https://forum.vakat.eu/ Fri, 01 May 2026 22:05:42 +0000 MyBB https://forum.vakat.eu/thread-1387.html Fri, 29 Dec 2023 19:27:49 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1387.html Kur’an kao lijek- izliječenje

Hvala Allahu džellešanuhu na svim blagodatima kojima nas je obdario i neka je selam i mir na Muhammeda alejhiselama koji nam je dostavio Allahovu knjigu Kur‘ani kerim, po kojem živimo i uređujemo svoje življenje. U ovome vremenu izolacije trebamo se podsjetiti na važnost Kur’ana u našem svakodnevnom životu i ovosvjetskim poteškoćama. U suri El Isra:82, Allah džellešanuhu nam kazuje:

“Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima….” (El Isra’, 82) وَنُنَزِّلُ مِنَ الْقُرْآنِ مَا هُوَ شِفَاءٌ وَرَحْمَةٌ لِلْمُؤْمِنِينَ وَلَا يَزِيدُ الظَّالِمِينَ إِلَّا خَسَارًا

Kur’an je prema tome, lijek za srca od bolest, neznanja i sumnje. Uzvišeni nije spustio ništa što djelotvornije liječi i uspješnije uklanja bolesti od Kur’ana.

U dva Sahiha se navodi hadis Ebu Se’ida:

“Jedna grupa ashaba Muhammeda a.s, je bila na putu. Naišli su na jedno arapsko pleme i tražili da ih ugoste, ali ovi odbiše da im pruže gostoprimstvo.
Ubrzo zatim poglavara tog plemena ujede zmija. Na svaki način su mu pokušavali pomoći, ali im ništa nije uspjelo. Neki od njih rekoše: ‘Upitajmo one ljude što su tražili da ih ugostimo, možda nam oni mogu pomoći.’

Dođoše do njih i upitaše ih: ‘O narode, našeg poglavara je ujela zmija! Pokušavali smo mu na svaki način pomoći, ali nam nije ništa pomoglo. Zna li neko od vas kako da mu pomognemo?’
Jedan reče: ‘Da, tako mi Allaha ja znam učiti rukju. Ali tako mi Allaha, mi smo tražili da nas ugostite, ali ste vi to odbili. Neću mu učiti rukju sve dok nam nešto ne date.’
Dogovoriše se da to bude stado ovaca. Potom on stade pljuckati i učiti: “Elhamdulillahi Rabbil alemiin…“(Hvala Allahu, Gospodaru svjetova). Ovaj kao da se odriješio od užeta. Poče hodati bez ikakvih smetnji.

Tada im dadoše platu oko koje su se dogovorili. Neko od njih reče: ‘Podijelimo ovo stado! Nemojte, rekoše ostali, dok ne dođemo Poslaniku sallAllahu alejhi we sellem i spomenemo mu šta se desilo. On će nam kazati šta da radimo.’ Otiđoše Božijem Poslaniku sallAllahu alejhi we sellem i sve mu ispričaše. On reče:
‘Otkud znate da je to rukja?’ Pa nastavi: ‘Podijelite to što ste dobili i dajte i meni jedan dio’, nakon čega se nasmija.”
(Hadis prenosi Buharija: Knjiga o iznajmljivanju, br. 2276, a drugim riječima u Knjizi o medicini, br. 5736, 5737; Muslim: Knjiga o miru, br. 2201)

Kur’an je doista svijetu cijelome opomena! – i vi ćete uskoro saznati njegovu poruku!(Sad:87-88)

Kur’an lijeci sve –lijek je za svaku bolest!

Kur'an je lijek bolesnim srcima, kao i vitalnost ljudskim tijelima. Rekao je Uzvišeni Allah: “Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je izlječenje i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.” (El-Isra, 82)

Pogledajmo u riječ šifaun (izlječenje), koja je ovdje upotrijebljena zbog svoga vidljivog rezultata. Riječ devaun (lijek), nije korištena, jer za svaki lijek postoji mogućnost da nekada koristi i pribavi ozdravljenje, a nekada opet ne.

Postoji veliki broj raznih oboljenja (psihičkih i fizičkih) u kojima šejtan ima veliki udio zbog svog samovoljnog i diktatorskog ponašanja u našem krvotoku. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Doista šejtan kola čovječijim venama.” (Muttefekun alejhi)

Iz ovoga zaključujemo da je srdžba razlog mnogim bolestima. Zbog toga je Poslanik alejhis-selam kada mu je došao čovjek tražeći od njega da ga posavjetuje sa nečim korisnim, rekao: “Ne srdi se!” Ovu rečenicu je ponovio nekoliko puta, a hadis je zabilježio Buhari.

Trag koji ljutnja ostavlja na tijelima je jasno uočljiv. Primjetit ćemo da su posljedice srdžbe čir na želucu i želudačna kiselina i oni je uvijek vijerno prate. Velika ljutnja rezultira i jednom vrstom nervoze debelog crijeva, dok je dijabetes, kod nekih ljudi, nastao čestim prekomjernim uzrujavanjem. Mnoge bolesti glave poput glavobolje, moždanog udara, kapi i iznenadne paralizovanosti su bolesti prouzrokovane srdžbom.]]> Kur’an kao lijek- izliječenje

Hvala Allahu džellešanuhu na svim blagodatima kojima nas je obdario i neka je selam i mir na Muhammeda alejhiselama koji nam je dostavio Allahovu knjigu Kur‘ani kerim, po kojem živimo i uređujemo svoje življenje. U ovome vremenu izolacije trebamo se podsjetiti na važnost Kur’ana u našem svakodnevnom životu i ovosvjetskim poteškoćama. U suri El Isra:82, Allah džellešanuhu nam kazuje:

“Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima….” (El Isra’, 82) وَنُنَزِّلُ مِنَ الْقُرْآنِ مَا هُوَ شِفَاءٌ وَرَحْمَةٌ لِلْمُؤْمِنِينَ وَلَا يَزِيدُ الظَّالِمِينَ إِلَّا خَسَارًا

Kur’an je prema tome, lijek za srca od bolest, neznanja i sumnje. Uzvišeni nije spustio ništa što djelotvornije liječi i uspješnije uklanja bolesti od Kur’ana.

U dva Sahiha se navodi hadis Ebu Se’ida:

“Jedna grupa ashaba Muhammeda a.s, je bila na putu. Naišli su na jedno arapsko pleme i tražili da ih ugoste, ali ovi odbiše da im pruže gostoprimstvo.
Ubrzo zatim poglavara tog plemena ujede zmija. Na svaki način su mu pokušavali pomoći, ali im ništa nije uspjelo. Neki od njih rekoše: ‘Upitajmo one ljude što su tražili da ih ugostimo, možda nam oni mogu pomoći.’

Dođoše do njih i upitaše ih: ‘O narode, našeg poglavara je ujela zmija! Pokušavali smo mu na svaki način pomoći, ali nam nije ništa pomoglo. Zna li neko od vas kako da mu pomognemo?’
Jedan reče: ‘Da, tako mi Allaha ja znam učiti rukju. Ali tako mi Allaha, mi smo tražili da nas ugostite, ali ste vi to odbili. Neću mu učiti rukju sve dok nam nešto ne date.’
Dogovoriše se da to bude stado ovaca. Potom on stade pljuckati i učiti: “Elhamdulillahi Rabbil alemiin…“(Hvala Allahu, Gospodaru svjetova). Ovaj kao da se odriješio od užeta. Poče hodati bez ikakvih smetnji.

Tada im dadoše platu oko koje su se dogovorili. Neko od njih reče: ‘Podijelimo ovo stado! Nemojte, rekoše ostali, dok ne dođemo Poslaniku sallAllahu alejhi we sellem i spomenemo mu šta se desilo. On će nam kazati šta da radimo.’ Otiđoše Božijem Poslaniku sallAllahu alejhi we sellem i sve mu ispričaše. On reče:
‘Otkud znate da je to rukja?’ Pa nastavi: ‘Podijelite to što ste dobili i dajte i meni jedan dio’, nakon čega se nasmija.”
(Hadis prenosi Buharija: Knjiga o iznajmljivanju, br. 2276, a drugim riječima u Knjizi o medicini, br. 5736, 5737; Muslim: Knjiga o miru, br. 2201)

Kur’an je doista svijetu cijelome opomena! – i vi ćete uskoro saznati njegovu poruku!(Sad:87-88)

Kur’an lijeci sve –lijek je za svaku bolest!

Kur'an je lijek bolesnim srcima, kao i vitalnost ljudskim tijelima. Rekao je Uzvišeni Allah: “Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je izlječenje i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.” (El-Isra, 82)

Pogledajmo u riječ šifaun (izlječenje), koja je ovdje upotrijebljena zbog svoga vidljivog rezultata. Riječ devaun (lijek), nije korištena, jer za svaki lijek postoji mogućnost da nekada koristi i pribavi ozdravljenje, a nekada opet ne.

Postoji veliki broj raznih oboljenja (psihičkih i fizičkih) u kojima šejtan ima veliki udio zbog svog samovoljnog i diktatorskog ponašanja u našem krvotoku. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Doista šejtan kola čovječijim venama.” (Muttefekun alejhi)

Iz ovoga zaključujemo da je srdžba razlog mnogim bolestima. Zbog toga je Poslanik alejhis-selam kada mu je došao čovjek tražeći od njega da ga posavjetuje sa nečim korisnim, rekao: “Ne srdi se!” Ovu rečenicu je ponovio nekoliko puta, a hadis je zabilježio Buhari.

Trag koji ljutnja ostavlja na tijelima je jasno uočljiv. Primjetit ćemo da su posljedice srdžbe čir na želucu i želudačna kiselina i oni je uvijek vijerno prate. Velika ljutnja rezultira i jednom vrstom nervoze debelog crijeva, dok je dijabetes, kod nekih ljudi, nastao čestim prekomjernim uzrujavanjem. Mnoge bolesti glave poput glavobolje, moždanog udara, kapi i iznenadne paralizovanosti su bolesti prouzrokovane srdžbom.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1386.html Fri, 29 Dec 2023 19:25:11 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1386.html VRIJEDNOST RAMAZANA I POSTA

Hvala Allahu džellešanuhu na svim blagodatima kojima nas je obdario i neka je selam i mir na našega poslanika Muhammeda alejhisselama koji nam je dostavio Allahovu knjigu Kurani kerim, da nam bude putokaz na ovome prolaznome svijetu i zaizimač na budućem svijetu.

Pred nama je još nekoliko dana do mjeseca ramazaana, prva teravija je u četvrtak 23. Aprila a prvi dan posta je u slijedeći petak 24 aprila.

Dolazak mjeseca Ramazana je velika blagodat za onoga koji ga doživi i iskoristi na pravi način. Dani mubarek Ramazana su posebni, nesvakidašnji i jedinstveni. Oni donose posebnu atmosferu u muslimanske kuće, mahale, gradove…, u duše i srca muslimana. Bereket mubarek Ramazana posebno se izlijeva na srca i duše vjernika koje svoji zadovoljstvo nalaze u intenzivnom robovanju svome Gospodaru.

Mjesec Kur’ana

U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra od zla. (El-Bekare, 185)

شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِي أُنْزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ هُدًى لِلنَّاسِ وَبَيِّنَاتٍ مِنَ الْهُدَى وَالْفُرْقَانِ

Uzvišeni Allah ovim ajetom izdvaja mjesec Ramazan po tome što ga je, između ostalih mjeseci, odabrao za objavljivanje Svoje Riječi – veličanstvenog Kur'ana. I upravo u ovome mjesecu, u kome je započelo objavljivanje Kur'ana, posebnu pažnju poklanjamo Kur'anu, svakodnevno se družimo sa njime učeći ga i razmišljajući o njegovim mudrostima i propisima koji su putokazi i tajne uspjeha, moći i spasa na ovom i budućem svijetu. Mubarek Ramazan je izvanredna prilika da se iznova suočimo sa Kur'anom i da preispitamo svoj odnos prema Allahovoj Riječi.

Mjesec ibadeta posta

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِنْ قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili. (El-Bekare, 183)

U mubarek Ramazanu data je posebna počast time što je u njemu propisan ibadet posta. Ibadet posta je jedan od ibadeta kojima se rob najbrže približava svome Gospodaru, jer njime rob dobija poseban magfiret kojim se mogu anulirati svi prethodni grijesi. Ebu Hurejre nam također prenosi riječi Poslanika a.s.: men kame ramadane…. „Ko isposti mjesec Ramazan čvrsto vjerujući i želeći Allahovu nagradu i Njegovo zadovoljstvo, bit će mu oprošteni raniji grijesi.“ (Buhari)

Prema tome, musliman posti zato što čvrsto vjeruje u farz posta koji mu je propisao njegov Gospodar, a ne zarad straha ili stida od drugih ljudi, te za svoj post očekuje nagradu kod Uzvišenog Allaha, a ne kod nekog drugog, jer za post zna samo Allah džellešanuhu.

Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Svevišnji Allah kaže:kullu ameli bni ademe lehu illes-sijamu fe innehu li ve ne edžzi bihi. ‘Svako djelo koje čini čovjek pripada njemu, osim posta! Post je Moj i Ja ću za njega posebno nagraditi!’-Es-sijamu džunnetun. Post je štit! Kada neko od vas bude postio neka ne govori ružne riječi i neka ne diže glas. Ako ga neko bude psovao ili se sukobio sa njim neka kaže: ‘Ja postim!’ Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, zadah iz usta postača kod Allaha je ljepši od mirisa miska. لِلصَّائِمِ فَرْحَتَانِ فَرْحَةٌ عِنْدَ إِفْطَارِهِ وَ فَرْحَةٌ عِنْدَ لِقَاءِ رَبِّهِ Postač ima dvije radosti: kada se iftari raduje se svome iftaru i kada sretne svoga Gospodara radovat će se svome postu.”

Post će se zauzimati za postača na Sudnjem danu. Od Abdullaha b. Amra r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Post i Kur'an će se zauzimati za čovjeka na Sudnjem danu. Post će reći: ‘Gospodaru, ja sam bio razlog zbog kojeg je ostavljao hranu i sputavao strasti, pa primi moje zauzimanje za njega!’ Kur'an će reći: ‘Ja sam bio razlog zbog kojeg je ostavljao spavanje noću, pa primi moje zauzimanje za njega!’ I njihovo zauzimanje će se i primiti.“

Zbog svega navedenog, trudimo se da postimo na najpotpuniji način čuvajući svoj jezik, svoje poglede, čuvajući na taj način i granice posta. Ako nešto i učinimo loše tokom posta, loše progovorimo ili pogledamo u zabranjeno, slušamo zabranjene stvari, pokajmo se Allahu za iste prijestupe.]]> VRIJEDNOST RAMAZANA I POSTA

Hvala Allahu džellešanuhu na svim blagodatima kojima nas je obdario i neka je selam i mir na našega poslanika Muhammeda alejhisselama koji nam je dostavio Allahovu knjigu Kurani kerim, da nam bude putokaz na ovome prolaznome svijetu i zaizimač na budućem svijetu.

Pred nama je još nekoliko dana do mjeseca ramazaana, prva teravija je u četvrtak 23. Aprila a prvi dan posta je u slijedeći petak 24 aprila.

Dolazak mjeseca Ramazana je velika blagodat za onoga koji ga doživi i iskoristi na pravi način. Dani mubarek Ramazana su posebni, nesvakidašnji i jedinstveni. Oni donose posebnu atmosferu u muslimanske kuće, mahale, gradove…, u duše i srca muslimana. Bereket mubarek Ramazana posebno se izlijeva na srca i duše vjernika koje svoji zadovoljstvo nalaze u intenzivnom robovanju svome Gospodaru.

Mjesec Kur’ana

U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra od zla. (El-Bekare, 185)

شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِي أُنْزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ هُدًى لِلنَّاسِ وَبَيِّنَاتٍ مِنَ الْهُدَى وَالْفُرْقَانِ

Uzvišeni Allah ovim ajetom izdvaja mjesec Ramazan po tome što ga je, između ostalih mjeseci, odabrao za objavljivanje Svoje Riječi – veličanstvenog Kur'ana. I upravo u ovome mjesecu, u kome je započelo objavljivanje Kur'ana, posebnu pažnju poklanjamo Kur'anu, svakodnevno se družimo sa njime učeći ga i razmišljajući o njegovim mudrostima i propisima koji su putokazi i tajne uspjeha, moći i spasa na ovom i budućem svijetu. Mubarek Ramazan je izvanredna prilika da se iznova suočimo sa Kur'anom i da preispitamo svoj odnos prema Allahovoj Riječi.

Mjesec ibadeta posta

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِنْ قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili. (El-Bekare, 183)

U mubarek Ramazanu data je posebna počast time što je u njemu propisan ibadet posta. Ibadet posta je jedan od ibadeta kojima se rob najbrže približava svome Gospodaru, jer njime rob dobija poseban magfiret kojim se mogu anulirati svi prethodni grijesi. Ebu Hurejre nam također prenosi riječi Poslanika a.s.: men kame ramadane…. „Ko isposti mjesec Ramazan čvrsto vjerujući i želeći Allahovu nagradu i Njegovo zadovoljstvo, bit će mu oprošteni raniji grijesi.“ (Buhari)

Prema tome, musliman posti zato što čvrsto vjeruje u farz posta koji mu je propisao njegov Gospodar, a ne zarad straha ili stida od drugih ljudi, te za svoj post očekuje nagradu kod Uzvišenog Allaha, a ne kod nekog drugog, jer za post zna samo Allah džellešanuhu.

Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Svevišnji Allah kaže:kullu ameli bni ademe lehu illes-sijamu fe innehu li ve ne edžzi bihi. ‘Svako djelo koje čini čovjek pripada njemu, osim posta! Post je Moj i Ja ću za njega posebno nagraditi!’-Es-sijamu džunnetun. Post je štit! Kada neko od vas bude postio neka ne govori ružne riječi i neka ne diže glas. Ako ga neko bude psovao ili se sukobio sa njim neka kaže: ‘Ja postim!’ Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, zadah iz usta postača kod Allaha je ljepši od mirisa miska. لِلصَّائِمِ فَرْحَتَانِ فَرْحَةٌ عِنْدَ إِفْطَارِهِ وَ فَرْحَةٌ عِنْدَ لِقَاءِ رَبِّهِ Postač ima dvije radosti: kada se iftari raduje se svome iftaru i kada sretne svoga Gospodara radovat će se svome postu.”

Post će se zauzimati za postača na Sudnjem danu. Od Abdullaha b. Amra r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Post i Kur'an će se zauzimati za čovjeka na Sudnjem danu. Post će reći: ‘Gospodaru, ja sam bio razlog zbog kojeg je ostavljao hranu i sputavao strasti, pa primi moje zauzimanje za njega!’ Kur'an će reći: ‘Ja sam bio razlog zbog kojeg je ostavljao spavanje noću, pa primi moje zauzimanje za njega!’ I njihovo zauzimanje će se i primiti.“

Zbog svega navedenog, trudimo se da postimo na najpotpuniji način čuvajući svoj jezik, svoje poglede, čuvajući na taj način i granice posta. Ako nešto i učinimo loše tokom posta, loše progovorimo ili pogledamo u zabranjeno, slušamo zabranjene stvari, pokajmo se Allahu za iste prijestupe.]]> https://forum.vakat.eu/thread-1385.html Fri, 29 Dec 2023 19:24:04 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1385.html الْحَمْدُ لِلَّهِ الْحَمْدُ لِلَّهِ، نَحْمَدُهُ وَ نَسْتَعِينُهُ وَ نَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَعُوذُ بِاللهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا، وَ سَيِّئَاتِ أَعْمَالِنَا، مَنْ يَهْدِ اللهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ،

وَ مَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ وَ أَشْهَدُ أَنْ لاَ إِلَهَ إِلاَّ اللهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ،

وَ أَشْهَدُ أَنَّ سَيِّدَنَا وَ إِمَامَنَا وَ أُسْوَتَنَا وَ حَبِيبَنَا وَ مُعَلِّمَنَا وَ قَائِدَنَا مُحَمَّداً عَبْدُ اللهِ وَ رَسُولُهُ، بَلَّغَ الرِّسَالَةَ وَ أَدَّى الْأَمَانَةَ وَ نَصَحَ لِلْأُمَّةِ وَ جَاهَدَ فِي اللهِ حَقَّ جِهَادِهِ، اَللَّهُمَّ صَلِّ وَ سَلِّمْ وَ بَارِكْ عَلَيْهِ وَ عَلىَ آلِهِ وَ أَصْحَابِهِ وَ أَحْيِنَا اللَّهُمَّ عَلىَ سُنَّتِهِ وَ أَمِتْنَا عَلىَ مِلَّتِهِ وَ احْشُرْنَا فِي زُمْرَتِهِ مَعَ الَّذِينَ أَنْعَمْتَ عَلَيْهِمْ مِنَ النَّبِيِّينَ وَ الصِّدِّيقِينَ وَ الشُّهَدَاءِ وَ الصَّالِحِينَ وَ حَسُنَ أُولَئِكَ رَفِيقاً .

Braćo i sestre,

Post u ramazanu je najviši stupanj pobožnosti pojedinca, kao što je zekat najviši stupanj moralnosti zajednice. Bez snažne pobožnosti pojedinca i dosljedne moralnosti zajednice, nema ni individualne (pojedinačne) sreće ni kolektivnog (zajedničkog) zadovoljstva.

Ramazan je mjesec u kojem neki muslimani koje je Allah, dž.š., počastio dunjalučkim blagodatima, u želji da u ovom mubarek mjesecu učine što više dobra, čiste svoje imetke kroz izvršavanje jednog od temeljnih stubova islama, a to je zekat. Ova obaveza se može izvršiti i u drugim mjesecima, a pravilo je da se veže za imovinu koja pregodini, a prelazi vrijednost nisaba.

Zekat je četvrti po redu islamski šart i dolazi poslije Šehadeta, namaza i posta i naređen je Kur’anom, Sunnetom i idžmaom i spada u pet temeljnih dužnosti vjere (islamski šarti). Na više od 80 mjesta u Kur’anu se zajedno govori o zekatu i namazu, što ovoj obavezi daje poseban pečat. Svaki bogat musliman dužan je u toku godine dati ZEKAT na imovinu u novcu, zlatu, srebru, robi, stoci, poljoprivrednim proizvodima, i raznim dragocjenostima i vrijednostima koje nisu neophodne za jedan normalan‍život, a vrijednost te imovine, u duhu Kur’ana i Sunneta, prelazi količinu nisaba.

Allah, dž.š., spominje osam kategorija muslimana kojima pripada zekat:

إِنَّمَا الصَّدَقَاتُ لِلْفُقَرَاء وَالْمَسَاكِينِ وَالْعَامِلِينَ عَلَيْهَا وَالْمُؤَلَّفَةِ قُلُوبُهُمْ وَفِي الرِّقَابِ وَالْغَارِمِينَ وَفِي سَبِيلِ اللّهِ وَابْنِ السَّبِيلِ فَرِيضَةً مِّنَ اللّهِ وَاللّهُ عَلِيمٌ حَكِيمٌ . (سورة التوبة: 60)

Zekat pripada: siromasima, nevoljnicima, onima koji ga sakupljaju, onima čija srca treba pridobiti, za otkup iz ropstva, prezaduženim, u svrhe na Allahovu putu i putniku namjerniku. Allah je tako odredio. Allah sve zna i mudar je. (Et-Tevba, 60)

U drugom ajetu je rekao:

خُذْ مِنْ أَمْوَالِهِمْ صَدَقَةً تُطَهِّرُهُمْ وَتُزَكِّيهِم بِهَا وَصَلِّ عَلَيْهِمْ إِنَّ صَلاَتَكَ سَكَنٌ لَّهُمْ وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ . أَلَمْ يَعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ هُوَ يَقْبَلُ التَّوْبَةَ عَنْ عِبَادِهِ وَيَأْخُذُ الصَّدَقَاتِ وَأَنَّ اللّهَ هُوَ التَّوَّابُ الرَّحِيمُ. (سورة التوبة: 103-104)

Uzmi Poslaniče iz njihovih imetaka zekat, da bi im očistio imetke i da bi ih blagoslovio! Donosi na njih salavat. Zaista tvoj salavat i tvoja dova su smiraj za njih. Allah sve čuje i sve zna. Zaista je Allah Onaj koji prima tevbe od vjernika, Koji uzima njihove zekate i onaj Koji je milostiv i Koji prašta. (Et-Tevba, 103-104)

Sadekatul fitr

Na temelju citiranih ajeta, zekat se daje u Bejtu-l-mal (zajedničku kasu), iz koje se podmiruju pomenute kategorije. U uslovima u kojima vlada šerijatski zakon, to je u nadležnosti države, a u uslovima kao što su naši, to je obaveza i emanet Islamske zajednice.

Dakle o zekatu nema pogodbe, jer to je farz, kao što nema pogodbe ni o namazu, da li treba klanjati ili kao što nema pogodbe o postu, da li treba postiti. Na svaku od pomenutih obaveza, vjernici treba da kažu: “سَمِعْنَا وَ أَطَعْنَا” “Čujemo i pokoravamo se.”

Onaj ko ne čisti svoj imetak kroz zekat, dovodi svoj iman u pitanje i njegov imetak se miješa sa haramom.

Zekat je poseban vid davanja i čišćenja imetka i obavezu zekata ne može zamijeniti obavezni porez koji čovjek ima prema državi.

Zekat se daje na: novac, na zlato i srebro, i na druge vrijednosti kada ukupna količina dostigne nisab, koji ove godine iznosi 4610 €ura i daje se 2,5% od ukupne sume koja e u posjedu cijelu godinu ili na početku i na kraju godine obračunavanja.

Zekat je najbolji način da osiguramo svoju imovinu od PROPADANJA i da je tako UVEĆAMO, jer Allah dž. š. u Kur’anu kaže:

وَمَا آتَيْتُم مِّن رِّبًا لِّيَرْبُوَ فِي أَمْوَالِ النَّاسِ فَلَا يَرْبُو عِندَ اللَّهِ وَمَا آتَيْتُم مِّن زَكَاةٍ تُرِيدُونَ وَجْهَ اللَّهِ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْمُضْعِفُونَ

“Novac kroz kamatu koji dajete da bi se oplodio u tuđoj imovini neće se kod Allaha oploditi a novac koji dajete kroz zekat u ime Allaha i njegova zadovoljstva, tako ćete svoja djela umnogostručiti”. Er-rum, 39.

Prenosi Ebu Davud, da je Muhammed, a. s., rekao: حَصِّنوُا أَمْوَالَكُمْ باِلزَّكَاةِ .

“Osigurajte svoje imetke davanjem zekata.”

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a., rekao, tumačeći dva ajeta: Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je ono što ste za sebe zgrtali, iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali! (Et-Tevba, 34-35) “Nema nikoga od vlasnika zlata i srebra, koji ne izmiruje obaveze, a da na Sudnjem danu neće imati vatrene ploče, koje će biti užarene u džehennemskoj vatri, pa će mu pržiti njegove strane, čelo i leđa. Kada god ohlade, biće iznova užarene, u danu u kojem će dan biti pedeset hiljada godina, dok ne bude presuđeno svim Allahovim robovima.” (Muslim)

Kao što je zekat obaveza jednom godišnje, tako za ramazan ima posebna obaveza čišćenja posta, a to je sadekatul fitr.

SADEKATUL FITR ili VITRE kako kaže naš narod, predstavlja sredstvo za čišćenje postača od ružnih postupaka i nevaljalih riječi koje je izgovorio prilikom posta u toku ramazana. Pored ovoga islamska ulema je saglasna da Sadekatul-fitr ili VITRE predstavljaju:

– zekat na tijelo, da ga Allah sačuva zdravim do sljedećeg ramazana.

– odraz zahvalnosti na blagodatima koje je Allah dželle ša’nuhu dao postačima u mubarek mjesecu ramazanu.

Obaveza davanja sadekatul-fitra spada na sve osobe koje imaju dovoljno imetka u Ramazanu i koje mu pretiču preko njegovih vlastitih potreba.

KOME SE DAJE SADEKATUL-FITR?

Svi koji u duhu Kur’ana imaju pravo primiti zekat mogu primiti i vitre. Vitre kao i zekat ne mogu se dati rodbini uzlazno silaznom linijom. VITRE se ne mogu dati: djedu, neni, ocu, majci, sinu ili kćeri kao ni unučadi svojoj. Ali može se dati po bocnoj liniji rodbinstva kao sto su: braća, sestre i njihova djeca, amidže daidže, tetke itd. Uslov je da spadaju u kategoriju po Šeriatu osoba koje su potrebne pomoći i davanja sadake. Prioritet treba da budu dobri i pobožni muslimani i muslimanke.

Još prije više decenija muslimani u našoj domovini postali su i ostali svjesni, da su medrese i islamski fakulteti temelj našeg identiteta i snažna poluga jačanja naših d‍žemata, od kojih zavisi opstanak i snaga našeg naroda. Baš zato su najsvjesniji pripadnici naše Islamske zajednice davali i daju zekat i sadekatu'l-fitr preko islamske zajednice za ove naše najznačajnije odgojno-obrazovne institucije, za javne kuhinje, studenstske domove i druge slične ustanove.

Molim Allaha, dž.š., da nas učini od onih koji izvršavaju obavezu zekata i ostale islamske obaveze, da Allah, dž.š., od nas primi post i ostale ibadete, da nas sačuva iskušenja koja nećemo moći podnijeti, da uputi našu djecu i naše potomke, da ih se ne stidimo i da se oni nas ne stide, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!]]> الْحَمْدُ لِلَّهِ الْحَمْدُ لِلَّهِ، نَحْمَدُهُ وَ نَسْتَعِينُهُ وَ نَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَعُوذُ بِاللهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا، وَ سَيِّئَاتِ أَعْمَالِنَا، مَنْ يَهْدِ اللهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ،

وَ مَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ وَ أَشْهَدُ أَنْ لاَ إِلَهَ إِلاَّ اللهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ،

وَ أَشْهَدُ أَنَّ سَيِّدَنَا وَ إِمَامَنَا وَ أُسْوَتَنَا وَ حَبِيبَنَا وَ مُعَلِّمَنَا وَ قَائِدَنَا مُحَمَّداً عَبْدُ اللهِ وَ رَسُولُهُ، بَلَّغَ الرِّسَالَةَ وَ أَدَّى الْأَمَانَةَ وَ نَصَحَ لِلْأُمَّةِ وَ جَاهَدَ فِي اللهِ حَقَّ جِهَادِهِ، اَللَّهُمَّ صَلِّ وَ سَلِّمْ وَ بَارِكْ عَلَيْهِ وَ عَلىَ آلِهِ وَ أَصْحَابِهِ وَ أَحْيِنَا اللَّهُمَّ عَلىَ سُنَّتِهِ وَ أَمِتْنَا عَلىَ مِلَّتِهِ وَ احْشُرْنَا فِي زُمْرَتِهِ مَعَ الَّذِينَ أَنْعَمْتَ عَلَيْهِمْ مِنَ النَّبِيِّينَ وَ الصِّدِّيقِينَ وَ الشُّهَدَاءِ وَ الصَّالِحِينَ وَ حَسُنَ أُولَئِكَ رَفِيقاً .

Braćo i sestre,

Post u ramazanu je najviši stupanj pobožnosti pojedinca, kao što je zekat najviši stupanj moralnosti zajednice. Bez snažne pobožnosti pojedinca i dosljedne moralnosti zajednice, nema ni individualne (pojedinačne) sreće ni kolektivnog (zajedničkog) zadovoljstva.

Ramazan je mjesec u kojem neki muslimani koje je Allah, dž.š., počastio dunjalučkim blagodatima, u želji da u ovom mubarek mjesecu učine što više dobra, čiste svoje imetke kroz izvršavanje jednog od temeljnih stubova islama, a to je zekat. Ova obaveza se može izvršiti i u drugim mjesecima, a pravilo je da se veže za imovinu koja pregodini, a prelazi vrijednost nisaba.

Zekat je četvrti po redu islamski šart i dolazi poslije Šehadeta, namaza i posta i naređen je Kur’anom, Sunnetom i idžmaom i spada u pet temeljnih dužnosti vjere (islamski šarti). Na više od 80 mjesta u Kur’anu se zajedno govori o zekatu i namazu, što ovoj obavezi daje poseban pečat. Svaki bogat musliman dužan je u toku godine dati ZEKAT na imovinu u novcu, zlatu, srebru, robi, stoci, poljoprivrednim proizvodima, i raznim dragocjenostima i vrijednostima koje nisu neophodne za jedan normalan‍život, a vrijednost te imovine, u duhu Kur’ana i Sunneta, prelazi količinu nisaba.

Allah, dž.š., spominje osam kategorija muslimana kojima pripada zekat:

إِنَّمَا الصَّدَقَاتُ لِلْفُقَرَاء وَالْمَسَاكِينِ وَالْعَامِلِينَ عَلَيْهَا وَالْمُؤَلَّفَةِ قُلُوبُهُمْ وَفِي الرِّقَابِ وَالْغَارِمِينَ وَفِي سَبِيلِ اللّهِ وَابْنِ السَّبِيلِ فَرِيضَةً مِّنَ اللّهِ وَاللّهُ عَلِيمٌ حَكِيمٌ . (سورة التوبة: 60)

Zekat pripada: siromasima, nevoljnicima, onima koji ga sakupljaju, onima čija srca treba pridobiti, za otkup iz ropstva, prezaduženim, u svrhe na Allahovu putu i putniku namjerniku. Allah je tako odredio. Allah sve zna i mudar je. (Et-Tevba, 60)

U drugom ajetu je rekao:

خُذْ مِنْ أَمْوَالِهِمْ صَدَقَةً تُطَهِّرُهُمْ وَتُزَكِّيهِم بِهَا وَصَلِّ عَلَيْهِمْ إِنَّ صَلاَتَكَ سَكَنٌ لَّهُمْ وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ . أَلَمْ يَعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ هُوَ يَقْبَلُ التَّوْبَةَ عَنْ عِبَادِهِ وَيَأْخُذُ الصَّدَقَاتِ وَأَنَّ اللّهَ هُوَ التَّوَّابُ الرَّحِيمُ. (سورة التوبة: 103-104)

Uzmi Poslaniče iz njihovih imetaka zekat, da bi im očistio imetke i da bi ih blagoslovio! Donosi na njih salavat. Zaista tvoj salavat i tvoja dova su smiraj za njih. Allah sve čuje i sve zna. Zaista je Allah Onaj koji prima tevbe od vjernika, Koji uzima njihove zekate i onaj Koji je milostiv i Koji prašta. (Et-Tevba, 103-104)

Sadekatul fitr

Na temelju citiranih ajeta, zekat se daje u Bejtu-l-mal (zajedničku kasu), iz koje se podmiruju pomenute kategorije. U uslovima u kojima vlada šerijatski zakon, to je u nadležnosti države, a u uslovima kao što su naši, to je obaveza i emanet Islamske zajednice.

Dakle o zekatu nema pogodbe, jer to je farz, kao što nema pogodbe ni o namazu, da li treba klanjati ili kao što nema pogodbe o postu, da li treba postiti. Na svaku od pomenutih obaveza, vjernici treba da kažu: “سَمِعْنَا وَ أَطَعْنَا” “Čujemo i pokoravamo se.”

Onaj ko ne čisti svoj imetak kroz zekat, dovodi svoj iman u pitanje i njegov imetak se miješa sa haramom.

Zekat je poseban vid davanja i čišćenja imetka i obavezu zekata ne može zamijeniti obavezni porez koji čovjek ima prema državi.

Zekat se daje na: novac, na zlato i srebro, i na druge vrijednosti kada ukupna količina dostigne nisab, koji ove godine iznosi 4610 €ura i daje se 2,5% od ukupne sume koja e u posjedu cijelu godinu ili na početku i na kraju godine obračunavanja.

Zekat je najbolji način da osiguramo svoju imovinu od PROPADANJA i da je tako UVEĆAMO, jer Allah dž. š. u Kur’anu kaže:

وَمَا آتَيْتُم مِّن رِّبًا لِّيَرْبُوَ فِي أَمْوَالِ النَّاسِ فَلَا يَرْبُو عِندَ اللَّهِ وَمَا آتَيْتُم مِّن زَكَاةٍ تُرِيدُونَ وَجْهَ اللَّهِ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْمُضْعِفُونَ

“Novac kroz kamatu koji dajete da bi se oplodio u tuđoj imovini neće se kod Allaha oploditi a novac koji dajete kroz zekat u ime Allaha i njegova zadovoljstva, tako ćete svoja djela umnogostručiti”. Er-rum, 39.

Prenosi Ebu Davud, da je Muhammed, a. s., rekao: حَصِّنوُا أَمْوَالَكُمْ باِلزَّكَاةِ .

“Osigurajte svoje imetke davanjem zekata.”

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a., rekao, tumačeći dva ajeta: Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je ono što ste za sebe zgrtali, iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali! (Et-Tevba, 34-35) “Nema nikoga od vlasnika zlata i srebra, koji ne izmiruje obaveze, a da na Sudnjem danu neće imati vatrene ploče, koje će biti užarene u džehennemskoj vatri, pa će mu pržiti njegove strane, čelo i leđa. Kada god ohlade, biće iznova užarene, u danu u kojem će dan biti pedeset hiljada godina, dok ne bude presuđeno svim Allahovim robovima.” (Muslim)

Kao što je zekat obaveza jednom godišnje, tako za ramazan ima posebna obaveza čišćenja posta, a to je sadekatul fitr.

SADEKATUL FITR ili VITRE kako kaže naš narod, predstavlja sredstvo za čišćenje postača od ružnih postupaka i nevaljalih riječi koje je izgovorio prilikom posta u toku ramazana. Pored ovoga islamska ulema je saglasna da Sadekatul-fitr ili VITRE predstavljaju:

– zekat na tijelo, da ga Allah sačuva zdravim do sljedećeg ramazana.

– odraz zahvalnosti na blagodatima koje je Allah dželle ša’nuhu dao postačima u mubarek mjesecu ramazanu.

Obaveza davanja sadekatul-fitra spada na sve osobe koje imaju dovoljno imetka u Ramazanu i koje mu pretiču preko njegovih vlastitih potreba.

KOME SE DAJE SADEKATUL-FITR?

Svi koji u duhu Kur’ana imaju pravo primiti zekat mogu primiti i vitre. Vitre kao i zekat ne mogu se dati rodbini uzlazno silaznom linijom. VITRE se ne mogu dati: djedu, neni, ocu, majci, sinu ili kćeri kao ni unučadi svojoj. Ali može se dati po bocnoj liniji rodbinstva kao sto su: braća, sestre i njihova djeca, amidže daidže, tetke itd. Uslov je da spadaju u kategoriju po Šeriatu osoba koje su potrebne pomoći i davanja sadake. Prioritet treba da budu dobri i pobožni muslimani i muslimanke.

Još prije više decenija muslimani u našoj domovini postali su i ostali svjesni, da su medrese i islamski fakulteti temelj našeg identiteta i snažna poluga jačanja naših d‍žemata, od kojih zavisi opstanak i snaga našeg naroda. Baš zato su najsvjesniji pripadnici naše Islamske zajednice davali i daju zekat i sadekatu'l-fitr preko islamske zajednice za ove naše najznačajnije odgojno-obrazovne institucije, za javne kuhinje, studenstske domove i druge slične ustanove.

Molim Allaha, dž.š., da nas učini od onih koji izvršavaju obavezu zekata i ostale islamske obaveze, da Allah, dž.š., od nas primi post i ostale ibadete, da nas sačuva iskušenja koja nećemo moći podnijeti, da uputi našu djecu i naše potomke, da ih se ne stidimo i da se oni nas ne stide, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!]]> https://forum.vakat.eu/thread-1053.html Sat, 22 Apr 2023 22:03:02 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-1053.html Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.

Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.

Danas je 05. oktobar 2018. gregorijanske godine, odnosno 25. muharrem 1440. hidžretske godine.

Allah dž.š. kaže:

وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ

“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)

Ibrahim a.s. je imao više sinova od kojih su najpoznatija dvojica velikih poslanika i vjerovjesnika. Stariji od njih je Ismail a.s. kojeg je Allah dž.š. dao Ibrahimu a.s. kao prvorođenog sa suprugom Hadžerom koja je bila Egipćanka i Koptkinja. Kada se rodio Ismail a.s. Ibrahim a.s. je imao 86 godina. Naime Ismail a.s. je sin kojeg je Ibrahim a.s. trebao da žrtvuje.

Kada je Ismail a.s. bio još dojenče Ibrahim a.s. je uzeo njega i njegovu majku Hadžeru i odveo ih blizu mjesta gdje se danas nalazi Kaba i ostavio ih pod jednim drvetom. U Mekki u to vrijeme nije bilo nikoga, a nije bilo ni vode. Ostavio ih je tu sa malo hurmi i nešto vode, a zatim je Ibrahim a. s. krenuo. Međutim, Ismailova majka pođe za njim govoreći mu: „Ibrahime, gdje si krenuo, a nas ostavljaš u ovoj kotlini u kojoj nema nikoga ko bi nam društvo pravio, niti bilo čega?“ To mu je nekoliko puta ponovila, ali se on nije osvrtao na nju. Zatim ga Hadžera upita: „Je li ti Allah dž. š. naredio da činiš tako?“ Ibrahim a.s. tada odgovori: “Jeste.” Hadžera onda reče: “ Onda, On nas neće ostaviti”. Zatim se vratila, a Ibrahim a. s. je produžio. Kada je stigao u mjesto Senijja (dio Mekke) gdje ga nisu mogli vidjeti, okrenuo se prema Kabi podigao ruke i obratio se Allahu.

„Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali, zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ (Ibrahim, 7).

Ismailova majka je nastavila da doji Ismaila a.s. i da pije vodu koju joj je ostavio Ibrahim a.s. Vode je brzo nestalo. I ona i dijete su bili žedni. Gledala je u Ismaila kako se previja od patnje. Bilo joj je teško. Primjetila je da je brdo Safa njoj najbliže brdo i krenula prema njemu, gledajući prema dolini, ne bi li nekoga vidjela. Međutim, nije vidjela nikoga. Zatim se spustila sa Safe i kada je stigla u dolinu zadigla je haljinu i potrčal dok nije prešla dolinu i stigla na brdo Mervu. Tu je zastala i pogledala ne bi li koga vidjela. I tako je sedam puta trčala sa jednog na drugo brdo.

Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Zato je (propisano) trčanje izmjeđu njih (Safe i Merve).“

Kad se zadnji put popela na Mervu, bila je iscrpljena, pa je sjela pored svoje bebe. U tom je začula glas. Ustala je i rekla: „O ti, ko god da si! Imaš li nešto da mi pomogneš?“ Onda je pogledala i vidjela meleka Džebraila na mjestu Zemzema kako svojom petom kopa zelju, ili kako neki kažu svojim krilom, dok voda nije potekla. Kada je vidjela vodu kako snažno izvire iz zemlje Hadžera požuri da je ogradi i da napuni svoje posude kako ne bi nestala, ali ona je i dalje snažno tekla. Uvidjevši da vode neće nestati ona povika Zem zem – stani stani. Poslanik a.s. kaže: „Da Hadžera nije izgovorila riječi zem-zem voda bi potekla kao što teku vode rijeka“.

Melek joj je tada rekao: ”Na plaši se da ćeš biti ostavljena. Ovdje će biti kuća (Kaba) koju će sagraditi ovo dijete i njegov otac. Allah nikada ne ostavlja one koji su Mu o dani.”

I tako je potrajalo dok pred njih nije naišla grupa ljudi iz plemene Džurhum. Pošto vidješe pticu koja živi pored vode rekoše: ”Ova ptica leti oko vode!” A mi znamo da u ovoj kotlini nema vode. ”I poslaše jednog izaslanika da provjeri. Kada je našao vodu vrati se i obavjesti ih. Potom svi odoše i nađoše Ismailovu majku. Oni je upitaše: ”Dozvoljavaš li nam da ostanemo s tobom?” Ona im odgovori:“Dozvoljavam, ali nemate pravo na vodu!” “Uredu”, oni odgovoriše.

Ibn Abbas navodi da je Poslanik a.s. rekao: “Ismailova majka se obradovala tome, jer je voljela društvo.”

I oni se tu nastaniše i poslaše po svoje porodice da se nastane sa njima, tako da neke porodice ostaše sa njima za stalno.]]> Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.

Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.

Danas je 05. oktobar 2018. gregorijanske godine, odnosno 25. muharrem 1440. hidžretske godine.

Allah dž.š. kaže:

وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ

“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)

Ibrahim a.s. je imao više sinova od kojih su najpoznatija dvojica velikih poslanika i vjerovjesnika. Stariji od njih je Ismail a.s. kojeg je Allah dž.š. dao Ibrahimu a.s. kao prvorođenog sa suprugom Hadžerom koja je bila Egipćanka i Koptkinja. Kada se rodio Ismail a.s. Ibrahim a.s. je imao 86 godina. Naime Ismail a.s. je sin kojeg je Ibrahim a.s. trebao da žrtvuje.

Kada je Ismail a.s. bio još dojenče Ibrahim a.s. je uzeo njega i njegovu majku Hadžeru i odveo ih blizu mjesta gdje se danas nalazi Kaba i ostavio ih pod jednim drvetom. U Mekki u to vrijeme nije bilo nikoga, a nije bilo ni vode. Ostavio ih je tu sa malo hurmi i nešto vode, a zatim je Ibrahim a. s. krenuo. Međutim, Ismailova majka pođe za njim govoreći mu: „Ibrahime, gdje si krenuo, a nas ostavljaš u ovoj kotlini u kojoj nema nikoga ko bi nam društvo pravio, niti bilo čega?“ To mu je nekoliko puta ponovila, ali se on nije osvrtao na nju. Zatim ga Hadžera upita: „Je li ti Allah dž. š. naredio da činiš tako?“ Ibrahim a.s. tada odgovori: “Jeste.” Hadžera onda reče: “ Onda, On nas neće ostaviti”. Zatim se vratila, a Ibrahim a. s. je produžio. Kada je stigao u mjesto Senijja (dio Mekke) gdje ga nisu mogli vidjeti, okrenuo se prema Kabi podigao ruke i obratio se Allahu.

„Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali, zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ (Ibrahim, 7).

Ismailova majka je nastavila da doji Ismaila a.s. i da pije vodu koju joj je ostavio Ibrahim a.s. Vode je brzo nestalo. I ona i dijete su bili žedni. Gledala je u Ismaila kako se previja od patnje. Bilo joj je teško. Primjetila je da je brdo Safa njoj najbliže brdo i krenula prema njemu, gledajući prema dolini, ne bi li nekoga vidjela. Međutim, nije vidjela nikoga. Zatim se spustila sa Safe i kada je stigla u dolinu zadigla je haljinu i potrčal dok nije prešla dolinu i stigla na brdo Mervu. Tu je zastala i pogledala ne bi li koga vidjela. I tako je sedam puta trčala sa jednog na drugo brdo.

Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Zato je (propisano) trčanje izmjeđu njih (Safe i Merve).“

Kad se zadnji put popela na Mervu, bila je iscrpljena, pa je sjela pored svoje bebe. U tom je začula glas. Ustala je i rekla: „O ti, ko god da si! Imaš li nešto da mi pomogneš?“ Onda je pogledala i vidjela meleka Džebraila na mjestu Zemzema kako svojom petom kopa zelju, ili kako neki kažu svojim krilom, dok voda nije potekla. Kada je vidjela vodu kako snažno izvire iz zemlje Hadžera požuri da je ogradi i da napuni svoje posude kako ne bi nestala, ali ona je i dalje snažno tekla. Uvidjevši da vode neće nestati ona povika Zem zem – stani stani. Poslanik a.s. kaže: „Da Hadžera nije izgovorila riječi zem-zem voda bi potekla kao što teku vode rijeka“.

Melek joj je tada rekao: ”Na plaši se da ćeš biti ostavljena. Ovdje će biti kuća (Kaba) koju će sagraditi ovo dijete i njegov otac. Allah nikada ne ostavlja one koji su Mu o dani.”

I tako je potrajalo dok pred njih nije naišla grupa ljudi iz plemene Džurhum. Pošto vidješe pticu koja živi pored vode rekoše: ”Ova ptica leti oko vode!” A mi znamo da u ovoj kotlini nema vode. ”I poslaše jednog izaslanika da provjeri. Kada je našao vodu vrati se i obavjesti ih. Potom svi odoše i nađoše Ismailovu majku. Oni je upitaše: ”Dozvoljavaš li nam da ostanemo s tobom?” Ona im odgovori:“Dozvoljavam, ali nemate pravo na vodu!” “Uredu”, oni odgovoriše.

Ibn Abbas navodi da je Poslanik a.s. rekao: “Ismailova majka se obradovala tome, jer je voljela društvo.”

I oni se tu nastaniše i poslaše po svoje porodice da se nastane sa njima, tako da neke porodice ostaše sa njima za stalno.]]> https://forum.vakat.eu/thread-804.html Tue, 07 Feb 2023 18:06:48 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-804.html Bismillahir-Rahmanir-Rahim

Blagodati ramazana i prioriteti muslimana

Eto, Allahu hvala, danas je deseti dan Ramazana. Prva trećina – trećina u kojoj Allah, dželle šanuhu, najviše prosipa Svoju milost je prošla, a brzo će proći i preostale dvije. Tako i naš život, koji teče poput rijeke u nepovrat ili zivotnog voza koji juri ka svojoj konačnoj destinaciji.

Za mnoge Ramazan ne postoji jer ne poste, za neke je ovo prvi Ramazan, jer prvi put poste, za druge će biti njihov posljednji, dok će za neke opet biti najbolji a za druge najgori. Nekima među nama će ovo biti posljednji Ramazan, ali kojima – samo Uzvišeni Allah zna. Zato, razmišljajmo dobro i pripremajmo se kao da smo mi ti čiji ovogododišnji Ramazan je njihov posljednji, i trudimo se da nam bude najbolji.

Hvala Ti, o Allahu, nebrojeno puta, što si nas počastio i omogućio nam da doživimo i ovaj Ramazan, Tebi odani i pokorni. El-hamdu lillah sve dok dišemo i dok nam srca kucaju, a poslije nas obraduj, o Allahu, susretom s Tobom i vječnim i neuporedivim ljepotama Tvog Dženneta, kojemu se svojski nadamo.

Između ostalih, postoji deset razloga da budemo uzbuđeni, oduševljeni, sretni i obradovani Ramazanom.

1. Ramazan je najblagoslovljeniji mjesec u godini.

2. Ramazan je mjesec milosti, oprosta i spasenja od Džehennema.

3. Šejtan/neprijatelj je ukroćen u Ramazanu. Tokom Ramazana vrata Dženneta su otvorena a vrata Džehennema zatvorena, dok je šejtan svezan.

4. Ramazan je mjesec kada se vjernik duhovno puni, umno bistri i fizički relaksira i liječi. Ovo je prilika za ostvarenje naših nada, vrijeme kada se snaži i rasplamsava naš iman, ibadet poduplava i vrijeme kada se čovjek približava Allahu, dž.š., više nego ikada.

5. Nagrada tokom Ramazana je višestruka, a veličinu nagrade za post samo Uzvišeni Allah zna. Nagrada za naša dobra djela u Ramazanu je posebno velika u posljednjoj trećini Ramazana, a naročito u noći Lejletul-Kadr, koju treba tražiti u posljednjoj trećini, kako je rekao Poslanik, s.a.v.s.

6. Ramazan je prilika za posebnu zahvalnost Allahu, dž.š., za Njegove neizmjerne blagodati prema nama. Zamislite kakav je osjećaj kada vjernik ugasi žeđ i utoli glad iftarom, nakon posta dugog i toplog dana. To je izuzetna prilika da se razumiju gladni, žedni, bolesni i oni koji su lišeni blagodati kojima smo mi počašćeni.

7. Ramazan je prilika da postanemo bolji. To je mjesec kada se učimo strpljenju, disciplini, kontroli, planiranju, pridržavanju vremena, zahvalnosti na blagodatima o kojima malo ili nikako ne razmišljamo.

8. Ramazan je vrlo važno vrijeme za porodicu. Zajedno se iftari, sehuri, sluša mukabela, klanja teravija i drugi namazi u džematu. Atmosfera koja ne postoji u drugim mjesecima.

9. Sve što imaš iznesi i sve što trebaš traži. Ovo je mjesec kada se najviše ispunjavaju želje i uslišavaju dove, pa traži što želiš i svoje želje predoči Onome Koji sve zna i sve može. Slobodno sačini listu svojih želja i moli Stvoritelja kosmosa da ti usliša dove, naročito pred zoru. Ovdje bih savjetovao musafirima, noričito koji odlaze u sveta mjesta, da od svojih džematlija zatraže da im sačine listu želja pa da za njih tamo uče dove, jer će koristi imati i onaj koji uči dove a i onaj za koga se dove uče. Koristimo te prilike.

10. Blagoslovljeni Ramazan je mjesec teravih-namaza. To je dodatna i posebna blagodat u Ramazanu. Mnogi ne znaju da je ispravno koriste, pa teravija, nažalost, umjesto ibadeta koji osnažuje naše jedinstvo i učvršćuje naše redove, postaje ibadetom nesporazuma, razdora i netrpeljivosti. Pitali su rahmetli šejha Bin Baza, najvećeg autoriteta selefija/vehabija, u vezi broja rekata teravih-namaza u mjestu gdje je uobičajeno da se klanja teravija od 20 rekata, pa je rekao: “Klanjajte onako kako se tamo klanja!” Dakle, klanjajte teraviju od dvadeset rekata. Pitali su ga i za aminanje naglas, poslije Fatihe, tamo gdje se amina u sebi, pa je rekao: “Aminajte i vi u sebi!”

Neko jučer reče da ako se ovako nastavi, uskoro neće imati ko klanjati teraviju od 20 rekata. Gledam kod nas, jedna grupa izlazi odmah poslije jacijskog farza, a druga grupa napušta džemat poslije osam rekata teravije. Tako se džemat haman raspolovi. Pa, ljudi moji, šta je ovo, kazao je neko?! A i mi isto to kažemo!

Sjetimo se hazreti Omera, radijellahu anhu. Svi znamo da je među milijardama ljudi do Sudnjeg dana hazreti Omer bio jedan od deseterice ljudi za koje se još na ovom svijetu znalo da će stopostotno ući u Džennet. Znamo i da je za njega Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada bi Allah ikome spustio Objavu poslije mene, bio bi to Omer.” Allahu ekber! To govori koliko je Poslanik, s.a.v.s., držao do Omera, r.a., kao i kakvo je mjesto imao kod Allaha, dž.š.

Poslanik, s.a.v.s., nigdje nije ograničio broj teravih/noćnih rekata. Poznato je samo da nije bilo manje od osam rekata. Gornje granice nema. I u doba hazreti Omera se pojavila rasprava o broju rekata, pa je hazreti Omer, r.a., s namjerom da se izbjegne razdor i nesporazumi, odredio da se klanja teravija od 20 rekata. To je važilo za sve i svugdje, i za vrijeme velikog hazreti Omera klanjala se teravija od 20 rekata. U njegovoj džamiji i svim drugim džamijama su ashabi klanjali tako, a i generacija tabiina poslije ashaba. I tako su klanjale milijarde muslimana tokom minulih 14 stoljeća.

Razmislimo dobro: Kada je teraviju imamio hazreti Omer, r.a., niko nije izlazio ni poslije jacijskog farza a ni poslije osmog rekata teravije. Zamisli da u našem mihrabu klanja hazreti Omer, r.a., da li bi i tada klanjao 8 rekata a ostavio hazreti Omera da klanja 20 rekata?! Jesi li to ti bolji od hazreti Omera? Da nisi možda pametniji od njega? Poznaješ li islam bolje od njega? Je li to tebe Uzvišeni Allah više voli nego hazreti Omera zato što klanjaš 8 rekata a ne 20, koliko je klanjao Omer, radijellahu anhu?

Hazreti Omeru je zagarantovan Džennet još na ovom svijetu, a smiješ li ti za sebe garantovati da ćeš u Džennet?! Smije li iko? Šta ti je ba, čovječe?! Opameti se! Hrabar si kako o sebi imaš visoko i, rekao bih, prilično arogantno mišljenje. Još izađu i pred džamijom čavrljaju dok drugi klanjaju, jer, k’o, mi ne znamo, i u zabludi smo. Mi smo, kazu, novotari. Onda, novotar je, po tome, i hazreti Omer. Uh, uh, uh, kakva smjelost! I, nemojte ba ljude gurati u Džehennem a sebe u Džennet. Znanje o tome posjeduje samo Allah, dž.š. Potrudimo se da u džamiju dovedemo one koji ne klanjaju nikako, a prestanimo istjerivati iz džamije one koji su vec u njoj. Pogledajte za vrijeme teravije da li je naše omladine više u džamijama ili kafanama! Odgovor je, nažalost, jasan.

Zar se još neko usuđuje da misli da je hazreti Omer novotar zato što je klanjao teraviju od 20 a ne 8 rekata? Ili, smije li iko tvrditi da više voli Allaha, dž.š., i Poslanika, s.a.v.s., od hazreti Omera? Allah, Allah! Jedinstvo muslimana općenito, a posebno na ovim prostorima je farz svih farzova, a farz uvijek ima prednost nad sunnetom. Naši dušmani se raduju našem nejedinstvu i jedva čekaju da mi sami kidišemo jedni na druge.

A jednog dana ćemo se i potamaniti, onako kao u Siriji, ako se budemo međusobno prezirali i jedni druge smatrali džahilima i novotarima. K’o, eto, zlatno je pravilo da sam SAMO JA U PRAVU!!

Pojedinci ignorišu i stoljećima našu krovnu i najvažniju instituciju – Rijaset i njegovu ulemu. Politike se mijenjaju a Rijaset ostaje. Istina i Rijaset se treba više otvoriti za pametne iz svih branči nauke i života, pa i za sve pozitivno i korisno kod drugih naroda. No, često i našu ulemu zapahne duh poltronstva i klimanja glavom i onda kada treba zauzeti čvrst stav, ali zar to nije, nažalost, slučaj i uleme oko časne Kabe i u drugim metropolama islama?! Ovdje se mogu pravdati da to čine u interesu islama i biološkog opstanka, ali u svetim mjestima će teško naći opravdanje.

Pogotovo onda kada se gubi Kuds i najavljuje rušenje El-Mesdžidul-Aksaa! Zar nije američkom ambasadoru poklonjena slika Jerusalema bez Mesdžidul-Aksaa a sa židovskim hramom na mjestu Mesdžida?! To je otvorena poruka svima šta je sljedeće na redu. A kako i ne bi kad vide da su muslimanski predstavnici bolesno indiferentni i poput rasnih i poslušnih konja u dušmanske kočije upregnuti. Većina su postali zlatne koke o kakvima ni najveći dušmani islama i muslimana nisu mogli ni sanjati.

To su pitanja prioritetne važnosti a ne broj teravijskih rekata, dužina pantalona i brada. Takvim pitanjima nije bio preokupiran Salahuddin el-Ejjubi kada se pripremao da oslobodi Kuds. Nije živio raskošno kao današnji muslimanski vladari, a nasmijao se tek kad je Kuds oslobodio! Allahu ekber! A današnje muslimanske vođe su protiv ljudi koji razmišljaju poput Salahuddina, a svoju ulemu i nas zapošljavaju raspravama o pantalonama, bradama, kojekakvim hamamskim/kupatilskim fetvama, broju teravih rekata, mukabelama, da li je ženama dozvoljeno ići u džamiju ili ne itd. Apsurd nad apsurdima!

Još kad počnu učiti dove i plakati! Allah, Allah! Takve dove i takav plač me često i naljute, da mi Allah oprosti i da ne budem pogrešno shvaćen. Neki dan je Gračanicu pogodilo strašno nevrijeme, kada su munje sijevale a gromovi pucali kao nikada. Kažu da su puno učili ezane, a jedan hafiz reče: “Ja nisam htio da učim, bilo me stid Allaha!” Naravno! Jer musliman, vjernik, čovjek treba biti uvijek a ne samo kada grmi i sijeva, ili kada brod tone, avion se ruši, onda kada nema pomoći do Božije itd. Okanimo se mi priče o američkom predsjedniku Trampu i njemu sličnim, već se mi pozabavimo sobom, okrenimo se sebi prvo. Zavirimo u tajna skrovišta naših duša i izbacimo prljavštinu iz njih.

Imajmo na umu riječi našeg voljenog Poslanika: “Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude želio svome bratu ono što voli sebi.” To je to. To treba biti naš cilj. To je naš prioritet. Ljubav i jedinstvo safova. Nažalost, sve je manje ljubavi a sve više mržnje. Muslimani troše milijarde dolara na rušenje legalnih vlada, podržavaju se vojni udari, ruše gradovi, protjeruju nevini muslimani, pravi se nepremostiv jaz između sunnija i šiija, raspravlja se o trivijalnim i za život marginalnim pitanjima i šta se još sutra neće izmisliti! Jer, zaboga, važno je efemerno dunjalučko a ne vječno ahiretsko!

S druge strane, drugi osvajaju svemir i otuda mogu da snime i vide sve što radimo i govorimo. CIA i druge obavještajne službe danas imaju svoje besplatne i dobrovoljne agente u svakoj našoj kući, dok je muslimanski svijet, nažalost, u snu polarnog medvjeda. Ljudi rade, planiraju, imaju strategije a mi samo učimo dove. To potvrđuje i čuveni naučnik i rektor Al-Azhara Muhammed Abduhu, kojeg su, nakon posjete Evropi, upitali za mišljenje, pa je rekao: “Vidio sam islam bez muslimana, a ovdje vidim muslimane bez islama.”

Ja im zaista zavidim, jer su nam preoteli i primijenili islam a muslimani su ga se odrekli. Samovoljno su ga napustili i zato i jesu tu gdje su. Samo su deklarativno i paradno muslimani. Oni su u jednoj dolini a islam u drugoj. Rezultati jednog naučnog istraživanja pokazuju da u svijetu najbolje sprovodi Šeriat Novi Zeland, drugi je Japan, a tek na nekom 150. mjestu je Saudijska Arabija!!! Svaki komentar je suvišan.

I, velika hvala onima koji primaju islam i pored toga što nemaju pravog uzora u muslimanima. A to je, opet, najveća istina da je islam prava vjera.

Da nas Allah uputi, rasvijetli nam um, poveća iman i naša srca učini ovisnim o Kur’anu i istinskom Sunnetu. Uslišaj, o Gospodaru svjetova! Amin!

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici]]> Bismillahir-Rahmanir-Rahim

Blagodati ramazana i prioriteti muslimana

Eto, Allahu hvala, danas je deseti dan Ramazana. Prva trećina – trećina u kojoj Allah, dželle šanuhu, najviše prosipa Svoju milost je prošla, a brzo će proći i preostale dvije. Tako i naš život, koji teče poput rijeke u nepovrat ili zivotnog voza koji juri ka svojoj konačnoj destinaciji.

Za mnoge Ramazan ne postoji jer ne poste, za neke je ovo prvi Ramazan, jer prvi put poste, za druge će biti njihov posljednji, dok će za neke opet biti najbolji a za druge najgori. Nekima među nama će ovo biti posljednji Ramazan, ali kojima – samo Uzvišeni Allah zna. Zato, razmišljajmo dobro i pripremajmo se kao da smo mi ti čiji ovogododišnji Ramazan je njihov posljednji, i trudimo se da nam bude najbolji.

Hvala Ti, o Allahu, nebrojeno puta, što si nas počastio i omogućio nam da doživimo i ovaj Ramazan, Tebi odani i pokorni. El-hamdu lillah sve dok dišemo i dok nam srca kucaju, a poslije nas obraduj, o Allahu, susretom s Tobom i vječnim i neuporedivim ljepotama Tvog Dženneta, kojemu se svojski nadamo.

Između ostalih, postoji deset razloga da budemo uzbuđeni, oduševljeni, sretni i obradovani Ramazanom.

1. Ramazan je najblagoslovljeniji mjesec u godini.

2. Ramazan je mjesec milosti, oprosta i spasenja od Džehennema.

3. Šejtan/neprijatelj je ukroćen u Ramazanu. Tokom Ramazana vrata Dženneta su otvorena a vrata Džehennema zatvorena, dok je šejtan svezan.

4. Ramazan je mjesec kada se vjernik duhovno puni, umno bistri i fizički relaksira i liječi. Ovo je prilika za ostvarenje naših nada, vrijeme kada se snaži i rasplamsava naš iman, ibadet poduplava i vrijeme kada se čovjek približava Allahu, dž.š., više nego ikada.

5. Nagrada tokom Ramazana je višestruka, a veličinu nagrade za post samo Uzvišeni Allah zna. Nagrada za naša dobra djela u Ramazanu je posebno velika u posljednjoj trećini Ramazana, a naročito u noći Lejletul-Kadr, koju treba tražiti u posljednjoj trećini, kako je rekao Poslanik, s.a.v.s.

6. Ramazan je prilika za posebnu zahvalnost Allahu, dž.š., za Njegove neizmjerne blagodati prema nama. Zamislite kakav je osjećaj kada vjernik ugasi žeđ i utoli glad iftarom, nakon posta dugog i toplog dana. To je izuzetna prilika da se razumiju gladni, žedni, bolesni i oni koji su lišeni blagodati kojima smo mi počašćeni.

7. Ramazan je prilika da postanemo bolji. To je mjesec kada se učimo strpljenju, disciplini, kontroli, planiranju, pridržavanju vremena, zahvalnosti na blagodatima o kojima malo ili nikako ne razmišljamo.

8. Ramazan je vrlo važno vrijeme za porodicu. Zajedno se iftari, sehuri, sluša mukabela, klanja teravija i drugi namazi u džematu. Atmosfera koja ne postoji u drugim mjesecima.

9. Sve što imaš iznesi i sve što trebaš traži. Ovo je mjesec kada se najviše ispunjavaju želje i uslišavaju dove, pa traži što želiš i svoje želje predoči Onome Koji sve zna i sve može. Slobodno sačini listu svojih želja i moli Stvoritelja kosmosa da ti usliša dove, naročito pred zoru. Ovdje bih savjetovao musafirima, noričito koji odlaze u sveta mjesta, da od svojih džematlija zatraže da im sačine listu želja pa da za njih tamo uče dove, jer će koristi imati i onaj koji uči dove a i onaj za koga se dove uče. Koristimo te prilike.

10. Blagoslovljeni Ramazan je mjesec teravih-namaza. To je dodatna i posebna blagodat u Ramazanu. Mnogi ne znaju da je ispravno koriste, pa teravija, nažalost, umjesto ibadeta koji osnažuje naše jedinstvo i učvršćuje naše redove, postaje ibadetom nesporazuma, razdora i netrpeljivosti. Pitali su rahmetli šejha Bin Baza, najvećeg autoriteta selefija/vehabija, u vezi broja rekata teravih-namaza u mjestu gdje je uobičajeno da se klanja teravija od 20 rekata, pa je rekao: “Klanjajte onako kako se tamo klanja!” Dakle, klanjajte teraviju od dvadeset rekata. Pitali su ga i za aminanje naglas, poslije Fatihe, tamo gdje se amina u sebi, pa je rekao: “Aminajte i vi u sebi!”

Neko jučer reče da ako se ovako nastavi, uskoro neće imati ko klanjati teraviju od 20 rekata. Gledam kod nas, jedna grupa izlazi odmah poslije jacijskog farza, a druga grupa napušta džemat poslije osam rekata teravije. Tako se džemat haman raspolovi. Pa, ljudi moji, šta je ovo, kazao je neko?! A i mi isto to kažemo!

Sjetimo se hazreti Omera, radijellahu anhu. Svi znamo da je među milijardama ljudi do Sudnjeg dana hazreti Omer bio jedan od deseterice ljudi za koje se još na ovom svijetu znalo da će stopostotno ući u Džennet. Znamo i da je za njega Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada bi Allah ikome spustio Objavu poslije mene, bio bi to Omer.” Allahu ekber! To govori koliko je Poslanik, s.a.v.s., držao do Omera, r.a., kao i kakvo je mjesto imao kod Allaha, dž.š.

Poslanik, s.a.v.s., nigdje nije ograničio broj teravih/noćnih rekata. Poznato je samo da nije bilo manje od osam rekata. Gornje granice nema. I u doba hazreti Omera se pojavila rasprava o broju rekata, pa je hazreti Omer, r.a., s namjerom da se izbjegne razdor i nesporazumi, odredio da se klanja teravija od 20 rekata. To je važilo za sve i svugdje, i za vrijeme velikog hazreti Omera klanjala se teravija od 20 rekata. U njegovoj džamiji i svim drugim džamijama su ashabi klanjali tako, a i generacija tabiina poslije ashaba. I tako su klanjale milijarde muslimana tokom minulih 14 stoljeća.

Razmislimo dobro: Kada je teraviju imamio hazreti Omer, r.a., niko nije izlazio ni poslije jacijskog farza a ni poslije osmog rekata teravije. Zamisli da u našem mihrabu klanja hazreti Omer, r.a., da li bi i tada klanjao 8 rekata a ostavio hazreti Omera da klanja 20 rekata?! Jesi li to ti bolji od hazreti Omera? Da nisi možda pametniji od njega? Poznaješ li islam bolje od njega? Je li to tebe Uzvišeni Allah više voli nego hazreti Omera zato što klanjaš 8 rekata a ne 20, koliko je klanjao Omer, radijellahu anhu?

Hazreti Omeru je zagarantovan Džennet još na ovom svijetu, a smiješ li ti za sebe garantovati da ćeš u Džennet?! Smije li iko? Šta ti je ba, čovječe?! Opameti se! Hrabar si kako o sebi imaš visoko i, rekao bih, prilično arogantno mišljenje. Još izađu i pred džamijom čavrljaju dok drugi klanjaju, jer, k’o, mi ne znamo, i u zabludi smo. Mi smo, kazu, novotari. Onda, novotar je, po tome, i hazreti Omer. Uh, uh, uh, kakva smjelost! I, nemojte ba ljude gurati u Džehennem a sebe u Džennet. Znanje o tome posjeduje samo Allah, dž.š. Potrudimo se da u džamiju dovedemo one koji ne klanjaju nikako, a prestanimo istjerivati iz džamije one koji su vec u njoj. Pogledajte za vrijeme teravije da li je naše omladine više u džamijama ili kafanama! Odgovor je, nažalost, jasan.

Zar se još neko usuđuje da misli da je hazreti Omer novotar zato što je klanjao teraviju od 20 a ne 8 rekata? Ili, smije li iko tvrditi da više voli Allaha, dž.š., i Poslanika, s.a.v.s., od hazreti Omera? Allah, Allah! Jedinstvo muslimana općenito, a posebno na ovim prostorima je farz svih farzova, a farz uvijek ima prednost nad sunnetom. Naši dušmani se raduju našem nejedinstvu i jedva čekaju da mi sami kidišemo jedni na druge.

A jednog dana ćemo se i potamaniti, onako kao u Siriji, ako se budemo međusobno prezirali i jedni druge smatrali džahilima i novotarima. K’o, eto, zlatno je pravilo da sam SAMO JA U PRAVU!!

Pojedinci ignorišu i stoljećima našu krovnu i najvažniju instituciju – Rijaset i njegovu ulemu. Politike se mijenjaju a Rijaset ostaje. Istina i Rijaset se treba više otvoriti za pametne iz svih branči nauke i života, pa i za sve pozitivno i korisno kod drugih naroda. No, često i našu ulemu zapahne duh poltronstva i klimanja glavom i onda kada treba zauzeti čvrst stav, ali zar to nije, nažalost, slučaj i uleme oko časne Kabe i u drugim metropolama islama?! Ovdje se mogu pravdati da to čine u interesu islama i biološkog opstanka, ali u svetim mjestima će teško naći opravdanje.

Pogotovo onda kada se gubi Kuds i najavljuje rušenje El-Mesdžidul-Aksaa! Zar nije američkom ambasadoru poklonjena slika Jerusalema bez Mesdžidul-Aksaa a sa židovskim hramom na mjestu Mesdžida?! To je otvorena poruka svima šta je sljedeće na redu. A kako i ne bi kad vide da su muslimanski predstavnici bolesno indiferentni i poput rasnih i poslušnih konja u dušmanske kočije upregnuti. Većina su postali zlatne koke o kakvima ni najveći dušmani islama i muslimana nisu mogli ni sanjati.

To su pitanja prioritetne važnosti a ne broj teravijskih rekata, dužina pantalona i brada. Takvim pitanjima nije bio preokupiran Salahuddin el-Ejjubi kada se pripremao da oslobodi Kuds. Nije živio raskošno kao današnji muslimanski vladari, a nasmijao se tek kad je Kuds oslobodio! Allahu ekber! A današnje muslimanske vođe su protiv ljudi koji razmišljaju poput Salahuddina, a svoju ulemu i nas zapošljavaju raspravama o pantalonama, bradama, kojekakvim hamamskim/kupatilskim fetvama, broju teravih rekata, mukabelama, da li je ženama dozvoljeno ići u džamiju ili ne itd. Apsurd nad apsurdima!

Još kad počnu učiti dove i plakati! Allah, Allah! Takve dove i takav plač me često i naljute, da mi Allah oprosti i da ne budem pogrešno shvaćen. Neki dan je Gračanicu pogodilo strašno nevrijeme, kada su munje sijevale a gromovi pucali kao nikada. Kažu da su puno učili ezane, a jedan hafiz reče: “Ja nisam htio da učim, bilo me stid Allaha!” Naravno! Jer musliman, vjernik, čovjek treba biti uvijek a ne samo kada grmi i sijeva, ili kada brod tone, avion se ruši, onda kada nema pomoći do Božije itd. Okanimo se mi priče o američkom predsjedniku Trampu i njemu sličnim, već se mi pozabavimo sobom, okrenimo se sebi prvo. Zavirimo u tajna skrovišta naših duša i izbacimo prljavštinu iz njih.

Imajmo na umu riječi našeg voljenog Poslanika: “Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude želio svome bratu ono što voli sebi.” To je to. To treba biti naš cilj. To je naš prioritet. Ljubav i jedinstvo safova. Nažalost, sve je manje ljubavi a sve više mržnje. Muslimani troše milijarde dolara na rušenje legalnih vlada, podržavaju se vojni udari, ruše gradovi, protjeruju nevini muslimani, pravi se nepremostiv jaz između sunnija i šiija, raspravlja se o trivijalnim i za život marginalnim pitanjima i šta se još sutra neće izmisliti! Jer, zaboga, važno je efemerno dunjalučko a ne vječno ahiretsko!

S druge strane, drugi osvajaju svemir i otuda mogu da snime i vide sve što radimo i govorimo. CIA i druge obavještajne službe danas imaju svoje besplatne i dobrovoljne agente u svakoj našoj kući, dok je muslimanski svijet, nažalost, u snu polarnog medvjeda. Ljudi rade, planiraju, imaju strategije a mi samo učimo dove. To potvrđuje i čuveni naučnik i rektor Al-Azhara Muhammed Abduhu, kojeg su, nakon posjete Evropi, upitali za mišljenje, pa je rekao: “Vidio sam islam bez muslimana, a ovdje vidim muslimane bez islama.”

Ja im zaista zavidim, jer su nam preoteli i primijenili islam a muslimani su ga se odrekli. Samovoljno su ga napustili i zato i jesu tu gdje su. Samo su deklarativno i paradno muslimani. Oni su u jednoj dolini a islam u drugoj. Rezultati jednog naučnog istraživanja pokazuju da u svijetu najbolje sprovodi Šeriat Novi Zeland, drugi je Japan, a tek na nekom 150. mjestu je Saudijska Arabija!!! Svaki komentar je suvišan.

I, velika hvala onima koji primaju islam i pored toga što nemaju pravog uzora u muslimanima. A to je, opet, najveća istina da je islam prava vjera.

Da nas Allah uputi, rasvijetli nam um, poveća iman i naša srca učini ovisnim o Kur’anu i istinskom Sunnetu. Uslišaj, o Gospodaru svjetova! Amin!

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici]]> https://forum.vakat.eu/thread-803.html Tue, 07 Feb 2023 17:58:37 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-803.html Hvala Gospodaru Uzvišenom, salavat i selam posljednjem poslaniku, uzoritim ashabima, čestitim šehidima i svim iskrenim sljedbenicima dini islama do Sudnjega dana.

Poštovana braćo i sestre!

Današnju hutbu počinjemo 26. i 27. ajetom sure El-Isra`:

„I daj bližnjem njegovo pravo, kao i siromahu i putniku, samo nemoj previše rasipati. Zaista su rasipnici šejtanova braća, a šejtan je svome Gospodaru jako nezahvalan.“

Gospodar svjetova nas u 6. ajetu Sure Fatir upozorava:

„Šejtan je, doista, vaš neprijatelj, pa ga i uzimajte kao neprijatelja! On poziva svoje pristalice samo da budu među onima koji će u vatru“.

Milostivi Stvoritelj nam u ovim ajetima otvara oči pred jednom pojavom čije se manifestacije višestruko odražavaju u potrošačkom društvu suvremene civilizacije. Musliman ne smije postati protagonista i žrtva rasipništva. Rasipništvo je konstantno trošenje više nego što je potrebno na sve one stvari i prohtjeve koje u suštinskom i praktičnom smislu ne moramo posjedovati.
Svako od nas, ukoliko bi zdravorazumski analizirao na šta sve troši vlastiti imetak, pronašao bi konkretne primjere rasipništva.
Iako, na primjer, svaki peti stanovnik u Bosni i Hercegovini živi ispod granice siromaštva, svakodnevno se u deponijama bacaju tone hrane. Umjesto da ta hrana završi na trpezama onih koji je sebi ne mogu priuštiti, ispravna i upotrebljiva hrana završi u smeću. Kupovina hrane u pretjeranim količinama i serviranje prevelikih porcija predstavljaju pogrešne navike koje vode do ekstremnog rasipništva.

Na globalnom planu rasipništvo ugrožava preživljavaje najsiromašnijih i najnemoćnijih. Nedavni podaci govore da polovina svjetske trgovine i više od polovine globalnih investicija odnosi se na samo 22 zemlje koje obuhvataju svega 14 procenata svjetske populacije, dok 49 najsiromašnijih zemalja koje obuhvataju 11 procenata svjetske populacije, među sobom dijele svega pola procenta globalnog proizvoda. Moderna civilizacija duguje svoj samoubilački potencijal istim onim karakteristikama iz kojih crpi svoju veličinu i glamur; a to je urođena averzija prema samoograničavanju, neiskorjenjiva sklonost ka prekoračenju te hronična netrpeljivost i nepoštovanje prema svakoj vrsti granice i limita.

Kako to stoji u ajetima sa početka ove hutbe, rasipnici se po logici, navikama i postupcima života pridružuju prokletom šejtanu. Kao i šejtan, raspinik je hronično nezadovoljan, pa samim time i nezahvalan dragom Bogu. Kupujući iznova nove i bespotrebne stvari rasipnici traže zadovoljstvo koje brzo nestaje i iščezava. Takvi ljudi ne pridaju vrijednost onome što posjeduju, vrednuju samo ono što ne posjeduju.

Rasipništvo nam uskraćuje mogućnost da udjeljujemo onima koji imaju pravo u našim imecima. Svako prekomjerno trošenje je otimanje i uskraćivanje haka od bližnjih i siromaha. Umjesto da udjeljivanjem drugima sužavamo duboki jaz između ekstremno bogatih i siromašnih, prekomjernim trošenjem i rasipanjem imetka mi izravno pomažemo šejtansku industriju konzumerizma čiji je krajnji i neizbježni ishod – nezahvalnost Stvoritelju i Opskrbitelju svih svjetova.

Zato je, draga braćo i sestre, veoma važno da stalno preispitujemo naše navike u trošenju. Interesantno je danas slušati kako nas vrhunski ekonomisti savjetuju da nam slijedi kriza u kojoj ćemo morati dobro voditi računa šta i koliko kupujemo. Istinskom vjerniku ovi savjeti nisu potrebni, jer je on vodi računa da ne rasipa i ne kupuje ono što mu nije potrebno.
U tom smislu, podsjetimo šta nam Allah, dž.š., u 77. ajetu sure El-Qasas kaže:

”I time što ti je Bog dao bori se za onaj svijet, ali ne zaboravi ni svoje sljedovanje na ovom svijetu, i čini dobročinstvo onako kako ga je Bog tebi učinio, i nemoj činiti nered po zemlji, zaista, Bog ne voli one koji nered čine.”

Nek su nam na umu i riječi našeg najboljeg učitelja Muhameda, a.s.:

„Ostavite ovosvjetsko življenje onima koji su mu se isključivo predali. Jer, ko bude uzimao od ovog svijeta više nego što mu je potrebno, opredijelio se za svoju propast, a da toga nije bio ni svjestan.“

Uzvišeni Gospodaru, osnaži nam vjeru i rasvijetli razum. Pomozi nam da se tvojim blagodatima koristimo onako kako ćeš ti biti najzadovoljniji!

Amin, ja Rabbe-l-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Eslöv, 18. novembar 2022.]]> Hvala Gospodaru Uzvišenom, salavat i selam posljednjem poslaniku, uzoritim ashabima, čestitim šehidima i svim iskrenim sljedbenicima dini islama do Sudnjega dana.

Poštovana braćo i sestre!

Današnju hutbu počinjemo 26. i 27. ajetom sure El-Isra`:

„I daj bližnjem njegovo pravo, kao i siromahu i putniku, samo nemoj previše rasipati. Zaista su rasipnici šejtanova braća, a šejtan je svome Gospodaru jako nezahvalan.“

Gospodar svjetova nas u 6. ajetu Sure Fatir upozorava:

„Šejtan je, doista, vaš neprijatelj, pa ga i uzimajte kao neprijatelja! On poziva svoje pristalice samo da budu među onima koji će u vatru“.

Milostivi Stvoritelj nam u ovim ajetima otvara oči pred jednom pojavom čije se manifestacije višestruko odražavaju u potrošačkom društvu suvremene civilizacije. Musliman ne smije postati protagonista i žrtva rasipništva. Rasipništvo je konstantno trošenje više nego što je potrebno na sve one stvari i prohtjeve koje u suštinskom i praktičnom smislu ne moramo posjedovati.
Svako od nas, ukoliko bi zdravorazumski analizirao na šta sve troši vlastiti imetak, pronašao bi konkretne primjere rasipništva.
Iako, na primjer, svaki peti stanovnik u Bosni i Hercegovini živi ispod granice siromaštva, svakodnevno se u deponijama bacaju tone hrane. Umjesto da ta hrana završi na trpezama onih koji je sebi ne mogu priuštiti, ispravna i upotrebljiva hrana završi u smeću. Kupovina hrane u pretjeranim količinama i serviranje prevelikih porcija predstavljaju pogrešne navike koje vode do ekstremnog rasipništva.

Na globalnom planu rasipništvo ugrožava preživljavaje najsiromašnijih i najnemoćnijih. Nedavni podaci govore da polovina svjetske trgovine i više od polovine globalnih investicija odnosi se na samo 22 zemlje koje obuhvataju svega 14 procenata svjetske populacije, dok 49 najsiromašnijih zemalja koje obuhvataju 11 procenata svjetske populacije, među sobom dijele svega pola procenta globalnog proizvoda. Moderna civilizacija duguje svoj samoubilački potencijal istim onim karakteristikama iz kojih crpi svoju veličinu i glamur; a to je urođena averzija prema samoograničavanju, neiskorjenjiva sklonost ka prekoračenju te hronična netrpeljivost i nepoštovanje prema svakoj vrsti granice i limita.

Kako to stoji u ajetima sa početka ove hutbe, rasipnici se po logici, navikama i postupcima života pridružuju prokletom šejtanu. Kao i šejtan, raspinik je hronično nezadovoljan, pa samim time i nezahvalan dragom Bogu. Kupujući iznova nove i bespotrebne stvari rasipnici traže zadovoljstvo koje brzo nestaje i iščezava. Takvi ljudi ne pridaju vrijednost onome što posjeduju, vrednuju samo ono što ne posjeduju.

Rasipništvo nam uskraćuje mogućnost da udjeljujemo onima koji imaju pravo u našim imecima. Svako prekomjerno trošenje je otimanje i uskraćivanje haka od bližnjih i siromaha. Umjesto da udjeljivanjem drugima sužavamo duboki jaz između ekstremno bogatih i siromašnih, prekomjernim trošenjem i rasipanjem imetka mi izravno pomažemo šejtansku industriju konzumerizma čiji je krajnji i neizbježni ishod – nezahvalnost Stvoritelju i Opskrbitelju svih svjetova.

Zato je, draga braćo i sestre, veoma važno da stalno preispitujemo naše navike u trošenju. Interesantno je danas slušati kako nas vrhunski ekonomisti savjetuju da nam slijedi kriza u kojoj ćemo morati dobro voditi računa šta i koliko kupujemo. Istinskom vjerniku ovi savjeti nisu potrebni, jer je on vodi računa da ne rasipa i ne kupuje ono što mu nije potrebno.
U tom smislu, podsjetimo šta nam Allah, dž.š., u 77. ajetu sure El-Qasas kaže:

”I time što ti je Bog dao bori se za onaj svijet, ali ne zaboravi ni svoje sljedovanje na ovom svijetu, i čini dobročinstvo onako kako ga je Bog tebi učinio, i nemoj činiti nered po zemlji, zaista, Bog ne voli one koji nered čine.”

Nek su nam na umu i riječi našeg najboljeg učitelja Muhameda, a.s.:

„Ostavite ovosvjetsko življenje onima koji su mu se isključivo predali. Jer, ko bude uzimao od ovog svijeta više nego što mu je potrebno, opredijelio se za svoju propast, a da toga nije bio ni svjestan.“

Uzvišeni Gospodaru, osnaži nam vjeru i rasvijetli razum. Pomozi nam da se tvojim blagodatima koristimo onako kako ćeš ti biti najzadovoljniji!

Amin, ja Rabbe-l-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Eslöv, 18. novembar 2022.]]> https://forum.vakat.eu/thread-800.html Mon, 06 Feb 2023 19:59:08 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-800.html Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu, Stvoritelju svih svjetova, Onome Koji je stvorio smrt i život kako bi iskušao ko će od nas što više dobrih djela činiti. Neka su spas i mir na posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih budu slijedili u dobru sve do Sudnjega dana. Poštovane džematlije, neka nam je svima džuma mubarek!

Svjedoci smo realnosti u kojoj se sve manje čuju riječi: uspjeh, optimizam, sreća, radost, kao odrednice koje ulijevaju snagu u srcima vjernika i gaje nadu u ljepšu budućnost našeg društva. Veliki broj ljudi smatra da je među nama prisutno sve ono što je suprotno navedenim riječima i da je u naša srca nemoguće uliti nadu u bolju budućnost. Kako doći do rješenja za ovu situaciju? To je pitanje koje svi mi postavljamo i tražimo odgovor.

Dužni smo kao vjernici primarno odgovore tražiti u Kur’anu. Uzvišeni Allah nam se obraća: “I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici” (Alu Imran, 139). U navedenom ajetu, Uzvišeni Allah motivira nas da budemo hrabri, čestiti i da ne sumnjamo u uspjeh. Međutim, mi to često zaboravljamo i dozvoljavamo da nas savladaju pesimizam i beznađe. Mnogi tvrde da se kod nas ne može normalno živjeti, širi se očaj, odustajanje i osjećaj poraženosti. Omladina gubi želju za radom, učenjem i planiranjem bolje budućnosti. U svim medijima najčešće su vijesti iz crne hronike, o kriminalu, ubistvima, siromaštvu, nemoralu i slično tome.

Sve ovo svjedoči da zaista živimo, kao i svi drugi, sa problemima, međutim, rješenje problema nikada nije izbjegavanje, već njegovo rješavanje. Musliman ne smije sebi dozvoliti pesimizam i da izgubi nadu, zato što musliman ima svoju misiju. On mora javno govoriti o istini i pravdi, širiti pozitivnu energiju i truditi se da Allahova riječ bude gornja, i da nam Allahova riječ bude glavno oružje u borbi protiv nas samih, naših slabosti, lošeg morala, društvenih devijacija i nepravde, koje su prisutne oko nas.

Uzvišeni Allah savjetuje nas na sljedeći način: “I slijedite ono što je najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje…” (Ez-Zumer, 55), dok nas Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usmjerava kako da kraj naših djela bude uspješan: “Zaista Allah voli da onaj ko nešto uradi, to uradi na najbolji način” (Bejheki, hadis je hasen).

Navedeni ajet i hadis dovoljno su optimistični i motivirajući za čovjeka da se na najljepši mogući način ostvari u svim poljima života: počevši od porodičnog života, na radnom mjestu, na ekonomskom, sportskom, kulturnom planu, pritom ne zaboravljajući na granice koje je Uzvišeni Allah postavio. Nažalost, danas je ovo mjerilo skoro u potpunosti izgubljeno iz razloga što ljudi imaju svoja mjerila kojima mjere uspjeh ili neuspjeh, a ona se uglavnom vežu za bogatstvo, slavu, ovodunjalučku sreću itd. Musliman je svjestan da je istinski uspjeh primarno vezan za ahiret kao njegovo trajno odredište, a svi uspjesi na dunjaluku su podređeni tom, istinskom uspjehu. Uzvišeni Allah nudi nam odgovor o kakvom se uspjehu radi: “Uspjet će onaj koji se očisti i spomene ime

Gospodara svoga pa molitvu obavi. Ali, vi više život na ovome svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je” (El-A’la, 14–17). Uzvišeni Allah usmjerava nas na korake do istinskog uspjeha: istinski će uspjeti onaj ko očisti svoju dušu i tijelo, koji živi sa Allahovim imenom, koji je privržen svome Gospodaru kroz namaz i sve ono što će ga približiti Njemu, dok u isto vrijeme poučava o vrijednosti ahireta i njegovoj vječnosti, i o bezvrijednosti dunjaluka i njegovoj prolaznosti.]]> Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu, Stvoritelju svih svjetova, Onome Koji je stvorio smrt i život kako bi iskušao ko će od nas što više dobrih djela činiti. Neka su spas i mir na posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih budu slijedili u dobru sve do Sudnjega dana. Poštovane džematlije, neka nam je svima džuma mubarek!

Svjedoci smo realnosti u kojoj se sve manje čuju riječi: uspjeh, optimizam, sreća, radost, kao odrednice koje ulijevaju snagu u srcima vjernika i gaje nadu u ljepšu budućnost našeg društva. Veliki broj ljudi smatra da je među nama prisutno sve ono što je suprotno navedenim riječima i da je u naša srca nemoguće uliti nadu u bolju budućnost. Kako doći do rješenja za ovu situaciju? To je pitanje koje svi mi postavljamo i tražimo odgovor.

Dužni smo kao vjernici primarno odgovore tražiti u Kur’anu. Uzvišeni Allah nam se obraća: “I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici” (Alu Imran, 139). U navedenom ajetu, Uzvišeni Allah motivira nas da budemo hrabri, čestiti i da ne sumnjamo u uspjeh. Međutim, mi to često zaboravljamo i dozvoljavamo da nas savladaju pesimizam i beznađe. Mnogi tvrde da se kod nas ne može normalno živjeti, širi se očaj, odustajanje i osjećaj poraženosti. Omladina gubi želju za radom, učenjem i planiranjem bolje budućnosti. U svim medijima najčešće su vijesti iz crne hronike, o kriminalu, ubistvima, siromaštvu, nemoralu i slično tome.

Sve ovo svjedoči da zaista živimo, kao i svi drugi, sa problemima, međutim, rješenje problema nikada nije izbjegavanje, već njegovo rješavanje. Musliman ne smije sebi dozvoliti pesimizam i da izgubi nadu, zato što musliman ima svoju misiju. On mora javno govoriti o istini i pravdi, širiti pozitivnu energiju i truditi se da Allahova riječ bude gornja, i da nam Allahova riječ bude glavno oružje u borbi protiv nas samih, naših slabosti, lošeg morala, društvenih devijacija i nepravde, koje su prisutne oko nas.

Uzvišeni Allah savjetuje nas na sljedeći način: “I slijedite ono što je najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje…” (Ez-Zumer, 55), dok nas Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usmjerava kako da kraj naših djela bude uspješan: “Zaista Allah voli da onaj ko nešto uradi, to uradi na najbolji način” (Bejheki, hadis je hasen).

Navedeni ajet i hadis dovoljno su optimistični i motivirajući za čovjeka da se na najljepši mogući način ostvari u svim poljima života: počevši od porodičnog života, na radnom mjestu, na ekonomskom, sportskom, kulturnom planu, pritom ne zaboravljajući na granice koje je Uzvišeni Allah postavio. Nažalost, danas je ovo mjerilo skoro u potpunosti izgubljeno iz razloga što ljudi imaju svoja mjerila kojima mjere uspjeh ili neuspjeh, a ona se uglavnom vežu za bogatstvo, slavu, ovodunjalučku sreću itd. Musliman je svjestan da je istinski uspjeh primarno vezan za ahiret kao njegovo trajno odredište, a svi uspjesi na dunjaluku su podređeni tom, istinskom uspjehu. Uzvišeni Allah nudi nam odgovor o kakvom se uspjehu radi: “Uspjet će onaj koji se očisti i spomene ime

Gospodara svoga pa molitvu obavi. Ali, vi više život na ovome svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je” (El-A’la, 14–17). Uzvišeni Allah usmjerava nas na korake do istinskog uspjeha: istinski će uspjeti onaj ko očisti svoju dušu i tijelo, koji živi sa Allahovim imenom, koji je privržen svome Gospodaru kroz namaz i sve ono što će ga približiti Njemu, dok u isto vrijeme poučava o vrijednosti ahireta i njegovoj vječnosti, i o bezvrijednosti dunjaluka i njegovoj prolaznosti.]]> https://forum.vakat.eu/thread-681.html Tue, 03 Jan 2023 15:47:39 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-681.html Braćo i sestre u islamu! Naslov današnje hutbe je Uništenje naroda Luta, alejhis-selam. Ista je nastavak prošle hutbe, u kojoj sam govorio o poslanstvu Luta, alejhis-selam.

Na Lutov, alejhis-selam, poziv svome narodu da se okanu velikog grijeha koji su javno činili nije se odazvao niti jedan čovjek niti žena, pa čak ni njegova supruga, osim njegove dvije kćerke.

Nakon što se Lutov, alejhis-selam, narod oglušio o pozive i upozorenja Luta, alejhis-selam, on upućuje dove Allahu, dželle še’nuhu,za pomoć. Allah, azze ve dželle, prima dove Luta, alejhis-selam i šalje meleke u liku ljudi. Oni su prvo posjetili Ibrahima, alejhis-selam, prije nego su došli do Luta, alejhis-selam, i donijeli su mu radosnu vijest da će mu žena roditi sina i obavijestili su ga da su poslani da unište Lutov, alejhis-selam, narod. O tome Allah, subhanehu ve te’ala, govori u ajetima 31. – 34. Sure Ez-Zarijat:

           قَالَ فَمَا خَطْبُكُمْ أَيُّهَا الْمُرْسَلُونَ(31) قَالُوا إِنَّا أُرْسِلْنَا إِلَى قَوْمٍ مُجْرِمِينَ(32) لِنُرْسِلَ عَلَيْهِمْ حِجَارَةً مِنْ طِينٍ(33) مُسَوَّمَةً عِندَ رَبِّكَ لِلْمُسْرِفِينَ(34)

Reče: „Šta vi hoćete, o izaslanici?”(31) Rekoše: “Poslani smo narodu griješnom.(32) Da sručimo na njih grumenje od ilovače.(33) Svako obilježeno u Gospodara tvoga za one koji su u razvratu svaku mjeru prešli.”(34)

Od te su kazne izuzeti samo Lut, alejhis-selam, i njegova čeljad, tj. njegove dvije kćerke, osim njegove supruge, kao što stoji u 59. i 60. ajetu Sure El-Hidžr:

إِلاَّ آلَ لُوطٍ إِنَّا لَمُنَجُّوهُمْ أَجْمَعِينَ(59) إِلاَّ امْرَأَتَهُ قَدَّرْنَا إِنَّهَا لَمِنَ الْغَابِرِينَ(60)

Samo ćemo svu Lutovu čeljad spasiti.(59) Osim žene njegove. Ona će, odlučili smo, sa ostalima kaznu iskusiti.(60)

Nakon što su napustili Ibrahima, alejhis-selam, meleki koji su poslani kao glasnici su došli Lutu, alejhis-selam. Lut, alejhis-selam, se kada su kod njega došli meleki uznemirio i preplašio, kao što stoji u 77. ajetu Sure Hud:

وَلَمَّا جَاءَتْ رُسُلُنَا لُوطًا سِيءَ بِهِمْ وَضَاقَ بِهِمْ ذَرْعًا وَقَالَ هَذَا يَوْمٌ عَصِيبٌ

I kada Naši poslanici dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i bi mu teško pri duši, pa reče: “Ovo je mučan dan!“

O dolasku meleka kod Luta, alejhis-selam, nevjernike obavještava Lutova, alejhis-selam, supruga.

Kako je mislio da će on i njegovi gosti loše proći sa njegovim narodom Lut, alejhis-selam, je poželio da ima snagu, kako bi se zaštitili, kao što stoji u 80. ajetu Sure Hud:

قَالَ لَوْ أَنَّ لِي بِكُمْ قُوَّةً أَوْ آوِي إِلَى رُكْنٍ شَدِيدٍ

Reče: „Da ja imam snagu ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!”

Meleki obavještavaju Luta, alejhis-selam, da su oni Allahi, dželle še’nuhu, poslanici i da im njegov narod ne može nauditi i prenose mu Allahovu, dželle še’nuhu, odredbu o uništitenju njegova naroda, te da u zoru on i njegova čeljad, osim njegove supruge krenu i da se ne obaziru, kao što stoji u ajetima 81. – 83. Sure Hud:

قَالُوا يَا لُوطُ إِنَّا رُسُلُ رَبِّكَ لَنْ يَصِلُوا إِلَيْكَ فَأَسْرِ بِأَهْلِكَ بِقِطْعٍ مِنَ اللَّيْلِ وَلاَ يَلْتَفِتْ مِنْكُمْ أَحَدٌ إِلاَّ امْرَأَتَكَ إِنَّهُ مُصِيبُهَا مَا أَصَابَهُمْ إِنَّ مَوْعِدَهُمُ الصُّبْحُ أَلَيْسَ الصُّبْحُ بِقَرِيبٍ(81) فَلَمَّا جَاءَ أَمْرُنَا جَعَلْنَا عَالِيَهَا سَافِلَهَا وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهَا حِجَارَةً مِنْ سِجِّيلٍ مَنْضُودٍ(82) مُسَوَّمَةً عِنْدَ رَبِّكَ وَمَا هِيَ مِنَ الظَّالِمِينَ بِبَعِيدٍ(83)

A meleki rekoše: “O Lute, mi smo izaslanici Gospodara tvoga! Oni tebi ne mogu nauditi. Ti kreni sa čeljadi svojom u gluho doba noći bez žene svoje! Nju će zadesiti isto što i njih i neka se niko od vas ne obazire! Rok im je praskazorje, a zar praskazorje nije blizu?“(81) I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo. Ono što je bilo gore bi dolje i na njih kao kišu grumenje od pečena blata spustismo, koje je neprekidno sipalo,(82) obilježeno od Gospodara tvoga, a ono nije daleko ni od jednog nasilnika.(83)

A u ajetima 61. – 77. Sure El-Hidžr stoji:

فَلَمَّا جَاءَ آلَ لُوطٍ الْمُرْسَلُونَ(61) قَالَ إِنَّكُمْ قَوْمٌ مُنْكَرُونَ(62) قَالُوا بَلْ جِئْنَاكَ بِمَا كَانُوا فِيهِ يَمْتَرُونَ(63) وَأَتَيْنَاكَ بِالْحَقِّ وَإِنَّا لَصَادِقُونَ(64) فَأَسْرِ بِأَهْلِكَ بِقِطْعٍ مِنَ اللَّيْلِ وَاتَّبِعْ أَدْبَارَهُمْ وَلاَ يَلْتَفِتْ مِنْكُمْ أَحَدٌ وَامْضُوا حَيْثُ تُؤْمَرُونَ(65) وَقَضَيْنَا إِلَيْهِ ذَلِكَ الْأَمْرَ أَنَّ دَابِرَ هَؤُلاءِ مَقْطُوعٌ مُصْبِحِينَ(66) وَجَاءَ أَهْلُ الْمَدِينَةِ يَسْتَبْشِرُونَ(67) قَالَ إِنَّ هَؤُلاءِ ضَيْفِي فَلاَ تَفْضَحُونِ(68) وَاتَّقُوا اللَّهَ وَلاَ تُخْزُونِ(69) قَالُوا أَوَلَمْ نَنْهَكَ عَنِ الْعَالَمِينَ(70) قَالَ هَؤُلاَءِ بَنَاتِي إِنْ كُنْتُمْ فَاعِلِينَ(71) لَعَمْرُكَ إِنَّهُمْ لَفِي سَكْرَتِهِمْ يَعْمَهُونَ(72) فَأَخَذَتْهُمُ الصَّيْحَةُ مُشْرِقِينَ(73) فَجَعَلْنَا عَالِيَهَا سَافِلَهَا وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهِمْ حِجَارَةً مِنْ سِجِّيلٍ(74) إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِلْمُتَوَسِّمِينَ(75) وَإِنَّهَا لَبِسَبِيلٍ مُقِيمٍ(76) إِنَّ فِي ذَلِكَ لآيَةً لِلْمُؤْمِنِينَ(77)

I kada izaslanici dođoše Lutu,(61) on reče: „Vi ste, doista, ljudi neznani!“(62) Rekoše: „Ne! Donosimo ti ono u šta ovi stalno sumnjaju.(63) Donosimo ti ono što će se sigurno dogoditi, a mi zaista istinu govorimo.(64) Izvedi čeljad svoju u gluho doba noći, a ti budi na začelju njihovu i neka se niko od vas ne osvrće, već produžite u pravcu kuda vam se naređuje!“(65) I Mi smo mu objavili ono što će se zbiti: da će oni, svi do posljednjeg, u svitanje uništeni biti.(66) U to dođoše stanovnici grada, veseli.(67) Reče: „Ovo su gosti moji, pa me ne sramotite!(68) I bojte se Allaha i mene ne ponižavajte!“(69) Rekoše: „A zar ti nismo zabranili da ikog primaš?(70) Reče: „Ako već hoćete nešto činiti, eto kćeri mojih!“(71) Tako Mi života tvog, oni su u pijanstvu svom lutali.(72) I njih je zadesio strašan glas kada je Sunce izlazilo(73) I Mi smo učinili da ono što je gore bude dolje i na njih smo kao kišu grumenja od skamenjene gline sručili.(74) To su zaista pouke za one koji posmatraju:(75) Ono je pored puta i sad postoji.(76) To je doista pouka za one koji vjeruju.”(77)]]> Braćo i sestre u islamu! Naslov današnje hutbe je Uništenje naroda Luta, alejhis-selam. Ista je nastavak prošle hutbe, u kojoj sam govorio o poslanstvu Luta, alejhis-selam.

Na Lutov, alejhis-selam, poziv svome narodu da se okanu velikog grijeha koji su javno činili nije se odazvao niti jedan čovjek niti žena, pa čak ni njegova supruga, osim njegove dvije kćerke.

Nakon što se Lutov, alejhis-selam, narod oglušio o pozive i upozorenja Luta, alejhis-selam, on upućuje dove Allahu, dželle še’nuhu,za pomoć. Allah, azze ve dželle, prima dove Luta, alejhis-selam i šalje meleke u liku ljudi. Oni su prvo posjetili Ibrahima, alejhis-selam, prije nego su došli do Luta, alejhis-selam, i donijeli su mu radosnu vijest da će mu žena roditi sina i obavijestili su ga da su poslani da unište Lutov, alejhis-selam, narod. O tome Allah, subhanehu ve te’ala, govori u ajetima 31. – 34. Sure Ez-Zarijat:

           قَالَ فَمَا خَطْبُكُمْ أَيُّهَا الْمُرْسَلُونَ(31) قَالُوا إِنَّا أُرْسِلْنَا إِلَى قَوْمٍ مُجْرِمِينَ(32) لِنُرْسِلَ عَلَيْهِمْ حِجَارَةً مِنْ طِينٍ(33) مُسَوَّمَةً عِندَ رَبِّكَ لِلْمُسْرِفِينَ(34)

Reče: „Šta vi hoćete, o izaslanici?”(31) Rekoše: “Poslani smo narodu griješnom.(32) Da sručimo na njih grumenje od ilovače.(33) Svako obilježeno u Gospodara tvoga za one koji su u razvratu svaku mjeru prešli.”(34)

Od te su kazne izuzeti samo Lut, alejhis-selam, i njegova čeljad, tj. njegove dvije kćerke, osim njegove supruge, kao što stoji u 59. i 60. ajetu Sure El-Hidžr:

إِلاَّ آلَ لُوطٍ إِنَّا لَمُنَجُّوهُمْ أَجْمَعِينَ(59) إِلاَّ امْرَأَتَهُ قَدَّرْنَا إِنَّهَا لَمِنَ الْغَابِرِينَ(60)

Samo ćemo svu Lutovu čeljad spasiti.(59) Osim žene njegove. Ona će, odlučili smo, sa ostalima kaznu iskusiti.(60)

Nakon što su napustili Ibrahima, alejhis-selam, meleki koji su poslani kao glasnici su došli Lutu, alejhis-selam. Lut, alejhis-selam, se kada su kod njega došli meleki uznemirio i preplašio, kao što stoji u 77. ajetu Sure Hud:

وَلَمَّا جَاءَتْ رُسُلُنَا لُوطًا سِيءَ بِهِمْ وَضَاقَ بِهِمْ ذَرْعًا وَقَالَ هَذَا يَوْمٌ عَصِيبٌ

I kada Naši poslanici dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i bi mu teško pri duši, pa reče: “Ovo je mučan dan!“

O dolasku meleka kod Luta, alejhis-selam, nevjernike obavještava Lutova, alejhis-selam, supruga.

Kako je mislio da će on i njegovi gosti loše proći sa njegovim narodom Lut, alejhis-selam, je poželio da ima snagu, kako bi se zaštitili, kao što stoji u 80. ajetu Sure Hud:

قَالَ لَوْ أَنَّ لِي بِكُمْ قُوَّةً أَوْ آوِي إِلَى رُكْنٍ شَدِيدٍ

Reče: „Da ja imam snagu ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!”

Meleki obavještavaju Luta, alejhis-selam, da su oni Allahi, dželle še’nuhu, poslanici i da im njegov narod ne može nauditi i prenose mu Allahovu, dželle še’nuhu, odredbu o uništitenju njegova naroda, te da u zoru on i njegova čeljad, osim njegove supruge krenu i da se ne obaziru, kao što stoji u ajetima 81. – 83. Sure Hud:

قَالُوا يَا لُوطُ إِنَّا رُسُلُ رَبِّكَ لَنْ يَصِلُوا إِلَيْكَ فَأَسْرِ بِأَهْلِكَ بِقِطْعٍ مِنَ اللَّيْلِ وَلاَ يَلْتَفِتْ مِنْكُمْ أَحَدٌ إِلاَّ امْرَأَتَكَ إِنَّهُ مُصِيبُهَا مَا أَصَابَهُمْ إِنَّ مَوْعِدَهُمُ الصُّبْحُ أَلَيْسَ الصُّبْحُ بِقَرِيبٍ(81) فَلَمَّا جَاءَ أَمْرُنَا جَعَلْنَا عَالِيَهَا سَافِلَهَا وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهَا حِجَارَةً مِنْ سِجِّيلٍ مَنْضُودٍ(82) مُسَوَّمَةً عِنْدَ رَبِّكَ وَمَا هِيَ مِنَ الظَّالِمِينَ بِبَعِيدٍ(83)

A meleki rekoše: “O Lute, mi smo izaslanici Gospodara tvoga! Oni tebi ne mogu nauditi. Ti kreni sa čeljadi svojom u gluho doba noći bez žene svoje! Nju će zadesiti isto što i njih i neka se niko od vas ne obazire! Rok im je praskazorje, a zar praskazorje nije blizu?“(81) I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo. Ono što je bilo gore bi dolje i na njih kao kišu grumenje od pečena blata spustismo, koje je neprekidno sipalo,(82) obilježeno od Gospodara tvoga, a ono nije daleko ni od jednog nasilnika.(83)

A u ajetima 61. – 77. Sure El-Hidžr stoji:

فَلَمَّا جَاءَ آلَ لُوطٍ الْمُرْسَلُونَ(61) قَالَ إِنَّكُمْ قَوْمٌ مُنْكَرُونَ(62) قَالُوا بَلْ جِئْنَاكَ بِمَا كَانُوا فِيهِ يَمْتَرُونَ(63) وَأَتَيْنَاكَ بِالْحَقِّ وَإِنَّا لَصَادِقُونَ(64) فَأَسْرِ بِأَهْلِكَ بِقِطْعٍ مِنَ اللَّيْلِ وَاتَّبِعْ أَدْبَارَهُمْ وَلاَ يَلْتَفِتْ مِنْكُمْ أَحَدٌ وَامْضُوا حَيْثُ تُؤْمَرُونَ(65) وَقَضَيْنَا إِلَيْهِ ذَلِكَ الْأَمْرَ أَنَّ دَابِرَ هَؤُلاءِ مَقْطُوعٌ مُصْبِحِينَ(66) وَجَاءَ أَهْلُ الْمَدِينَةِ يَسْتَبْشِرُونَ(67) قَالَ إِنَّ هَؤُلاءِ ضَيْفِي فَلاَ تَفْضَحُونِ(68) وَاتَّقُوا اللَّهَ وَلاَ تُخْزُونِ(69) قَالُوا أَوَلَمْ نَنْهَكَ عَنِ الْعَالَمِينَ(70) قَالَ هَؤُلاَءِ بَنَاتِي إِنْ كُنْتُمْ فَاعِلِينَ(71) لَعَمْرُكَ إِنَّهُمْ لَفِي سَكْرَتِهِمْ يَعْمَهُونَ(72) فَأَخَذَتْهُمُ الصَّيْحَةُ مُشْرِقِينَ(73) فَجَعَلْنَا عَالِيَهَا سَافِلَهَا وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهِمْ حِجَارَةً مِنْ سِجِّيلٍ(74) إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِلْمُتَوَسِّمِينَ(75) وَإِنَّهَا لَبِسَبِيلٍ مُقِيمٍ(76) إِنَّ فِي ذَلِكَ لآيَةً لِلْمُؤْمِنِينَ(77)

I kada izaslanici dođoše Lutu,(61) on reče: „Vi ste, doista, ljudi neznani!“(62) Rekoše: „Ne! Donosimo ti ono u šta ovi stalno sumnjaju.(63) Donosimo ti ono što će se sigurno dogoditi, a mi zaista istinu govorimo.(64) Izvedi čeljad svoju u gluho doba noći, a ti budi na začelju njihovu i neka se niko od vas ne osvrće, već produžite u pravcu kuda vam se naređuje!“(65) I Mi smo mu objavili ono što će se zbiti: da će oni, svi do posljednjeg, u svitanje uništeni biti.(66) U to dođoše stanovnici grada, veseli.(67) Reče: „Ovo su gosti moji, pa me ne sramotite!(68) I bojte se Allaha i mene ne ponižavajte!“(69) Rekoše: „A zar ti nismo zabranili da ikog primaš?(70) Reče: „Ako već hoćete nešto činiti, eto kćeri mojih!“(71) Tako Mi života tvog, oni su u pijanstvu svom lutali.(72) I njih je zadesio strašan glas kada je Sunce izlazilo(73) I Mi smo učinili da ono što je gore bude dolje i na njih smo kao kišu grumenja od skamenjene gline sručili.(74) To su zaista pouke za one koji posmatraju:(75) Ono je pored puta i sad postoji.(76) To je doista pouka za one koji vjeruju.”(77)]]> https://forum.vakat.eu/thread-640.html Wed, 07 Dec 2022 23:13:22 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-640.html Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku, čestitim ashabima, uzoritim šehidima i svim iskrenim sljedbenicima našeg časnog dina.

Poštovana braćo i sestre!

U današnjoj hutbi vraćamo se jednoj temi koju smatramo veoma važnom i zato joj posvećujemo najmanje jednu hutbu u toku godine dana. Danas govorimo o čistoći vjernika. Čistoća je sastavni dio imana, ili vjere, ali i jedan od načina stjecanja Allahove ljubavi.

U 222. ajeta sure “El-Bekare” stoji:
“…Zaista Allah voli one koji se kaju i voli one koji se mnogo čiste!”
Poslanik, s. a. v. s., je rekao:
“Čistoća je dio imana…”
Ova čistoća podrazumijeva i duhovnu i fizičku komponentu. Duhovna, ili unutarnja čistoća odnosi se na stanje našeg srca koje opterećuju i prljaju različiti grijesi poput laži, mržnje, zavidnosti, ogovoranja, oholosti, škrtosti, pohlepe i, općenito, lošeg, ružnog i neprimjerenog ponašanja. Prema jednom hadisu, središnje mjesto unutarnje ili duhovne čistoće jest srce i od njegove čistoće ovisi i stanje čovjeka. U tom smislu, Muhamed, a.s., je rekao:
“Uistinu, u tijelu postoji jedan organ, kada je on zdrav, cijelo tijelo je zdravo, a kad on oboli cijelo tijelo oboli. To je srce”.
U jednom komentaru ovog hadisa stoji:

“Ako je čovjekovo srce zdravo i ispunjeno ljubavlju prema Allahu i ljubavi prema onome što Allah voli i ispunjeno je klonjenjem od onoga što Allah ne voli, onda će i pokreti svih organa biti ispravni. Ako se radi o bolesnom srcu, kojim vladaju strasti i požuda za onim što voli, pa makar to Allah prezirao, tada će i pokreti svih organa biti neispravni okrećući se svim grijesima i sumnjivim stvarima slijedeći strasti srca.”

A u jednom drugom hadisu Muhamed, a.s., je rekao:
“Kad čovjek počini neki grijeh, na njegovu srcu se pojavi jedna crna tačka, pa ako se pokaje i Allaha zamoli za oprost, ona bude izbrisana, a ako uveća činjenje grijeha uveća se i crna mrlja. Tako sve dok ne prekrije njegovo srce.”

Duhovna čistoća se reflektira i kroz vanjsku prepoznatljivost vjernika kao čiste, uredne i pedantne osobe koja vodi računa o čistoći tijela, odjeće i mjesta gdje živi, jer je to i jedan od uvjeta za ispravnost namaza, što na najbolji način svjedoči važnost lične i kućne higijene muslimana. Muslimanske kuće su personifikacija čistoće i urednosti i u svakoj sobi se može obaviti namaz.
Vanjsku čistoću vjernik čuva pazeći se nečisti svake vrsti poput krvi, gnoja, mokraće, izmeta, alkohola, svinjske masti i svega onoga što mu stvara neprijatnost. Zato posebno vodi računa o čišćenju nakon i male i velike nužde, propisanom obaveznom kupanju-gusulu kada je to potrebno, ali i redovnom, po mogućnosti svakodnevnom, kupanju, te svakom obliku higijene koji iziskuju date okolnosti, potrebe i stanja svakog čovjeka.

Vjernik svoj vanjski izgled kreira i kroz propisno, skladno i lijepo odijevanje kojeg prati čista, uredna odjeća, oslikavajući odjeću kao ukras čovjeka i blagodat Gospodara prema njemu.
O važnosti prepoznatljivosti vjernika i kroz njegov izgled i odijevanje najbolje nam svjedoče sljedeći primjeri hadisa.
Jednom prilikom je Muhamed, a.s., ugledao nekog čovjeka kako hoda nepočešljane kose i rekao:
“Zar on nema baš ništa čime bi se počešljao?”

Prenosi se, također, da je Poslanuku, a.s., došao nekakav čovjek u pohabanoj odjeći:
“Imaš li ti ikakva imetka”, upita ga Muhamed, a.s. “Imam”, odgovori čovjek. “Kakva”, opet će Resulullah. “Svake vrste, koje mi je podario Allah”, odgovori čovjek. Onda mu Poslanik, s. a. v. s., reče: “Kad ti je Allah dao imetka, neka se onda i vidi trag Allahove milosti i darežljivosti prema tebi.”

Braćo i sestre!

U današnjem vremenu dostupnih sredstava za održavanje lične i kućne higijene, nezamislivo je da musliman o tome ne vodi računa i da daje ružnu sliku i dojam sebe kao pojedinca ali i vjere kojoj pripada, a koja čistoći pridaje veliku pažnju da je definira kao “pola vjere”.

Najbolja međusobna povezanost unutarnje-duhovne i fizičke čistoće jest abdest, kao uvjet za namaz ali i način čišćenja od grijeha, preventiva za zdravlje i održavanje higijene te zaštita od negativnosti. Iz Svoje milosti Allah, dž. š., dao je da se putem abdesta ljudi čiste od grijeha i da sa svakom kapi abdesta koja pada sa dijelova tijela koji se peru, odlaze i grijesi, kako se to navodi u jednom hadisu. Abdest je preventiva za zdravlje jer se najviše bakterija nakuplja na izloženim dijelovima tijela koji se peru prilikom abdesta, pa je preporučeno za vjernika da, po mogućnosti, bude uvijek pod abdestom i zbog duhovne zaštite koju mu abdest pruža.

Rezultat naše duhovne i fizičke čistoće je obazriv i pažljiv odnos prema javnoj površini, prirodnoj i društvenoj okolini. Kao vid sadake, vjernik će ukloniti s puta ono što smeta prolaznicima, kako navodi Poslanik, a.s., a svoju djecu i unučad će podučavati da je priroda Božiji dar koja se ne skrnavi kroz njezino uništavanje ili bacanje smeća, papirića i svega onoga što remeti njezinu harmoniju i sklad.

Ljepota naše vjere je u povezanosti duhovne i fizičke čistoće koja se manifestira u svim dijelovima našeg života, našem ličnom i našem javnom životu, kućnom ambijentu, ili u javnosti, na ulici, u društvenoj zajednici musliman koji živi svoju vjeru lahko se može prepoznati po stilu i načinu života.

Gospodaru naš, pomozi nam da zavolimo čistoću i da vodimo računa o našoj, kako unutarnjoj, tako i vanjskoj čistoći!

Amin ja Rabbe-l-alemin!]]> Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku, čestitim ashabima, uzoritim šehidima i svim iskrenim sljedbenicima našeg časnog dina.

Poštovana braćo i sestre!

U današnjoj hutbi vraćamo se jednoj temi koju smatramo veoma važnom i zato joj posvećujemo najmanje jednu hutbu u toku godine dana. Danas govorimo o čistoći vjernika. Čistoća je sastavni dio imana, ili vjere, ali i jedan od načina stjecanja Allahove ljubavi.

U 222. ajeta sure “El-Bekare” stoji:
“…Zaista Allah voli one koji se kaju i voli one koji se mnogo čiste!”
Poslanik, s. a. v. s., je rekao:
“Čistoća je dio imana…”
Ova čistoća podrazumijeva i duhovnu i fizičku komponentu. Duhovna, ili unutarnja čistoća odnosi se na stanje našeg srca koje opterećuju i prljaju različiti grijesi poput laži, mržnje, zavidnosti, ogovoranja, oholosti, škrtosti, pohlepe i, općenito, lošeg, ružnog i neprimjerenog ponašanja. Prema jednom hadisu, središnje mjesto unutarnje ili duhovne čistoće jest srce i od njegove čistoće ovisi i stanje čovjeka. U tom smislu, Muhamed, a.s., je rekao:
“Uistinu, u tijelu postoji jedan organ, kada je on zdrav, cijelo tijelo je zdravo, a kad on oboli cijelo tijelo oboli. To je srce”.
U jednom komentaru ovog hadisa stoji:

“Ako je čovjekovo srce zdravo i ispunjeno ljubavlju prema Allahu i ljubavi prema onome što Allah voli i ispunjeno je klonjenjem od onoga što Allah ne voli, onda će i pokreti svih organa biti ispravni. Ako se radi o bolesnom srcu, kojim vladaju strasti i požuda za onim što voli, pa makar to Allah prezirao, tada će i pokreti svih organa biti neispravni okrećući se svim grijesima i sumnjivim stvarima slijedeći strasti srca.”

A u jednom drugom hadisu Muhamed, a.s., je rekao:
“Kad čovjek počini neki grijeh, na njegovu srcu se pojavi jedna crna tačka, pa ako se pokaje i Allaha zamoli za oprost, ona bude izbrisana, a ako uveća činjenje grijeha uveća se i crna mrlja. Tako sve dok ne prekrije njegovo srce.”

Duhovna čistoća se reflektira i kroz vanjsku prepoznatljivost vjernika kao čiste, uredne i pedantne osobe koja vodi računa o čistoći tijela, odjeće i mjesta gdje živi, jer je to i jedan od uvjeta za ispravnost namaza, što na najbolji način svjedoči važnost lične i kućne higijene muslimana. Muslimanske kuće su personifikacija čistoće i urednosti i u svakoj sobi se može obaviti namaz.
Vanjsku čistoću vjernik čuva pazeći se nečisti svake vrsti poput krvi, gnoja, mokraće, izmeta, alkohola, svinjske masti i svega onoga što mu stvara neprijatnost. Zato posebno vodi računa o čišćenju nakon i male i velike nužde, propisanom obaveznom kupanju-gusulu kada je to potrebno, ali i redovnom, po mogućnosti svakodnevnom, kupanju, te svakom obliku higijene koji iziskuju date okolnosti, potrebe i stanja svakog čovjeka.

Vjernik svoj vanjski izgled kreira i kroz propisno, skladno i lijepo odijevanje kojeg prati čista, uredna odjeća, oslikavajući odjeću kao ukras čovjeka i blagodat Gospodara prema njemu.
O važnosti prepoznatljivosti vjernika i kroz njegov izgled i odijevanje najbolje nam svjedoče sljedeći primjeri hadisa.
Jednom prilikom je Muhamed, a.s., ugledao nekog čovjeka kako hoda nepočešljane kose i rekao:
“Zar on nema baš ništa čime bi se počešljao?”

Prenosi se, također, da je Poslanuku, a.s., došao nekakav čovjek u pohabanoj odjeći:
“Imaš li ti ikakva imetka”, upita ga Muhamed, a.s. “Imam”, odgovori čovjek. “Kakva”, opet će Resulullah. “Svake vrste, koje mi je podario Allah”, odgovori čovjek. Onda mu Poslanik, s. a. v. s., reče: “Kad ti je Allah dao imetka, neka se onda i vidi trag Allahove milosti i darežljivosti prema tebi.”

Braćo i sestre!

U današnjem vremenu dostupnih sredstava za održavanje lične i kućne higijene, nezamislivo je da musliman o tome ne vodi računa i da daje ružnu sliku i dojam sebe kao pojedinca ali i vjere kojoj pripada, a koja čistoći pridaje veliku pažnju da je definira kao “pola vjere”.

Najbolja međusobna povezanost unutarnje-duhovne i fizičke čistoće jest abdest, kao uvjet za namaz ali i način čišćenja od grijeha, preventiva za zdravlje i održavanje higijene te zaštita od negativnosti. Iz Svoje milosti Allah, dž. š., dao je da se putem abdesta ljudi čiste od grijeha i da sa svakom kapi abdesta koja pada sa dijelova tijela koji se peru, odlaze i grijesi, kako se to navodi u jednom hadisu. Abdest je preventiva za zdravlje jer se najviše bakterija nakuplja na izloženim dijelovima tijela koji se peru prilikom abdesta, pa je preporučeno za vjernika da, po mogućnosti, bude uvijek pod abdestom i zbog duhovne zaštite koju mu abdest pruža.

Rezultat naše duhovne i fizičke čistoće je obazriv i pažljiv odnos prema javnoj površini, prirodnoj i društvenoj okolini. Kao vid sadake, vjernik će ukloniti s puta ono što smeta prolaznicima, kako navodi Poslanik, a.s., a svoju djecu i unučad će podučavati da je priroda Božiji dar koja se ne skrnavi kroz njezino uništavanje ili bacanje smeća, papirića i svega onoga što remeti njezinu harmoniju i sklad.

Ljepota naše vjere je u povezanosti duhovne i fizičke čistoće koja se manifestira u svim dijelovima našeg života, našem ličnom i našem javnom životu, kućnom ambijentu, ili u javnosti, na ulici, u društvenoj zajednici musliman koji živi svoju vjeru lahko se može prepoznati po stilu i načinu života.

Gospodaru naš, pomozi nam da zavolimo čistoću i da vodimo računa o našoj, kako unutarnjoj, tako i vanjskoj čistoći!

Amin ja Rabbe-l-alemin!]]> https://forum.vakat.eu/thread-639.html Wed, 07 Dec 2022 23:11:58 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-639.html Oni koji čitaju prevod Kur’ana naći će u njemu mnoga kazvanja koja nose pouku i poruku. Među tim kazivanjima je i kazivanje o Israelićanima koji bijahu poniženi i porobljeni u faraonskom Egiptu. Allah im je ukazao Svoju milost i poslao Musa, a.s., da ih izvede iz Egipta u Sinajsku pustinju, na putu ka Obećanoj zemlji. Kad je to učinjeno od njih je traženo da se pripreme za zauzimanja obećane zemlje, da uspostave u njoj državu i društvo, ostvare slobodu i prihvate odgovornosti koje sloboda traži. Međutim, kako su bili odgajani da budu robovi, oni nisu mogli nositi ono što sa sobom donosi izgradnja – žrtve i inicijativu. Evo šta Kur’an o tome kazuje: „O narode moj, uđite u Svetu zemlju koju je odredio Allah vama, i ne uzmičite jer ćete se preobratiti u gubitnike. Oni rekoše: “O Musa! U njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ulaziti dok god oni ne izađu iz nje, pa, ako oni izađu iz nje, mi ćemo onda sigurno ući.” (El-Ma’ide, 22-23).

Oni izražavaju pasivizam i nemaju inicijativu skidaju sa sebe odgovornost i teret prevaljuju na drugoga – u ovom slučaju na Allahovog poslanika, Musaa, a.s. Rekoše: “O Musa, mi u nju nećemo ući nikad, dok god su oni u njoj. Idi ti i tvoj Gospodar pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati.” (El-Ma’ide, 24).

Reče (Bog): “Ta zemlja za njih je zabranjena četrdeset godina. Lutat će zemljom, a ti ne tuguj za narodom grješnim.” (El-Ma’ide, 26).

Zbog njihove nespremnosti odbiše darovanu milost trenutnog ulaska u obećanu zemlju i bijahu, kako to često kažemo, kažnjeni da 40 godina lutaju pustinjom. Ja ne bih rekao da su bili doslovno kažnjeni, jer Allah je druge narode kaznio nestankom, njima je bila podarena jedina moguća realnost nakon što su odbili prvu i najpodesniju milost. Bilo im je podareno iskušenje – popravni ispit da se kroz četrdeset godina pod Musaovim vođstvom izgradi nova jača spremnija generacija koja se neće bojati ući u svetu zemlju.

Metod koji je slijedio Musa, a.s., po naređenju Allahovom, bio je odgajanje slobodne, časne i hrabre generacije u sinajskom bespuću u roku od četrdeset godina. Sjetimo se svoje prošlosti, i mi smo bili manje-više u ideološkom ropstvu kolonijalizma i komunizma više od stotinu godina. 1992.godne smo se kao narod odabrali priliku za slobodu, jednakost i potpunu slobodu. Sloboda je odmah iziskivala žrtve i mi smo te žrtve podnijeli. Iako smo bili stješnjeni kao Izraelićani s Musaom uz Crveno more, Allah je dao da nam se to more otvori i mi smo opstali. Vjera u Boga, hrabrost, požrtvovanost, te, ne zaboravimo to nikad, činjenica da nas dušmani nisu htjeli dijelit na vjernike i ateiste, marljive i lijene, svjesne nesvjesne, ubijali su i progonili sve redom, dovela je do tog da smo se ujedinili, opstali i odbranili se u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. No, mi time, znali smo a i danas trebamo znati, nismo ušli u obećanu zemlju.

Tek smo izbjegli prvu prijetnju nestanka i našli se u pustinji. Danas, desetljećima kasnije, imamo li obećavajuće rezultate odgoja nove generacije koja će ovu zemlju učiniti „obećanom“? Koliko ulažemo na jačanje sopstvene svijesti i preuzimanje sopstvene odgovornosti za izazove na koje valja odgovoriti? Da li nam je vjera i bolja „obećana“ zemlja ostala cilj u godinama nakon rata ili postajemo besciljni…? Nemamo Musaa, nemamo Haruna, ali imamo Božiju knjigu i Poslanikov sunnet, čitamo li ih, razmišljamo li o poukama, ili se povlačimo iz života i puštamo razne Samirije da nama i našoj omladini prave lažna božanstva-zlatnu telad?

Nisu li raznorazni rijaliti i zadruge za našu omladinu lažna božanstva? Nisu li kockarnice i kladionice zlatna božanstva? Nisu li alkohol, droga, bekorisni tv i internet sadržaji i priče o „parama bez rada“ lažna božanstva?

Mi danas nemamo na raspolaganju “Sinajsku pustinju” u kojoj bi izolirali sebe, svoju djecu i omladinu i odgojili ih– kako su to nekada uradili Musa, a.s., i njegov brat Harun, a.s.. Jedini, ključ i “Sinaj” koj mi danas još možemo imati predstavlja porodica. Porodica, otac i majka, brat i sestra, dedo i nena, imaju onu ulogu za nas danas u ovo vrijeme koju je “Sinajska pustinja” imala za Musa, a.s., i Izraelićane za ono vrijeme. No, ni porodica ne može opstat pod jakim udarima izazova samo među četiri zida, ona se treba osnaživat, jačat, a mjesto za to jeste džamija, jesu naši poravnati popunjeni safovi gdje jedni druge podupiremo, safovi zrelih muškaraca koji jedni druge podupiru i pomažu, i safovi zrelih žena koje jedna drugu podupire i pomaže, safovi mladića i safovi djevojaka, a prostor između njih neka popune naša djeca…

Ne smijemo se pomiriti s time da smo zaostali, rascjepkani, opterećen neprijateljstvima i raznim sukobima. To omogućuje mnogim slabićima koji nam ne žele dobro da ovladaju nama, potčine nas i zavladaju potencijalima našeg društva i naše zemlje. Ove stvari nam moraju svima biti bitne i ne spadaju u kategoriju „izbjegavanja onog što nas se ne tiče“. Ove se stvari mogu mijenjat ukoliko držimo živom stalnu svijest o Bogu i živom držimo Božiju riječ. Kur’an se danas ne objavljuje ni Poslaniku, ni Aliji, ni Ebu Bekru, ni Osmanu, ni Omeru. Nit ćemo se mi na Sudnjem danu moć „prikačiti“ na gozbu njihovih dijela. Kur’an se danas u ovom vremenu objavljuje nama, živim vjernicima, ukoliko smo spremni primit njegovu poruku. Priče i besjede o spomenutim velikanima neće popravit naše stanje dok se neko ne osmjeli u mjeri svoje mogućnosti i okvira današnjeg vakta biti Ebu Bekr, Osman, Omer, Alija ovog vremena, a trebaju nam ovakve jedinke, trebamo ih „proizvesti“, odgojiti, prepoznati. Ako ih ne odgojimo spas i dolazak do ,,obećane zemlje“ sigurno nam neće pasti s neba.]]> Oni koji čitaju prevod Kur’ana naći će u njemu mnoga kazvanja koja nose pouku i poruku. Među tim kazivanjima je i kazivanje o Israelićanima koji bijahu poniženi i porobljeni u faraonskom Egiptu. Allah im je ukazao Svoju milost i poslao Musa, a.s., da ih izvede iz Egipta u Sinajsku pustinju, na putu ka Obećanoj zemlji. Kad je to učinjeno od njih je traženo da se pripreme za zauzimanja obećane zemlje, da uspostave u njoj državu i društvo, ostvare slobodu i prihvate odgovornosti koje sloboda traži. Međutim, kako su bili odgajani da budu robovi, oni nisu mogli nositi ono što sa sobom donosi izgradnja – žrtve i inicijativu. Evo šta Kur’an o tome kazuje: „O narode moj, uđite u Svetu zemlju koju je odredio Allah vama, i ne uzmičite jer ćete se preobratiti u gubitnike. Oni rekoše: “O Musa! U njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ulaziti dok god oni ne izađu iz nje, pa, ako oni izađu iz nje, mi ćemo onda sigurno ući.” (El-Ma’ide, 22-23).

Oni izražavaju pasivizam i nemaju inicijativu skidaju sa sebe odgovornost i teret prevaljuju na drugoga – u ovom slučaju na Allahovog poslanika, Musaa, a.s. Rekoše: “O Musa, mi u nju nećemo ući nikad, dok god su oni u njoj. Idi ti i tvoj Gospodar pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati.” (El-Ma’ide, 24).

Reče (Bog): “Ta zemlja za njih je zabranjena četrdeset godina. Lutat će zemljom, a ti ne tuguj za narodom grješnim.” (El-Ma’ide, 26).

Zbog njihove nespremnosti odbiše darovanu milost trenutnog ulaska u obećanu zemlju i bijahu, kako to često kažemo, kažnjeni da 40 godina lutaju pustinjom. Ja ne bih rekao da su bili doslovno kažnjeni, jer Allah je druge narode kaznio nestankom, njima je bila podarena jedina moguća realnost nakon što su odbili prvu i najpodesniju milost. Bilo im je podareno iskušenje – popravni ispit da se kroz četrdeset godina pod Musaovim vođstvom izgradi nova jača spremnija generacija koja se neće bojati ući u svetu zemlju.

Metod koji je slijedio Musa, a.s., po naređenju Allahovom, bio je odgajanje slobodne, časne i hrabre generacije u sinajskom bespuću u roku od četrdeset godina. Sjetimo se svoje prošlosti, i mi smo bili manje-više u ideološkom ropstvu kolonijalizma i komunizma više od stotinu godina. 1992.godne smo se kao narod odabrali priliku za slobodu, jednakost i potpunu slobodu. Sloboda je odmah iziskivala žrtve i mi smo te žrtve podnijeli. Iako smo bili stješnjeni kao Izraelićani s Musaom uz Crveno more, Allah je dao da nam se to more otvori i mi smo opstali. Vjera u Boga, hrabrost, požrtvovanost, te, ne zaboravimo to nikad, činjenica da nas dušmani nisu htjeli dijelit na vjernike i ateiste, marljive i lijene, svjesne nesvjesne, ubijali su i progonili sve redom, dovela je do tog da smo se ujedinili, opstali i odbranili se u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. No, mi time, znali smo a i danas trebamo znati, nismo ušli u obećanu zemlju.

Tek smo izbjegli prvu prijetnju nestanka i našli se u pustinji. Danas, desetljećima kasnije, imamo li obećavajuće rezultate odgoja nove generacije koja će ovu zemlju učiniti „obećanom“? Koliko ulažemo na jačanje sopstvene svijesti i preuzimanje sopstvene odgovornosti za izazove na koje valja odgovoriti? Da li nam je vjera i bolja „obećana“ zemlja ostala cilj u godinama nakon rata ili postajemo besciljni…? Nemamo Musaa, nemamo Haruna, ali imamo Božiju knjigu i Poslanikov sunnet, čitamo li ih, razmišljamo li o poukama, ili se povlačimo iz života i puštamo razne Samirije da nama i našoj omladini prave lažna božanstva-zlatnu telad?

Nisu li raznorazni rijaliti i zadruge za našu omladinu lažna božanstva? Nisu li kockarnice i kladionice zlatna božanstva? Nisu li alkohol, droga, bekorisni tv i internet sadržaji i priče o „parama bez rada“ lažna božanstva?

Mi danas nemamo na raspolaganju “Sinajsku pustinju” u kojoj bi izolirali sebe, svoju djecu i omladinu i odgojili ih– kako su to nekada uradili Musa, a.s., i njegov brat Harun, a.s.. Jedini, ključ i “Sinaj” koj mi danas još možemo imati predstavlja porodica. Porodica, otac i majka, brat i sestra, dedo i nena, imaju onu ulogu za nas danas u ovo vrijeme koju je “Sinajska pustinja” imala za Musa, a.s., i Izraelićane za ono vrijeme. No, ni porodica ne može opstat pod jakim udarima izazova samo među četiri zida, ona se treba osnaživat, jačat, a mjesto za to jeste džamija, jesu naši poravnati popunjeni safovi gdje jedni druge podupiremo, safovi zrelih muškaraca koji jedni druge podupiru i pomažu, i safovi zrelih žena koje jedna drugu podupire i pomaže, safovi mladića i safovi djevojaka, a prostor između njih neka popune naša djeca…

Ne smijemo se pomiriti s time da smo zaostali, rascjepkani, opterećen neprijateljstvima i raznim sukobima. To omogućuje mnogim slabićima koji nam ne žele dobro da ovladaju nama, potčine nas i zavladaju potencijalima našeg društva i naše zemlje. Ove stvari nam moraju svima biti bitne i ne spadaju u kategoriju „izbjegavanja onog što nas se ne tiče“. Ove se stvari mogu mijenjat ukoliko držimo živom stalnu svijest o Bogu i živom držimo Božiju riječ. Kur’an se danas ne objavljuje ni Poslaniku, ni Aliji, ni Ebu Bekru, ni Osmanu, ni Omeru. Nit ćemo se mi na Sudnjem danu moć „prikačiti“ na gozbu njihovih dijela. Kur’an se danas u ovom vremenu objavljuje nama, živim vjernicima, ukoliko smo spremni primit njegovu poruku. Priče i besjede o spomenutim velikanima neće popravit naše stanje dok se neko ne osmjeli u mjeri svoje mogućnosti i okvira današnjeg vakta biti Ebu Bekr, Osman, Omer, Alija ovog vremena, a trebaju nam ovakve jedinke, trebamo ih „proizvesti“, odgojiti, prepoznati. Ako ih ne odgojimo spas i dolazak do ,,obećane zemlje“ sigurno nam neće pasti s neba.]]> https://forum.vakat.eu/thread-638.html Wed, 07 Dec 2022 22:57:17 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-638.html Hvala Uzvišenom Allahu, salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku i miljeniku Muhammedu, s.a.v.s.

Poštovana braćo i sestre,

Nedavno smo ušli u 1444. hidžretsku godinu, u ovoj sedmici obilježili Dan ašure. Vrijeme neumitno prolazi i zato danas govorimo o blagodati vremena.
U tom smislu, trebamo razmišljati o nekoliko činjenica.

Prije svega, vrijeme koje nam je Uzvišeni Allah dao na raspolaganje govori o povjerenju koje On, kao Sveznajući Gospodar svega znanog i neznanog, ima u čovjeka. O tom povjerenju i amanetu uvijek moramo razmišljati i voditi računa da svome Gospodaru svojim životnim postupcima dokažemo svoju istinsku predanost.
U suri „El-Asr“ Gospodar svjetova nam nudi formulu za to, navodeći da je to moguće postići ispravnim vjerovanjem u Allaha, dž. š., popraćenim činjenjem dobra, ustrajavanjem na istini i spremnosti podnošenja životnih poteškoća.“

Pored navedenog, vjernik uvijek treba da ima na umu i činjenicu da se ovodunjalučki život završava u nama neznanom trenutku, koji je svakome od nas toliko blizu da Allah, dž.š., kaže: “Mi smo stvorili čovjeka i znamo šta sve njegova duša došaptava, i Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.” (Kaf, 16)

Uzimajući u obzir tu nepredvidivu tanku nit koja nas dijeli od odlaska sa ovog svijeta, mi se u potpunosti moramo uozbiljiti i što bolje i kvalitetnije upotrijebiti svaki trenutak našeg života. U tom pogledu veoma je bitno da imamo na umu da se naša svakodnevica uglavnom sastoji od tri vrste vremena: radnog, slobodnog i vremena za ljudske potrebe. Prema našem, islamskom učenju ispravno iskorišteno vrijeme nije samo ono koje provedemo izvršavajući klasične ibadete, poput namaza, raznih zikrova i sličnoga, već i vrijeme koje provedemo radeći svakodnevne halal poslove kojima osiguravamo egzistenciju sebi i svojoj porodici. O navedenom nam posebno lijepo govori predaja u kojoj Muhammed, a. s., za čovjeka koji privređuje za svoju porodicu kaže: “Ako je izišao da bi zaradio za svoju malehnu djecu – on je na Allahovu putu. Ako je izišao da bi zaradio za svoje stare roditelje – on je na Allahovu putu. Ako je izišao da bi zaradio za sebe, da ne traži od drugog – on je na Allahovu putu”

Također, vrijeme koje provedemo izvršavajući ljudske potrebe, to jest odmarajući se, spavajući, jedući i pijući, isto tako se ubraja u ispravno iskorišteno vrijeme, jer se njime udovoljava pravima našeg tijela. Svakako, pod uvjetom da u bilo čemu od navedenog ne pretjerujemo, te da nas to ne udaljava od pokornosti Uzvišenom Allahu.

Na kraju, ostaje nam slobodno vrijeme. O njemu vjernik treba najviše povesti računa. U njemu se kriju najopasnije zamke u koje se može veoma lahko upasti. Rekli bismo da nam upravo ono predstavlja najznačajniji izazov i da ćemo za njega najteže položiti račun na Sudnjem danu, jer u njemu ponajbolje dokazujemo koliko nam je stalo do kojih djela. Ono nam omogućuje da ga s lahkoćom, neopterećeni bilo čime drugim, iskoristimo čineći dobro ili loše. Samim time, ko slobodno vrijeme koristi čineći dobro, takav sebe u dobre ubraja, a ko ga u grijehu provodi, takav sam sebe svrsta u griješnike.

Kur'an, a. š., govori o posljedicama tih naših djela kad veli: “Ko čini dobro, u svoju ga korist čini, a ko zlo čini, na svoju ga je štetu učinio, jer tvoj Gospodar nije nepravedan prema Svojim robovima.” (Fussilet, 46); te konkretizira posljedice neprimjerene upotrebe vremena opisujući stanovnike najdubljih džehenemskih provalija kao one koji će na budućem svijetu priznati da ih je u navedeno stanje dovelo i to što su “besposličili s onima koji su besposličili”. (El-Muddessir, 45)

Sjetimo se u ovom kontekstu i riječi čuvenog Hasana el-Basrija: “Zbilja, vrijeme svako jutro poziva čovjeka: ‘O čovječe, iskoristi me, jer ja ti se, tako mi Allaha, nikad neću vratiti!'”
Ovo razmišljanje pomoći će nam da ne dođemo u situaciju o kojoj se govori u suri
El-Mu`minun:

“Tek kad nekom od njih dođe smrt, on rekne: Gospodaru moj, povratite me, kako bih radio dobro u onom svijetu što sam ga napustio! Ma kakvi, to on samo priča! Iza njih nalazit će se berzah sve do dana kada će biti oživljeni.” (El-Mu’minun, 99-100)

Molimo Uzvišenog Allaha da budemo od onih koji će blagodati vremena znati iskoristiti na najbolji način.
Gospodaru naš, pomozi nam da ne budemo gubitnici, vće oni koji su uspjeli!

Amin ja Rabbe-l-alemin!]]> Hvala Uzvišenom Allahu, salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku i miljeniku Muhammedu, s.a.v.s.

Poštovana braćo i sestre,

Nedavno smo ušli u 1444. hidžretsku godinu, u ovoj sedmici obilježili Dan ašure. Vrijeme neumitno prolazi i zato danas govorimo o blagodati vremena.
U tom smislu, trebamo razmišljati o nekoliko činjenica.

Prije svega, vrijeme koje nam je Uzvišeni Allah dao na raspolaganje govori o povjerenju koje On, kao Sveznajući Gospodar svega znanog i neznanog, ima u čovjeka. O tom povjerenju i amanetu uvijek moramo razmišljati i voditi računa da svome Gospodaru svojim životnim postupcima dokažemo svoju istinsku predanost.
U suri „El-Asr“ Gospodar svjetova nam nudi formulu za to, navodeći da je to moguće postići ispravnim vjerovanjem u Allaha, dž. š., popraćenim činjenjem dobra, ustrajavanjem na istini i spremnosti podnošenja životnih poteškoća.“

Pored navedenog, vjernik uvijek treba da ima na umu i činjenicu da se ovodunjalučki život završava u nama neznanom trenutku, koji je svakome od nas toliko blizu da Allah, dž.š., kaže: “Mi smo stvorili čovjeka i znamo šta sve njegova duša došaptava, i Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.” (Kaf, 16)

Uzimajući u obzir tu nepredvidivu tanku nit koja nas dijeli od odlaska sa ovog svijeta, mi se u potpunosti moramo uozbiljiti i što bolje i kvalitetnije upotrijebiti svaki trenutak našeg života. U tom pogledu veoma je bitno da imamo na umu da se naša svakodnevica uglavnom sastoji od tri vrste vremena: radnog, slobodnog i vremena za ljudske potrebe. Prema našem, islamskom učenju ispravno iskorišteno vrijeme nije samo ono koje provedemo izvršavajući klasične ibadete, poput namaza, raznih zikrova i sličnoga, već i vrijeme koje provedemo radeći svakodnevne halal poslove kojima osiguravamo egzistenciju sebi i svojoj porodici. O navedenom nam posebno lijepo govori predaja u kojoj Muhammed, a. s., za čovjeka koji privređuje za svoju porodicu kaže: “Ako je izišao da bi zaradio za svoju malehnu djecu – on je na Allahovu putu. Ako je izišao da bi zaradio za svoje stare roditelje – on je na Allahovu putu. Ako je izišao da bi zaradio za sebe, da ne traži od drugog – on je na Allahovu putu”

Također, vrijeme koje provedemo izvršavajući ljudske potrebe, to jest odmarajući se, spavajući, jedući i pijući, isto tako se ubraja u ispravno iskorišteno vrijeme, jer se njime udovoljava pravima našeg tijela. Svakako, pod uvjetom da u bilo čemu od navedenog ne pretjerujemo, te da nas to ne udaljava od pokornosti Uzvišenom Allahu.

Na kraju, ostaje nam slobodno vrijeme. O njemu vjernik treba najviše povesti računa. U njemu se kriju najopasnije zamke u koje se može veoma lahko upasti. Rekli bismo da nam upravo ono predstavlja najznačajniji izazov i da ćemo za njega najteže položiti račun na Sudnjem danu, jer u njemu ponajbolje dokazujemo koliko nam je stalo do kojih djela. Ono nam omogućuje da ga s lahkoćom, neopterećeni bilo čime drugim, iskoristimo čineći dobro ili loše. Samim time, ko slobodno vrijeme koristi čineći dobro, takav sebe u dobre ubraja, a ko ga u grijehu provodi, takav sam sebe svrsta u griješnike.

Kur'an, a. š., govori o posljedicama tih naših djela kad veli: “Ko čini dobro, u svoju ga korist čini, a ko zlo čini, na svoju ga je štetu učinio, jer tvoj Gospodar nije nepravedan prema Svojim robovima.” (Fussilet, 46); te konkretizira posljedice neprimjerene upotrebe vremena opisujući stanovnike najdubljih džehenemskih provalija kao one koji će na budućem svijetu priznati da ih je u navedeno stanje dovelo i to što su “besposličili s onima koji su besposličili”. (El-Muddessir, 45)

Sjetimo se u ovom kontekstu i riječi čuvenog Hasana el-Basrija: “Zbilja, vrijeme svako jutro poziva čovjeka: ‘O čovječe, iskoristi me, jer ja ti se, tako mi Allaha, nikad neću vratiti!'”
Ovo razmišljanje pomoći će nam da ne dođemo u situaciju o kojoj se govori u suri
El-Mu`minun:

“Tek kad nekom od njih dođe smrt, on rekne: Gospodaru moj, povratite me, kako bih radio dobro u onom svijetu što sam ga napustio! Ma kakvi, to on samo priča! Iza njih nalazit će se berzah sve do dana kada će biti oživljeni.” (El-Mu’minun, 99-100)

Molimo Uzvišenog Allaha da budemo od onih koji će blagodati vremena znati iskoristiti na najbolji način.
Gospodaru naš, pomozi nam da ne budemo gubitnici, vće oni koji su uspjeli!

Amin ja Rabbe-l-alemin!]]> https://forum.vakat.eu/thread-635.html Wed, 07 Dec 2022 20:36:09 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-635.html
U čemu vidimo smisao života

U svim vremenima ljudi su nastojali proniknuti u bit života na ovome svijetu i dati odgovore na pitanja ko smo, odakle smo, zbog čega smo ovdje na ovome svijetu i kuda ćemo dalje nakon ovoga prolaznoga života. Samo vjera i vjerovanje u Boga mogu čovjeku dati ispravne odgovore na ta najvažnija pitanja, koja se sama od sebe nameću u životu na ovome svijetu a tiču se cilja i smisla postojanja i bivstvovanja na Zemlji.

Samo čvrsto uvjerenje o postojanju Uzvišenoga Allaha i drugoga svijeta, nagrade i kazne za ljudska djela i propuste, te ubjeđenje o prolaznosti života na ovome svijetu a vječnosti duše koja se seli na drugi svijet može ljudima obezbijediti smirenost, zadovoljstvo i sreću.

Informacija o smislu i o cilju života dolazi od Onoga koji zna sve: prošlost, sadašnjost i budućnosti. Njemu ništa nije skriveno u Univerzumu – Uzvišenom Allahu, koji je stvorio čovjeka, a prije toga mu odredio namjenu i smisao postojanja. Bilo bi potpuno neprihvatljivo, čak i apsurdno, smatrati da je čovjek stvoren bez cilja, namjene i funkcije na Zemlji. Neoborivi su argumenti Kur'ana o svrhovitosti svega postojećega:

“Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (El-Mu'minun, 115)

“Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?” (El-Kijame, 36)

Shodno značenjima ovih ajeta, čovjek nije prepušten sam sebi, nije ostavljen i zaboravljen da živi bez cilja, niti je stvoren da bi se igrao i zabavljao besciljno putujući ovosvjetskim drumovima. Putovanje bez cilja i odredišta, životi bez izvora i ušća bili bi velika kazna za čovjeka. Tada bi čovjek ostao zarobljen u ovosvjetskom životu kao u slijepoj ulici koja ga nikuda neće odvesti ili kao u kretanju u krugu koji nema ni svoga početka niti kraja, ni svoga polaska niti krajnjega odredišta.

Uzvišeni u suri “El-Zarijat” daje odgovor na najvažnije pitanje u životu čovjeka na ovome svijetu, a to je pitanje smisla i cilja postojanja: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju, Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane, opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!” (Ez-Zarijat, 56, 57, 58)

Cilj i smisao života čovjeka na ovome svijetu jest ibadet Uzvišenom Allahu.

Riječ ibadet postala je sastavni dio govora našega naroda tako da se kao takva ne treba uvijek prevoditi nego samo tumačiti da bi se što bolje razumjela. Ibadet podrazumijeva pokornost Uzvišenom Allahu putem izvršavanja Njegovih naredbi, uz poštovanje i veličanje Njegova bića i imena, klanjanje, obožavanje ili robovanje Njemu putem namaza i vršenja svih propisanih vjerskih obreda.

U poznatom hadisu u kojem se pripovijeda razgovor Allahova Poslanika sa Muazom b. Džebelom govori se da je “ibadet Uzvišenom i izbjegavanje širka – mnogoboštva pravo Uzvišenoga kod Njegovih robova, a da je njihovo pravo kod Njega da ih ne kažnjava onda kad mu oni ibadet čine i kad Njemu nikoga za druga, pomagača i sudruga ne smatraju. (Buhari i Muslim)

Ukoliko je čovjek lišen spoznaje o istinskom smislu života, on će neizostavno voditi isprazan život prožet utrkom za materijalnim dobrima, zadovoljenjem svakodnevnih fizičkih potreba koje ga na koncu srozavaju na animalni način života ili njegovo ponašanje može čak postati onakvo kako nije poznato ni u životinjskom svijetu poput pokušaja istrjebljenja druge vrste (genocida) ili upražnjavanja istospolnih odnosa koji su potpuna nepoznanica unutar biljnoga i životinjskoga svijeta.

Uzvišeni nevjerujuće ljude, lišene ispravnog životnog cilja, poredi sa stokom koja samo jede i pije, isprazno se naslađujući svojim svakodnevnim obrocima jela, pića i zadovoljenjem drugih bioloških potreba i strasti: “...A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!” (Muhammed, 12)

U drugom kur’anskom ajetu govori se o ljudima koji su obdareni čulima sluha i vida, intelektom i srcem ali putem njih ipak ništa ne vide niti bilo šta shvataju ili osjećaju: “Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (El-Ea'raf, 179)

Život čovjeka bez ispravnoga i jasnoga cilja pretvara se, na koncu, u potpuni besmisao, nevolju, duševni nespokoj, koji je poput goleme mračne praznine u kojoj tumara nevjerujući čovjek današnjice, koji, i pored materijalnoga bogatstva, nije sretan i zadovoljan.

Besmisao života i nevjerovanje u onosvjetsko neupitno i neumitno dovodi do potpunoga ili djelomičnoga odbacivanja ljudskih vrijednosti i dovođenja stanja da čovjekovo biće zahvata letargija, ili pak uživanja u porocima savremenog doba, te na koncu negacije života činom ubistva ili samoubistva. Jedan savremeni muslimanski učenjak, Behaudin el-Emiri, opisujući stanje društava nesvjesnih primarnog cilja čovjeka – obožavanja Uzvišenog – govori da su ljudi savremene epohe pomoću znanosti industrije i tehnologije dosegli zvijezde, osvajali planete i svemirska prostranstva, s jedne strane, a padali na planeti Zemlji u provalije ljudske propasti, s druge strane, unižavajući se do najnižih nizina ispod kojih ne padaju ni životinje.

Čovjek je sazdan od tijela i duše. Danas je popularno i poželjno voditi računa o svome tijelu, a nerijetko se zapostavljaju potrebe duše.

Čovjeka određuje jedinstvo tijela i duše zajedno i, premda je ljudska duša nevidljiva i nadosjetilna, njojzi, u metaforičkom smislu, potrebni su, kao što su i tijelu potrebni, i “hrana”, i “voda”, i njega, i pažnja. Najbolje sredstvo za smiraj ljudske duše i njeno njegovanje jest ibadet Uzvišenom, pokornost Njegovim normama i približavanje Njemu putem propisanih ibadeta utemeljenih na čvrstom i postojanom vjerovanju u sve komponente imana.

Svjesni svih postulata Džibrilova hadisa u kojem se daju odgovori na pitanja šta je islam, šta je iman iman i šta je potpunost u vjeri (ihsan), što smo naučili vrlo rano kroz učenje temeljnih istina vjere i imana (imanski i islamski šarti), potrebno je da budemo od onih koji svjedočeći postojanje Uzvišenoga i poslanstvo posljednjega Njegova poslanika obavljamo namaz, postimo ramazan, dajemo zekat i obavimo hadž ukoliko smo u mogućnosti, što će nas zasigurno dovesti do položaja abida – istinskoga zahvalnog roba Uzvšenome. Allahov zahvalni rob dobro zna odakle je, zbog čega je stvoren na ovome svijetu i kuda će dalje nakon ovoga prolaznoga života. Ibadet, kao obožavanje samo Uzvišenog Allaha, univerzalna je dužnost koja prati čovječanstvo od njegovih početaka do danas: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: 'Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'” (El-Enbija', 25)

Vjerovanje i ibadet su dva ključna programa uspješnoga i sretnoga života na oba svijeta pomoću kojih čovjek hrani svoju dušu, postiže istinsku slobodu, odgovara na pravi način na sva životna iskušenja, ispunjava svoju dužnost prema Gospodaru svjetova i svih blagodati, postiže moralne vrline i vrijednosti te, na koncu, postiže spas od vatre džehenemske na drugome svijetu.

Sve druge obaveze čovjeka su u stvari samo svakodnevni ili periodični zadaci koji vode čovjeka do njegova najvažnijeg cilja ibadeta – obožavanja, predanosti i robovanja Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova i svega što se u njima nalazi. Krajnji rezultat dolaska do cilja i ispunjenja zadataka koji do njega vode jesu dženetske nagrade kojima se nadamo i koje priželjkujemo.]]>
U čemu vidimo smisao života

U svim vremenima ljudi su nastojali proniknuti u bit života na ovome svijetu i dati odgovore na pitanja ko smo, odakle smo, zbog čega smo ovdje na ovome svijetu i kuda ćemo dalje nakon ovoga prolaznoga života. Samo vjera i vjerovanje u Boga mogu čovjeku dati ispravne odgovore na ta najvažnija pitanja, koja se sama od sebe nameću u životu na ovome svijetu a tiču se cilja i smisla postojanja i bivstvovanja na Zemlji.

Samo čvrsto uvjerenje o postojanju Uzvišenoga Allaha i drugoga svijeta, nagrade i kazne za ljudska djela i propuste, te ubjeđenje o prolaznosti života na ovome svijetu a vječnosti duše koja se seli na drugi svijet može ljudima obezbijediti smirenost, zadovoljstvo i sreću.

Informacija o smislu i o cilju života dolazi od Onoga koji zna sve: prošlost, sadašnjost i budućnosti. Njemu ništa nije skriveno u Univerzumu – Uzvišenom Allahu, koji je stvorio čovjeka, a prije toga mu odredio namjenu i smisao postojanja. Bilo bi potpuno neprihvatljivo, čak i apsurdno, smatrati da je čovjek stvoren bez cilja, namjene i funkcije na Zemlji. Neoborivi su argumenti Kur'ana o svrhovitosti svega postojećega:

“Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (El-Mu'minun, 115)

“Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?” (El-Kijame, 36)

Shodno značenjima ovih ajeta, čovjek nije prepušten sam sebi, nije ostavljen i zaboravljen da živi bez cilja, niti je stvoren da bi se igrao i zabavljao besciljno putujući ovosvjetskim drumovima. Putovanje bez cilja i odredišta, životi bez izvora i ušća bili bi velika kazna za čovjeka. Tada bi čovjek ostao zarobljen u ovosvjetskom životu kao u slijepoj ulici koja ga nikuda neće odvesti ili kao u kretanju u krugu koji nema ni svoga početka niti kraja, ni svoga polaska niti krajnjega odredišta.

Uzvišeni u suri “El-Zarijat” daje odgovor na najvažnije pitanje u životu čovjeka na ovome svijetu, a to je pitanje smisla i cilja postojanja: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju, Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane, opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!” (Ez-Zarijat, 56, 57, 58)

Cilj i smisao života čovjeka na ovome svijetu jest ibadet Uzvišenom Allahu.

Riječ ibadet postala je sastavni dio govora našega naroda tako da se kao takva ne treba uvijek prevoditi nego samo tumačiti da bi se što bolje razumjela. Ibadet podrazumijeva pokornost Uzvišenom Allahu putem izvršavanja Njegovih naredbi, uz poštovanje i veličanje Njegova bića i imena, klanjanje, obožavanje ili robovanje Njemu putem namaza i vršenja svih propisanih vjerskih obreda.

U poznatom hadisu u kojem se pripovijeda razgovor Allahova Poslanika sa Muazom b. Džebelom govori se da je “ibadet Uzvišenom i izbjegavanje širka – mnogoboštva pravo Uzvišenoga kod Njegovih robova, a da je njihovo pravo kod Njega da ih ne kažnjava onda kad mu oni ibadet čine i kad Njemu nikoga za druga, pomagača i sudruga ne smatraju. (Buhari i Muslim)

Ukoliko je čovjek lišen spoznaje o istinskom smislu života, on će neizostavno voditi isprazan život prožet utrkom za materijalnim dobrima, zadovoljenjem svakodnevnih fizičkih potreba koje ga na koncu srozavaju na animalni način života ili njegovo ponašanje može čak postati onakvo kako nije poznato ni u životinjskom svijetu poput pokušaja istrjebljenja druge vrste (genocida) ili upražnjavanja istospolnih odnosa koji su potpuna nepoznanica unutar biljnoga i životinjskoga svijeta.

Uzvišeni nevjerujuće ljude, lišene ispravnog životnog cilja, poredi sa stokom koja samo jede i pije, isprazno se naslađujući svojim svakodnevnim obrocima jela, pića i zadovoljenjem drugih bioloških potreba i strasti: “...A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!” (Muhammed, 12)

U drugom kur’anskom ajetu govori se o ljudima koji su obdareni čulima sluha i vida, intelektom i srcem ali putem njih ipak ništa ne vide niti bilo šta shvataju ili osjećaju: “Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (El-Ea'raf, 179)

Život čovjeka bez ispravnoga i jasnoga cilja pretvara se, na koncu, u potpuni besmisao, nevolju, duševni nespokoj, koji je poput goleme mračne praznine u kojoj tumara nevjerujući čovjek današnjice, koji, i pored materijalnoga bogatstva, nije sretan i zadovoljan.

Besmisao života i nevjerovanje u onosvjetsko neupitno i neumitno dovodi do potpunoga ili djelomičnoga odbacivanja ljudskih vrijednosti i dovođenja stanja da čovjekovo biće zahvata letargija, ili pak uživanja u porocima savremenog doba, te na koncu negacije života činom ubistva ili samoubistva. Jedan savremeni muslimanski učenjak, Behaudin el-Emiri, opisujući stanje društava nesvjesnih primarnog cilja čovjeka – obožavanja Uzvišenog – govori da su ljudi savremene epohe pomoću znanosti industrije i tehnologije dosegli zvijezde, osvajali planete i svemirska prostranstva, s jedne strane, a padali na planeti Zemlji u provalije ljudske propasti, s druge strane, unižavajući se do najnižih nizina ispod kojih ne padaju ni životinje.

Čovjek je sazdan od tijela i duše. Danas je popularno i poželjno voditi računa o svome tijelu, a nerijetko se zapostavljaju potrebe duše.

Čovjeka određuje jedinstvo tijela i duše zajedno i, premda je ljudska duša nevidljiva i nadosjetilna, njojzi, u metaforičkom smislu, potrebni su, kao što su i tijelu potrebni, i “hrana”, i “voda”, i njega, i pažnja. Najbolje sredstvo za smiraj ljudske duše i njeno njegovanje jest ibadet Uzvišenom, pokornost Njegovim normama i približavanje Njemu putem propisanih ibadeta utemeljenih na čvrstom i postojanom vjerovanju u sve komponente imana.

Svjesni svih postulata Džibrilova hadisa u kojem se daju odgovori na pitanja šta je islam, šta je iman iman i šta je potpunost u vjeri (ihsan), što smo naučili vrlo rano kroz učenje temeljnih istina vjere i imana (imanski i islamski šarti), potrebno je da budemo od onih koji svjedočeći postojanje Uzvišenoga i poslanstvo posljednjega Njegova poslanika obavljamo namaz, postimo ramazan, dajemo zekat i obavimo hadž ukoliko smo u mogućnosti, što će nas zasigurno dovesti do položaja abida – istinskoga zahvalnog roba Uzvšenome. Allahov zahvalni rob dobro zna odakle je, zbog čega je stvoren na ovome svijetu i kuda će dalje nakon ovoga prolaznoga života. Ibadet, kao obožavanje samo Uzvišenog Allaha, univerzalna je dužnost koja prati čovječanstvo od njegovih početaka do danas: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: 'Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'” (El-Enbija', 25)

Vjerovanje i ibadet su dva ključna programa uspješnoga i sretnoga života na oba svijeta pomoću kojih čovjek hrani svoju dušu, postiže istinsku slobodu, odgovara na pravi način na sva životna iskušenja, ispunjava svoju dužnost prema Gospodaru svjetova i svih blagodati, postiže moralne vrline i vrijednosti te, na koncu, postiže spas od vatre džehenemske na drugome svijetu.

Sve druge obaveze čovjeka su u stvari samo svakodnevni ili periodični zadaci koji vode čovjeka do njegova najvažnijeg cilja ibadeta – obožavanja, predanosti i robovanja Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova i svega što se u njima nalazi. Krajnji rezultat dolaska do cilja i ispunjenja zadataka koji do njega vode jesu dženetske nagrade kojima se nadamo i koje priželjkujemo.]]> https://forum.vakat.eu/thread-634.html Wed, 07 Dec 2022 20:35:12 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-634.html Naš Stvoritelj Allah, dž. š., daje nam život i smrt da bi nas ispitao i provjerio kako ćemo i na koji način postupati. Isto tako, Gospodar nam daruje neizmjerne blagodati ali i iskušenja da bismo pokazali ko je zahvalan a ko nezahvalan, ko je pokoran a ko nepokoran, ko je strpljiv a ko malodušan, i od stvaranja prvog čovjeka, od Adema, a. s., do Sudnjeg dana ljudi će biti iskušavani, i niko nije izuzet od ovoga Allahova pravila. Stoga je pogrešno misliti da se iskušenja dešavaju samo nama, iskušenja su se dešavala i onima prije nas a dešavaju se i onima oko nas.

Živimo u vremenu većih ili manjih iskušenja, u atmosferi promocije lažnih vrijednosti i beznađa, ali, u koliko god bili teškoj životnoj situaciji, jedino rješenje i izlaz iz takvih stanja i okolnosti možemo pronaći u iskrenu vjerovanju. Vjerovanje prati svijest da Allah, dž. š., svoje robove stavlja na kušnju i u dobru i u zlu, da ih iskušava s radošću ili žalošću.

Allahov Poslanik, a. s., opisuje različita stanja vjernika i njegov odnos naprema iskušenja radosti i žalosti: “Divan li je primjer vjernika koji je uvijek na dobitku, a tako je samo sa vjernikom. Ako ga zadesi radost, on se zahvali Allahu i bude mu dobro. A ako ga zadesi kakva žalost, on se strpi pa mu opet bude dobro.” (Muslim)

Islam je lahka vjera, vjera u kojoj ništa teško nije propisano i upravo u njoj treba tražiti olakšanje. Nažalost, mi ljudi ponekad sami sebi otežavamo, ponekad – namjerno ili nenamjerno – jedne druge opterećujemo. Ponekad, jedni drugima okolnosti prikazujemo teškim i nemogućim. Za razliku od nas, Gospodar naš, Allah, dž. š., želi da nam olakša jer smo mi nejaka bića, koja u trenucima slabosti zaborave da nakon teškoće dolazi olakšanje, kako nas Kurʼan podsjeća: “Zaista, s mukom je i olakšica.” (El-Inširah, 6)

Nerijetko, čovjek, usljed nagomilanih problema, zapada u defetizam, malodušnost, klonulost, nevjerovanje u izlaz i u uspjeh. To su negativne osobine i valja se truditi da ih se oslobodimo. Najbolja polazna osnova za prevazilaženje malodušnosti i beznađa jest svijest i nada u Allahovu, dž. š., milost, jer nas On poziva: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On doista mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)

Ovaj ajet poziv je svim griješnicima, nevjernicima i drugima na tevbu – pokajanje i radosna vijest od Milostivoga Gospodara da će oprostiti grijehe onome ko se iskreno pokaje. A Allahova, dž. š., milost obuhvata sve što je na nebesima i na Zemlji, svakog čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik, pokoran ili nepokoran.

Pripovijeda se da je neki čovjek zamolio Ibrahima, a. s., da mu ukaže gostoprimstvo, na što mu Ibrahim, a. s., reče: “Ako prihvatiš vjeru – ugostit ću te.” Čovjek se okrenu i ode, nakon čega Allah, dž. š., objavi Ibrahimu, a. s.: “O, Ibrahime, zašto si mu davanje hrane uvjetovao prihvatanjem vjere? Mi ga hranimo sedamdeset godina a on je u nevjerstvu! Zašto je tebi smetalo da ga ugostiš i nahraniš makar jednu noć?” Ibrahim, a. s., sustiže tog čovjeka, vrati ga i ugosti. Nakon toga čovjek ga upita: “Zašto si promijenio mišljenje i zašto sada ovako lijepo postupaš prema meni?” Ibrahim, a. s., ispriča mu sve kako je bilo, a

čovjek reče: “Kako ranije nisam spoznao da se Allah tako plemenito prema meni odnosi?!” Zatražio je od Ibrahima, a. s., da mu objasni vjeru, nakon čega je prihvatio islam.

Allah, dž. š., poziva nas da ne gubimo nadu u Njegovu milost, jer to čine samo nesretnici, i ističe primjer Ibrahima, a. s., koji kaže: “Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56)

Stoga su neki islamski učenjaci gubljenje nade u Allahovu milost uvrstili u velike grijehe.

Jedan čovjek upitao je Poslanika, a. s., o velikim grijesima, pa mu je odgovorio: “Da Allahu pripišeš druga i da izgubiš nadu u Allahovu milost.” (Taberani)

Međutim, nije dovoljna samo nada u Allahovu milost i pomoć, potreban je i lični napor čovjeka. Nada se odnosi na ono što se iščekuje, a za to iščekivanje potrebno je ispuniti preduvjete za ostvarenje, preduvjete koji su u domenu ljudskih mogućnosti i izbora. Ono što nije u ljudskoj mogućnosti i u čijem izboru čovjek nema udjela, ostaje u domenu Allahove dobrote. Ako čovjek vjerovanje potvrđuje dobrim djelima i pritom se nada u Allahovu pomoć – to je istinska nada, ona je poželjna jer podstiče i motivira čovjeka da bude ustrajan u obavljanju svega što vodi oprostu. Ukoliko se čovjek prepusti strastima, prohtjevima i haramima pa se poslije toga nada u Allahovu milost – on obmanjuje samoga sebe. Allahov Poslanik, a. s., opisuje takve osobe i kaže: “Slab i nemoćan je onaj ko slijedi svoje prohtjeve, ko se pokorava svojim strastima, a uz to se uzda u Allahovu milost.” (Ibn Madže)

Dakle, svaka osoba treba znati da je nada u Allahovu milost nezamisliva bez dobrih djela.

Nada je pohvalna jer motivira, za razliku od beznađa i očaja, koji su pokuđeni jer odvraćaju od činjenja dobrih djela.

Napominjemo da strah nije u suprotnosti nadi. Strah je vjerni saputnik nadi. Imam Gazali kaže da su nada i strah kao dva krila bez kojih se ne može letjeti. Poslanik, a. s., obišao je bolesnika koji je bio na samrti, pa ga je upitao: “Kako se osjećaš?” Bolesnik odgovori: “Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, nadam se ali i strahujem za svoja djela.” Poslanik, a. s., mu reče: “Kod koga se spoji to dvoje u ovakvoj situaciji, Allah će mu dati ono čemu se nada i sačuvat će ga onoga od čega strahuje.” (Tirmizi)

Draga braćo i poštovane sestre!

Milost i dobrota su Allahovi darovi koji su pohranjeni u srcima ljudi i koji ih vode prema dobru. Stoga, vjernik teži dobru i nada se Allahovoj milosti koja mu daje snagu u bezizlaznim situacijama. Zato i znamo reći, uprkos svim životnim tegobama i iskušenjima, da opstajemo samo uz Allahovu pomoć i zbog milosti Njegove, koja nam daje snagu da prebrodimo najteže probleme, situacije i životne trenutke kroz koje prolazimo, bilo kao pojedinci, bilo kao zajednica i narod, bilo kao država.

Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš Svojom milošću i znanjem, molimo Te, oprosti onima koji se kaju i koji se nadaju Tvojoj milosti. Podari nam dobro i na ovom i na budućem svijetu!

Amin, ja erhameʼr-rahimin.]]> Naš Stvoritelj Allah, dž. š., daje nam život i smrt da bi nas ispitao i provjerio kako ćemo i na koji način postupati. Isto tako, Gospodar nam daruje neizmjerne blagodati ali i iskušenja da bismo pokazali ko je zahvalan a ko nezahvalan, ko je pokoran a ko nepokoran, ko je strpljiv a ko malodušan, i od stvaranja prvog čovjeka, od Adema, a. s., do Sudnjeg dana ljudi će biti iskušavani, i niko nije izuzet od ovoga Allahova pravila. Stoga je pogrešno misliti da se iskušenja dešavaju samo nama, iskušenja su se dešavala i onima prije nas a dešavaju se i onima oko nas.

Živimo u vremenu većih ili manjih iskušenja, u atmosferi promocije lažnih vrijednosti i beznađa, ali, u koliko god bili teškoj životnoj situaciji, jedino rješenje i izlaz iz takvih stanja i okolnosti možemo pronaći u iskrenu vjerovanju. Vjerovanje prati svijest da Allah, dž. š., svoje robove stavlja na kušnju i u dobru i u zlu, da ih iskušava s radošću ili žalošću.

Allahov Poslanik, a. s., opisuje različita stanja vjernika i njegov odnos naprema iskušenja radosti i žalosti: “Divan li je primjer vjernika koji je uvijek na dobitku, a tako je samo sa vjernikom. Ako ga zadesi radost, on se zahvali Allahu i bude mu dobro. A ako ga zadesi kakva žalost, on se strpi pa mu opet bude dobro.” (Muslim)

Islam je lahka vjera, vjera u kojoj ništa teško nije propisano i upravo u njoj treba tražiti olakšanje. Nažalost, mi ljudi ponekad sami sebi otežavamo, ponekad – namjerno ili nenamjerno – jedne druge opterećujemo. Ponekad, jedni drugima okolnosti prikazujemo teškim i nemogućim. Za razliku od nas, Gospodar naš, Allah, dž. š., želi da nam olakša jer smo mi nejaka bića, koja u trenucima slabosti zaborave da nakon teškoće dolazi olakšanje, kako nas Kurʼan podsjeća: “Zaista, s mukom je i olakšica.” (El-Inširah, 6)

Nerijetko, čovjek, usljed nagomilanih problema, zapada u defetizam, malodušnost, klonulost, nevjerovanje u izlaz i u uspjeh. To su negativne osobine i valja se truditi da ih se oslobodimo. Najbolja polazna osnova za prevazilaženje malodušnosti i beznađa jest svijest i nada u Allahovu, dž. š., milost, jer nas On poziva: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On doista mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)

Ovaj ajet poziv je svim griješnicima, nevjernicima i drugima na tevbu – pokajanje i radosna vijest od Milostivoga Gospodara da će oprostiti grijehe onome ko se iskreno pokaje. A Allahova, dž. š., milost obuhvata sve što je na nebesima i na Zemlji, svakog čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik, pokoran ili nepokoran.

Pripovijeda se da je neki čovjek zamolio Ibrahima, a. s., da mu ukaže gostoprimstvo, na što mu Ibrahim, a. s., reče: “Ako prihvatiš vjeru – ugostit ću te.” Čovjek se okrenu i ode, nakon čega Allah, dž. š., objavi Ibrahimu, a. s.: “O, Ibrahime, zašto si mu davanje hrane uvjetovao prihvatanjem vjere? Mi ga hranimo sedamdeset godina a on je u nevjerstvu! Zašto je tebi smetalo da ga ugostiš i nahraniš makar jednu noć?” Ibrahim, a. s., sustiže tog čovjeka, vrati ga i ugosti. Nakon toga čovjek ga upita: “Zašto si promijenio mišljenje i zašto sada ovako lijepo postupaš prema meni?” Ibrahim, a. s., ispriča mu sve kako je bilo, a

čovjek reče: “Kako ranije nisam spoznao da se Allah tako plemenito prema meni odnosi?!” Zatražio je od Ibrahima, a. s., da mu objasni vjeru, nakon čega je prihvatio islam.

Allah, dž. š., poziva nas da ne gubimo nadu u Njegovu milost, jer to čine samo nesretnici, i ističe primjer Ibrahima, a. s., koji kaže: “Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56)

Stoga su neki islamski učenjaci gubljenje nade u Allahovu milost uvrstili u velike grijehe.

Jedan čovjek upitao je Poslanika, a. s., o velikim grijesima, pa mu je odgovorio: “Da Allahu pripišeš druga i da izgubiš nadu u Allahovu milost.” (Taberani)

Međutim, nije dovoljna samo nada u Allahovu milost i pomoć, potreban je i lični napor čovjeka. Nada se odnosi na ono što se iščekuje, a za to iščekivanje potrebno je ispuniti preduvjete za ostvarenje, preduvjete koji su u domenu ljudskih mogućnosti i izbora. Ono što nije u ljudskoj mogućnosti i u čijem izboru čovjek nema udjela, ostaje u domenu Allahove dobrote. Ako čovjek vjerovanje potvrđuje dobrim djelima i pritom se nada u Allahovu pomoć – to je istinska nada, ona je poželjna jer podstiče i motivira čovjeka da bude ustrajan u obavljanju svega što vodi oprostu. Ukoliko se čovjek prepusti strastima, prohtjevima i haramima pa se poslije toga nada u Allahovu milost – on obmanjuje samoga sebe. Allahov Poslanik, a. s., opisuje takve osobe i kaže: “Slab i nemoćan je onaj ko slijedi svoje prohtjeve, ko se pokorava svojim strastima, a uz to se uzda u Allahovu milost.” (Ibn Madže)

Dakle, svaka osoba treba znati da je nada u Allahovu milost nezamisliva bez dobrih djela.

Nada je pohvalna jer motivira, za razliku od beznađa i očaja, koji su pokuđeni jer odvraćaju od činjenja dobrih djela.

Napominjemo da strah nije u suprotnosti nadi. Strah je vjerni saputnik nadi. Imam Gazali kaže da su nada i strah kao dva krila bez kojih se ne može letjeti. Poslanik, a. s., obišao je bolesnika koji je bio na samrti, pa ga je upitao: “Kako se osjećaš?” Bolesnik odgovori: “Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, nadam se ali i strahujem za svoja djela.” Poslanik, a. s., mu reče: “Kod koga se spoji to dvoje u ovakvoj situaciji, Allah će mu dati ono čemu se nada i sačuvat će ga onoga od čega strahuje.” (Tirmizi)

Draga braćo i poštovane sestre!

Milost i dobrota su Allahovi darovi koji su pohranjeni u srcima ljudi i koji ih vode prema dobru. Stoga, vjernik teži dobru i nada se Allahovoj milosti koja mu daje snagu u bezizlaznim situacijama. Zato i znamo reći, uprkos svim životnim tegobama i iskušenjima, da opstajemo samo uz Allahovu pomoć i zbog milosti Njegove, koja nam daje snagu da prebrodimo najteže probleme, situacije i životne trenutke kroz koje prolazimo, bilo kao pojedinci, bilo kao zajednica i narod, bilo kao država.

Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš Svojom milošću i znanjem, molimo Te, oprosti onima koji se kaju i koji se nadaju Tvojoj milosti. Podari nam dobro i na ovom i na budućem svijetu!

Amin, ja erhameʼr-rahimin.]]> https://forum.vakat.eu/thread-633.html Wed, 07 Dec 2022 20:33:55 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-633.html Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku Muhamedu, s.a.v.s

Draga braćo, poštovane sestre!

U povodu humanitarne katastrofe prouzrokovane agresijom Rusije na Ukrajinu danas govorimo o sadaki, odnosno, potrebi da se pomogne nekom ko je u nevolji. Dok gledamo potresne slike razrušenih objekata i uznemirenih ljudi, obuzima nas beznađe i zabrinutost. Ima i panike. Stoga na početku ove hutbe navodimo 31. ajet sure Ibrahim u kojem nam Allah, dž.š., poručuje:

„Reci Mojim robovima koji vjeruju da namaz klanjaju te da, i tajno i javno, iz onoga čime ih skrbimo udjeljuju prije nego što dođe Dan u kojem neće biti ni trgovine ni prijateljstva.

Zanimljivo je da ovdje Gospodar svjetova sadaku stavlja odmah uz namaz, a znamo koje mjesto namaz ima u islamu. Treba, također, obratiti pažnju da nas Alla, dž.š., u ovom ajetu požuruje, da ne oklijevamo, da vodimo računa da smrtni čas u svakom trenutku može doći. A u 92. ajetu sure Alu Imran stoji:

„Nećete ostvariti istinsko dobro sve dok ne budete od onoga što vam je drago dijelili, a što god dijelite, Bog to, sigurno, zna.“

Zato, braćo i sestre, uz ustrajno obavljanje namaza, trebamo požuriti sa sadakom. Ovaj drugi ajet nas upozorava i na kvalitet sadake. Često, naime, ljudi misle da se obaveza sadake svodi na bacanje kojeg novčića pred prosjaka, ili, pak, prikupljanjem stare garderobe i drugih stvari koje nemaju vrijednost. Naravno, sve što se udijeli u ime Gospodara, ima svoju vrijednost, ali veća vrijednost udijeljenog uvećava vrijednost sevapa, odnosno, krajnju korist za učinjeno dobro djelo. Pomažući druge, mi, zapravo, pomažemo sebe. Sadakom štitimo, ne samo svoj imetak, već i svoje živote. Sadakom, osim što štitimo svoj imetak, mi ga i uvećavamo. O tome govori 261. ajet sure El-Bekare:

„Primjer onih koji troše svoja imanja na Božijem putu sličan je primjeru zrna iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna, jer Bog uvišestručuje onome kome hoće, i Bog sve znanjem obujmljuje.“

U ovom kontekstu navodimo i jednu predaju u kojoj se kaže:

„Nema nikoga od vas, a da sa njim neće razgovarati Allah, tako da između njih neće biti posrednika, pa će pogledati na svoju desnu stranu i neće vidjeti ništa, osim ono što je pripremio, pa će pogledati na svoju lijevu stranu i neće vidjeti ništa, osim ono što je pripremio i pogledat će ispred sebe i vidjeće samo pred svojim licem vatru, pa se čuvajte vatre makar sa pola hurme!“

Navodimo i riječi jednog ashaba, koji se kad je ugledao siromaha koji je došao da prosi pred njegovim vratima, obradovao i rekao: „Dobro mi došao onaj koji će očistiti moje grijehe!“

Ili riječi: „Kako su prosjaci samo dobri ljudi!? Oni nose naše opskrbe ka ahiretu bez ikakve naknade za to! Nose ih sve dok ih ne stave na vagu pred Uzvišenim Allahom!“

Neko je nabrojao čak petnaest konkretnih korisiti sadake: gasi srdžbu Allaha, dž.š., i olakšava smrt, briše grijehe, štiti od vatre, onaj koji daje sadaku bit će na Sudnjem danu u hladu svoje sadake, ona je lijek za tjelesne bolesti, lijek za bolesti srca, Allah, dž.š, sadakom otklanja od ljudi razne vrste nevolja, pa makar oni bili nasilnici i griješnici, meleki za darežljivce mole Allaha, dž.š., Allah darežljivcu daje bereket u imetku, ljudima od imetka ostaje samo ono što podijele, Allah darežljivcima uvećava nagradu, darežljivac će na Sudnjem danu biti prozvan sa posebnih varata, koja se zovu vrata sadake, sadakom se proširuju duša i srce, Poslanik, a.s., izjednačava sadaku i učenje Kur’ana i, konačno, sadaka čisti imetak od laži, lažne zakletve i nemara.

Braćo i sestre!

Vratimo se na početak i povod današnje hutbe. Pomno prateći situaciju u Ukrajini, Rijaset Islamske zajednice u BiH, donio je odluku da se danas u svim našim džematima postavi sergija za izbjeglice iz Ukrajine. Pored solidarnosti sa ukrajinskim narodom, mi se sjećamo i vlastite nesreće koja je nas zadesila u agresiji na našu domovinu.

I još nešto. Mi ne trebamo samo da pomažemo muslimanima koji žive u Ukrajini. Humanost ne smije biti tako ograničena. Solidarnost se pokazuje svakom ko je u nevolji, baš kao što su i nama pomagali, i muslimani, ali i ogroman broj dobrih ljudi koji nisu muslimani.

Da nam Gospodar omili dobra djela i otkloni sve nevolje, posebno Ukrajinskom narodu.

Amin, ja Rabe-l-alemin!

Idriz-ef. Karaman, Malmö, 18.03.2022.]]> Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku Muhamedu, s.a.v.s

Draga braćo, poštovane sestre!

U povodu humanitarne katastrofe prouzrokovane agresijom Rusije na Ukrajinu danas govorimo o sadaki, odnosno, potrebi da se pomogne nekom ko je u nevolji. Dok gledamo potresne slike razrušenih objekata i uznemirenih ljudi, obuzima nas beznađe i zabrinutost. Ima i panike. Stoga na početku ove hutbe navodimo 31. ajet sure Ibrahim u kojem nam Allah, dž.š., poručuje:

„Reci Mojim robovima koji vjeruju da namaz klanjaju te da, i tajno i javno, iz onoga čime ih skrbimo udjeljuju prije nego što dođe Dan u kojem neće biti ni trgovine ni prijateljstva.

Zanimljivo je da ovdje Gospodar svjetova sadaku stavlja odmah uz namaz, a znamo koje mjesto namaz ima u islamu. Treba, također, obratiti pažnju da nas Alla, dž.š., u ovom ajetu požuruje, da ne oklijevamo, da vodimo računa da smrtni čas u svakom trenutku može doći. A u 92. ajetu sure Alu Imran stoji:

„Nećete ostvariti istinsko dobro sve dok ne budete od onoga što vam je drago dijelili, a što god dijelite, Bog to, sigurno, zna.“

Zato, braćo i sestre, uz ustrajno obavljanje namaza, trebamo požuriti sa sadakom. Ovaj drugi ajet nas upozorava i na kvalitet sadake. Često, naime, ljudi misle da se obaveza sadake svodi na bacanje kojeg novčića pred prosjaka, ili, pak, prikupljanjem stare garderobe i drugih stvari koje nemaju vrijednost. Naravno, sve što se udijeli u ime Gospodara, ima svoju vrijednost, ali veća vrijednost udijeljenog uvećava vrijednost sevapa, odnosno, krajnju korist za učinjeno dobro djelo. Pomažući druge, mi, zapravo, pomažemo sebe. Sadakom štitimo, ne samo svoj imetak, već i svoje živote. Sadakom, osim što štitimo svoj imetak, mi ga i uvećavamo. O tome govori 261. ajet sure El-Bekare:

„Primjer onih koji troše svoja imanja na Božijem putu sličan je primjeru zrna iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna, jer Bog uvišestručuje onome kome hoće, i Bog sve znanjem obujmljuje.“

U ovom kontekstu navodimo i jednu predaju u kojoj se kaže:

„Nema nikoga od vas, a da sa njim neće razgovarati Allah, tako da između njih neće biti posrednika, pa će pogledati na svoju desnu stranu i neće vidjeti ništa, osim ono što je pripremio, pa će pogledati na svoju lijevu stranu i neće vidjeti ništa, osim ono što je pripremio i pogledat će ispred sebe i vidjeće samo pred svojim licem vatru, pa se čuvajte vatre makar sa pola hurme!“

Navodimo i riječi jednog ashaba, koji se kad je ugledao siromaha koji je došao da prosi pred njegovim vratima, obradovao i rekao: „Dobro mi došao onaj koji će očistiti moje grijehe!“

Ili riječi: „Kako su prosjaci samo dobri ljudi!? Oni nose naše opskrbe ka ahiretu bez ikakve naknade za to! Nose ih sve dok ih ne stave na vagu pred Uzvišenim Allahom!“

Neko je nabrojao čak petnaest konkretnih korisiti sadake: gasi srdžbu Allaha, dž.š., i olakšava smrt, briše grijehe, štiti od vatre, onaj koji daje sadaku bit će na Sudnjem danu u hladu svoje sadake, ona je lijek za tjelesne bolesti, lijek za bolesti srca, Allah, dž.š, sadakom otklanja od ljudi razne vrste nevolja, pa makar oni bili nasilnici i griješnici, meleki za darežljivce mole Allaha, dž.š., Allah darežljivcu daje bereket u imetku, ljudima od imetka ostaje samo ono što podijele, Allah darežljivcima uvećava nagradu, darežljivac će na Sudnjem danu biti prozvan sa posebnih varata, koja se zovu vrata sadake, sadakom se proširuju duša i srce, Poslanik, a.s., izjednačava sadaku i učenje Kur’ana i, konačno, sadaka čisti imetak od laži, lažne zakletve i nemara.

Braćo i sestre!

Vratimo se na početak i povod današnje hutbe. Pomno prateći situaciju u Ukrajini, Rijaset Islamske zajednice u BiH, donio je odluku da se danas u svim našim džematima postavi sergija za izbjeglice iz Ukrajine. Pored solidarnosti sa ukrajinskim narodom, mi se sjećamo i vlastite nesreće koja je nas zadesila u agresiji na našu domovinu.

I još nešto. Mi ne trebamo samo da pomažemo muslimanima koji žive u Ukrajini. Humanost ne smije biti tako ograničena. Solidarnost se pokazuje svakom ko je u nevolji, baš kao što su i nama pomagali, i muslimani, ali i ogroman broj dobrih ljudi koji nisu muslimani.

Da nam Gospodar omili dobra djela i otkloni sve nevolje, posebno Ukrajinskom narodu.

Amin, ja Rabe-l-alemin!

Idriz-ef. Karaman, Malmö, 18.03.2022.]]> https://forum.vakat.eu/thread-632.html Wed, 07 Dec 2022 20:32:44 +0000 Media]]> https://forum.vakat.eu/thread-632.html Vjesnici proljeća s kojima se budi zemlja u svojim najraznolikijim manifestacijama i bojama; zelenila, behara, cvijeća, mirisa, cvrkuta ptica, iznova nas podsjećaju na Allahovu svemoć stvaranja i darivanja čovjeka velikim blagodatima, kojih trebamo biti svjesni i na njima neprestano zahvaljivati.

Zemlja je čovjekovo stanište, na njoj i s njome je povezan čovjekov cijeli život; njegovo rođenje, odrastanje, stasavanje i preseljavanje. Zemlja sa svim svojim prirodnim resursima Allahova je blagodat i vrijednost.

Između brojnih kur’anskih poruka koji govore o Zemlji u tom značenju je i ova iz sure “El-Enbija”, u kojoj stoji:

“Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.” (El-Enbija, 105)

Allah, dž. š. nas usmjerava prema putokazu kojim se dostiže sigurnost i stabilnost na zemlji. Plemenita svojstva čestitih robova valja dostići i tome težiti. To se dostiže radom, odgovornim odnosom i brigom za opće stvari i potrebe svih nas, a životna sredina je jedna od tih ključnih potreba. Svima su nam potrebni čist zrak, izvori pitke vode, čiste rijeke, bogate šume i zdrava životna okolina. To su faktori zdravlja, napretka i kvalitetnog života na zemlji općenito. Treba da svi budemo posvećeni čuvanju i afirmiranju tih vrijednosti. Njih nam je Allah poklonio ali one nisu nepotrošne, mogu biti iscrpljene, ugrožene i narušene. Onda smo na gubitku svi.

Nemar, nebriga, zapuštenost, bezvoljnost, lijenost i letargija vode nas pojedinačno, a i zajednicu kao cjelinu u propast i zaostalost. A nama treba snaga, volja, hrabrost, istrajavanje, velikodušnost, polet i snaga mladosti da bismo očuvali prirodna blaga i ljepote koje imamo. Naša domovina je jedno divno malo mjesto na zemlji, kojoj je Dragi Allah poklonio toliko prirodnih raznolikosti koje traže našu pažnju, brigu i napor da ih sačuvamo za buduća pokoljenja.

“Čistoća je dio ili pola vjerovanja” jedan je dio Poslanikove poruke koju često čujemo, na nju se pozivamo i naglašavamo je kao jednu od važnih poruka naše vjere. Volimo čuti i naglasiti da je islam dao veliku važnost čistoći, urednosti i zaštiti životne sredine. Svakodnevno smo u kontaktu s vodom koja je i lijek i sredstvo, i bez koje se ne može održati život na zemlji. Čistoća i urednost nam se propisuju i traže od nas, i glavni su uslovi i za obavljanje naše praktične dužnosti u vjeri – namaza, ali su uslov i za sve druge obredne dužnosti u našoj vjeri.

Čistoća i urednost su obilježja naše vjere. One su naredba unutar naše vjere. I to u svim segmentima, kako u održavanju lične higijene, tako i u održavanju urednosti kućnog ambijenta i prostora u kojem organizujemo naš privatni i porodični život. Čistoća i urednost su imperativ i za našu širu životnu sredinu u kojoj se realizuje naš javni, društveni, kulturni i privredni život.

Svijest ljudi u pogledu odnosa prema životnoj sredini mora se mijenjati. Ta svijest treba se usađivati mladim generacijama, od samih početaka, a kod starijih treba biti stalno poticana i naglašavana.

Nedostaje jače vjerničke svijesti i brige za stvari od javnog i općeg zajedničkog interesa. Priroda i životna sredina su pitanja od općeg interesa. Od prvorazrednog značaja.

Svojim očima s kraja zime i s početka proljeća, iz godine u godinu, gledamo prizore raznolikog otpada, i plastičnog i krutog, na obalama naših lijepih rijeka, jezera, izvora, na javnim površinama.

Samo ljudskim nemarom i zabrinjavajućom nebrigom taj otpad nije propisno odložen u kontejnere i druga mjesta predviđena za odlaganje. Pojava je to s kojom se valja ozbiljno suočiti. Nemar i nebriga prema životnom prostoru i u ovom slučaju iskazani su od svih; od onih koji odlažu, preko onih koji bi trebali upozoriti i reagirati, do onih koji bi trebali primjenjivati i provoditi zakon.

Voda, zelene površine, travnjaci, parkovi i šume su naši životni resursi, izvori zdravlja i opskrbe i mjesta gdje tražimo mir, pozitivne osjećaje, potrebnu relaksaciju. Život u prenapučenim gradovima i naseljima traži neki kutak gdje će čovjek pronaći svoj smiraj. Priroda i zemlja koju je Dragi Allah dao da se kultivira najbolja su mjesta za to. Proljeće koje dolazi dobra je prilika da se naše neobrađene i u korov zarasle njive i bašče uskopaju i zasiju. Mnogo je korisnije da mlade generacije svoje vrijeme provode u vrtu, okruženi zelenilom, mirisom blagorodne zemlje i plodova koje će ona dati, već da vrijeme i sadržaj njihovih života bude vezan za tehniku, mobilne aparate i društvene mreže. Ako se čovjek otuđi od zemlje, otuđio se od svoje prave prirode. Otuđenje čovjeka rezultira brojnim problemima i društvenim izopačenostima o kojima danas toliko puno čujemo i slušamo.

Starije generacije bosanskohercegovačkih muslimana ostavile su nam lijepe primjere odnosa prema resursima prirode. Sadnjom i kalemljenjem voćaka i u udaljenim šumskim predjelima, koja nisu bila u u vlasništvu, željeli su iza sebe ostaviti trajno dobro djelo (sadaku), po kome će ih ljudi poslije njih spominjati dok budu jeli njihove plodove. Sevape od toga imaju i dok se ptice ili druge vrste životinja budu hranile tim plodovima. Ovim činom muslimani su u djelo provodili poruku Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., u kojoj stoji: “Ako u ruci nekog od vas, kada nastupi Sudnji dan, bude sadnica palme te bude u stanju da je zasadi prije nego nastupi, neka to učini!”

Ovaj optimističan i pozitivan pristup životu daje nadu, ohrabruje i kazuje kojim putem treba ići, bez obzira kakve okolnosti bile.

Današnji čovjek traži i nalazi izgovore da se nešto ne može, da nije isplativo, da je beskorisno, predajući se stihiji života i nepoduzimanju koraka da učini ono što je do njega i ono što on može dati od sebe. Navedena Poslanikova poruka je jasna motivacijska poruka da se čovjek bavi onim što je smisleno i što donosi korist njemu lično i zajednici u cjelini. Zajednici je korist kada svako radi svoj posao i doprinosi da u njoj ima više reda, poretka, urednosti i čistoće. Lična je korist da tada čovjeek živi od svoga halal rada, truda svojih ruku i da nije ovisan ni o kome! A musliman treba težiti tome da ovisi jedino o Allahu, a ne o stvorenjima!]]> Vjesnici proljeća s kojima se budi zemlja u svojim najraznolikijim manifestacijama i bojama; zelenila, behara, cvijeća, mirisa, cvrkuta ptica, iznova nas podsjećaju na Allahovu svemoć stvaranja i darivanja čovjeka velikim blagodatima, kojih trebamo biti svjesni i na njima neprestano zahvaljivati.

Zemlja je čovjekovo stanište, na njoj i s njome je povezan čovjekov cijeli život; njegovo rođenje, odrastanje, stasavanje i preseljavanje. Zemlja sa svim svojim prirodnim resursima Allahova je blagodat i vrijednost.

Između brojnih kur’anskih poruka koji govore o Zemlji u tom značenju je i ova iz sure “El-Enbija”, u kojoj stoji:

“Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.” (El-Enbija, 105)

Allah, dž. š. nas usmjerava prema putokazu kojim se dostiže sigurnost i stabilnost na zemlji. Plemenita svojstva čestitih robova valja dostići i tome težiti. To se dostiže radom, odgovornim odnosom i brigom za opće stvari i potrebe svih nas, a životna sredina je jedna od tih ključnih potreba. Svima su nam potrebni čist zrak, izvori pitke vode, čiste rijeke, bogate šume i zdrava životna okolina. To su faktori zdravlja, napretka i kvalitetnog života na zemlji općenito. Treba da svi budemo posvećeni čuvanju i afirmiranju tih vrijednosti. Njih nam je Allah poklonio ali one nisu nepotrošne, mogu biti iscrpljene, ugrožene i narušene. Onda smo na gubitku svi.

Nemar, nebriga, zapuštenost, bezvoljnost, lijenost i letargija vode nas pojedinačno, a i zajednicu kao cjelinu u propast i zaostalost. A nama treba snaga, volja, hrabrost, istrajavanje, velikodušnost, polet i snaga mladosti da bismo očuvali prirodna blaga i ljepote koje imamo. Naša domovina je jedno divno malo mjesto na zemlji, kojoj je Dragi Allah poklonio toliko prirodnih raznolikosti koje traže našu pažnju, brigu i napor da ih sačuvamo za buduća pokoljenja.

“Čistoća je dio ili pola vjerovanja” jedan je dio Poslanikove poruke koju često čujemo, na nju se pozivamo i naglašavamo je kao jednu od važnih poruka naše vjere. Volimo čuti i naglasiti da je islam dao veliku važnost čistoći, urednosti i zaštiti životne sredine. Svakodnevno smo u kontaktu s vodom koja je i lijek i sredstvo, i bez koje se ne može održati život na zemlji. Čistoća i urednost nam se propisuju i traže od nas, i glavni su uslovi i za obavljanje naše praktične dužnosti u vjeri – namaza, ali su uslov i za sve druge obredne dužnosti u našoj vjeri.

Čistoća i urednost su obilježja naše vjere. One su naredba unutar naše vjere. I to u svim segmentima, kako u održavanju lične higijene, tako i u održavanju urednosti kućnog ambijenta i prostora u kojem organizujemo naš privatni i porodični život. Čistoća i urednost su imperativ i za našu širu životnu sredinu u kojoj se realizuje naš javni, društveni, kulturni i privredni život.

Svijest ljudi u pogledu odnosa prema životnoj sredini mora se mijenjati. Ta svijest treba se usađivati mladim generacijama, od samih početaka, a kod starijih treba biti stalno poticana i naglašavana.

Nedostaje jače vjerničke svijesti i brige za stvari od javnog i općeg zajedničkog interesa. Priroda i životna sredina su pitanja od općeg interesa. Od prvorazrednog značaja.

Svojim očima s kraja zime i s početka proljeća, iz godine u godinu, gledamo prizore raznolikog otpada, i plastičnog i krutog, na obalama naših lijepih rijeka, jezera, izvora, na javnim površinama.

Samo ljudskim nemarom i zabrinjavajućom nebrigom taj otpad nije propisno odložen u kontejnere i druga mjesta predviđena za odlaganje. Pojava je to s kojom se valja ozbiljno suočiti. Nemar i nebriga prema životnom prostoru i u ovom slučaju iskazani su od svih; od onih koji odlažu, preko onih koji bi trebali upozoriti i reagirati, do onih koji bi trebali primjenjivati i provoditi zakon.

Voda, zelene površine, travnjaci, parkovi i šume su naši životni resursi, izvori zdravlja i opskrbe i mjesta gdje tražimo mir, pozitivne osjećaje, potrebnu relaksaciju. Život u prenapučenim gradovima i naseljima traži neki kutak gdje će čovjek pronaći svoj smiraj. Priroda i zemlja koju je Dragi Allah dao da se kultivira najbolja su mjesta za to. Proljeće koje dolazi dobra je prilika da se naše neobrađene i u korov zarasle njive i bašče uskopaju i zasiju. Mnogo je korisnije da mlade generacije svoje vrijeme provode u vrtu, okruženi zelenilom, mirisom blagorodne zemlje i plodova koje će ona dati, već da vrijeme i sadržaj njihovih života bude vezan za tehniku, mobilne aparate i društvene mreže. Ako se čovjek otuđi od zemlje, otuđio se od svoje prave prirode. Otuđenje čovjeka rezultira brojnim problemima i društvenim izopačenostima o kojima danas toliko puno čujemo i slušamo.

Starije generacije bosanskohercegovačkih muslimana ostavile su nam lijepe primjere odnosa prema resursima prirode. Sadnjom i kalemljenjem voćaka i u udaljenim šumskim predjelima, koja nisu bila u u vlasništvu, željeli su iza sebe ostaviti trajno dobro djelo (sadaku), po kome će ih ljudi poslije njih spominjati dok budu jeli njihove plodove. Sevape od toga imaju i dok se ptice ili druge vrste životinja budu hranile tim plodovima. Ovim činom muslimani su u djelo provodili poruku Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., u kojoj stoji: “Ako u ruci nekog od vas, kada nastupi Sudnji dan, bude sadnica palme te bude u stanju da je zasadi prije nego nastupi, neka to učini!”

Ovaj optimističan i pozitivan pristup životu daje nadu, ohrabruje i kazuje kojim putem treba ići, bez obzira kakve okolnosti bile.

Današnji čovjek traži i nalazi izgovore da se nešto ne može, da nije isplativo, da je beskorisno, predajući se stihiji života i nepoduzimanju koraka da učini ono što je do njega i ono što on može dati od sebe. Navedena Poslanikova poruka je jasna motivacijska poruka da se čovjek bavi onim što je smisleno i što donosi korist njemu lično i zajednici u cjelini. Zajednici je korist kada svako radi svoj posao i doprinosi da u njoj ima više reda, poretka, urednosti i čistoće. Lična je korist da tada čovjeek živi od svoga halal rada, truda svojih ruku i da nije ovisan ni o kome! A musliman treba težiti tome da ovisi jedino o Allahu, a ne o stvorenjima!]]>