Vakat | Forum

Es-Selamu alejkum!

Da li su šiije muslimani i u čemu je razlika njihovog i sunitskog učenja islama?

ODGOVOR 192:

Ve alejkumus-Selam!

Kada se govori o šijama općenito onda se kaže da su šije muslimani. Međutim, kada se ne gleda globalno, onda se kaže da ima šija koji su muslimani i koji su nevjernici. Najbliža šitska sekta ehlusunnetu su “Zejdije” koji se pripisuju Zejdu b. Ali Ibnul-Abidin (79-122 god. po H. ili 698-740 god.) i oni svojim novotarijama kako u akidi tako u fikhu, nisu izašli iz okvira islama, ali se ipak ne smatraju ehlusunnetom.

Međutim, što se tiče Ismailija (Batinija) koji se pripisuju Ismailu najstarijem sina Džafera Es-Sadika, glavni izvor njihovog vjerovanja je grčka filozofija pomješana sa židovsko-kršćanskom i vatropokloničkom nevjerom, te brojnim Aristotelovim i Pitagorinim idejama.

Ova sekta poriče proživljenje, Sudnji dan, Džennet i Džehennem i vjeruje u transmigracionizam (seobu duše iz tijela u tijelo). Pored ovog zločina, Ismailije kažu da je namaz ustvari iskreno okretanje srcem ka imamu, da je post neotkrivanje (njihovih) misionarskih tajni, a da je hadždž posjeta nepogrešivom imamu. Zbog toga većina njih dozvoljava ono što je Allah učinio zabranjenim i lahko prelaze Allahove granice.

Također, od šitskih sekti koje su gore u svome nevjerstvu od židova i kršćana su Nusajrije. Oni obožavaju Aliju b. Ebi-Taliba, r.a., i vjeruju u panteizam (sjedinjavanje Allaha sa stvorenjima) smatrajući da je Alija posljednja osoba s kojom se sjedinio Allah, Uzvišen neka je On od onoga što govore. Pored ovoga kažu da je Alija, r.a., bio živ prije stvaranja nebesa i Zemlje i da je Alija stvorio poslanika Muhammeda, s.a.v.s., a Poslanik, s.a.v.s., Selmana El-Farisija, a Selman da je stvorio pet jetima: El-Mikdada b. El-Esveda, Ebu-Zerra, Osmana b. Mazuna, Abdullaha b. Revahu i Kanbera b. Kadana slugu Alije r.a. Tako svaki od ovih, kako ih oni nazivaju, pet jetima, ima svoju ulogu. El-Mikdad je zadužen za grom, zemljotrese itd. Ebu-Zerr je zadužen za vjetar i uzimanje duša ljudima. Osman je zadužen za bolesti i temperaturu ljudskih tjela itd. Ova sekta kao i njihova braća Ismailije vjeruju u transmigracionizam (seobu duše iz tijela u tijelo).

Naredna šitska sekta su Duruzije (Duruz) koji smatraju vladara El-Mensura b. El-Aziza billahi, božanstvom i smatraju da se džehennemom prijeti svakome ko ne obožava ovog vladara. I ova sekta vjeruje u transmigracionizam. Njihovo vjerovanje se s jedne srtane, zasniva na budističkom, židovskom, kršćanskom, sraro faraonskom i

Grčko filozofskom učenju. A sa druge strane glavni cilj njihovog učenja je negiranje našeg šerijata, jer smatraju da ne treba klanjati, postiti niti zekat davati i to sve po vladaravoj odredbi. I ova sekta u globalu vjeruje u transmigracionizam sa izvjesnim razlikama oko forme i načina, ali samo do Sudnjeg dana koga ne poriču. Što se tiče imama na koga se pozivaju bio je psihopata i iznimna ličnost koja ponajmanje liči na normalnog čovjeka. Jedno vrijeme je zabranio prodaju ribe, grožđa, datula i ubijao bi svakoga ko prekrši njegovu zabranu. Zabranio je klanjanje teravije-namaza deset godina potom je dozvolio.

Zabranio je 404 god. po H. ženama izlazak iz kuća po danu i noći sve dok nije umro 411 god. Zabranio je ljudima da prodaju na pijaci po danu a dozvolio po noći, potom je dozvolio prodaju po danu i noći. Bio je jako krut prema kršćanima, rušio njihove širkomolje, zatim ih ponovo gradio. Palio je pored sebe svijeću po danu i noći duži niz godina, potom je izvjesno vrijeme sjedio samo u tami. Ubijao je svoju najbližu rodbinu vlastitim rukama i palio ih u vatri itd. Ove sekte su nevjernici po konsenzusu ehlusunnetskih učenjaka, kako tvrdi šejhul-islam Ibn-Tejmijje. Vidjeti: Medžmuatul-fetava, 35/82-99.

U ove skupine spadaju i neke druge šitske sekte kao što su Imamije a zovu se još (Džaferije ili El-isna ašerijje ili Revafid), Behaije i drugi koji potpuno liče svojoj braći Ismailijama, Nusajrijama i Duruzijama. Bitno je napomenuti da veliki procenat židovske graničarske vojske sačinjavaju Behaije. Iz skoro svake od spomenutih sekti se granaju brojne podsekte koje nemaju ništa bolje učenje od matične sekte. Mnogi od njih kažu da je Kur'an iskrivljen i nepotpun, psuju i proklinju gotovo sve ashabe, Džibrila, a.s, i ehlusunnetske učenjake (posebno Ebu-Hanifu), kažu da je Aiša majka vjernika nemoralna itd., da nas Allah uputi na pravi put, sačuva zablude i krivovjerstva. Amin!

Es-Selamu alejkum!

odgovorio Mr. Safet Kuduzović (02.06.2005)

Rezultati šiijskog djelovanja vidljivi su na svakom koraku. U Bosni i Hercegovini već godinama “legitimno” djeluju prošiijske bosanske organizacije, štampa se i dijeli šiijska literatura, organiziraju se šiijske manifestacije i obilježavanje dana Ašure u skladu sa šiijskim svjetonazorom, drže se šiijski simpoziji, organiziraju se višednevne posjete Iranu za imame i vjeroučitelje. Sve to govori nam da je šiijsko misionarstvo u našoj domovini poprimilo zabrinjavajuće razmjere i da je postalo ozbiljan problem s kojim će se zvanična Islamska zajednica i njeni učenjaci, kad-tad, morati ozbiljno zaokupiti.

Muslimani Bosne i Hercegovine su pripadnici ehli-sunneta vel-džema’ata, pravca na kojem je bio posljednji Allahov Poslanik, a.s., njegova časna porodica, njegovi drugovi (ashabi) i njihovi sljedbenici koji su tokom povijesti uvijek predstavjali ogromnu većinu pripadnika muslimanske zajednice. U isto vrijeme, muslimani naših prostora su i sljedbenici jednog od najstarijih mezheba (pravnih škola) koji su nastali u islamu, a to je hanefijski mezheb.

Već duže od pet stoljeća oni imaju svoju islamsku tradiciju i, upravo zbog toga, svako sektaško djelovanje na prostorima Bosne i Hercegovine, nakon više od petstogodišnjeg postojanja islama na principima ehli sunneta vel-džema’ata, uzrokuje pometnju i stvara nered među muslimanima ovih prostora, pa je zbog toga neprihvatljivo. A posljednjih godina evidentno je da po prostorima naše lijepe domovine vršljaju protagonisti raznih sljedbi i učenja koja su strana vjerskoj tradiciji ovdašnjih muslimana.

Među tim aktivistima, koji šire sektaška učenja, naročito su aktivni šiije, koji imaju zamašan broj svojih aktivista i cijeli niz institucija (fondacije, škola, koledž, časopisi, knjige, tv emisije itd.), koje zdužno rade na tihom promoviranju šiijskog učenja i preobraćenja ovdašnjih muslimana u šiije. A poznato je da su muslimani ovih prostora, od dolaska islama prije više od pet stotina godina, pripadnici ehli-sunneta vel-džema'ata, pravca utemeljenog na Kur'anu, vjerodostojnom sunnetu Allahovog poslanika, a.s., i idžma'u, koncenzusu islamskih učenjaka.

Upravo zbog toga, ova knjiga mr. hafiza Semira Imamovića je važna jer tretira pitanja iz područja vjerovanja i prakse šiija u kojima se oni izdvajaju od pripadnika ehli-sunneta, pravca kojem pripada ogromna većina ummeta (zajednice) posljednjeg Allahovog Poslanika, a.s. Stavovi koje autor iznosi su potkrepljeni citatima iz kapitalnih šiijskih djela, na osnovu čega se može jasno raspoznati ono u čemu se šiije izdvajaju u svojim učenjima i praksi.

Upoznavanje s tim pitanjima je izuzetno važno, jer šiijski misionari u svojim aktivnostima u sredinama gdje su sunije većina nastupaju kao da između njih i sunija nema nikakve razlike. Oni govore o muslimanskom bratstvu, o zajedništvu, podižu transparente na kojima piše “smrt Americi” i sl., ali dešavanja zadnjih petanaestak godina, posebno na prostorima Bliskog Istoka (u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu) su pokazala da su oni zapravo najveći saveznici zapadnjih sila i da je njihov stvarni cilj oživljavanje drevne Perzijske imperije i formiranje velikog Irana, i to na prostorima gdje su sunije vijekovima bili većina.

Zbog toga oni nastoje dovesti u sumnju konstante sunnija – muslimana koji slijede praksu i sunnet posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda, a.s., devalvirati ih i te muslimane prevesti u šiizam. U te svrhe troše se mnogi novci i upregnut je velik broj aktivista, misionara koji rade na promoviranju šiizma. Čak i zemlje u kojima nikada nije bilo šiija, poput npr. Sudana, Nigerije, Malezije i drugih su bile poprištem brojnih šiijskih aktivnosti što je probudilo sektaške tenzije, uzrokovalo sukobe, uznemirilo ljude i bilo razlogom da vlasti u tim zemljama poduzmu i određene restriktivne mjere protiv šiijskih aktivista, sve s ciljem smirivanja situacije i presjecanja izvora smutnji.

Imajući u vidu navedeno potrebna je budnost i oprez kada su u pitanju šiije i njihove djelovanje i na našim prostorima. Ova knjiga hafiza Imamovića je namijenjena široj čitalačkoj publici, i može poslužiti kao dobar priručnik na osnovu kojeg se može informisati o pitanjima u kojima se šiije razlikuju od sljedbenika prakse posljednjeg Allahovog Poslanika, a.s. Potrebno je istaći da pitanje šiizma i onoga što iz toga proističe spada u red važnih akaidskih tema i upravo tako je bilo i tretirano u brojnim klasičnim islamskim izvorima, poput npr. kapitalnog tefsirskog djela Akhamul-Kur'an

(Propisi Kur'ana) istaknutog hanefijskog učenjaka Ebu Bekra er-Razija el-Džessasa, usljed čega zauzima prvo mjesto na ljestvici njegovih prioritetnih interesovanja vezanih za sekte u islamu (el‑fireq), s pobudama da odgovori na njih. Zato je on uporno nastojao pružiti odgovor na tvrdnje raznih šiijskih frakcija, da bi ih opovrgavao jasnim i detaljno razrađenim dokazima, pogotovo one tvrdnje oko kojih su saglasne sve šiijske grupe, a to su sljedeće dvije tvrdnje: 1. navodno postojanje teksta, tj. dokaza o određenju i postavljenju hazreti Alija za Poslanikovog halifu i nasljednika (et–tensis ‘alel–hilafa); 2. nepogrešivost imama (‘ismatul-eimma).[1]

Također, ovom prilikom želimo ukazati da kvalifikovanje određenog pravca ili grupe da su sekta ne znači da su oni postali kafiri i da nisu muslimani. To i sam autor ističe na stranicama ove knjige. Pojam sekta označava manju grupa koja se odvojila od neke veće zajednice i njeno djelovanje (sektašenje, sektaštvo) se tada tretira kao negativno političko djelovanje. Upravo zbog šiijskog korištenja vjerskih postulata za ostvarivanje političkih ciljeva, rangiraju se kao sekta.

Zato se ne može ustvrditi da su šiije, pripisujući im sektaštvo, proglašene nemuslimanima. Međutim, nije opravdano reći ni da su šiije vjerodostojni predstavnici izvornog toka, a upravo to se pokušava promaći pa se, sve češće, govori o dva toka muslimanske tradicije: sunnijskom i šiijskom. Ako bi se to prihvatilo, u tom slučaju bi bilo više tokova, ne samo ova dva, jer i ostali pravci poput npr. haridžija, pripadnika tekfira i drugih priznaju osnovna načela islama (imanske i islamske šarte), ali nema nikakve dvojbe da oni nisu pripadnici ispravnog učenja.

Bitno je istaći da islamski učenjaci ne smiju biti indolentni i šutjeti pred zabludama koje šire protagonisti sektaških učenja. Šutnja ulema u vezi tih pitanja pomaže širenju zabluda i jačanju sektaških učenja, a to, bez imalo dvojbe, nanosi veliku štetu islamu i muslimanima. Upravo zbog toga, ova knjiga mr. hfz. Semira Imamovića se nadaje posebno važnom, autor ovim putem diže svoj glas protiv onih koji žele da unesu smutnju u vjerski život i praksu ovdašnjih muslimana, koji nikada nisu bili šiije ali su uvijek voljeli Poslanikovu časnu porodicu (Ehli-bejt) i svoju djecu odgajali tako da vole i hazeti Fatimu, i hazreti Aliju, i hazreti Hasana i Husejna, ali također da vole i poštuju hazreti Aišu i ostale Poslanikove supruge kao i sve Poslanikove ashabe, r.a.

U ovoj knjizi, u prvom dijelu, argumentovano su iznesena pitanja u kojima se šiije, u svome vjerovanju i praksi, razlikuju od sljedbenika sunneta Allahvovog Poslanika, a.s., a u drugom dijelu je sačinjen historijski osvrt na dešavanja u vezi tragične pogibije hazreti Husejna, r.a., 61. godine po Hidžri, na Kerbeli. Taj bolni događaj šiije zloupotrebljavaju i koriste kao argument za širenje svoje ideologije, a to čine na više načina: nekada namjerno iskrivljavaju historijske činjenice a ako ih i navedu onako kako su se desile onda to stavalju u kontekst koji odgovara njihovoj ideologiji.

Autor se potrudio da, na osnovu recentnih historijskih izvora, sačini objektivan prikaz u vezi sa šehidskom smrću hazreti Husejna, r.a., iznoseći historijske činjenice na jasan način, bez nastojanja da ih podvrgne bilo kojoj ideologiji ili pravcu, što čitaocu omogućava da se pravilno informiše u vezi s tim dešavanjima. Imajući u vidu navedene fakte, ovu knjigu toplo preporučujemo našoj javnosti.

Ključna stvar koju vjeruju i zagovaraju većina šiija, te i sadašnje većinske šije, tj. isna ašerijje, jeste bezgrješnost (‘ismet) imama iz časnog Ehli‑bejta, te vjerovanje da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., oporučio da njegov nasljednik bude hazreti Alija. To su dva ključna pitanja oko kojih se razilaze šiije i sunnije. Smatramo uputnim napomenuti da je unutar šiizma prisutan jedan pravac koji je sada politički potpuno marginaliziran i o kojem se danas vrlo malo zna.

Taj pravac je najbliži našem ehlisunnetskom vjerovanju i poimanju. Naime, šiije tog usmjerenja, kao i sunnije vjeruju i smatraju da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije odredio ko će ga naslijediti, niti da je ikom osim vjerovjesnika i poslanika svojstvena bezgrješnost. Jedan od istaknutih predstavnika toga mišljenja u šiizmu je ajetollah El-Burqai, koji je bio školski kolega El-Homeinija i njegov savremenik. Nažalost, njegova djela su zabranjena u današnjem Iranu, u kojem većinu stanovništva čine šiije.

Knjiga mr. Semira Imamovića: 'U čemu se razlikuju šiije od ostalih muslimana'
RECENZENTI:

prof. dr. Safvet Halilović,

doc. dr. Mensur Valjevac,

hfz. Fadil Bektaš