Vakat | Forum

Islam se na samom početku sjevernom Afrikom širio posredstvom naučnika i trgovaca. Tako je bilo prije potpunog osvojenja sjevera kontinenta i prelaska na Pirinejski poluotok, u današnju Španiju. Međutim, naučnici i trgovci nisu pretvorili oblast zapadne Afrike u islamsku državu, nego su to učinili Murabituni (muslimanska država u Sjevernoj Africi i Španiji) osvojivši Ganu i njen glavni grad Akru. Prema njoj su se uputili pod vođstvom Ebu Bekra b. Omera i osvojili je 460. h.g. Odmah su iskorijenili idolopoklonstvo i trudili se da je u potpunosti pretvore u čistu islamsku državu. Za vladara su postavili jednog domaćeg muslimana i od tada je Gana prava muslimanska država…

Postojeće podjele Afrike, bilo da se radi o geografskoj na sjevernu, južnu, zapadnu i istočnu, ili kulturnoj na francusku, englesku, italijansku i portugalsku, u cijelosti su skorašnjeg datuma i dovode se u vezu sa pojavom kolonijalizma u devetnaestom stoljeću. Možda je i ova podjela tačna, jer ono što povezuje sve afričke narode jeste upravo geografski i kulturni faktor, a ne politički. Arapi riječ Afrika upotrebljavaju za sjeverno-afričku obalu, od Egipta do Maroka (zemlje bijelih ljudi). Na jugu su ”zemlje crnih ljudi” i sve zemlje koje su nastale iz njih u novije vrijeme: sudanski pojas koji se proteže od Senegala do današnjeg Darfura, što je i tema ovog teksta. Većina imena današnjih afričkih država evropskog su porijekla.

Španci su prvi koristili riječ Nigerija za ovu zemlju, a u tome su ih slijedili i ostali Evropljani. Na osnovu toga, naš govor odnosi se na regiju kojoj pripadaju Senegal, Mali, Niger, Nigerija, Čad, Benin, Togo, Burkina Faso, Kamerun i zemlje koje graniče sa njima završno sa Sudanom. Dolazak islama u ovo područje veže se za prvu hidžru muslimana u Afriku, kada su se ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, doselili u Abesiniju. Neki od njih ostali su u njoj skoro trinaest godina (od pete godine poslanstva do sedme godine po Hidžri).

Tada na islam prelazi Nedžašija, vladar Abesinije, kao i neki tamošnji prvaci. Nakon toga, prvo je oslobođen Egipat pod zastavom Amra b. El-Asa (19. h.g. / 641. g.), a zatim i današnji sjeverni Sudan pod zastavom poznatog ashaba Ukbe b. Nafia, koji je, prolazeći pored Fezzana i Kajruana, stigao do dalekog Maroka, do Atlantskog okeana (51. h.g.). Sjeverna Afrika zavisila je od islamskog hilafeta i moćne, centralizirane islamske države, posebno u emevijskom periodu. Zatim su se pojavile islamske državice sa priličnom stopom nezavisnosti, i to: Idrisije, Fatimije, Murabituni, Almohadi, Hafsije... Također, na području sjeverne Afrike pojavio se snažan naučni pokret kao spoj naučnog pokreta u tadašnjoj Španiji i naučnog pokreta na Istoku. Primjer toga jeste medresa islamskog naučnog pokreta u oblasti zapadnog Sudana.

Čudno je da su doprinosi islamskog naučnog pokreta u zapadnom Sudanu bili veći od istog takvog pokreta u istočnom Sudanu, imajući u vidu da je istočni Sudan, tj. područje Afričkog roga i današnjeg Sudana, zapravo obala Crvenog mora koja je bila pod velikim utjecajem Egipta, Hidžaza i Jemena. Međutim, dokumenti i rukopisi koji postoje u zapadnoj Africi, kod pojedinaca, islamskih univerziteta i izdavačkih kuća, posebno dokumenti muzeja ‘’Ahmed Baba’’ u Tinbuktu, država Mali, otkrivaju snagu ovog naučnog pokreta. Moguće je da su uzroci njegove snage ležali u sljedećem:

● Veza naučnog pokreta u zapadnom Sudanu sa naučnim pokretom na arapskom zapadu još od ranog perioda, kao i preseljenje nekih naučnika sa zapada u zapadni Sudan, uz naučnike i daije koji su emigrirali sa istoka ili zapada u zapadni Sudan. Taj prostor su smatrali svojim posljednjim stjecištem. Dakle, oni su se udomaćili u zapadnom Sudanu za razliku od istočnog, jer se u istočni Sudan putovalo samo na određeno vrijeme, i to zbog trgovine, traganja za sigurnim utočištem i azila. Kada bi prošli razlozi zbog kojih su dolazili u istočni Sudan, vraćali su se u Hidžaz, Egipat i Jemen, zbog blizine i međusobne povezanosti.

● U Abesiniji i Nubiji – današnji sjeverni Sudan –postojale su lokalne crkve pod domaćom upravom, pa se to područje općenito smatralo prebivalištem sljedbenika Knjige (židova i kršćana). Pošto muslimani nisu napali Nubiju, odnosno zadovoljili su se potpisivanjem ugovora o miru, Nubija je tako postala područje ugovora i garancije, te nije prešla pod islamsku upravu sve do četrnaestog stoljeća. Zatim, arapski doseljenici koji su dolazili u ovo područje bili su nomadi i dolazili su tražeći dobru ispašu i bježeći od hidžaske suše. Nisu se posebno interesirali za znanje, ali čudno je to što je arapski jezik postao veoma zastupljen u nekim oblastima istočnog Sudana iako nije bio pod utjecajem naučnog pokreta. U isto vrijeme, arapski jezik nije postao tako raširen u zapadnom Sudanu (zapadna Afrika) iako je bio jezik elite i naučnog pokreta.
Niger – geografski položaj i društveno uređenje

Republika Niger predstavlja most između sjevernog i južnog dijela Sahare i nalazi se u centralno-zapadnoj Africi. Suverenitet i nezavisnost stekla je 1960. godine kao i ostale zemlje tog područja koje su nazivane Francuska zapadna Afrika. Pored Nigera, tu su još bile: Senegal, Mali, Mauritanija, Kenija, Obala Slonovače, Burkina Faso, Benin i Togo (njemačke kolonije koje su pripojene Francuskoj poslije Prvog svjetskog rata). Niger se zatim priključio Ujedinjenim nacijama, Afričkoj uniji, Organizaciji islamske konferencije, kao i svim bitnim regionalnim i međunarodnim organizacijama. Niger je jedna od zapadnoafričkih zemalja koja pripada Sahari.

Na istoku graniči sa Čadom, na sjeveroistoku sa Libijom, na sjeveru sa Alžirom, na zapadu sa Malijem, na jugozapadu sa Burkinom Faso i na jugu sa Beninom i Nigerijom. Površina Nigera iznosi 1.267.000 km². Ime je dobio po velikoj rijeci koja protječe zapadnim dijelom zemlje, a koja je duga 550 km. Niger je zatvorena zemlja i ne izlazi na more. Glavni grad je Nijamej, a među poznatim gradovima su: Zinder, Maradi, Agadez, Tahoua, Dosso, Diffa, Tillaberi itd. Ovi gradovi su, prema novom centraliziranom ustavu, glavni gradovi pojedinih pokrajina. Postoje dva, nejednaka, godišnja doba:

● Suho godišnje doba, a odlikuje se sjevernim i sjeveroistočnim pustinjskim vjetrovima. To je veoma topao period i traje duže, jer se proteže od oktobra do maja. On ima svoj hladniji dio (od novembra do februara) i topliji (od marta do maja).

● Vlažno godišnje doba. Ono je prilično kratko jer traje od juna do septembra. Napominjemo da u Nigeru općenito nema mnogo kiše.

Stanovništvo Nigera sačinjava osam glavnih plemena, a najpoznatija su: Hausa, Djerma-Songhai, Fulani i Tuarega. To je izrazito mali broj plemena u odnosu na ostale afričke zemlje koje ih imaju mnogo više. Nigerska plemena razlikuju se od ostalih po još jednoj osnovi, a to je islam koji predstavlja glavni faktor njihovog međusobnog jedinstva i povezanosti. Oni već odavno žive skupa u harmoniji, miru i koordinaciji, unatoč različitim korijenima, običajima, jezicima i kulturama. To prije svega treba zahvaliti Svemoćnom Allahu, a zatim i čistoj vjeri islamu koji prakticira većina stanovnika Nigera.

Poznato je da je jedan od glavnih ciljeva islama jedinstvo svih muslimana i čvrsta, bratska veza među njima. Islam je objedinio ova plemena, pa su postali kao jedno tijelo. Znakove tog jedinstva vidimo u harmoniji i bratstvu među njima. Također, obilježja zajedničke islamske kulture odvojena su od pojedinačnih, plemenskih kultura. Stoga ne čudi što u Nigeru ne postoje nepodnošljivi plemenski i rasni sukobi i ratovi kao na ostatku afričkog kontinenta.

Nacionalni jezici i dijalekti

Svako pleme ima svoj poseban jezik i dijalekt (Hausi, Fulani) i svaki od tih jezika upotrebljava se u po jednoj od sedam susjednih zemalja. Pjesme, poezija, pripovjetke, poslovice, te mitološka i povijesna predanja oblikovali su sferu književnosti. Kompletan odgoj, kao i sve pojave i spoznaje prenosile su se usmenim putem, sve dok islam nije donio jedan novi poklon, a to je pisanje. Zbog činjenice da islam naređuje čitanje i pisanje, pisanje se u prva dva hidžretska stoljeća razvilo i na obali, ali i u pustinji. Svi jezici, naravno, izuzev arapskog, danas se pišu latinskim slovima. Međutim, prije pojave zapadnih kolonizatora, ti jezici pisali su se arapskim slovima, a i dan-danas ta praksa postoji kao osnovni način dopisivanja, posebno u seoskim i pustinjskim oblastima.

S dolaskom islama na ove prostore, arapski jezik postao je jezik književnosti i diplomatije, a bio je i jezik velikih naučnika. Oni su ga predavali i na njemu napisali vrijedna djela iz različitih naučnih i književnih oblasti koje se doživjele svoj procvat u islamskoj civilizaciji. Dolaskom zapadnog kolonijalizma, arapski jezik potisnut je iz administracije, politike i kulture. Da bi se izvršio što veći pritisak na njega, kolonijalisti su veliki broj djece upisivali u svoje škole, stoga je arapski jezik ograničen isključivo na sferu vjere.

Bez obzira što su kolonijalisti nastojali da zatru Kur’an i njegov jezik, islamsko obrazovanje uznapredovalo je nakon stjecanja nezavisnosti, a bilo je oličeno u školama Kur’ana na arapskom jeziku, kao i u arapsko-francuskim školama. Današnji nigerski muslimani također upisuju svoju djecu u škole učenja Kur’ana napamet. Vrijedno je naglasiti da se arapski jezik u odnosu na ostale lokalne, nacionalne jezike odlikuje time što se on zvanično izučava u vladinim i nevladinim školama, zajedno sa francuskim jezikom koji je zvanični jezik administracije. Arapski jezik zaslužio je tu privilegiju prije svega zbog svoje uloge u povezivanju i međusobnom sporazumijevanju obrazovanih Nigeraca.
Dolazak islama u Niger

Vrata islamskog osvajanja Sahare otvorena su vrlo rano. Većina ljudi ne zna da je Ukbe b. Nafi’ el-Kureši el-Fehri, nakon što je prošao Saharu i oaze od Fezzana do Kavara, počeo sa opsadom Kavara, glavnog grada pokrajine. Krvava opsada trajala je mjesec dana, ali bezuspješno.

Tada je Ukbe prekinuo opsadu i odlučio da se vrati i osvoji Kavar nakon što pokori ostale oaze u pokrajini. Kavar se nalazi na sjeveroistoku današnjeg Nigera, na granici sa Llibijom. Još uvijek nosi svoje ime, a ko na trenutak pogleda kartu Republike Niger, vidjet će pokrajinu Kavar. Islam se od tada širio sporo i neprekidno, prelazeći bezvodnu pustinju na čijim uzvišicama se zaustavio Ukbe i vratio nazad. Poslije je to isto učinio kada je pokvasio noge svoga konja u Atlantskom okeanu, u dalekom Maroku.

Međutim, ni bezvodne pustinje, ni morski talasi, ni vrhovi visokih planina, ni guste zbijene šume, ni živi pijesak, nije moglo da zaustavi širenje ideja koje sa sobom nose svjetlost. Islam je prevladao sve prirodne i ideološke zapreke (sve sorte idolopoklonstva). Širio se svojom vlastitom snagom, uzvišenošću modela kojima je pozivao i koje je razglašavao. Islam je insistirao na nužnosti primjene tih modela.

Zapadna obala Afrike

Ne možemo govoriti o Republici Niger a da ne spomenemo područje afričke obale, jer ih veže zajednička povijest. Isto tako ne bismo trebali govoriti o povijesti širenja islama razdvajajući Hidžaz od Medine, ili Jemen, Egipat, Perziju i Šam, ili pak ostavljajući po strani Damask i Bagdad. Ova oblast u svojoj povijesti bila je potčinjena islamskim državicama koje su imale velik i sjajan utjecaj na čitav islamski svijet, pa i dalje, i koje su čovječanstvu dale ono što mu i dan-danas koristi, a koristit će mu i u budućnosti.

Islam je u ovu veličanstvenu rijeku ulio slatku vodu kako bi bila bogat i pitak izvor za zdrav ljudski život, da tako bude sve dok Allah ne naslijedi Zemlju i ono što je na njoj. Islam se na samom početku sjevernom Afrikom širio posredstvom naučnika i trgovaca. Tako je bilo prije potpunog osvojenja sjevera kontinenta i prelaska na Pirinejski poluotok, u današnju Španiju. Međutim, naučnici i trgovci nisu pretvorili oblast zapadne Afrike u islamsku državu, nego su to učinili Murabituni (muslimanska država u Sjevernoj Africi i Španiji) osvojivši Ganu i njen glavni grad Akru.

Prema njoj su se uputili pod vođstvom Ebu Bekra b. Omera i osvojili je 460. h.g. Odmah su iskorijenili idolopoklonstvo i trudili se da je u potpunosti pretvore u čistu islamsku državu. Za vladara su postavili jednog domaćeg muslimana i od tada je Gana prava muslimanska država. Tako je Ebu Bekr b. Omer pretvorio većinu okolnih zapadnoafričkih zemalja u islamske zemlje. Kada je, boreći se, preminuo 480. h.g., bio je na vratima ekvatorijalne Afrike, u oblasti gustih oaza. Nakon što su Ganu pretvorili u islamsku državu, Murabituni su nastavili širenje islama sa entuzijazmom. Lokalni emirati pretvoreni su u veliku i snažnu islamsku državu koja je proširila islam u svim oblastima od Atlantskog okeana do istočnog Nigera, gdje se nalazila Kraljevina Singaj.

U ovoj kraljevini islam je bio prisutan još od ranije, a njen vladar prešao je na islam prije dolaska kraljeva Malija i zaposjedanja trona od strane Mensa Muse, prilikom njegovog povratka sa hadždža. To je hadždž koji budi velike uspomene u zemljama kroz koje je prošao tokom odlaska na hadždž 724. h.g. / 1324. g. U Mekki i Medini kupio je nekoliko kuća i plantaža koje je uvakufio za stanovnike Tukrura (crnački narod u Senegalu), a ostavio je i u Kairu lijep dojam o kojem se dugo pričalo.

Vođstvo države Mali uveliko je radilo na širenju islama. Poznati marokanski putopisac Ibn Batuta posjetio je Mali u osmom hidžretskom stoljeću, za života Mensa Sulejmana Muse koji je bio brat Mensa Muse. Ibn Batuta je pohvalio vrline koje je tamo zatekao: iman, selam, hifz Kur’ana, ustrajnost u obavljanju namaza... Singaj je dugo vremena bio pod vlašću Malija, zatim ga se oslobodio i čak zavladao njime, te ga proširio do Atlantika na zapadu, jezera Čad na istoku, u dubinu Sahare na sjeveru i do dijelova današnjih Burkine Faso i Benina na jugu. Hadžija Eskija Muhammed bio je njihov vladar koji je obavio hadždž u desetom hidžretskom stoljeću.

U Kairu je sreo Dželaluddina es-Sujutija 911. h.g. Mekkanski namjesnik ga je prozvao halifom muslimana u Tukruru. Bio je veoma pobožan. Nakon ovog kratkog putovanja kroz povijest dolaska islama u ovo područje, vraćamo se Republici Niger. Ne treba ni spominjati da je i Niger bio dio singajske imperije.

Broj muslimana i njihovo realno stanje u Nigeru

Iz prethodnog sasvim je jasno da je Niger islamska zemlja koja je dugo, dugo u islamu. Islam se davno ustabilio u njoj i oblikovao mnoge običaje i norme ponašanja. Prema posljednjem zvaničnom vladinom popisu stanovništva, u Nigeru, otprilike, živi dvanaest miliona stanovnika, a muslimani čine 97% (sunnije malikijskog mezheba). Kršćana ima veoma malo, a i ono što ih ima, uglavnom nisu Nigerci.

Što se tiče idolopoklonika, i njih nema mnogo. Njihov vanjski izgled podsjeća na islamske običaje, pa stranci ne mogu uočiti razliku između njih i muslimana. Važno je ukazati na nejasnoću koja ljude navodi – prije stjecanja nezavisnosti i odmah poslije nje – na različita nagađanja kada je u pitanju broj stanovnika Nigera. Naime, kolonizatorska vlast zastupala je običaj kojeg se nije lahko osloboditi, a to je neutvrđivanje religije prilkom popisa stanovništva. Ova praksa se udomaćila, pa se popisi vrše na ovaj način i nakon odlaska kolonizatora.

Nikome u zvaničnim dokumentima ne stoji kojoj religiji pripada. Međutim, kome se pruži prilika da putuje po ovoj zemlji, pomislit će da je to u potpunosti muslimanska zemlja, bez nemuslimana. Vidjet će veliki broj džamija u gradovima, selima i pustinjama, čak i u selima u kojima nema mnogo kuća, postoji džamija, imam i poglavar sela koji se hvali time što njegovo selo ima džamiju, imama i mekteb za učenje Kur’ana napamet. Postojala je jaka veza između predsjednika mjesne zajednice ili gradonačelnika nekog velikog grada sa džamijom i imamom.

Kada bi graditelji novih džamija nailazili na problem zbog toga što je većina starih džamija bila okružena kućama sa svih strana i nije bilo moguće proširiti džamiju, gradonačelnici gradova i predsjednici mjesnih zajednica odbijali bi premještanje svojih džamija i imama na druga, od njih udaljena mjesta. Navedimo kao primjer insistiranje gradonačelnika grada Dosso, kao i vladara Zindera da se njihova džamija ne premjesti na prostranije mjesto, daleko od njihovih kuća.

Naprotiv, prisilili su narod da sruši neke kuće koje su okruživale džamiju, ali su im dali protunaknadu. U Nigeru nailazimo na sve znakove islama: zajedničko obavljanje namaza, džamije, islamske praznike, ljude ponosne zbog nadimka ”hadžija” i zbog odjeće koju donesu iz Saudijske Arabije. Neki ljudi ovoj odjeći daju posebno mjesto misleći da je sve što dolazi iz Saudije blagoslovljeno i dobro za sve ljude. Međutim, neke kršćanske misije svojim djelovanjem nastoje odvojiti muslimane od islama.

Došli su u gotovo stoprocentno muslimansku zemlju kako bi djelovali na nemuslimansku manjinu, ali uglavnom u muslimanskim centrima. Oni nastoje uvući muslimane u kršćanstvo koristeći njihovo siromaštvo, nuždu, bolest i neznanje. To je dovelo do nereda i nesigurnosti, te im omogućilo lov u mutnom.

Ovi misionari, potpomognuti ogromnim materijalnim sredstvima koje doniraju zemlje iz kojih dolaze, marljivo rade na ostvarivanju svog misionarskog projekta: kopaju bunare, pomažu bolesnicima, dijele gotove proizvode seljacima i tradicionalnom stanovništvu. Sve navedene metode koje oni danas koriste služe im zato da jednog dana naprave korak više, a to je osvajanje muslimanskih zemalja. Primjetno je odsustvo većine islamskih organizacija koje su ostavile prostor kršćanskim misionarima da na različite načine pokušavaju uzdrmati muslimane i udaljiti ih od njihovog vjerovanja.

Da nije Allaha, potom čvrstog vjerovanja i vitalnosti islama, posljedice bi bile katastrofalne. Ipak, ne možemo zaboraviti napore koje ulažu pojedine islamske organizacije na ovom području, a to su: Islamski svjetski savez (Saudija), Svjetska organizacija za izgradnju i razvoj (Saudija), Svjetska islamska dobrotvorna organizacija (Kuvajt), Svjetska asocijacija za islamsko misionarstvo (Libija), Kuvajtski komitet afričkih muslimana (direktna pomoć), Katarska dobrotvorna asocijacija, Organizacija islamskog misionarstva (Sudan), kao i značajnu aktivnost koju poduzima Organizacija islamske konferencije osnivajući islamske univerzitete u Nigeru.

Takvi univerziteti su svjetionici znanja, posebno arapsko-islamskih znanosti. Postoji još mnogo drugih islamskih organizacija. Sa islamom je uvijek išao i časni Kur’an, Allahov govor, koji predstavlja snažnu pokretačku silu za muslimane, svjetlo i uputu koja ih vodi naprijed. Kur’an oblikuje živo srce koje se boji Allaha i čuva se grijeha. Islam i njegov jezik udomaćili su se u Africi, što su potvrdili i spomenuli historičari, tako da u to nema nikakve sumnje.

Potvrđujući navedenu tezu, En-Nasiri u svom djelu ‘’Temeljito istraživanje prilika u zemljama zapadne Afrike’’ kaže: ”Iz onoga što smo kazali kada je u pitanju stanje u zemljama zapadne Afrike, kao i davni prelazak njihovog stanovništva na islam, jasno je da su oni među najboljim i najčvršćim muslimanima, te da mnogo vole stjecanje znanja i druženje sa učenima. Ova stvar najbolje je poznata njihovim susjedima...” Zemlje ovog područja – posebno Niger – od davnina su poznate po svojoj brizi za studiranjem arapskog jezika i islamskih nauka, kao i za podizanje kur’anskih škola i mekteba. Zato su islamski vladari na sastanku Organizacije islamske konferencije u Lahoreu (Pakistan), 1974. g., izrazili želju da se osnuju islamski univerziteti na afričkom kontinentu zbog upoznavanja sa islamom, islamskim naukama i arapskim jezikom, i to:

● u istočnoj Africi u kojoj se govori engleski jezik, sa sjedištem u Ugandi,

● i u zapadnoj Africi u kojoj se govori francuski jezik, sa sjedištem u Nigeru.

Islamski univerzitet u Nigeru počeo je sa radom 1986. g., a na njemu trenutno studiraju studenti i studentice čiji broj prelazi hiljadu. Studenti dolaze iz sljedećih zapadnoafričkih zemalja: Niger, Nigerija, Mali, Kamerun, Čad, Burkina Faso, Obala Slonovače, Senegal, Gambija, Gana, Mauritanija, Gvineja, Gabon, Togo, Sijera Leone, Liberija, Benin, Gvineja Bisao i Centralnoafrička Republika. Do sada su, hvala Allahu, ovaj univerzitet završile hiljade studenata. Oni su ambasadori arapskog jezika i njegovih nauka u svojim društvima, a neki od njih zauzeli su ugledne pozicije u svojim vladama, poput ministara itd.

(Izvori: ”Islamska civilizacija u Nigeru”, objavio ISESKO, 1994. g., ”Kraljevine i ponašanja”, El-Bekri, ”Vođe islamskih osvajanja”, Mahmud Šit Hattab, ”Efikasnost Murabituna”, El-Kasim el-Bejheki, ”Uspješno ulaganje u historiju zemalja Tukrura”, Es-Sultan b. Fevdi, ”Sažetak povijesti Afrike”, Adem el-Aluri.)

Piše: Dr. Sellam el-Mevdžeri