kur'anu spomenuo kada je rekao: "Džine i ljude stvorio sam samo da Mi budu pokorni." (Ez-Zarijat, 56)

To je ta uzvišena misija svakog od nas koja nam je povjerena i za koju ćemo biti pitani. Zato svaki vjernik i vjernica sav svoj život trebaju posvetiti ovom uzvišenom cilju, a to znači da svoja djela moramo uskladiti s onim što voli Uzvišeni Allah i čime je zadovoljan, a ostaviti sve ono što On zabranjuje i čime nije zadovoljan. Ovaj put nije lahak, niti je kratak, već je težak, pun iskušenja i prepreka, a dug je baš onoliko koliko je dug i čovjekov život. Ovo znači da se Allah obožava i da Mu se ibadet čini dokle god nam srce u grudima kuca, jer Uzvišeni kaže: "I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!" (El-Hidžr, 99)

Sve ovo upućuje na to da je na Pravom putu potrebno ustrajnosti i strpljenja, i da to nije poput trke na stotinu metara, gdje na kratkom rastojanju daš sve od sebe i pokažeš sve što imaš. Ne, ovo je dug put koji je popločan raznim iskušenjima, nedaćama i gubicima, pa je stoga potrebno biti ustrajan i saburli kako bi uspio. Uzvišeni kaže: "Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali -- uzviknuli: 'Kada će već jednom Allahova pomoć!?' Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!" (El-Bekara, 214)

Iskušenja su plod velike mudrosti našega Gospodara, putem kojih se pravi razlika između onih koji su iskreni i onih koji to nisu, a samo će iskreni uspjeti na oba svijeta, kao što kaže Uzvišeni: "Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: 'Mi vjerujemo!' i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu." (El-Ankebut, 2--3)

Onaj ko bude iskren, osloni se na Allaha i bude ustrajan, Uzvišeni ga neće ostaviti samoga, neće ga ostaviti bez pomoći i podrške, jer on kao slabašno biće ne bi mogao izdržati sve te poteškoće i iskušenja.

Uzvišeni kaže: "Onima koji govore: 'Gospodar naš je Allah', pa poslije ostanu pri tome -- dolaze meleki: 'Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.'" (Fusilet, 30)

"Oni koji govore: 'Naš Gospodar je Allah!' -- i istraju na Pravome putu, neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju!" (El-Ahkaf, 13)

Ustrajnost, po definiciji, podrazumijeva čvrsto prihvatanje kompletne vjere, kontinuitet u njenom pridržavanju, kao i pozivanje drugih u vjeru.

Ovo znači da se vjera mora čvrsto prihvatiti, beskompromisno i odlučno, nakon toga držati kontinuitet, ne odustajati i ne slijediti šejtanove stope u ostavljanju propisa, a uz to i druge pozivati na toj put, ne biti sebičan i ne čuvati blagodat upute samo za sebe, već širiti pozitivnu imansku energiju na druge, shodno svome znanju i mogućnostima.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima podstiče svoj ummet na ustrajnost na putu istine, pa tako u hadisu koji bilježi imam Muslim od Sufjana b. Abdullaha, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Jednom prilikom rekao sam: 'O Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu, da nakon tebe nikoga ne moram pitati!', pa mi je odgovorio: 'Reci: 'Vjerujem u Allaha', a potom ustraj u tome!'"

Iz hadisa vidimo da je ovaj ashab, radijallahu anhu, tražio nešto veliko, nešto bitno, nešto što će mu koristiti kroz cijeli život, pa je dobio poslanički savjet, koji nam nedvosmisleno ukazuje na to da je ustrajnost na putu istine nešto čega konstantno moramo biti svjesni i čega se moramo pridržavati, kako bismo uspjeli. Ovo zato što čovjeku koji bude radio dobra djela jedno, određeno vrijeme, makar to bio i duži vremenski period, makar to bilo i desetinama godina, to neće biti od koristi ako nakon toga odustane, posustane i ostavi Pravi put i krene putem zablude, i na takvoga se odnose riječi Uzvišenog: "I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti." (El-Furkan, 23)

Isto tako, zar ne čitamo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od kojeg se ledi krv u žilama svakog vjernika, koji se boji za svoj iman i za svoj završetak, gdje kaže: "Tako mi Allaha, pored kojeg nema drugog boga, neko će od vas raditi djela džennetlija sve dok između njega i Dženneta ne bude ostao aršin, zatim će ga preduhitriti određenje i nastavit će raditi djela koja vode u Džehennem, pa će ući u Džehennem. A neko će od vas raditi djela džehennemlija sve dok između njega i Džehennema ne bude ostao aršin, zatim će ga preduhitriti određenje i nastavit će raditi djela koja vode u Džennet, pa će ući u Džennet." (Buhari i Muslim)]]> Tekst Pripremio: Mirnes Škrijelj, prof.

Ovaj svijet nije mjesto uživanja niti mjesto nagrade i kazne, već je mjesto iskušenja. Uzvišeni Allah stvorio nas je i odredio nam da živimo na ovom svijetu, a preko Svojih poslanika, alejhimus-selam, poslao nam je Uputu u kojoj nam je pojasnio kako se trebamo vladati i djelovati. Naš Gospodar nije nas stvorio uzalud, kao što mnogi misle, već nas je stvorio s velikim ciljem, koji je jasno u Kur'anu spomenuo kada je rekao: "Džine i ljude stvorio sam samo da Mi budu pokorni." (Ez-Zarijat, 56)

To je ta uzvišena misija svakog od nas koja nam je povjerena i za koju ćemo biti pitani. Zato svaki vjernik i vjernica sav svoj život trebaju posvetiti ovom uzvišenom cilju, a to znači da svoja djela moramo uskladiti s onim što voli Uzvišeni Allah i čime je zadovoljan, a ostaviti sve ono što On zabranjuje i čime nije zadovoljan. Ovaj put nije lahak, niti je kratak, već je težak, pun iskušenja i prepreka, a dug je baš onoliko koliko je dug i čovjekov život. Ovo znači da se Allah obožava i da Mu se ibadet čini dokle god nam srce u grudima kuca, jer Uzvišeni kaže: "I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!" (El-Hidžr, 99)

Sve ovo upućuje na to da je na Pravom putu potrebno ustrajnosti i strpljenja, i da to nije poput trke na stotinu metara, gdje na kratkom rastojanju daš sve od sebe i pokažeš sve što imaš. Ne, ovo je dug put koji je popločan raznim iskušenjima, nedaćama i gubicima, pa je stoga potrebno biti ustrajan i saburli kako bi uspio. Uzvišeni kaže: "Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali -- uzviknuli: 'Kada će već jednom Allahova pomoć!?' Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!" (El-Bekara, 214)

Iskušenja su plod velike mudrosti našega Gospodara, putem kojih se pravi razlika između onih koji su iskreni i onih koji to nisu, a samo će iskreni uspjeti na oba svijeta, kao što kaže Uzvišeni: "Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: 'Mi vjerujemo!' i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu." (El-Ankebut, 2--3)

Onaj ko bude iskren, osloni se na Allaha i bude ustrajan, Uzvišeni ga neće ostaviti samoga, neće ga ostaviti bez pomoći i podrške, jer on kao slabašno biće ne bi mogao izdržati sve te poteškoće i iskušenja.

Uzvišeni kaže: "Onima koji govore: 'Gospodar naš je Allah', pa poslije ostanu pri tome -- dolaze meleki: 'Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.'" (Fusilet, 30)

"Oni koji govore: 'Naš Gospodar je Allah!' -- i istraju na Pravome putu, neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju!" (El-Ahkaf, 13)

Ustrajnost, po definiciji, podrazumijeva čvrsto prihvatanje kompletne vjere, kontinuitet u njenom pridržavanju, kao i pozivanje drugih u vjeru.

Ovo znači da se vjera mora čvrsto prihvatiti, beskompromisno i odlučno, nakon toga držati kontinuitet, ne odustajati i ne slijediti šejtanove stope u ostavljanju propisa, a uz to i druge pozivati na toj put, ne biti sebičan i ne čuvati blagodat upute samo za sebe, već širiti pozitivnu imansku energiju na druge, shodno svome znanju i mogućnostima.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima podstiče svoj ummet na ustrajnost na putu istine, pa tako u hadisu koji bilježi imam Muslim od Sufjana b. Abdullaha, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Jednom prilikom rekao sam: 'O Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu, da nakon tebe nikoga ne moram pitati!', pa mi je odgovorio: 'Reci: 'Vjerujem u Allaha', a potom ustraj u tome!'"

Iz hadisa vidimo da je ovaj ashab, radijallahu anhu, tražio nešto veliko, nešto bitno, nešto što će mu koristiti kroz cijeli život, pa je dobio poslanički savjet, koji nam nedvosmisleno ukazuje na to da je ustrajnost na putu istine nešto čega konstantno moramo biti svjesni i čega se moramo pridržavati, kako bismo uspjeli. Ovo zato što čovjeku koji bude radio dobra djela jedno, određeno vrijeme, makar to bio i duži vremenski period, makar to bilo i desetinama godina, to neće biti od koristi ako nakon toga odustane, posustane i ostavi Pravi put i krene putem zablude, i na takvoga se odnose riječi Uzvišenog: "I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti." (El-Furkan, 23)

Isto tako, zar ne čitamo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od kojeg se ledi krv u žilama svakog vjernika, koji se boji za svoj iman i za svoj završetak, gdje kaže: "Tako mi Allaha, pored kojeg nema drugog boga, neko će od vas raditi djela džennetlija sve dok između njega i Dženneta ne bude ostao aršin, zatim će ga preduhitriti određenje i nastavit će raditi djela koja vode u Džehennem, pa će ući u Džehennem. A neko će od vas raditi djela džehennemlija sve dok između njega i Džehennema ne bude ostao aršin, zatim će ga preduhitriti određenje i nastavit će raditi djela koja vode u Džennet, pa će ući u Džennet." (Buhari i Muslim)]]> https://forum.vakat.eu/thread-1370.html Mon, 25 Dec 2023 17:58:46 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1370.html Svakim danom tehnologija se sve više razvija, čovjek dolazi do novih naučnih saznanja i tehnoloških dostignuća, posebno u informatičkom sektoru, razvijaju se nove aplikacije i pojavljuju nove društvene mreže.

U početku su društvene mreže služile prvenstveno kao nezaobilazan kanal komunikacije i povezivanja ljudi, razmjene informacija, ostvarivanja novih i uspostavljanja starih veza među ljudima.

Međutim, danas je uticaj društvenih mreža znatno prevazišao svoje početne odrednice, tako da je skoro nemoguće u našem društvu pronaći osobu da nije, na bilo koji način, aktivna na društvenim mrežama.

Ovdje ne želimo da govorimo o namjenama pojedinih društvenih mreža i načinu njihovog korištenja, već želimo da govorimo o tome kako se mi na društvenim mrežama ponašamo i kakvu kulturu i bonton pokazujemo.

Neosporna je činjenica da su društvene mreže, posebno one čija je upotreba otvorena i neograničena za pojedince, postale mjesto gdje je svakom pojedincu data prilika da iskaže svoje mišljenje o bilo kojoj temi. Jednostavno rečeno, nema granica komuniciranja. Jedina barijera ovakvom ponašanju jeste lična svijest i savjest.

Naše ponašanje na društvenim mrežama odraz je svrhe i cilja našeg virtuelnog prisustva na tim mrežama. U našem stvarnom životu, gdje se susrećemo i komuniciramo s ljudima, naša djela, riječi i gestikulacije pokazatelj su onoga što se nalazi u našim srcima. Tako na jedan jednostavan način možemo na osnovu nečijeg ponašanja da uspostavimo dijagnozu te ličnosti. Možemo da vidimo da li je ta osoba simpatična, da li je kulturna, vulgarna ili nezainteresirana za bilo koji vid komunikacije, da li je zanimljiva, da li ima visoke ambicije, da li je interesuju tuđi životi i dešavanja, ili je fokusirana na sebe i sopstvene životne situacije. Priroda čovjeka upravo je takva da na osnovu ponašanja i govora uspostavlja i gradi percepciju o drugoj osobi.

Nimalo drugačije nije ni na društvenim mrežama. Na sličan način, a shodno onome kako se svaka osoba predstavlja na društvenim mrežama, mi stvaramo percepciju o njoj. Da li je i koliko je moguće preko društvenih mreža analizirati ponašanje i karakter osobe, to je posebna tema. Međutim, ono što je sigurno jeste da svaki pojedinac svojim djelima na internetu pokazuje i prezentira dio sebe i svog karaktera. Možda bi se čak moglo reći da su nam društvene mreže dale vjetar u leđa kada je u pitanju iznošenje mišljenja, i ne samo da kažemo šta mislimo, već da to svoje mišljenje nadopunimo određenim negativnim i agresivnim emocijama.]]> Svakim danom tehnologija se sve više razvija, čovjek dolazi do novih naučnih saznanja i tehnoloških dostignuća, posebno u informatičkom sektoru, razvijaju se nove aplikacije i pojavljuju nove društvene mreže.

U početku su društvene mreže služile prvenstveno kao nezaobilazan kanal komunikacije i povezivanja ljudi, razmjene informacija, ostvarivanja novih i uspostavljanja starih veza među ljudima.

Međutim, danas je uticaj društvenih mreža znatno prevazišao svoje početne odrednice, tako da je skoro nemoguće u našem društvu pronaći osobu da nije, na bilo koji način, aktivna na društvenim mrežama.

Ovdje ne želimo da govorimo o namjenama pojedinih društvenih mreža i načinu njihovog korištenja, već želimo da govorimo o tome kako se mi na društvenim mrežama ponašamo i kakvu kulturu i bonton pokazujemo.

Neosporna je činjenica da su društvene mreže, posebno one čija je upotreba otvorena i neograničena za pojedince, postale mjesto gdje je svakom pojedincu data prilika da iskaže svoje mišljenje o bilo kojoj temi. Jednostavno rečeno, nema granica komuniciranja. Jedina barijera ovakvom ponašanju jeste lična svijest i savjest.

Naše ponašanje na društvenim mrežama odraz je svrhe i cilja našeg virtuelnog prisustva na tim mrežama. U našem stvarnom životu, gdje se susrećemo i komuniciramo s ljudima, naša djela, riječi i gestikulacije pokazatelj su onoga što se nalazi u našim srcima. Tako na jedan jednostavan način možemo na osnovu nečijeg ponašanja da uspostavimo dijagnozu te ličnosti. Možemo da vidimo da li je ta osoba simpatična, da li je kulturna, vulgarna ili nezainteresirana za bilo koji vid komunikacije, da li je zanimljiva, da li ima visoke ambicije, da li je interesuju tuđi životi i dešavanja, ili je fokusirana na sebe i sopstvene životne situacije. Priroda čovjeka upravo je takva da na osnovu ponašanja i govora uspostavlja i gradi percepciju o drugoj osobi.

Nimalo drugačije nije ni na društvenim mrežama. Na sličan način, a shodno onome kako se svaka osoba predstavlja na društvenim mrežama, mi stvaramo percepciju o njoj. Da li je i koliko je moguće preko društvenih mreža analizirati ponašanje i karakter osobe, to je posebna tema. Međutim, ono što je sigurno jeste da svaki pojedinac svojim djelima na internetu pokazuje i prezentira dio sebe i svog karaktera. Možda bi se čak moglo reći da su nam društvene mreže dale vjetar u leđa kada je u pitanju iznošenje mišljenja, i ne samo da kažemo šta mislimo, već da to svoje mišljenje nadopunimo određenim negativnim i agresivnim emocijama.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1362.html Mon, 25 Dec 2023 15:27:22 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1362.html Ponašanje prema ljudima na samrti

Kada se prisutnima i okolini učini da bi bolesnik mogao ubrzo preseliti na Ahiret, nužno bi bilo poduzeti izvjesne radnje. Prije svega, ukoliko to situacija dopušta, poželjno je bolesniku obnoviti abdest i okrenuti ga tako da mu lice bude okrenuto ka Kibli.

Bolesnika bi trebalo navoditi, poluglasnim ili glasnim učenjem, da ponavlja ‘La ilahe illallah Muhammedun resulullah’ (Nema Boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik).

U vezi s tim, hazreti Mu’az, Allahovo zadovoljstvo s njim, prenosi da je hazreti Muhammed a.s. rekao:

»U koga bude posljednji govor: ‘Nema Boga osim Allaha (La ilahe illallah), ući će u džennet.«

Ebu Se’id El-Hudri, Allah bio zadovoljan njime, prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao i sljedeće:

»Talkin učinite (podučite i sprovedite) vaše smrtnike istini: ‘La ilahe illallah.’«

U takvim trenucima, u prisustvu bolesnika, potrebno je ponašati se krajnje mirno, dostojanstveno i ne stvarati paniku. Moralo bi se voditi računa što se govori i ni slučajno ne voditi kakve isprazne i u tim trenucima neprimjerene razgovore.

Ummi Selema, Allah bio zadovoljan njome, pripovijeda da je Allahov Poslanik a.s. rekao:

»Kad ste prisutni kod bolesnika ili kod umrloga, onda govorite samo ono što je dobro, jer meleki aminaju na sve što govorite.«

Uputno je učiti nešto iz Kur’ana, posebno Jasini-šerif i suru R’ad. Kada bolesnik izdahne prvo što treba učiniti je, eventualno, zatvoriti mu oči i usta. Onaj koji to bude činio lijepo je da izgovori: »U ime Allaha, a u vjeri Njegova Poslanika! Gospodaru, olakšaj mu stanje i učini lahkim ono što ga čeka. Usreći ga sastankom s Tobom i učini mu ono kuda ide boljim od onoga što iza sebe ostavlja!«

Ummi Selema, neka je Allah zadovoljan njome, kazuje: »Allahov Poslanik a.s. je ušao kod Ebu Seleme a on već bijaše ukočio pogled, potom mu je Poslanik zatvorio oči i rekao: ‘Doista, kada izađe Ruh pogled ga slijedi.’ Tada je Ebu Selemina porodica zapomagala i zakukala, a Poslanik a.s. reče: ‘Ne dozivajte niti prizivajte ništa drugo osim dobro (hajr), jer meleki aminaju na sve što govorite.’ Zatim reče: ‘Gospodaru moj! Oprosti Ebu Selemi, podignu mu stupanj među one koji su slijedili Uputu i dostojna mu nasljednika podari. Oprosti i nama i njemu, o Gospodaru Svjetova! Raširi mu kabur i obasjaj ga Svjetlom (Nurom).’«

Najpodesnije je povezati umrlog ispod brade pa do iznad tjemena. Isto tako, treba mu staviti na stomak neki predmet, najbolje željezni, da se umrli ne bi naduho. Ni u kom slučaju to ne bi smjeo biti Mushaf.

Ruke mu treba opružiti, a tijelo prekriti bijelim čaršafom ili nečim sličnim. Sa opremanjem umrlog ne treba odugovlačiti, tim prije ako se smrt brzo ustanovi od strane liječnika.

El-Taberani navodi da je Abdullah ibn Omer, Allah bio zadovoljan njime, čuo hazreti Muhammeda a.s. kako govori:

»Kada neko od vas umre tad ga ne zadržavajte kod sebe, nego požurite sa njim prema njegovom mezaru!«

Dok se umrli ne ogasuli tj. posmrtno ne okupa po vjerskim propisima, nije preporučljivo učiti bilo šta iz Kur’ana. Poslije svega ovog pristupiće se poslovima oko ukopa, vodeći strogo računa ako je umrli nešto oporučio (vasijjet) u smislu ili nečega drugog, da se ta želja i zapovijed ispuni, jer je volja umrlog obavezujuća i to pod uvjetom da ona nije u suprotnosti sa islamskim propisima. Nema potrebe da kod umrlog neko sjedi i da ga ‘čuva’, jer to Vjerom nije predviđeno niti za tim ima potrebe.]]> Ponašanje prema ljudima na samrti

Kada se prisutnima i okolini učini da bi bolesnik mogao ubrzo preseliti na Ahiret, nužno bi bilo poduzeti izvjesne radnje. Prije svega, ukoliko to situacija dopušta, poželjno je bolesniku obnoviti abdest i okrenuti ga tako da mu lice bude okrenuto ka Kibli.

Bolesnika bi trebalo navoditi, poluglasnim ili glasnim učenjem, da ponavlja ‘La ilahe illallah Muhammedun resulullah’ (Nema Boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik).

U vezi s tim, hazreti Mu’az, Allahovo zadovoljstvo s njim, prenosi da je hazreti Muhammed a.s. rekao:

»U koga bude posljednji govor: ‘Nema Boga osim Allaha (La ilahe illallah), ući će u džennet.«

Ebu Se’id El-Hudri, Allah bio zadovoljan njime, prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao i sljedeće:

»Talkin učinite (podučite i sprovedite) vaše smrtnike istini: ‘La ilahe illallah.’«

U takvim trenucima, u prisustvu bolesnika, potrebno je ponašati se krajnje mirno, dostojanstveno i ne stvarati paniku. Moralo bi se voditi računa što se govori i ni slučajno ne voditi kakve isprazne i u tim trenucima neprimjerene razgovore.

Ummi Selema, Allah bio zadovoljan njome, pripovijeda da je Allahov Poslanik a.s. rekao:

»Kad ste prisutni kod bolesnika ili kod umrloga, onda govorite samo ono što je dobro, jer meleki aminaju na sve što govorite.«

Uputno je učiti nešto iz Kur’ana, posebno Jasini-šerif i suru R’ad. Kada bolesnik izdahne prvo što treba učiniti je, eventualno, zatvoriti mu oči i usta. Onaj koji to bude činio lijepo je da izgovori: »U ime Allaha, a u vjeri Njegova Poslanika! Gospodaru, olakšaj mu stanje i učini lahkim ono što ga čeka. Usreći ga sastankom s Tobom i učini mu ono kuda ide boljim od onoga što iza sebe ostavlja!«

Ummi Selema, neka je Allah zadovoljan njome, kazuje: »Allahov Poslanik a.s. je ušao kod Ebu Seleme a on već bijaše ukočio pogled, potom mu je Poslanik zatvorio oči i rekao: ‘Doista, kada izađe Ruh pogled ga slijedi.’ Tada je Ebu Selemina porodica zapomagala i zakukala, a Poslanik a.s. reče: ‘Ne dozivajte niti prizivajte ništa drugo osim dobro (hajr), jer meleki aminaju na sve što govorite.’ Zatim reče: ‘Gospodaru moj! Oprosti Ebu Selemi, podignu mu stupanj među one koji su slijedili Uputu i dostojna mu nasljednika podari. Oprosti i nama i njemu, o Gospodaru Svjetova! Raširi mu kabur i obasjaj ga Svjetlom (Nurom).’«

Najpodesnije je povezati umrlog ispod brade pa do iznad tjemena. Isto tako, treba mu staviti na stomak neki predmet, najbolje željezni, da se umrli ne bi naduho. Ni u kom slučaju to ne bi smjeo biti Mushaf.

Ruke mu treba opružiti, a tijelo prekriti bijelim čaršafom ili nečim sličnim. Sa opremanjem umrlog ne treba odugovlačiti, tim prije ako se smrt brzo ustanovi od strane liječnika.

El-Taberani navodi da je Abdullah ibn Omer, Allah bio zadovoljan njime, čuo hazreti Muhammeda a.s. kako govori:

»Kada neko od vas umre tad ga ne zadržavajte kod sebe, nego požurite sa njim prema njegovom mezaru!«

Dok se umrli ne ogasuli tj. posmrtno ne okupa po vjerskim propisima, nije preporučljivo učiti bilo šta iz Kur’ana. Poslije svega ovog pristupiće se poslovima oko ukopa, vodeći strogo računa ako je umrli nešto oporučio (vasijjet) u smislu ili nečega drugog, da se ta želja i zapovijed ispuni, jer je volja umrlog obavezujuća i to pod uvjetom da ona nije u suprotnosti sa islamskim propisima. Nema potrebe da kod umrlog neko sjedi i da ga ‘čuva’, jer to Vjerom nije predviđeno niti za tim ima potrebe.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1355.html Sun, 15 Oct 2023 09:58:52 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1355.html Odabrani hadisi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

PRVI HADIS
ISKRENOST ﷻ‬ NIJJETU

أَخْبَرَنَا أَبُو عَبْدِ الله مُحَمَّدُ بْنُ عَبْدِ الله الْحَافِظُ ، وَأَبُو زَكَرِيَّا يَحْيَى بْنُ إِبْرَاهِيمَ بْنِ مُحَمَّدِ بْنِ يَحْيَى الْمُزَكِّي ، قَالاَ : حَدَّثَنَا أَبُو عَبْدِ الله مُحَمَّدُ بْنُ يَعْقُوبَ الشَّيْبَانِيُّ ، أَخْبَرَنَا أَبُو أَحْمَدَ مُحَمَّدُ بْنُ عَبْدِ الْوَهَّابِ الْفَرَّاءُ ، حَدَّثَنَا جَعْفَرُ بْنُ عَوْنٍ ، أَخْبَرَنَا يَحْيَى بْنُ سَعِيدٍ ، عَنْ مُحَمَّدِ بْنِ إِبْرَاهِيمَ التَّيْمِيِّ ، عَنْ عَلْقَمَةَ بْنِ وَقَّاصٍ ، قَالَ : سَمِعْتُ عُمَرَ رَضِيَ الله عَنْهُ ، يَقُولُ : سَمِعْتُ رَسُولَ الله صلى الله عليه وسلم يَقُولُ: إِنَّمَا الأَعْمَالُ بِالنِّيَّات ، وإَنمَا لكل امْرِئٍ مَا نَوَى ، فَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ إِلَى الله وإلى َرَسُولِهِ فَهِجْرَتُهُ إِلَى الله وإلى َرَسُولِهِ ، وَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ إِلَى دُنْيَا يُصِيبُهَا أَوِ امْرَأَةٍ يَتَزَوَّجُهَا فَهِجْرَتُهُ إِلَى مَا هَاجَرَ إِلَيْهِ.

Kaže Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu: "Čuo sam da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem rekao:

'Zaista se djela vrednuju prema nijetima, i zaista svakom čovjeku pripada ono šta namjerava. Pa onaj ko je učinio hidžru Allahu i Njegovom Poslaniku, hidžra mu je bila Allahu i Njegovom Poslaniku, a onaj ko je učinio hidžru radi dunjalučke koristi ili zbog žene da bi je oženio, njegova hidžra je bila onome kome ju je učinio. '"[16]

Značenje manje poznatih riječi:

hidžra - preseljenje iz nevjerničke zemlje u islamsku

Biografija ravije (prenosioca hadisa):

On je časni ashab, vođa pravovjernih Omer ibn el-Hattab ibn Nufejl el-Kureši el-'Adevi, radijallahu anhu. Primio je islam prije Hidžre. On je drugi pravovjerni halifa, a hilafet mu je trajao deset i po godina. Preselio je kao šehid u mjesecu zul-hidžetu 23. god. po Hidžri.

Kratki komentar hadisa:

Učenjaci su saglasni da je nijjet neophodan u činjenju dijela da bi se za njih dobila nagrada. Takođe su saglasni da se nijeti srcem i da nije uslov da se izgovara riječima.

Pouke hadisa:

Iskren nijjet Uzvišenom Allahu i slijeđenje Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, su dva uvjeta za primanje bilo kojeg djela u islamu.
Ako musliman čini dunjalučka djela sa valjanim nijjetom biće nagrađen, pa time postaju sva njegova djela ibadet Uzvišenom Allahu. Na primjer: učitelj u njegovom poučavanju, učenik u učenju, službenik na svom poslu, trgovac u svojoj trgovini i njima slični, smatra se da su u ibadetu ako imaju valjan nijjet.
Ako je musliman imao namjeru da uradi neko dobro djelo, a nije bio u stanju da ga obavi ima nagradu za svoj nijjet.
Iskren nijjet u ime Allaha je razlog uspjeha na dunjaluku i ahiretu.]]> Odabrani hadisi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

PRVI HADIS
ISKRENOST ﷻ‬ NIJJETU

أَخْبَرَنَا أَبُو عَبْدِ الله مُحَمَّدُ بْنُ عَبْدِ الله الْحَافِظُ ، وَأَبُو زَكَرِيَّا يَحْيَى بْنُ إِبْرَاهِيمَ بْنِ مُحَمَّدِ بْنِ يَحْيَى الْمُزَكِّي ، قَالاَ : حَدَّثَنَا أَبُو عَبْدِ الله مُحَمَّدُ بْنُ يَعْقُوبَ الشَّيْبَانِيُّ ، أَخْبَرَنَا أَبُو أَحْمَدَ مُحَمَّدُ بْنُ عَبْدِ الْوَهَّابِ الْفَرَّاءُ ، حَدَّثَنَا جَعْفَرُ بْنُ عَوْنٍ ، أَخْبَرَنَا يَحْيَى بْنُ سَعِيدٍ ، عَنْ مُحَمَّدِ بْنِ إِبْرَاهِيمَ التَّيْمِيِّ ، عَنْ عَلْقَمَةَ بْنِ وَقَّاصٍ ، قَالَ : سَمِعْتُ عُمَرَ رَضِيَ الله عَنْهُ ، يَقُولُ : سَمِعْتُ رَسُولَ الله صلى الله عليه وسلم يَقُولُ: إِنَّمَا الأَعْمَالُ بِالنِّيَّات ، وإَنمَا لكل امْرِئٍ مَا نَوَى ، فَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ إِلَى الله وإلى َرَسُولِهِ فَهِجْرَتُهُ إِلَى الله وإلى َرَسُولِهِ ، وَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ إِلَى دُنْيَا يُصِيبُهَا أَوِ امْرَأَةٍ يَتَزَوَّجُهَا فَهِجْرَتُهُ إِلَى مَا هَاجَرَ إِلَيْهِ.

Kaže Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu: "Čuo sam da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem rekao:

'Zaista se djela vrednuju prema nijetima, i zaista svakom čovjeku pripada ono šta namjerava. Pa onaj ko je učinio hidžru Allahu i Njegovom Poslaniku, hidžra mu je bila Allahu i Njegovom Poslaniku, a onaj ko je učinio hidžru radi dunjalučke koristi ili zbog žene da bi je oženio, njegova hidžra je bila onome kome ju je učinio. '"[16]

Značenje manje poznatih riječi:

hidžra - preseljenje iz nevjerničke zemlje u islamsku

Biografija ravije (prenosioca hadisa):

On je časni ashab, vođa pravovjernih Omer ibn el-Hattab ibn Nufejl el-Kureši el-'Adevi, radijallahu anhu. Primio je islam prije Hidžre. On je drugi pravovjerni halifa, a hilafet mu je trajao deset i po godina. Preselio je kao šehid u mjesecu zul-hidžetu 23. god. po Hidžri.

Kratki komentar hadisa:

Učenjaci su saglasni da je nijjet neophodan u činjenju dijela da bi se za njih dobila nagrada. Takođe su saglasni da se nijeti srcem i da nije uslov da se izgovara riječima.

Pouke hadisa:

Iskren nijjet Uzvišenom Allahu i slijeđenje Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, su dva uvjeta za primanje bilo kojeg djela u islamu.
Ako musliman čini dunjalučka djela sa valjanim nijjetom biće nagrađen, pa time postaju sva njegova djela ibadet Uzvišenom Allahu. Na primjer: učitelj u njegovom poučavanju, učenik u učenju, službenik na svom poslu, trgovac u svojoj trgovini i njima slični, smatra se da su u ibadetu ako imaju valjan nijjet.
Ako je musliman imao namjeru da uradi neko dobro djelo, a nije bio u stanju da ga obavi ima nagradu za svoj nijjet.
Iskren nijjet u ime Allaha je razlog uspjeha na dunjaluku i ahiretu.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1354.html Sun, 15 Oct 2023 09:55:56 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1354.html Odabrani hadisi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

ﷻ‬ ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Prenosi se u vjerodostojnom hadisu:

”حَدَّثَنَا مَحْمُودُ بْنُ غَيْلَانَ حَدَّثَنَا أَبُو دَاوُدَ أَخْبَرَنَا شُعْبَةُ أَخْبَرَنَا عُمَرُ بْنُ سُلَيْمَانَ مِنْ وَلَدِ عُمَرَ بْنِ الْخَطَّابِ قَال سَمِعْتُ عَبْدَ الرَّحْمَنِ بْنَ أَبَانَ بْنِ عُثْمَانَ يُحَدِّثُ عَنْ أَبِيهِ قَالَ خَرَجَ زَيْدُ بْنُ ثَابِتٍ مِنْ عِنْدِ مَرْوَانَ نِصْفَ النَّهَارِ قُلْنَا مَا بَعَثَ إِلَيْهِ فِي هَذِهِ السَّاعَةِ إِلَّا لِشَيْءٍ سَأَلَهُ عَنْهُ فَسَأَلْنَاهُ فَقَالَ نَعَمْ سَأَلَنَا عَنْ أَشْيَاءَ سَمِعْنَاهَا مِنْ رَسُولِ الله صَلَّى الله عَلَيْهِ وَسَلَّمَ سَمِعْتُ رَسُولَ الله صَلَّى الله عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ: نَضَّرَ الله امْرَأً سَمِعَ مِنَّا حَدِيثًا فَحَفِظَهُ حَتَّى يُبَلِّغَهُ غَيْرَهُ فَرُبَّ حَامِلِ فِقْهٍ إِلَى مَنْ هُوَ أَفْقَهُ مِنْهُ وَرُبَّ حَامِلِ فِقْهٍ لَيْسَ بِفَقِيهٍ.“

"Neka Allah da udoban život čovjeku koji čuje od mene hadis pa ga zapamti da bi ga prenio nekom drugom; mnogo je onih koji prenose znanje učenijim od sebe, i mnogo je onih koji prenose znanje a nisu učeni." Sahihul-džami'u (2/1145), broj 6763.

PREDGOVOR

Zahvala pripada Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo, Njemu se kajemo i Njemu se utječemo od zla nas samih i naših loših dijela. Koga Allah uputi niko ga u zabludu odvesti neće, a koga On u zabludu odvede niko ga uputiti neće. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha Jedinog, Koji sudruga nema, i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik. Neka je Allahov salavat i selam njemu, njegovoj časnoj porodici i ashabima.

Kako je velika odgovornost upućivanja ljudi dobru i ukazivanja na Pravi put, i kolika je Allahova blagodat da se čovjek nađe u skupini Allahovih čestitih robova, koji postupaju u skladu sa Njegovim šerijatom (zakonom), slijedeći u tome Njegovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Želja nam je, kada govorimo o tome, da naglasimo svakom ko radi na polju daveta i podučavanja islamu da bude u svom nijjetu iskren prema Allahu, tako će učitelj nastojati da obavi svoj zadatak na način koji će ostvariti očekivane ciljeve predviđene planom i programom. A učenik je svjestan da kroz ove nauke koje uči sadi u sebi sadnicu koja će dati plemenite plodove, svjetlo i uputu, te da se od njega očekuje trud, čvrsta volja, rad na povećanju i traganju za znanjem.

Nastojali smo, praveći ovaj plan i program, pripremiti nužne teme koje odgovaraju nivou učenika. Obzirom da se ove teme uče samo u jednoj godini, nastojali smo obuhvatiti temeljne šerijatske znanosti i ono što svaki musliman mora znati, izlažući tematiku na jednostavan način, jasnim izrazima, čime se ostvaruje cilj ne ostavljajući nedoumice kod učenika.

Pripremajući nastavni plan i program predmeta hadis, nastojali smo spomenuti samo vjerodostojne hadise Allahovog Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, čija su značenja i pouke nama sasvim jasne. Na taj način će poimanje biti jasnije i razumijevanje dublje uz potpuno ispunjenje cjelina plana i programa, jasnoću njegovih pitanja i nastojanja da bude povezan sa stvarnošću u kojoj ljudi žive.

Uspješan učitelj je onaj koji oblikuje učenička shvatanja kroz nastavni program i budi kod njih žudnju za povećanjem znanja i razumijevanjem lekcija na ispravan način. S te strane će nastojati da primjene naučeno, onako kako to diktira obrazovna odgovornost. Ogromna je obaveza stavljena na pleća daija i učitelja, a ona se ne može ostvariti osim zajedničkim trudom predavača i učenika, uz prisustvo sredstava koja olakšavaju shvatanje, poput udžbenika, pribora za podučavanje i tome slično.

Allaha Uzvišenog molimo da Odjel za nauku pri Organizaciji "Islamski vakuf" učini uspješnim u izboru i ponudi, i molimo Ga da pomogne i nadahne učitelja i učenika da upotpune sve neophodno za ostvarenje plemenitog cilja u širenju šerijatskog znanja i objašnjenju istine.

Naš cilj je Allahovo zadovoljstvo, neka je salavat i selam na našeg poslanika Muhammeda.]]> Odabrani hadisi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

ﷻ‬ ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Prenosi se u vjerodostojnom hadisu:

”حَدَّثَنَا مَحْمُودُ بْنُ غَيْلَانَ حَدَّثَنَا أَبُو دَاوُدَ أَخْبَرَنَا شُعْبَةُ أَخْبَرَنَا عُمَرُ بْنُ سُلَيْمَانَ مِنْ وَلَدِ عُمَرَ بْنِ الْخَطَّابِ قَال سَمِعْتُ عَبْدَ الرَّحْمَنِ بْنَ أَبَانَ بْنِ عُثْمَانَ يُحَدِّثُ عَنْ أَبِيهِ قَالَ خَرَجَ زَيْدُ بْنُ ثَابِتٍ مِنْ عِنْدِ مَرْوَانَ نِصْفَ النَّهَارِ قُلْنَا مَا بَعَثَ إِلَيْهِ فِي هَذِهِ السَّاعَةِ إِلَّا لِشَيْءٍ سَأَلَهُ عَنْهُ فَسَأَلْنَاهُ فَقَالَ نَعَمْ سَأَلَنَا عَنْ أَشْيَاءَ سَمِعْنَاهَا مِنْ رَسُولِ الله صَلَّى الله عَلَيْهِ وَسَلَّمَ سَمِعْتُ رَسُولَ الله صَلَّى الله عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ: نَضَّرَ الله امْرَأً سَمِعَ مِنَّا حَدِيثًا فَحَفِظَهُ حَتَّى يُبَلِّغَهُ غَيْرَهُ فَرُبَّ حَامِلِ فِقْهٍ إِلَى مَنْ هُوَ أَفْقَهُ مِنْهُ وَرُبَّ حَامِلِ فِقْهٍ لَيْسَ بِفَقِيهٍ.“

"Neka Allah da udoban život čovjeku koji čuje od mene hadis pa ga zapamti da bi ga prenio nekom drugom; mnogo je onih koji prenose znanje učenijim od sebe, i mnogo je onih koji prenose znanje a nisu učeni." Sahihul-džami'u (2/1145), broj 6763.

PREDGOVOR

Zahvala pripada Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo, Njemu se kajemo i Njemu se utječemo od zla nas samih i naših loših dijela. Koga Allah uputi niko ga u zabludu odvesti neće, a koga On u zabludu odvede niko ga uputiti neće. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha Jedinog, Koji sudruga nema, i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik. Neka je Allahov salavat i selam njemu, njegovoj časnoj porodici i ashabima.

Kako je velika odgovornost upućivanja ljudi dobru i ukazivanja na Pravi put, i kolika je Allahova blagodat da se čovjek nađe u skupini Allahovih čestitih robova, koji postupaju u skladu sa Njegovim šerijatom (zakonom), slijedeći u tome Njegovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Želja nam je, kada govorimo o tome, da naglasimo svakom ko radi na polju daveta i podučavanja islamu da bude u svom nijjetu iskren prema Allahu, tako će učitelj nastojati da obavi svoj zadatak na način koji će ostvariti očekivane ciljeve predviđene planom i programom. A učenik je svjestan da kroz ove nauke koje uči sadi u sebi sadnicu koja će dati plemenite plodove, svjetlo i uputu, te da se od njega očekuje trud, čvrsta volja, rad na povećanju i traganju za znanjem.

Nastojali smo, praveći ovaj plan i program, pripremiti nužne teme koje odgovaraju nivou učenika. Obzirom da se ove teme uče samo u jednoj godini, nastojali smo obuhvatiti temeljne šerijatske znanosti i ono što svaki musliman mora znati, izlažući tematiku na jednostavan način, jasnim izrazima, čime se ostvaruje cilj ne ostavljajući nedoumice kod učenika.

Pripremajući nastavni plan i program predmeta hadis, nastojali smo spomenuti samo vjerodostojne hadise Allahovog Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, čija su značenja i pouke nama sasvim jasne. Na taj način će poimanje biti jasnije i razumijevanje dublje uz potpuno ispunjenje cjelina plana i programa, jasnoću njegovih pitanja i nastojanja da bude povezan sa stvarnošću u kojoj ljudi žive.

Uspješan učitelj je onaj koji oblikuje učenička shvatanja kroz nastavni program i budi kod njih žudnju za povećanjem znanja i razumijevanjem lekcija na ispravan način. S te strane će nastojati da primjene naučeno, onako kako to diktira obrazovna odgovornost. Ogromna je obaveza stavljena na pleća daija i učitelja, a ona se ne može ostvariti osim zajedničkim trudom predavača i učenika, uz prisustvo sredstava koja olakšavaju shvatanje, poput udžbenika, pribora za podučavanje i tome slično.

Allaha Uzvišenog molimo da Odjel za nauku pri Organizaciji "Islamski vakuf" učini uspješnim u izboru i ponudi, i molimo Ga da pomogne i nadahne učitelja i učenika da upotpune sve neophodno za ostvarenje plemenitog cilja u širenju šerijatskog znanja i objašnjenju istine.

Naš cilj je Allahovo zadovoljstvo, neka je salavat i selam na našeg poslanika Muhammeda.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1291.html Sat, 14 Oct 2023 16:15:43 +0000 Boots]]> https://forum.vakat.eu/thread-1291.html 1. Kada je Allah stvorio stvorenja u Knjizi koja je kod Njega, obavezao se: "Uistinu milost Moja preteze nad srdzbom Mojom."

2. Uzviseni Allah kaze: "covjek Me porice, a to mu nije dozvoljeno; covjek Me vrijedja, a to mu nije dozvoljeno! porice Me kada govori: Allah me nece ponovo stvoriti kao sto me je prvi put stvorio! A prvo stvaranje nije nimalo lakse od ponovnog prozivljenja! vrijedja Me kada govori: "Allah ima sina!" - a Ja sam Jedan, utociste svakome! Nisam rodio niti sam roden, i niko Mi ravan nije!"

3. Zeid b. Halid el-Dzuheni, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon kisne noci na Hudejbijji klanjao sabah-namaz, i kada se okrenuo prema ljudima, zapita: "Znate li sta vam vas Gospodar kaze?"
- "Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju" - odgovorise.
- "Medju robovima Mojim ima onih koji su osvanuli kao vjernici i kao nevjernici. Vjernik je onaj koji je rekao: kisa je padala iz Allahove dobrote i milosti - poricuci tako moc zvijezda; a onaj koji je rekao: kisa je padala zbog uticaja te i te zvijezde, taj ne vjeruje u mene, nego vjeruje u zvijezde!"

4. Allah kaze: "Ljudi psuju vrijeme, a Ja sam vrijeme, u mojoj ruci su noc i dan."

5. Uzviseni Allah kaze: "Ja sam Sebi dovoljan i ne treba Mi drug. Ko ucini neko djelo u ime nekog osim Mene, Ja cu ga prepustiti tome drugome."

6. Na Sudnjem danu ce prvo biti presudjeno covjeku koji je poginuo kao sehid na Allahovom putu. Allah ce mu pokazati sve svoje blagodati i covjek ce ih priznati, pa ce ga Allah zapitati:
- "Sta si ucinio sa blagodatima?"
- "Borio sam se na Tvom putu dok nisam poginuo" - odgovorice.
- "Lazes, borio si se da ti ljudi kazu: kako je hrabar! - i eto, hvalili su te!" - a zatim ce narediti da ga naglavacke bace u vatru Dzehenema.
I covjeku ucenjaku koji je poducavao druge i mnogo ucio Kur'an. Allah ce ga podsjetiti na svoje blagodati, on ce ih priznati, a Allah ce ga zapitati:
- "Sta si ucinio sa blagodatima?"
- "ucio sam Kur'an i poducavao druge u Tvoje ime".
- "Lazes, ucio si da ti drugi kazu: kako je ucen!" - "i ucio si Kur'an da ti kazu: mnogo uci! - i eto, hvalili su te!" A zatim ce narediti da ga naglavacke bace u vatru Dzehenema.
I covjeku kome je Allah dao obilan i raznovrstan imetak. Allah ce ga podsjetiti na Svoje blagodati, on ce ih priznati, pa ce ga Allah zapitati:
- "Sta si ucinio sa blagodatima?"
- "Djelio sam imetak na svaki nacin za koji sam znao da si Ti zadovoljan" - odgovorice.
- "Lazes, dijelio si imetak da ti drugi kazu: kako je darezljiv! - i eto, govorili su!", a zatim ce Allah narediti da ga naglavacke bace u vatru Dzehenema."

7. Allah je ushicen pastirom koji po vrhovima planina uci ezan i klanja namaz. Tada Uzviseni Allah kaze: "Pogledajte ovog Mog roba, uci ezan i klanja namaz bojeci se Mene. Vec sam Mom robu oprostio i uveo ga u Dzennet."

8. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ko u namazu ne prouci Fatihu, namaz mu nije potpun" - ponovivsi tri puta rijeci nije potpun.
Upitase Ebu Hurejra: - "A sta kada klanjamo za imamom?"
- "Prouci Fatihu u sebi, jer cuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: Uzviseni Allah kaze: Namaz je podijeljen izmedju Mene i Mog roba, i njemu pripada sve sto zamoli. Kada kaze Hvala Allahu, Gospodaru svijetova, Allah odgovori: Moj rob Mi zahvaljuje; kada kaze Milostivom, Samilosnom, Allah odgovori: Moj rob Me hvali; kada kaze Vladaru Sudnjeg dana, Allah odgovori: Moj rob Me uzvisuje; kada kaze Tebi robujemo i od Tebe pomoc trazimo, Allah odgovori: Ovo je izmedju Mene i Mog roba, i njemu pripada ono sto trazi; kada kaze Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si blagodat svoju darovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali, Allah odgovori: Ovo pripada Mome robu, i njemu cu dati ono sto zamoli!"

9. Namaz je prvo za sto ce covjek odgovarati na Sudnjem danu. Ako mu namaz bude ispravan, bice spasen i sretan, a ako bude neispravan, propasce i ostati bez nade. Ako mu zafali farzova, Uzviseni Allah ce reci melekima: "Pogledajte ima li Moj rob nafile-namaza da mu se upotpune farzovi? Tako ce biti i sa ostalim djelima njegovim."

10. Uzviseni Allah kaze: "Post je Moj i ja za njega nagradjujem. Postac ostavlja strast, jelo i pice zarad mene. Post je stit. Postac ima dvije radosti: radost kada iftari i radost kada se susretne sa Gospodarom svojim. Zadah iz usta postaca drazi je Allahu od mirisa miska."

11. Allah kaze: "covjece, dijeli pa cu i Ja tebi udijeliti!"

12. Jednom imucnom covjeku iz ummeta prije vas obracunavana su djela, i jedino dobro djelo mu je bilo poslovanje sa ljudima. Naredjivao je svojim ljudima da oproste dug svakom duzniku koji ga ne moze izmiriti. Allah mu rece: "Mi smo preci od tebe da tako ucinimo. Prodjite ga se!"

13. 'Adijj b. Hatim, r.a., je kazivao:"Bio sam kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada dodjose dva covjeka. Jedan se zalio na siromastvo, a drugi na razbojnistvo na putu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., im rece:
- Sto se tice razbojnistva na putu, za kratko vrijeme ces dozivjeti da karavane putuju iz Meke bez pratnje. A sto se tice siromastva, nastupice vrijeme prije Kijametskog dana kada ce covjek tragati kome da udijeli sadaku i nece mu je niko primiti. Zatim ce biti izveden pred Allaha - a izmedju njega i Allaha nece biti zastora niti prevodioca - pa ce ga Allah upitati:
Zar ti nisam dao imetak?
- Jesi - odgovorice.
- Zar ti nisam poslao Poslanika?
- Jesi - odgovorice.
Tada ce pogledati na desnu stranu i vidjece samo vatru, zatim ce pogledati na lijevu stranu i vidjece samo vatru. Zato se cuvajte vatre, pa makar koliko je pola hurme, a ako ne, onda makar lijepom rijecju".

14. Uzviseni i Mocni Allah je odredio meleke koji putuju trazeci skupove u kojima se Allah spominje. Kada nadju takav skup, pridruze se okupljenim i prekriju ih krilima sve do najblizeg neba. Nakon sto se okupljeni razidju, meleki se uzdignu na nebo i Uzviseni Allah ih zapita - a On najbolje zna:
- "Odakle dolazite"?
- "Dolazimo izmedju Tvojih robova sa Zemlje, koji Tebe slave, velicaju i uznose, hvale Te i mole".
- "Zasto Me mole?"
- "Mole Te za Dzennet"...
- "A jesu li vidjeli Moj Dzennet?"
- "Nisu, Gospodaru nas".
- "A sta bi tek da su ga vidjeli?"
- ..."I traze Tvoju zastitu".
- "Od cega traze Moju zastitu?"
- "Od Tvoje vatre, Gospodaru".
- "A jesu li vidjeli Moju vatru?"
- "Nisu, Gospodaru nas".
- "A sta bi tek da su je vidjeli?"
- ..."I mole te za oprost".
- "Ja sam im vec oprostio, dao im ono za sto su Me molili i zastitio ih od onoga od cega su trazili Moju zastitu".
- "Gospodaru", - rekose meleki - "medju njima je jedan grijesnik, naisao je i sjeo uz njih?"
- "I njemu sam oprostio, oni su skup na kojem nijedan ucesnik nece biti nesretan."

15. Uzviseni Allah kaze: "Ja sam tamo gdje Moj rob zamisli i Ja sam uz njega kad Me spomene. Ako me spomene u sebi, Ja ga spomenem u sebi; a ako me spomene u skupu, Ja ga spomenem u skupu odabranijem od njegovog. Ako Mi se priblizi koliko jedan pedalj, Ja mu se priblizim koliko lakat. Ako Mi se priblizi lakat, ja mu se priblizim hvat. Ako Mi u susret krene iduci, Ja krenem njemu trceci."

16. Uzviseni Allah je odredio sta je dobro, a sta je zlo, i objasnio:ko naumi da ucini dobro djelo, pa ga ne ucini, Allah mu ga upise kao da ga je i ucinio; a ko naumi da ucini dobro i ucini ga, Allah mu upise nagradu od deset do sedam stotina puta, ili jos mnogo vecu. Ko naumi da ucini lose djelo, pa ga ne ucini, Allah mu to upise kao dobro djelo; a ko naumi da ucini lose djelo i ucini ga, Allah mu upise samo jedno lose djelo.

17. Uzviseni Allah kaze: "Robovi moji, Ja sam Sebi zabranio nasilje, i vama sam ga ucinio zabranjenim, pa ne cinite jedni drugima nepravdu. Robovi Moji, svi ste vi zalutali osim onoga koga Ja uputim, pa trazite da vas uputim i Ja cu vas uputiti. Robovi Moji, svi ste vi gladni osim onoga koga Ja nahranim pa trazite da vas nahranim i Ja cu vas nahraniti. Robovi Moji, svi ste vi neodjeveni osim onoga koga Ja odjenem, pa trazite da vas odjenem i Ja cu vas odjenuti. Robovi Moji, vi grijesite i nocu i danju, a Ja sve grijehe oprastam pa trazite da vam oprostim. Robovi Moji, vi nikada ne mozete doci do onoga sto bi Meni stetu nanijelo pa da Mi nastetite; niti mozete doci do onoga sto bi Meni koristilo pa da Mi koristite. Robovi Moji, kada bi svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džinni, imali srce najpoboznijeg covjeka, to nista ne bi povecalo Moju vlast. Robovi Moji, kada biste se svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i dzinni, sakupili na jedno mjesto, pa Mi svi uputili molbe i Ja udovoljio svacijoj molbi, to ne bi umanjilo Moju vlast ni koliko se umanji more kada se u njega zamoci igla. Robovi Moji, sve je do vasih djela koja vam Ja zapisujem, a potom cu vam za njih dati odgovarajucu naknadu. Pa ko zatekne dobro neka zahvali Allahu, a ko zatekne lose neka kori samoga sebe."

18. Uzviseni Allah ce na Sudnjem danu reci:
- "Covjece, razbolio sam se a ti Me nisi obisao!"
- "Gospodaru, kako da Te obidjem kada si Ti Gospodar svijetova?"
- "Zar se nije razbolio taj i taj, pa ga nisi obisao? Zar nisi znao, da si njega obisao, da bi Mene nasao pored njega?"
- "covjece, trazio sam da Me nahranis, pa Me nisi nahranio!"
- "Gospodaru, kako da Te nahranim kada si Ti Gospodar svijetova?"
- "Zar te nije taj i taj Moj rob molio da ga nahranis, pa ga nisi nahranio? Zar nisi znao, da si ga nahranio, da bi za to kod Mene nasao nagradu?"
- "covjece, trazio sam da Me napojis, pa Me nisi napojio?"
- "Gospodaru, kako da Te napojim kada si Ti Gospodar svijetova?"
- "Molio te je taj i taj Moj rob da ga napojis pa ga nisi napojio? Zar nisi znao, da si ga napojio, da bi za to nasao nagradu kod Mene?"

19. Uzviseni Allah je rekao: "Ponos je Moja odjeca a velicina Moj ogrtac! Bacicu u vatru onoga ko Mi se bilo kojem od njih suprotstavi."

20. Vrata Dzenneta se otvaraju svakog ponedjeljka i cetvrtka i oprosti se svakom robu koji Allahu ne pripisuje druga, osim covjeku koji ne govori sa svojim bratom. Tada se kaze: "Sacekajte nece li se ova dvojica pomiriti! Sacekajte nece li se ova dvojica pomiriti! Sacekajte nece li se ova dvojica pomiriti!"]]> 1. Kada je Allah stvorio stvorenja u Knjizi koja je kod Njega, obavezao se: "Uistinu milost Moja preteze nad srdzbom Mojom."

2. Uzviseni Allah kaze: "covjek Me porice, a to mu nije dozvoljeno; covjek Me vrijedja, a to mu nije dozvoljeno! porice Me kada govori: Allah me nece ponovo stvoriti kao sto me je prvi put stvorio! A prvo stvaranje nije nimalo lakse od ponovnog prozivljenja! vrijedja Me kada govori: "Allah ima sina!" - a Ja sam Jedan, utociste svakome! Nisam rodio niti sam roden, i niko Mi ravan nije!"

3. Zeid b. Halid el-Dzuheni, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon kisne noci na Hudejbijji klanjao sabah-namaz, i kada se okrenuo prema ljudima, zapita: "Znate li sta vam vas Gospodar kaze?"
- "Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju" - odgovorise.
- "Medju robovima Mojim ima onih koji su osvanuli kao vjernici i kao nevjernici. Vjernik je onaj koji je rekao: kisa je padala iz Allahove dobrote i milosti - poricuci tako moc zvijezda; a onaj koji je rekao: kisa je padala zbog uticaja te i te zvijezde, taj ne vjeruje u mene, nego vjeruje u zvijezde!"

4. Allah kaze: "Ljudi psuju vrijeme, a Ja sam vrijeme, u mojoj ruci su noc i dan."

5. Uzviseni Allah kaze: "Ja sam Sebi dovoljan i ne treba Mi drug. Ko ucini neko djelo u ime nekog osim Mene, Ja cu ga prepustiti tome drugome."

6. Na Sudnjem danu ce prvo biti presudjeno covjeku koji je poginuo kao sehid na Allahovom putu. Allah ce mu pokazati sve svoje blagodati i covjek ce ih priznati, pa ce ga Allah zapitati:
- "Sta si ucinio sa blagodatima?"
- "Borio sam se na Tvom putu dok nisam poginuo" - odgovorice.
- "Lazes, borio si se da ti ljudi kazu: kako je hrabar! - i eto, hvalili su te!" - a zatim ce narediti da ga naglavacke bace u vatru Dzehenema.
I covjeku ucenjaku koji je poducavao druge i mnogo ucio Kur'an. Allah ce ga podsjetiti na svoje blagodati, on ce ih priznati, a Allah ce ga zapitati:
- "Sta si ucinio sa blagodatima?"
- "ucio sam Kur'an i poducavao druge u Tvoje ime".
- "Lazes, ucio si da ti drugi kazu: kako je ucen!" - "i ucio si Kur'an da ti kazu: mnogo uci! - i eto, hvalili su te!" A zatim ce narediti da ga naglavacke bace u vatru Dzehenema.
I covjeku kome je Allah dao obilan i raznovrstan imetak. Allah ce ga podsjetiti na Svoje blagodati, on ce ih priznati, pa ce ga Allah zapitati:
- "Sta si ucinio sa blagodatima?"
- "Djelio sam imetak na svaki nacin za koji sam znao da si Ti zadovoljan" - odgovorice.
- "Lazes, dijelio si imetak da ti drugi kazu: kako je darezljiv! - i eto, govorili su!", a zatim ce Allah narediti da ga naglavacke bace u vatru Dzehenema."

7. Allah je ushicen pastirom koji po vrhovima planina uci ezan i klanja namaz. Tada Uzviseni Allah kaze: "Pogledajte ovog Mog roba, uci ezan i klanja namaz bojeci se Mene. Vec sam Mom robu oprostio i uveo ga u Dzennet."

8. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ko u namazu ne prouci Fatihu, namaz mu nije potpun" - ponovivsi tri puta rijeci nije potpun.
Upitase Ebu Hurejra: - "A sta kada klanjamo za imamom?"
- "Prouci Fatihu u sebi, jer cuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: Uzviseni Allah kaze: Namaz je podijeljen izmedju Mene i Mog roba, i njemu pripada sve sto zamoli. Kada kaze Hvala Allahu, Gospodaru svijetova, Allah odgovori: Moj rob Mi zahvaljuje; kada kaze Milostivom, Samilosnom, Allah odgovori: Moj rob Me hvali; kada kaze Vladaru Sudnjeg dana, Allah odgovori: Moj rob Me uzvisuje; kada kaze Tebi robujemo i od Tebe pomoc trazimo, Allah odgovori: Ovo je izmedju Mene i Mog roba, i njemu pripada ono sto trazi; kada kaze Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si blagodat svoju darovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali, Allah odgovori: Ovo pripada Mome robu, i njemu cu dati ono sto zamoli!"

9. Namaz je prvo za sto ce covjek odgovarati na Sudnjem danu. Ako mu namaz bude ispravan, bice spasen i sretan, a ako bude neispravan, propasce i ostati bez nade. Ako mu zafali farzova, Uzviseni Allah ce reci melekima: "Pogledajte ima li Moj rob nafile-namaza da mu se upotpune farzovi? Tako ce biti i sa ostalim djelima njegovim."

10. Uzviseni Allah kaze: "Post je Moj i ja za njega nagradjujem. Postac ostavlja strast, jelo i pice zarad mene. Post je stit. Postac ima dvije radosti: radost kada iftari i radost kada se susretne sa Gospodarom svojim. Zadah iz usta postaca drazi je Allahu od mirisa miska."

11. Allah kaze: "covjece, dijeli pa cu i Ja tebi udijeliti!"

12. Jednom imucnom covjeku iz ummeta prije vas obracunavana su djela, i jedino dobro djelo mu je bilo poslovanje sa ljudima. Naredjivao je svojim ljudima da oproste dug svakom duzniku koji ga ne moze izmiriti. Allah mu rece: "Mi smo preci od tebe da tako ucinimo. Prodjite ga se!"

13. 'Adijj b. Hatim, r.a., je kazivao:"Bio sam kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada dodjose dva covjeka. Jedan se zalio na siromastvo, a drugi na razbojnistvo na putu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., im rece:
- Sto se tice razbojnistva na putu, za kratko vrijeme ces dozivjeti da karavane putuju iz Meke bez pratnje. A sto se tice siromastva, nastupice vrijeme prije Kijametskog dana kada ce covjek tragati kome da udijeli sadaku i nece mu je niko primiti. Zatim ce biti izveden pred Allaha - a izmedju njega i Allaha nece biti zastora niti prevodioca - pa ce ga Allah upitati:
Zar ti nisam dao imetak?
- Jesi - odgovorice.
- Zar ti nisam poslao Poslanika?
- Jesi - odgovorice.
Tada ce pogledati na desnu stranu i vidjece samo vatru, zatim ce pogledati na lijevu stranu i vidjece samo vatru. Zato se cuvajte vatre, pa makar koliko je pola hurme, a ako ne, onda makar lijepom rijecju".

14. Uzviseni i Mocni Allah je odredio meleke koji putuju trazeci skupove u kojima se Allah spominje. Kada nadju takav skup, pridruze se okupljenim i prekriju ih krilima sve do najblizeg neba. Nakon sto se okupljeni razidju, meleki se uzdignu na nebo i Uzviseni Allah ih zapita - a On najbolje zna:
- "Odakle dolazite"?
- "Dolazimo izmedju Tvojih robova sa Zemlje, koji Tebe slave, velicaju i uznose, hvale Te i mole".
- "Zasto Me mole?"
- "Mole Te za Dzennet"...
- "A jesu li vidjeli Moj Dzennet?"
- "Nisu, Gospodaru nas".
- "A sta bi tek da su ga vidjeli?"
- ..."I traze Tvoju zastitu".
- "Od cega traze Moju zastitu?"
- "Od Tvoje vatre, Gospodaru".
- "A jesu li vidjeli Moju vatru?"
- "Nisu, Gospodaru nas".
- "A sta bi tek da su je vidjeli?"
- ..."I mole te za oprost".
- "Ja sam im vec oprostio, dao im ono za sto su Me molili i zastitio ih od onoga od cega su trazili Moju zastitu".
- "Gospodaru", - rekose meleki - "medju njima je jedan grijesnik, naisao je i sjeo uz njih?"
- "I njemu sam oprostio, oni su skup na kojem nijedan ucesnik nece biti nesretan."

15. Uzviseni Allah kaze: "Ja sam tamo gdje Moj rob zamisli i Ja sam uz njega kad Me spomene. Ako me spomene u sebi, Ja ga spomenem u sebi; a ako me spomene u skupu, Ja ga spomenem u skupu odabranijem od njegovog. Ako Mi se priblizi koliko jedan pedalj, Ja mu se priblizim koliko lakat. Ako Mi se priblizi lakat, ja mu se priblizim hvat. Ako Mi u susret krene iduci, Ja krenem njemu trceci."

16. Uzviseni Allah je odredio sta je dobro, a sta je zlo, i objasnio:ko naumi da ucini dobro djelo, pa ga ne ucini, Allah mu ga upise kao da ga je i ucinio; a ko naumi da ucini dobro i ucini ga, Allah mu upise nagradu od deset do sedam stotina puta, ili jos mnogo vecu. Ko naumi da ucini lose djelo, pa ga ne ucini, Allah mu to upise kao dobro djelo; a ko naumi da ucini lose djelo i ucini ga, Allah mu upise samo jedno lose djelo.

17. Uzviseni Allah kaze: "Robovi moji, Ja sam Sebi zabranio nasilje, i vama sam ga ucinio zabranjenim, pa ne cinite jedni drugima nepravdu. Robovi Moji, svi ste vi zalutali osim onoga koga Ja uputim, pa trazite da vas uputim i Ja cu vas uputiti. Robovi Moji, svi ste vi gladni osim onoga koga Ja nahranim pa trazite da vas nahranim i Ja cu vas nahraniti. Robovi Moji, svi ste vi neodjeveni osim onoga koga Ja odjenem, pa trazite da vas odjenem i Ja cu vas odjenuti. Robovi Moji, vi grijesite i nocu i danju, a Ja sve grijehe oprastam pa trazite da vam oprostim. Robovi Moji, vi nikada ne mozete doci do onoga sto bi Meni stetu nanijelo pa da Mi nastetite; niti mozete doci do onoga sto bi Meni koristilo pa da Mi koristite. Robovi Moji, kada bi svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džinni, imali srce najpoboznijeg covjeka, to nista ne bi povecalo Moju vlast. Robovi Moji, kada biste se svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i dzinni, sakupili na jedno mjesto, pa Mi svi uputili molbe i Ja udovoljio svacijoj molbi, to ne bi umanjilo Moju vlast ni koliko se umanji more kada se u njega zamoci igla. Robovi Moji, sve je do vasih djela koja vam Ja zapisujem, a potom cu vam za njih dati odgovarajucu naknadu. Pa ko zatekne dobro neka zahvali Allahu, a ko zatekne lose neka kori samoga sebe."

18. Uzviseni Allah ce na Sudnjem danu reci:
- "Covjece, razbolio sam se a ti Me nisi obisao!"
- "Gospodaru, kako da Te obidjem kada si Ti Gospodar svijetova?"
- "Zar se nije razbolio taj i taj, pa ga nisi obisao? Zar nisi znao, da si njega obisao, da bi Mene nasao pored njega?"
- "covjece, trazio sam da Me nahranis, pa Me nisi nahranio!"
- "Gospodaru, kako da Te nahranim kada si Ti Gospodar svijetova?"
- "Zar te nije taj i taj Moj rob molio da ga nahranis, pa ga nisi nahranio? Zar nisi znao, da si ga nahranio, da bi za to kod Mene nasao nagradu?"
- "covjece, trazio sam da Me napojis, pa Me nisi napojio?"
- "Gospodaru, kako da Te napojim kada si Ti Gospodar svijetova?"
- "Molio te je taj i taj Moj rob da ga napojis pa ga nisi napojio? Zar nisi znao, da si ga napojio, da bi za to nasao nagradu kod Mene?"

19. Uzviseni Allah je rekao: "Ponos je Moja odjeca a velicina Moj ogrtac! Bacicu u vatru onoga ko Mi se bilo kojem od njih suprotstavi."

20. Vrata Dzenneta se otvaraju svakog ponedjeljka i cetvrtka i oprosti se svakom robu koji Allahu ne pripisuje druga, osim covjeku koji ne govori sa svojim bratom. Tada se kaze: "Sacekajte nece li se ova dvojica pomiriti! Sacekajte nece li se ova dvojica pomiriti! Sacekajte nece li se ova dvojica pomiriti!"]]> https://forum.vakat.eu/thread-1218.html Fri, 13 Oct 2023 17:18:28 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1218.html Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru na Njegovim blagodatima. Molimo Ga da nas počasti spoznajom blagodati kroz njihovo trajanje i da nas zaštiti dana kada ćemo blagodat zdravlja, vida, porodice, bezbjednosti ili bilo koju blagodat spoznati zato što smo ih izgubili. Gospodaru, počasti nas da budemo zahvalni robovi Tvoji. Salavat i selam posljednjem od Njegovih Poslanika Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici, vrlim ashabima.

Nastavljamo dalje sa hadisima Resulullaha, s.a.v.s., koje je zabilježio imam Nevevi u svojoj maloj, ali značajnoj zbirci. Zbirka sadrži četrdeset i dvije izreke Resulullaha, s.a.v.s. Započet ćemo sa jednim kur'anskim ajetom, ujedno je to bila dova Ibrahima, a.s.:

رَبَّنَا إِنَّكَ تَعْلَمُ مَا نُخْفِي وَمَا
نُعْلِنُ ۗ وَمَا يَخْفَىٰ عَلَى اللَّهِ مِن شَيْءٍ فِي الْأَرْضِ وَلَا فِي
السَّمَاءِ.
”Gospodaru naš, Ti si Taj koji znaš šta krijemo i šta javno pokazujemo. I Allahu nije ništa skriveno ni na nebesima ni na zemlji.”[1]

Kada insan ovaj ajet prouči, sjeti se dove Ibrahima, a.s., i podsjeti se na prvi hadis iz zbrike imama Nevevija, da se djela vrijednuju prema namjerama. Blago li onom insanu koji se okrenuo Jedinome. Kada dođe dan odlaska sa ovoga svijeta, svi koji su oko nas bili, i sve naše slike koje su nam se pričinjavale kao bitne, odjednom će iščeznuti i izgubiti svoju težinu. Ostat će nam samo Gospodar Jedini. Šta god uradili ili bilo koje djelo imali, sjetimo se dove Ibrahima, a.s. Čestiti velikani su uvijek molili Allaha Uzvišenog riječima: ”Gospodaru počasti nas da je ono unutra bolje od onoga vani.”

Drugi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ
عُمَرَ رَضِيَ اللهُ تَعَالَى عَنْهُ أَيضاً قَالَ: بَيْنَمَا نَحْنُ جُلُوْسٌ
عِنْدَ رَسُولِ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ ذَاتَ يَوْمٍ إِذْ طَلَعَ عَلَيْنَا رَجُلٌ شَدِيدُ بَيَاضِ الثِّيَاب
شَدِيدُ سَوَادِ الشَّعْرِ لاَ يُرَى عَلَيْهِ أَثَرُ السَّفَرِ وَلاَ يَعْرِفُهُ
مِنَّا أَحَدٌ حَتَّى جَلَسَ إِلَى النَّبِيِّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ
فَأَسْنَدَ رُكْبَتَيْهِ إِلَى رُكْبَتَيْهِ وَوَضَعَ كَفَّيْهِ عَلَى فَخِذَيْهِ
وَقَالَ: يَا مُحَمَّدُ أَخْبِرْنِي عَنِ الإِسْلاَم، فَقَالَ رَسُولُ اللهِ
صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: الإِسْلاَمُ أَنْ تَشْهَدَ أَنْ لاَ إِلَهَ
إِلاَّ اللهُ وَأَنَّ مُحَمَّدَاً رَسُولُ اللهِ، وَتُقِيمَ الصَّلاَة، وَتُؤْتِيَ
الزَّكَاةَ، وَتَصُوْمَ رَمَضَانَ، وَتَحُجَّ البيْتَ إِنِ اِسْتَطَعتَ إِليْهِ
سَبِيْلاً قَالَ: صَدَقْتَ.
فَعَجِبْنَا لَهُ يَسْأَلُهُ
وَيُصَدِّقُهُ، قَالَ: فَأَخْبِرْنِيْ عَنِ الإِيْمَانِ، قَالَ: أَنْ تُؤْمِنَ
بِالله، وَمَلائِكَتِه، وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ، وَالْيَوْمِ الآَخِر، وَتُؤْمِنَ
بِالقَدَرِ خَيْرِهِ وَشَرِّهِ قَالَ: صَدَقْتَ، قَالَ: فَأَخْبِرْنِيْ عَنِ
الإِحْسَانِ، قَالَ: أَنْ تَعْبُدَ اللهَ كَأَنَّكَ تَرَاهُ، فَإِنْ لَمْ تَكُنْ
تَرَاهُ فَإِنَّهُ يَرَاكَ قَالَ: فَأَخْبِرْنِي عَنِ السَّاعَةِ، قَالَ: مَا
الْمَسئُوُلُ عَنْهَا بِأَعْلَمَ مِنَ السَّائِلِ قَالَ: فَأَخْبِرْنِيْ عَنْ
أَمَارَاتِها، قَالَ: أَنْ تَلِدَ الأَمَةُ رَبَّتَهَا، وَأَنْ تَرى الْحُفَاةَ
العُرَاةَ العَالَةَ رِعَاءَ الشَّاءِ يَتَطَاوَلُوْنَ فِي البُنْيَانِ ثُمَّ
انْطَلَقَ فَلَبِثَ مَلِيَّاً ثُمَّ قَالَ: يَا عُمَرُ أتَدْرِي مَنِ السَّائِلُ؟
قُلْتُ: اللهُ وَرَسُوله أَعْلَمُ، قَالَ: فَإِنَّهُ جِبْرِيْلُ أَتَاكُمْ
يُعَلِّمُكُمْ دِيْنَكُمْ .
Od Omera, r.a., prenosi da je rekao: ”Jednog dana smo sjedili kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kad se pojavi čovjek jako bijele odjeće i izrazito crne kose. Na njemu se ne primjeti trag putovanja i niko ga od nas ne poznaje. Zatim sjede kod Poslanika, s.a.v.s., pa osloni svoja koljena na njegova koljena i stavi svoje dlanove na njegovo stegno i reče: ‘O Muhammede, obavijesti me o islamu!’ Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik i da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš Ramazan i da hodočastiš Kabu, ako si mogućnosti to da učiniš.’ On reče: ‘Istinu si rekao.’ Pa se mi začudismo, pita ga i potvrđuje mu. Zatim reče: ‘Obavijesti me o imanu!’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige (objave), poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u kader (odredbu) dobru i lošu.’ Reče: ‘Istinu si rekao.’ Reče: ‘Obavijesti me o ihsanu (dobročinstvu)!’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš On, zaista, tebe vidi.’ Reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu!’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Upitani ne zna o tome više od onoga koji pita.’ Reče: ‘Obavijesti me o njegovim znakovima!’ Reče Poslanik, s.a.v.s: ‘Kad robinja rodi svoju gospodaricu, i kad se vide bosonogi, goli pastiri kako se nameću u gradnji visokih građevina.’ Zatim ode (taj čovjek), a ja sam (Omer) ostao određen period, a zatim mi reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘O Omere, znaš li ko je onaj što je pitao?’ Rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Reče: ‘To je, doista, Džibril. Došao je da vas poduči vašoj vjeri.”’[2]

Kada čitamo ili slušamo o odgoju Resulullaha, s.a.v.s., neka nam glavni cilj bude da nas Allah Uzvišeni počasti da bude sa nama zadovoljan, a da Njegov Miljenik, s.a.v.s., bude taj sa čije ruke ćemo piti džennetski izvor. Čovjek stalno biva žednim, pomislimo na samo jedan trenutak nakon kojeg nikada više nećemo žedni biti.

Iman je polazište, islam je manifestacija polazišta u insanu, a ihsan je najveće dobročinstvo, robovati Allahu kao da Ga vidimo. Kada podignemo svoje ruke u namazu i izgovorimo tekbir tada smo svjesni da nas Allah u tom trenutku vidi. Ovaj hadis predstavlja osnovu u razumjevanju islama u njegovoj punini. Iman, islam i ihsan trebamo pravilno razumjevati i moliti Allaha da u svim aspektima svoga života budemo vjernici (mu'mini), muslimani i muhsini – dobročinitelji, da sve što činimo bude uz uvjerenje da nas Gospodar vidi.

Ovaj hadis kao i prvi prenosi Omer, r.a. Postao je velikan iz razloga što je prošao školu koju mi želimo proći čitajući hadise Resulullaha, s.a.v.s. On je odgojen u njegovoj, s.a.v.s., školi, a svojim ponašanjem je to pokazivao. Kao vladar je izražavao brigu i za životinje, pa je smatrao da će biti pitan pred Allahom Uzvišenim ako se nešto i njima desi u njegovoj državi. Ovo je bitno iz jednog razloga, kao što je spomenuto u jednoj mudrosti:

وَإنِّمَا الأُمَمُ الأَخْلَاقُ مَا بَقِيَتْ فَإنْ هُمُ ذَهَبَتْ أَخْلَاقُهُمْ ذَهَبُوا.
”Narodi žive dok živi njihova moralnost, kada iščezne moralnost, narodi su iščezli.”

Svakom biološkom ugrožavanju prethodi moralno ugrožavanje. Zato je za Omera Resulullah, s.a.v.s., rekao da je katanac vrata zla, a on je kao oštrouman insan upitao da li će taj katanac pući ili se otključati. Kada je dobio odgovor da će pući, shvatio je da će preseliti kao šehid.

Hadis se završava riječima: ”Ovo je Džibril, došao je da vas pouči vašoj vjeri.” Dolazio je još nekoliko puta da pouči Resulullaha, s.a.v.s., vremenima namaza, pa je jedan dan dolazio kada je prvo vrijeme namaza, a drugi dan kada je zadnje vrijeme namaza. Dar Allahov, dž.š., nama je taj što je poslao Meleka da nas pouči šta je naša vjera. Ovaj hadis pokušavamo živjeti na svom kratkom ovosvjetskom putovanju, pokušavamo biti muslimani, a sjećamo se da je Resulullah, s.a.v.s., upitan koji je islam najbolji, pa je odgovorio da je najbolji islam nahraniti gladnog, te nazivati selam onome koga poznajemo i ne poznajemo. Živimo islam svjesni da je to mir koji mora biti u insanu. Bez te staloženosti i mira u insanu nema mira u svijetu. Najveće probleme prave oni koji nemaju mir u sebi, praveći nered oko sebe, dok onaj koji ima mir gradi to i oko sebe.

Jednu činjenicu trebamo podvući i biti je uvijek svjesni. Gospodar Uzvišeni kaže:

إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ.
”Jedina vjera kod Allaha je islam.”[3]

Jedini odnos kojeg Uzvišeni Gospodar od nas prihvata jeste da se Njemu okrenemo. Vjera svih poslanika od Adema, a.s., do Muhammeda, s.a.v.s., je islam, odnosno prihvatiti Gospodara i Njemu se okrenuti. Gospodar nije objavio više vjera, vjerozakoni su ti koji se razlikuju, ono što je odgovaralo vremenu Isa'a, a.s., nije odgovaralo vremenu Musa'a, a.s., i obratno. Tek je šerijat Muhammeda, s.a.v.s., došao sa širinom dovoljnom za sve ljude do Sudnjeg dana.

Ulema nas uči da sve ono što je Resulullah, s.a.v.s., rekao predstavlja naš put u životu, ono što je uradio predstavlja naš stil života, a ono što je svojim duhovnim stanjima postigao je ostvarenje vjere. Spomenut ćemo jedan detalj radi pojašnjenja. Jedne prilike je Resulullah, s.a.v.s., ušao u džamiju i vidio da nema žene koja je imala običaj da očisti džamiju. Pitao je Resulullah: ”Gdje je ona?” Ashabi su odgovorili: ”Ona je preselila, klanjali smo joj dženazu, nismo htjeli tebe da obavijestimo.” Resulullah, s.a.v.s., srdito kaže ashabima: ”Zašto me niste obavijestili!?” Odlazi sa ashabima na mezar te žene i klanja joj džennazu.[4]

Uvažimo vrijednost insana koju on ima. Ona je čistila džamiju i dobila posebnost da joj na mezar ode Resulullah, s.a.v.s.! Vrijedost našeg islama mjeri se našim doprinosom. Resulullah, s.a.v.s., je njoj dženazu klanjao, zato što se brinula da džamija bude čista muslimanima.

Suština drugog hadisa kojeg spominje imam Nevevi je da preispitujemo sebe u odnosu na sve sadržaje islama. Insan treba gledati koliko ima namaza kod njega, zekata, posta… Melek smrti kada priđe insanu, ako je postio tokom života, osjetit će taj miris. Tragovi mjesta na kojima smo sedždu činili će biti svijetli. Pojedini velikani su ovaj hadis znali tumačiti po nekoliko godina, a da prisutnima to nikada nije dosadilo, na način da se protumači svaki aspekt hadisa, do najsitnijeg detalja.

Resulullah, s.a.v.s., je upitan o tome šta je islam, pa im je odgovorio da je to uspostavljanje, a ne klanjanje namaza. Postoje ljudi koji će cijeli život klanjati namaz, a nikada nisu namaz uspostavili. Neki su klanjali tri ili četiri godine, zatim ih Allah Uzvišeni uzeo Sebi, a namaz su u to vrijeme uspostavljali. Klanjati namaz znači stati pred Gospodara, a namaz uspostaviti znači obezbijediti ambijent u kojem se klanja. Pomoći džamije, pomoći ukućanima da stanu na namaz, kao i da naši prijatelji stanu na namaz.

Jedan velikan kada je završio sa pisanjem knjige rekao je: ”Dugo je ovaj jezik priželjkivao da govori o Allahu kojeg toliko voli.” Zato je bitan govor o namazu, govor o vezi između ljudi i Gospodara. Uspostavljanje znači pozvati ljude da osjete slast, kako je rekao jedan velikan: ”Zaista na dunjaluku ima džennet, ko ne uđe u taj džennet, neće ući u džennet na ahiretu. To je džennet spoznaje Allaha Uzvišenog.”

Kada spoznamo da srce koje je u našim grudima On održava – tada osjećamo slast. Kada zalogaj stavimo u usta, da li se mi brinemo kako će taj zalogaj dati snagu našem tijelu!? Nikako, niko od nas to nije u stanju, već Allah to održava. Zbog toga je pomanjkanje edeba Allahu, dž.š., ne dati namaz onako kako On to od nas traži, a to je uspostavljanje namaza. Na nama je da pozovemo ljude na namaz, mnogo će biti onih koji će ljude udaljavati od namaza i od slasti blizine Gospodaru, a na nama je da ih tome približimo.

Kada spominjemo iman, on ima svoje sadržaje. Od malih nogu djeca još u mektebima uče imanske šarte, da vjerujemo u Allaha, Njegove meleke, knjige, Sudnji dan i određenje. Ove su se istine duboko urezale u naša bića. Kada spominjemo prvi imanski šart, oni koji uspostavljaju namaz svojim ponašanjem su pokazali ne samo da vjeruju u Allaha, već i da vjeruju Allahu. To je manifestacija ljudskog povjerenja Allahu. Znamo da nas taj put koji On traži od nas vodi sreći. Znamo da će nam to povjerenje dati sidro, i kada bude najuzburkanije more, ostat ćemo postojani.

Neki ljudi su iskušani gubitkom djeteta. Samo vjerničko srce može to postojano da podnese. Sva borba je u nama, konstantno preispitivanje, a ne samo svjedočenje jezikom. Pokazujemo svojim djelima da vjerujemo Allahu, imetak koristimo na ono što je dozvoljeno, a ljude posmatramo kao priliku za približavanje Allahu, dž.š.. Resulullah, s.a.v.s., je jedne prilike govorio o onome ko ne vjeruje, pa je kazao:

الَّذِي لاَ يَأْمَنُ جَارُهُ بَوَائِقَهُ.
”Onaj čiji komšija nije bezbijedan od njegovog zla.”[5]

Komšija, koje god vjere bio, mora biti bezbijedan, kako insan ne bi upao u ovu kategoriju. Osjećaj koji je spomenuo Resulullah, s.a.v.s., je da volimo ljudima ono što volimo i sebi, a ispod ovoga nema zdrave prirode. Onaj ko ne voli ljudima što voli sebi, ne samo da mora preispitati svoj iman, već mora preispitati koliko je uopće čovjek. Ako smo zdravi, želimo i drugima da budu zdravi, ako imamo opskrbu, želimo i drugima da imaju opskrbu. Neke je ljude Gospodar počastio da su na većem stepenu i oni drugima žele više nego sebi, a to je stepen iznad i prema tome bi trebali ići.

Dio hadisa u kojem se spominje ihsan jeste da robujemo Allahu kao da ga vidimo, jer ako mi Njega ne vidimo, On nas vidi. Na ovome su ponikle prve generacije muslimana kada su učili svoju djecu, govorili bi im da ih Allah vidi, čuje i da im je On svjedok. Za ovaj osjećaj se insan bori, da mu je draže da ga Gospodar vidi nego bilo ko od stvorenja. On se bori da mu je drago imati svijest o Allahu Uzvišenom i kada je u tmini noći, kada daje sadaku svojom desnom rukom, tako da lijeva ne zna. Vjernicima je dovoljno što ih Allah vidi. Današnja bolest je da uradimo nešto i želimo da nas neko drugi vidi osim Allaha, dž.š. Iskreni Allahovi robovi su se više stidjeli svojih dobrih dijela, nego što se mi stidimo svojih loših dijela. Kada bi učinili nešto dobro, stid ih je da se o tome govori, jer ovlada strah da li je Allah Uzvišeni to primio ili ne.

Kada se insan ostvari u imanu, islamu i ihsanu, uvijek moli Gospodara da preseli kao vjernik. Zato je Jusuf, a.s., govorio:

تَوَفَّنِي مُسْلِمًا وَأَلْحِقْنِي
بِالصَّالِحِينَ.
”Gospodaru, uzmi me Sebi kao muslimana, i pridruži me Svojim dobrim robovima.”[6]

Poslanik Jusuf, a.s., uči dovu ovog sadržaja. Kao da smatra da on nije dobar rob i želi da bude u skupini dobrih. Naše unutrašnje stanje mora biti poniznost pred Allahom, dž.š. Tek tada naši namazi, sadaka i ostala dobra djela postaju lahki za činjenje. Poniznost nas čini svjesnim da ono što imamo je Allahov dar nama. Zato je Resulullah, s.a.v.s., kazao da će ljudi u džennet ući isključivo Allahovom milošću.

Koga je Allah Uzvišeni počastio da je svjestan Njega, da uspostavlja namaz, da odgaja svoju djecu i da je dobar prema bračnom drugu, neka se raduje tome. Takav posjeduje najvrijednije što insan može imati. Sve na ovom svijetu prolazi, a ostaje samo ono što smo radi Allaha uradili. Valja odgajati naše duše, da je uvijek učinila nešto radi Gospodara i da ide Njemu, odgajati duše da nikada ne obruka muslimane svojim djelima. Trebamo biti takvi insani da kada ljudi ugledaju nas, spomenu Gospodara, te da molimo Allaha, dž.š., da preselimo sa potpunim imanom, vjerujući u Njega čvrsto.

Završit ćemo sa hadisom Resulullaha, s.a.v.s.:

مَا مِنْ مُسْلِمٍ أَوْ إِنْسَانٍ، أَوْ عَبْدٍ
يَقُولُ حِينَ يُمْسِي وَحِينَ يُصْبِحُ: رَضِيتُ بِاللَّهِ رَبًّا،
وَبِالْإِسْلَامِ دِينًا، وَبِمُحَمَّدٍ نَبِيًّا، إِلَّا كَانَ حَقًّا عَلَى
اللَّهِ أَنْ يُرْضِيَهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ.
”Nema muslimana, ili insana, ili roba, koji kaže kada omrkne i kada osvane: ‘Zadovoljan sam da mi je Allah Gospodar, da mi je islam vjera i da mi je Muhammed – Poslanik, a da Allah nije na Sebe preuzeo obavezu da taj insan bude zadovoljan na Sudnjem danu.”[7]

Jedan od najvećih izazova današnjice je nezadovoljstvo. Zdravi ljudi, imaju hranu i sigurni su, ali su nezadovoljni. Moramo se boriti protiv ovakvih negativnih pojava. Među najopasnije bolesti ubraja se nezadovoljstvo, fizičkim izgledom, nafakom, ili bilo nečim drugim. Nafaka se gleda samo kroz novac, a ne kroz zdravlje, prijatelje i pomaganje drugih. Vrijednost zadovoljstva je ta kojoj nas poučava Resulullah, s.a.v.s. Puno smo truda uložili da pokažemo šta islam nije, pokažimo šta islam jeste. Zamolimo Allaha Uzvišenog da nas u tome pomogne, Amin!

[1] Ibrahim, 38.

[2] Muslim, 8.

[3] Alu Imran, 19.

[4] Buhari, 420, Muslim, 956.

[5] Buhari, 6016, Muslim, 46.

[6] Jusuf, 101.

[7] Ahmed, 18967.]]> Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru na Njegovim blagodatima. Molimo Ga da nas počasti spoznajom blagodati kroz njihovo trajanje i da nas zaštiti dana kada ćemo blagodat zdravlja, vida, porodice, bezbjednosti ili bilo koju blagodat spoznati zato što smo ih izgubili. Gospodaru, počasti nas da budemo zahvalni robovi Tvoji. Salavat i selam posljednjem od Njegovih Poslanika Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici, vrlim ashabima.

Nastavljamo dalje sa hadisima Resulullaha, s.a.v.s., koje je zabilježio imam Nevevi u svojoj maloj, ali značajnoj zbirci. Zbirka sadrži četrdeset i dvije izreke Resulullaha, s.a.v.s. Započet ćemo sa jednim kur'anskim ajetom, ujedno je to bila dova Ibrahima, a.s.:

رَبَّنَا إِنَّكَ تَعْلَمُ مَا نُخْفِي وَمَا
نُعْلِنُ ۗ وَمَا يَخْفَىٰ عَلَى اللَّهِ مِن شَيْءٍ فِي الْأَرْضِ وَلَا فِي
السَّمَاءِ.
”Gospodaru naš, Ti si Taj koji znaš šta krijemo i šta javno pokazujemo. I Allahu nije ništa skriveno ni na nebesima ni na zemlji.”[1]

Kada insan ovaj ajet prouči, sjeti se dove Ibrahima, a.s., i podsjeti se na prvi hadis iz zbrike imama Nevevija, da se djela vrijednuju prema namjerama. Blago li onom insanu koji se okrenuo Jedinome. Kada dođe dan odlaska sa ovoga svijeta, svi koji su oko nas bili, i sve naše slike koje su nam se pričinjavale kao bitne, odjednom će iščeznuti i izgubiti svoju težinu. Ostat će nam samo Gospodar Jedini. Šta god uradili ili bilo koje djelo imali, sjetimo se dove Ibrahima, a.s. Čestiti velikani su uvijek molili Allaha Uzvišenog riječima: ”Gospodaru počasti nas da je ono unutra bolje od onoga vani.”

Drugi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ
عُمَرَ رَضِيَ اللهُ تَعَالَى عَنْهُ أَيضاً قَالَ: بَيْنَمَا نَحْنُ جُلُوْسٌ
عِنْدَ رَسُولِ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ ذَاتَ يَوْمٍ إِذْ طَلَعَ عَلَيْنَا رَجُلٌ شَدِيدُ بَيَاضِ الثِّيَاب
شَدِيدُ سَوَادِ الشَّعْرِ لاَ يُرَى عَلَيْهِ أَثَرُ السَّفَرِ وَلاَ يَعْرِفُهُ
مِنَّا أَحَدٌ حَتَّى جَلَسَ إِلَى النَّبِيِّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ
فَأَسْنَدَ رُكْبَتَيْهِ إِلَى رُكْبَتَيْهِ وَوَضَعَ كَفَّيْهِ عَلَى فَخِذَيْهِ
وَقَالَ: يَا مُحَمَّدُ أَخْبِرْنِي عَنِ الإِسْلاَم، فَقَالَ رَسُولُ اللهِ
صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: الإِسْلاَمُ أَنْ تَشْهَدَ أَنْ لاَ إِلَهَ
إِلاَّ اللهُ وَأَنَّ مُحَمَّدَاً رَسُولُ اللهِ، وَتُقِيمَ الصَّلاَة، وَتُؤْتِيَ
الزَّكَاةَ، وَتَصُوْمَ رَمَضَانَ، وَتَحُجَّ البيْتَ إِنِ اِسْتَطَعتَ إِليْهِ
سَبِيْلاً قَالَ: صَدَقْتَ.
فَعَجِبْنَا لَهُ يَسْأَلُهُ
وَيُصَدِّقُهُ، قَالَ: فَأَخْبِرْنِيْ عَنِ الإِيْمَانِ، قَالَ: أَنْ تُؤْمِنَ
بِالله، وَمَلائِكَتِه، وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ، وَالْيَوْمِ الآَخِر، وَتُؤْمِنَ
بِالقَدَرِ خَيْرِهِ وَشَرِّهِ قَالَ: صَدَقْتَ، قَالَ: فَأَخْبِرْنِيْ عَنِ
الإِحْسَانِ، قَالَ: أَنْ تَعْبُدَ اللهَ كَأَنَّكَ تَرَاهُ، فَإِنْ لَمْ تَكُنْ
تَرَاهُ فَإِنَّهُ يَرَاكَ قَالَ: فَأَخْبِرْنِي عَنِ السَّاعَةِ، قَالَ: مَا
الْمَسئُوُلُ عَنْهَا بِأَعْلَمَ مِنَ السَّائِلِ قَالَ: فَأَخْبِرْنِيْ عَنْ
أَمَارَاتِها، قَالَ: أَنْ تَلِدَ الأَمَةُ رَبَّتَهَا، وَأَنْ تَرى الْحُفَاةَ
العُرَاةَ العَالَةَ رِعَاءَ الشَّاءِ يَتَطَاوَلُوْنَ فِي البُنْيَانِ ثُمَّ
انْطَلَقَ فَلَبِثَ مَلِيَّاً ثُمَّ قَالَ: يَا عُمَرُ أتَدْرِي مَنِ السَّائِلُ؟
قُلْتُ: اللهُ وَرَسُوله أَعْلَمُ، قَالَ: فَإِنَّهُ جِبْرِيْلُ أَتَاكُمْ
يُعَلِّمُكُمْ دِيْنَكُمْ .
Od Omera, r.a., prenosi da je rekao: ”Jednog dana smo sjedili kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kad se pojavi čovjek jako bijele odjeće i izrazito crne kose. Na njemu se ne primjeti trag putovanja i niko ga od nas ne poznaje. Zatim sjede kod Poslanika, s.a.v.s., pa osloni svoja koljena na njegova koljena i stavi svoje dlanove na njegovo stegno i reče: ‘O Muhammede, obavijesti me o islamu!’ Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik i da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš Ramazan i da hodočastiš Kabu, ako si mogućnosti to da učiniš.’ On reče: ‘Istinu si rekao.’ Pa se mi začudismo, pita ga i potvrđuje mu. Zatim reče: ‘Obavijesti me o imanu!’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige (objave), poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u kader (odredbu) dobru i lošu.’ Reče: ‘Istinu si rekao.’ Reče: ‘Obavijesti me o ihsanu (dobročinstvu)!’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš On, zaista, tebe vidi.’ Reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu!’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Upitani ne zna o tome više od onoga koji pita.’ Reče: ‘Obavijesti me o njegovim znakovima!’ Reče Poslanik, s.a.v.s: ‘Kad robinja rodi svoju gospodaricu, i kad se vide bosonogi, goli pastiri kako se nameću u gradnji visokih građevina.’ Zatim ode (taj čovjek), a ja sam (Omer) ostao određen period, a zatim mi reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘O Omere, znaš li ko je onaj što je pitao?’ Rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Reče: ‘To je, doista, Džibril. Došao je da vas poduči vašoj vjeri.”’[2]

Kada čitamo ili slušamo o odgoju Resulullaha, s.a.v.s., neka nam glavni cilj bude da nas Allah Uzvišeni počasti da bude sa nama zadovoljan, a da Njegov Miljenik, s.a.v.s., bude taj sa čije ruke ćemo piti džennetski izvor. Čovjek stalno biva žednim, pomislimo na samo jedan trenutak nakon kojeg nikada više nećemo žedni biti.

Iman je polazište, islam je manifestacija polazišta u insanu, a ihsan je najveće dobročinstvo, robovati Allahu kao da Ga vidimo. Kada podignemo svoje ruke u namazu i izgovorimo tekbir tada smo svjesni da nas Allah u tom trenutku vidi. Ovaj hadis predstavlja osnovu u razumjevanju islama u njegovoj punini. Iman, islam i ihsan trebamo pravilno razumjevati i moliti Allaha da u svim aspektima svoga života budemo vjernici (mu'mini), muslimani i muhsini – dobročinitelji, da sve što činimo bude uz uvjerenje da nas Gospodar vidi.

Ovaj hadis kao i prvi prenosi Omer, r.a. Postao je velikan iz razloga što je prošao školu koju mi želimo proći čitajući hadise Resulullaha, s.a.v.s. On je odgojen u njegovoj, s.a.v.s., školi, a svojim ponašanjem je to pokazivao. Kao vladar je izražavao brigu i za životinje, pa je smatrao da će biti pitan pred Allahom Uzvišenim ako se nešto i njima desi u njegovoj državi. Ovo je bitno iz jednog razloga, kao što je spomenuto u jednoj mudrosti:

وَإنِّمَا الأُمَمُ الأَخْلَاقُ مَا بَقِيَتْ فَإنْ هُمُ ذَهَبَتْ أَخْلَاقُهُمْ ذَهَبُوا.
”Narodi žive dok živi njihova moralnost, kada iščezne moralnost, narodi su iščezli.”

Svakom biološkom ugrožavanju prethodi moralno ugrožavanje. Zato je za Omera Resulullah, s.a.v.s., rekao da je katanac vrata zla, a on je kao oštrouman insan upitao da li će taj katanac pući ili se otključati. Kada je dobio odgovor da će pući, shvatio je da će preseliti kao šehid.

Hadis se završava riječima: ”Ovo je Džibril, došao je da vas pouči vašoj vjeri.” Dolazio je još nekoliko puta da pouči Resulullaha, s.a.v.s., vremenima namaza, pa je jedan dan dolazio kada je prvo vrijeme namaza, a drugi dan kada je zadnje vrijeme namaza. Dar Allahov, dž.š., nama je taj što je poslao Meleka da nas pouči šta je naša vjera. Ovaj hadis pokušavamo živjeti na svom kratkom ovosvjetskom putovanju, pokušavamo biti muslimani, a sjećamo se da je Resulullah, s.a.v.s., upitan koji je islam najbolji, pa je odgovorio da je najbolji islam nahraniti gladnog, te nazivati selam onome koga poznajemo i ne poznajemo. Živimo islam svjesni da je to mir koji mora biti u insanu. Bez te staloženosti i mira u insanu nema mira u svijetu. Najveće probleme prave oni koji nemaju mir u sebi, praveći nered oko sebe, dok onaj koji ima mir gradi to i oko sebe.

Jednu činjenicu trebamo podvući i biti je uvijek svjesni. Gospodar Uzvišeni kaže:

إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ.
”Jedina vjera kod Allaha je islam.”[3]

Jedini odnos kojeg Uzvišeni Gospodar od nas prihvata jeste da se Njemu okrenemo. Vjera svih poslanika od Adema, a.s., do Muhammeda, s.a.v.s., je islam, odnosno prihvatiti Gospodara i Njemu se okrenuti. Gospodar nije objavio više vjera, vjerozakoni su ti koji se razlikuju, ono što je odgovaralo vremenu Isa'a, a.s., nije odgovaralo vremenu Musa'a, a.s., i obratno. Tek je šerijat Muhammeda, s.a.v.s., došao sa širinom dovoljnom za sve ljude do Sudnjeg dana.

Ulema nas uči da sve ono što je Resulullah, s.a.v.s., rekao predstavlja naš put u životu, ono što je uradio predstavlja naš stil života, a ono što je svojim duhovnim stanjima postigao je ostvarenje vjere. Spomenut ćemo jedan detalj radi pojašnjenja. Jedne prilike je Resulullah, s.a.v.s., ušao u džamiju i vidio da nema žene koja je imala običaj da očisti džamiju. Pitao je Resulullah: ”Gdje je ona?” Ashabi su odgovorili: ”Ona je preselila, klanjali smo joj dženazu, nismo htjeli tebe da obavijestimo.” Resulullah, s.a.v.s., srdito kaže ashabima: ”Zašto me niste obavijestili!?” Odlazi sa ashabima na mezar te žene i klanja joj džennazu.[4]

Uvažimo vrijednost insana koju on ima. Ona je čistila džamiju i dobila posebnost da joj na mezar ode Resulullah, s.a.v.s.! Vrijedost našeg islama mjeri se našim doprinosom. Resulullah, s.a.v.s., je njoj dženazu klanjao, zato što se brinula da džamija bude čista muslimanima.

Suština drugog hadisa kojeg spominje imam Nevevi je da preispitujemo sebe u odnosu na sve sadržaje islama. Insan treba gledati koliko ima namaza kod njega, zekata, posta… Melek smrti kada priđe insanu, ako je postio tokom života, osjetit će taj miris. Tragovi mjesta na kojima smo sedždu činili će biti svijetli. Pojedini velikani su ovaj hadis znali tumačiti po nekoliko godina, a da prisutnima to nikada nije dosadilo, na način da se protumači svaki aspekt hadisa, do najsitnijeg detalja.

Resulullah, s.a.v.s., je upitan o tome šta je islam, pa im je odgovorio da je to uspostavljanje, a ne klanjanje namaza. Postoje ljudi koji će cijeli život klanjati namaz, a nikada nisu namaz uspostavili. Neki su klanjali tri ili četiri godine, zatim ih Allah Uzvišeni uzeo Sebi, a namaz su u to vrijeme uspostavljali. Klanjati namaz znači stati pred Gospodara, a namaz uspostaviti znači obezbijediti ambijent u kojem se klanja. Pomoći džamije, pomoći ukućanima da stanu na namaz, kao i da naši prijatelji stanu na namaz.

Jedan velikan kada je završio sa pisanjem knjige rekao je: ”Dugo je ovaj jezik priželjkivao da govori o Allahu kojeg toliko voli.” Zato je bitan govor o namazu, govor o vezi između ljudi i Gospodara. Uspostavljanje znači pozvati ljude da osjete slast, kako je rekao jedan velikan: ”Zaista na dunjaluku ima džennet, ko ne uđe u taj džennet, neće ući u džennet na ahiretu. To je džennet spoznaje Allaha Uzvišenog.”

Kada spoznamo da srce koje je u našim grudima On održava – tada osjećamo slast. Kada zalogaj stavimo u usta, da li se mi brinemo kako će taj zalogaj dati snagu našem tijelu!? Nikako, niko od nas to nije u stanju, već Allah to održava. Zbog toga je pomanjkanje edeba Allahu, dž.š., ne dati namaz onako kako On to od nas traži, a to je uspostavljanje namaza. Na nama je da pozovemo ljude na namaz, mnogo će biti onih koji će ljude udaljavati od namaza i od slasti blizine Gospodaru, a na nama je da ih tome približimo.

Kada spominjemo iman, on ima svoje sadržaje. Od malih nogu djeca još u mektebima uče imanske šarte, da vjerujemo u Allaha, Njegove meleke, knjige, Sudnji dan i određenje. Ove su se istine duboko urezale u naša bića. Kada spominjemo prvi imanski šart, oni koji uspostavljaju namaz svojim ponašanjem su pokazali ne samo da vjeruju u Allaha, već i da vjeruju Allahu. To je manifestacija ljudskog povjerenja Allahu. Znamo da nas taj put koji On traži od nas vodi sreći. Znamo da će nam to povjerenje dati sidro, i kada bude najuzburkanije more, ostat ćemo postojani.

Neki ljudi su iskušani gubitkom djeteta. Samo vjerničko srce može to postojano da podnese. Sva borba je u nama, konstantno preispitivanje, a ne samo svjedočenje jezikom. Pokazujemo svojim djelima da vjerujemo Allahu, imetak koristimo na ono što je dozvoljeno, a ljude posmatramo kao priliku za približavanje Allahu, dž.š.. Resulullah, s.a.v.s., je jedne prilike govorio o onome ko ne vjeruje, pa je kazao:

الَّذِي لاَ يَأْمَنُ جَارُهُ بَوَائِقَهُ.
”Onaj čiji komšija nije bezbijedan od njegovog zla.”[5]

Komšija, koje god vjere bio, mora biti bezbijedan, kako insan ne bi upao u ovu kategoriju. Osjećaj koji je spomenuo Resulullah, s.a.v.s., je da volimo ljudima ono što volimo i sebi, a ispod ovoga nema zdrave prirode. Onaj ko ne voli ljudima što voli sebi, ne samo da mora preispitati svoj iman, već mora preispitati koliko je uopće čovjek. Ako smo zdravi, želimo i drugima da budu zdravi, ako imamo opskrbu, želimo i drugima da imaju opskrbu. Neke je ljude Gospodar počastio da su na većem stepenu i oni drugima žele više nego sebi, a to je stepen iznad i prema tome bi trebali ići.

Dio hadisa u kojem se spominje ihsan jeste da robujemo Allahu kao da ga vidimo, jer ako mi Njega ne vidimo, On nas vidi. Na ovome su ponikle prve generacije muslimana kada su učili svoju djecu, govorili bi im da ih Allah vidi, čuje i da im je On svjedok. Za ovaj osjećaj se insan bori, da mu je draže da ga Gospodar vidi nego bilo ko od stvorenja. On se bori da mu je drago imati svijest o Allahu Uzvišenom i kada je u tmini noći, kada daje sadaku svojom desnom rukom, tako da lijeva ne zna. Vjernicima je dovoljno što ih Allah vidi. Današnja bolest je da uradimo nešto i želimo da nas neko drugi vidi osim Allaha, dž.š. Iskreni Allahovi robovi su se više stidjeli svojih dobrih dijela, nego što se mi stidimo svojih loših dijela. Kada bi učinili nešto dobro, stid ih je da se o tome govori, jer ovlada strah da li je Allah Uzvišeni to primio ili ne.

Kada se insan ostvari u imanu, islamu i ihsanu, uvijek moli Gospodara da preseli kao vjernik. Zato je Jusuf, a.s., govorio:

تَوَفَّنِي مُسْلِمًا وَأَلْحِقْنِي
بِالصَّالِحِينَ.
”Gospodaru, uzmi me Sebi kao muslimana, i pridruži me Svojim dobrim robovima.”[6]

Poslanik Jusuf, a.s., uči dovu ovog sadržaja. Kao da smatra da on nije dobar rob i želi da bude u skupini dobrih. Naše unutrašnje stanje mora biti poniznost pred Allahom, dž.š. Tek tada naši namazi, sadaka i ostala dobra djela postaju lahki za činjenje. Poniznost nas čini svjesnim da ono što imamo je Allahov dar nama. Zato je Resulullah, s.a.v.s., kazao da će ljudi u džennet ući isključivo Allahovom milošću.

Koga je Allah Uzvišeni počastio da je svjestan Njega, da uspostavlja namaz, da odgaja svoju djecu i da je dobar prema bračnom drugu, neka se raduje tome. Takav posjeduje najvrijednije što insan može imati. Sve na ovom svijetu prolazi, a ostaje samo ono što smo radi Allaha uradili. Valja odgajati naše duše, da je uvijek učinila nešto radi Gospodara i da ide Njemu, odgajati duše da nikada ne obruka muslimane svojim djelima. Trebamo biti takvi insani da kada ljudi ugledaju nas, spomenu Gospodara, te da molimo Allaha, dž.š., da preselimo sa potpunim imanom, vjerujući u Njega čvrsto.

Završit ćemo sa hadisom Resulullaha, s.a.v.s.:

مَا مِنْ مُسْلِمٍ أَوْ إِنْسَانٍ، أَوْ عَبْدٍ
يَقُولُ حِينَ يُمْسِي وَحِينَ يُصْبِحُ: رَضِيتُ بِاللَّهِ رَبًّا،
وَبِالْإِسْلَامِ دِينًا، وَبِمُحَمَّدٍ نَبِيًّا، إِلَّا كَانَ حَقًّا عَلَى
اللَّهِ أَنْ يُرْضِيَهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ.
”Nema muslimana, ili insana, ili roba, koji kaže kada omrkne i kada osvane: ‘Zadovoljan sam da mi je Allah Gospodar, da mi je islam vjera i da mi je Muhammed – Poslanik, a da Allah nije na Sebe preuzeo obavezu da taj insan bude zadovoljan na Sudnjem danu.”[7]

Jedan od najvećih izazova današnjice je nezadovoljstvo. Zdravi ljudi, imaju hranu i sigurni su, ali su nezadovoljni. Moramo se boriti protiv ovakvih negativnih pojava. Među najopasnije bolesti ubraja se nezadovoljstvo, fizičkim izgledom, nafakom, ili bilo nečim drugim. Nafaka se gleda samo kroz novac, a ne kroz zdravlje, prijatelje i pomaganje drugih. Vrijednost zadovoljstva je ta kojoj nas poučava Resulullah, s.a.v.s. Puno smo truda uložili da pokažemo šta islam nije, pokažimo šta islam jeste. Zamolimo Allaha Uzvišenog da nas u tome pomogne, Amin!

[1] Ibrahim, 38.

[2] Muslim, 8.

[3] Alu Imran, 19.

[4] Buhari, 420, Muslim, 956.

[5] Buhari, 6016, Muslim, 46.

[6] Jusuf, 101.

[7] Ahmed, 18967.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1217.html Fri, 13 Oct 2023 17:16:56 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1217.html Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru na Njegovim neizmjernim blagodatima. Zamolimo Ga da nas počasti da Njegove blagodati spoznamo kroz njihovo trajanje, i da nas Gospodar zaštiti od dana kada ćemo blagodati spoznati zato što smo ih izgubili. Salavat i selam Njegovom Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici, vrlim ashabima. Gospodaru naš, ništa nije lahko osim onoga što ti učiniš lahkim, pa Te molimo olakšaj nam samo ono što je dobro za nas na oba svijeta.

Uz Allahovu, dž.š., pomoć družimo se sa hadisima Resulullaha, s.a.v.s., koje je zabilježio imam Nevevi u svojoj maloj, ali značajnoj zbirci. Suština čovjekovog života je da zna zbog čega nešto radi. Poznata je predaja u kojoj se kaže:

مَنْ صَدَقَ مَعَ اللهِ صَدَّقَهُ اللهُ
”Ko bude iskren prema Allahu, Allah će mu potvrditi iskrenost.”

Koga je Allah, dž.š., poživio, uočio je ljude koji su priželjkivali imetak i govorili da ako im Allah podari imetak, dijelit će na Njegovom putu. Hvala Allahu, dž.š., vidimo na stotine ljudi koji su takvi. Jedan imućan čovjek je jedne prilike kazao da nakon petnaest godina biznisa kojim se bavio, sve ono što je stekao tim biznisom nije vrijedno, osim ako nije spreman udijeliti zarađeno radi Allaha. Kada imamo ovakve ljude u čaršiji, svjesni smo da naš identitet ima budućnost.

Prije nego osvijetlimo i navedemo prvi hadis kojeg je imam Nevevi odabrao, a koje je Resulullah, s.a.v.s., ostavio, kao vrelo sa kojeg se napajamo, sjetimo se još jednom da poslanici nisu ostavljali dinare i dirheme, već znanje i vrijednosti, a onaj ko živi ovo znanje i vrijednosti, živi nasljedstvo Božijih poslanika. Nisu ostavili iza sebe kule i gradove, već vrijednosti koje su izgradile škole i univerzitete, koje su izgradile bolnice i ustanove za jetime. Ulema kaže: ”Cijeli svijet će živjeti u slijeđenju, ili moćnika ili poslanika. Moćni će vladati ljudskim vratovima, a poslanici ljudskim srcima. Moćnici će živjeti da uzmu od ljudi, a poslanici da daju ljudima.” Uzvišeni Gospodar kaže:

يَوْمَ يَتَذَكَّرُ الْإِنسَانُ مَا سَعَىٰ.
”Na taj dan (preseljenja) sjetit će se insan šta je radio.”[1]

Prije nego legnemo u postelje, prisjetimo se da smo se taj dan trudili i radi određenog cilja umarali. Zamolimo Allaha, dž.š., da nas za taj trud nagradi, bez obzira o kojoj se vrsti djela radilo, da trud bude u cilju stjecanja halal opskrbe, odgoja naše djece, ili u bilo koje dobro sa kojim je Gospodar zadovoljan.

Prvi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ أَمِيرِ المُؤْمِنِينَ أَبِي حَفْصٍ عُمَرَ
بْنِ الخَطَّابِ رَضِيَ اللهُ تَعَالَى عَنْهُ قَالَ: سَمِعْتُ رَسُولَ اللهِ
صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ: إِنَّمَا الأَعْمَالُ بِالنِّيَّاتِ،
وَإِنَّمَا لِكُلِّ امْرِئٍ مَا نَوَى، فَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ إِلَى اللهِ
وَرَسُولِهِ فَهِجْرَتُهُ إِلَى اللهِ وَرَسُولِهِ، وَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ
لِدُنْيَا يُصِيبُهَا، أَوِ امْرَأَةٍ يَنْكِحُهَا، فَهِجْرَتُهُ إِلَى مَا
هَاجَرَ إِلَيْهِ.
”Prenosi se od vođe pravovjernih Ebu Hafsa Omera ibn el-Hattaba, Allah sa njim zadovoljan, da je rekao: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Djela se cijene prema namjerama i svako će dobiti ono što je namjerio (nanijjetio). Pa, čija hidžra (preseljenje) bude Allahu i Njegovom Poslaniku, njegova hidžra je Allahu i Njegovom Poslaniku. Čija hidžra bude radi dunjalučke koristi ili zbog žene da bi je oženio – njegova hidžra je zbog onoga što je naumio’.”[2]

U posljednjem dijelu hadisa Resulullah, s.a.v.s., čak i ne ponavlja da mu je hidžra zbog dunjaluka ili žene, već da je njegovo ono što je nanijjetio (namjerio). Ovaj hadis se nalazi u skoro svim hadiskim zbirkama. Osnova u čovjekovom odnosu prema Allahu, dž.š., jeste da čovjekovo djelo vrijedi onoliko koliko mu vrijedi nijjet (namjera). Ono što ne prihvata da se pomuti je čovjekova namjera. Moramo tražiti svojim djelima, riječim, dijeljenjem imetka, prisustvom, studiranjem, džumom – zadovoljstvo Allaha, dž.š., Jedinoga.

Ulema nas uči kako ovaj hadis ulazi u sedamdeset različitih ogranaka poznavanja islama. Zbog toga nije čudno da je imam Nevevi i drugi alimi upravo ovaj hadis stavljaju prvim u svojim zbirkama. Time nas uče dvije važne stvari: prvo, da su učenjaci znali ovaj hadis staviti na prvo mjesto da bi najprije sebe odgajali, a drugo je da kada bi čitali neku knjigu koju je napisao musliman ili muslimanka, sjetili bi ga se dovom. Danas imamo ljude koji uzmu knjigu koju je napisao jedan od muslimana i žele da razumiju tu knjigu, a ne prouče dovu za autora knjige.

Ulema nas također uči da je ovaj hadis jedan od četiri hadisa koji bi svaki musliman trebao znati. Prvi je, ”Djela se cijene prema namjerama”, drugi je ”Halal je jasan i haram je jasan, a između toga su sumnjive stvari kojih se treba čuvati”, zatim ”Onaj ko u vjeru unese nešto što nema utemeljenje, to je odbijeno”, i posljednji je nažalost najčešće zanemaren ”Od ljepote čovjekovog islama je da ostavi ono što ga se ne tiče”.

Mnogo je lijepih izreka vezano za prvi hadis u zbirci imama Nevevija, odabrali smo samo jednu, od imama Ebu Davuda, istaknutog hadiskog učenjaka. Jedne prilike je kazao: ”Napisao sam svojom rukom pedeset hiljada hadisa. Čovjeku su za njegovu vjeru dovoljna četiri: ‘Djela se vrednuju prema namjerama’, ‘Halal i haram su jasni’, ‘Od ljepote čovjekovog islama je da se kloni onog što ga se ne tiče’ i četvrti je, ‘Vjernik neće biti istinski vjernik dok svme bratu ne bude želio što želi i sebi’.”

Paradoksalno je da na kraju neko kaže, oni su ljudi i mi smo ljudi. To je u načelu tačno, ali su oni ljudi prema svome trudu vrijedni! Koliki je samo trud i napor napisati svojom rukom pedeset hiljada hadisa! Nakon nekoliko stoljeća neko će kazati čak sa nipodaštavanjem ”šta je taj i taj znao”, a nije imao priliku pedeset hiljada hadisa pogledati, kamoli ih rukom napisati.

Treći hadis u jezgrovitoj poruci imama Ebu Davuda posebno je bitan. Resulullah, s.a.v.s., nas njime upućuje – ostavi se onoga što te se ne tiče! Sada govorimo o njegovoj metodi odgoja. Najviše ljudi upada u grijehe zbog zanimanja onim što ih se ne tiče. U nekim predajama se spominje da pojedini vide trn u oku svoga brata, a ne vide stablo koje je u njihovo oko ušlo. Baviti se svojim obavezama, svojim zadacima, nečim konkretnim kako bi doprinijeli društvu – vjernički je pristup. Četvrti hadis posebno dotiče vjernike – vjernik neće biti istinski vjernik dok ne bude želio drugome što želi sebi, o bilo kojem insanu se radilo, jer se ne spominje tačno da li se odnosi na vjernika, ili onoga ko nije. Ova četiri hadisa sasvim su dovoljna čovjeku kao glavne smjernice u vjeri. Naša srca, ako želimo biti istinski vjernici, moraju biti ona koja žele dobro svakom insanu. Čovjek koji nema takvu želju, mora preispitati svoj iman, da li se na pravi način odnosi prema onome čime ga Gospodar duži.

Također, bitno je spomenuti za prvi hadis kojeg bilježi Imam Nevevi i ashaba koji ga je prenio, Hazreti Omera, r.a., o kojem smo mnogo slušali. Čovjek kada čuje takve detalje, vidi da je to vrhunac do kojih čovjek može doći u svom životu ako se trudi. Resulullah, s.a.v.s., je za Omera, r.a., rekao:

وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ مَا لَقِيَكَ
الشَّيْطَانُ قَطُّ سَالِكًا فَجًّا إِلا سَلَكَ فَجًّا غَيْرَ فَجِّكَ.
”Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život – nije te šejtan sreo na nekom putu, a da nije pobjegao drugim putem.”[3]

Veličina kod Allaha je u pokornosti Njemu i nepokornosti šejtanu! Šejtan bježi od Omera, r.a., zbog njegove krajnje predanosti Allahu Jedinome.

Kada su plemeniti ashabi činili hidžru, Omer, r.a., je otišao do onih koji su zlostavljali muslimane i rekao im: ”Onaj ko želi da mu majka za njim zaplače, i da mu hanuma udovica bude i da mu djeca siročad budu, neka zna da ja odoh za Poslanikom u Medinu, pa ko želi neka me sačeka ako smije.” Jedina osoba koja je javno učinila hidžru bio je Omer, r.a.

Puno je detalja iz njegovog života koje bi bilo lijepo makar dotaknuti, kako bi malo razmislili. Pogledajmo kakav je bio ovaj insan kojeg je Resulullah, s.a.v.s., odgojio, a važio je za ashabe koji su značajnu ulogu u zajednici imali i prije primanja islama. Zato je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

خِيَارُكُمْ فِي الْجَاهِلِيَّةِ خِيَارُكُمْ فِي
الْإِسْلَامِ إِذَا فَقِهُوا.
”Najbolji od vas u islamu su oni koji su i prije dobri bili – ako vjeru pravilno razumiju.”[4]

Omer, r.a., je bio na nivou ministra vanjskih poslova za svoje pleme Kurejšija, svaku delegaciju bi on dočekao. Bio je pismen i imao je kvalitete. Kada islam oplemeni insana, oplemeni sve ono što mu je Allah, dž.š., dao. Kome je Allah, dž.š., dao imetak, kada dobije osjećaj da mu je Allah, dž.š., taj imetak podario, on oplemeni i najmanji dio imetka koji je zaradio, ako je na halal način stekao. Islam oplemeni onoga ko zna i ko je u poziciji da donosi odluke, te gleda da donosi odluke koje su ispravne.

Omer, r.a., je bio pravedan vladar. Istinu treba tražiti u činjenicama. Kada je izaslanik vladara Perzije došao u Medinu da se sretne sa Omerom, zatekao ga je u hladu jednog drveta. Tom prilikom je kazao Omeru, r.a.: ”Omere, pravedan si bio pa možeš bez zaštite oko sebe spavati.”

Razumjevanje stvarnosti je također bitna Omerova, r.a., karakteristika. Zanimljiv je jedan detalj. Omer, r.a., je vidio jednu ženu kako tjera dijete da uzme koricu hljeba kako bi pojelo. Kada je vidio i primjetio da bi dijete još uvijek moglo dojiti, upitao je zašto dijete ne doji. Ona je ne vidjevši da je Omer, r.a., iza nje rekla kako Omer, r.a., daje pomoć, ono što se u današnjim državama naziva dječiji doplatak, tek kada dijete počne samo da jede, te hoću da dijete počne jesti samo. Omer, r.a., je sa suzama u očima kazao: ”Allahu moj, koliko sam muslimanske djece ubio nesvjestan šta znači kada majke odbiju od dojenja samo zato da bi dobile naknadu iz državne blagajne.” Za njega se spominje da je plakao noćima bojeći se da mu Gospodar nije odbio tevbu (pokajanje). Ubrzo nakon toga je donio odluku da svako muslimansko dijete koje živi u okrilju njegove države ima naknadu čim se rodi, bez obzira da li doji ili ne doji.

Hadis – djela se cijene prema namjerama – koji nam spominje imam Nevevi govori nam prije svega da pazimo svoje srce. Ulema to jezgrovito kaže:

قَلْبُكَ قَبْرُكَ.
”Kako ti je u srcu – tako će ti biti u kaburu (grobu).”

Kakvo je stanje kod insana u srcu, tako može očekivati kod Gospodara. Srce je glavni organ, zato je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

وَإِنَّ فِي الْجَسَدِ مُضْغَةً، إِذَا صَلُحَتْ
صَلُحَ الْجَسَدُ كُلُّهُ، وَإِذَا فَسَدَتْ فَسَدَ الْجَسَدُ كُلُّهُ، أَلَا
وَهِيَ الْقَلْبُ.
”U tijelu ima jedan organ, kada je zdrav, cijelo tijelo je zdravo.”[5]

Kada je centar ljudskog odlučivanja i volje dobar, tada je sve dobro. Resulullah, s.a.v.s., uči nas da srca znaju pocrniti i postati u potpunosti bijela. Naučio nas je da kada čovjek učini zlo, u srcu se ucrta jedna crna mrlja, ili kada učini dobro, ucrta se bijela tačka. Na kraju pobijedi crnilo ili bjelilo, kako kaže u konačnici.

Čestiti ashabi su najviše pažnje posvećivali svom srcu. Jedan od velikana je kazao: ”Najduže sam se bavio time da moje srce želi ono što je dobro, da budem iskren. Ništa mi teže nije bilo. Dvadeset godina sam radio na tome da imam svijest da me Allah, dž.š., u svakom trenutku moga života vidi. I kada radim neko djelo da to radim radi Allaha, dž.š.” Kada su ga upitali šta je nakon tog perioda radio, odgovorio m je da je pokušavao sačuvati stanje koje je za dvadeset godina izgradio. Puno je onih koji će raditi, ali je iskrenost rijetka roba. Hazreti Omer, r.a., je imao običaj učiti dovu: ”Gospodaru počasti me da budem od onih kojih je malo.” Kada su ga upitali zašto uči takvu dovu, odgovorio im je: ”Zar ne čitate Kur'an, Gospodar kaže da je malo onih koji vjeruju, koji uzimaju pouku, koji su zahvalni…” Kada je jedan od čestitih ljudi uvakufio objekat za jetime, pozvao je jednog alima da progovori koju riječ, rekao je: ”Hvalim Allaha ovome insanu, jer ga je On počastio da ima imetak koji je odvojio da se u jednoj čaršiji vodi računa o onima koji su siročad, da se oni adekvatno zbrinu.”

Ono što nam je Gospodar naredio kako se navodi u kur'anskom ajetu je:

وَمَا أُمِرُوا إِلَّا لِيَعْبُدُوا اللَّهَ
مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ.
”Ništa im drugo nije naređeno, osim da robuju Gospodaru, Njemu iskreno se okrenu.”[6]

Sav naš zadatak je sažet u ovom ajetu, a to je: robovati Gospodaru Uzvišenom kroz sve što u životu radimo, kroz nauku koju tražimo, kroz odlazak na posao koji imamo svakoga jutra, kroz druženje sa ljudima koje imamo, da robujemo Allahu, dž.š., u svemu što u životu uradimo, te da u tome budemo iskreni. Ulema kaže: ”Znaj da je iskrenost osjetljiva poput velike količine meda, ako jednu kap sirćeta staviš u stotinu kilograma meda, ta jedna kap može pokvariti sve ono što si teško sakupio.” Kur'anski ajet koji je natjerao jednog od ashaba da mu suze iz očiju poteknu je sljedeći:

مَنْ كَانَ يُرِيدُ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا وَزِينَتَهَا
نُوَفِّ إِلَيْهِمْ أَعْمَالَهُمْ فِيهَا وَهُمْ فِيهَا لا يُبْخَسُونَ.
”Onaj ko želi život na ovom svijetu i njegove ukrase, Mi ćemo im dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti.”[7]

Na Ahiretu oni neće imati ništa, jer je njihova namjera bila ograničena na ono što je prolazno. Insan koji razmišlja o onome što mu je Allah, dž.š., dao, čini to na način kako nas ulema uči:

العَاقِلُ يَضَعُ مَالَهُ أَمَامَهُ وَ لَيْسَ
خَلْفَهُ.
”Pametan stavlja svoj imetak i ono što je njegovo ispred sebe, nikako iza sebe.”

Jednog od velikana je upitala hanuma kada je bio na samrti i išao Allahu Uzvišenom, kakvi ga osjećaji obuzimaju. On joj je odgovorio da je njegova najveća nada što je u jednom ćošku svoje kuće proučio više od deset hiljada puta Kur'an. Blago li onome koji ima redovno druženje sa Kur'anom, ko redovno makar sedmično daje sadaku, ko jednom u mjesecu zijareti mezarje i zamoli Allaha, dž.š., da se smiluje onima koji leže tamo, a sutra ćemo i sami ležati na tom mjestu. Glavna poruka razumjevanja prvog hadisa u zbirci imama Nevevija treba da bude sljedeća: kada Allah, dž.š., želi robu Svome dobro, kao što stoji u hadisu – upotrijebi ga, a kako:

إِذَا أَرَادَ اللَّهُ بِعَبْدٍ خَيْرًا
اسْتَعْمَلَهُ، قَالُوا: يَا رَسُولَ اللَّهِ، وَكَيْفَ يَسْتَعْمِلُهُ؟ قَالَ:
يُوَفِّقُهُ لِعَمَلٍ صَالِحٍ قَبْلَ مَوْتِهِ.
”Otvori mu vrata dobrog djela, zatim dadne da na tome preseli.”[8]

Blago li onome ko čuva pet dnevnih namaza, onome ko stavi ruku na svoja prsa i zamoli Allaha, dž.š., da u tom mjestu ne bude zloba prema bilo kome od ljudi, onome ko redovno daje sadaku, jer on ne daje samo dok je živ, već do Sudnjega dana – jer mu nijjet nadilazi vrijeme. Da ga je Allah, dž.š., poživio do Sudnjeg dana, on bi tako činio, jer se djela cijene prema namjerama.

Iz ovog razloga bit će ljudi na Sudnjem danu koji nisu činili mnogo, ali će zateći mnogo. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: ”Allah prima vašu sadaku, pa kada dođete na Sudnji dan, vidjet ćete da će ta sadaka biti velika poput brda.”[9]

Ono što je bitno kada govorimo o prvom hadisu kod imama Nevevija je povod hadisa. Nakon što je Resulullah, s.a.v.s., citirao prvi dio hadisa, nije stao. Nastavio je dalje i spomenuo hidžru, a hidžra je zahtjevna, jer podrazumjeva ostavljanje domova i materijalnih dobara. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:

أيُّ النَّاسِ أشَدُّ بَلاءً؟ قَالَ: الأنْبِيَاءُ،
ثُمَّ الأمْثَلُ فَالأمْثَلُ، يُبْتلَى النَّاسُ عَلَى قَدْرِ دِينِهِمْ.
”Najveća iskušenja će imati poslanici, zatim oni koji liče poslanicima, a onda oni koji liče onima koji liče poslanicima.”[10]

Kada razmišljamo o historiji Bošnjaka, gotovo da nemamo generaciju u pedeset godina, a da među nama nije bio ogroman broj muhadžira, da nisu od ničega započinjali. Ognjišta su bila razorena, a Resulullah, s.a.v.s., je prilikom povrtaka u Mekku zatekao svoju kuću prodanu od strane mušrika, te je odsjeo u šatoru određeno vrijeme. Ličimo u iskušenjima na poslanike, ali je Resulullah, s.a.v.s., spomenuo da hidžra koja bude radi Allaha i Poslanika, ona je radi Allaha i Poslanika. Ko je izašao iz svoga doma da sačuva svoju vjeru, život i čast, taj insan je muhadžir.

Resulullah, s.a.v.s., je čuo da jedan od ljudi ide putem hidžre zbog vjerenice koja mu je uslovila udaju za njega ako bude išao sa njima u Medinu, pa je zatim spomenuo drugi dio hadisa u kojem naglašava da je hidžra učinjena radi dunjaluka ili žene pripada toj namjeri. Zato je bitno spomenuti pojavu, a ne prozivati.

Ulema nas uči da postoje stvari koje se podrazumjevaju kada se ne spomenu. U drugom dijelu hadisa, Resulullah, s.a.v.s., nije želio da dva puta spomene riječ dunjaluk i žena (bračni drug). Kada je rekao da čija hidžra bude radi Allah i Poslanika, u tom dijelu je opet ponovio da je ona radi Allaha i Poslanika, jer ona (hidžra) ostaje sa insanom.

Jedna od najljepših stvari koju insan treba znati je da ono što učini radi Allaha ostaje sa njim. Ako nešto učini radi Gospodara, tada insan ima slast tog djela. Jedna od stvari koju ljudi sebi uskraćuju je nijjet prilikom činjenja djela. Kada sjednemo za stol da jedemo, nije dovoljno reći samo ”Bismillah”. To je minimum onoga što radimo prilikom jela. Kažimo tom prilikom: ”Gospodaru, moja namjera je da se jačam u dobru, da jedem hranu pa da budem produktivan, da činim dobro. Ne dozvoli Gospodaru da hrana koja uđe u mene bude razlog da nekome nanesem zlo.” Prvi predsjednik nezavisne nam domovine Bosne i Hercegovine, rahmetli AlijaIzetbegović je imao običaj kazati: ”Životinja je opasna kada je gladna, a čovjek kada je sit.” Važno je da zapamtimo, šta god budemo radili od dobra, trebamo se vratiti nijjetu. Ulema to naziva اِسْتِحْضَارُ النِّيَّةِ.

Pozvali su jednu čestitu osobu na džennazu, svi su odmah krenuli, ali on ih je zamolio da ga pričekaju par sekundi. Za trenutak se zamislio, te je krenuo. Kada ga je jedan od prisutnih upitao šta je tada učinio, kazao je kako želi pročistiti nijjet, kako bi ispratio nekoga ko je od ummeta Resulullaha, s.a.v.s., na Ahiret. Kada krenemo u posjetu roditeljima, održavamo prvu vezu koja je bitna, ili u posjetu rodbini, opet održavamo vezu koja je bitna, ali isključivo sa nijjetom da održavamo rodbinske veze, da pazimo roditelje, kako bi nas Allah, dž.š., milošću Svojom na ta vrata dženneta uveo.

Svaka namjera mora prethoditi djelu. To nikada ne smijemo zaboraviti. Ulema nas uči da će djelo biti dobro pod tri uvjeta: prvi uvjet je da imamo svijest o Allahu, dž.š., drugi je uvjet da imamo iskrenu namjeru, a treći je da ono što činimo bude ispravno. Jedan od velikih problema danas je što mnogi imaju ispravan nijjet na opominjanje nekog zla, ali je podigao glas na roditelje, što je jedan od najvećih grijeha. Nijjet mu je dobar, ali to nije dovoljno, jer je potrebno da i djelo bude ispravno. Ne može se desiti da uvrijedimo nekoga i tvrdimo kako smo imali iskren nijjet. Nemamo pravo na zloupotrebu položaja, uzurpiranje imetaka, pa od toga gradnju džamije. Slično ovome je da čovjek koji se bavi kamatom sagradi džamiju od tog imetka. U njegov nijjet nećemo ulaziti, to samo Allah, dž.š., zna, ali njegovo djelo nije ispravno, jer nije koristio halal imetak.

Hadis nas također uči da ne pomutimo svoje namjere bilo čime, posebno kada obavljamo namaz, jer kada ne osjetimo skrušenost u namazu, tada preispitujemo svoj nijjet. Ko stane pred Allaha, dž.š., a nadmeno to čini, pravi opasnu grešku, jer ne znamo da li je naš namaz primljen. Hvala Allahu, dž.š., koji nas je počastio da obavljamo namaz, koji nam je dao da osjetimo slast, pa Njemu na sedždu da padamo. Zato je važno da nijjet prilikom činjenja djela bude prisutan. Kada su jednog vaiza (predavača) upitali kako je lijepo govorio, on je odgovorio da osjeti da neku među prisutnim uči dovu da ga Allah počasti da nešto lijepo kaže. Onaj ko dođe na predavanje i gleda u greške, neće pronaći bereketa (Allahovog blagoslova). Prve generacije muslimana kada su išle da uče, molili bi Allaha, dž.š., dovom:

اَللَّهُمَّ أَخْفِي عُيُوبَ مُعَلِّمِي عَنِّي.
”Gospodaru moj, pokrij nedostatke moga učitelja od mene.”

Ako se budemo fokusirali na mahane, nećemo čuti ono što govori. Nijjet je veći od naših djela, jer se u predajama kaže:

نِيَّةُ الْمُؤْمِنِ خَيْرٌ مِنْ عَمَلِهِ.
”Vjernikova namjera je bolja od njegovog djela.”

Nekada je dijete bolesno, potrebna mu je pomoć, a ne možemo mu pomoći mnogo, jer imamo manji iznos imetka koji možemo udijeliti, a da smo mogli, udijelili bi puno više. Vidimo možda brata u vjeri koji je ostao bez posla zbog korupcije, vidimo mu suzu u oku jer nema posao, namjera da mu pomognemo je bolja od djela, jer mu nekada nismo u mogućnosti pomoći. Potrebno je imati velike i iskrene nijjete – namjere. Jedan od velikana nakon što je upitan zašto je velik broj ljudi na njegovim predavanjima, odgovorio je da je to zbog nijjeta i da zajedno sa tim ljudima čisti nijjete.

Također, spomenuo je da velik broj ljudi dolazi sebebom (uzrokom) jednog hadžije, jer je jedne prilike držao predavanje, a nije bilo nikoga. Kada je želio ustati i otići iz džamije ugledao je jednog hadžiju koji mu je dao išaret da ostane i podijeli hadis sa njim. Nakon određenog vremena bila je puna džamija, predavanja na kojima su prisustvovale hiljade ljudi. Bitno je u naš identitet unijeti svijest da nije dovoljno imati iskren nijjet, već to pratiti djelom sa kojim je Gospodar zadovoljan.

Bitna stvar koju moramo istaći je da budemo uvijek u stanju opreznosti, straha i nemira kada se radi o tome da li nam je djelo primljeno. Imam Šafija je rekao: ”Da znam da mi je Allah, dž.š., primio samo dva rekata, bio bih najsretniji čovjek.” Ovaj alim je hafiz u sedmoj godini života postao, ostavio iza sebe mnogo knjiga i učenika, i kada je upitan zašto ta dva rekata, odgovara: ”Allah prima samo od vjernika, to da mi je On primio dva rekata je pokazatelj da sam preselio sa potpunom vjerom.”

Razumjevanje naše stvarnosti i liječenja bolesti kod ljudi, zbog posmatranja stvari je važan segment. Ovo je vezano za Omera, r.a. On je drugi pravedni halifa, za njega je Resulullah, s.a.v.s., kazao da je vidio njegovu kuću u džennetu i pored nje jednu djevojku. Kada je Resulullah, s.a.v.s., upitao čija je to kuća, odgovorila je da pripada Omeru. Prestao je s njom Resulullah pričati, jer se sjetio kako je Omer, r.a., izuzetno ljubomoran. Kada je Omeru to ispričao Resulullah, s.a.v.s., Omer je zaplakao i kazao da je nemoguće da bude ljubomoran na Resulullaha.

Resulullah, s.a.v.s., je kazao kada se Uhud potresao, dotakao je Uhud i rekao: ”Uhude, smiri se, na tebi je Poslanik, Siddik i dva šehida.”[11] Ovo je bila mudžiza Resulullaha, s.a.v.s, a u tom trenutku su bili sa njim Ebu Bekr, Omer i Osman, r.a. Ovo sve navodimo radi jedne misli koja liječi svaku bolest u insanu i daje osjećaj da zna ko je, šta je i koji je njegov zadatak u životu.

Misao koju navodimo je sljedeća. Omer, r.a., onaj kojem je Resulullah, s.a.v.s., posvjedočio da je mumin i šehid, dolazi do ashaba kojem je Poslanik otkrio imena licemjera, prilazi mu i moli ga da mu otkrije da li je on lično jedan od munafika. Nije ga zanimao spisak ljudi, već je strahovao da on nije među njima. Hasan El-Basri je kazao:

لَا يَأْمَنُ النِفَاقَ إِلَّا مُنَافِقٌ وَلَا
يَخَافُ النِفَاقَ إِلَّا مُؤْمِنٌ.
”Bezbijedan od licemjerstva je samo licemjer, a licemjerstva se plaši samo vjernik.”

Dva su izuzetno važna detalja u životu Omera, r.a. Kada su ga ranili, dali su mu da pije mlijeko. Kada je popio malo mlijeka, vidjeli su da ono izlazi na njegov stomak, jer je tu bio ranjen. Unutrašnji organi su mu bili oštećeni, te su znali da ne može preživjeti. Medicina tog vremena nije znala to izliječiti. U tim momentima, njegov sin Abdullah ga je uzeo u krilo, glava mu je bila na krilu njegovog sina, te mu reče: ”Odite kod Aiše, r.a., poselamite je i zamolite da mi dozvoli da me ukopaju pored Resulullaha, s.a.v.s., i Ebu Bekra, r.a. Ona je bila najpreča da se tu ukopa, jer Resulullah, s.a.v.s., joj je bio muž, a Ebu Bekr otac.” Ona je odgovorila: ”Poselamite zapovjednika vjernika, i recite da je on najpreči da se tu ukopa, mene neka ukopaju u Bekijji sa drugim hanumama Resulullaha, s.a.v.s.” Danas kada selamimo Omera na tom mjestu, to je dobro djelo Aiše, r.a.

Drugi detalj kojeg ističemo je onaj trenutak kada je njegova glava bila na krilu njegovog sina Abdullaha, a rekao mu je: ”Sine, spusti babi glavu u prašinu ne bi li se Gospodar Omerov smilovao Omeru.” Imao je strah od odgovornosti pred Gospodarem. Onako kako živimo, tako ćemo i umrijeti, a ko živi moralno, lakše će se nebesa urušiti, nego da taj insan preseli sa poniženjem. Allah, dž.š., takve insane čuva i časti. Trebamo biti ispunjeni ovim emocijama, ovim osjećajem aktivnog odnosa prema društvu, da posijemo dobro, učinimo dobro, pozovemo dobru i odvraćamo od zla. Oživljavajmo ovaj odgoj koji je Resulullah, s.a.v.s., prenio ashabima. Bili su velikani u koje su se svi mogli ugledati.

Zamolimo Allaha, dž.š., da njihov odgoj uzmemo, da čuvamo nijjete prije djela, da primi naša dobra djela i da budemo svjesni da licemjerstvo dolazi kao odsustvo iskrenosti, jer onaj ko se toga boji, on ne može optuživati i prstom pokazivati na druge ljude, Amin!

[1] En-Nazi'at, 35.

[2] Buharija, 1 i Muslim, 1907.

[3] Ahmed, Musned, 1581.

[4] Ahmed u Musnedu, 10295.

[5] Buharija, 52, Muslim, 1599.

[6] El-Bejjine, 5.

[7] Hud, 15.

[8] Ahmed, 12214.

[9] Buharija, 1410.

[10] Ahmed, 1481.

[11] Ahmed u Musnedu, 22811.]]> Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru na Njegovim neizmjernim blagodatima. Zamolimo Ga da nas počasti da Njegove blagodati spoznamo kroz njihovo trajanje, i da nas Gospodar zaštiti od dana kada ćemo blagodati spoznati zato što smo ih izgubili. Salavat i selam Njegovom Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici, vrlim ashabima. Gospodaru naš, ništa nije lahko osim onoga što ti učiniš lahkim, pa Te molimo olakšaj nam samo ono što je dobro za nas na oba svijeta.

Uz Allahovu, dž.š., pomoć družimo se sa hadisima Resulullaha, s.a.v.s., koje je zabilježio imam Nevevi u svojoj maloj, ali značajnoj zbirci. Suština čovjekovog života je da zna zbog čega nešto radi. Poznata je predaja u kojoj se kaže:

مَنْ صَدَقَ مَعَ اللهِ صَدَّقَهُ اللهُ
”Ko bude iskren prema Allahu, Allah će mu potvrditi iskrenost.”

Koga je Allah, dž.š., poživio, uočio je ljude koji su priželjkivali imetak i govorili da ako im Allah podari imetak, dijelit će na Njegovom putu. Hvala Allahu, dž.š., vidimo na stotine ljudi koji su takvi. Jedan imućan čovjek je jedne prilike kazao da nakon petnaest godina biznisa kojim se bavio, sve ono što je stekao tim biznisom nije vrijedno, osim ako nije spreman udijeliti zarađeno radi Allaha. Kada imamo ovakve ljude u čaršiji, svjesni smo da naš identitet ima budućnost.

Prije nego osvijetlimo i navedemo prvi hadis kojeg je imam Nevevi odabrao, a koje je Resulullah, s.a.v.s., ostavio, kao vrelo sa kojeg se napajamo, sjetimo se još jednom da poslanici nisu ostavljali dinare i dirheme, već znanje i vrijednosti, a onaj ko živi ovo znanje i vrijednosti, živi nasljedstvo Božijih poslanika. Nisu ostavili iza sebe kule i gradove, već vrijednosti koje su izgradile škole i univerzitete, koje su izgradile bolnice i ustanove za jetime. Ulema kaže: ”Cijeli svijet će živjeti u slijeđenju, ili moćnika ili poslanika. Moćni će vladati ljudskim vratovima, a poslanici ljudskim srcima. Moćnici će živjeti da uzmu od ljudi, a poslanici da daju ljudima.” Uzvišeni Gospodar kaže:

يَوْمَ يَتَذَكَّرُ الْإِنسَانُ مَا سَعَىٰ.
”Na taj dan (preseljenja) sjetit će se insan šta je radio.”[1]

Prije nego legnemo u postelje, prisjetimo se da smo se taj dan trudili i radi određenog cilja umarali. Zamolimo Allaha, dž.š., da nas za taj trud nagradi, bez obzira o kojoj se vrsti djela radilo, da trud bude u cilju stjecanja halal opskrbe, odgoja naše djece, ili u bilo koje dobro sa kojim je Gospodar zadovoljan.

Prvi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ أَمِيرِ المُؤْمِنِينَ أَبِي حَفْصٍ عُمَرَ
بْنِ الخَطَّابِ رَضِيَ اللهُ تَعَالَى عَنْهُ قَالَ: سَمِعْتُ رَسُولَ اللهِ
صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ: إِنَّمَا الأَعْمَالُ بِالنِّيَّاتِ،
وَإِنَّمَا لِكُلِّ امْرِئٍ مَا نَوَى، فَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ إِلَى اللهِ
وَرَسُولِهِ فَهِجْرَتُهُ إِلَى اللهِ وَرَسُولِهِ، وَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ
لِدُنْيَا يُصِيبُهَا، أَوِ امْرَأَةٍ يَنْكِحُهَا، فَهِجْرَتُهُ إِلَى مَا
هَاجَرَ إِلَيْهِ.
”Prenosi se od vođe pravovjernih Ebu Hafsa Omera ibn el-Hattaba, Allah sa njim zadovoljan, da je rekao: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Djela se cijene prema namjerama i svako će dobiti ono što je namjerio (nanijjetio). Pa, čija hidžra (preseljenje) bude Allahu i Njegovom Poslaniku, njegova hidžra je Allahu i Njegovom Poslaniku. Čija hidžra bude radi dunjalučke koristi ili zbog žene da bi je oženio – njegova hidžra je zbog onoga što je naumio’.”[2]

U posljednjem dijelu hadisa Resulullah, s.a.v.s., čak i ne ponavlja da mu je hidžra zbog dunjaluka ili žene, već da je njegovo ono što je nanijjetio (namjerio). Ovaj hadis se nalazi u skoro svim hadiskim zbirkama. Osnova u čovjekovom odnosu prema Allahu, dž.š., jeste da čovjekovo djelo vrijedi onoliko koliko mu vrijedi nijjet (namjera). Ono što ne prihvata da se pomuti je čovjekova namjera. Moramo tražiti svojim djelima, riječim, dijeljenjem imetka, prisustvom, studiranjem, džumom – zadovoljstvo Allaha, dž.š., Jedinoga.

Ulema nas uči kako ovaj hadis ulazi u sedamdeset različitih ogranaka poznavanja islama. Zbog toga nije čudno da je imam Nevevi i drugi alimi upravo ovaj hadis stavljaju prvim u svojim zbirkama. Time nas uče dvije važne stvari: prvo, da su učenjaci znali ovaj hadis staviti na prvo mjesto da bi najprije sebe odgajali, a drugo je da kada bi čitali neku knjigu koju je napisao musliman ili muslimanka, sjetili bi ga se dovom. Danas imamo ljude koji uzmu knjigu koju je napisao jedan od muslimana i žele da razumiju tu knjigu, a ne prouče dovu za autora knjige.

Ulema nas također uči da je ovaj hadis jedan od četiri hadisa koji bi svaki musliman trebao znati. Prvi je, ”Djela se cijene prema namjerama”, drugi je ”Halal je jasan i haram je jasan, a između toga su sumnjive stvari kojih se treba čuvati”, zatim ”Onaj ko u vjeru unese nešto što nema utemeljenje, to je odbijeno”, i posljednji je nažalost najčešće zanemaren ”Od ljepote čovjekovog islama je da ostavi ono što ga se ne tiče”.

Mnogo je lijepih izreka vezano za prvi hadis u zbirci imama Nevevija, odabrali smo samo jednu, od imama Ebu Davuda, istaknutog hadiskog učenjaka. Jedne prilike je kazao: ”Napisao sam svojom rukom pedeset hiljada hadisa. Čovjeku su za njegovu vjeru dovoljna četiri: ‘Djela se vrednuju prema namjerama’, ‘Halal i haram su jasni’, ‘Od ljepote čovjekovog islama je da se kloni onog što ga se ne tiče’ i četvrti je, ‘Vjernik neće biti istinski vjernik dok svme bratu ne bude želio što želi i sebi’.”

Paradoksalno je da na kraju neko kaže, oni su ljudi i mi smo ljudi. To je u načelu tačno, ali su oni ljudi prema svome trudu vrijedni! Koliki je samo trud i napor napisati svojom rukom pedeset hiljada hadisa! Nakon nekoliko stoljeća neko će kazati čak sa nipodaštavanjem ”šta je taj i taj znao”, a nije imao priliku pedeset hiljada hadisa pogledati, kamoli ih rukom napisati.

Treći hadis u jezgrovitoj poruci imama Ebu Davuda posebno je bitan. Resulullah, s.a.v.s., nas njime upućuje – ostavi se onoga što te se ne tiče! Sada govorimo o njegovoj metodi odgoja. Najviše ljudi upada u grijehe zbog zanimanja onim što ih se ne tiče. U nekim predajama se spominje da pojedini vide trn u oku svoga brata, a ne vide stablo koje je u njihovo oko ušlo. Baviti se svojim obavezama, svojim zadacima, nečim konkretnim kako bi doprinijeli društvu – vjernički je pristup. Četvrti hadis posebno dotiče vjernike – vjernik neće biti istinski vjernik dok ne bude želio drugome što želi sebi, o bilo kojem insanu se radilo, jer se ne spominje tačno da li se odnosi na vjernika, ili onoga ko nije. Ova četiri hadisa sasvim su dovoljna čovjeku kao glavne smjernice u vjeri. Naša srca, ako želimo biti istinski vjernici, moraju biti ona koja žele dobro svakom insanu. Čovjek koji nema takvu želju, mora preispitati svoj iman, da li se na pravi način odnosi prema onome čime ga Gospodar duži.

Također, bitno je spomenuti za prvi hadis kojeg bilježi Imam Nevevi i ashaba koji ga je prenio, Hazreti Omera, r.a., o kojem smo mnogo slušali. Čovjek kada čuje takve detalje, vidi da je to vrhunac do kojih čovjek može doći u svom životu ako se trudi. Resulullah, s.a.v.s., je za Omera, r.a., rekao:

وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ مَا لَقِيَكَ
الشَّيْطَانُ قَطُّ سَالِكًا فَجًّا إِلا سَلَكَ فَجًّا غَيْرَ فَجِّكَ.
”Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život – nije te šejtan sreo na nekom putu, a da nije pobjegao drugim putem.”[3]

Veličina kod Allaha je u pokornosti Njemu i nepokornosti šejtanu! Šejtan bježi od Omera, r.a., zbog njegove krajnje predanosti Allahu Jedinome.

Kada su plemeniti ashabi činili hidžru, Omer, r.a., je otišao do onih koji su zlostavljali muslimane i rekao im: ”Onaj ko želi da mu majka za njim zaplače, i da mu hanuma udovica bude i da mu djeca siročad budu, neka zna da ja odoh za Poslanikom u Medinu, pa ko želi neka me sačeka ako smije.” Jedina osoba koja je javno učinila hidžru bio je Omer, r.a.

Puno je detalja iz njegovog života koje bi bilo lijepo makar dotaknuti, kako bi malo razmislili. Pogledajmo kakav je bio ovaj insan kojeg je Resulullah, s.a.v.s., odgojio, a važio je za ashabe koji su značajnu ulogu u zajednici imali i prije primanja islama. Zato je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

خِيَارُكُمْ فِي الْجَاهِلِيَّةِ خِيَارُكُمْ فِي
الْإِسْلَامِ إِذَا فَقِهُوا.
”Najbolji od vas u islamu su oni koji su i prije dobri bili – ako vjeru pravilno razumiju.”[4]

Omer, r.a., je bio na nivou ministra vanjskih poslova za svoje pleme Kurejšija, svaku delegaciju bi on dočekao. Bio je pismen i imao je kvalitete. Kada islam oplemeni insana, oplemeni sve ono što mu je Allah, dž.š., dao. Kome je Allah, dž.š., dao imetak, kada dobije osjećaj da mu je Allah, dž.š., taj imetak podario, on oplemeni i najmanji dio imetka koji je zaradio, ako je na halal način stekao. Islam oplemeni onoga ko zna i ko je u poziciji da donosi odluke, te gleda da donosi odluke koje su ispravne.

Omer, r.a., je bio pravedan vladar. Istinu treba tražiti u činjenicama. Kada je izaslanik vladara Perzije došao u Medinu da se sretne sa Omerom, zatekao ga je u hladu jednog drveta. Tom prilikom je kazao Omeru, r.a.: ”Omere, pravedan si bio pa možeš bez zaštite oko sebe spavati.”

Razumjevanje stvarnosti je također bitna Omerova, r.a., karakteristika. Zanimljiv je jedan detalj. Omer, r.a., je vidio jednu ženu kako tjera dijete da uzme koricu hljeba kako bi pojelo. Kada je vidio i primjetio da bi dijete još uvijek moglo dojiti, upitao je zašto dijete ne doji. Ona je ne vidjevši da je Omer, r.a., iza nje rekla kako Omer, r.a., daje pomoć, ono što se u današnjim državama naziva dječiji doplatak, tek kada dijete počne samo da jede, te hoću da dijete počne jesti samo. Omer, r.a., je sa suzama u očima kazao: ”Allahu moj, koliko sam muslimanske djece ubio nesvjestan šta znači kada majke odbiju od dojenja samo zato da bi dobile naknadu iz državne blagajne.” Za njega se spominje da je plakao noćima bojeći se da mu Gospodar nije odbio tevbu (pokajanje). Ubrzo nakon toga je donio odluku da svako muslimansko dijete koje živi u okrilju njegove države ima naknadu čim se rodi, bez obzira da li doji ili ne doji.

Hadis – djela se cijene prema namjerama – koji nam spominje imam Nevevi govori nam prije svega da pazimo svoje srce. Ulema to jezgrovito kaže:

قَلْبُكَ قَبْرُكَ.
”Kako ti je u srcu – tako će ti biti u kaburu (grobu).”

Kakvo je stanje kod insana u srcu, tako može očekivati kod Gospodara. Srce je glavni organ, zato je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

وَإِنَّ فِي الْجَسَدِ مُضْغَةً، إِذَا صَلُحَتْ
صَلُحَ الْجَسَدُ كُلُّهُ، وَإِذَا فَسَدَتْ فَسَدَ الْجَسَدُ كُلُّهُ، أَلَا
وَهِيَ الْقَلْبُ.
”U tijelu ima jedan organ, kada je zdrav, cijelo tijelo je zdravo.”[5]

Kada je centar ljudskog odlučivanja i volje dobar, tada je sve dobro. Resulullah, s.a.v.s., uči nas da srca znaju pocrniti i postati u potpunosti bijela. Naučio nas je da kada čovjek učini zlo, u srcu se ucrta jedna crna mrlja, ili kada učini dobro, ucrta se bijela tačka. Na kraju pobijedi crnilo ili bjelilo, kako kaže u konačnici.

Čestiti ashabi su najviše pažnje posvećivali svom srcu. Jedan od velikana je kazao: ”Najduže sam se bavio time da moje srce želi ono što je dobro, da budem iskren. Ništa mi teže nije bilo. Dvadeset godina sam radio na tome da imam svijest da me Allah, dž.š., u svakom trenutku moga života vidi. I kada radim neko djelo da to radim radi Allaha, dž.š.” Kada su ga upitali šta je nakon tog perioda radio, odgovorio m je da je pokušavao sačuvati stanje koje je za dvadeset godina izgradio. Puno je onih koji će raditi, ali je iskrenost rijetka roba. Hazreti Omer, r.a., je imao običaj učiti dovu: ”Gospodaru počasti me da budem od onih kojih je malo.” Kada su ga upitali zašto uči takvu dovu, odgovorio im je: ”Zar ne čitate Kur'an, Gospodar kaže da je malo onih koji vjeruju, koji uzimaju pouku, koji su zahvalni…” Kada je jedan od čestitih ljudi uvakufio objekat za jetime, pozvao je jednog alima da progovori koju riječ, rekao je: ”Hvalim Allaha ovome insanu, jer ga je On počastio da ima imetak koji je odvojio da se u jednoj čaršiji vodi računa o onima koji su siročad, da se oni adekvatno zbrinu.”

Ono što nam je Gospodar naredio kako se navodi u kur'anskom ajetu je:

وَمَا أُمِرُوا إِلَّا لِيَعْبُدُوا اللَّهَ
مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ.
”Ništa im drugo nije naređeno, osim da robuju Gospodaru, Njemu iskreno se okrenu.”[6]

Sav naš zadatak je sažet u ovom ajetu, a to je: robovati Gospodaru Uzvišenom kroz sve što u životu radimo, kroz nauku koju tražimo, kroz odlazak na posao koji imamo svakoga jutra, kroz druženje sa ljudima koje imamo, da robujemo Allahu, dž.š., u svemu što u životu uradimo, te da u tome budemo iskreni. Ulema kaže: ”Znaj da je iskrenost osjetljiva poput velike količine meda, ako jednu kap sirćeta staviš u stotinu kilograma meda, ta jedna kap može pokvariti sve ono što si teško sakupio.” Kur'anski ajet koji je natjerao jednog od ashaba da mu suze iz očiju poteknu je sljedeći:

مَنْ كَانَ يُرِيدُ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا وَزِينَتَهَا
نُوَفِّ إِلَيْهِمْ أَعْمَالَهُمْ فِيهَا وَهُمْ فِيهَا لا يُبْخَسُونَ.
”Onaj ko želi život na ovom svijetu i njegove ukrase, Mi ćemo im dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti.”[7]

Na Ahiretu oni neće imati ništa, jer je njihova namjera bila ograničena na ono što je prolazno. Insan koji razmišlja o onome što mu je Allah, dž.š., dao, čini to na način kako nas ulema uči:

العَاقِلُ يَضَعُ مَالَهُ أَمَامَهُ وَ لَيْسَ
خَلْفَهُ.
”Pametan stavlja svoj imetak i ono što je njegovo ispred sebe, nikako iza sebe.”

Jednog od velikana je upitala hanuma kada je bio na samrti i išao Allahu Uzvišenom, kakvi ga osjećaji obuzimaju. On joj je odgovorio da je njegova najveća nada što je u jednom ćošku svoje kuće proučio više od deset hiljada puta Kur'an. Blago li onome koji ima redovno druženje sa Kur'anom, ko redovno makar sedmično daje sadaku, ko jednom u mjesecu zijareti mezarje i zamoli Allaha, dž.š., da se smiluje onima koji leže tamo, a sutra ćemo i sami ležati na tom mjestu. Glavna poruka razumjevanja prvog hadisa u zbirci imama Nevevija treba da bude sljedeća: kada Allah, dž.š., želi robu Svome dobro, kao što stoji u hadisu – upotrijebi ga, a kako:

إِذَا أَرَادَ اللَّهُ بِعَبْدٍ خَيْرًا
اسْتَعْمَلَهُ، قَالُوا: يَا رَسُولَ اللَّهِ، وَكَيْفَ يَسْتَعْمِلُهُ؟ قَالَ:
يُوَفِّقُهُ لِعَمَلٍ صَالِحٍ قَبْلَ مَوْتِهِ.
”Otvori mu vrata dobrog djela, zatim dadne da na tome preseli.”[8]

Blago li onome ko čuva pet dnevnih namaza, onome ko stavi ruku na svoja prsa i zamoli Allaha, dž.š., da u tom mjestu ne bude zloba prema bilo kome od ljudi, onome ko redovno daje sadaku, jer on ne daje samo dok je živ, već do Sudnjega dana – jer mu nijjet nadilazi vrijeme. Da ga je Allah, dž.š., poživio do Sudnjeg dana, on bi tako činio, jer se djela cijene prema namjerama.

Iz ovog razloga bit će ljudi na Sudnjem danu koji nisu činili mnogo, ali će zateći mnogo. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: ”Allah prima vašu sadaku, pa kada dođete na Sudnji dan, vidjet ćete da će ta sadaka biti velika poput brda.”[9]

Ono što je bitno kada govorimo o prvom hadisu kod imama Nevevija je povod hadisa. Nakon što je Resulullah, s.a.v.s., citirao prvi dio hadisa, nije stao. Nastavio je dalje i spomenuo hidžru, a hidžra je zahtjevna, jer podrazumjeva ostavljanje domova i materijalnih dobara. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:

أيُّ النَّاسِ أشَدُّ بَلاءً؟ قَالَ: الأنْبِيَاءُ،
ثُمَّ الأمْثَلُ فَالأمْثَلُ، يُبْتلَى النَّاسُ عَلَى قَدْرِ دِينِهِمْ.
”Najveća iskušenja će imati poslanici, zatim oni koji liče poslanicima, a onda oni koji liče onima koji liče poslanicima.”[10]

Kada razmišljamo o historiji Bošnjaka, gotovo da nemamo generaciju u pedeset godina, a da među nama nije bio ogroman broj muhadžira, da nisu od ničega započinjali. Ognjišta su bila razorena, a Resulullah, s.a.v.s., je prilikom povrtaka u Mekku zatekao svoju kuću prodanu od strane mušrika, te je odsjeo u šatoru određeno vrijeme. Ličimo u iskušenjima na poslanike, ali je Resulullah, s.a.v.s., spomenuo da hidžra koja bude radi Allaha i Poslanika, ona je radi Allaha i Poslanika. Ko je izašao iz svoga doma da sačuva svoju vjeru, život i čast, taj insan je muhadžir.

Resulullah, s.a.v.s., je čuo da jedan od ljudi ide putem hidžre zbog vjerenice koja mu je uslovila udaju za njega ako bude išao sa njima u Medinu, pa je zatim spomenuo drugi dio hadisa u kojem naglašava da je hidžra učinjena radi dunjaluka ili žene pripada toj namjeri. Zato je bitno spomenuti pojavu, a ne prozivati.

Ulema nas uči da postoje stvari koje se podrazumjevaju kada se ne spomenu. U drugom dijelu hadisa, Resulullah, s.a.v.s., nije želio da dva puta spomene riječ dunjaluk i žena (bračni drug). Kada je rekao da čija hidžra bude radi Allah i Poslanika, u tom dijelu je opet ponovio da je ona radi Allaha i Poslanika, jer ona (hidžra) ostaje sa insanom.

Jedna od najljepših stvari koju insan treba znati je da ono što učini radi Allaha ostaje sa njim. Ako nešto učini radi Gospodara, tada insan ima slast tog djela. Jedna od stvari koju ljudi sebi uskraćuju je nijjet prilikom činjenja djela. Kada sjednemo za stol da jedemo, nije dovoljno reći samo ”Bismillah”. To je minimum onoga što radimo prilikom jela. Kažimo tom prilikom: ”Gospodaru, moja namjera je da se jačam u dobru, da jedem hranu pa da budem produktivan, da činim dobro. Ne dozvoli Gospodaru da hrana koja uđe u mene bude razlog da nekome nanesem zlo.” Prvi predsjednik nezavisne nam domovine Bosne i Hercegovine, rahmetli AlijaIzetbegović je imao običaj kazati: ”Životinja je opasna kada je gladna, a čovjek kada je sit.” Važno je da zapamtimo, šta god budemo radili od dobra, trebamo se vratiti nijjetu. Ulema to naziva اِسْتِحْضَارُ النِّيَّةِ.

Pozvali su jednu čestitu osobu na džennazu, svi su odmah krenuli, ali on ih je zamolio da ga pričekaju par sekundi. Za trenutak se zamislio, te je krenuo. Kada ga je jedan od prisutnih upitao šta je tada učinio, kazao je kako želi pročistiti nijjet, kako bi ispratio nekoga ko je od ummeta Resulullaha, s.a.v.s., na Ahiret. Kada krenemo u posjetu roditeljima, održavamo prvu vezu koja je bitna, ili u posjetu rodbini, opet održavamo vezu koja je bitna, ali isključivo sa nijjetom da održavamo rodbinske veze, da pazimo roditelje, kako bi nas Allah, dž.š., milošću Svojom na ta vrata dženneta uveo.

Svaka namjera mora prethoditi djelu. To nikada ne smijemo zaboraviti. Ulema nas uči da će djelo biti dobro pod tri uvjeta: prvi uvjet je da imamo svijest o Allahu, dž.š., drugi je uvjet da imamo iskrenu namjeru, a treći je da ono što činimo bude ispravno. Jedan od velikih problema danas je što mnogi imaju ispravan nijjet na opominjanje nekog zla, ali je podigao glas na roditelje, što je jedan od najvećih grijeha. Nijjet mu je dobar, ali to nije dovoljno, jer je potrebno da i djelo bude ispravno. Ne može se desiti da uvrijedimo nekoga i tvrdimo kako smo imali iskren nijjet. Nemamo pravo na zloupotrebu položaja, uzurpiranje imetaka, pa od toga gradnju džamije. Slično ovome je da čovjek koji se bavi kamatom sagradi džamiju od tog imetka. U njegov nijjet nećemo ulaziti, to samo Allah, dž.š., zna, ali njegovo djelo nije ispravno, jer nije koristio halal imetak.

Hadis nas također uči da ne pomutimo svoje namjere bilo čime, posebno kada obavljamo namaz, jer kada ne osjetimo skrušenost u namazu, tada preispitujemo svoj nijjet. Ko stane pred Allaha, dž.š., a nadmeno to čini, pravi opasnu grešku, jer ne znamo da li je naš namaz primljen. Hvala Allahu, dž.š., koji nas je počastio da obavljamo namaz, koji nam je dao da osjetimo slast, pa Njemu na sedždu da padamo. Zato je važno da nijjet prilikom činjenja djela bude prisutan. Kada su jednog vaiza (predavača) upitali kako je lijepo govorio, on je odgovorio da osjeti da neku među prisutnim uči dovu da ga Allah počasti da nešto lijepo kaže. Onaj ko dođe na predavanje i gleda u greške, neće pronaći bereketa (Allahovog blagoslova). Prve generacije muslimana kada su išle da uče, molili bi Allaha, dž.š., dovom:

اَللَّهُمَّ أَخْفِي عُيُوبَ مُعَلِّمِي عَنِّي.
”Gospodaru moj, pokrij nedostatke moga učitelja od mene.”

Ako se budemo fokusirali na mahane, nećemo čuti ono što govori. Nijjet je veći od naših djela, jer se u predajama kaže:

نِيَّةُ الْمُؤْمِنِ خَيْرٌ مِنْ عَمَلِهِ.
”Vjernikova namjera je bolja od njegovog djela.”

Nekada je dijete bolesno, potrebna mu je pomoć, a ne možemo mu pomoći mnogo, jer imamo manji iznos imetka koji možemo udijeliti, a da smo mogli, udijelili bi puno više. Vidimo možda brata u vjeri koji je ostao bez posla zbog korupcije, vidimo mu suzu u oku jer nema posao, namjera da mu pomognemo je bolja od djela, jer mu nekada nismo u mogućnosti pomoći. Potrebno je imati velike i iskrene nijjete – namjere. Jedan od velikana nakon što je upitan zašto je velik broj ljudi na njegovim predavanjima, odgovorio je da je to zbog nijjeta i da zajedno sa tim ljudima čisti nijjete.

Također, spomenuo je da velik broj ljudi dolazi sebebom (uzrokom) jednog hadžije, jer je jedne prilike držao predavanje, a nije bilo nikoga. Kada je želio ustati i otići iz džamije ugledao je jednog hadžiju koji mu je dao išaret da ostane i podijeli hadis sa njim. Nakon određenog vremena bila je puna džamija, predavanja na kojima su prisustvovale hiljade ljudi. Bitno je u naš identitet unijeti svijest da nije dovoljno imati iskren nijjet, već to pratiti djelom sa kojim je Gospodar zadovoljan.

Bitna stvar koju moramo istaći je da budemo uvijek u stanju opreznosti, straha i nemira kada se radi o tome da li nam je djelo primljeno. Imam Šafija je rekao: ”Da znam da mi je Allah, dž.š., primio samo dva rekata, bio bih najsretniji čovjek.” Ovaj alim je hafiz u sedmoj godini života postao, ostavio iza sebe mnogo knjiga i učenika, i kada je upitan zašto ta dva rekata, odgovara: ”Allah prima samo od vjernika, to da mi je On primio dva rekata je pokazatelj da sam preselio sa potpunom vjerom.”

Razumjevanje naše stvarnosti i liječenja bolesti kod ljudi, zbog posmatranja stvari je važan segment. Ovo je vezano za Omera, r.a. On je drugi pravedni halifa, za njega je Resulullah, s.a.v.s., kazao da je vidio njegovu kuću u džennetu i pored nje jednu djevojku. Kada je Resulullah, s.a.v.s., upitao čija je to kuća, odgovorila je da pripada Omeru. Prestao je s njom Resulullah pričati, jer se sjetio kako je Omer, r.a., izuzetno ljubomoran. Kada je Omeru to ispričao Resulullah, s.a.v.s., Omer je zaplakao i kazao da je nemoguće da bude ljubomoran na Resulullaha.

Resulullah, s.a.v.s., je kazao kada se Uhud potresao, dotakao je Uhud i rekao: ”Uhude, smiri se, na tebi je Poslanik, Siddik i dva šehida.”[11] Ovo je bila mudžiza Resulullaha, s.a.v.s, a u tom trenutku su bili sa njim Ebu Bekr, Omer i Osman, r.a. Ovo sve navodimo radi jedne misli koja liječi svaku bolest u insanu i daje osjećaj da zna ko je, šta je i koji je njegov zadatak u životu.

Misao koju navodimo je sljedeća. Omer, r.a., onaj kojem je Resulullah, s.a.v.s., posvjedočio da je mumin i šehid, dolazi do ashaba kojem je Poslanik otkrio imena licemjera, prilazi mu i moli ga da mu otkrije da li je on lično jedan od munafika. Nije ga zanimao spisak ljudi, već je strahovao da on nije među njima. Hasan El-Basri je kazao:

لَا يَأْمَنُ النِفَاقَ إِلَّا مُنَافِقٌ وَلَا
يَخَافُ النِفَاقَ إِلَّا مُؤْمِنٌ.
”Bezbijedan od licemjerstva je samo licemjer, a licemjerstva se plaši samo vjernik.”

Dva su izuzetno važna detalja u životu Omera, r.a. Kada su ga ranili, dali su mu da pije mlijeko. Kada je popio malo mlijeka, vidjeli su da ono izlazi na njegov stomak, jer je tu bio ranjen. Unutrašnji organi su mu bili oštećeni, te su znali da ne može preživjeti. Medicina tog vremena nije znala to izliječiti. U tim momentima, njegov sin Abdullah ga je uzeo u krilo, glava mu je bila na krilu njegovog sina, te mu reče: ”Odite kod Aiše, r.a., poselamite je i zamolite da mi dozvoli da me ukopaju pored Resulullaha, s.a.v.s., i Ebu Bekra, r.a. Ona je bila najpreča da se tu ukopa, jer Resulullah, s.a.v.s., joj je bio muž, a Ebu Bekr otac.” Ona je odgovorila: ”Poselamite zapovjednika vjernika, i recite da je on najpreči da se tu ukopa, mene neka ukopaju u Bekijji sa drugim hanumama Resulullaha, s.a.v.s.” Danas kada selamimo Omera na tom mjestu, to je dobro djelo Aiše, r.a.

Drugi detalj kojeg ističemo je onaj trenutak kada je njegova glava bila na krilu njegovog sina Abdullaha, a rekao mu je: ”Sine, spusti babi glavu u prašinu ne bi li se Gospodar Omerov smilovao Omeru.” Imao je strah od odgovornosti pred Gospodarem. Onako kako živimo, tako ćemo i umrijeti, a ko živi moralno, lakše će se nebesa urušiti, nego da taj insan preseli sa poniženjem. Allah, dž.š., takve insane čuva i časti. Trebamo biti ispunjeni ovim emocijama, ovim osjećajem aktivnog odnosa prema društvu, da posijemo dobro, učinimo dobro, pozovemo dobru i odvraćamo od zla. Oživljavajmo ovaj odgoj koji je Resulullah, s.a.v.s., prenio ashabima. Bili su velikani u koje su se svi mogli ugledati.

Zamolimo Allaha, dž.š., da njihov odgoj uzmemo, da čuvamo nijjete prije djela, da primi naša dobra djela i da budemo svjesni da licemjerstvo dolazi kao odsustvo iskrenosti, jer onaj ko se toga boji, on ne može optuživati i prstom pokazivati na druge ljude, Amin!

[1] En-Nazi'at, 35.

[2] Buharija, 1 i Muslim, 1907.

[3] Ahmed, Musned, 1581.

[4] Ahmed u Musnedu, 10295.

[5] Buharija, 52, Muslim, 1599.

[6] El-Bejjine, 5.

[7] Hud, 15.

[8] Ahmed, 12214.

[9] Buharija, 1410.

[10] Ahmed, 1481.

[11] Ahmed u Musnedu, 22811.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1049.html Thu, 09 Mar 2023 00:06:30 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1049.html Allahovi poslanici i vjerovjesnici

1. Četvrti rukn (temelj) vjerovanja muslimana jeste čvrsto ubjeđenje da je Allah dž.š. svakom narodu slao poslanike ili vjerovjesnike, kao što kaže Uzvišeni:

وَلِكُلِّ أُمَّةٍ رَسُولٌ

”Svaki narod je imao poslanika.” (Junus, 47)

2. Što se broja Allahovih poslanika tiče njihov broj je potvrđen hadisu koji je dobar sam po sebi, kada su ashabi r.a. upitali Poslanika s.a.w.s. o broju poslanika on s.a.w.s. im je odgovorio: ”Tri stotine i petnaest…” (Bilježi Hakim u Mustedreku)

A što se tiče broja vjerovjesnike koje je Allah dž.š. slao ljudima o tome nemamo hadis sa ispravnim lancem, osim u hadisima za koje je šejh Albani rhm. rekao da je njihov tekst potvrđen na osnovu drugih ispravnih hadisa, a u tim hadisima stoji da je broj vjerovjesnika bio 124 hiljade. (Pogledati u Silsiletu Sahiha od Albanija 6/2668)

3. U Kur’anu je spomenuto 25 poslanika i vjerovjesnika: Adem, Nuh, Idris, Salih, Ibrahim, Hud, Lut, Junus Ismail, Ishak, Ja’kub, Jusuf, Ejjub, Šu’ajb, Musa, Harun, El-Jese’, Zul Kifl, Davud, Zekerija, Sulejman, Ilijas, Jahja, Isa i Muhammed, salavatullahi ve selamuhu alejhim edžme’in.

4. U Kur’anu su spomenuta i imena za koje su učenjaci podijeljeni po pitanju njihovog vjerovjesništva:

a) Zul Karnejin a.s., koji se spominje pri kraju sure El-Kehf. Neki učenjaci ga smatraju vjerovjesnikom, a drugi dobrim čovjekom, dok ga treći smatraju pravednim vladarom.

Šejh Bin Baz smatra da je ispravnije mišljenje da je on vjerovjesnik i kaže: ”Ono na što nas Kur’an upućuje jeste da je on od vjerovjesnika.”

b) Hidr a.s., koji se spominje također u suri El-Kehf u poznatoj priči sa Musaom a.s.

Neki učenjaci ga smatraju vjerovjesnikom, a neki samo evlijom od Allahovih evlija.

Šejh Bin Baz uzima mišljenje Ibn Hadžera rhm. i ostalih učenjaka koji ga smatraju vjerovjesnikom i kaže: ”Ispravnije mišlenje jeste da je on vjerovjesnik, jer nas na to upućuje i Kur’an.”

Oni koji ga smatraju vjerovjesnikom navode kao dokaz riječi Uzvišenog:

وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًا

”…i onome što samo Mi znamo naučili.” (El-Kehf, 65.)

Također kažu da je Musa a.s. bio poslanik i a u to vrijeme je Hidr znao od Allaha dž.š. nešto što nije objavljeno Musau a.s.

Oni koji kažu da je on još uvijek živ za to nemaju validnog dokaza. A dokaz da je Hidr a.s. umro jeste hadis iz Muslimovog Sahiha:

”Vidite li ovu noć u kojoj ste sada?! Nakon stotinu godina od nje neće ostati niko ko se trenutno nalazi na zemlji.”

5. Razlika između poslanika (Er-Rusul) i vjerovjesnika (El-Enbija):

a) Vjerovjesnicima je stizala objava bez da im je naređeno da je dostave drugima, dok je poslanicima naređeno da objavu dostave ljudima. (jedno mišljenje učenjaka)

b) Vjerovjesnici nisu dolazili sa novim vjerozakonima (šerijatima), već su morali slijediti šerijat poslanika koji je prije njih poslan tom narodu. Dok su poslanici dolazili sa novim šerijatom koji bi dokinuo šerijat poslanika prije njega poslanog tome narodu. (drugo mišljenje učenjaka)

Iz ovoga vidimo da je svaki poslanik ujedno i vjerovjesnik, a da svaki vjerovjesnik nije poslanik.]]> Allahovi poslanici i vjerovjesnici

1. Četvrti rukn (temelj) vjerovanja muslimana jeste čvrsto ubjeđenje da je Allah dž.š. svakom narodu slao poslanike ili vjerovjesnike, kao što kaže Uzvišeni:

وَلِكُلِّ أُمَّةٍ رَسُولٌ

”Svaki narod je imao poslanika.” (Junus, 47)

2. Što se broja Allahovih poslanika tiče njihov broj je potvrđen hadisu koji je dobar sam po sebi, kada su ashabi r.a. upitali Poslanika s.a.w.s. o broju poslanika on s.a.w.s. im je odgovorio: ”Tri stotine i petnaest…” (Bilježi Hakim u Mustedreku)

A što se tiče broja vjerovjesnike koje je Allah dž.š. slao ljudima o tome nemamo hadis sa ispravnim lancem, osim u hadisima za koje je šejh Albani rhm. rekao da je njihov tekst potvrđen na osnovu drugih ispravnih hadisa, a u tim hadisima stoji da je broj vjerovjesnika bio 124 hiljade. (Pogledati u Silsiletu Sahiha od Albanija 6/2668)

3. U Kur’anu je spomenuto 25 poslanika i vjerovjesnika: Adem, Nuh, Idris, Salih, Ibrahim, Hud, Lut, Junus Ismail, Ishak, Ja’kub, Jusuf, Ejjub, Šu’ajb, Musa, Harun, El-Jese’, Zul Kifl, Davud, Zekerija, Sulejman, Ilijas, Jahja, Isa i Muhammed, salavatullahi ve selamuhu alejhim edžme’in.

4. U Kur’anu su spomenuta i imena za koje su učenjaci podijeljeni po pitanju njihovog vjerovjesništva:

a) Zul Karnejin a.s., koji se spominje pri kraju sure El-Kehf. Neki učenjaci ga smatraju vjerovjesnikom, a drugi dobrim čovjekom, dok ga treći smatraju pravednim vladarom.

Šejh Bin Baz smatra da je ispravnije mišljenje da je on vjerovjesnik i kaže: ”Ono na što nas Kur’an upućuje jeste da je on od vjerovjesnika.”

b) Hidr a.s., koji se spominje također u suri El-Kehf u poznatoj priči sa Musaom a.s.

Neki učenjaci ga smatraju vjerovjesnikom, a neki samo evlijom od Allahovih evlija.

Šejh Bin Baz uzima mišljenje Ibn Hadžera rhm. i ostalih učenjaka koji ga smatraju vjerovjesnikom i kaže: ”Ispravnije mišlenje jeste da je on vjerovjesnik, jer nas na to upućuje i Kur’an.”

Oni koji ga smatraju vjerovjesnikom navode kao dokaz riječi Uzvišenog:

وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًا

”…i onome što samo Mi znamo naučili.” (El-Kehf, 65.)

Također kažu da je Musa a.s. bio poslanik i a u to vrijeme je Hidr znao od Allaha dž.š. nešto što nije objavljeno Musau a.s.

Oni koji kažu da je on još uvijek živ za to nemaju validnog dokaza. A dokaz da je Hidr a.s. umro jeste hadis iz Muslimovog Sahiha:

”Vidite li ovu noć u kojoj ste sada?! Nakon stotinu godina od nje neće ostati niko ko se trenutno nalazi na zemlji.”

5. Razlika između poslanika (Er-Rusul) i vjerovjesnika (El-Enbija):

a) Vjerovjesnicima je stizala objava bez da im je naređeno da je dostave drugima, dok je poslanicima naređeno da objavu dostave ljudima. (jedno mišljenje učenjaka)

b) Vjerovjesnici nisu dolazili sa novim vjerozakonima (šerijatima), već su morali slijediti šerijat poslanika koji je prije njih poslan tom narodu. Dok su poslanici dolazili sa novim šerijatom koji bi dokinuo šerijat poslanika prije njega poslanog tome narodu. (drugo mišljenje učenjaka)

Iz ovoga vidimo da je svaki poslanik ujedno i vjerovjesnik, a da svaki vjerovjesnik nije poslanik.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1047.html Wed, 08 Mar 2023 18:27:55 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1047.html Nifak (licemjerstvo, pretvaranje), je opasna bolest, vrlo štetnih posljedica, i ona je drugo lice iste kovanice – kufra/nevjerstva, u ovom slučaju skrivenog, prikrivenog, potajnog – i jedno je od glavnih faktora borbe i odvraćanje ljudi od Allahovog dž.š., puta, čak mnogo opasnije i gore od jasnog i otvorenog nevjerstva.

Allah dž.š., kaže: „Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!” – I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci. & Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju! & To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zapečaćena, pa ne shvaćaju. & Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove, međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?!“ (el-Munafikun, 1-4.)

Obično se služe zakletvama iza kojih skrivaju sve svoje aktivnosti koje poduzimaju na putu odbijanja ljudi od Allahove dž.š., vjere: „Zar ne vidiš one koji prijateljuju s ljudima na koje se Allah rasrdio? Oni nisu ni vaši ni njihovi, a još se svjesno krivo zaklinju. & Allah je njima pripremio tešku patnju, jer je, zaista, ružno ono što rade: & zaklanjaju se iza zakletvi svojih, pa odvraćaju od Allahova puta; njih čeka sramna kazna. & Ni bogatstva njihova ni djeca njihova im nimalo neće pomoći kod Allaha, oni će biti stanovnici u vatri, u njoj će vječno boraviti.“ (el-Mudžadela, 14-17.)

Kada se licemjeri pozovu sudu i odredbi Allaha i Njegovog Poslanika – odbijaju se pokoriti i odvraćaju druge od Allaha i Poslanika s.a.w.s. – jer znaju da je njihov sud i odredba Istina i Pravda koja nije podložna mitu i korupciji – a licemjeri ne vole Istinu i Pravdu. Allah dž.š., kaže: „Kad im se kaže: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.“ (el-Nisa’, 61.)

Šejtansko uljepšavanje

Šejtan je prvi i glavni neprijatelj cijelog čovječanstva, od vremena Adema a.s., pa sve do Sudnjega Dana, koji se zavjetovao na to da uništi i sa pravoga puta skrene potomstvo Ademovo, i da ih od Allahovog puta odbije. Allah dž.š., kaže: „Ne dozvolite da vas šejtan od pravoga puta odbije – on vam je otvoreni neprijatelj!“ (el-Zuhruf, 62.)

Poznati alim Vehbi al-Zuhajli u svome tefsiru kaže: „Ne dozvolite da vas šejtan, pomoću njegovih vesvesa koje ubacuje u prsa i duše ljudi, odbije od toga da se prihvatite Istine i da je slijedite! Šejtan vam je otvoreni i javni neprijatelj još od vremena vašeg praoca Adema a.s.!“ (el-Tefsir el-Munir, 25/176.)

Šejtan je imao glavnu ulogu u zavođenju carice od Sabe – Belkise i njenoga naroda, navodeći ih na to da za boga mimo Allaha dž.š., uzmu Sunce, s čime ih je odvraćao i odbijao od Allahovog puta: „I on izvrši smotru ptica, pa reče: “Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan? & Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!” & I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: “Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe* ti donosim pouzdanu vijest.

Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni; & vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put & pa da se klanjaju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite. & Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!” (el-Neml, 20-26.)]]> Nifak (licemjerstvo, pretvaranje), je opasna bolest, vrlo štetnih posljedica, i ona je drugo lice iste kovanice – kufra/nevjerstva, u ovom slučaju skrivenog, prikrivenog, potajnog – i jedno je od glavnih faktora borbe i odvraćanje ljudi od Allahovog dž.š., puta, čak mnogo opasnije i gore od jasnog i otvorenog nevjerstva.

Allah dž.š., kaže: „Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!” – I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci. & Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju! & To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zapečaćena, pa ne shvaćaju. & Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove, međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?!“ (el-Munafikun, 1-4.)

Obično se služe zakletvama iza kojih skrivaju sve svoje aktivnosti koje poduzimaju na putu odbijanja ljudi od Allahove dž.š., vjere: „Zar ne vidiš one koji prijateljuju s ljudima na koje se Allah rasrdio? Oni nisu ni vaši ni njihovi, a još se svjesno krivo zaklinju. & Allah je njima pripremio tešku patnju, jer je, zaista, ružno ono što rade: & zaklanjaju se iza zakletvi svojih, pa odvraćaju od Allahova puta; njih čeka sramna kazna. & Ni bogatstva njihova ni djeca njihova im nimalo neće pomoći kod Allaha, oni će biti stanovnici u vatri, u njoj će vječno boraviti.“ (el-Mudžadela, 14-17.)

Kada se licemjeri pozovu sudu i odredbi Allaha i Njegovog Poslanika – odbijaju se pokoriti i odvraćaju druge od Allaha i Poslanika s.a.w.s. – jer znaju da je njihov sud i odredba Istina i Pravda koja nije podložna mitu i korupciji – a licemjeri ne vole Istinu i Pravdu. Allah dž.š., kaže: „Kad im se kaže: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.“ (el-Nisa’, 61.)

Šejtansko uljepšavanje

Šejtan je prvi i glavni neprijatelj cijelog čovječanstva, od vremena Adema a.s., pa sve do Sudnjega Dana, koji se zavjetovao na to da uništi i sa pravoga puta skrene potomstvo Ademovo, i da ih od Allahovog puta odbije. Allah dž.š., kaže: „Ne dozvolite da vas šejtan od pravoga puta odbije – on vam je otvoreni neprijatelj!“ (el-Zuhruf, 62.)

Poznati alim Vehbi al-Zuhajli u svome tefsiru kaže: „Ne dozvolite da vas šejtan, pomoću njegovih vesvesa koje ubacuje u prsa i duše ljudi, odbije od toga da se prihvatite Istine i da je slijedite! Šejtan vam je otvoreni i javni neprijatelj još od vremena vašeg praoca Adema a.s.!“ (el-Tefsir el-Munir, 25/176.)

Šejtan je imao glavnu ulogu u zavođenju carice od Sabe – Belkise i njenoga naroda, navodeći ih na to da za boga mimo Allaha dž.š., uzmu Sunce, s čime ih je odvraćao i odbijao od Allahovog puta: „I on izvrši smotru ptica, pa reče: “Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan? & Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!” & I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: “Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe* ti donosim pouzdanu vijest.

Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni; & vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put & pa da se klanjaju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite. & Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!” (el-Neml, 20-26.)]]> https://forum.vakat.eu/thread-852.html Tue, 07 Mar 2023 16:42:45 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-852.html Vrlo malom broju muslimana koji žive na našim prostorima poznata je prava važnost i vrijednost Kudsa, odnosno Jerusalema, i džamije El-Aksa, odnosno Mesdžidul-aksaa koji se nalazi u Kudsu, a još manjem broju poznata je vrijednost njegove blagoslovljene okoline, koja se od davnina zove Šam. Nemoguće je pobrojati sve odlike Šama u jednom tekstu, pa ćemo se zadržati samo na vrijednostima i odlikama Kudsa.

Ovo mubarek mjesto ima više naziva, a najpoznatiji su: Kuds, Bejtul-makdis, Jerusalem i Ilija. Uzvišeni Allah u nizu kur’anskih ajeta opisao je Bejtul-makdis i Mesdžidul-aksa kao mubarek mjesto, koje se odlikuje mnoštvom dobra i velikim blagodatima. Slavljeni Allah kaže: “Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili.” (El-Isra, 1)

Opisujući Bejtul-makdis, mjesto u koje se iselio Ibrahim, rekao je: “...i spasili smo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili.” (El-Enbija, 71)

Opisujući blagodat koju je darovao Sulejmanu, alejhis-selam, Uzvišeni Allah kaže: “A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo – po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili, a Mi sve dobro znamo.” (El-Enbija, 81)

Plodna visoravan

Bejtul-makdis opisan je u Kur’anu kao plodna visoravan na kojoj najbolje uspijevaju plodovi i na kojoj se nalaze tekuće vode: “I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo njih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili.” (El-Mu’minun, 50) U komentaru riječi: “na jednoj visoravni”, Dahhak i Katada rekli su da je to Bejtul-makdis, a Ibn Kesir je istakao da je to najodabranije mišljenje.” (Ibn Kesir, Tefsir)

Prva muslimanska kibla

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okretao se zajedno sa svojim ashabima u namazu prema Mesdžidul-aksau šesnaest ili sedamnaest mjeseci poslije Hidžre, kako to bilježe Buhari i Muslim, sve dok nije došla naredba da se okrenu prema Kabi. Uzvišeni Allah kaže: “I Mi smo promijenili kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti...” (El-Bekara, 143–144)

Mjesto iskupljanja

Bejtul-makdis je mjesto sa kojeg će povikati melek da se na njemu iskupe stvorenja na Sudnjem danu. Uzvišeni Allah kaže: “I osluškuj! Dan kada će glasnik pozvati iz mjesta koje je blizu.” (Kaf, 41) U tumačenju ovog ajeta, Katada je rekao: “Govorili smo da će povikati iz Bejtul-makdisa sa Stijene koja se nalazi u središtu mjesta.” (Kurtubi, Tefsir)

Najnepravednija stvorenja

One koji onemogućuju ljudima da izvršavaju vjerske obrede u Bejtul-makdisu, Uzvišeni Allah opisao je kao najnepravednija stvorenja i zaprijetio im je žestokom kaznom na dunjaluku i ahiretu: “Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (El-Bekara, 114)

Ibnu Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Kršćane, Allahove neprijatelje, ponijela je mržnja prema židovima, tako da su pomogli Buhtenasiru (perzijskom kralju iz Babila), pa on poruši Bejtul-makdis” (Taberi, Kurtubi i Ibn Kesir), s tim da je poznato da se ajet odnosi na sve one koji zabranjuju ljudima da obavljaju ibadete u bilo kojem mesdžidu.]]> Vrlo malom broju muslimana koji žive na našim prostorima poznata je prava važnost i vrijednost Kudsa, odnosno Jerusalema, i džamije El-Aksa, odnosno Mesdžidul-aksaa koji se nalazi u Kudsu, a još manjem broju poznata je vrijednost njegove blagoslovljene okoline, koja se od davnina zove Šam. Nemoguće je pobrojati sve odlike Šama u jednom tekstu, pa ćemo se zadržati samo na vrijednostima i odlikama Kudsa.

Ovo mubarek mjesto ima više naziva, a najpoznatiji su: Kuds, Bejtul-makdis, Jerusalem i Ilija. Uzvišeni Allah u nizu kur’anskih ajeta opisao je Bejtul-makdis i Mesdžidul-aksa kao mubarek mjesto, koje se odlikuje mnoštvom dobra i velikim blagodatima. Slavljeni Allah kaže: “Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili.” (El-Isra, 1)

Opisujući Bejtul-makdis, mjesto u koje se iselio Ibrahim, rekao je: “...i spasili smo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili.” (El-Enbija, 71)

Opisujući blagodat koju je darovao Sulejmanu, alejhis-selam, Uzvišeni Allah kaže: “A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo – po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili, a Mi sve dobro znamo.” (El-Enbija, 81)

Plodna visoravan

Bejtul-makdis opisan je u Kur’anu kao plodna visoravan na kojoj najbolje uspijevaju plodovi i na kojoj se nalaze tekuće vode: “I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo njih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili.” (El-Mu’minun, 50) U komentaru riječi: “na jednoj visoravni”, Dahhak i Katada rekli su da je to Bejtul-makdis, a Ibn Kesir je istakao da je to najodabranije mišljenje.” (Ibn Kesir, Tefsir)

Prva muslimanska kibla

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okretao se zajedno sa svojim ashabima u namazu prema Mesdžidul-aksau šesnaest ili sedamnaest mjeseci poslije Hidžre, kako to bilježe Buhari i Muslim, sve dok nije došla naredba da se okrenu prema Kabi. Uzvišeni Allah kaže: “I Mi smo promijenili kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti...” (El-Bekara, 143–144)

Mjesto iskupljanja

Bejtul-makdis je mjesto sa kojeg će povikati melek da se na njemu iskupe stvorenja na Sudnjem danu. Uzvišeni Allah kaže: “I osluškuj! Dan kada će glasnik pozvati iz mjesta koje je blizu.” (Kaf, 41) U tumačenju ovog ajeta, Katada je rekao: “Govorili smo da će povikati iz Bejtul-makdisa sa Stijene koja se nalazi u središtu mjesta.” (Kurtubi, Tefsir)

Najnepravednija stvorenja

One koji onemogućuju ljudima da izvršavaju vjerske obrede u Bejtul-makdisu, Uzvišeni Allah opisao je kao najnepravednija stvorenja i zaprijetio im je žestokom kaznom na dunjaluku i ahiretu: “Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (El-Bekara, 114)

Ibnu Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Kršćane, Allahove neprijatelje, ponijela je mržnja prema židovima, tako da su pomogli Buhtenasiru (perzijskom kralju iz Babila), pa on poruši Bejtul-makdis” (Taberi, Kurtubi i Ibn Kesir), s tim da je poznato da se ajet odnosi na sve one koji zabranjuju ljudima da obavljaju ibadete u bilo kojem mesdžidu.]]> https://forum.vakat.eu/thread-851.html Tue, 07 Mar 2023 16:35:21 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-851.html Uzvišeni Allah dao je iz Svoje mudrosti da ashabi, najbolja generacija, budu izloženi svim vidovima kušnji i nedaća, da bi oni koji dolaze poslije njih uzeli iz toga pouku i nauk za sebe. Kur’ansko-hadiski tekstovi, koje smo spomenuli u prošlom broju, ukazuju na to da su se određene fitne – smutnje neminovno morale se desiti, čak i u vrijeme najboljih ljudi, da se vidi do čega mogu dovesti male grupe maloumnika i neznalica.

U prošlom broju napravili smo uvod kako je došlo do prve fitne u ummetu, tj. šta je sve prethodilo ubistvu trećeg pravednog halife Osmana b. Affana. Rekli smo da su se 34. godine po Hidžri počele širiti glasine čiji je pokretač bio čovjek po imenu Abdullah b. Sebe, koji je formalno primio islam i to na početku hilafeta Osmana, radijallahu anhu. Putovao je od mjesta do mjesta, od pokrajine do pokrajine, kako bi širio otrovne ideje i laži o islamu.

Otišao je u Egipat i tražio ljude koji će slušati njegove zablude, a ako bi se na njegovo sjeme zablude neko odazvao, onda bi mu tu zabludu hranio i jačao. Također, u Basri i Kufi našao je pristalice, u Šamu nije našao pristalice. Govorio bi: “Kako je moguće da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bez obzira na to što je posljednji poslanik, ne ostavi oporuku o nasljedniku? On je pečat vjerovjesnika, a Alija, radijallahu anhu, pečat je oporučenika.”

Postepeno je počeo uvoditi novu akidu u ovom časnom društvu, ali šireći je po udaljenim oblastima, među maloumnicima. Nije mogao doći u Medinu, u kojoj su ashabi, u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu, podučavali i objašnjavali vjeru. Dakle, utemeljio je vjerovanje da je Alija, radijallahu anhu, najpreči za vođstvo, imamet i vlast, iz čega proizlazi da je Osman, radijallahu anhu, oteo i uzurpirao Alijino pravo na hilafet. Poslije toga iskrivio je propis o naređivanju na dobro i odvraćanju od zla da bi mogao širiti propagandu protiv Osmana, radijallahu anhu, i prikazivati da je, u skladu sa njegovim iskrivljenim shvatanjem, obaveza govoriti i upozoravati na, navodne, Osmanove, radijallahu anhu, propuste, navodeći kako je Osman za namjesnike imenovao svoje rođake, kako je rasipao imetak iz bejtul-mala, blagajne svih muslimana, dijeleći ga svojoj rodbini, iako je Osman, radijallahu anhu, spadao u bogate ashabe, i koji je i po vlastitom priznanju pomagao svoju rodbinu, iz ličnog imetka, nikako iz bejtul-mala. No, glasine su počele da nalaze plodno tlo, među onima koji su bili zavedeni zabludama Ibn Sebea i onima koji su bili slabog imana.

U mjesecu ševvalu 35. godine po Hidžri skupina smutljivaca izašla je iz Egipta i zaputila se prema Medini. Neki navode da ih je bilo najviše hiljadu, dok drugi smatraju da ih je bilo najmanje šest stotina. Stanovnici Kufe također su izašli u četiri grupe, kao i stanovnici Basre. Ovoga puta s njima je bio Abdullah b. Sebe, začetnik fitne. Bile su to nepoznate ličnosti, odnosno nijedan od njih nije bio ni ashab ni alim: “Zar da ono što je bolje zamijenite onim što je lošije?!” (El-Bekara, 61). Ko ostavi ono što mu koristi, Allah ga iskuša da se povede za onim što mu šteti. Ko ostavi slijeđenje uleme, Allah ga iskuša nepoznatim ličnostima, za koje se ne zna ko su i kod koga su učili. Priliku dobije svaki neznalica, pokvarenjak ili maloumnik.

Kad su se smutljivci okupili blizu Medine, poslali su svoje špijune u Medinu da vide reakciju Medinelija i da prošire vijest da su došli samo na hadž. Stanovnici Medine nisu im dopustili da uđu u Medinu, pa je svaka grupa otišla onome koga su vidjeli kao nasljednika, jer smutljivci obično nisu jedinstveni. U tom trenutku zauzeli su jedinstven stav u pogledu toga da su svi za smjenu halife Osmana, radijallahu anhu, što sasvim jasno ukazuje na to da se zabluda razvila i uznapredovala: više nisu željeli smjenu namjesnika, nego smjenu halife. Egipćani su htjeli Aliju za halifu, Kufljani Zubejra, a skupina iz Basre htjela je Talhu, radijallahu anhum, za halifu, a svi su bili ubijeđeni da će halifa biti onaj koga oni preferiraju.

I Alija i Talha i Zubejr, radijallahu anhum, od sebe su otjerali ove smutljivce. Nakon toga smutljivci su rekli da se vraćaju kući, a u svemu tome kao da su zaboravili da su krenuli da obave hadž. Ali, to je bila laž i obmana, jer su se vratili nakon nekoliko dana, bez dozvole, i učeći tekbire ušli su u Medinu. Na kraju svega, požar je morao da bukne i sve spali, fitna koja je tinjala morala je da ima završetak, moralo je zlo da se iskaže i pokaže svoje pravo lice.]]> Uzvišeni Allah dao je iz Svoje mudrosti da ashabi, najbolja generacija, budu izloženi svim vidovima kušnji i nedaća, da bi oni koji dolaze poslije njih uzeli iz toga pouku i nauk za sebe. Kur’ansko-hadiski tekstovi, koje smo spomenuli u prošlom broju, ukazuju na to da su se određene fitne – smutnje neminovno morale se desiti, čak i u vrijeme najboljih ljudi, da se vidi do čega mogu dovesti male grupe maloumnika i neznalica.

U prošlom broju napravili smo uvod kako je došlo do prve fitne u ummetu, tj. šta je sve prethodilo ubistvu trećeg pravednog halife Osmana b. Affana. Rekli smo da su se 34. godine po Hidžri počele širiti glasine čiji je pokretač bio čovjek po imenu Abdullah b. Sebe, koji je formalno primio islam i to na početku hilafeta Osmana, radijallahu anhu. Putovao je od mjesta do mjesta, od pokrajine do pokrajine, kako bi širio otrovne ideje i laži o islamu.

Otišao je u Egipat i tražio ljude koji će slušati njegove zablude, a ako bi se na njegovo sjeme zablude neko odazvao, onda bi mu tu zabludu hranio i jačao. Također, u Basri i Kufi našao je pristalice, u Šamu nije našao pristalice. Govorio bi: “Kako je moguće da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bez obzira na to što je posljednji poslanik, ne ostavi oporuku o nasljedniku? On je pečat vjerovjesnika, a Alija, radijallahu anhu, pečat je oporučenika.”

Postepeno je počeo uvoditi novu akidu u ovom časnom društvu, ali šireći je po udaljenim oblastima, među maloumnicima. Nije mogao doći u Medinu, u kojoj su ashabi, u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu, podučavali i objašnjavali vjeru. Dakle, utemeljio je vjerovanje da je Alija, radijallahu anhu, najpreči za vođstvo, imamet i vlast, iz čega proizlazi da je Osman, radijallahu anhu, oteo i uzurpirao Alijino pravo na hilafet. Poslije toga iskrivio je propis o naređivanju na dobro i odvraćanju od zla da bi mogao širiti propagandu protiv Osmana, radijallahu anhu, i prikazivati da je, u skladu sa njegovim iskrivljenim shvatanjem, obaveza govoriti i upozoravati na, navodne, Osmanove, radijallahu anhu, propuste, navodeći kako je Osman za namjesnike imenovao svoje rođake, kako je rasipao imetak iz bejtul-mala, blagajne svih muslimana, dijeleći ga svojoj rodbini, iako je Osman, radijallahu anhu, spadao u bogate ashabe, i koji je i po vlastitom priznanju pomagao svoju rodbinu, iz ličnog imetka, nikako iz bejtul-mala. No, glasine su počele da nalaze plodno tlo, među onima koji su bili zavedeni zabludama Ibn Sebea i onima koji su bili slabog imana.

U mjesecu ševvalu 35. godine po Hidžri skupina smutljivaca izašla je iz Egipta i zaputila se prema Medini. Neki navode da ih je bilo najviše hiljadu, dok drugi smatraju da ih je bilo najmanje šest stotina. Stanovnici Kufe također su izašli u četiri grupe, kao i stanovnici Basre. Ovoga puta s njima je bio Abdullah b. Sebe, začetnik fitne. Bile su to nepoznate ličnosti, odnosno nijedan od njih nije bio ni ashab ni alim: “Zar da ono što je bolje zamijenite onim što je lošije?!” (El-Bekara, 61). Ko ostavi ono što mu koristi, Allah ga iskuša da se povede za onim što mu šteti. Ko ostavi slijeđenje uleme, Allah ga iskuša nepoznatim ličnostima, za koje se ne zna ko su i kod koga su učili. Priliku dobije svaki neznalica, pokvarenjak ili maloumnik.

Kad su se smutljivci okupili blizu Medine, poslali su svoje špijune u Medinu da vide reakciju Medinelija i da prošire vijest da su došli samo na hadž. Stanovnici Medine nisu im dopustili da uđu u Medinu, pa je svaka grupa otišla onome koga su vidjeli kao nasljednika, jer smutljivci obično nisu jedinstveni. U tom trenutku zauzeli su jedinstven stav u pogledu toga da su svi za smjenu halife Osmana, radijallahu anhu, što sasvim jasno ukazuje na to da se zabluda razvila i uznapredovala: više nisu željeli smjenu namjesnika, nego smjenu halife. Egipćani su htjeli Aliju za halifu, Kufljani Zubejra, a skupina iz Basre htjela je Talhu, radijallahu anhum, za halifu, a svi su bili ubijeđeni da će halifa biti onaj koga oni preferiraju.

I Alija i Talha i Zubejr, radijallahu anhum, od sebe su otjerali ove smutljivce. Nakon toga smutljivci su rekli da se vraćaju kući, a u svemu tome kao da su zaboravili da su krenuli da obave hadž. Ali, to je bila laž i obmana, jer su se vratili nakon nekoliko dana, bez dozvole, i učeći tekbire ušli su u Medinu. Na kraju svega, požar je morao da bukne i sve spali, fitna koja je tinjala morala je da ima završetak, moralo je zlo da se iskaže i pokaže svoje pravo lice.]]>